Don Blog

27.02.2009., petak


OGULIN U NEDJELJU - TENISKA METROPOLA HRVATSKE

Dođite na humanitarni teniski susret Ančića i Čilića - 1. ožujka u 12 sati!

U ponedjeljak 23. veljače je u gradskoj vijećnici u Ogulinu održana konferencija za tisak povodom dobrotvornog teniskog meča dvojice proslavljenih svjetskih igrača Marina Čilića i Marija Ančića koji će se održati u nedjelju 1. ožujka u teniskoj dvorani u Ogulinu za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Na konferenciji su govorili uz biskupa Milu Bogovića i gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić, otac Marija Ančića Stipe Ančić, don Anđelko Kaćunko i Mario Pavić uime Športske zajednice grada Ogulina i teniskog kluba Ogulin.

Biskup Bogović je prezentirao nazočnim novinarima sve relevantne činjenice vezane za Crkvu hrvatskih mučenika po novinarskim uzusima, što, tko, gdje, zašto, kako , kada i čime. Na koncizan način pojasnio je i svjetovnim medijima ono što je opće poznato, a odgovorio je i na pitanje o visini troškova i vremenu završetka Crkve na Udbini.

Od 35 milijuna kuna koliko će CHM koštati preostaje nam još 8 milijuna kuna. Prema potpisanom ugovoru s izvođačem, Crkva će do Dana hrvatskih mučenika rujna ove godine biti pod krovom a završetak treba biti do veljače naredne godine. Obrazlažući novi projekt koji je po mišljenju Hrvata iz čitavog svijeta općeprihvaćen, njime se ponajbolje realizira ideja crkve a i financijski je prihvatljivija.

Stipe Ančić je uime obojice hrvatskih mladih i proslavljenih tenisača istaknuo njihovu spremnost da dadnu svoj skromni doprinos oživotvorenju velike ideje. O nastanku ideje govorio je don Anđelko Kaćunko, a Mario Pavić iz Športske zajednice Grada Ogulina o tehničkim i organizacijskim pojedinostima, dok je gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić podsjetio na radnje koje je Ogulin i ovaj put poduzeo da pomogne dovršetak gradnje CHM. (ika&ak)

Ulaznica za teniski meč, koji počinje u 12 sati, stoji 100 kuna, a može se nabaviti u teniskoj dvorani u Ogulinu ili naručiti na telefon 091.1522584.

Dođite, nazočite vrhunskom sportskom susretu i svojim prilogom pomognite dovršetak svehrvatskog projekta kojim se želi izraziti zahvalnost svima koji su podnijeli žrtvu na nas i naše dobro!



- 14:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

KORIZMENA AKCIJA: MEDIJSKI I PSOVAČKI POST

Moja (pre)poruka "župljanima" za ovu četrdesetdnevnicu

Netko je rekao da su dvije stvari kojih se korisno odreći, da bi čovjek postao mudar i slobodan: lagodan život i isprazna slava! Jasno, to vrijedi za svakog čovjeka, a ne samo za kršćanina, i to tijekom cijele godine. Ali vjerniku je posebno u Korizmi potrebno to imati na umu.

Korizma je započela na Pepelnicu (Čistu srijedu). Glavne oznake toga svetog vremena su post, pokora, milostinja i dobra djela. Budući da današnji mediji uglavnom reklamiraju lagodan život i ispraznu slavu - čime čovjeku mozak pretvaraju u slamu - može se reći, prema poznatoj izreci, da oni idu šumom, dok Crkva preporučuje drumom.

Evo, za primjer, koje su novine i portali u srijedu na naslovnoj stranice objavili vijest da je toga dana započela Korizma? A nasuprot tome, ne samo danas nego već danima - svi najavljuju da 1. ožujka (dakle na 1. korizmenu nedjelju!) započinje famozna Farma! Osim toga, budući da mediji čovjeka čine nervoznim i zatrpavaju ga gomilom beskorisnih informacija, a donoseći uglavnom političku "crnu kroniku" ljude tjeraju i da psuju, bilo bi najkorisnije uvesti tzv. MEDIJSKI POST. To znači najprije - ugasiti, zapečatiti televizor! Ali i "srezati apetit" za internetom.

