°~°aNiMaL wOrLd°~°

28.07.2007., subota

GORILE

Gorile (rod Gorilla) su primati iz porodice čovjekolikih majmuna (Hominidae) i najveći su živući primati. RASPROSTRANJENOST: Gorile su stanovnici tropskih kišnih šuma i brdskih kišnih šuma u središnjem dijelu Afrike. Zapadni nizinski gorila živi na području koje se prostire od jugoistoka Nigerije preko Ekvatorske Gvineje i Gabona do Republike Kongo. Istočni nizinski gorila nastanjuje istočni dio Demokratske Republike Kongo. Brdski gorile žive na obroncima vulkana Virunga i brdima Bwindi u graničnom području između Ugande, Ruande, Zaira i Demokratske Republike Konga OPIS: Uspravljeni, gorile mogu doseći visinu do 1,75 m, no stvarna dužina tijela im je nešto veća, jer stoje uvijek malo povijenih koljena. Raspon ruku im nadmašuje dužinu tijela i iznosi do 2,75 m. Između spolova postoje značajne razlike u težini. Dok su ženke teške između 70 i 90 kg, mužjaci zanju težiti i do 275 kg, dok dobro hranjeni gorile u zatočeništvu mogu imati čak i 350 kg. Boja krzna je uglavnom crna, a s godinama se kod starijih mužjaka krzno na leđima oboji srebrno sivkasto. Po tom obilježju ih se često naziva i "srebrnoleđi" mužjak. Krzno brdskih gorila ima duže svilenkaste dlake od dlake nizinskih gorila. Kao i svi čovjekoliki majmuni, ni gorila nema rep. Gorile su robustno građeni, a lice i uške nemaju dlaku. Luk iznad očiju im je vrlo izražen. NAČIN ŽIVOTA: Gorile su dnevne šumske životinje. Nizinski gorile žive u tropskim kišnim šumama, dok brdski gorile žive uglavnom u sekundarnim šumama. Brdski gorile žive na tlu, dok se nizinski gorile, čak i teški mužjaci, često u potrazi za hranom penju na drveće i do 20 m visoko. Na tlu se kreću na sva četiri ekstremiteta, oslanjajući se pri tome na srednje članke prstiju prednih ekstremiteta. Navečer si za spavanje grade gnijezda od granja i lišća, svako veče novo, što traje jedva nešto duže od 5 minuta. Ta gnijezda brdski gorile grade na tlu, a nizinski na stablima. Osnovni oblik zajedničkog življenja gorila je grupa od jednog mužjaka i nekoliko ženki s podmlatkom. Međutim, ponekad se sreću i grupe s dva ili više mužjaka. Prosječno velika grupa broji oko 10 do 15 jedinki, ali sreću se i grupe od dvije jedinke, ali i takve sa 30. Ako u grupi živi više od jednog mužjaka, samo jedan ima ulogu vođe i jedino on ima pravo na parenje. Grupe se ponašaju vrlo fleksibilno. Često se privremeno razdvajaju u potrazi za hranom. Za razliku od ostalih vrsta primata, grupu napuštaju i mužjaci i ženke, i stvaraju nove grupe. Jednom osnovane, grupe su vrlo dugovječne, a ponekad dolazi do borbe između mužjaka za položaj vođe. Ako pobijedi novi mužjak, ubija svu djecu svog prethodnika. Biološka korist tog infanticida može biti činjenica da ženke koje doje ne mogu ostati skotne, ali nakon smrti mladunca su vrlo brzo ponovo plodne. Teritorijalno ponašanje nije izraženo. Više grupa može tražiti hranu na istom području, ali izbjegavaju direktan međusobni kontakt. Kako im se hrana sastoji uglavnom od lišća, potrage nisu duge niti daleke. S jedne strane to je jer lišća ima dovoljno, a s druge jer je prehrambena vrijednost lišća vrlo niska, pa su prisiljeni na duga razdoblja mirovanja. Gorile vladaju nizom glasova, vrištavih i mumljavih, koji služe za javljanje položaja članovima svoje grupe, ali i obavještavanju drugih grupa o svom položaju, ali mogu izražavati i agresivnost. Za gorile je tipično "bubnjanje" šakama po grudima. Ranije se vjerovalo da to rade samo stariji mužjaci, dok je danas poznato, da to prakticiraju svi članovi društva gorila. To vjerojatno služi kao označavanje mjesta gdje se nalaze ili kao ritualizirani pozdrav. Poput čimpanza, i gorile jedu bodljikavo lišće koje sadrži trpke tvari da se riješe neugodnih crijevnih parazita. Velike količine tog lišća gutaju nesažvakane, kako bi sa crijeva "ostrugali" parazite. ISHRANA: Od svih čovjekolikih majmuna gorile su najizraženiji biljožderi. Njihova glavna hrana je lišće, a ovisno o sezoni, voće jedu u vrlo različitim količinama. Odrasla životinja treba oko 25 kg dnevno. Životinjski dodatak hrani su samo kukci a i to najčešće nehotice i nesvjesno, kad se oni nađu na lišću kojeg gorila pojede. Obzirom da su veliki, veći dio svog aktivnog razdoblja provode hraneći se. RAZMNOŽAVANJE: Gorile u prirodi nemaju određeno razdoblje razmnožavanja. Ženka svakih 3,5 do 4,5 godine koti najčešće samo jednog mladunca. Skotnost traje oko 8,5 do 9 mjeseci pa tako uz ljude imaju najduže vrijeme trudnoće. Mladunčad se rađa teška oko 2 kg, ali se brže razvija od, recimo, ljudskih beba. S tri mjeseca već pužu, a nakon toga više godina "jašu" na majčinim leđima. U dobi između dvije i četiri godine prestaju sisati, a spolnu zrelost dosežu ženke u osmoj, a mužjaci u desetoj godini. Očekivani životni vijek im je oko 50 godina (kad su na skrbi ljudima, mogu doživjeti i 54 godine). GORILE I LJUDI: Vjerojatno prvo spominjanje gorila potiče od jednog admirala Kartage, Hanna, no njegov je prevodioc time opisao jedno pigmejsko pleme niskog rasta. Tek 1847. je prvi put opisao jedan američki misionar i novu vrstu tada, po kartaškom admiralu, nazvao Hanno. Sve tri podvrste gorila su uvrštene na crvenu listu IUCNa. Procjenjuje se, da u prirodi živi još oko 100.000 do 150.000 jedinki. Najbrojniji su zapadni nizinski gorile, čija populacija se procjenjuje na oko 90.000 do 100.000 jedinki. Istočnih nizinskih gorila danas živi u prirodi još najviše 15.000, dok je najugroženiji brdski gorila. Još samo 400 do 700 jedinki živi na obroncima Virunga vulkana i Bwindi planina na granici između Ugande, Ruande, Zaira Demokratske Republike Konga. Odrasli gorile nemaju prirodnih neprijatelja, samo ponekad uspije leopardu da ugrabi nekog mladunca. najveća opasnost za životinje je krčenje šuma čime se neprekidno smanjuje njihov životni prostor. Uz to, građanski rat u Demokratskoj Republici Kongo je jako otežao provođenje mjera zaštite ove vrste. Brojni zoološki vrtovi imaju gorile, no to su uvijek samo nizinski gorile. Nakon desetljeća poteškoća, danas uspijeva razmnožavanje gorila koji žive u zatočeništvu. Najpoznatiji zoo-gorila je bio jedan albino mužjak u zoološkom vrtu Barcelone koji je uginuo 2003. a bio je jedina poznata albino gorila. Najpoznatiji znanstvenik koji se bavio proučavanjem gorila bila je Dian Fossey. SISTEMATIKA: Gorile su vrsta koja se prema za sada važećim stavovima dijeli na tri podvrste, zapadni nizinski gorila (G. g. gorilla), istočni nizinski gorila (G. g. graurei) i brdski gorila (G. g. beringei). U novije vrijeme postoje nastojanja da se ovo svrstavanje promijeni, no ti prijedlozi još nisu općeprohvaćeni.

