Don Blog

30.05.2009., subota


Sv. IVANA ARŠKA - ZA DOM SPREMNA!
Uz Dan hrvatskih branitelja

JEDNA JE HRVATSKA! Tako je diljem svijeta govorio kardinal Franjo Kuharić tisućama iseljenih Hrvata u tijeku više desetljeća očekivanja obnove hrvatske slobode. Danas se takvi skupovi ne mogu zamisliti. S kraja na kraj svijeta Hrvati su se okupljali oko Kuharića i drugih svjedoka iz nepokorene Stepinčeve Hrvatske. Propovjednici jesu mjerili riječi, ali bilo je jasno da jedina Hrvatska žali što su se mnogi Hrvati rasuli po svijetu. A oni su se, začudo, tih desetljeća nadali vratiti u novu slobodu.

Kuharić je redovito isticao da to nije politika nego domoljublje - prava kršćanska krepost ljubavi prema bliskim ljudima. Nije strančario, nije govorio protiv nikoje vlasti ili stranke - govorio je samo o pravu naroda da bude slobodan. To je, naime, volja Božja.

Današnji je blagdan posebno pogodan da se toga sjetimo. Sveta Ivana Arška - Jeanne d’ Arc (1412.-1431.) mučenica je za slobodu svoje domovine. Englezi - u ono doba još katolici kao i Francuzi - zaposjeli su veliki dio Francuske. Onda se među francuskom vojskom pojavila nadahnuta djevojka Jeanne d’Arc i ustvrdila da je Bog šalje spasiti slobodu domovine. Bilo joj je 17 godina. Od svoje 13. godine imala je izvanredna duhovna iskustva. Kad se javila kralju Karlu VII., on ju je poslao biskupima koji su je ispitali i priznali da je pravovjerna i normalna. Kralj joj je povjerio oduševljenu vojsku pa je ona u više pobjeda preokrenula odnos snaga. Uspjela je mladog kralja okruniti u katedrali u Reimsu. Onda je ranjena, zarobljena i našla se pred engleskim - opet katoličkim crkvenim! - sudom.

Srećom su sačuvani zapisnici saslušanja, ali proglašena je vješticom i živa je spaljena. U Rimu će njezine spise preispitati. Rehabilitirana je 1456., a proglašena je svetom 1920. Prva vještica kojoj se to dogodilo! Francuzi se njome ponose. Ona je tako i povijesni i teološki dokaz da je ljubav prema svojoj domovini krepost, a ne politika koje bi se vjernici trebali čuvati.

Hrvatski mučenik - pobjednik kod Sigeta - Nikola Šubić Zrinski u poznatoj operi pjeva: "Za domovinu mrijeti kolika je slast!" i kršćanska krepost. To je znao i Alojzije Stepinac, to je diljem svijeta propovijedao kardinal Kuharić i sva crkva u Hrvata tijekom druge polovice 20. stoljeća. Jedna je domovina - treba je čuvati i za nju se žrtvovati - bez obzira na to tko je kada u njoj na vlasti.

Prenosim ovu kolumnu don Živka Kustića (iz današnjeg JL) i svim braniteljima čestitam njihov Dan!

- 18:28 - Komentari (107) - Isprintaj - #

29.05.2009., petak


JEZGRA GLAZBENOG I KULTURNOG ŽIVOTA U GOSPIĆU

Uz jubilej Gospićkoga glazbenog ljeta

U srijedu 27. svibnja svečanim je koncertom otvoreno jubilarno 10. gospićko glazbeno ljeto. Nakon uvodne riječi organizatora, ravnatelja udruge Gospićki glazbeni festival Tvrtka Sarića i svečanog otvorenja uz riječ dogradonačelnice Marte Grgurić, gospićka je publika u ispunjenoj velikoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta uživala u sjajnoj izvedbi Hrvatskog komornog orkestra pod ravnanjem maestra Berislava Šipuša.

Na programu su bila sljedeća djela: Ivo Josipović, SAMBA DA CAMERA; Joaquin Rodrigo, CONCIERTO DE ARANJUEZ - solist: Petrit Čeku, gitara; Luigi Boccherini, SIMFONIJA U D-molu op. 12, br.4/G.506 "Đavolja kuća". Naravno, bez ikakve dvojbe najviše simpatija pretežno mlađe publike pobrao je mladi albanski gitarist Petrit Čeku (školovan u Zagrebu i dobitnik brojnih međunarodnih nagrada). I u Gospiću se pokazao kao vrlo senzibilan virtuoz s fantastičnim osjećajem za suradnju s orkestrom.

Glavni pokretač, animator i duša cijeloga projekta, izvrstan gitarist Tvrtko Sarić, jedan je od najuglednijih reproduktivnih umjetnika srednje generacije. Uz respektabilnu solističku karijeru u Hrvatskoj i inozemstvu ostvario je niz visokokvalitetnih suradnji u području komorne glazbe, a za njim su i tri nosača zvuka, također visoko ocijenjena.

Rođen u Gospiću, rodnom gradu vratio se kao pedagog (Učiteljski fakultet u Rijeci, Odsjek u Gospiću) ter kao pokretač i organizator triju koncertnih sezona (Gospićko glazbeno ljeto, Gospić koncertna sezona, Orguljaške večeri u Gospićko-senjskoj biskupiji). Niz umjetnika koji su dosad gostovali u Gospiću, kao i dobar i kvalitetan odziv publike ter problematika organizacije glazbenog života izvan velikih središta, bili su povod za spomenuti razgovor s Tvrtkom Sarićem, koji je za tjednik HS napravio Dodi Komanov (a ja prenosim jedan mali dio).

- Na koncertima svih triju ciklusa ugošćujemo umjetnike iz Hrvatske, ali i iz inozemstva. Ne uvjetujemo umjetnicima odabir programa, ali im preporučujemo da barem jedna skladba na koncertu bude djelo hrvatskog skladatelja. Dosad nismo zbog toga imali nikakvih problema, upravo suprotno. Veliki mađarski pijanist Jeno Jandó za svoju mini turneju po Hrvatskoj, u sklopu koje je koncem siječnja nastupio i u Gospiću, odabrao je izuzev Haydna, uglavnom djela velikih mađarskih skladatelja. Na gospićkom koncertu maestro Jandó izveo je i skladbu Davorina Kempfa (Melodija - Hommage ŕ Béla Bartók). Osim odlično i vrlo sugestivno odsvirane skladbe kasnije u razgovoru bilo je lijepo čuti oduševljenje velikog pijanista Kempfovom skladbom.

Vaš rad na gospićkom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Rijeci također je važan za formiranje publike. Kakva su Vaša iskustva u tome, je li to princip ili način koji biste preporučili i drugima? Nema sumnje da je upravo takav način (uske poveznosti obrazovanja i kulture) možda ponajbolji put da se granice između "središta" (Zagreb) i manje "osvijetljenih" dijelova izbrišu. Može li se reći da je Gospić tu "barijeru" definitivno prešao, postavši središte s vlastitim kulturnim životom, identitetom, ili barem njihovom jezgrom?

- Publiku danas u velikoj većini čine studenti Učiteljskog fakulteta i učenici osnovne škole. Dakle, riječ je uglavnom o glazbenim laicima. Bez obzira na to što se radi o djeci i mladim ljudima koji nemaju formalnu, bilo osnovnu ili srednju, glazbenu naobrazbu, oni moraju tijekom školovanja i studija odslušati poprilično velik broj glazbenih kolegija. Dio tih kolegija ima dosta poveznica s koncertima kojima kao publika prisustvuju, i nadam se da im i koncerti pomažu lakšem savladavanju zadataka koji se pred njih stavljaju, ali i u boljem shvaćanju glazbe uopće.

Cijeli ciklus Gospić koncertna sezona osmišljen je, jednim dijelom, s ciljem organizacije izvanučionične izobrazbe učenika i studenata. HNOS je u nastavnom planu i programu preporučio izvanučioničnu nastavu. Ona je daleko lakše provediva u Zagrebu ili nekom drugom većem središtu gdje se ućenicima i studentima svakodnevno nude koncertni ciklusi za mlade. Ako se ne varam i predavaći na nekim drugim Učiteljskim fakultetima su krenuli s aktivnostima sličnog tipa, što svakako znači da je to što radimo u Gospiću dobro, i da smo, možda, i neke druge potaknuli na slične aktivnosti.

Zagreb je, sa svojom ponudom, daleko najbogatiji grad u Hrvatskoj i nisam siguran da itko može sa Zagrebom uhvatiti korak. Mi se trudimo da u jednom, glazbenom, segmentu pružimo Gospićanima ono čega u Zagrebu ima napretek. Ako do sada nismo prešli "barijeru", a ja mislim da jesmo, svakako smo napravili jezgru za razvoj daljeg glazbenog i kulturnog života u Gospiću.

I za kraj, s kojim sve institucijama surađujete, i ne samo u Gospiću, smatrate li da je vaša suradnja u području organizacije koncerata dovoljno dobra. Glazbenici Će se uvijek odazvati pozivu, koje zamjerke biste uputili "logistici"? Kakvi su planovi za dalje, koje segmente biste željeli poboljšati, i kako vidite glazbenu budućnost Gospića?

- Grad Gospić podržava u krajnjoj mjeri sve aktivnosti naše Udruge, i tako je bilo od samih početaka. Raduje me činjenica da je građanska aktivnost ovog tipa naišla na odobravanje kako poglavarstava Grada Gospića, županije Ličko-senjske, tako i Ministarstva kulture, koji su ujedno i najveći pokrovitelji ciklusa. Pored neizostavnih državnih institucija i institucija lokalne uprave Udruga Gospićki glazbeni festival surađuje s Ministarstvom kulture kroz mrežu koncertnih aktivnosti, Koncertnom direkcijom Zagreb, Koncertnom agencijom Art Agent, Hrvatskom glazbenom scenom mladih, producentskom kućom Cantus i ostalima. Na području suradnje u organizaciji koncerata uvijek ima prostora za poboljšanje, i svakako ćemo se potruditi da u budućnosti na tom planu imamo zapaženije rezultate.

Od segmenta naše aktivnosti za koje smatram da ih treba poboljšati na prvom je mjestu tješnja suradnja s medijima. Bojim se da u današnje vrijeme novinske stupce i minutažu u elektronskim medijima previše zaokupljaju senzacionalističke vijesti, uglavnom s negativnim predznacima i konotacijama. I, uopće, smatram da je premalo osvrta, kritika i svjedočenja o dnevnim kulturnim događanjima, a pogotovo o onima izvan Zagreba. U tom smjeru ćemo uložiti dodatan trud, ali kako sam već rekao, mislim da bi se i interes medija za aktivnosti koje se događaju izvan metropole trebao poboljšati.

Što se tiče glazbene budućnosti Gospića, mislim da je broj koncerata (13, a u sva tri ciklusa 17) tijekom godine dovoljan i da ga ne treba povećavati. I dalje ćemo se truditi prezentirati kvalitetne, raznovrsne i atraktivne programe, kojima ćemo pokušati privući još veći broj publike, prvenstveno građane grada Gospića. Isto tako se nadam da će novoosnovana Glazbena škola u Gospiću zaživjeti i da ćemo u budućnosti moći predstaviti gospićkoj publici i domaće snage.

PS&NB: S radošću se pridružujem svima koji su Gospićkom glazbenom ljetu čestitali 10. obljetnicu!