Zatim, korisno je odricanje od raznih jela - posebno ako su to ona koja čovjek uzima u prekomjernim količinama - ali bi trebalo da od toga odricanja imaju korist oni koji su mnogo potrebniji od nas. Dakle, nije svrha da post bude štednja u krizi, nego da pomažemo naše bližnje, tj. siromašne obitelji, dakle Karitas ili misije - npr. za školovanje djece u Africi, itd.

Međutim, ima i drugih vidova i načina posta, a ne samo u jelu i piću, pri čemu neke žene "lukavo" iskoriste Korizmu da dijetom "stešu liniju". Naime, recept za specifičan post dao je davno opat Hiperhije: "Bolje je jesti meso i piti vino, nego klevetom proždirati tijelo brata svoga!"

U tom smislu je i papa Leon Veliki naglašavao da u svakom vremenu kršćanin treba pokazati da je Kristov učenik, ali posebno "to treba sada brižnije i pobožnije izvršiti, da bismo ispunili apostolsku ustanovu četrdeset dana posta ne samo uskraćivanjem u hrani nego najviše u odstranjivanju pogrešaka".

Budući da je, nažalost, i nekim vjernicima PSOVKA postala trajna mana, upravo bih za ovu Korizmu preporučio jače i ozbiljnije vježbanje u oslobađanju od te naše "nacionalne sramote". To se postiže pojačanom kontrolom svojega govora, čitanjem Biblije i dobrih knjiga ter redovitom svakodnevnom molitvom - kratkom, ali u što više prigoda od jutra do večeri.

Dakle, upravo zato što je psovka mnogim starijima već prešla u tešku naviku, ali je nažalost i kod mladih sastavni dio komunikacije (čujemo to svakodnevno i na ulici, i u školi...), idemo odlučno u akciju - KORIZMA BEZ PSOVKE!!


- 01:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #

25.02.2009., srijeda


O VRIJEDNOSTI I ZNAČENJU POSTA

Iz poruke pape Benedikta XVI. za korizmu 2009.

Draga braćo i sestre!
Na početku ove korizme, koja predstavlja intenzivniju duhovnu pripravu, liturgija nam ponovno predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas pripremila bolje proslaviti Uskrs i tako iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati na vazmenom bdjenju, "goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Goni mržnje, uspostavlja slogu i sagiba vlasti" (Vazmeni hvalospjev).

U svojoj uobičajenoj korizmenoj poruci, htio bih se ove godine zadržati u razmišljanju o vrijednosti i značenju posta. Korizma, naime, doziva u pamet Isusov četrdesetodnevni post u pustinji prije nego će započeti svoje javno djelovanje. Čitamo u Evanđelju: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4,1-2). Poput Mojsija prije nego će primiti ploče Zakona (usp. Izl 34,28), poput Ilije prije susreta s Gospodinom na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8), tako se Isus molitvom i postom pripremao za svoje poslanje, čiji je početak bila teška borba s napasnikom.

Možemo se zapitati koju vrijednost i smisao ima za nas kršćane lišavati se nečega što je po sebi dobro i korisno za naše uzdržavanje. Sveto pismo i čitava kršćanska tradicija uče da je post od velike pomoći za izbjegavanje grijeha i svega što navodi na grijeh. Zato se u povijesti spasenja više put ponavlja poziv na post. Već na prvim stranicama Svetog pisma Gospodin zapovijeda čovjeku da se uzdrži od konzumiranja zabranjenog voća: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,16-17).

Komentirajući tu Božju zapovijed, sveti Bazilije primjećuje da je "post zapovjeđen u raju" i "prva takva zapovijed je dana Adamu". On zato zaključuje: "To 'da nisi jeo' je, dakle, zakon posta i uzdržavanja" (usp. Sermo de jejunio: PG 31, 163, 98). Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama, post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti "da bismo se – reče – ponizili pred Bogom svojim" (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu. Isto su učinili stanovnici Ninive, koji, odlučivši se odazvati Joninu pozivu na pokoru, proglasiše, kao svjedočanstvo svoje iskrenosti, post govoreći: "Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (3,9). I tada Bog vidje njihova djela te ih poštedi.