- 12:21 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (87) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

22.07.2007., nedjelja

PAPIGE

Papige (Psittaciformes) su red u razredu ptica. PORIJEKLO IMENA: Naziv Psittaciformes je izvedeno iz antičkog Psittacus/Sittacus, koji potiče od Staroindijskog zbirnog naziva. Naziv je stigao zajedno s prvim uvozom papiga u Europu u vrijeme Aleksandra Velikog. Drugi nazivi, kao što su kakadu i ara, su isto tako zbirni nazivi i potiču ili iz jezika zemlje porijekla životinje ili su u geografskom odnosu s porijeklom (Amazonska papiga). Međutim, porijeklo imena papiga nije jasno. OSOBINE: Osobine zajedničke svim papigama su stopalo prilagođeno penjanju, dva prsta su okrenuta prema naprijed a dva prema natrag, te papagajski kljun. Dva kraća prsta, I i II su orijentirani prema sredini tijela ptice, a oba duža prsta, III i IV, prema van. Veliki broj vrsta papiga prinosi hranu stopalom do kljuna, što je kod drugih vrsta ptica rijedak izuzetak. Drugo vrlo važno obilježje papiga je njihov kljun. Prilagođen je velikom broju raznih aktivnosti. One mogu svojim kljunom grickati, slamati ljuske, držati, rasjeći, piti nektar....Papige koje se hrane nektarom, kao lori, imaju jezik oblikovan poput kista koji dobro služi uzimanju tekućine. GOVOR I INTELIGENCIJA: Uz gavrane i žune, papige su ptice s najvećom inteligencijom. U Europi su papige poznate prije svega kao domaće životinje koje je moguće naučiti govoriti. Međutim, mnogi stručnjaci za papige smatraju, da je kod papiga "govor" jedan oblik poremećaja u ponašanju. POVIJEST RAZVOJA: Fosili papagajki su nađeni prije svega u Europi, no to govori više o arheološkoj istraženosti područja, nego o njihovoj rasprostranjenosti tijekom geoloških razdoblja. Prve poznate papagajke koje su sigurno preci papiga nađeni su u Njemačkoj a potiču iz eocena. To su bile životinje veličine tigrica i već su imale papagajsko stopalo, ali su umjesto papagajskog kljuna još imale kljun prilagođen sjemenju. Dokazi o postojanju prvih "pravih" papiga potiču iz miocena, a nađeni su u Francuskoj. Ali podroban tijek njihove evolucije je u velikoj mjeri još uvijek nejasan. POVIJEST DRŽANJA PAPIGA U ZATOČENIŠTVU: Još od vremena antike je poznato, da su neke vrste papiga, kao sive papige, u Europi držane u zatočeništvu. U srednjem vijeku su papige držane na dvorovima kao luksuzne životinje, a s razdobljem velikih otkrića sve više životinja stiže u Europu kao domaće životinje gdje držanje papiga postaje statusni simbol i razvija se u hobi. Profesionalni uzgoj papiga u zatočeništvu počinje se polagano razvijati od kraja 19. stoljeća a širi se i kao hobi u širim slojevima pučanstva. To je dovelo do komercijalnog masovnog uzgoja papiga kao i ponude raznih potrepština, kao što su hrana, gajbice, knjige, časopisi ali i specijalna veterinarska ponuda. Danas živi oko 50 miliona papiga u zatočeništvu, dijelom i, na žalost, u uvjetima koji nisu primjereni. Broj papiga svih vrsta zajedno koje žive slobodno, procjenjuje se isto tako na oko 50 miliona jedinki. Neke vrste papiga su uništenjem njihovih staništa i izlovom za prodaju već istrijebljene, a druge su kratko pred tim. Zato držanje i trgovina papigama podliježe propisima o zaštiti vrsta. No, postoji i suprotni trend, širenje papiga koje su pobjegle ili su namjerno puštene iz zatočeništva. Neke vrste su uspjele izgraditi stabilne populacije u njima potpuno stranom okolišu, najčešće u gradovima. Najbolje su to uspjele Psittacula kramen i Myiopsitta monachus. NAČIN ŽIVOTA: Danas poznajemo oko 600 vrsta papiga, uglavnom su nastanjene u šumama toplijih predjela. Razlikujemo ih po veličini (velike, srednje i male), boji perja, glasu, načinu ishrane itd. U prirodi žive u jatima, spavaju u krošnjama drveća, dupljama stabala, rupama stijena i sl., gdje najradije prave gnijezda. Isti par papagaja živi u zajednici cijeli život i u prirodi su najbolji primjer vjernosti, nježnosti i ljubavi. Veće vrste papiga nesu jednom godišnje 2-4, a manje tri puta, 4-8 jaja. Na njima leže i mužjak i ženka. Mladi se izvode kod većih za 19-25, a kod manjih za 16-18 dana. U divljini se hrane sjemenjem, voćem, pupoljcima drveća, te raznim zelenjem, pa se u prirodi smatraju štetnim pticama. U nekim krajevima masovno se love mrežama i oružjem. SISTEMATIKA: Kako rasporediti papige unutar reda je jednako sporno kao i kod velikog broja dugih grupa ptica, odnosno, postoji veliki broj jednakovrijednih prijedloga. U redu postoji točno 350 vrsta s oko 850 podvrsta. Pretežno žive u tropskim i suptropskim područjima gdje, ako je to na južnoj polutci, nastanjuju kopno do krajnjih južnih područja. Papige koje žive u tim područjima, naročito u Australiji i Južnoj Americi, na odgovarajući način su prilagođene hladnoći. Papige se hrane pretežno biljnom hranom kao što su voće, sjemenke, cvijeće, lišće, kora i korjenje uz dodatak neke količine hrane životinjskog porijekla, prije svega kukaca i njihovih larvi, a koliki je taj dio, ovisi o vrsti papiga. Čini se, da bez problema podnose određenu količinu biljnih otrova koji su sadržani u hrani. Gotovo sve vrste papiga se gnijezde u dupljama, prije svega u stablima, ali i u zemlji i termitnjacima. Jedna vrsta njeguje zajedničko gniježđenje. NEKE VRSTE PAPIGA: -Tigrica: Papigica tigrica pripada veliko porodici papiga Psittacidae, kojih ima oko 600 vrsta. Žive gotovo u svim krajevima svijeta osim u Europi i Antartiku. Ubrajamo je u red manjih papiga. Njena je veličina 20 do 22 cm. Duljina krila je oko 10.5 cm, a duljina repa 10 cm. Prosječna težina iznosi između 40 i 45 grama. Veoma je vitkog trupa, elegantnog