Nuklearkom na ženu
Ili kako je pop-art izmislio sodomiju
Vi upravo čitate osvrt na 'Zube', film koji ne da nisam pogledao, nego sam to ne-radio punih dva sata u napadu požrtvovnosti.
Iskreno, ne bih ništa od ovoga napisao da u novinama nisam vidio hvalospjev filmu i nadahnutom mu redatelju, Mitchellu Lichtensteinu, plodu prepona Roya L. čije ste gorostasne stripovske isječke imali prilike gledati na satovima ispiranja mozga kod profesorice Ine. I zaista, Mitch, kako ćemo ga zvati od milja, je genije, ako ništa onda zato što ne možeš provesti dio svoga života u mošnjama genija a da ne pokupiš barem malo. Genijalnosti, to jest.
Potka je njegova prvijenca jedan prastari urbani mit o djevojci koja u naletu psihoanalitičke moći razvije zube na berićetnom predjelu, oliti ga vagini, odgrize spolovilo napadaču i psihoanalno ga, jelte, naguzi. I onda to ponovi par puta s drugim Amerikancima muškog uvjerenja.
Ako ćemo gledati realno, ta žena bi imala više problema s tim nego ikakve koristi. Zamislite, molim Vas, poštovane čitateljice (ukoliko uopće postojite) zubobolju na 'milici' i kako Vam gospodin doktor Stomatolog obazrivim glasom daje na znanje kako će morati čupati korijen. Ugodno?
Jasno je da se takva pitanja u američkom filmu neće potezati, jer će žena nužno biti proglašena državnim neprijateljem broj jedan, a svi znamo da se ženski problemi rješavaju glavićem ili glavom. Samo ovaj put, bojevom.
|