Moja Štikla

SADNESS…

Ona je danas opet bila tužna… Ona je danas plakala… Prije samo nekoliko dana mislila je da su sve njene tuge i boli, otišle u vjetar, daleko… A danas je opet navratila suza na njeno lice… Nepozvana i neočekivana… Ili možda ipak nije bila neočekivana… Kad malo bolje razmisli-nije… Došla je zapravo sasvim očekivano… Misli su joj opet bile razbacane, raspršene… Nakupilo ih se toliko, od onih lipih, ružičastih i žutih, do sivih i crnih, tmurnih… I ona se zato čudno osjećala… Osjećala je da to nije ona… Takvu sebe nije poznavala…
I pitala se-zašto… Zašto je to sebi dopustila, zašto to još uvik dopušta… Zašto dopušta da planira što će se dogodit, kad to nikad nije radila, kad je uvik puštala da se sve spontano događa, samo od sebe, jer tako je uostalom i najbolje…
Zašto se prestala prepuštat Ruci koja ju je do sada uvik vodila, kočila kad bi ona previše požurila, kad bi ona dopustila snovima, sanjarenju, da zagospodare javom…
Zaboravila je na Ruku i na sve one trenutke u kojima je upravo u njoj našla utočište, toliko potreban mir, spokoj, utjehu… Zašto je zaboravila da Ruka uvijek radi ono što je najbolje za nas… Zašto je zaboravila one stihove koje je toliko volila:
…I možda negdje drugdje
visoko iznad nas
čeka nas naše vrijeme,
sigurno On ima priču za nas…


P.S. U ponedjeljak putujen za Prag... Idemo na ekskurziju... Šta da vam kažen osim da jedva čekam...
Kad se vratin čeka vas jedan poduži post o proživljenim iskustvima... kiss...
ANĐELA
  • 25.08.2006. ,20:07 || komentari (22) || isprintaj || ^
  • << Arhiva >>