stasa, noga joj je vitka sa četiri prsta i noktima u obliku srpa. Kad sjedi na grančici ili kad hoda zapazit ćemo da su joj uvijek dva prsta okrenuta naprijed, a dva unatrag. Najznačajnija obilježja papiga je njihov kljun. Donji je klun kraći od gornjeg i izgleda kao debela košarica. U prirodi, u slobodnim prostranstvima, u pravilu je zelenožute boje, koju zato smatramo osnovnom bojom ove vrste papiga. Žive u većim ili manjim jatima od 20 do 200 komada zajedno. Hrane se uglavnom biljnim tvarima, travom, sjemenjem i sokovima ploda drveća. Gnijezde se u šupljim djelovima drveća, šupljinama stijena i u rupama u zemlji. Glas je veoma ugodan, pa lagani cvrkut ovih papigica rado slušamo. -Nimfa: Latinsko ime: Nymphicus hollandicus Porjeklo: Australija Dužina: 30cm (od kljuna do repa) Pod vrste: Lutino, Standard,Špricane Razlika između mužjaka i ženke: Kod nimfe se teže razlikuju mužjak i ženka no imamo jedan dobar primjer na slici nimfi standard gdje možemo uočiti da je ptica gore mužjak a dolje je ženka . Do tog zaključka došli smo preko crvenila na licu može se uočiti da je kod mužjaka gore crvenilo izraženije nego kod ženke osim toga dobar znalac papiga vidi i po veličino glave te stasu papige. Prehrana: Osnovna hrana je proso,suncokret,muhar , žito a osim toga daje se i razno drugo sitnije sjemenje, te sviježe voće (jabuka,banana,) špice , maslačak a može se staviti i razna trava od koje će ptice same sebi odabrati koje žele. Općenito: Nimfe su društvene ptice te se najbolje razmnožavaju ako su u jatu tj. ako držite višedesetaka komada zajedno. No ponekad može doći i do problema jer one zahtjevaju veći prostor za sebe pa se po mogućnosti one drže u tzv .volijerima gdje imaju veću slobodu kretanja. One izlježu od 2-4 ptiča u jako rijetkim slučajevima imaju više mladih za njihov uzgoj potrebno je da imaju što više mira , da ih se ne uznemirava jer se teško prilagođavaju u novu okolinu . Dimenzije kućica za nimfe su puno veće nego kod tigrice no nekakvih standarda nema općenito su kućice kućne proizvodnje no one trebaju biti što dublje i šire da ptica ne bi oštetila rep ili krila. Isto kao i kod tigrica štapić na koji ptica doljeće na kućicu ne smije biti duži od 10 cm tak0 da na njemu može stojati samo jedna ptica .Rupa na dnu kućice služi da se jaja ne odkotrljaju okolo nego da ostanu na hrpici ali pazite da rupa ne bude pre duboka ili previše prema jednom kutu. Prvi primjerci nimfa pojavili su se u Europi oko 1840 g. u Engleskoj 1950 godine pojavljuju se prvi primjerci lutino papigica , 1978 pojavljuje se albino papigica . -Kraljevski Jako: Siva papiga-jako ili, kako je još često nazivaju, pepeljasta papiga, duga je oko 31 cm, a živi i rasprostranjena je u šumama ekvatorijalne i tropske Afrike. Osnovna joj je hrana sjemenje i voće. Kao mnoge vrste iz porodica papiga, tako i papiga-jako živi u velikim jatima. Za razliku od ostalih papiga, papiga-jako nema perje obojeno sa mnogo različitih boja. Perje joj ima zapravo samo dvije glavne boje: rep joj je žarkocrven, a ostalo je perje pepeljasto sa malo svijetlijim rubom. Ali zato papiga-jako spada u red onih predstavnika svoje vrste koji je najsposobniji da nauči ljudski govor i poznati su brojni primjeri vrlo lakog i vrlo brzog učenja izgovaranja čitavih dužih rečenica. Uz to one imaju odlično pamćenje i sposobnost oponašanja. Još nekoliko karakteristika sive papige: raspon krila iznosi joj oko šezdeset i pet centimetara, duljina krila dvadeset i dva centimetra, repa osam centimetara. Oči staroga su jako žute, kljun crn, a noge olovnosive. -Kakadu: Prostrane šume Nove Gvineje i Australije domovina su kakadua. Veličina ove papige je oko 45 cm, a rep joj je oko 15 cm. Kukma od uzdignutog perja ima izrazito žutu boju kao limun. Ime su dobile po svom kreštanju. Bijele je boje, no u donjem dijelu, osobito kod repa zna biti pokoje žuto pero. Kada čavrlja u krletki ili sjedi na grani u slobodnoj prirodi, kukma joj je nakostriješena s izrazito uzdignutim perjem. Za vrijeme ljeta pera kukme su potpuno prilegnuta uz glavu. Noge su joj prekrivene perjem sve do pandžica, koje su vrlo snažne kao i kratki kljun tamne boje koji im služi za vješto penjanje. Hrane se voćem, sjemenkama i pupovima. Kad drveće pupa, znaju napraviti ogromne štete, pa ih domoroci dijelom zbog toga, a dijelom zbog prodaje masovno love. Vrlo se lako pripitomi u krletki, koja mora biti prostrana. Nauči govoriti i na vrlo smješan način ponavlja riječi ili cijele rečenice. Vrlo je živahna i u prostranoj krletki čini prave akrobatske vratolomije. -Arara: Južnoameričke šume su pune ovih ptica lijepih boja.Duge su oko osamdesetak centimetara i veoma snažne.Žive u velikim jatima.Hrane se raznim bobicama, sjemenkama i drugim plodovima.Ženka izlježe po dva jajeta na kojima leži, dok joj mužjak donosi hranu. -Ara makao: Ara makao (Ara macao) se mogu vidjeti u parovima, ili jatima do 20 ptica.U vrijeme izlaska sunca izljeću iz svojih staništa i glasno krešte dok lete prema područjima gdje se hrane.Jedu voće, sjemenke, listove visoko na drveću.Po zalasku sunca vraćaju se u svoja staništa. -Elektus papagaj: Mužjak elektus papagaja (Electus roratus) i ma uglavnom zeleno perje, dok je ženka svijetlocrvene boje sa plavim stomakom.Oboje se uglavnom hrane voćem,,cvijetovima i nektarom.Ženka snese dva jajeta na kojima leži oko 26 dana. -Lorikit duginih boja: Lorikit duginih boja (Trichoglossus haematodus) ima različitu varijaciju boja od lorikita do lorikita.Ova ptica Ova ptica živopisnog perja živi u jatima koja znaju brojati i do 100 ptica, koje zajedno odlaze u potragu za hranom.To su najčešće insekti, voće i polen.

