Engleska dugo nije pamtila tako jake snježne mećave kao one koje su ju pogodile ove godine. Iza ledom okovanih prozora Jazbine nije se rasprostiralo ništa osim beskrajne besprijekorne bjeline. Obrisi brda koja su okruživala Jazbinu stopila su se s bojom neba, tako da je bilo nemoguće razlučiti što su visine, a što nizine.
„Drago mi je što ste nam upotpunili blagdane barem na kratko“, obratio se Arthur Weasley gospodinu i gospođi Green. „Iako je bilo tek na ovih nekoliko dana.“
„Bilo nam je zadovoljstvo“ uzvratila je gospođa Green i uputila Arthuru jedan od svojih besprijekornih osmijeha. „Zbilja nam je žao što ne možemo ostati duže, Ethan mora u Rusiju, a u Sv. Mungu ne pamtim kada je bila takva strka. Svi ti čudni simptomi…“ završila je zabrinuto.
„Nije valjda da opet pričate o tim neobjašnjivim bolestima, Arhure?“ U dnevni boravak je uletjela Molly Weasley, a iza nje su lebdjeli koferi koji su pripadali Greenovima. „Mučno mi je više slušati o tome. Zbilja ti se divim, Renée, kako uspiješ boraviti s tim pacijentima. Pogotovo otkako su se simptomi počeli pojavljivati i na jadnoj djeci.“
„Čovjek bi pomislio da su ljubičasta stopala posljedica promrzlosti, ipak djeca provode puno vremena vani na snijegu. A u stvarnosti je stvar puno ozbiljnija“, zabrinuto je rekao gospodin Green.
„Kakva ljubičasta stopala?“ uplašeno se oglasila Frances. Ona, Fred, George i Ginny upravo su ušli u dnevni boravak nakon tri sata provedena u dvorištu igrajući metloboj. Bili su mokri i promrzli do kostiju.
„Zaboga, Green, mama ti radi u Sv. Mungu, a ti nemaš pojma što se u svijetu događa“, dobacio je George i objesio svoje i Ginnyne rukavice iznad kamina.
„Zbilja bi se trebala pretplatiti na Dnevni Prorok. Dok još nije kasno“, upao je Fred. Frances se zbunjeno okrenula prema njemu, a zatim prema majci.
„Što se događa u svijetu, maman?“
„U Sv. Mungu vlada kaos jer su se u zadnjih par mjeseci pojavili pacijenti s identičnim i neobjašnjivim simptomima. Prema njihovim izjavama, cijela ta bolest, ako se može uopće nazvati bolešću, kao prvi stadij ima ljubičasta stopala. Izgledaju kao da su promrzla od zime pa nitko u početku ni ne pretpostavi da je 'zaražen'.“
Frances kao da je odjednom osjetila hrpu kamenja kako su napunili njezin želudac. „M-molim?“ zamucala je. „Otkad to?“
„Zbilja, Frances, zar ne čitaš vijesti?“ njen otac se nasmijao. „Pa svaki dan u Dnevnom Proroku izađe barem 10 članaka sa špekulacijama oko toga. Rita Skeeter si je dala puno truda da i od toga napravi maškaradu.“
„Zadnji put kad sam pročitala Dnevni Prorok je bilo kada se dogodilo ono ubojstvo u Doveru“, rekla je više za sebe, nego prisutnima u prostoriji. To je zbilja bilo davno, pomislila je.
„Pa i sumnjiči se da je nakon tog ubojstva cijela ta zavrzlama sa zarazom i počela“, rekao je Fred glasom kao da se to podrazumijeva. Francesino srce sišlo je u njene pete.
„Dosta!“ obrecnula se Molly Weasley. „Ne želim više slušati o tome. Na praznicima smo! Ne kvarite mi ih.“ Svi su se osmjehnuli osim Frances. Pokušala je što brže probaviti nove informacije razmišljajući kako da se što prije pretplati na Dnevni prorok, no jedino što je njen mozak uspijevao u tom trenutku je izbacivati joj u misli jednu jedinu činjenicu. Vincent.

