Imam slobodne dane, imam puno slobodnih dana, mužjak je na svojim putovanjima, mladunče se preselilo svojoj milamajci, moja milamajka se preselila komšijama preko granice, uglavnom sam sama, nedjeljom idem na sljeme u društvu živih ljudi, ostalo su sve vajberi, vocapovi, tko više uopće koristi skajp. Više se ni ne mogu sjetiti onog prvog mesenđera s kojim smo komunicirali na poslu jerbo smo radili u istoj sobi sa histeričnom šeficom pa je nismo mogli ogovarati na glas. Imao je neki cvijetić u logotipu. Ponekad pomislim da samo hlapim, ponekad shvatim koliko ustvari enormnu količinu slikovnoverbalnih informacija prerađujemo na dnevnoj bazi, i to što se teško sjetiti nije možda samo rani znak alchajmera, nego samo panični pokušaj mozga da napravi novo mjesto za novu količinu besmislenih informacija. Tako da je pobrisao ime prvog mesenđera u navali nekih novih. Ostala je samo sličica malenog cvjetića debljeg autlajna. Sa slikama sam u puno boljem odnosu nego s riječima. I slovima. Nešto, nešto fajnd ju, fajnd mi, for ju, srč? Jebiga.
Učinila sam mnogo korisnih stvari u samoći. Prefarbala, popravila. Pločice, stoličicu, balkone, ukrasila jedan zid, oprala vreću za sjedenje, pobacala loptice iz vreće po stanu, usisavala loptice, ugušila lopticama usisavač, mijenjala vreću usisivača, loptice pritom pobjegle iz vreće usisivača u velikom broju, lovila ih opet u novu vreću, obrisala prašinu, sve je ispalo i bolje nego sam očekivala. I loptice i radovi.
Onda je nastupilo vrijeme krize, nezadovoljstva i frustracije. Kao ono kad se dugo pripremaš za diplomski ili neku tako važnu točku u životu pa kad je jednom odradiš a ono nastane praznina i poremećaj u sili. Onda sam se prvo vrijeme jako mučila a onda malo prepustila. Prepuštanje je riješenje. Prirodno je, jebiga. Prirodnije. Nama ljenjivcima. Takozvanim mudracima. Nije nam prirodna borba, jer nismo ratnici. Jbg.
Trebala sam ići na inmusic. Mogla sam, nije me privlačilo, ni gužva, ni blato, ni čekanje u redu na ulaz, u redu na karticu, u redu na hranu, u redu na pivu, u gužvi na koncertu. Ni svi ti mladi, lijepi, sretni ljudi. Poželjela vidjeti samo Skin jednom uživo, ali bilo je nešto poremećeno u sili i nije mi dalo da se dignem s kauča. Mladunče je zato s veseljem išlo. Bilo mu je prvi put. I gužva na ulazu, i gužva na kartici, i gužva na hrani, i gužva pred stejđem. I to bacakanje u gomili u prvim redovima. Ponekad zaluta u krivi kvart jer živi na dva mjesta i ne zna di mu dupe di glava, pa mi pušta onda muziku. Objašnjava nešto o dobrim basevima, bubnjevima, gitari, pjevačima, glasovima, meni drago da sam u toku s modernim tekovinama, iako mi ništa od svega toga nije jasno. Ne znam objasnit način na koji slušam muziku, ni da li su to basovi, ni gitare, ni riječi, ni pjevači, to je uglavnom ono nešto što me lupi i odvuče s ovog mjesta i ponekad naježi. Rekla bih da mladunče sluša dobru muziku i pritom meni nepoznatu, što nije čudo, jer godinama ne slušam ništa. Osim dernjave u parkiću i uvodne špice čarlija i šeldona. Pa se sad veselim poslušati nešto još nečuto.
Smiješno mi je ponekad to kako još uvijek trulim na kauču pred tim glupim sitkomima, a kako ih je mladunče preraslo. I sad ima neko svoje mišljenje o tome drugačije od onog kada se ni ono nije moglo odlijepit od kauča. Čini mi se ponekad da je to za njega bila faza učenja o prirodi i društvu. I sad zna sve o ženama, peemesu, seksu, vezama, brakovima, lezbama, pederima, štreberima, roditeljima i zajebanosti života. Pa pokušava to nekako sprovesti u svome životu. Za mene je to sve samo još uvijek opuštanje na kauču dok mi drugi ljudi u maloj kutiji beskrajno ponavljaju jedne te iste fore. Lobotomizacija. Ponekad treba mozgu da se odmori. Isto kao droga, isto kao alkohol.