U Novome zavjetu, Isus objašnjava duboki razlog posta, stigmatizirajući držanja farizeja, koji su strogo obdržavali propise nametnute zakonom, ali im je srce bilo daleko od Boga. Pravi post, ponavlja i na drugome mjestu božanski Učitelj, je vršiti volju Oca nebeskog, koji "vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,18). On sâm daje primjer za to odgovarajući đavlu, po završetku 40 dana provedenih u pustinji, da "ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4). Pravi post dakle ima za cilj jesti "pravu hranu", koja je vršiti volju Očevu (usp. Iv 4,34). Ako prema tome Adam nije poslušao Gospodinovu zapovijed "da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla", postom se vjernik želi ponizno podložiti Bogu, pouzdavajući se u njegovu dobrotu i milosrđe.

Vidimo da je praksa posta bila vrlo raširena u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 13,3; 14,22; 27,21; 2 Kor 6,5). I crkveni oci govore o snazi posta, koji može obuzdati grijeh, ukrotiti požude "staroga Adama" i utrti u vjernikovu srcu put k Bogu. Post je uz to česta praksa koju su preporučivali sveci svih vremena. Petar Krizolog piše: "Post je duša molitve a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan. Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli" (Sermo 43; PL 52, 320. 332).

U naše dane, praksa posta kao da je pomalo izgubila na svojoj duhovnoj vrijednosti i, u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, nekako više poprimila vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu "terapija" za liječenje sveg onoga što čovjeka sprječava da se prikloni Božjoj volji...

Vjerna praksa posta pridonosi k tomu da osoba, tijelo i duša, stekne jedinstvo pomažući joj da se kloni grijeha i raste u prisnosti s Gospodinom. Sveti Augustin, koji je dobro poznavao vlastite negativne sklonosti i nazvao ih "vrlo zamršenim i zapletenim čvorom" (Ispovijesti, II.,10.18), u svojem traktatu Korisnost posta, pisao je: "Zadajem si određenu kaznu, ali to činim zato da mi On oprosti; samoga sebe kažnjavam da mi On pomogne, da omilim u njegovim očima, da prispijem uživanju njegove miline" (Sermo 400, 3, 3; PL 40, 708). Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja. Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom.

Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan upozorava: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce - kako ljubav Božja ostaje u njemu?" (3,17). Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi (usp. enc. Deus caritas est, 15). Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac...

Iz navedenog se vrlo jasno vidi kako post predstavlja važnu isposničku praksu, duhovno oružje za borbu protiv neuredne navezanosti na same sebe. Dobrovoljno se odricati uživanja u hrani i drugih materijalnih dobara pomaže Kristovu učeniku obuzdati prohtjeve naravi oslabljene prvim grijehom, čijim je negativnim posljedicama pogođena čitava osoba...

Draga braćo i sestre, post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu (usp. Veritatis splendor, 21). Neka zato svaka obitelj i svaka kršćanska zajednica prepoznaju vrijednost korizme kao sredstva koje pomaže udaljiti se od svega onoga što dovodi do rastresenosti duha i čvršće prigrliti ono što hrani dušu otvarajući je ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tu mislim osobito na veću zauzetost u molitvi, u lectio divina, u pristupanju sakramentu pomirenja i u aktivnom sudjelovanju u euharistiji, prije svega na nedjeljnoj misi. S tom unutarnjom raspoloživošću uđimo u pokorničko ozračje korizme.

Neka nas prati Blažena Djevica Marija, uzrok naše radosti i neka nas podupre u nastojanju da oslobodimo svoje srce od robovanja grijehu kako bi ono postalo sve više "živo Božje svetohranište". S tom željom, dok jamčim svoju molitvu da ovo vrijeme korizme bude plodonosno za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.