„Frederick Fabian Weasley“, začula sam gospođu Weasley kako se dere iz prizemlja, „zaplijenit ću ti štapić do kraja života nastaviš li se aparatirati po svakom centimetru kuće!“
Nasmijala sam se. Kao da mu nije bilo dovoljno cijelo ljeto da gnjavi gospođu Weasley čarolijama i aparatiranjem otkako je napunio 17.
Iz prizemlja se potom začuo plop, a onda se gospođa Weasley nastavila derati. „Ovo ti je zadnji puta da si se aparatirao dok ti govorim! Dobro razmisli gdje ćeš večeras spavati jer postoji šansa da se zbog posljedica uroka ni ne probudiš!“
Jadna žena.
Vratila sam se svojim knjigama koje sam posudila iz knjižnice Hogwartsa još prije dolaska u Jazbinu i stala prelistavati Politika velikih moćnika i njihova vizija svijeta zajedno s prethodnim brojevima Dnevnog Proroka. Svaki članak o misterioznoj bolesti zvanoj Promrzlica djelovao je gotovo identično. Prijavio se u Sv. Mungo nakon što je primijetio da mu neobična ljubičasta boja na stopalima ne prolazi već tjednima, Uočila je kako njena kćer već danima ima promrzla stopala, unatoč stalnom boravku u zatvorenome, a kada je primijetila da joj i dlanovi poprimaju identičnu nijansu ljubičaste, odlučila je prijaviti ju u Sv. Mungo, Onima s manje sreće su se počele pojavljivati i opekotine po različitim predjelima tijela…
Sve je to djelovalo iznimno zastrašujuće i bez ikakvog smisla. Međutim, moja stopala bila su sasvim normalne i zdrave boje. Na moje iznenađenje, u Dnevnom Proroku je debelo otisnutim slovima stajalo majčino ime. Renée Green, glavna vidarica Odjela za magične infekcije izjavila je kako je u posljednje vrijeme sve više djece zadržano na promatranju. „Broj pacijenata na Odjelu se povećava svakim danom. Istina je i da nam odnedavno sve više djece počinje pristizati, što je zaista zabrinjavajuće. Situacija je krajnje ozbiljna, stoga bih zamolila sve građane da ne donose zaključke naprečac i da ne dolaze na Odjel ako je zaista riječ o samo promrzlim stopalima.“
U sljedećim brojevima što sam ih listala sam također pronašla majčino ime na nekoliko mjesta. Zaista bih se trebala više uključiti u čarobnjačka događanja, nikad nisam mislila da je maman poznata engleskom čarobnjačkom svijetu.
Vratila sam se nazad Politici velikih moćnika i bacila se u potragu za identificiranjem Ministra iz svog sna. Mnoge bivše Ministre sam znala iz očevih priča, neki su mi bili poznati iz Povijesti Hogwartsa, dok sam za neke prvi puta čula. No nije bilo ni traga mom Ministru. Došla sam do godine 1928. i nisam više mogla čitati, moj mozak je upio previše informacija za jednu večer. Taman kada sam htjela označiti stranicu da bih sutra znala gdje nastaviti, uočila sam da nekoliko stranica nedostaje u knjizi. Točnije, bile su istrgane i to vrlo neuredno. Prelistala sam preostalih nekoliko listova knjige; falilo je cijelo jedno poglavlje o 1928. godini. Na stranici koja je trebala predstavljati posljednju stranicu dotičnog poglavlja bio je otisnut maleni naslov koji je bio isti za kraj svakog prethodnog poglavlja, Azkabanovi najtraženiji. Konačno sam u gomili ružnih i nakaradnih glava koje su pokušavale iskočiti iz stranica knjige pronašla točno onu koja mi je trebala.

Vincente,
zahvaljujem se na toliko opširnom pismu koje si mi poslao i opisao što se sve događalo u našoj vikendici u Alpama. I meni se isto svidjelo kako si odlučio staviti onaj veliki kauč nasuprot kamina. Ja se toga ne bih nikad sjetila.
Dok se ti zabavljaš u Alpama radeći bogzna što pa zbog toga nemaš vremena vlastitoj sestri napisati jedno uobičajeno pismo dulje od 7 cm, ja sam obavila svoju domaću zadaću i otkrila mnogo toga zanimljivoga što mi ti nisi mogao (ili nisi htio) reći.
Prva stvar, mogao si me barem uputiti da pratim Dnevni Prorok. Nezamislivo puno stvari sam saznala iz njega!
