Nema njih do nas

U glavnom gradu od Tajlanda čekali smo vlak od glavnog grada, kojeg zovu nebeskim, (ne grad, nego vlak) jerbo se radi promočive zemlje više isplatilo izgraditi tračnice na nebu, nego pod zemljom, pa smo tako, negdje tamo na visini desetog kata, čekali to čudo na nebeskim tračnicama, i primjetila sam, da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, primjetila sam da ti njihovi ljudići, iz nekog čudnog razloga, stoje jedan iza/ispred drugoga, s poširokim razmakom između sebe, a pod nogama su im nacrtane strelice, koje upućuju ravno na tračnice, i spoznala sam, u hipu, da čekaju ti ljudi pristojno u redu, a strelice idu upravo tamo gdje bi trebala biti vrata imaginarnog vlaka, koji, u tom svečanom trenutku spoznaje, još uvijek nije dolazio.
I onda je vlak došao. I postavio svoja ulazna vrata točno ispred strelica, točno ispred ljudi koji su već pet minuta čekali u redu, s praznim mjestom za još jednog čovjeka između sebe, i onda su ljudići, uredno i ležerno, ušetali u svoj nebeski vlak.
U glavnom gradu od Kroatolanda čekala sam vlak, iz nekog razloga, svakih pola godine u glavnom gradu se mijenja red vožnje prigradskih vlakova, i ovih šest mjeseci nas je dopalo da se dva vlaka voze sa sedam minuta razmaka, i kad prvi vlak kasni, onda teti na blagajni koja prodaje karte zazvoni telefon, pa se ona sa slušalicom nagne preko blagajne, baci škic na kolodvor i kaže: da, je, upravo je otišao, možete krenut, i onda dolazi drugi vlak, i nikad ne znamo gdje će stat, i onda, mi rulja se pomičemo čas naprijed, čas nazad i sve nešto trčimo za tim misterioznim vratima. Bez reda, bez razmaka i bez ležernosti.
Jednom, sreli smo slučajno one, neke, neke naše na povratku iz Tajlanda. Kolutali su očima i ispitivali nas da li smo i mi vidjeli kako su ti njihovi ljudići mali, prljavi i ružni. I da im je hrana nejestiva i da nema mora ka` ča je naše, jer ono njihovo, to ima nešto, kao da ima onu neku pinicu po sebi...
Da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, ali, eto, nisam primjetila male, prljave i ružne, koji žive od neke nejestive hrane. Sve što sam vidjela jest da oni su miljama daleko, daleko negdje, daleko ispred nas.


Oznake: Ljetovanje.., plaža

29.01.2014. u 20:19 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?