- 18:18 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (52) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

17.07.2007., utorak

PČELE

Pčele su leteći kukci, bliski srodnici bumbara, a dalji osa i mrava. Na svijetu ima približno 20 000 vrsta pčela, te se nalaze na svim kontinentima osim Antarktike. Hrane se nektarom primarno kao izvorom energije, te peludom, kao izvorom proteina. Pčela ima bilateralno simetrično i kolutićavo tijelo. Kolutići su srasli u tri funkcionalne skupine: glava, prsa i zadak. Na glavi se nalazi par ticala i sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom i trećem kolutiću nalazi po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta, krila su toliko mala da je nemoguće letjeti. Dominantna vrsta apis mellifera podrijetlom iz Afrike, naselila se u Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji, Australiji i Sjevernoj Americi MEDONOSNE PČELE: Medonosna pčela (Apis mellifera) pripada redu opnokrilaca (Hymenoptera). To su vrlo razvijeni kukci, a nastali su na području Afrike, Europe i Bliskog istoka pa se dijele na afričke, orijentalne i europske podvrste. Ljudi su oduvjek bili fascinirani pčelama i nađeni su mnogi povijesni izvori koji govore upravo o ovim malim bićima. Tako su na primjer Egipćani mislili da su pčele nastale iz suza VRSTE PČELA: Na svijetu ima približno oko 20.000 vrsta pčela gotovo na svim kontinentima -Europske vrste pčela: U Europi postije različite vrste medonosnih pčele. Razlikuju se po boji, građi tijela, ponašanju, sposobnosti prikupljanja nektara, peluda i dr. Kranjska pčela (apis mellifica var. carnica Pollm) - ili siva pčela nju nazivamo još i "domaća pčela". Pripada grupi tamnih pčela. Tijelo joj je crne boje obraslo sivkastosrebrnastim dlačicama. Pčele radilice sive pčele imaju izuzetan nagon za sakupljanje hrane u prirodi. Matica ima veliku plodnost (2.000 jajašaca dnevno) i otporna je na bolesti. Postoji više podvrsta: alpska, panonska i sredozemna (poj. autori nazivaju je i "jadranska"). Talijanska pčela (apis meliffica var. ligustica) - Talijanska pčela - apis meliffica var. ligustica, pčela je Apeninskog poluotoka žučkaste boje navikla na dugotrajne paše i blagu klimu. Talijanska pčela ima vrlo blagu čud, slabo izražen nagon za rojenjem, snažan razvoj tijekom ljeta i jeseni te vrlo visoka plodnost matice. Česta osobina talijanske pčele medarice je i zalijetanje u tuđe košnice tako da nije omiljena kod svih pčelara. Ima sposobnost zbog života u blagoj klimi leglo održava do kasnih jesenskih dana pa tako i zimuje u vrlo brojnim i jakim zajednicama. Leglo održava duboko u kasnu jesen i zimuje u jakim zajednicama pri cemu troši mnogo hrane preko zime. Odlikuje ju slabiji instinkt za sakupljanje propolisa i nektara, međutim ima odličnu sposobnost korištenja slabih paša. Kavkaska pčela (apis mellifica var. caucasica) - Kavkaska pčela (Apis mellifika var. Caucasica Gorb) porijeklom je iz Gruzijskog gorja kako joj je i ime u Kavkazu. Prema vanjštini sliči pomalo na kranjsku pčelu, a razlikujemo dvije vrste: sivu i žutu. Ima spori proljetni razvoj, ali ima odličnu obrambenu sposobnost prema uljezima. Sama pčela ima duže rilce i marljivi je radnik na svim pčelinjim pašama, ali je sklona zalijetanju u tuđe košnice-grabeži. Posjeduje slab rojevni nagon i brzo se prilagođava novim pašama. Posjeduje veliku sposobnost prikupljanja propolisa. Tamna europska pčela (apis mellifica var. mellifica L.) - Tamna europska pčela apis mellifica var. mellifica L. najviše se uzgaja u Njemačkoj. Krupne je građe sa zatupljenim zatkom, kratkog jezika i tamno sivom gotovo crnom bojom. Otporna je i prilagođena za duge i hladne zime. Zbog te osobine ta se vrsta pčela uspjela održati još u Sjevernoj i Južnoj Americi kao i Sibiru. Tijekom sezone se razvija u zajednice srednje snage, razvoj zajednice traje dugo u jesen pa zimuje u jakim, brojnim društvima. Prinosi propolisa su umjereni, otporna je na bolesti dok med unosi slabije od Talijanske i sive Kranjske pčele. -Ostale vrste pčela: *Pčela "melipona anthidioides" česta je u Brazilu. To su malene tropske pčele koje nemaju žalac. Obično grade gnijezda u šupljem drveću. U gnijezdu takve zajednice nalazi se samo jedna matica - ženka. Saće grade vodoravno, a stanice saća u kojima se razvijaju ličinke radilice napune peludom i medom u koje zatim matica nosi jajašca. Nakon što matica u njih snese jajašca takve stanice saća zatvore poklopčićem od voska. Izvan takvog plodišnog prostora, radilice prave spremišta za med nepravilnog bačvastog oblika. *Patuljasta pčela (Apis florea F.), podrijetlom je iz Indije. Osobina ove vrste je da gradi jednostruko saće na otvorenom prostoru, obično na nekom stablu. Specifičnost njezinog saća je u tome da ova pčela gradi ćelije raznih veličina za: radiličko saće, trutovsko i matičnjake koji imaju oblik žira. Zajednica ima jak obrambeni mehanizam, razmnožava se rojenjem, a posebnost vrste je i da u nestanku paše napušta gnijezdo u potrazi za novom jačom pašom koja zajednici osigurava dovoljne količine hrane. *Divovska pčela (apis dorsata) izgrađuje jednostruko saće na kojem živi. Sve čelije saća gradi jednake veličine, bez razlike za trutovsko, radiličko ili za matičnjake. Dubina čelija saća divovske pčele doseža i do 34mm. Same radilice dvostruko su veće od europske medonosne kranjske pčele. Kod ovih pčela nema razlike u veličini između radilica i matica. Divovska pčela živi na otvorenom pa je prema tome prilagodila način života. Obrambeni mehanizmi kod ove pčele su posebno izraženi i odlično čuva svoje leglo. Stare zajednice dijele se na nove manje zajednice, rojevni nagon je kod te vrste vrlo slab. U slučajevima nestanka ili slabljenja paše, napušta gnjezdo i seli na područje bogatije hranom. *Afrikanizirana pčela - je pčela nastala u sklopu projekta Brazilske vlade kako bi se dobila medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi sa puno vlage uspješno oprašuje floru te da pritom sakupi što veće količine meda. ANATOMSKA GRAĐA: Iako je pčela dimenzijama vrlo mala rađa njezinog tijela vrlo je složena. Anatomsku građu čine: 1.Izvanjski sustav *kožni sustav *ekstremiteti (krila i noge) 2.Uniutarnji sustav *dišni sustav *krvožilni (optjecajni) sustav *živčani sustav *spolni sustav *probavni sustav *žlijezdani sustav *osjetilni sustav Izvanjski sustav pčelu štiti od promjena temperature, neprijatelja, štiti unutarnje organe od ozlijeda te kožni sustav također služi za prihvat mišića kao i pojedinih unutarnjih organa. -Noge: Pčela ima tri para nogu koje joj služe za kohanje, čišćenje tijela i sakupljanje cvijetnog praha koji zahvaljujući građi stražnjih nogu unosi u košnicu. A, to su: 1.Prednji par nogu (su pčeli služi za održavanje i čišćenje tijela.) 2.Srednji par nogu 3. Stražnji par nogu OPRAŠIVANJE: Pčele igraju najvažniju ulogu u oprašivanju cvijetova jer su najbrojniji oprašivači na zemlji. Pčelama je med zaliha za duge zimske mjesece kada cvijeće ne cvjeta i stoga ne proizvodi biljne sokove. To je jedini kukac-životinja koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi, naravno - nesvjesno. Kod jakih dobro razvijenih zajednica nalazi se ukupno 50.000 - 80.000 pčela što ovisi o košnici, a obavljaju svoje zadtatke ovisno o starosti. Mlade pčele do 21 dana života uglavnom se brinu oko izgradnje saća, čišćenja košnica, hranjenja ličinki iz kojih će se izlječi novi naraštaji pčelinje zajednice u kojoj žive. Pretpostavlja se da trećina ljudske hrane ovisi o oprašivanju koje čine pčele. Većina pčela ima elektrostatski naboj koji povećava apsorpciju peluda. Pelud i nektar tvore masu koja je najčešće viskozna, ali može i biti kruta. Ta masa je sferoidnog oblika te pohranjena u male ćelije u kojima se i jajašca nalaze. RONJENJE PČELA: Rojenje je prirodni nagon pčela u njihovoj borbi za održanjem vrste. Samo rojenje jednim dijelom vjerojatno potječe od nagona za seljenjem koje susrećemo još i danas kod pojedinih insekata. Da bi pčele pokrenule u rojevno stanje potrebni su neki od preduvijeta kao što su: pogodna temperatura i medenje medonosnog bilja. Rojenje je u stvari dijeljenje jedne u dvije nove i međusobno potpuno neovisne zajednice. -Uzroci rojenja: *Stješnjeno leglo *Blokada matice u zalijeganju *Prevelik broj mladih pčela u zajednici *Nemoućnost izlučivanja voska i gradnje saća *Nedostatna ventilacija *Višak matične mliječi *Nasljedna osobina matice *Stara matica *Radilice se počinju hraniti matičnom mliječi -Umjetno rojenje: Za namjensko razrojavanje pčelar može upotrijebiti i umjetno razrojavanje pomoću oduzimanja okvira s mladim pčelama i nove matice pazeći pritom da ne oslabi postojeće zajednice. Prednosti umjetnog razrojavanja su da pčelar vrši ravnomjerno rasterećenje pčela na svim zajednicama pritom ne gubeći bitno na prinosu meda. Umjetna razrojavanja vrše se od sredine travnja do početka kolovoza. ZANIMLJIVOSTI: -Pčela radilica u sezoni živi 30-45 dana -Matica živi i do sedam godina a dnevno izlegne jajašaca do tri svoje težine -Pčele med proizvode na isti način najmanje 150 milijuna godina. -Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela posjeti dnevno oko 1.000 cvijetova -Jaka i zdrava pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može oprašiti do 3.000.000 cvijetova -U košnici ovisno o tipu i veličini jedna pčelinja zajednica broji od 20.000 - 80.000 pčela -Znanstvenici odavno znaju da su pčele društvena bića, ali sad su otkrili da u društvu rado i popiju. Čini se da pčele, baš kao i ljudi, najviše vole jaka alkoholna pića. Kad im je ponuđen izbor između najače moguće šećerne otopine i 80 postotnog alkohola, pčelice su stale u red za šankom. "Čak smo ih uspjeli nagovoriti da popiju čisti etanol", rekao je Charles Abramson sa sveučilišta Oklahoma. "To, koliko znam, ne bi napravilo niti jedno drugo živo biće, čak ni student"Znanstvenici pretpostavljaju da pčele, koje imaju vrlo razvijene društvene strukture, liječe svoje alkoholičare, baš kao i ljudi. One svoje prijestupnike izoliraju. Istraživači sad ispituju lijekove kojima bi mogli liječiti pčelinje poroke. -To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi. -Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med rezultat je industrijskog načina punjenja ili lošeg i needuciranog pčelara -Med pčele medarice jedna od najsigurnijih hrana – većina opasnih bakterija uopće ne mogu živjeti u medu