Druga stvar, pronašla sam Ministra. Nikad nećeš pogoditi u kojoj rubrici se nalazi.
Maman i papa ti šalju pozdrave, jučer ujutro su se vratili nazad u Lille dvojnom aparacijom.
Vidimo se u Hogwartsu uskoro.

Frances

Još je jednom pročitala pismo da provjeri nalaze li se sve potrebne informacije u rukopisu. Potom je smotala svitak pergamenta i omotala ga crnom vrpcom.
„Ginny, jesi li možda vidjela Siana?“ viknula je preko stepeništa.
„Jesam, na tavanu je zajedno s Ernoldom i Praskavkom!“ povikala je Ginny iz svoje spavaće sobe. „Ali pazi kako otvaraš vrata, ne bi me čudilo da je Praskavko na dovratku pa da ti ne padne na glavu!“
Potrčala je prema tavanu Jazbine usput se spotaknuvši na nekoliko stepenica. Žurila je poslati pismo Vincentu i toliko su joj misli bile zaokupljene time da nije vidjela Freda kako izlazi s tavana i zaletjela se ravno u njega.
„Znam da sam trebao pustiti tebe i Ginny da dobijete zadnji meč u metloboju, ali ne moraš me zato pokušavati ubiti“, rekao je prelazeći rukom preko brade i pritom iskrivio usnice napola u smiješak, napola u bolnu grimasu.
„Nisam te vidjela“, bilo je sve što je uspjela progovoriti jer je bila prezauzeta trljanjem glave da ublaži bol. „Ovo boli“, promrmljala je na kraju.
„A gdje si se ti to požurila? Nije valjda da i ti skrivaš prokulice od moje mame?“
„Prokulice – šta? Ma ne. Idem poslati Vincentu pismo.“
Fred joj je otvorio vrata tavana i ušao za njom unutra. Praskavko se prevrtao u limenoj kanti koja je stajala ispod velikog okruglog prozora.
„Zanemari ga, dosadno mu je u životu“, rekao je, lagano šutnuvši nogom kantu na što je Praskavko veselo zahuknuo.
Frances je zakoračila preko velike hrpe spužvi koje su ležale nasred tavana i širom otvorila vrata pokidanog ormara koji je bio naslonjen na zid tavana.
„Sian?“ tiho je zapjevušila i njena kukuvija se prenula iz sna te veselo huknula kada su njene velike oči pronašle Francesine.
„Imam pismo za tebe“, veselo je rekla i pričekala da joj sova pruži desnu nogu. Nježno je privezala pergament za njenu nogu i tiho joj promumljala „Vincentu“, a zatim se okrenula prema velikom okruglom prozoru koji je krasio južni zid i gledala kako se sova gubi u snježnoj bjelini.
„Magenta!“ Fred je povikao, na što se Frances munjevito okrenula prema njemu i uočila kako nešto leti prema njoj. Refleksom tragača se brzo izmaknula i vidjela kako otrcani plišani medvjedić pada na hrpu spužvi.
„Je l' to…?“ upitala je dok je podizala medvjedića s hrpe spužvi i stala otirati debeli sloj prašine kojim je bio pokriven.
„Ronov medo kojeg sam pretvorio u pauka, da“, zlobno se iskesio. „Zaslužio je.“
„A zašto sam ja zaslužila da me gađaš time?“ rekla je glumeći ljutnju.
Fred se nasmijao i naslonio se na stari otrcani radni stol koji je bio zbijen uz zid lijevo od Frances.
„Moraš vježbati prije utakmice s Hufflepuffima, Angelina mi nikad ne bi oprostila da sazna da te nisam trenirao preko praznika“, nasmijao se prisjetivši se posljednjeg govora kojeg je Angelina Johnson održala u gryffindorskoj svlačionici prije početka praznika. „To je trebao biti maljac. Ti si ga uspješno izbjegla. Bravo za tebe.“
Frances je snažno zamahnula rukom i prašnjavim medvjedićem pogodila Freda ravno u lice. Slavodobitno se nasmijala.
„Vidiš da bih bila savršeni gonič, za razliku od tebe. Ti svoj maljac nisi uspio izbjeći“, nabeljila mu se.
