< listopad, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Srpanj 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (2)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (5)
Prosinac 2005 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Što je pisac htio reći

Svima u potrazi za poantom: odstupite, nema toga tu!



anica_kninska@net.hr

Linkovi

12.10.2009., ponedjeljak

Kiša pada, magla je, vrime je, da 'prostite, usrano.
Ne mogu virovati, ali čak mi i fali ona moja dalmatinska bura. Je da se uvuče do kosti, je da sam imala ubilačke namjere svaki put kad puše, bila sam neuračunjiva i svakakva, ali... Fali mi. Fali mi vrime kad je zatvoren Maslenički most. Pa sad vi, dragi moji, mislite o tome što god vam je na volju.
Ovo moslavačko vrime je gore. Nema gušta u tome, nema želje i volje da se nekog upuca, pridavi ili što god bi mi palo na pamet kad je bura. Zatvorena san u kući i oću zraka, ali ne mogu disati, nema arije...
Popodne radim. Nadam se da će barem slučajno zalutati neki gost, a ja ću ga izubijati barem ričima, kad ne smijem tacnom. Ma, ne da ne smijem, nego ne bi bilo pristojno. A mene ljudi znaju kao pristojnu osobu koja svakom samo klima glavom. Mužu, dici, šefu, gostima... klimavac sam svima.
Dakle, molim dragog Boga da mi danas uleti neki slučajni prolaznik na kavu ili pivu, da mi digne živac i da se probudim malo.
Jer, ako se ovako nastavi, a oće jer je tek počelo, ubit će me magle i kiše. Uzet ću godišnji ili bolovanje i otići doli na buru da dođem k sebi jer ovo nikako ne valja.
Fala Bogu što ove gluposti nitko ne čita, samo san se tila isprazniti. Nisan još uspila, ali bolje mi je.

10.02.2009., utorak

Sutra

Sutra ću, znam, gledati izlazak sunca uz miris svježe samljevene i skuhane kave. Družit ću se s ljudima. Bit ću vedra, vesela i nasmijana. Bti ću lijepa i pametna. Svi će me srdačno pozdravljati, kao i ja njih.
Sutra ću... okej, ovako će biti: dignut ću se u četiri ujutro. Rastezat ću s ustajanjem do krajnjih granica, pa ću se na brzinu katapultirati iz kreveta, oprati zube, umiti se, počešljati, obući, ogledalo neću gledati jer znam što ću tamo viditi, faca mi je već odavno poznata. Najdraži suprug će mi po običaju uletiti u sobu nakon što je već naložio peć da provjeri jesam li u dovoljno svjesnom stanju da me odveze na posa. Otvorit ću kolodvorski kafić prije pet, uključiti sve potrebne aparate i strojeve, zapaliti cigaretu i početi s dočekivanjem. Dočekivanjem pospanih vozača autobusa, radnika koji dolaze iz treće smjene, onih koji tek kreću u prvu te ostalih gostiju. U međuvremenu mi svira neki razbuđujući CD tako da, prije negoli primijetim, ja zaista i jesam vedra, vesela i nasmijana. Vidim da nisam jedini trudbenik koji se rano diže, prođe me pospanost, a gosti mi također podižu raspoloženje. Kolegice isto. Šef, ofkors. Sve je lipo i dobro, baš onako kako triba biti.
Toliko od mene na brzinu, lipi moji. Odoh skuhati nešto da mi dica i muž ne gladuju dok me nema, pa u nove radne pobjede.
Budite mi zdravi i debeli,
adio!

05.09.2008., petak

ex-kninska

Anica više nije kninjanka nego kutinčanka. Ne stigne pisati jer ima puno pametnijeg posla od čvakanja po tipkovnici. Ima puno lipih stvari, samo... ne da ne smin reći, nego neman vrimena. Kad istoga bude, bit će i postova. Budite mi dobri, lipi i pametni ka i do sada, jednog dana ću vas čitati. Adio, zasad!

06.06.2008., petak

No, no nogomet!