- 15:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.05.2009., utorak


ZAŠTO SE EUROPA TREBA ZVATI KRŠĆANSKOM
Zbog čega se jedan europski agnostik i liberal obraća kršćanstvu pitajući ga o razlozima nade

Opet moram o jednoj knjizi! Točno u 16,44 već osamnaestoga svibnja krenulo je iz Splita prema meni jedno sjajno djelo. Doista se više ne sjećam kad je pošiljka stigla, ali danas sam prekapao jednu hrpu papira na stolu i izvukao - Verbumovo novo izdanje: ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA - Liberalizam, Europa, etika. Hvala dragom prijatelju i velikom čovjeku mr. Petru Balti što me se sjetio i poslao mi taj knjiški biser, o kojem sam čitao čim je objavljen u Europi.

Da sve bude zanimljivije, autor toga djela - Marcello Pera - nije neki "ćoškasti" katolik, nego agnostik i liberal! Pera je poznati filozof i političar - bivši predsjednik talijanskog senata, a to je njegovo djelo izazvalo veliku pozornost europske javnosti jer se zalaže za davanje punog značaja kršćanstvu u društvenom životu, jer smatra da je to jedini izlaz za budućnost Europe.

Zanimljivo, odmah poslije uvoda, iz kojega prenosim nekoliko bitnih misli, objavljeno je pismo Benedikta XVI autoru, u kojem se Papa pohvalno izražava o knjizi, zahvaljuje autoru na tome djelu i želi mu Božji blagoslov. Knjiga sadrži tri poglavlja (navest ću i neke naslove dijelova svakoga od njih): 1. Liberalizam, laička jednadžba i pitanje kršćanstva (Liberali na raskrižju vjere; Otpadništvo od kršćanstva; Liberalizam i antiklerikalizam; Zašto se liberali trebaju zvati kršćanima); 2. Europa, kršćanstvo i pitanje identiteta (Što je Europa; Problem duše; Paradoks europskog identiteta; Etička praznina: osoba; Bijeda laicizma); 3. Relativizam, fundamentalizam i moralno pitanje (Multikulturalnost; Integracija i obraćenje; Islamski fundamentalizam i međureligijski dijalog; Pitanje liberalne javne etike).

Dakle, zašto bismo se trebali zvati kršćanima? - pita (se) pisac Pera (inače autor brojnih knjiga prevedenih na mnoge jezike) na samom početku knjige. Naime, danas smo liberali pa se zato ne treba pozivati na kršćanstvo da bismo opravdali svoje temeljna prava i slobode. Laici smo pa vjeru možemo smatrati privatnim uvjerenjem. Moderni smo pa držimo da čovjek sve mora sam bez ikakva vodstva koje ne potječe od njegova vlastitog razuma. Djeca smo znanosti pa nam je dostatno pozitivističko, potvrđeno i dokazano znanje.

Ostalo se ne računa. Europa se ujedinjuje pa onda moramo izbjeći podjele spominjanjem kršćanstva među korijenima europskog identiteta. U svijetu ponovno izbijaju vjerski ratovi, dakle moramo izbjeći raspirivanje novih žarišta. U vlastitoj kući integriramo milijune muslimana, dakle ne možemo tražiti masovna obraćenja na kršćanstvo. U našim zapadnjačkim društvima prolazimo fazu krajnje ekspanzije prava, dakle ne možemo dopustiti da se Crkva miješa i priječi njihovo uživanje. I tako dalje.

Ova knjiga namjerava odbaciti sve te pa i dakle. Nema dvojbe da su rašireni: čitamo ih u knjigama i novinama, slušamo ih na televiziji i u sveučilišnim predavaonicama, slušamo ih od tolikih intelektualaca, gledamo ih na djelu kod tolikih političara. Bombardira nas s tolikih strana ovo nijekanje vjere, posebice ovo otpadništvo od kršćanstva pa je pravo čudo da se netko još protivi. Ja se protivim - kaže Pera...

Moje je stajalište - nastavlja on - laika i liberala koji se obraća kršćanstvu pitajući ga o razlozima nade. Ne radi se o obraćenju ili prosvjetljenju ili priznavanju pogrješaka, što je sve važno, delikatno i poštovanja vrijedno, ali i što se tiče osobne savjesti, i o tome ovdje ne raspravljam. Radi se o gajenju vjere (drugoga valjana izraza nema) u vrijednosti i načela koji obilježavaju našu civilizaciju i ponovnu potvrđivanju načela tradicije čija smo djeca, s kojom smo odrasli i bez koje bismo svi bili siromašni...

Ako je današnja Europa bez duše, to nije zato što je nije imala, nego zato što odbacuje onu koju joj je priskrbila njezina povijest - tvrdi Marcello Pera.

Ova će knjiga, siguran sam, potaknuti mnoge komentare i nekima do kraja "opteretiti" ne samo moždane vijuge nego i pomicanje praga tolerancije. Trebalo bi je dati čitati najprije političarima i studentima - posebno tijekom štrajka i blokade studija i pameti... Morali bi je obvezno pročitati diplomati (premda oni lukaviji mnogo već znaju, ali ipak...), a poglavito svi intelektualci, posebno katolički... Svakako, tko bude nepristrano čitao ovu knjigu - istinski će uživati!

PS & NB: Kad god ostanete bez teksta ili zaželite pravu riječ - potražite Verbum!
- 00:16 - Komentari (125) - Isprintaj - #

25.05.2009., ponedjeljak


25.05.2000.-25.05.2009. - DEVET GODINA GSB

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Papina bula o osnivanju Gospićko-senjske biskupije

Ivan Pavao, biskup, sluga slugu Božjih, na trajan spomen. Za prikladniju brigu o duhovnom dobru Kristovih vjernika, časni brat Anton Tamarut, nadbiskup metropolit riječko-senjski, zbog znatnog broja stanovnika koji borave na njegovom crkvenom području zatražio je od ove Apostolske Stolice da se odvajanjem jednog dijela teritorija od tog područja osnuje nova biskupija. Suglasno o tome s časnim bratom Giulijem Einaudijem, naslovnim nadbiskupom Villamagnene u Pripolitani i apostolskim nuncijem u Hrvatskoj, te po savjetu Državnog Tajništva, držimo da treba rado udovoljiti spomenutom zahtjevu.

Vrhovnom dakle našom vlašću od nadbiskupije Riječko-senjske, koja se odsad treba zvati Riječka, odvajamo dekanate: Gospić, Ogulin bez župa Lukovdol, Plemenitaš, Vrbovsko, Otočac, Senj bez župe Krmpote i Slunj, te od tako izuzetih mjesta uspostavljamo novu biskupiju Gospićko-senjsku, čije sjedište postavljamo u gradu Gospiću, dok ondje postojeći Božji hram na čast Navještenja Blažene Djevice Marije uzdižemo na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve.

Osim toga, biskupiju Gospićko-senjsku činimo sufraganskom riječkoj metropolitskoj stolici i njezinog biskupa podlažemo metropolitanskom pravu riječkog nadbiskupa. U svemu ostalom neka se pak obdržavaju kanonski zakoni. Što smo odredili, povjeravamo na izvršenje časnom bratu Giuliju Einaudiju, kojega smo spomenuli, dajući mu potrebne i prikladne ovlasti, također i daljeg povjeravanja bilo kojem mužu postavljanom u crkvenom dostojanstvu, s obzirom na učinke o kojima se radi, pridodavši obvezu da se Kongregaciji za biskupe pošalje izvorni primjerak o činu izvršenja. Želimo napokon da ova naša Konstitucija, sada i ubuduće, bude držana valjanom te ništa drugo što bi joj se protivilo nema snage.

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, dana dvadeset i petog mjeseca svibnja, godine Velikog jubileja dvijetisućite, dvadeset i druge našega Pontifikata.

+ Anđelo kard. Sodano
Državni Tajnik
+ Luka kard. Moreira Neves
Prefekt Kongregacije za biskupe
Leonardo Erriquenz, apostolski protonotar
Anton M. Macculi, apostolski protonotar


Papina Bula o imenovanju dijecezanskog biskupa

Ivan Pavao, biskup, sluga slugu Božjih Časnom bratu Mili Bogoviću, dosadašnjem naslovnom biskupu Tamate i pomoćnom biskupu riječko-senjskom, premještenom u novu biskupiju Gospićko-senjsku, pozdrav i Apostolski blagoslov.

Rimskom Prvosvećeniku, nasljedniku blaženog Petra, pripada da se brine marljivom skrbi za pojedine partikularne Crkve, a za one koje su nedavno osnovane pažljivim pak duhom i brigom providjeti. Budući da treba postaviti prvog Predstojnika vjere Gospićko-senjskoj biskupiji, koja je na ovaj isti dan našom konstitucijom "Za prikladniju brigu" osnovana u Hrvatskoj kao sufraganska biskupija riječkoj metropolitanskoj stolici, Tebe, časni brate, koji si obdaren primjerenim i povjerenim sposobnostima, stručan u pastoralu i povijesnim znanostima, držimo prikladnim da njome upravljaš. Po savjetu dakle Državnog Tajništva, vrhovnom Apostolskom vlašću, pošto si razriješen veza s naslovnom stolicom Tamate i spomenute službe, imenujemo Te Gospićko-senjskim biskupom, dodijelivši Ti sva prava i pripadajuće obveze.

Određujemo nadalje da se ovo Pismo obznani kleru i narodu iste biskupije; potičemo ih da Te poštuju i s Tobom ostanu povezani. Tebi napokon, časni brate, pod vodstvom Djevice Marije, molimo izobilje darova Duha Branitelja, da njima podržan uzmogneš tako vršiti pastoralnu skrb za vjernike koji su Ti povjereni te oni svednevice slijede Krista koji je Put, Istina i Život - usp. Iv 14,6. Njegov mir neka bude uvijek s Tobom i s novom crkvenom zajednicom Gospićko-senjskom koja Nam je vrlo draga.

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, dana dvadeset i petog mjeseca svibnja, godine Velikog jubileja dvijetisućite, dvadeset i druge našega Pontifikata.

Ivan Pavao II.
Marcellus Rossetti, apostolski protonotar

- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.05.2009., subota


RAT ZA DUŠE I RAD ZA NAROD ILI BIJEG NA Mt. EVEREST?
Kako mi je (jednim dijelom) protekao dio prošloga i ovoga tjedna - opis je prilagođen potrebama dnevnog lista za rubriku Tjednik

Četvrtak, 14. svibnja - KOCKA PADE NA MAFIJU
Ustajem rano kad god imam jutarnju misu. Dan mi prolazi u pripremi novog broja župnog mjesečnika "Navještenje". Posla je mnogo jer je cijeli grad jedna župa pa jedva nalazim vremena za čitanje. No odlažem Collinsov "Božji jezik" da brzo pročitam famoznu "Kolibu". Kupio sam je prekjučer na sajmu knjiga u Profilu u Zagrebu jer sam jednoj Jasminki obećao informaciju je li knjiga za preporuku... Predizborna kampanja je na vrhuncu. Navečer pišem novi post za blog. Blagdan je Sv. Matije, koji je demokratski (između dvojice kandidata, premda kockom, ali nakon molitve Duhu Svetom) bio umjesto Jude izabran među apostole, pa ističem da je na izborima vjerniku vrlo važna takva molitva za rasvjetljenje (posebno u sredinama gdje sve nije "bistro"). Da ne bi poslije, oni koji budu nezadovoljni rezultatom, s tugom - parafrazirajući biblijski komentar izbora Sv. Matije - morali reći: Kocka pade na mafiju!