-------------------
(cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=109696)




- 14:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

23.02.2009., ponedjeljak


CIRKUSA I IGARA!
Poruke i značenje nedjeljnih utakmica i karnevalskih povorki

Premda je nedjelja za kršćane Dan Gospodnji, dan svetkovanja i (duhovne) rekreacije, nekim vjernicima to ništa ne znači. Ima onih koji su "vjernici" samo na papiru odnosno "za Božić i Uskrs" i koji uglavnom samo za velike blagdane dolaze u crkvu. Takvi, čak i u većinski katoličkim sredinama, nedjeljom sudjeluju u priredbama (ili ih barem prate pomoću televizije) i predstavama koje nemaju veze s vjerom. Takvu "liturgiju", koja je najčešće zabavnog a ponekad i vulgarnog sadržaja, organiziraju (i za vjernike) oni koji ne samo nemaju veze s vjerom nego su i (najčešće prikriveno) protuvjerski raspoloženi...

Razmišljao sam o tome sinoć na Hajdukovu stadionu - "Poljudskoj ljepotici" (koja tu ljepotu ima još samo na tv-ekranu, a u stvarnosti je u raspadu... i to od krova do poda... to se vidi tek kad se tamo dođe...). Fantastičan dekor nogometnog cirkuskog aranžmana prije početka utakmice, pomiješan s oduševljenjem popunjenog gledališta, doista je bio jedinstven "sportski" događaj u Hrvatskoj. Usput, ipak malo zamjeram organizatoru što je, zbog "papirne snježne mećave", prouzročio 20-minutno kašnjenje početka utakmice. Prva misao mi je bila - mediteranski balkanizam, poslije mi se to činilo pretjeranim! Ipak, u svemu tome bitan je zanos gledateljstva, oduševljenje koje traje satima (nekima i cijeli dan, pa i tjedan) i koje ni smrzavica ne može poremetiti... a u crkvi se vrpolje već nakon 15 minuta!

Dakle, "jučer gledam sliku naroda" - rekao bi Thompson - a danas gledam slike maškaranih povorka u našim gradovima (uz obavezan prilog kako je to bilo u brazilskom Riju!), među kojima je bez premca Rijeka. Očito je nastojanje da ona bude "hrvatski Rio" bar jednom godišnje. Pa mislim - Bože moj, kolika masa, koliko je energije, vremena, truda, zanosa, novaca, žrtve... uloženo u to...! U što? U NIŠTA! A sve pod maskom kulture, tradicije, turizma... da bi na kraju - pazite dobro, u ovo ZNANSTVENO DOBA! - praznovjerni zanos mase dosegao vrhunac u "žrtvi paljenici" famoznog "Pusta" (Krnje, Karnevala), koji je glavni krivac za probleme. Pa su, kao, time i svi problemi spaljeni?!

Naravno, premda čovjek danas nije uvjeren u to što (se) čini - jer većina razumnih ljudi znade da je to samo predstava - ipak magija tih čina djeluje na ljude i energija drevnih poganskih ritualna prenosi se tim obredima t(r)ajno a javno dalje. Iskustvo pokazuje da su karnevali dublje ukorijenjeni u sredinama gdje je praznovjerje jače, ili gdje je vjera dugotrajnom "partizanijom" oslabila ili se izgubila, ali također da oni svojom tjelesnom raskalašenošću utječu na slabljenje kršćanskog mentaliteta.

Jer zrelom kršćaninu niti treba maska da bi "bio ono što želi", niti erotska vulgarizacija tijela (koje je "hram Duha Svetoga"). Zato što nije moguće da čovjek takvim (tjelesnim) ludorijama (uz milijun kondoma u Riju!) upravo svoj duh pripremi za korizmene dane. Jer Korizma je vrijeme pokore, posta, odricanja i dobrih djela. Dakle, KARNEVAL (talijanski "carnevale", od starotalijanskog "carnelevare": ukloniti meso; jer se nekoć karneval održavao u vrijeme posta), hrvatski zgodno rečeno - mesopust, tako se pretvara u svoju suprotnost: TIJELO, štoviše cijelog ČOVJEKA (se) svodi na obično - MESO! U kojem se na kraju sve svede na maskenbalski - MOZGOPUST!