Evo će opet. Ne da ga ne volim, nego ga ne podnosim. Imam nekakvu alergiju, ali doktori mi ne viruju. Ali ja znam, o, znam da je to alergija. Simptomi su takvi da čim čujem riječ "nogomet" livo oko mi počne onako živčano treperiti ka onoj vjeverici iz Ledenog doba, dobijem prišt na desnoj potkoljenici, kurje oko na livom tabanu, počnem se češati po leđima, a kosa mi stoji u zraku bez pomoći gela.
I onda vidim onu predivnu reklamu za žene u kojoj se nož zabija u loptu i ona ispušta dušu... divotica! Samo, nastavak mi je nešto priglup. Kao, vrijeme je za vas, tako nešto, družite se s prijateljicama, uzmite knjigu, napravite frizuru und so weiter. Zar ti kreatori reklama misle da su žene zaista tako glupe čim ih ne zanima nogomet?!
Kao da se ja ne znam sama domisliti tome da odem na kavu kod prijateljice ako mi se pije kava. Kao da ne znam otići do frizerke kad vidim da je na vrhovima moje kose uznapredovalo proljeće, da se rascvjetala sva. Kao da ne znam put do gradske knjižnice. Kao... moje vrijeme?? Odma se sitim one od Daleke obale:"Ovo nije moje vrijeme".
Da se mene pita, ja bi nogomet zakonom zabranila. Stavila bi na svaki stadion tablu "Ne gazite travu!".
Ne vidim nikakvog gušta u tom da gomila trči ka sumanuta za jednom loptom, a još veća gomila ih bodri u tome, a još veća gomila diže kredite da bi mogla ispisivati x, 1x, x2 i slične čudne znakove. Ne vidim gušta u tome što oni na travi zelenoj pljuju po istoj, tapšaju se međusobno po pozadinama, skidaju znojne smrdljive majice i bacaju u publiku... sorry, nemam smisla za nogomet.
Naime, imam traumu iz djetinjstva vezanu uz taj sport. U osnovnoj sam imala ne baš dosjetljivog nastavnika tjelesnog koji bi se svaki, ma baš svaki sat tjelesnog osim kad pada kiša dosjetio da bismo mogli igrati nogomet. Kako ni onda nisam favorizirala taj sport, ja bi samo stajala na igralištu. Mislim, ako u filmovima postoje statisti, što ne bi mogli i u nogometu? Onda bi se on malo dernjao na mene. Pa bi se ja okrenula nekoliko stupnjeva i gledala aute na cesti iznad igrališta i brojila koliko je prošlo crvenih auta, koliko bilih, koliko plavih. Onda bi se on još malo dernjao na mene. A ja bi se okrenula na gledanje bajama ispod ceste, jesu li procvitali i ako nisu, kad će. Onda bi se on malo više dernjao na mene.
Ali, nije on džaba iša u školu, zna on smisliti način kako zainteresirati učenike za gradivo. Njegov izbornički mozgić je bjesomučno razmišljao, mali hrčak u glavi je tako brzo vrtio kotačić da je nastavniku dimilo iz ušiju:"Nije za napad, nije za obranu, nije za lijevog vanjskog, nije za srednjeg veznog...znam!!! Vratar!"
I tako sam ja svaki put bila na golu. I, naravno, opet bi mi pažnju privlačilo sve osim nogometa. Znate i sami, oblaci znaju imati tako zanimljive oblike da ne možete prestati gledati koji od njih podsjeća na nekoga ili nešto. Samo, ako si na golu, onda ti često i pucaju na isti. A lopta proleti (naravno da nije bilo mreže) i odskakuće doli po obližnjim vrtovima, ma, milina je bilo gledati kako skače, svima. Svima osim golmanu koji mora odskakutati po nju.
Tribam li spominjati da mi prase nikako nije tilo dati pet iz tjelesnog, bez obzira što sam bila među najboljima u svim onim zgibovima, kozlićima, švedskim svim i svačim? Peticu je da čak i onom trutu koji kuglu nije moga baciti dalje od metra, koji u stolnom tenisu nikad nije uspio skužiti s koje se strane drži reket i da ne nabrajam dalje.
Bajdvej, isti taj nastavnik mi je predavao i likovni. Bez obzira što mi je većina radova visila po školskim panoima, pet?! Eee, ne'š majci! Ne voliš nogomet!