- 14:41 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (59) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

13.07.2007., petak

SJEVERNE LISICE

U jesen krzno sjeverne lisice ili Alopex lagupusa, počinje se mjenjati. Krzno postaje mnogo gušće te počinje mjenjati boju.Krzno se prvo počinje mjenjati na repu,kratka sivosmeđa dlaka postaje najprije posve siva da bi kasnije poprimila snježno bijelu boju. MJESTO STANOVANJA: Sjeverna lisica naseljava jedno od najnegostoljubivijih mjesta na svijetu; Antarktik... Sjeverna lisica živi u brlogu kojega iskopa u obroncima brežuljaka, u strmim, morskim ili riječnim obalama. Zimi u snijegu kopa tunele koji obično povezuju više porodičnih skupina.Iako su zime jako hladne na Antarktiku i lisice su gotovo neprekidno u mraku, one ne spavaju zimski san. Neke lisice se sele na jug ili zime provedu na rubovima visokih šuma. ISHRAN: Sjeverna lisica pretežno se hrani glodavcima i sličnim malim životinjama kao što su; miševi, leminzi, bijeli zečevi, kolumbijske vjeverice, ptice i njihova jaja, a one lisice koje žive blizu obale hrane se i školjkama i sličnim stvarima. Nakon oluja, lisive često traže ostatke tuljana, uginule kitove ili druge strvine koje je voda izbacila na obalu. Kada sjeverne lisice nemaju dovoljno hrane često znaju pojesti voće, bobice i slično, ako su u tom trenutku zrele. U pravilu lisica lovi i ubija sama svoj plijen, ali rijetko se može vidjeti da se lisice udruže u lovu, ali to ovisi o veličini plijena. Sjeverne lisice love iz zasjede, plijenu se polako približe te u jednom skoku obaraju žrtvu i ubijaju je priskanjem žrtve uz tlo. Ponaša se oportunistički iako nerjetko slijedi sjevernog medvjeda nadajući se da će dobiti ostatke nekog tuljana koji je bio medvjedov plijen. U proljećem isto kao i sjeverni medvjed, sjeverna lisica iz snijega iskapa mlade tuljane. Kada hrane ima mnogo, lisica plijen zna sakriti u brlog ili u raspuknutim stjenama za crne dane... NAČIN ŽIVOTA: Mužjak sjeverne lisice početkom prolječa počinje tražiti partnericu, a sa njom ostaje što je duže moguće. U to vrijeme brani teritorij i obilježava ga mokraćom. Sjeverne lisice cvile i tule kako bi komunicirale, a za vrijeme parenja zavjaju. Ženka mladunce donosi na svijet u svibnju ili lipnju i to do 4 do 11 mladunca. Oba roditelja brinu za svoje mladunce, koji na svijet dolaze slijepi. Nekada je moguće pronaći dvije ženke u jednom brlogu koje zajedno odgajaju svoje mladunce. Mladunci progledaju sa oko 2 mjeseca. Majka ih odbija od sise sa 6-7 tjedana. Kasnije prate roditelje u lov i promatrajući ih uće loviti svoj vlastiti plijen, i do jeseni postaju sasvim samostalni.

- 12:21 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (120) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