Isto je odnosno vrlo slično i s famoznom glamu(g)roznom dodjelom Oscara. Hollywood se, izbacivanjem filma o talijanskoj Camorri, ove godini definitivno razotkrio kao tvrtka u suvlasništvu (američke) mafije. A cijelo ono blještavilo, lažni sjaj i srcedrapateljni glamur samo je celofanski paravan za što lakše "kloniranje" masa diljem svijeta (samo)obmanom, odnosno maska za indoktrinaciju idejama "novog doba". Cirkus "new agea" pod karnevalskom koprenom akademske tradicije!

Dobro, možda sam malo "zašiljio" stvar... ali tu smo negdje (na svim spomenutim terenima)... Osim toga, ima tu i materijala za jedno ozbiljnije pitanje: dokazuju li to ljudi (n)ovoga vremena da je čovjek duboko u svojoj biti ipak religiozno biće i da ne može bez rituala - makar mu bili podvaljeni (novo)poganski?!

Na kraju, nisam baš zadovoljan - htio sam napisati kratak post, a ovako sam "filozofiranjem" sve pretvorio u - cirkus (točno znam tko će mi to reći)! Ali neka - ipak sve radim bez maske!

PS: Moram ovo dodati: Svi mediji javljaju da su Danijela i Dean Dvornik preneraženi reprizom Dinova pokopa na nekoj maškaradi. Jasno, odmah se javljaju i komentatori koji se slažu s Danijelom i Deanom (Ella se vjerojatno tome smije!).
Zanimljivo - kad je obitelj pri ukopu od sprovoda napravila cirkus, onda su to komentatori hvalili, svima je to bilo cooOOoolll! Isto tako kad je neka skupina u maškarama izrugala blagopokojnog papu Ivana Pavla Drugog nitko se od komentatora nije pobunio!
A pokojni Dino da je živ svemu bi se tome smijao do suza (i nastavio šmrkati)!


- 20:34 - Komentari (59) - Isprintaj - #

17.02.2009., utorak


HPV - HOROR PAPILOVA VARALICA

Zna li se što je kampanja: "Da li znaš što je HPV?"?!

Uopće nije potpuno sigurno ni da HPV doista uzrokuje navedenu zloćudnu bolest, niti da postojeća cjepiva to sprječavaju! A poseban je problem, na što rijetki upozoravaju, što poslije cijepljenja redovito slijedi nagli porast adolescentskih trudnoća - prema iskustvu iz Velike Britanije - jer su djevojčice shvatile da su injekcijom HPV-a dobile dozvolu za seks!


Prije dva tjedna u jednom je tjedniku pompozno najavljena kampanja masovnog cijepljenja djevojčica sedmog (brojkom: 7.), ponavljam - SEDMOG razreda OSNOVNIH škola u Zagrebu (a to je "samo" četvrtina Hrvatske!) protiv tzv. humanog papiloma virusa (HPV), koji uzrokuje RAK vrata maternice! Kampanja je ovako "vrištala" s naslovnice: Virus HPV: Vodič za roditelje. Cjepivo protiv raka ili dozvola za seks. Dodano je ipak da je cijepljenje izazvalo oduševljenje, ali i zabrinutost stručnjaka!

Naglašeno je isticano da je cijepljenje BESPLATNO. Jer "cijena zdravlja" inače stoji 980 kuna puta tri runde. U toj reportaži donesene su izjave nekoliko majki (kao snažan "reklamni argument" za kampanju!), koje su fotografirane sa svojim "sedmašicama" i koje se silno zalažu za cijepljenje.

Jedne dnevne novine ovih dana pišu da se diljem Hrvatske posljednjih mjeseci provodi cijepljenje protiv HPV. Grad Zagreb je za to iz proračuna osigurao četiri milijuna kuna i upravo je raspisan natječaj za kupnju cjepiva. Ipak, to je izazvalo dosta bure u medicinskoj javnosti, jer jedni pitaju zašto se Grad odlučio za projekt jer cijepljenje protiv HPV-a nije u obveznom programu cijepljenja, a drugi se pitaju je li naručitelj natječaja pogodovao jednom od dvaju proizvođača cjepiva, i to onome koji prodaje skuplje cjepivo.