Petak, 15. svibnja - MUKE S KRIZMANICIMA
Muke s krizmanicima! Neki su bili nemarni pa sada imaju "produžni", a dvadeset smo odvojili za "popravni" u listopadu. Ali nisu mladi loši, problem je što roditelji smatraju najvažnijim da djeca "to obave". I onda, upravo kad bi trebala najozbiljnije učiti kako se nositi s "proljetnim olujama" da steknu kondiciju za sva životna "tornada", javnost, mediji i roditelji pomažu djeci da lakše "pobjegnu iz crkve". Kao da će se s bujicama hormonâ i strasti lakše nositi bez Boga! Potom, tek kada se "ispucaju" dolaze tražiti sakrament ženidbe, nesvjesni da na lošim temeljima ne mogu sagraditi čvrstu životnu kuću... Do dugo u noć, u svježu ličku noć... spremam propovijed za sutra.

Subota, 16. svibnja - PRIVLAČE ME LJUBITELJI ISTINE
Blagdan je Sv. Ivana Nepomuka. Taj se češki svetac, zaštitnik gradova na rijekama, u Gospiću štuje već od sredine 18. st. Istoga dana prije 63 godine partizanskim je plotunima na gospićkom gradskom groblju usmrćena č. s. Žarka Julijana Ivasić, rođena u Krašiću. U bolnici u Otočcu s jednakom je brigom i ljubavlju njegovala i partizanske i ustaške ranjenike, a glavom je platila jer "surađuje s okupatorom". Sv. Nepomuk je suzaštitnik grada Gospića i župe pa sam u katedrali predslavio misu. Volim Sv. Ivana, baš kao i njegova imenjaka Krstitelja. Privlače me svi takvi velikani, ljubitelji istine, koji se nisu bojali ni moćnicima "skresati u brk" ono što ih ide.

Nedjelja, 17. svibnja - IZBORNA POLITOMANIJA
Prva nedjeljna misa u osam sati redovito je "moja", kao i večernja, dok župnik obično ima misu s djecom u pola deset i glavnu pučku u 11 sati. Ali jutros sam se ja družio s djecom. Jako je malo prvopričesnika došlo na misu. Možda i njihovi roditelji misle da su to djeca "obavila" pa su slobodna do krizme... Još nisam promijenio dokumente pa sam poslije ručka otišao u Zagreb na izbore - neću otkriti što sam učinio... Nakon kavice u Argentini odigrao sam s prijateljima na Purgeru teniske parove. Potom smo komentirali propovijed biskupa Perića na Bleiburgu. Komplimentirali su mu i oni koji se s njim ne slažu zbog Međugorja. Opet sam morao katolicima objašnjavati težinu odgovornosti mjesnog biskupa... Noćio sam kod prijatelja - ima 4 djece, supruga mu je profesorica glazbenog odgoja i "ne radi" - potpuno pogrješan izraz! - tj. radi "samo" kod kuće. Pretresamo aktualnosti. Na televiziji su izbori i završetak nogometnog prvenstva. Pitamo se je li gore zatupljivanje sportskom euforijom ili izbornom politomanijom?

Ponedjeljak, 18. svibnja - OBITELJ NIJE ZATVOR
U krasno svježe jutro budi me cvrkut ptica u prigradskom naselju. Nakon pogleda na raspelo razbistri me prva misao (možda potaknuta sinoćnjim razgovorom): zaposlena žena slična je oženjenom svećeniku - jednako im je teško jer imaju dvostruke obveze! Mnogi primjeri potvrđuju prednost celibata, kao što i dobro odgojena i školovana djeca mojih prijatelja pokazuju što znači kada je majka stalno s djecom kod kuće, a posebno kad to sama želi i ne doživljava obitelj kao zatvor. Prije odlaska u Zagreb zove me prijatelj iz Auto-Willa i kaže da mi žele darovati neki automobil. Naravno, smijemo se obojica. Prijepodne provodim u traženju tambura i u razgovoru s jednim novinarom Arene pa žurim u Profil na predstavljanje knjige Siniše Pavića (bivšeg novinara SD). Dok mi on, iznenađen mojim dolaskom potpisuje knjigu, iz publike mi već maše njegova Bojana, a neizbježna Nova Tv traži izjavu. Vidio sam i Karakaša - žao mi je što ga nisam mogao pozdraviti. Ne ostajem do kraja priredbe, žurim u Gospić na sprovod!

Utorak, 19. svibnja - ŽIVOT JE PRETVOREN U FARMU
Svečanost podjele krizme imat ćemo na Duhove pa sređujem molbe koje krizmanici upućuju biskupu. Joj, što ne volim "papirologiju"! Zovem kolegu fra Nikolu Matu Roščića radi dogovora za predstavljanje moje knjige "Hrvanje sa svijetom" u Zadru, kako bi don Marino mogao sve pripremiti. S HTV-a me zovu u Stankovićevu emisiju. Odbijam ljubazan poziv jer u nedjelju imamo goste iz Solina - Papa band i njihov župnik don Vinko Sanader. U Novom listu Mijić, s kojim se rijetko slažem, dobro pita: Što je to u sportskom biću što ga tjera političkom piću? A što? Želja i nada! Ali, danas je čovjeku nada bez temelja, živi od iluzija jer život je pretvoren u (ne samo Orwellovu) Farmu. Prava kultura je zanemarena - film, glazba i moda diktiraju sve. Nažalost, i Crkva u tome stoji po strani i promatra kako "prolazi obličje ovoga svijeta"!

Srijeda, 20. svibnja - KOSOOKI HRVATI
Prvi put u Gospiću vidim Kineze s fotoaparatom na ulici, čak su i u crkvi bili "na po mise". To su turisti, a "domaći" već imaju dućane ovdje. Možda su kosooki Hrvati i lička budućnost? Sve novine danas ističu uspon Hrvatica na M. Everest kao veliki uspjeh, a neki kažu da bi se cijela Hrvatska trebala u njih ugledati. Uopće se s time ne slažem. Što takva po život opasna ženska ekspedicija znači jednom narodu koji se strmoglavljuje u demografsku provaliju? Tko bi tim ženama čuvao djecu da su tamo stradale? Opet se komentira spolni odgoj u školi. Često se sjetim Tolstojeve "Kreutzerove sonate". Iako pretjeruje, ipak je strašno koliko mladi uludo potroše dragocjenog vremena na "oblikovanje tijela" i međusobni "lov" pa im ništa ne ostaje za "bildanje" srca i uma...! Posjetili su me prijatelji pčelari iz Kostanja i ukrali mi dva sata vremena, ali su me obdarili s dvi ure radosnog druženja. Pročitao sam "Kolibu". Oduševljen literarnim "božanskim govorom", vraćam se Collinsovu "Božjem jeziku".

Četvrtak, 21. svibnja - UNATOČ SVEMU, NIKAD NAZAD
Od nakladnika "Treći dan" dobivam novu knjigu M.O.Briena "Rat za duše naše djece". Kako djecu zaštititi od poganih medijskih sadržaja? To je ono što i sam činim... Gužva od posla... Navečer u Splitu predstavljamo Ugrinovu knjigu NIKAD NAZAD: don Vinko Sanader, Zoran Vukman i ja! Opći zaključak: unatoč svemu nikad nazad, uvijek naprijed - sa kršćanskim optimizmom!

---------------------------------

NB: Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji, u subotu 23. svibnja. Naslov je moj, a međunaslovi redakcijski.


- 15:31 - Komentari (44) - Isprintaj - #

20.05.2009., srijeda


KOLIBA
... gdje se tragedija ogleda s vječnošću...

Missy, najmlađa kći Mackenzija Alena Phillipsa oteta je tijekom obiteljskog izleta i pronađeni su dokazi da je brutalno ubijena u napuštenoj kolibi duboko u divljini Oregona. Četiri godine poslije, obuzet Velikom Tugom, Mack dobiva tajanstveno opismo koje mu je navodno poslao Bog pozivajući ga da u toj kolibi provede vikend.

U dubokoj nevjerici on se jednog zimskog poslijepodneva odlučuje zaputiti prema kolibi i pritom ulazi u svoju najcrnju noćnu moru. Ono što će ondje pronaći zauvijek će mu primijeniti život.

U svijetu gdje vjera sve više gubi na značaju, Koliba se hvata u koštac s vječnim pitanjem: "Gdje je Bog u svijetu prepunom neizrecive boli?" Odgovor koji će Mack dobiti zaprepastiti će vas i možda vas promijeniti jednako koliko i njega. Kad je jednom pročitate, ovu ćete knjigu preporučivati svim svojim znancima!"

Upravo sam pročitao Kolibu... mogu samo reći da sam oduševljen! Stoga prenosim taj reklamni tekst sa zadnje stranice omota, i ne samo da knjigu preporučujem svim svojim znancima nego svima, svima, svima... Naravno, neki će se namrštiti na pojedinim mjestima zbog dojma da roman ponegdje "teološki šepa", ali moj je savjet svima da se ne zaustavljaju na tim mjestima poput "duhovnih forenzičara", nego slijede bitnu poruku. A ona bujicom neoslabljene snage teče od početka do kraja i čitatelja nježno miluje ljubavlju kojom obiluje. Baš kao Božja milost!

Neka to bude dovoljno kao preporuka da potražite tu sjajnu knjigu Williama P. Younga (izdavač je Naklada Ljevak). Njezina je dodatna vrijednost što, osim priče sa snažnom porukom koja, među ostalim, razbija i neke klišeje i predrasude, obiluje navodima divnih i dubokih misli. Evo posljednje (od E. B. Browning) - koja podsjeća na Mojsija u pustinji, a upućena na ovom našem naraštaju izgubljenu u globalnoj pustinji nevjere, egoizma i besmisla:

Zemlja je prepuna neba
A svaki grm plamti Bogom,
Ali samo onaj koji vidi izuva cipele;
Ostali sjede uokolo i beru kupine.


- 22:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

18.05.2009., ponedjeljak


SLOVO NAD JAMOM "GOLUBINKA"
Fra Nikola Mate Roščić - Tišnjanska Dubrava, 16. svibnja 2009. u 18 sati

Dragi i poštovani prijatelji! Dragi vjernici!
Srdačno vas pozdravljam na ovom pedlju naše kršne zemlje, nad ovom otvorenom jamom strave i užasa, nad ovim grotlom zlosti i uništenja. Onima među vama koji ovdje oplakuju svoje najmilije izričem iskrenu sućut i sve vas pozivam da ovu svetu misu, koja se po prvi put služi na ovom mjestu, svesrdno prikažemo Gospodinu Bogu za sve bezimene žrtve ovdje u jamu bačene.

Danas se održava i godišnje sjećanja na Bleiburškom polju, sjećanje na najveću tragediju Hrvata u povijesti, a mi nad ovom jamom u kršu Tišnjanske Dubrave molitvom i sjećanjem obilježavamo spomen na preko 250 žrtava iz ovog dijela šibenskog kraja, koji su kao žrtve komunističkog terora zločinački bačeni u ovu jamu, zvanu "Golubinka". Pozivam vas da svi zajedno promislimo tko su ove, još uvijek dobrim dijelom, bezimene žrtve, tko su njihovi mučitelji i izvršitelji tako stravične i grozomorne kazne, kakve su to bile njihove krivde, kakvi pravni postupci, kakve egzekucije, u koje vrijeme i na kojem mjestu! Izričem iskrenu zahvalu udruzi "Hrvatski domobran" koja je nesebičnim trudom prošle godine postavila ovaj križ nad jamom, a ove godine omogućila da se po prvi put služi sveta misa.

Kao građanin znam da je ovo dan izborne šutnje, ali isto tako znam da je nad ovim stravičnim stratištem desetljećima trajala oktroirana grješna "grobna šutnja" koju svjesno i odgovorno kršim, odajući počast i molitvu za ove žrtve. Političari danas šute, dobro je da ponekad moraju zašutjeti, ali mrtve kosti progovaraju. One i danas ovdje progovaraju jače, glasnije i istinitije nego li svi predizborni skupovi. Ovdje progovaraju mrtve kosti znanih i bezimenih stradalnika. Stojim ovdje i služim ovu svetu misu kao katolički svećenik, kao Hrvat, kao humanist i kao rođeni građanin Europe. To je moja iskaznica i odrednica za sve ono što želim reći i izreći, za što želim moliti.