08.07.2007., nedjelja

SMEĐI MEDVJED

Smeđi ili mrki medvjed (Ursus arctos) je zvijer iz porodice medvjeda. Ova vrsta ima više podvrsta - između ostalih, to su europski mrki medvjed (U. a. arctos), grizli (U. a. horribilis) i kodijak (U. a. middendorffi) - koje nastanjuju Euroaziju i Sjevernu Ameriku. Medvjedi su sisavci, zvijeri, čiji su se preci pravi ili viši sisavci tj. plodvaši u posljednjih 60 milijuna godina razvili do današnjih oblika. Porodice medvjeda i rakuna razdvojile su se prije oko 35 milijuna godina te se nastavile razvijati zasebno. Za evoluciju medvjeda posebno je važan izumrli špiljski medvjed (Ursus spelaeus), čiji ostaci i danas svjedoče o razvoju te vrste. Špiljski medvjed je izumro krajem posljednjeg ledenog doba prije desetak tisuća godina. Svi su se medvjedi razvili od zajedničkog pretka prije oko 25 milijuna godina, no svojom veličinom i vanjskim izgledom vrste su se prilagodile okolišu RASPROSTRANJENOST: Raznolika prehrana omogućuje smeđem medvjedu da živi na veoma različitim prostorima, od artičke tundre do prašume i do tundre u visokim planinama. Smeđi medvjed danas osim u Europi živi u cijeloj Aziji, uključujući japanski otok Hokaido, te u Sjevernoj Americi gdje ga nazivaju grizli. VANJSKI IZGLED: Tijelo medvjeda ima obilježja zvijeri - što znači da je prilagođeno hvatanju i savladavanju plijena. Smeđi medvjed krupna je i snažna životinja. U Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 100 kg, a mužjaci 150 kg, s time da poneki primjerci prijeđu i 300 kg. Tijelo je mišićavo, stražnje noge nešto dulje od prednjih, a na izuzetno snažnim šapama nalaze se čapci. Trag stražnje noge podsiječa na trag bosonogog čovjeka. Pandže su duge 5 do 6 cm, i njima medvjed u potrazi za hranom raskapa zemlju, panjeve i mravinjake, ubija i kida plijen. Tijelo je prekriveno dugom dlakom i gustom poddlakom. Osnovna boja dlake je smeđa, sa varijacijama od žutosmeđe do crne. Po hrptu je često tamnija pa i crna, dok mladunci na prsima često imaju područje bijele dlake. Razlikuje se kraća ljetna i duža i gušća zimska dlaka. Zubalo se sastoji od 42 zuba i iako ima snažne očnjake i kratki probavni sustav tipičan za mesoždere, prehrana smeđeg medvjeda u Hrvatskoj sastoji se preko 95% od bilja. Najčešći izvori životinjskih bjelančevina su mu lešine te ličinke kukaca i drugi beskralješnjaci. Medvjedi su veliki oportunisti prilikom prehrane tako da će iskoristiti svaku ponudu hrane, od voća, povrća, šumskog bilja, ličinki, kukaca, manjih kralježaka, do strvine i ljudskih otpadaka. Od osjetila vrlo im je razvijen njuh, zatim sluh, dok je vid znatno slabiji. Njuh je vrlo razvijen zbog traženja hrane – npr. strvina. Iako izgleda tromo, medvjed je vrlo brz i može doseći brzinu od 55 km/h. Također se ne boji vode i dobro pliva, a odlično se i penje na stabla. ŽIVOTNI VIJEK: Dok u zatočeništu dosegnu starost i od 40 – 45 godina, u prirodi se rijetko nađu primjerci stariji od 10 – 20 godina. Budući da nema prirodnih neprijatelja (rijetki su slučajevi napada čopora vukova) a bolesti su prilično rijetke, očito je da je smeđi medvjed najviše ugrožen od strane čovjeka. Sve manja i rascjepkana šumska područja, uznemiravanje, lov i promet osnovni su razlozi sve manjeg broja ovih predivnih životinja. NAČIN ŽIVOTA: Medvjed je noćna životinja, no može ga se susreti aktivnog i danju. Odrasle jedinke žive samotno, a druže se jedino u vrijeme parenja (kraj svibnja do polovice srpnja). Ženke se prvi put pare sa oko 4 godine i ovuliraju svake 2 (3) godine. Medvjedi su sisavci koji prekidaju razvitak zametka, pa se veći dio zametka razvije od listopada do prosinca. Bređost traje 7 – 8 mjeseci, a mladi se legu u brlogu početkom siječnja, za vrijeme najvećih hladnoća. Leglo se najčešće sastoji od dva medvjedića (rijeđe jedno ili tri, maksimalno četiri), a na svijet dolaze slijepi i prekriveni vrlo mekanom, tankom dlakom, težine oko 350 g. Uz majku provode prve dvije godine života, tijekom kojih osim neophodnog vrlo hranjivog mlijeka dobiju i sve vještine neophodne za samostalni život i preživljavanje. Medvjeđe mlijeko izuzetno je hranjivo, a sadrži i do 22% masti i 12% proteina. Vrijeme provedeno u brlogu vrlo je važno za medvjediće, budući da su tada najosjetljiviji i najranjiviji. U sljedeće dvije godine koje provedu s majkom ona će ih naučiti svemu - što smiju jesti i kako će to pronaći, koga se moraju čuvati (prvenstveno čovjeka), a od koga su jači, kako će pronaći zimski brlog i provesti zimu, te se mladunci kroz igru i istraživanje pripremaju za samostalan život. Ako ih se tijekom tog osjetljivog razdoblja razdvoji mladunčad će teško samostalno preživjeti. Što su mlađi kada izgube majku (odlutaju od nje, odskližu se niz padinu, odnese ih bujica ili majka pogine u prometu, strada u lovu...) šanse za preživljavanje su im manje Osim poriva za parenjem način života im je prvenstveno uvjetovan potragom za hranom, te im aktivnost ovisi isključivo o raspoloživosti izvora energije. Zbog velikog tijela, a pretežno biljne prehrane koji nije energetski bogata medvjed mora pojesti velike količine hrane - što znači da i puno vremena provodi u potrazi za njom. Pri tome prelazi velike udaljenosti i seli se. Nažalost, vrlo često posegne i za hranom iz ljudskih izvora, prvenstveno smećem. Problematične i potencijalno opasne situacije koje nastaju kada se medvjedi naviknu na blizinu čovjeka izbjegavaju se pravilnim gospodarenjem sa otpadom i prikladnim ponašanjem u staništu medvjeda. OSTALO...: Ovisno o klimi područja, zbog nedostatka hrane smeđi medvjed u zimskom snu provede 3 ili više mjeseci, tijekom kojeg mogu izgubiti 30 – 50 % ukupne mase. No medvjedi ne zapadaju u toliko duboku hibernaciju, kao što to naprimjer radi puh. Tijekom ljeta i jeseni koji su bogati izvorima energije nadopunjuju rezerve masnog tkiva. Tijekom listopada i studenog većina medvjeda traži mjesto pogodno za prespavanje zime. Većina brloga u Hrvatskoj se nalazi u manjim šupljinama stijena, rjeđe među korijenjem velikih stabala i na otvorenom tj. pod krošnjom crnogorica. Kopanjem si prilagode veličinu brloga, a ulaz je najčešće širok tek toliko da medvjed može proći. Radi dodatne udobnosti medvjedi brlog obogate suhim lišćem, travama i grančicama. Točni uzroci buđenja u proljeće još nisu dovoljno poznati. Zna se da su povezani sa ubrzanim radom srca, dužinom dana, porastom temperature, tlakom zraka i smanjivanjem debljine snježnog pokrivača.