29.05.2008., četvrtak

"Lopov moje mladosti"

Moram vam otkriti nešto intimno, nešto čega me sram do beskraja, nešto što ne mogu nikome reći, no, dobro: posudila sam Lopova Josipine mladosti. I pročitala, čak!
Naime, čula sam da ona piše. I da joj je ovo već treći roman! Misecima sam se mučila znatiželjom da pročitam neko od tih umjetničkih djela, ali me bilo sram u knjižnici pitati imaju li je jer tete u knjižnici znaju da bižim od takvih stvari glavom bez obzira, ali znatiželja je prevladala.
A sad, nešto o knjizi.
Oduševljena sam, ljudi moji!!! Skužila sam recept za objavljivanje bilo kakve žvrljotine.
Prvo: morate uvatiti nekog s novcima da vam financira nešto plastike. Na omotu je, zar ste sumnjali uopće, Ona. Frizura: trovremensko nešto. Fasada: deset godina garancije. Dekolte: ofkors. Zamišljeni pogled. Naćubljene usne. Kako su ono moji stari govorili:"Ka' da je poljubila vruću peku".
Drugo, treće i ostalo: pola ispisanog papira su njene umotvorine, a druga polovica reklame. Znači, kad obavite ono s plastikom i žbukom, morate redovito kod frizerke, kozmetičarke, pedikerke, stilista za robu i cipele, pa onda u šetnju po finim restoranima i hotelima i od svih navedenih žicati lovu za izdavanje knjige i usput prikeljite od svakog logo unutra. Izgleda da joj je pofalilo praznog prostora, pa je izreklamirala i neke kolače, konje, poštare i svašta još. Jedino nije stavila reklamu obližnje ćevabdžinice, ipak to nije dovoljno hoh za takvu personu.
A sadržaj?
Ukratko, ne tribate trošiti novce na gelove za tuširanje i sapune, čim stanete pod tuš pjenit će se tako da pjena neće tri dana moći proći kroz odvod. Sapunjara da se i Veljača i Mexico mogu posramiti. Usput je to i rješenje za sve s viškom kilograma. Recept je jednostavan i jeftin. Jedna rečenica, jedan trk u zahod. Nakon svih pročitanih rečenica, otišlo je u kanalizaciju sve za deset godina unaprid.
Daklem, toplo preporučam da čitate Yo!

12.05.2008., ponedjeljak

Moj Big Brother

Moj Big Brother je stvarno bio Big Brother. Imao je 17 godina kad sam ja bila duga 50 cm. S vremenom sam porasla. Ne previše, taman da se donekle izravnamo u visini. Inače, u svemu ostalom ja sam ostala Mala Seka, a on Veliki Brat.
One davne devedesete imala sam 15 godina i s njim sam razgovarala o političkoj situaciji u zemlji i okolici, o svemu "ozbiljnom". Tu sam se osjećala velikom poput nebodera jer me on takvom smatrao. Obožavao je svoje sestre, svoju prvu plaću na prvom poslu u životu potrošio je na svoje sestre. Još uvijek, evo već 30 godina, nosim naušnice koje mi je on poklonio.
On me naučio hodati. Volio je moje crtarije i bio najbolji kritičar, svaki put bi našao grešku u crtežu koju ja nisam vidjela. To me onda živciralo jer je on znao nacrtati samo Čiču Glišu, kako li se to već sad zove na čistom hrvatskom jeziku.
Išao mi je na živce puštajući mi klape na prastarom gramofonu i uživao je u tome. Volio mi je pametovati da ću i ja jednog dana slušati klape. Mislila sam da bunca, ti "starci" stvarno nisu normalni. Danas, gle čuda, volim ih slušati.
Dok smo skupa išli na posao, počeo me učiti voziti auto. Premalo vremena, jer začas je došao taj 13.05. prije 13 godina. Tog dana, slučajno, nisam išla s njim na posao. Kiša, mokra cesta, velika okuka, prevelika brzina...
Od 13.05. prije 13 godina ne želim voziti. Otada nisam uzela olovku u ruke da bih nešto nacrtala.
Moj Big Brother me gleda odozgo, a ja stalno imam osjećaj da sam ga u svemu razočarala.
Sorry, Nane...