Prije nekoliko dana objavljeno je da su dvije djevojčice u španjolskoj pokrajini Valenciji završile u bolnici, jer su se osjećale loše nekoliko sati nakon cijepljenja jednim tipom vakcine. Nakon toga španjolsko Ministarstvo zdravstva naredilo je da se povuku sve doze cjepiva iz iste pošiljke. Kod nas se, navodno, ta serija cjepiva ne nalazi na tržištu. Itd... i tako bliže...

Međutim, sve to zajedno nije nimalo pokrenulo našu tromu javnost niti ima javnih znakova da su se roditelji zabrinuli. Dobro je ako su samo prezirno odmahnuli rukom prema HPV-u, ali to nije dovoljno. Čini se da stručnjaci u Splitu i Dubrovniku reagiraju s oprezom i upozoravaju na negativne strane kampanje. Jer, premda se sada kampanju naziva "pilot projektom", tko nam jamči da cijepljenje jednoga dana neće biti obvezatno za sve, pa i u školskom programu!?

Prvi problem je međutim u tome što uopće nije potpuno sigurno ni da HPV doista uzrokuje navedenu zloćudnu bolest, niti da postojeća cjepiva to sprječavaju! A poseban je problem, na što rijetki upozoravaju, što poslije cijepljenja redovito slijedi nagli porast adolescentskih trudnoća - prema iskustvu iz Velike Britanije - jer su djevojčice shvatile da su injekcijom HPV-a dobile dozvolu za seks!

Hvala Bogu da se oglasio naš ministar zdravstva dr. Darko Milinović, rekavši da ipak pozorno prati razvoj situacije s HPV-kampanjom u Hrvatskoj posljednjih pet-šest mjeseci. Značajno je da ministar ističe kako "ne bi trebalo masovno cijepiti djevojčice bez nacionalnog konsenzusa. U ovom slučaju još je niz otvorenih pitanja, a i Svjetska zdravstvena organizacija ima neke sumnje. Mislim da Hrvatska ne bi trebala eksperimentirati s ovim", kaže dr. Milinović i dodaje da se na tome problemu treba raditi sustavnije.

Zanimljivo, tek sada se doznalo da su prošle godine u tome "pilot projektu" najprije cijepljena DJECA hrvatskih BRANITELJA i djeca iz socijalno UGROŽENIH obitelji. Očito, netko je vrlo pakosno planirao tu "sustavnost", odredivši točno određenu populaciju za eksperiment, smatrajući da su upravo djeca hrvatskih branitelja najprikladnija za ulogu "pokusnih kunića".

Da je doista riječ o pravom pravcatom eksperimentu (kakav se ne vrši samo u Hrvatskoj, nego i u drugim "drugorazrednim skupinama" u svijetu!), doznao sam koncem siječnja od jednog zagrebačkog intelektualca svjetskog ugleda. On je, štoviše, uvjeren da je "netko naš" dobio novce od "nekoga izvana" kako bi se eksperiment u Hrvatskoj proveo "na širokoj platformi"...

Eto dakle dodatnog posla i za Ministarstvo zdravstva (pa i školstva!), ali i za istražne organe ("da svatko radi svoj posao" i "da profunkcioniraju institucije sistema"). No eto i utemeljena razloga za zabrinutost razboritih roditelja. Jer vrlo je sumnjivo što HPV-kampanjom uopće nije obuhvaćena najrizičnija skupina starijih tinejđerki, nego djevojčice od 13-14 godina! Sve to ozbiljno potiče na razmišljanje i široku javnu raspravu, budući da najnoviji HPV-slučaj neodoljivo "miriše" na brutalnu "papilova-kampanju" i širenje razvratne ideologije globalnog porno-lobija!


- 21:24 - Komentari (238) - Isprintaj - #

13.02.2009., petak


SVJETSKI DAN BOLESNIKA U GOSPIĆU

Kako je protekao jedan povijesni događaj

Blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dana bolesnika u Gospiću su u srijedu 11. veljače 2009. obilježeni dvostrukim slavljem koje su organizirali gospićka Opća bolnica i Župa Navještenja BDM - svečanim euharistijskim slavljem i blagoslovom novouređene kapele Gospe Lurdske u gospićkoj bolnici, koje je predvodio gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović uz sudjelovanje gospićkog župnika i dekana vlč. Ante Luketića, biskupova tajnika fra Draženka Tomića, župnika perušićkog vlč. Josipa Mustaća i udbinskog župnika fra Nediljka Knezovića. Ja pak, nažalost, u tome povijesnom događaju nisam mogao sudjelovati zbog sprovoda strica Mate u rodnom mjestu.