„Ah, čuj“, ležerno je odgovorio, „morao sam pustiti publiku da zabrinuto uzdiše za mnom. Ja sam heroj, shvaćaš. Publika voli tragične junake.“
Tad se Frances upalila lampica u glavi.
„Znaš…“, promumljala je zakoračivši preko hrpe spužvi, „nikad ti zapravo nisam zahvalila što si mi praktički spasio život.“
„A daa?“
„Pa kad malo bolje razmislim, da“, odgovorila je i osjetila kako joj se obrazi počinju žariti.
„Znam jedan način kako bi mi mogla zahvaliti“, Fred joj je prepredeno odgovorio i odmaknuo se od radnog stola stojeći na nekoliko koraka od Frances.
„A koji je to?“ prkosno mu je dobacila približivši mu se na svega nekoliko centimetara.
Fredove kretnje su bile nagle; lijevom rukom ju je uhvatio oko struka i povukao bliže sebi, a desnu ruku je upetljao u njenu kosu. Frances nije stigla ni registrirati što se događa, a potom je osjetila njegov jezik u svojim ustima i jednostavno se prepustila božanstvenom užitku koji ju je preplavio. Njegov dah mirisao je na nugat kuglice i nije mogla suspregnuti maleni smiješak u koji je izvrnula usne dok mu je uzvraćala poljubac.
„Frances, pita George jesi li za me –“, Ginny je upala na tavan i zamrznula se na prizor Freda i Frances zajedno. „- tloboj“, dovršila je rečenicu, izgovorivši ju kao da je sav zrak istisnut iz nje. „Neću nikome reći, obećajem!“ posramljeno je povikala i prekrila dlanovima lice kako nitko ne bi vidio da se zacrvenila do ušiju.
Fred se samo nasmijao i ležerno izmigoljio iz Francesinog zagrljaja pohitavši prema svojoj sobi. „Nađemo se u dvorištu kad pokupite opremu“, veselo je rekao i zbrisao s tavana.
Frances je zabezeknuto gledala u mjesto na kojemu je se do prije nekoliko sekundi crvenila Fredova kosa i potom slegnula ramenima.
„Idemo onda igrati metloboj“, izustila je zbunjeno. „Sa mnom si u paru?“
Ginny je samo zatresla glavom u znak potvrdnog odgovora i otrčala do svoje sobe po opremu.

„Čekaj, ja se sad tu samo trebam zaderat 'Jazbina' i to je to?“ upitala sam zbunjeno podignuvši glavu prema Fredu. Lijeva šaka mi je bila puna smaragdno zelenog letipraha. Fred i George su se nasmijali.
„Zaboga, Green, je l' ti ovo prvi put da ideš letiprahom?“ pitao je George i naslonio se na moje rame. Okrenula sam glavu prema njemu uz kiseli izraz lica, a zatim se ponovno zagledala u letiprah u šaci. „Da, je! Ovo je totalno debilno. Gdje još u svijetu ljudi viču kaminima da ih progutaju?“
„U svijetu magije, naravno“, dobacio je Fred i nonšalantno se progurao između mene i Georgea. Zgrabio je letiprah u šaku i ušao pod kamin lakog koraka, kao da je to najnormalnija star na svijetu.
„Jazbina!“ rekao je glasno i jasno te su se oko njega stvorili tamno zeleni plamenovi koji su ga opkolili i progutali te je sekundu kasnije, na mjestu gdje je stajao, ostao prazan kamin s progorjelim pravilnim krugom u kamenoj ploči na dnu. Zabezeknuto sam gledala u mjesto na kojemu se do prije nekoliko sekundi crvenila Fredova kosa i trepnula nekoliko puta u nevjerici. „Jebote“, izustila sam glupavo.
„Green, ti si na redu“, podsjetio me George i pogurnuo prema kaminu. „Ne ponašaj se kao bezjak“, dodao je i nasmijao se.
„E, ako me to pojede, tebe ću prvog progoniti dok ne umreš“, rekla sam mračnim tonom i nesigurno ušla u kamin.
„Mogu živjeti s tim“, odgovorio je s osmijehom.