Na dan "izborne šutnje", predstavnici raznih stranaka koje se borbeno jagme za glasače na izborima, danas moraju šutjeti. No, mogli su doći ovdje da u iskrenoj, humanoj i kršćanskoj šutnji iskažu svoju građansku, vjersku, političku počast ovim bezimenim žrtvama. No, nema ih! Žrtve nisu njihova briga, jer bi se pred ovom jamom, kao i pred bezbroj drugih jama diljem Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, morali postidjeti, jer za njih nisu ništa učinili, kao da ih ne poznaju, ne priznaju, štoviše oni još uvijek djelomice niječu njihovo postojanje. Oni su i ovim žrtvama nametnuli strogu povijesnu šutnju, odbacili ih u zaborav, prekrili ih oktroiranim brisanjem spomena – damnatio memoriae. To je sramota i grjehota, bijeda, kukavičluk, dostojan svake osude i prjezira!

A ovdje su u stravičnu kršku jamu bezdanku bačene žrtve zločinačkog komunističkog poretka, zločinačke OZNE i UDBE, koje su djelovale po predlošku staljinističkih tajnih službi ČKA i NKVD koje su provodile zloglasne "čistke". Svjedoci smo da još uvijek boljševici, tvorci i nosioci njihove revolucije, sakrivaju svoja nedjela iza parola o antifašizmu. Međutim, istina je drukčija! Nažalost, poklonici, suradnici i članovi komunističkog bratstva i jedinstva, brojni suradnici OZNE i UDBE, prerušeni u tobožnje demokrate i zagovornike integracije u Europu, opet nam i u ovim izborima obećavaju bolje sutra, ljepšu budućnost, slavopoje o bratstvu i jedinstvu, glasno poju "Po šumama i gorama", nose petokraku na titovki sa tri roga što se bori protiv Boga i crvenu maramu kad hodočaste u Kumrovec, a upravo ovih dana nose Titovu štafetu od Umaga do Beograda.

Cijelo razdoblje komunističkog režima govorilo se i pisalo da se paralelno s II. svj. ratom provodila i revolucija, a zna se koja: komunistička, boljševička, staljinistička, titoistička. Zašto se to sada prešućuje, glasno govoreći samo o antifašizmu? Uostalom, ako ćemo pravo i istinito, onda treba znati da je rimski papa Pio XI svojim enciklikom protiv talijanskog fašizma "Non abbiamo bisogno", od 29.VI. 1931. i protiv nacizma, enciklikom "Mit brennender Sorge", od 14. III. 1937., bio veliki i pravi antifašist na svjetskoj razini. A to je u Hrvatskoj bio naš blaženi Alojzije Stepinac, osvjedočeni idejni protivnik fašizma, nacizma i komunizma, što je posvjedočio u svojim brojnim propovijedima, prije rata, za vrijeme rata i kao uznik poslije rata.

Svatko pošten trebao bi istinoljubivo priznati da je upravo Stepinac bio prvi i najglasniji hrvatski antifašist! Štoviše, smijemo tvrditi da je naš hrvatski puk bio protiv fašizma, protiv otuđenja dijela naše domovine koja je tada pala pod krunu talijanskog kralja od Savoje, pod vlast talijanskog fašističkog terora. Stoga je ustao i borio se protiv toga. To su bili oni prvi i istinski partizani iz naših dalmatinskih područja, domoljubi i branitelji suvereniteta i integriteta Hrvatske, kojima odajemo počast kao pravim domoljubima. A što ćemo reći danas o onima koji otuđiše naše banke, hotele, kuće, zemljišta, tvornice, telekomunikacije, i mnogo toga još? Nekoć pokleknuće pred fašizmom, a danas pokorno savijanje pred surovim kapitalizmom!

Ovdje se želim prizvati na "Rezoluciju europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu" koja je 2. travnja 2009. godine prihvaćena u Europskom parlamentu. U našoj je hrvatskoj javnosti ostala prešućena. A to je, ustvari, nastavak i daljnje pojašnjenje "Rezolucije parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima" od 26. siječnja 2006. godine (usp.: Hrvatsko slovo, 15. svibnja 2009., str. 14). Hrvatski je sabor, doduše, također, 30. lipnja 2006., donio "Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka 1945. do 1990. godine", ali se o tom šuti i ništa ne postupa kao da se i nije donijela.

U toj se najnovijoj Rezoluciji između ostaloga kaže:
- "da kriva tumačenja povijesti mogu postati žarištima isključivih politika i time poticati na mržnju i rasizam";
- "da sjećanje na tragičnu europsku prošlost mora ostati među živima; kako bi se mogla odavati počast njezinim žrtvama, osuditi počinitelje i postaviti temelje za pomirenje, temeljeno na istini i spomenu";
- "da su milijuni žrtava bili deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni u totalitarnim i autoritarnim režimima tijekom XX. stoljeća u Europi";
- "da Europa ne će biti ujedinjena dok ne bude mogla osnovati zajednički pregled svoje povijesti, priznajući pritom nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe, uz iznošenje poštenih i temeljitih rasprava o zločinima tih režima u proteklome stoljeću";

- Ta rezolucija "naglašava važnost čuvanja sjećanja na prošlost među živima, jer ne može biti pomirenja bez istine i pamćenja, te potvrđuje jedinstveno stajalište protiv svih totalitarnih vladavina, bez obzira na njihovo ideološko podrijetlo".
- Ona "poziva na proglašenje dana 23.kolovoza – Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji bi trebao biti obilježavan dostojanstveno i nepristrano".
- Konačno, iza toga stoji uvjerenje "da je krajnji cilj otkrivanje i ocjenjivanje zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove".
(Pročitajte u Glasu Koncila, od 17. svibnja 2009., str. 8-9. intervju: dr. Zlatko Begonja, povjesničar u Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, pod naslovom "Argumentirana povijesna istina potrebna je za pomirenje".)

Dragi prijatelji!
U ovu jamu nisu bačeni fašisti, nego Hrvati, katolici i anti-boljševici. Da su ove, još uvijek dobrim dijelom bezimene žrtve, bili fašisti i odnarođeni ljudi, ja zacijelo ne bih danas služio ovu misu i bio ovdje sa svima vama. Ali jesam ovdje jer su ove žrtve moji sunarodnjaci i moji istovjernici. Stoga je ovo opravdani krik i vapaj za dostojnim pijetetom prema ovim žrtvama, ovo je svjesni i odgovorni krik i vapaj protiv hrvatske političke šutnje, štoviše protiv laži i neistine koja po drugi put baca i zatire ove žrtve u jame bezdanke, golubinke, rovove i mračne podzemne hodnike, opravdavajući teror, progone i pogubljenja što ih je počinila ideologija bezboštva i prevrata, ideologija zlomisli i zlodjela, zločinačka ideologija boljševikâ, komunistâ, titoistâ. Tko i danas zagovara tu ideologiju, pa ma tko on bio, mora znati da je pred sudom istinske povijesti i pred sudom Boga živoga, zločesti fašist, nacist i komunist! To sam htio reći, i rekao sam, pri punoj svijesti i u punoj odgovornosti kao čovjek, humanist i katolički svećenik.

A moja završna riječ i molitva glasi:
"O Bože pravde, istine, pretvori ove grobove, u mirisne bijele cvjetove za žrtven prinos mira i slobode na oltaru naše Domovine!"
Amen! Amen!
-----------------------------
(Vijest na portalu IKA-e:
http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=112753)

- 22:22 - Komentari (52) - Isprintaj - #

17.05.2009., nedjelja


KORAKE NAM UPRAVLJAJ PUTOVIMA MIRA I DOBRA, KRISTE!
SJEĆANJE NA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U BOSNI I HERCEGOVINI
Livno, 9.-10. svibnja 2009.


Na nagovor moga vjeroučitelja, prošle sam godine otišla na jedan Sabor mladih, koji je bio održan u Ogulinu 6. prosinca. Veoma mi se svidjelo kad sam shvatila kako mladi ljudi uživaju i kako se druže na takvim okupljanjima. Stjecala su se ondje nova prijateljstva, a jako mi se svidjelo što sam upoznala mnoge zanimljive ljude i njihov grad. Molitve i pjesme djelovale su na mene tako opuštajuće i ugodno. Svuda je vladala pozitivna energija pa sam odlučila sudjelovati i na svim ostalim Saborima jer sam željela ponovno osjetiti vjeru i ljubav kakvu sam osjetila tada. Ondje sam saznala da se ubrzo održava susret hrvatske katoličke mladeži u Livnu pa sam nagovorila moje dvije prijateljice da nas tri zajedno idemo na taj susret. One su se oduševile i pristale su. Za taj smo se susret zajedno sa župnikom pripremali mjesec dana na susretima petkom, i tako se naše hodočašće približavalo.

Rano ujutro 9. svibnja okupili smo se ispred naše katedrale u Gospiću i strpljivo čekali autobus u kojemu su već bili mladi iz Ličkog Osika, a nakon toga su nam se pridružili mladi iz Gračaca. Naravno, s nama je išao i don Anđelko Kaćunko koji je privlačio pozornost gdje god smo se pojavili. Usput smo u Obrovcu "pokupili" vjeroučitelja Denisa i naša je avantura započela. Najprije smo se pomolili, a poslije smo se svi međusobno predstavljali i upoznavali. Pjesmom i druženjem smo prešli granicu i ubrzo stigli u Livno. Kada smo izašli iz autobusa, pješačili smo do samostana i crkve Sv. Petra i Pavla, a tu sam i saznala da se to mjesto zove Gorica. Velika zelena livada bila je šarena od mnoštva ljudi. Ugodno sam se iznenadila ugledavši pet stotina mladih, a poslije ih je bilo na tisuće, koji su se okupili na jednome mjestu kako bi slavili Boga i ponosili se svojom vjerom. Čim sam se i ja spustila na tu livadu, ispunila me neka energija. Osjećala sam se odmorno iako sam bila umorna od puta. Bila sam ponosna i osjetila sam neizmjerno zadovoljstvo što sam svojim prisustvom stvarala još jednu točku u tom silnom šarenilu.

Točno u podne je započeo program. Pjevala se himna, najavljivane su hodočasničke grupe. Nas su za vrijeme programa mladi volonteri popisivali kako bi nam pronašli odgovarajuću obitelj kod koje smo trebali prenoćiti. Također su dijelili sendviče i boce s vodom. Iva, Tea i ja smo odučile ići kod obitelji koja je primala tri djevojke, a naši su dečki tražili obitelj koja je primala četvoricu. Točno u 13 sati je počeo križni put na otvorenom. U 14 sati je bilo pokorničko bogoslužje, a svećenici su se nakon križnog puta rasporedili oko samostanske crkve i bili su na raspolaganju za ispovijed do 15 sati, kada je započela sveta misa. Poslije 17 sati završila je misa i nas su volonteri proveli kroz grad dok su doznali na kojem je parkiralištu naš autobus. Moram spomenuti kako su se mnogi mladi okretali za nama. Sigurno pretpostavljate zašto! Don Anđelko je morao pozirati jer su se svi htjeli fotografirati s njime.

