Hermann Hesse - Vuk
(iz knjige: pripovijetke 1. dio)
Nikada prije u francuskome gorju zima nije bila tako strašno hladna i duga. Zrak je tjednima stajao bistar, krt i hladan. Danju su velika, kosa snježna polja zagasito bijela i beskrajna ležala pod blistavo modrim nebom, a noću je svijetao i malen nad njima plovio mjesec, ljutit ledeni mjesec žutoga sjaja kojega se jarka svjetlost na snijegu pretvarala u prigušenu modrinu i izgledala kao pravi pravcati mraz. Ljudi su izbjegavali sve putove, a napose visine, sjedili tromi i ljutiti u seoskim kolibama kojih su crveni prozori noću na plavičastoj mjesečini izranjali zadimljeno mutni i brzo se gasili.
Bilo je to teško vrijeme za životinje iz okolice.
One manje smrzavale su se hrpimice, čak su i ptice ugibale od mraza, a mršava im trupla postajala plijenom jastrebovima i vucima. No i oni su trpjeli nemilu hladnoću i glad. Tamo je živjelo samo nekoliko čopora vukova, anevolja ihje primorala da se čvršće povežu. Danju su samostalno izlazili. Katkad bi pokoji tumarao snijegom, mršav, gladan i oprezan, nečujan i plah kao sablast. Njegova je tanka sjena klizila uza nj površinom snijega. Šiljatu je gubicu njušeći pružao prema vjetru i s vremena na vrijeme ispustio oštar, napaćen urlik. No navečer su izlazili u punom broju i promuklo zavijajući natiskivali se oko sela. Tamo se brižljivo čuvala stoka i perad, a iza čvrstih prozorskih kapaka ležale su uperene puške. Tek rijetko bi im dopao neki manji plijen, možda pas, a dvoje iz čopora već je ustrijeljeno.
Studen nije popuštala. Vukovi su često u tišini zamišljeno ležali zajedno, grijućijedni druge, i tjeskobno osluškivali zamrlu pustoš, sve dokjedan, ispaćen okrutnim mukama gladi, najednom ne skoči i ispusti jezovit krik. I svi su prema njemu okrenuli njuške, zadrhtali i stali uglas strašno zavijati, prijeteći i jadikujući.
Na posljetku se manji dio čopora odluči na odlazak. Ranom zorom napustili su jazbine i okupili se, uzbuđeno i uplašeno njušeći ledeni zrak. Zatim su krenuli brzim i ravnomjernim korakom. Vukovi koji su ostali, slijedili su ih pogledom krupnih, staklastih očiju, potrčali za njima desetke koraka, zastali neodlučni i zbunjeni, pa se polako vratili u prazne jazbine.
Vuci odmetnici u podne su se razišli. Troje je krenulo na istok prema švicarskoj Juri, a ostali produžiše prema jugu. Ono troje bile su lijepe, jake životinje koje su strašno smršavjele. Njihov uvučeni svijetli trbuh bio je uzak kao ramena, na prsima su im žalosno ispala rebra, gubice su im bile suhe, a oči krupne izdvojne. Utroje su zašli duboko u planine Jure, drugoga su dana ulovili ovna, trećega dana psa i ždrijebe, pa su ih sa svih strana stali proganjati bijesni seljaci. U kraju bogatom selima i gradovima zavladao je strah od neobičnih uljeza. Poštanske saonice dobile su naoružanje, a iz sela u selo nitko nije išao bez puške. U stranome kraju, tri su se vuka nakon tako dobra ulova osjećala u isti mah i plaho i ugodno; postali su hrabriji no ikada prije kod kuće i u po bijeloga dana provališe u staju na nekom maj uru. Rika krava, praskanje rasprsnutih drvenih pregrada, topot kopita i vruć, pohlepan dah ispuniše usku, toplu prostoriju. No ovaj su se put umiješali ljudi. Za vukovima je bila raspisana nagrada, pa je to udvostručilo hrabrost seljaka. Tako su ubili dva vuka, jednomu je puščano zrno prostrijelilo vrat, a drugoga su zatukli sjekirom. Treći im je uspio pobjeći te je trčao sve dok se polumrtav ne sruši na snijeg. Bio je najmlađi i najljepši među vucima, gorda životinja silne snage i gipkih oblika. Dugo je ležao i soptao. Pred očima su mu se vrtjeli krvavo crveni krugovi, i s vremena na vrijeme ispustio bi piskutav, bolan jecaj. Bačena sjekira bila ga je pogodila u leđa. Ipak se oporavio i uspio se ponovno osoviti na noge. Tek sadaje vidio koliko je daleko trčao. Nigdje na vidiku nije bilo ljudi ni sela. Tik ispred njega stajala je snijegom zametena moćna planina. Bio je to Chasseral. Odluči ga zaobići. Morila gaje žeđ, paje sa snježnoga pokrivača odgfizao komadiće smrznute kore.