„Ok, mogu ja to. To je samo kamin koji jede ljude. Jazbina!“
Osjetila sam kako mi se tijelo vrti oko svoje osi, a krajičkom oka sam uspjela uhvatiti sliku smaragdnih plamenova koji su se uzdigli oko mene, isti oni koji su progutali Freda. Nisam ni stigla pogledom potražiti Georgea, kada mi se odjednom smračilo pred očima i osjetila sam kao dami je netko izbio sav zrak iz pluća. Osjetila sam propuh, kao da me netko povlači kroz vjetar i izgubila sam tlo pod nogama. Neko vrijeme me je taj osjećaj držao, a nedugo zatim sam ponovno osjetila kameni pod, stajala sam na mjestu, a plamenovi su se spustili poput kazališnih zastora i nestali kao da ih nikad nije bilo. Ogledala sam se na trenutak po kaminu i uplašeno ustuknula kada sam uočila Fredovu glavu kako s nevjerojatno glupavim cerekom viri pred kaminom. Sekundu poslije, provirili su i njegovi roditelji.
„Sve u redu, dušo?“ pitala me je Molly Weasley brižna glasa i pružila ruku da mi pomogne izaći iz njihovog kamina. Otresla je prah koji mi je ostao na ramenima dok sam ja otirala prah s trbuha, usput dobacivši otrovni pogled Fredu koji se cerekao kraj Arthura. Začula sam pucketanje iza sebe i potom začula Georgea kako izlazi iz kamina.
„Oi, obitelji!“ viknuo je.
Tek kada sam podigla glavu da uzvratim smiješak Arthuru koji je u ruci držao šalicu čaja, uočila sam svoje roditelje kako stoje na dovratku kuhinje i smješkaju mi se.
„Maman! Papa!“ viknula sam veselo i zatrčala se prema njima. Izgrlivši ih oboje, odstupila sam korak od njih kako bih ih bolje proučila i zadovoljno se nasmiješila zaključivši kako mi nikakva promjena na njima nije promakla. „Kada ste stigli?“
„Jučer“, osmjehnula mi se maman i popravila mi ovratnik na košulji.
„Frances, dušo, tvoje stvari su gore na petom katu, druga vrata lijevo. Roditelji su soba nasuprot tebe“, rekla je Molly izlazeći iz kuhinje dok su za njom poslušno išli moji koferi.
„Da, Frances, pazi šta radiš u sobi“, dobacio je George te suptilno okrenuo glavu u smjeru Freda.
„Da, Frances. Nemoj se slučajno ponašati kao bezjak“, nasmijao se tata. Zabezeknuto sam ga pogledala, na što se on nasmijao još više. Fred i George su iza mene umirali od smijeha. Moj otac je bezjak.
„Znači li to da smijem dovoditi dečke u sobu?“ umiljato sam ga pitala, iako je jasna bila činjenica da je u kući obitelji Weasley šest od osam članova muškog roda.

„Renée, Ethan“ pozdravio ih je Arthur klimnuvši glavom prema njima. „Sretan Božić“, široko se osmjehnuo i na stoliću pred njima stavio dvije šalice s toplim kuhanim vilinskim vinom te sjeo u fotelju do njih.
Molly je ostavila zdjelu punu božićnih kolačića iz kojih se još uvijek kovitlala tanka para topline.
„Maman, papa, joyeux Noël!“ viknula je Frances na ulazu u dnevni boravak i čvrsto zagrlila roditelje. Iz džepa kućnog ogrtača je izvadila dva upakirana poklončića i pružila jedan majci, a drugi ocu. „Ovo je za vas“, nasmiješila se, a onda iz drugog džepa izvadila još jednu kutijicu i tutnula ju Arthuru u ruke. „A ovo je za vas i gospođu Molly. Sretan Božić.“
„Frances, dušo, zbilja nisi trebala“, rekao je Arthur, u glasu mu je strujala toplina. „Sretan Božić i tebi također“, osmjehnuo se.
„Vincent ti je poslao pismo, u kuhinji je na pultu“, dodala je majka. Frances je pojurila u kuhinju i zatekla ostatak obitelji Weasley kako za stolom pohlepno trpaju božićne kolačiće u usta.
„Jutro svima! Sretan Božić!“ veselo ih je pozdravila i pogledom stala skenirati kuhinju da pronađe pult na kojem ju je čekalo bratovo pismo.