Oko 19 sati autobus nas je odveo u obližnje selo Vidoši. Razmješteni smo po mnogim obiteljima i u nekoliko zaselaka i nismo svi bili baš blizu. Iva, Tea i ja smo izašle kad se autobus zaustavio drugi put. Dočekao nas je jedan stariji čovjek po imenu Ranko. Njegova obitelj nas je odlično prihvatila. Ta je obitelj financijski skromna, ali potrudili su se da se to ne primijeti i učinili su sve kako bi nam bilo što ugodnije. Gospodin Ranko ima petero djece koja se zovu Marija, Mateja, Gabrijela, Ivan i Marko. Pripremili su nam sobe, a večera je bila veoma ukusna. Naravno, prije večere smo se pomolili i to čak dva puta. Jednom za tu obitelj, a jednom za nas tri. Sve tri smo se uklopile i opustile, a ja sam se sprijateljila s najmlađim članom obitelji koji je bio jako stidljiv. To je mali Marko koji ima dvije godine i koji me je odmah osvojio. Bila sam iznenađena toplinom i iskrenim gostoprimstvom tih ljudi. Kao mali znak zahvale za njihovu pažnju, djevojke i ja smo im poklonile mali dar, a gospodin Ranko nam je ispričao povijest svoga grada, svoga rodnog sela i upoznao nas s njihovim tradicijama i običajima. Navečer su nas potražili naši dečki koji su bili smješteni u drugom selu pa smo nas sedmero prošetali kako bismo upoznali okolicu. Krajolik je divan, zrak čist, a ja priznajem da sam se ujutro osjećala kao Heidi kad su me probudile sunčeve jutarnje zrake. Njihova me toplina razbudila pa sam se divila pogledu koji je bio kao iz bajke. Voljela bih ponovno doći u Livno, a najviše od svega voljela bih posjetiti tu obitelj i to selo jer je možda čak i najljepše koje sam vidjela dosad. Doručak koji nam je pripremila naša domaćica bio je kao u hotelu. Spremila nam je i sendviče za put, kao i boce s vodom, bombone i baklavu. Bilo mi je teško oprostiti se s njima, pogotovo s mojim malim sramežljivim prijateljem Markom.

Autobus je došao po nas i svi smo se ponovno okupili dok su nas vodili prema crkvi u domaćinskoj župi Vidoši. Ondje je u 9,30 sati bilo predstavljanje župa, upoznavanje domaćina i gostiju. Osim nas iz triju ličkih župa tu su bili sa svojim svećenicima mladi iz Bjelovara, Dubrovnika, Novog Zagreba, Petrinje, Poreča, Siska, Vinkovaca i nekoliko mladih iz Žepča, svih zajedno više od četiri stotine. Zatim je u 10,30 sati započelo euharistijsko slavlje. Propovijed sam slušala pažljivo i priznajem da sam još pod dojmom tih riječi. Bitno je napomenuti da je propovjednik fra Božo, iz dubrovačke župe Rožat, istaknuo pitanje: je li lakše reći "ja kršćanin" ili "mi kršćani"?! Na kraju mise goste je pozdravio domaći župnik fra Pero Kuliš i svim župama podijelio darove, a u ime gostiju ljubaznim se župljanima zahvalio naš don Anđelko.

Poslije mise i kratkog druženja u dvorištu crkve vratili smo se autobusom opet u Livno, gdje smo prošetali gradom i razgledali novi trg, a onda smo sjeli na terasu jednog kafića i čekali povratak kući. Naravno, nedostajala mi je moja obitelj i moj Gospić, ali ovaj sam grad brzo zavoljela zbog načina na koji su mi ga opisali njegovi stanovnici. Na trgu je vladala gužva, ali znala sam da će već sutra taj trg opet biti pust jer se svi vraćaju svojim kućama. Iako se autobus udaljavao od Livna, osjećala sam da me ona energija još uvijek prati, a također sam tu energiju vidjela i osjećala u ostalim hodočasnicima. Duhovna obnova je bila očita na svima nama, a ja sam u autobusu razmišljala o riječima koje sam čula na propovijedi. Ta snaga i volja za životom, taj ponos što sam kršćanka, svi ti osjećaji koji su me obuzeli - ne mogu se opisati. Jednostavno i kratko ću reći da je bilo savršeno, bilo je super i bilo je odlično. Odlučila sam da ću ponovno posjetiti Livno, nije bitno kada, ali sigurna sam da hoću. Ne samo da mi nije žao što sam uložila trud i išla na ovo hodočašće, a oni koji su odustali od puta nemaju pojma što su propustili, nego ću ići i na sljedeće susrete jer ovako nešto vrijedi ponoviti!

Laura Troha

PS&NB: Ovaj simpatičan tekst naše gimnazijalke Laure je podsjećanje na krasan i nezaboravan susret s našim sunarodnjacima i braćom u vjeri, mladim Hrvatima u BiH, kao i s desetcima tisuća drugih mladih katolika koji su se na susretu u Livnu okupili iz raznih europskih država. Ja sam u Vidošima bio, zajedno s dvojicom mladića iz Žepča, smješten kod krasne obitelji Branka i Katice Suša. Imaju troje djece, to su: Marija (8. razred), Ivan (7. razred) i Dragutin (5 godina). A s njima živi i baka. Oni su povratnici iz Kanade i imaju malu mljekaru, tj. proizvode poznati livanjski sir, od mlijeka od stotinjak kooperanata. Sjajno su nas ugostili i kao suvenir darovali nam mliječni proizvod iz svoje kućne radinosti.
U tome prekrasnom kraju sve je zeleno - Laura je u pravu, tu se čovjek osjeća kao u raju! Mjesto Vidoši, s najstarijom crkvom u livanjskom kraju, smješteno je iza sjevernog dijela Kamešnice i velikog umjetnog jezera Buško blato (ima o tome više na www.vidosi.com). Gledajući prema ostacima snijega na toj planini činilo mi se da prema Kamešnici gledam iz svoga rodnog sela. S tom razlikom što južna strana planine ima više sivila i kamena...
Svakako, svi smo poželjeli još jednom posjetiti i Livno i to predivno mjesto s tako dobrim i dragim ljudima koji su nas "prisilili" da ih nezaboravno nosimo u srcu!


- 00:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.05.2009., subota


LJEKOVITA SNAGA SVJEDOČKOG MUČENIŠTVA
Proslava blagdana Sv. Ivana Nepomuka, suzaštitnika grada Gospića i župe, i dan sjećanja na mučeničku smrt časne sestre Žarke Julijane Ivasić

Danas častimo dvoje mučenika: muškarca i ženu koji su slični po onome što je Isus proglasio najvećim, najuzvišenijim. I sestra Žarka Julijana, sredinom 20. st. (16. svibnja 1946.), i Sv. Ivan Nepomuk, u 14. st. (1393.), darovali su svoj život za bližnje i tako ostvarili evanđeoski ideal i potpuno nasljedovanje Krista koji reče da nema veće ljubavi nego što je život svoj položiti za svoje prijatelje (Iv 15,13). No još nešto povezuje ove Božje ugodnike - to je medicina, tj. terapija! Kako to?

Sestra Žarka doista je u bolnici njegovala bolesnike i ranjenike, ali Nepomuk nije bio te struke. On je doktorirao crkveno i civilno pravo, nakon toga postao svećenik pa biskupov zamjenik, kraljev savjetnik i kraljičin ispovjednik. Zato ga i prikazuju s prstom na ustima - ali to nije znak predizborne šutnje, nego simbol ispovjedne tajne! - jer Ivan je postao žrtva ispovjedne tajne. Ali što je zapravo sakrament pomirenja nego medicina, tj. duhovna i tjelesna terapija. Doista, svećenikov je poziv ne samo njegovanje grijehom ranjenih duša, nego je cijela njegova sakramentalna aktivnost svojevrsna psihosomatska terapija. Ali mi ljudi nismo ni lijek, ni liječnici, nego tek "medicinska braća i sestre". Krist je jedini pravi liječnik i lijek!

Ali nije to sve. Nepomuka i s. Žarku povezuje također nepravedna osuda i smrtna presuda. On je bačen u Vltavu, a ona strijeljana. Razlika je samo u tome što je Sv. Ivan mučen u slobodi, a s. Žarka u vremenu mržnje prema Crkvi i progona kršćana. To pak znači dvije stvari. Prvo, nema pogodnih ili bezbrižnih vremena za kršćane - pozvani smo svjedočiti u zgodno i nezgodno vrijeme; naša je zadaća uvijek činiti isto što su i ovi sveti ljudi činili - evanđeoski ljekovito djelovati, pa i onda kad nas nepravedno optužuju (pojedinačno ili zajedno Crkvu i narod) - kao "zaostale srednjovjekovne mračnjake" koji "ne prate napredak", ili za "udruženi zločinački pothvat" (naše pravedne borbe za slobodu)! Pritom, trebamo slušati evanđelje a ne se žaliti, jer Isus kaže: Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju... radujte se i kličite! (Mt 5,11).

Drugo značenje primjera života mučenikâ glasi - nužno je u kršćanstvu trpjeti! Zato apostol Pavao naglašava: Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni (2Tim 3,12). No kad je riječ o progonu Crkve najprije pomislimo na mučenike u rimskim arenama, ili u vrijeme Francuske revolucije, ili u totalitarnim režimima nacizma i komunizma. Međutim, znamo za razdoblja u povijesti kada nije bilo vanjskog progona vjernika i Crkve, ali vladari su se ponašali kao tirani. Neki su određivali broj svijeća na oltaru, drugi su htjeli postavljati i smjenjivati biskupe, dijeliti crkvena dobra, određivati čime se Crkva treba baviti, dijelili su lekcije papi i biskupima...

Eto, upravo u takvim okolnostima živio je i naš sveti zaštitnik Ivan Nepomuk. On je javno prosvjedovao protiv kralja Vjenceslava IV. koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kralj je pobjesnio ter Ivana predao mučiteljima. Čak je i sâm bakljom palio njegovo tijelo. Poslije ga je s glavnog praškog mosta bacio u rijeku. Ali, predaja kaže također da je kralj Vjenceslav bio ljubomoran i bijesan na Ivana jer mu nije htio odati što se kraljica kod njega ispovijeda. Tako je Ivan Nepomuk ujedno žrtva ispovjedne tajne – svetinje svakog svećenika!

Sada, dakle, pokušajmo vidjeti što nama danas, na početku 3. tisućljeća, govori primjer sveca iz 14. stoljeća. Bilo je to daleko od nas, ali, vidimo, prilike se u bitnome nisu promijenile. Kršćani uvijek imaju iste izazove i iste teškoće – nema povoljnih okolnosti za Evanđelje. Crkva je i danas na udaru u cijelome svijetu, i kod nas također. Svjedoci smo blaćenja svećenikâ i crkvenih ustanova. Crkvu neki ponovno žele stjerati u sakristiju kako ne bi imala nikakva utjecaja u javnom životu. Naši biskupi o tome često govore!

No, važno je u tome – kako mi reagiramo, što mi činimo! Poduzimamo li išta ili pak šutke sve gledamo i pazimo da nam se ništa ne predbaci! Primjer Sv. Ivana Nepomuka poticaj nam je i da posvijestimo odgovornost prema izgovorenoj riječi i da se ozbiljnije odnosimo prema zadaći koju kao kršćani imamo, a to je da smo – svjedoci Riječi, utjelovljene Božje riječi, svjedoci Radosne vijesti životom i riječju! Svi mi - i svećenici i č.sestre i laici!

Ali, otkud nam snaga za tu tešku zadaću? Mislim da je za život kršćanina ključna riječ upravo - SNAGA! Mi doista jesmo snaga. Crkva jest snaga, sveci su stvarno snaga! Ne znam jeste li uočili da se taj pojam spominje u prvom i drugom čitanju: Sv. Ivan evanđelist govori da je nastalo spasenje i snaga Boga našega (Otk 12,10), a Sv. Pavao kaže da je naša postojanost u snazi Božjoj. U čemu je dakle snaga svetih mučenika!? Isus nam (u današnjem evanđelju) daje odgovor: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod!