Kopala sam prije neki dan po starim slikama. Pradede, prababe, dede, babe, starci kad su bili deca, starci kad su bili mladci, pa onda one neke slike s bebom, beba to bila ja, pa onda rastem ja, raste kosa, rastu cice, rastu kile, opada kosa, opale i kile, smanjile se cice. Ono dvoje mladih sa slike sa bebom postali starci. Prije toga neke slike iz bolnice nakon moždanog udara. Po prvi puta me iznenadio mladolik izgled bolesnika. Trenutno sam samo devet godina mlađa od njegove dobi moždanog udara. U ono doba sam bila 27 godina mlađa. Tu sam valjda nekako prestala mjeriti vrijeme i gledati nazad. Nakon toliko godina kad pogledaš nazad, moraš se malo stepsti. Imaš šta vidjeti. Šta i ništa istovremeno. Nakraju, samo jedan niz slika bez riječi. Najsvježije, one sllike sa sprovoda nemamo u materijalnom svijetu, samo digitalnom. Slikati sprovod grdi je jedan čin, ali stric u Australiji. Uvijek netko negdje daleko tko je otišao da ne bude tu žali što nije tu. Pa smo mu slali slike ceremonije. Slike groba nismo, jer ga još uvijek nismo našli. Nije da smo se baš polomili tražeći, više smo se polomili gledajući da sve čimprije zaboravimo i prevalimo i nastavimo. Proljeće je pomoglo, malkoc, valjda. Povuče sva ta navala novoga života i sunca i svega. A onda svaku malo izroni i lupi svom snagom. Slika bolničke sobe. Miris bolničke sobe. Miris umirućeg. Nepodnošljiv. Uvijek isti krevet, uvijek isti pogled, a onda odjednom neki drugi čovjek. I jedna vreća za smeće na kojoj je nažvrljano naše prezime, a u kojoj su njegove stvari. Sve to nešto što te šamara u bolničkom sustavu kada nemaš dovoljno novaca da ga kupiš i kada nemaš dovoljno sreće da poznaš nekoga tko radi unutra. Sestra koja te savjetuje da se smiriš tako što te šalje da popiješ kavu u nekom kafiću negdje, a prije toga ti vadi njegov novčanik iz kojeg ponosno izvlači zgužvanih dvadeset kuna i onda ih pegla na pultu i pokazuje prstom na neku bilježnicu u kojoj je zapisano da je pacijent imao dvadeset kuna u novčaniku. Ni riječi isprike za to što je pacijent umro prije 24 sata a nitko se nije udostojio javiti obitelji. Samo zato jer obitelj nema dovoljno novaca da kupi bolnicu a ni dovoljno sreće da pozna nekog tko radi unutra. U poštenoj ustanovi koja pošteno nije ukrala zgužvanih dvadeset kuna. A kojoj je netko prije toga ukrao sve ostatke ljudskosti.
Nije me više nimalo briga za naš bolnički sustav. Ne fali njemu novaca, ne fali doktora, ne fali sestara, fali mu upravo ljudskosti a to se ionako ne da kupit novcem. To, nakraju, ionako ne postoji. Ljudskost u ljudskom sustavu. Moje gađenje prema našem sustavu prešlo je sve granice podnošljivog i smirilo se u ravnodušnosti. Nema veze što sve ide u kurac krasni, uvijek je tamo ionako i bilo, i nema veze što neću imati novaca za liječenje ovoga onoga. Uvijek za to ima mostova, nebodera a ponekad i pištolja. Tableta. Čudesa.
Nismo još našli grob, ono što je od oca ostalo spremljeno je u bordo kutiji na najvišoj polici, iznad Anićevog riječnika stranih riječi a lijevo od plaćenih računa, brojila za struju, planinarskih karata i golog kuhara. Ima tu i neki niz Dostojevskog. Oni tomovi što su se nekad kupovali a svi u istom uvezu. Iste bordo boje. Nitko ne zna za to, mladunčetu nismo rekli, a lijepo se uklapa pa se teško i vidi. Jedna od dobrih stvari našeg trulog sustava jest što te ne tjera na prisilno ukopavanje. Kad već tlači žive, makar mrtve pušta na miru. Milamajka traži neko mjesto pod zemljom u komšiluku. Tamo je duplo jeftinije nego ovdje, a ono, jednom kad se svi redom oprostimo od ovog svijeta, ionako će sve te ostatke pobacat na neko smetlište, e da bi ustupili mjesto nekima iza kojih je ostao netko tko to može platiti. Ljubav i računi tako rado idu ruku pod ruku. I ljudskost se navodno može kupiti novcem, mogla bi kad bi postojala, ali ona je samo trenutna ljubaznost koja se razmjenjuje. Za pare, seks, smiješak, bilošto tako nešto. Oni koji to shvate na vrijeme, oni učine pravu stvar. Više ne gledam ružno na Todorića ni njemu slične radi svih grozota koje čine sitnim malim ljudima. Osim što lijepo žive sad dok žive, jednom kad budu umirali, oni imaju šanse da to učine u lijepoj svijetloj sobi sa svim pogodnostima. Sve te pogodnosti omogućili su im sitni mali ljudi koje su tlačili, ali, da ih kojim slučajem nisu tlačili, ti isti sitni mali ljudi bi ih samo nemilosrdno šutnuli u vreću za smeće i rekli aj bok! Čak i kad ne bi znali tko su oni. Pogotovo kad ne bi znali tko su oni. Što je najgore od svega. Ljudi uvijek bolje tretiraju one koje poznaju nego one koje ne, što samo ide u prilog nepostojanju ljudskosti, sve je to samo koristoljubna razmjena ljubaznosti.
Idem svaki dan na tržnicu. Idem po špeceraj i komplimente. Tamo sam lijepa, mlada, gospodična, draga, dobijem puno osmijeha, nešto malo voća i povrća i ništa računa. Svaku malu me prevare s kojom kunom manje više tamte vamte. Nakupi se kuna po kuna. To zato jer se ne ljutim i ne provjeravam ih. Iako kužim. Kad bih se svađala i ljutila, oni bi se manje smješkali a više pazili. I uglavnom me mrzili. I veselili se kad bih se spotakla ili kad bi mi vrećica pukla.
Nedavno sam se nešto jako naljutila. Relativno friški frend koji je tome prisustvovao počeo se tad bojati mojih emocija. I pokazivati nešto blisko strahopoštovanju. Većem nego ikada prije. Ljude treba, ipak, nemilosrdno gaziti. Tko to skuži na vrijeme, učini pravu stvar. Za sebe, naravno. Kao da će netko ikad iz čista mira brinuti za druge...



Oznake: Ljetovanje.., plaža

24.06.2016. u 12:50 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< lipanj, 2016  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se