- 16:16 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (27) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

05.07.2007., četvrtak

PINGVINI

Pingvini pripadaju razredu ptica, ali ne mogu letjeti, jer su im zakržljala krila no ta ista krila im služe kao peraje pri plivanju tj. ronjenju u moru. Odlični su ronioci i plivači pa im ta vještina određuje jelovnik koji čine ribe i mekušci. Sve vrste se odlikuju bijelim prsima i plavim do crnim leđima. Razlika između mužjaka i ženke nije uočljiva kao kod ostalih ptica. Žive na južnoj polutki. To je jedina porodica unutar reda Sphenisciformes koji je dio podrazreda ptica Neognathae. Smatra se vjerojatnim, da su im, razvojno gledano, sestrinske grupe plijenori (Gaviiformes) i bubnjavke (Procellariiformes). Vrlo ih je lako razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile životu u moru a djelomično i ekstremno hladnim područjima zemlje. ANATOMIJA I IZGLED: Razlike u veličini i težini raznih vrsta pingvina su značajne, no građa tijela i perja je, suprotno tome, unutar porodice vrlo homogeno. -Veličina i težina: Patuljasti pingvin (Eudyptula minor) naraste samo do 30 cm a težak je najviše 1-1,5 kg, dok su carski pingvini (Aptenodytes forsteri) svojom dužinom tijela do 1,10 m i težinom do čak 40 kilograma među najvećim članovima podrazreda Neognathea. Ta razlika u veličini objašnjava se Bergmannovim pravilom i upravo se pingvini najčešće navode kao primjer tog pravila. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti. -Građa: Zbijeno tijelo s uskim ali snažnim perajama u koje su im se preoblikovala krila čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi. Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na grudnoj kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Za razliku od letenja zrakom, zbog većeg otpora vode kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila. Radi toga imaju pingvini veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na nju "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kosti nadlaktice i podlaktice su u laktu kruto srašteni u ravnoj crti što perajama daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljevitom koštanom srži. Bedrene kosti su vrlo kratke, zglobovi koljena kruti a noge jako pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge. Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Iznimka su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerojatno zbog prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano savijen prema dole. -Reguliranje topline: U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnim klimatskim uvjetima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama. Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Dijelova kože na kojem ne rate perje, Apterin, koje imaju gotovo sve druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedina iznimka su neke tropske vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline. Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa topline" u perajama i nogama. Arterijska krv koja dolazi u ekstremitete velikim dijelom prenosi toplinu na venoznu krv koja se iz njih ohlađena vraća prema tijelu i grije ju prije nego što uđe, tako da se gubitak topline smanjuje na minimum. S druge strane, što možda iznenađuje, neke vrste koje su se udomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, razvili su peraje koje u odnosu na tijelo imaju veču površinu nego kod drugih vrsta kako bi se povečala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u sjeni koju aktivno traže. -Perje: Boja perja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosivo koje se prelijeva u crno, dok im je boja s donje, trbušne strane bijela. Smatra se, da im je boja takva, kako bi se pri pogledu odozgo stopili s tamnom bojom dubokog mora, dok su s trbušne strane bijeli, kako bi pri pogledu odozdo prema gore odakle dopire i svjetlost, ponovo bili manje uočljivi u odnosu na osvijetljenu vodu. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh. Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, zamjena perja. U tom razdoblju, koje, ovisno o vrsti može trajati od dva do šest tjedana, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrsta Pygoscelis papua i galapagoških (Spheniscus mendiculus) razdoblje mitarenja nije određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde. -Vid i sluh: Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, su osim toga pupile krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerojatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kao evolucijska prilagodba uvjetima života pingvina. Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih struktura uha. Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine. Pingini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili potencijalnu lovinu. RASPROSTRANJENOST: Pingvini žive u otvorenim morima južne polutke. Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagoskim otocima u blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike i kao i s Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora. Većina vrsta živi između 45. i 60. stupnja južne zemljopisne širine. Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim otocima. ŽIVOTNI OKOLIŠ: Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumama umjerenih područja, subtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo uopće nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od oceana kako bi došle u područja gdje legu mladunce.