„Sretan Božić“, zacvrkutala je Ginny i odmaknula praznu stolicu koja je bila do nje. „Poklon sam ti ostavila u sobi“, dodala je.
„Joj, opet joj se ulizuješ, Ginny“, začula je Rona kako je puhnuo između dva zalogaja.
„Pravi mi se javio!“ frkne Ginny na to. „Ja barem ne mumljam njeno ime u snu, što ne bih mogla reći za tebe.“
Frances i George prasnuli su u grohotan smijeh, dok se Ron crvenio od korijena kose.
„Tamo ti je Vinc'ntovo pismo ako 'o tr'ž'š“, promumljao je George punih usta nakon što je obuzdao navalu smijeha i upro prst prema pultu tik do izlaza u dvorište. „Igno'i'aj o'e male gnomiće.“
Zgrabila je pismo jedva čekajući da ga otvori i zavalila se u stolicu do Ginny. Rastrgala je kuvertu od sreće i razmotala tanki pergament i stala čitati Vincentov krasopis.

Franc,
nadam se da ti praznici prolaze bezbrižno poput perca. U Alpama je stvarno divno, preuredili smo kuću do neprepoznatljivosti. Kupio sam ti hrpu suvenira, nadam se da će ti se svidjeti. Dobit ćeš ih na povratku u Hogwarts, nisam ih htio slati po Ernyu jer ne bi mogao izdržati sav taj teret. Nadam se da se ne ljutiš.
Sretan Božić, usput! Pozdravljaju te i momci ovdje također.
Ako te i sad muči spavanje, znaš kome se trebaš obratiti. Vidimo se uskoro!

Vincent

P.S. Nadam se da ti blizanci ne stvaraju previše muka.

Na tanjur je odložila kolačić koji je taman zagrizla i razočarano stala buljiti u pismo. Osjetila je kako ju je božićno raspoloženje na kojemu je lebdjela cijelo jutro odjednom u potpunosti napustilo. Ustala se od stola i ne razmišljajući pojurila prema dvorišnim vratima. Tek kada je izletjela u dvorište potpuno okovano snijegom, shvatila je da je samo u pidžami i kućnom ogrtaču, nogu tek slabašno uguranih u papuče. Iznervirano je stala šetati po dvorištu, nanovo iščitavajući bratovo pismo. Tek jedva devet redaka!
„To Francuzi imaju običaj štovati Svemogućeg Snjegovića na Božić ili si konačno prolupala?“ začula je Fredov glas iza sebe.
Okrenula se i ugledala Freda kako, dobro zamotan u jaknu od zmajske kože i debeli šal, drži veliku lopatu u ruci.
„Kakav francuski…o čemu ti - “, a onda je osjetila kako drhti od hladnoće i shvatila što je Fred time mislio. „Što će ti lopata?“ brzo ga je pitala prvu stvar koja joj je pala na pamet.
„Božićni poklon za moje“ nasmijao se. „Nećeš se pretvoriti u Snjegovića ako dovoljno dugo budeš stajala na snijegu, Magenta.“
„Odjebi“, izletjelo joj je prije nego li se uspjela zaustaviti. Vidjela je kako je Fredov osmijeh naglo zamro te je jednostavno nastavio čistiti dvorište kao da Frances uopće ne postoji.
„Oprosti, nisam tako mislila“, zagrizla je usnicu. Kada je vidjela da Fred ne reagira, približila mu se i istrgnula lopatu iz ruke. „Rekoh, oprosti. Izletjelo mi je.“
„Smiri živce, Magenta, pretvorit ćeš se u madame Pince“, osmjehnuo joj se. „I gledaj, znam da sam nehumano seksi pa te sami pogled na mene grije, ali odi u kuću jer je meni hladno kad tebe vidim.“
Nabeljila mu se poput djeteta i šakom ga udarila po ramenu, ali je taj udarac debeli sloj odjeće utopio pa Fred nije osjetio ništa. A onda se na trenutak zagledala u brda što su se prostirala iza Jazbine i vagala odluku hoće li ipak nekome reći ili će zadržati to za sebe. Sve što je osjećala bio je glatki komad pergamenta kako joj grije desni dlan.
„Vincent“, napokon je izustila.