Upravo prema prethodnoj najavi i pozivu svim zainteresiranima, zajedno su u slavlju sudjelovali pacijenti, liječnici, medicinske sestre i tehničari ter ostalo bolničko osoblje i djelatnici. Obilježavanje toga Dana uključivalo je tri nadnevka: obljetnicu Marijina ukazanja u Lurdu (1858.), 150. obljetnicu zdravstvene skrbi u Gospiću (odnosno dolaska časnih sestara Sv. Križa u gospićku bolnicu), ter 60. obljetnicu komunističkog protjerivanja tih časnih sestara iz Gospića.

Svečanost je započela u 13 sati blagoslovom bolničke kapele, prije kojeg je molitvena zajednica Bl. Alojzija Stepinca predvodila moljenje krunice, započevši s lurdskom znakovitom pjesmom "Sred te se pećine Marija javi...", koja je izmamila suze radosnice na licima mnogih molitelja. Župnik Luketić svima je na početku uputio pozdrav i izrazio radost zbog toga događaja ter najavio raspored zbivanja.

Potom je ravnateljica gospićke Opće bolnice dr. Marija Vrkljan Ilijevski, koja je ujedno i predsjednica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, u pozdravnoj riječi posebno istaknula biskupa, svećenike i časne sestre ter zdravstvene djelatnike i pacijente bolnice, kao i ostale vjernike ter ukratko prikazala povijest dolaska sestara Sv. Križa preko Rijeke, Senja i Karlobaga u Gospić u svibnju 1895. godine po teškom vremenu velikih snjegova i hladnoće.

"Sestre su tada donijele ne samo snagu svoje vjere u Božju providnost, već i svoju medicinsku stručnost kojom započinje organizirana zdravstvena skrb za gospićko i ličko pučanstvo. Časne sestre su svojim životom i djelovanjem odgajale i poučavale druge osobe o važnosti higijene, sterilizacije i održavanja materijala, kao i o važnosti pripreme hrane, kuhanja, pranja, peglanja...

Prognane su iz gospićke bolnice 1949. godine. Nestaje tada i bolnička kapela, prostor molitve i sabranosti. Evo danas nam časne sestre ponovno dolaze u radosti slavlja Gospe Lurdske i Svjetskog dana bolesnika, donoseći nam križ koji je ne samo njima nego svakoj kršćanskoj duši bio izvor snage za poslanje koje im je Gospodin namijenio. Izražavam i ovim putem zahvalu Milosrdnim sestrama Sv. Križa iz Đakova za njihovo predano služenje u ovoj bolnici od 1895. do 1949. godine. U znak zahvale darujem im ličku torbu – jer su i one došle s torbom ovamo, ter ličku kapu s upisanim godinama njihova dolaska i progonstva i današnjega slavlja: 1895. – 1949. – 2009."

Nakon toga je s. Natalija Fadiga, zamjenica provincijalne poglavarice iz Đakova u ime sestara Sv. Križa izrazila radost dolaska s pet sestara iz Đakova na slavlje blagoslova bolničke kapele u Gospiću, sa željom da sadašnji zdravstveni djelatnici nastave svoj nesebični rad darivanja za nošenje križa mnogim bolesnicima, ter je u ime sestara obećala podršku u molitvi i duhovnom zajedništvu. Potom je glavnoj bolničkoj sestri vms Ruži Uremović, koja je ujedno predsjednica Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara, predala križ za bolničku kapelu.