A u onoj nezaboravnoj propovijedi u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao Drugi je to ovako objasnio: 'Pšenično zrno palo na zemlju' prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni u zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti, kazao je Papa. To se odnosi na sve nas!

Dakle, slaveći danas Sv. Ivana Nepomuka i časteći s. Žarku, potrudimo se shvatiti veličinu svojega kršćanskog poslanja i zadaće u ovom svijetu: biti poput naših svetih zaštitnika snaga i lijek odnosno snažan evanđeoski lijek i ljekovita svjedočka snaga Kristove ljubavi! Neka nam u tome pomogne nebeski zagovor s. Žarke i Sv. Ivana Nepomuka. Amen.


PS&NB: Ovo je moja propovijed na misi u katedrali u 11 sati. Prije mise, u 10,15 na gradskom groblju Sv. Marije Magdalene održan je kratak obred. Okupilo se pedesetak župljana, tridesetak č. ss. Milosrdnica iz Zagreba i Rijeke - iz čijega je reda s. Žarka - ter pedesetak osmaša, mojih budućih krizmanika, a obredu su također nazočili gradonačelnik Milan Kolić, dogradonačelnica Marta Grgurić ter predstavnici Županije.
Kod groba s. Žarke izmolili smo molitvu Trećeg časa, župnik Ante Luketić održao je kratak nagovor, u kojem je istaknuo snagu kršćanskog mučeništva ter, sjetivši se i Bleiburga, pozvao na molitvu za sve koji su život položili za Hrvatsku. Potom su svi u procesiji kroz grad moleći krunicu došli do katedrale na misu u čast Sv. Ivanu Nepomuku, koju smo slavili župnik i ja zajedno (misna čitanja: Otk 12,10-12a; 2 Kor 6,4-10; Iv 12,24-26), a pjevanje su predvodile ss. Milosrdnice. Poslije mise upriličena je video-projekcija o životu sestre Žarke
.

- 13:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.05.2009., četvrtak


KATOLIK NA LOKALNIM IZBORIMA

Zašto su hrvatski biskupi poručili vjernicima i svim ljudima dobre volje neka se pripreme i pristupe izborima s moralnom sviješću i punom odgovornošću kako bi i na taj način učinkovito pridonijeli daljnjem razvoju Hrvatske

Poruka naših biskupa za predstojeće lokalne izbore opet je digla medijsku prašinu. Premda je njezina bitna poruka istaknuta trima međunaslovima - Odgovorno se pripremiti za izlazak na izbore, Upoznati kandidate i programe, ter Izaći na izbore i dati glas pazeći koje vrijednosti kandidati zastupaju - njezin izrazito pastirski karakter dočekan je boksačkim politikantskim rukavicama. Zato je gotovo jednodušno etiketirana (i karikirana) prikazima s naslovima: Dajte glas onima koji su protiv rada nedjeljom!

Onima koji vole sve detaljno upoznati prije nego to komentiraju, ne moram govoriti gdje je ta Poruka dostupna, a ostalima preporučujem da je potraže na katoličkim portalima (npr. na adresi http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=112534) i dobro upoznaju što su biskupi svojim vjernicima doista rekli. Jer to im je dužnost.

Zato su najprije upozorili kako više od trećine građana na zadnjim parlamentarnim izborima (2007.) nije iskoristilo svoje građansko pravo. A svaki biskup ima obvezu ne samo 'upravljati i posvećivati', nego i poučavati, pa mora upozoriti "da takvo ponašanje nije u skladu s odgovornošću za javno djelovanje i opće dobro na što nas potiču crkveni dokumenti". Time potaknuti biskupi su uputili poziv "vjernicima i svim ljudima dobre volje neka se pripreme i pristupe izborima s moralnom sviješću i punom odgovornošću kako bi i na taj način učinkovito pridonijeli daljnjem razvoju domovine Hrvatske".

Biskupi podsjećaju da birači - a to se posebno odnosi na vjernike - u procesu demokratizacije imaju ne samo građansko pravo nego moralnu obvezu i dužnost sudjelovati u izborima, kako bi se ostvarivalo opće dobro. S time se slažem, jer od politike na lokalnoj razini još se doista može ostvariti neko dobro za lokalnu zajednicu! Dok je sve ono "iznad" - najčešće obična farsa, igra koju nameću veliki i u kojoj se mali moraju "koprcati" kako znaju i umiju, ako ne žele služiti interesima (stranih) moćnika.

Zato kršćanski vjernik mora po savjesti paziti i upoznati da li doista kandidati, čija su imena na izbornim listama, prihvaćaju kršćanske vrjednote poštivanja života i obitelji, njezinih prava i vrijednosti povezanih s kršćanskom vjerom i tradicijom našeg naroda! Stoga su naši biskupi svoje vjernike i sve ljude dobre volje pozvali da pristupe izborima s moralnom i društvenom sviješću i odgovornošću. Istaknuli su da ne mogu određivati kako će tko glasovati, ali da mogu preporučiti vjernicima da glasuju ponajprije za one kandidate koji nedvosmisleno zastupaju vrjednote i stavove prožete kršćanskim naukom i svjedočenjem! Ostatak Poruke prenosim doslovce.

"Premda je riječ samo o lokalnim izborima, stavovi kandidata imaju šire značenje od lokalne uprave. Stoga, dragi vjernici, birajte one koji zastupaju kršćanska antropološka načela istine i pravednosti, brane i štite ljudski život, te promiču dostojanstvo braka i obitelji. Naime, nije posrijedi samo organiziranje društvenog života u nekoj sredini, nego mnoštvo otvorenih pitanja gledom na odgoj i obrazovanje, solidarnost s najugroženijima, te promicanja kulture.

Kršćani ne mogu prihvatiti političke stavove koji zastupaju ili odobravaju bilo koji totalitarni sustav, ili se pak nadahnjuju na njihovim, za hrvatski narod i društvo pogubnim načelima. Posebice su neprihvatljivi kandidati koji niječu, umanjuju, ili prešućuju istinu o odgovornosti izvršitelja jezivih komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata. Zato će vjernik svoj glas dati kandidatu koji se zalaže za mir i pravdu, za istinu o hrvatskoj prošlosti i Domovinskome ratu. Osim toga, vjernik će birati one koji zastupaju vrijednost neradne nedjelje, a od kandidata s pravom očekuje da se bore protiv droge i svih ovisnosti, mita i korupcije, pornografije i prostitucije.

Pozivamo vjernike i sve ljude dobre volje da ispune svoju građansku i kršćansku dužnost i pristupe izborima, te neka u savjesti dobro odvagnu kojim osobama dati glas povjerenja za službu župana, načelnika ili gradonačelnika, odnosno predstavnika u tijelima lokalne samouprave. Na kraju potičemo vjernike neka u Marijinu mjesecu svibnju posebice mole za slogu, radost i napredak Domovine."

Na kraju, budući da je danas blagdan Svetoga Matije, koji je demokratski (između dvojice kandidata, premda kockom, ali nakon molitve Duhu Svetomu) bio izabran među apostole, umjesto Jude izdajnika, želim istaknuti da je pri izborima vjerniku vrlo važan čimbenik i molitva Duhu Svetomu za rasvjetljenje (posebno u nekim sredinama gdje sve nije "bistro"). Da ne bi poslije, oni koji budu nezadovoljni rezultatom izbora, s tugom - parafrazirajući biblijski komentar izbora Sv. Matije - morali reći: Kocka pade na mafiju!

- 12:46 - Komentari (63) - Isprintaj - #

13.05.2009., srijeda


RODITELJI BIRAJU

Ako ne želite da homoseksualni i feministički lobi, u suradnji s plašljivim političarima koji nemaju jasno moralno opredjeljenje, kroji školski program za djecu u hrvatskim školama, pridružite se građanskoj inicijativi


Akcija je jednostavna i zahtijeva 2 minute Vašega vremena:
1. Kliknite na www.udruga-grozd.hr/roditeljibiraju.
2. Napišite svoje ime i prezime, e-mail i kliknite 'pošalji'. Vaše će pismo istodobno dobiti:
- ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac,
- predsjednik Vlade RH Ivo Sanader.

ŠALJITE OVAJ E-MAIL NA ŠTO VIŠE ADRESA!

Ako imate još minutu vremena…
Nakon što je program zdravstvenog odgoja udruge Glas roditelja za djecu – GROZD proglašen najboljim na natječaju Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te nakon eksperimentalne provedbe u kojoj je 88,72% polaznika odabralo taj program, a tek 11,28% program Foruma za slobodu odgoja (člana koalicije homoseksualnih i feminističkih udruga), spomenuti je lobi pojačao pritisak na MZOŠ da odustane od daljnjeg provođenja bilo kojeg programa zdravstvenog odgoja. Taj lobi, naime, ne može podnijeti mogućnost da roditelji biraju između više programa kao što je to bilo u zdravstvenom odgoju (jer tada gubi), već želi svoj djeci i roditeljima nametnuti jedan program, i to svoj.

Unatoč velikom zadovoljstvu djece, roditelja i nastavnika uključenih u eksperimentalnu provedbu i unatoč velikoj potrebi za zdravstvenim odgojem, ministar Primorac je podlegao tim pritiscima i izbacio zdravstveni odgoj iz škola. Kako je zdravstvena preventiva u školama potrebna, sada su otvorena vrata spomenutom radikalnom lobiju da nametne svoje sadržaje djeci na neki drugi način, i to bez mogućnosti izbora.

Tako je u Španjolskoj, primjerice, školski predmet pod nazivom "građanski odgoj" (koji se, prema novom kurikulumu, planira uvesti i u hrvatske škole!) popunjen homoseksualnom propagandom, blaćenjem braka i obitelji te promocijom "slobodnog" seksualnog ponašanja. Tamo je taj predmet obvezan za svu djecu, unatoč protivljenju velikog dijela roditelja. Od strane španjolskog Vrhovnog suda odbijeno je više od 50000 tzv. prigovora savjesti te je na sudovima više od 1700 uloženih sudskih tužbi roditelja.

Ne moramo čekati takav scenarij! Trebamo dići svoj glas i jasno reći svoje mišljenje!
Političari trebaju uvidjeti da ne mogu bezuvjetno računati na naše glasove. Bilo kakvo naše kalkuliranje ili šutnja o ovako važnim pitanjima za našu djecu dovest će do toga da će oni sve više ignorirati mišljenje "tihe većine" i prava djece i roditelja.

KLIKNITE NA GORNJU ADRESU, POTPIŠITE SE I OVAJ MAIL ŠALJITE DALJE!

--------------------------

PS: Podržavam akciju pa zato prenosim taj tekst odnosno šaljem dalje u obliku posta...!

- 15:50 - Komentari (64) - Isprintaj - #

11.05.2009., ponedjeljak


MAJČINSTVO I ČISTA KRV DOMOLJUBLJA

Uz Majčin dan i blagdan Bl. Ivana Merza

U povodu Majčina dana - koji se (u nedjelju 10. svibnja) poklopio s blagdanom Blaženoga Ivana Merza (kojega i Don Blog ima za svojega zaštitnika!) - don Živko Kustić je danas u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu napisao izvanredan tekst, ali o temi koju se u crkvenim krugovima vrlo rijetko komentira na takav način. Naime, budući da je u hrvatskom društvu tema "čiste" i "nečiste" krvi višestruko opterećena, don Živko najprije kaže da ni ovaj put nije dovoljno istaknuto da je majka u svakoj obitelji - tuđa krv! Dodaje odmah da je to neukusno to spominjati, ali je važno istaknuti. Jer "bez majke nema obitelji, bez obitelji nema naroda, ali očito je da svaka majka pridonosi miješanju krvi - različitog podrijetla. Majka mužu i njegovima nije rod nego svojta. Bez svojte i rod je nemoguć; bez tuđe krvi nema ni svoje krvi."