S druge strane planine odmah je naišao na selo.
Padala je večer. Čekao je u gustoj jelovoj šumi. Zatim se oprezno stao šuljati oko vrtnih ograda slijedeći miris toplih staja. Ulica je bila pusta. Plaho i pohotno žmirkaj ući prikradao se između kuća. Tada odjeknu hitac. On zabaci visoko glavu i zamahnu prednjim nogama kadli već prasnu i drugi. Taj ga pogodi. Bijeli mu je trbuh postrance bio poprskan krvlju što je kapala gustim, krupnim kapljama. Ipak je uspio pobjeći čineći visoke skokove i domoći se šume u planini. Tamo je na trenutak osluškujući zastao i s dviju strana čuo glasove i korake. Preplašen o je pogledao prema vrhu planine. Bila je stnna, šumovita i teško prohodna. Pa ipak, nije imao izbora. Zadihano se uspinjao uza strmu liticu dok se dolje planinom razlijegao žamor psovki, zapovijedi i svjetlo fenjera. Ranjeni se vuk drhtureći penjao sumračnom jelovom šumom dok mu se s boka cijedila smeđa krv.
Hladnoća je popustila. Na zapadu j e nebo bilo tamno i činilo se da najavljuje snijeg.
Iscrpljeni se vuk napokon popeo u visinu. Sada je stajao na laganoj strmini velikoga snježnoga polja blizu Mont Crosina, visoko iznad sela otkuda je pobjegao. Nije osjećao glad, već neku tupu, upornu bol od rane. Tih, bolećiv cvilež otme mu se iz opuštene gubice. Srce mu je tuklo teško i bolno i osjećao je da ga ruka smrti pritišće kao neizrecivo teško breme. Jedna usamljena jela širokih grana mamila ga je; sjeo se pod nju i tugaljivo zurio u sivu snježnu noć. Prošlo je pola sata. Tada na snijeg padne zagasito crvena svjetlost, neobična i meka. Vuk se stenjući ustane i okrene lijepu glavu prema svjetlu. To je mjesec, gorostasan i krvavo crven, izlazio na jugoistoku polako rastući na tmurnom nebu. Već tjednima nije bio tako crven i krupan. Žalosna pogleda životinja je na umoru gledala zagasit mjesečev krug, i ponovno u hropcu bolno i nečujno ispustila slabašan jecaj u noć.
Pristigla su i druga svjetla i koraci. Seljaci u debelim gunjevima, lovci i mladići sa šubarama i u nezgrapnim gamašama prtili su snijeg. Netko ciknu. Našli su vuka gdje skapava; ispalili su na njega dva hitca, ali ga ni jedan ne pogodi. Tada vidješe da je već na umoru pa udri po njemu štapovima i palicama. Nije to više osjećao.
Slomljenih nogu odvukli su ga dolje u St. Immer.
Smijali su se, hvastali, radovali se rakiji i kavi, pjevali, kleli. Nitko nije primjećivao ljepotu snijegom okovane šume ni blještavilo visoravni ni rumeni mjesec koji je visio nad Chasseralom dok mu se slabašna svjetlost 10mila na cijevima pušaka, u kristalima snijega i ugasiim očima zatučenog vuka.
(1903.)