„Što s njim?“ zbunjeno ju je pogledao. „Nešto mu se dogodilo?“
„Ma ne.“ Okrenula mu je leđa i nastavila hodati prema malenom bunaru koji se nalazio na samom kraju dvorišta. Ignorirala je činjenicu da joj se hladnoća već duboko zakukuljila u kosti. Fred je potrčao za njom.
„Postao je čudan“, progovorila je. „Kao da nije sav svoj.“
„Pa ako i on baulja po snijegu obučen kao da je na Havajima poput tebe, nimalo me ne čudi.“
Sjela je na drvenu klupicu koju je Fred netom prije očistio od snijega, ne mareći što je već sekundu kasnije osjetila kako joj se kućni ogrtač topi vodom. Tutnula mu je Vincentovo pismo u ruke.
„O sto ti Merlinovih kupusa, pokrij se barem!“, rekao je i skinuo svoju jaknu ogrnuvši Frances njome. Zatim je počeo čitati Vincentovo pismo.
„Ne razumijem“, bilo je sve što je Fred uspio reći nakon što je pročitao i zadnju rečenicu. „Ne vidim ništa čudno ovdje. Osim zadnje rečenice, dakako. Debil“, nacerio se.
„Devet jedva napisanih redaka!“ bijesno je ispalila.
Fred ju je samo zbunjeno pogledao čekajući da nastavi govoriti.
„Otkako smo došli u Hogwarts se Vincent čudno ponaša! Prvo sam mislila da samo umišljam. Imam problema.“ Tu se naglo zaustavila i trenutak kasnije brzo nastavila govoriti. „Vincentova pisma su uvijek bila opširna i na više od jednog pergamenta, a sada dobijem devet bijedno ispisanih redaka ni o čemu.“
„Dijelim spavaonicu s njim i nisam primijetio ništa neobično“, Fred je slegnuo ramenima.
„A da? Nisi primijetio da imate novog cimera?“
„Pa što njemu fali? Dečko se preselio iz Durmstranga. Nema ništa neobično na njemu. Ustvari je jako zabavan. Ne toliko kao George i ja, doduše, to bi bilo nehumano nemoguće, ali trudi se momak.“
„Previše se druži s mojim bratom, sumnjiv mi je.“
„Gle, možda je Vincent samo preopterećen školom. Ipak nam je ovo zadnja godina.“
„Ne brine ga škola ni malo“, rekla je pomalo iznervirano i ustala se s klupice. „Zapravo, ovu godinu briljira. I zna puno više nego što mi govori, i to me smeta.“
„A da jednostavno popričaš s njime?“
„Ja s njim više ne mogu pričati, Fred.“ Sada je već počela šetati oko klupice; postajala je tanka na živcima, a i bilo joj je strašno hladno, jedva je obuzdavala cvokotanje zubi. „Uvijek kada imam problem trčim njemu prvome. Dobro, i Tori. Ali Tori jednostavno zna za probleme i prije nego li se dogode, zastrašujuća je ponekad. Ali Vincent uvijek bude tu, uvijek prvi pruži ruku. Slobodno mogu reći da je krizno stanje čim se ja bojim.“
„Frany, mislim da prenagljuješ.“ Uhvatio ju je za ruku i počeo joj zakopčavati jaknu te ju uputio prema kuhinjskim vratima koja su se izdizala iz bjeline nekoliko desetaka metara od njih.
„Ti se sada jedino smrzavaš od hladnoće. I ne pričaj gluposti, pa ti da staneš pred bauk, on bi se uplašio tebe! Prebrzo donosiš zaključke, ne znam je l' to Francuzi inače rade.“
„Dosta podjebavanja na račun moje francuske krvi više!“
„Oi, man' se ćorava posla i bježi u kuću da te ne vidim!“ nadglasa ju u pola napadaja smijeha te ju stade gurati kroz snijeg natrag prema kuhinjskim vratima.
„Brat ti je, Frances. Što god da se dogodilo ćeš na kraju prva saznati“, rekao je kad ju je konačno dogurao do vrata i uputio joj ohrabrujući smiješak. Vratio joj je pergament nazad u ruke i otvorio kuhinjska vrata te je Frances još jednom kratko preletjela pogledom po njegovoj blijedo žutoj površini i namrštila se.
„To nije moj Vincent, Fred.“