Potom vlč. Kustić naglašava da se, premda je to što je rekao vrlo jasno, ipak stalno dižu zastupnici "čiste krvi" ter pita: kako postići da sve takve narod prepozna kao opasnost upravo za narod? Jer smo se, nažalost, "naslušali zastupnika čiste krvi koji su strastveno pronalazili 'nečistu krv' i čak je teškim nasiljem istrebljivali". Izvrsno! I toliko dobro da će odmah naići na reakcije tzv. naše strane. No to bi bilo nedovoljno shvatljivo bez cjelovitoga konteksta odnosno bez onoga što slijedi.

"Slaviti Majčin dan znači sjetiti se da jedinstvo obitelji nije jednokrvno, da obiteljska ljubav znači pripadnost, a ne podrijetlo. I da je živa pripadnost trajno darivanje i obnova života, a računanje podrijetla vodi u izolaciju i umjetno nadmetanje. Život se ne stvara niti čuva čistom krvi, nego življenjem darivanja, stvaranja u ljubavi.

Velik i suvremeno vrlo važan hrvatski blaženik dr. Ivan Merz - kojega smo također jučer trebali slaviti - o tome izravno svjedoči. Bio je Hrvat svom dušom i cijelim djelovanjem, ali bez kapi hrvatske krvi. Otac Austrijanac, majka Židovka - on svjesno uvjeren i djelatni Hrvat. Rođen u Banjoj Luci, ponaša se u hrvatskoj sredini kao u svojoj i svom dušom joj pripada. Sve je znao o svojem podrijetlu, ali nije bio određen krvnom slikom, nego osobnim uvjerenjem o pripadnosti.

Veliki papa Ivan Pavao II. - koji je o njemu i o nama, hrvatskim katolicima, vrlo mnogo znao, htio je baš takvog mladića za nebeskog zastupnika hrvatske katoličke mladeži. I nije naodmet što je, eto, rođen izvan granica sadašnje Republike Hrvatske. Neka svima bude jasno da je dobro voljeti Hrvatsku i za nju živjeti, ali da domoljublje nije u krvnoj slici, nego u zajednici života i darivanja. Hoćemo li o mladom Ivanu Merzu tako misliti ili ćemo, kao u nekim enciklopedijama, stalno preskakati činjenicu da mu je majka Židovka - poput Isusove majke."

Sjajno! Bravissimo, don Živko! Bog te poživio!
Blaženi Ivane, moli za nas!

- 22:43 - Komentari (23) - Isprintaj - #

07.05.2009., četvrtak


MOZAK NA ALTERNATIVNOM MJESTU?

Bolonjska voda i kolonjski studij -
globalne obmane i manipulacije školstvom


Pobuna loših studenata! Svidio mi se taj naslov kolumne gosta suradnika u VL-u (4. svibnja) književnika Pavla Pavličića, u kojoj opisuje svoj susret sa studentima-prosvjednicima. On kao profesor sigurno dobro znade što govori. Zato mu potpuno vjerujem - više nego emotivno "zaraženim" studentima ili onima koji su ih na štrajk potaknuli (a da studenti toga i nisu svjesni - kao što je, uostalom budimo iskreni, bilo i u vrijeme famoznog Hrvatskog proljeća)! Kaže Pavličić da se studenti bore da sve ostane ovako kako jest, i još gore: da se studira bez kraja i konca, i to na tuđi trošak. Eto, to je zato što mnogi ni u obitelji ni u školi nisu naučili narodnu poslovicu: Nema kruha bez motike! Možda je baš zato dr. Ivan Illich vikao: Dole škole!

Pitajte studente što su u školi naučili npr. o Francuskoj revoluciji. Pamtimo kako se kod nas u komunizmu učilo o famoznim "ofanzivama" (evo, genij s jednog političkog brijega u Zagrebu spomenuo je nedavno i "osmu ofenzivu"), a u isto vrijeme režim je s režećim psima čuvarima nametnuo prisilnu šutnju o Bleiburgu i Križnom putu... itd...

Žalosno je što se najlakše manipulira poviješću. Medijima je manipulacija posao, ali tragično je kada se to čini školom. Zato i nije čudno što je poznati francuski pisac Honoré de Balzac (1799-1850) jednom je napisao: "Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događaja" (v. R. Czernin, Das Ende des Tabus).

Zato je s pravom kolega Roščić istaknuo da "to vrijedi na osobit način za Bleiburg, za sve žrtve Jalte, za sve one koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata bezdušno izručeni na milost i nemilost krvavim crvenim neprijateljima. A oni su potom pristranom ideološkom mržnjom i osvetom desetljećima diktirali i pisali službenu i lažljivu povijest, oni su prešućivali svoja klanja i ubijanja, svoje logore i jame, svoje Sibire i Gulage, svoje zločine i svoje egzekutore" (v. N. M. Roščić, NISMO ŠUTJELI).

Još je zorniji primjer, kako rekoh, famozna Francuska revolucija. Evo kakvo je bilo stanje Crkve iz 1789. godine: u Francuskoj je bilo 25 milijuna stanovnika, golema većina katolika. Imali su 131 biskupa, 130.000 crkvenih osoba, od čega 70.000 biskupijskih svećenika; zatim 37.000 redovnika i 23.000 redovnica; 165 sjemeništa, 900 katoličkih zavoda s oko 72.000 katoličkih pitomaca. Svi su pripadali prvoj klasi zajedno s plemstvom.

Međutim, u revoluciji – ustanku buržuja protiv kraljeva apsolutizma, protiv klera i plemstva, revolucionarni ministar Mirabeau potpisao je 1790. godine "Uredbu o položaju klera", kojom je Crkva u Francuskoj trebala biti odvojena od Pape, podložna državi i formirana na nacionalnoj osnovi (isto kao što je Tito tražio od Stepinca!). Svećenici su bili prisiljavani potpisati vjernost novom režimu. Jedna trećina klera je to učinila, zajedno s četiri rezidencijalna i tri pomoćna biskupa. Međutim, više od 60.000 svećenika i svi ostali biskupi nisu na to pristali. Zato im je oduzeta plaća i onemogućen ostanak u zemlji te su proglašeni protivnicima novog režima i zaostatkom konzervativne klerikalne svijesti (dakle, nisu komunisti ništa trebali izmišljati!).

Oko 40.000 svećenika bilo je zatvoreno, deportirano ili osuđeno na smrt! Tako je u Parizu 1792. godine na giljotini "skraćeno za glavu" 1.400 svećenika, plemića i pučana, a samo u rujnu te godine ubijeno je 217 crkvenih osoba, najviše u samostanu karmelićanki. Istodobno s bjesnilom revolucije dokinuti su crkveni blagdani a uvodio se kult Prirode, Slobode i Razuma (upravo 10. studenoga 1793. slavila se "svetkovina Razuma" u katedrali Notre-Dame u Parizu. "Obred" se sastojao u tome da su golu ženu stavili na oltar kao – svetkovina Slobode.

Iz toga je burnog i tragičnog vremena također poznati Voltaireov jakobinski poklič protiv Crkve, pun mržnje: "Ecraséz l'infâme!" (Zgazite bestidnicu!)... Rezultat pritiska široke mržnje te tzv. francuske a zapravo duhovno "uske franc-revolucije" samo za Crkvu, osim svega navedenog, bilo je 70 ukinutih biskupija i 104 svrgnuta biskupa, a 5.000 svećenika se (prisilno) oženilo... Nije to sve - ovo su tek natuknice, a o tome su i brojne knjige napisane...

Zato, kad već studenti vole slušati predavanja na "alternativnim lokacijama" radije nego u službenim prostorijama, bit će im jako korisno da - po preporuci koju je dao umni Noam Chomsky - izvore informacija potraže (i) u "alternativnim" izvorima, a ne samo u "službenim" i javnim...! Jer, ne samo kad je o povijesti riječ, dobro je čuti što kaže Arthur Edward Waite, autor mnogih tekstova o temi tajnih društava: "Ispod široke plime povijesti teku nevidljive podstruje tajnih društava, koje, često, u dubini, određuju promjene koje će se odigrati na površini" (v. R. Epperson, Novi svjetski poredak).

Valja također (a posebno kršćanima) znati što je već davno rekao poznati Andre Frossard, nekadašnji sekretar komunističke partije Francuske, a kasnije obraćenik, da postoje dvije povijesti i to povijest nasilja, mržnje, nepravde, povijest grijeha. Postoji i jedna druga povijest i to povijest koja se isprepliće s poviješću zla i grijeha, a to je povijest milosti spasenja, povijest ljubavi i svetosti, povijest pravde, ljubavi i mira. Samo je pitanje kojoj se povijesti želimo prikloniti te koju i kakvu povijest želimo graditi.

Najveći mudrac će biti onaj tko to nauči đake i studente!
Sveti Dujme, moli za nas!


- 15:01 - Komentari (119) - Isprintaj - #

04.05.2009., ponedjeljak


GDJE SU INTELEKTUALNE PROSTITUTKE?

Čestitka za Svjetski dan slobode medija!

Ako postoji drveno željezo ili četverokutni trokut, onda je to - slobodan medij! Odnosno - neovisni mediji! Zato je jučerašnji (is)praznik Svjetski dan slobode medija tek vrlo značajan čimbenik u medijskom hranidbenom lancu masovnog gutanja obmanjivačke magle i prašine. Pod šarenom maskom - informiranja. Potpuno suprotno od evanđeoskog aksioma: ISTINA će vas osloboditi!

Zato vjerojatno nikad u povijesti nije bilo apsurdnije odnosno besmislenije spominjati, tj. komemorirati taj Dan nego ove godine i to upravo u trenutku globalne pandemije panike i straha od famozne svinjske gripe a najviše od samoga straha. Jer upravo su mediji odnosno medijski djelatnici (neizbježno - to im je posao za koji su plaćeni!) u službi širenja te panike i manije!

Zato se uvijek, s blagom i tužnom ironijom, smješkam na spomen te ugodne varke i varljive sintagme "neovisni mediji". Tako je bilo i jučer dok sam u vožnji slušao u vijestima "krokodilsku kuknjavu" samih medijskih djelatnika o... bla... bla... (posebno je gadljivo kad strukovne organizacije to čine, a znademo da su tek produžena ruka moćnih vlasnika). Jednaku muku i prjezir osjećao sam i čitajući o tome komentare u dnevnim listovima...

No najdraže mi je bilo što sam se sjetio famozne i legendarne, ali nadasve iskrene izjave koju je "davno" dao John Swinton, svojedobno urednik New York Timesa, na banketu u New Yorku koji je priređen u njegovu čast kad je odlazio u mirovinu. U odgovoru na zdravicu sve je šokirao i tuširao sljedećim riječima (koje i nije mogao tj. smio izgovoriti do toga trenutka, jer neki - dakle ne svi! - tek umirovljenjem postaju slobodni i neovisni!):

Kakva je to glupost nazdravljati neovisnom tisku? Svi večeras ovdje nazočni znaju da ono što se naziva neovisnim tiskom ne postoji. Vi to znate a znam i ja. Nema ni jedan od vas koji bi se usudio iznijeti svoje iskreno mišljenje čak ako bi unaprijed znao da se ono ne bi nikad pojavilo u tisku. Plaćaju me 250 dolara tjedno da svoje iskreno mišljenje držim daleko od novina za koje sam vezan. Vi ostali dobivate slične plaće za sličan posao.