- 12:21 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (50) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

01.07.2007., nedjelja

CRVENI PANDA

Veličina -Dužina glava-tijelo: 56-62 cm, rep 28-48 cm -Težina: 3,7-6,2 kg NAČIN ŽIVOTA: -Ponašanje: samotnjačko, osim u vrijeme parenja kada se sastaju samo nakratko radi parenja Crveni ili mali panda više je sličan rakunima nego svojem srodniku, velikom pandi s kojim čini porodicu pandi. Najveći dio dana mali panda prespava među granama drveća. Živi u regiji planinskih šuma koja se proteže od Nepala do kineske pokrajine Szechuan. Kao noću aktivna životinja mali panda najčešće odlazi u lov u večernji sumrak ili u zoru prije svitanja, a najveći dio dana provodi odmarajući se i spavajući na drveću. Izrazito je spretan penjać, a za održavanje ravnoteže koristi svoj dugi rep. Spava ili u duplji drveta smotan s glavom ispod stražnje noge ili ispružen na grani drveta. Zahvaljujući karakterističnoj kestenjastosmeđoj boji krzna izuzetno je dobro prikriven među granama. Dugim kestenjastim repom mali se panda koristi kao jastukom i kao nekom vrstom pokrivaća kojim pokrije lice izbjegavajući na taj način nepotreban gubitak topline. Crveni panda obilježava svoj teritorij urinom i izlučinama iz tabana te analnih žlijezda kao i izmetom koji ostavlja u posebnim udubljenjima na granicama teritorija. Mužjak srčano brani svoj teritorij. Kada ga suparnik uznemiruje, počinje najprije srdito dahtati. Prije borbe suparnici ritmiči dižu i spuštaju glave, a ako se ni jedan ne uplaši ovakvog načina upozorenja, uspravljaju se i započinje međusobno udaranje. U sezoni razmnožavanja, kada nakratko prestaju biti samotnjaci, mali se pande sporazumjevaju kratkim zvižducima i skvičanjem. ISHRANA: Iako se crveni panda ubraja u zvijeri, njegova je glavna hrana bambus. Međutim, ako se nađe u prilici, jede i male ptice, sisavce i gmazove. Mali panda može jesti u svim položajima, pa čak i ležeći. Pande su jedna od malobrojnih životinjskih vrsta koje to mogu... RAZMNOŽAVANJE: Razmnožavanje -Spolna zrelost: s 18 mjeseci -Trajanje bređosti: 112-158 dana -Broj mladunaca: 1-4 -Porođajna težina: 110-130 g Crveni pande, koji obično žive samotnjačkim životom, početkom sezone parenja traže partnera. Mužjak slijedi mirisne tragove ženke koji do dana parenja postaju sve intenzivniji. Mali pande pare se na tlu i odmah nakon toga se razilaze. Otprilike šest tjedana prije nego što će se okotiti, ženka od grana, trave i lišća gradi gnijezdo u duplji drveta ili u procjepu stijena u kojemu okoti do četiri mladunca. U trenutku dolaska na svijet mladunci imaju gusto svikasto krzno i dugački su otprilike 28 centimetara. Nevide i nečuju. Prvih deset dana ostaju mirovati u gnijezdu smotani jedni oko drugih ili privijeni uz majku. Prvih dana majka bdije nad mladuncima. Nakon tjedan dana počinje duže izbivati iz gnijezda, a na kraju se vraća samo svakih nekoliko sati kako bi ih podojila i očistila. Mužjak se uopće ne pojavljuje, pa čak ni kada mladunci s otprilike tri mjeseca prvi puta napuštaju gnijezdo. Tek kada ih nakon pet mjeseci majka odbije od sise, ponekad se pojavi otac i igra se s mladuncima. Do sljedeće sezone parenja mladunci ostaju uz majku premda povremeno može doći do bezazlenih čarki između nje i mladunaca. Odrastaju sa oko dvanaest mjeseci, a šest mjeseci kasnije postaju spolno zreli. Samo mali broj mladunaca preživi prve mjesece života. U zatočeništvu mali pande žive do 14 godina, dok u prirodi rijetko dožive tu starost. OSTALO: Crveni pande su mnogobrojni i rasprostranjeniji od svojih najbližih srodnika velikih panda.Veliki je panda daleko poznatija životinja i ima veliki krug obožavatelja među ljudima, dok je mali panda ostao relativno nepoznat. On je vrlo plašljiv a zahvaljujući boji svojega krzna u crvenosmeđim granama je gotovo nevidljiv. U Nepalu su nekada malog pandu lovili zbog kvalitetnoh krzna iz kojeg su se izrađivale krpe. U Kini se njegov rep koristio kao četka za brisanje prašine. Budući da se mogu relativno lako pripitomiti, mali pande hvatani su i prodavani kao kućni ljubimci. Danas je mali panda zaštićen u najvećem dijelu njegova prostora rasprostranjenosti gdje se naseljava u blizini rijeka i potoka.

- 13:31 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (40) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.