19.04.2008., subota

Post bez naslova

Farma je centar svijeta!
Skini farma song, skini slike naših selebritijovaca, skini ton za mobitel, skini ovo, skini ono. Zatim odi do liječnika opće prakse da ti izda potvrdu kako ne tribaš ići na lobotomiju jer ako sve gore navedeno napraviš, očito je da ti je dobar komad mozga odstranjen još u rodilištu. A ako su oni tamo stvarno naši selebritiji, ja sam tako jako puno i previše ponosna što sam seljanka i nepoznata.
I tako.
Generali pucaju po kućama dok ih ne upucaju jer su ih dizali u visine kad je tribalo, a sad kad smetaju triba ih se riješiti. Pa, kako ćemo, ljudi moji, u Europu inače?!
Mi bi tili imati svoje heroje, svoje more, svoje tvornice, svoje dionice... ček', ček', ne mere to tako, prika. Ako 'š u Ojropu, odreci se svega svoga, pokrij se ušima i muči. Nešto kao na krštenju:
Oni: Odričeš li se sebe?
Ti: Odričem!
Oni: Odričeš li se matere, ćaće, sve uže i šire rodbine?
Ti: Odričem!
Oni: Odričeš li se mora svoga, sunca, svog sjaja njegova i namreškanih valića?
Ti: Odričem!
Oni: Vjeruješ li u jednu jedinu i jedinstvenu Europu, NATO, Busha i sve ostale pizdarije?
Ti: Vjerujem!
Oni: Jadna li ti majka... aj', dobro! Upadaj!

03.02.2008., nedjelja

Admineeeeee!!!!!!!!!!!!!

Vrati mi moju arhivu!!!!!!!!!

Što? Da ti odaberem kategoriju? Hm... očito je da blog nekoga **** u mozak, onako, u fino... eto, seks.

31.01.2008., četvrtak

Zašto moj blog ne radi?

Molila bih cijenjeno uredništvo da mi posloži moj blog kako triba jer ona kratka obavijest da ne radi, da je ugašen, da... ne znam ni ja što, prekratko stoji na monitoru da bi jedna plavuša mogla pročitati, a kamoli shvatiti kako ispraviti problem.
Daklem, bilo bi mi iznimno drago da vi to riješite umisto mene.

Fala!

13.07.2007., petak

Testing, testing...

... da vidim znam li još tipkati s oba prsta.
Daklem, u gradu Zvonimirovu ništa nova. Ima, ali ništa za posebno se hvaliti. Ne radim više kod onog Janjevca di sam ljudima morala uvaljivati razne originalne marke majica i cipela Mike, Beneton (s jednim "t") i ine originale. Sad sam se bacila na povremeno konobarenje, dvaput tjedno. Već otvaram pive ko da to radim svaki dan. Cappuccino ako ne uspije, nadrobim malo kakaa i kažem da se to tako sad radi. Slušam razne životne ispovijedi ljudi s crvenim nosevima i krvavim očima. A upucavatelja ko u priči. Ne znam u kojoj, ali tako se kaže.
Obrt zatvoren kako je i otvoren. Hitro ha er. Nema veze, dobro je i ovo sad, osim što mi ide na živce onaj stroj na kovanice di gosti sami biraju glazbu. Svaka druga pisma je o rezanju žila i krvavim rukama nakon rezanja istih. Pa još traže da pojačam, a ja se pravim blesava. Ide meni to, praviti se blesavom. Ako ništa drugo, bar će proći pola pisme dok ipak pojačam.
Ali nekad mi malo padne mrak na oči, pa ubacim koju kunu za moje najmilije:

"Dok stoji ovdje naslonjen na šank
veli mi da nema s kim popričati
ma, neka si nabavi nekog psa
samo nek' mi skine, skine ruku s ramena..."

Pa pojačam da zvučnici poskakuju prijeteći da će se urušiti na glavu mi.
A u kafani niko ni da pisne.
Osim Mile.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se