Zadatak je novinara uništiti istinu, bezočno lagati, iskrivljavati, klevetati, ulizivati se pod nogama Bogatstva, prodavati sebe, domovinu i rasu za nasušni kruh. Vi to znate, a znam i ja, pa kakva je to onda glupost nazdravljati neovisnom tisku! Mi smo oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu - oni povuku konce, a mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke!


Strašno, zastrašujuće! Toliko istinito da će se mnogi protiv toga pobuniti jer im je teško prihvatiti groznu činjenicu da se i sami nalaze u tom loncu. No nije Swinton jedini koji ljudima otvara oči. U tom smislu valja respektirati i bolno istinitu izjavu svjetskog genija, protiv koje se doista ne može ništa reći: "Novinara treba zaista sažalijevati. Najčešće ne zna ništa, a često ne smije ništa reći" (J. W. Goethe).

Naravno, sjetim se često i izjava Noama Chomskog o tome... No dobro, neću širiti temu... U cjelini gledano, premda apsolutne slobode nigdje nema, ipak mi na ovom forumu možemo s golemom sigurnošću reći: slobodan medij je moj blog! A takva je golema većina sličnih malih medija... Sve drugo se ukapa u "Swintonov poučak"!

Ne mogu se ovoga trenutka sjetiti zašto se dan slobode medija komemorira baš 3. svibnja, ali mi slučajno "zaudara" činjenica da je samo dva dana prije - 1. svibnja 1776. - u Bavarskoj osnovana skupina znana kao ILUMINATI. Učinio je to sveučilišni profesor Adam Wishaupt kojeg je obitelj Rotschild angažirala da uobliči i precizira njihov plan o vladavini svijetom.

Već vidim kako se mnogi mršte a neki se i ježe od bijesa jer to "smrdi" na famoznu teoriju zavjere - premda je riječ o običnoj PRAKSI! - ali takvima ne mogu pomoći. U cijeloj toj (i ovoj našoj današnjoj) priči zanimljiva je činjenica da je najvitalniji naputak Weishauptova plana bio uspostava potpune KONTROLE NOVINSTVA, tako da se informacije mogu izobličavati kako bi uvjerile mase (a u tu masu spadaju i naivni studenti, čiji bih štrajk, kao, i ja trebao podržati odnosno, kako su mi neki predbacili, to sam već trebao učiniti!) da je jedinstvena svjetska vlada jedino pravo rješenje naših brojnih i različitih problema i jedini put k miru u ovom svijetu...!

Eto čemu služe sars, ebola, kravlje ludilo, pričja gripa, svinjska gripa, sida... pa i "globalni terorizam" - jer "neprijatelj nikad ne spava!" (G. Orwell)... Zato je Weishaupt uporno ponavljao: Kontrolirajte kanale informacija, tad ćete imati kontrolu nad ljudskim umovima i sve što to sobom povlači!

Zato mi je drago što su neki mediji, nakon mojega posta o tome (kao da to nisu i prije znali?!), jučer objavili istinu o "lijeku" Tamiflu, kao i podatak koliko je zaradio njegov proizvođač Roche ter mister Rumsfeld...
Zato je i na Swintonovoj zdravici izostalo ono simpatično: Ajd' živjeli!

- 00:32 - Komentari (44) - Isprintaj - #

01.05.2009., petak


BLJESAK USKRSNUĆA PRED OLUJOM SLOBODE

Propovijed u župnoj crkva Sv. Vida u Okučanima, na obilježavanju "Bljeska", 1. svibnja 2003. Misna čitanja: Dj 5,27-32; Iv 3,31-36

U ovom pouskrsnom vremenu u misama se čitaju sveti tekstovi, koji, mogli bismo reći, tvrdokorne uši uvjeravaju da je Isus Krist jedini spasitelj i da ga je Bog radi nas treći dan uskrisio od mrtvih. Sv. pismo iznosi nam te argumente i po Isusovim riječima i kroz svjedočenje apostola.

Takve su npr. i, naizgled oštre, riječi evanđeoskog ulomka Iv 3,31-36. One su dio iz posljednjeg svjedočanstva Ivana Krstitelja o Isusu. Naime, Ivanu su bili dojavili da je Isus postao popularniji od njega: "Eno ga krsti i svi hrle k njemu." Tada je Ivan uvjerljivo posvjedočio da "tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu" (Iv 3,36). Ali prije toga, u punoj poniznosti, svjestan da je on samo Isusov preteča i "prijatelj Zaručnikov", reče: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (3,30)!

U to surječje uklapa se i izvješće o životu apostolâ poslije Isusova uskrsnuća. Činili su mnoga čudesa, silno se povećavao broj vjernika, pa ih je ondašnja vlast strpala u javnu tamnicu. Oni su, međutim, čudesno izišli te su, nakon propovijedanja u Hramu bili ponovno privedeni. Pred jeruzalemskim "Velikim tribunalom", kad su im oštro zaprijetili: "Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime?", Petar i apostoli odvrate: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!" Time su dali tako hrabro svjedočanstvo, da se nato vijećnici u sudnici razgnjeviše i htjedoše ih ubiti! (v. Dj 5,27-32).

No, otkud tako nagla promjena i tolika snaga tim jednostavnim ljudima, dojučerašnjim strašljivcima? Petar i apostoli nisu mogli šutjeti, jer je Istina koju su svjedočili bljesnula pred njihovim očima nadzemaljskim sjajem, jer su osjetili njezinu božansku snagu koju sve sile ovoga svijeta ne mogu zaustaviti!

Naime, Isusovi su učenici doživjeli kako je bljesak njegova Uskrsnuća razbio golemu vojnu, novčarsku i medijsku moć ondašnjega globalnog Rimskog carstva. Honorar potkupljivim vojnicima, nije pomogao da se sakrije blamaža, ni spriječio da se otkrije bljesak Isusova "novog" života. Po slavnim rimskim cestama kao i drugim ondašnjim sredstvima komunikacije, koji su bili namijenjeni lakšem osvajanju svijeta, nezaustavljivo je "trčala" Radosna vijest Isusova Evanđelja. Štoviše - gle Božjeg paradoksa(!) - prvi su je po svijetu pronosili upravo - vojnici!

Tako je Evanđelje, i bez interneta i bez CNN-a, najviše usmenom predajom, došlo i do nas. U našem je narodu duboko ukorijenjeno već od stoljeća sedmog. I - gle još jednog paradoksa(!) - koliko god da ga današnji mediji, namijenjeni masovnoj komunikaciji, marginaliziraju ili izruguju, ono se nekom čudesnom snagom nezaustavljivo širi. Čak i tamo gdje ga progone. I svako malo, bljesne svetačkim svjedočanstvom na raznim krajevima globalnoga sela.

No za nas na pragu 21. stoljeća, od presudne je važnosti da vidimo što ta uskrsna i kršćanska drama znači nama danas. Kad sve to preslikamo na naše prilike možemo uočiti da je naša vjerska i narodna sudbina duboko povezana s istinom o nama samima. Upravo kao što je i sudbina apostolâ i cijele Crkve uvijek bila i jest povezana s istinom o Temelju na kojem je Crkva sazidana. Dakle, i "Bljesak" i cjelokupna pravedna borba našega naroda "za krst časni i slobodu zlatnu", od Krbave, preko Bleiburga, do "Oluje", jest ne samo integralan dio naše povijesti nego, slikovito rečeno, bitan sadržaj "genetske knjige" našega nacionalnog bića. Što to još znači?

To je očito iz "recepta" za uspješno širenje radosne vijesti Uskrsnuća. U čemu je ta tajna? Odgovor je, gledano iz perspektive vjernika - u snazi svjedočenja! Tu nam istinu otkriva Isus kroz prispodobu o pšeničnom zrnu. On kaže: "Ako zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod." To znači sljedeće:

- da je Isus "kooperativno" izbjegao križ, ne bi bilo ni spasonosnog Uskrsnuća;
- da su se hrvatski branitelji kršćanstva u 15. i 16. st. pred Osmanlijama povukli u duboku hladovinu iza zidina "Antemurale christianitatis", Europa bi danas drukčije izgledala;
- da je kardinal Alojzije Stepinac prihvatio Brozovu ponudu i "demobilizirao se" u Rim, ne bismo 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici doživjeli onaj bljesak sunca kroz debele oblake;
- da su se naši branitelji 1990. povukli na "prvu crtu" iza tzv. šengenske granice - danas mi ne bismo obilježavali nikakav "bljesak", jer bi nas, bez nas planirani novi "blitz-krieg", već bio "zabetonirao" u jedan posve drukčiji "region" nego je današnja Hrvatska!

Dakle, o snazi našega svjedočenja istine o nama samima i vlastitoj spremnosti na sudbinu pšeničnog zrna, ovisi naša budućnost! A u svjedočenju te istine eminentno mjesto ima i štovanje velikanâ naše ukupne povijesti, među koje su zlatnim slovima upisani hrvatski mučenici iz domovinskog obrambenog rata. Zato, nemojmo naivno očekivati da će drugi štovati naše mučenike, najmanje oni koji su krivi za njihovu smrt, ili ih smatraju tek "usputnom štetom" tzv. Novoga svjetskog poretka!

Ne samo to, nego nemojmo se uopće zamarati tuđim ocjenama o njima. Jer mi bolje od drugih znamo što ih je poticalo da budu spremni žrtvovati "sve za Hrvatsku" Kao što Ivan Krstitelj reče za Isusa: "On treba da raste, a ja da se umanjujem", tako su i naši branitelji bili nošeni mišlju: Hrvatska treba da raste, a ja da se umanjujem!

Istom je snagom bio nošen i Bl. Alojzije Stepinac, kad je na sudu izjavio: "Za Krista smo spremni i umrijeti!" Upravo kao i apostoli u sudnici. Zato je 31. srpnja 1952. posebno iskreno, postojano i neustrašivo mogao reći: "Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na narodnim sudovima." I na međunarodnim, možemo dodati mi danas.

Dakle, nadahnuti tim svjedočanstvima, možemo ponoviti riječi visokog časnika HV: "Ne smijemo klonuti duhom, niti dopustiti da budemo ičiji vazali!" (zapovjednik nekadašnjeg IV. korpusa HKoV-a stož. brig. Mate Obradović, 24.4.2003.). A to je, preneseno na naše "preustrojne" i "tranzicijske" teškoće, ono isto što je Isus poslije Uskrsnuća ponavljao učenicima: "Ne bojte se!"

Tim istim pozdravom nastupio je prije 25 godina i papa Ivan Pavao Drugi. A on je, znamo, cijeloga sebe stavio u Gospine ruke. Ovu je godinu posvetio Krunici. Budući da smo na početku Marijina mjeseca, svibnja, stavljam vam na srce da svaki dan u obitelji zajedno izmolite bar deseticu Gospine krunice. Tako će, kako reče vojni biskup, "doći do velikih pozitivnih promjena u našim obiteljima, a to će se onda odraziti i u javnom životu kroz moralnu preobrazbu društva".

Dakle, premda se nazire mrak na globalnom obzorju, mi hrabro idemo naprijed nošeni našom četrnaestostoljetnom vjerom i riječima Uskrsnuloga: "Ne bojte se!" Ulaskom u treće tisućljeće kršćanstva prešli smo prag nade s punom sigurnošću da je Bog gospodar povijesti i da su, kako reče Ivan Pavao II, svi razlozi da se istina o Križu nazove Radosnom vijesti!

-----------------------
NB: Propovijed je s neznatnim izmjenama prilagođena za blog.

- 10:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se