Slijedio je obred blagoslova kapele, a potom su nazočni u procesiji hodnicima bolničkih odjela, s mirisom tamjana, iza darovanog križa, pjevajući marijanske pjesme krenuli prema velikoj dvorani na misu. U prigodnoj propovijedi mons. Bogović je najprije zahvalio djelatnicima bolnice za skrb koju su pružili nedavno preminulim svećenicima Marku Cvitkoviću i Toni Cvitkoviću. Istaknuo je razliku između bolesničke teorije i "prakse", spomenuvši kao poseban primjer u tome papu Ivana Pavla II. koji je javno cijelom svijetu svjedočio ono što je govorio i pisao, napose u svojoj okružnici "Spasonosno trpljenje".

Potom je biskup zahvalio upravi bolnice na čelu s dr. Ilijevski što je došlo do ostvarenja davnog plana: otvaranje kapele u bolničkim prostorijama. "Sjećam se dr. Šime Vučkova koji je na tome mnogo radio u vrijeme Domovinskog rata, kao i svećenika Alojzija Kukeca koji je jedno vrijeme ovdje boravio kao bolnički kapelan. Današnja uprava je otvaranjem kapele učinila još jednu lijepu gestu u prilog bolesnika. I pored skrbi bolničkog osoblja, bolesnik osjeća slabosti koje ne može otkloniti ljudska ruka pa se zdušnije okreće onome u čijoj su ruci sudbine svih ljudi – prema Bogu. Nema sumnje da je klečanje pred Kristovim križem najbolja škola za svakog bolesnika. Tu se može naučiti kako muka nije neko izgubljeno vrijeme. Svaka muka može postati spasonosno trpljenje, ne samo za onoga koji trpi nego i za one za koje trpi", rekao je biskup.

Zatim je s posebnom zahvalnošću pozdravio sestre koje su donijele križ za kapelu. "Ova bolnica započela je svojim redovnim radom kada su sestre Sv. Križa 1895. stigle u Gospić. Poput Šimuna Cirenca pomagale su sve do 1949. svakom bolesniku nositi njegov križ bolesti. Godine 1949. otjerane su iz Gospića jer je njihova nazočnost u bolnici smeta tadašnjem komunističkom režimu. Nije to bila želja Gospićana. Oni su željeli da dođete i ostanete i žao im je bilo što su vas protjerali. S radošću će vas ponovno dočekati ako dožive dan da se vaše sestre mogu vratiti", zaključio je biskup Bogović ter pozvao sve vjernike da kroz molitvu budu povezani sa svim bolesnima na ovom području i u gospićkoj bolnici ter sa svima kojima je povjerena osnovna briga za bolesne.

Na euharistijskom slavlju za bolesnike i za sve koji se za njih skrbe, kao i za sve nazočne, osim spomenutih sestara "križarica", bile su i članice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, a posebno je bila znakovita nazočnost učenica i učenika iz gospićke medicinske škole. Zato je župnik naglasio kako su u ateističkom vremenu generacije zdravstvenih djelatnika odgajane i školovane samo s naglaskom liječenja tijela, a sadašnji učenici medicinske škole imaju mogućnost spoznaje važnosti cjelovitog odgoja i pristupa čovjeku koji ima i dušu i tijelo. S učenicima su došli njihovi profesori (zdravstveni djelatnici bolnice) i vjeroučitelj. Pjevanje misnih dijelova vodila je s. Velimira Marinović.

Poslije mise je u procesiji je poneseno Presveto i pohranjeno u bolničku kapelu Gospe Lurdske. U dogovoru s članovima HKLD-a, HKDMST-a i Molitvene zajednice planira se organizirati molitvene susrete u bolničkoj kapeli. Nakon toga je novinar i urednik Glasa Koncila Vlado Čutura predstavio molitvenik za bolesnike "Kroz Tvoj dodir - duhovni pratitelj" (u izdanju Glasa Koncila i Hrvatske komore medicinskih sestara). Naglasio je važnost kapele u bolnici, kao važnost pristupa čovjeku koji ima dušu i tijelo, rekavši slikovito kako je bolnica bez kapele kao i čovjek bez duše.

Na kraju je župnik Luketić, čijom zauzetošću ostvaren plan obnove bolničke kapele, ponovio zahvalu svim zdravstvenim djelatnicima bolnice na čelu s ravnateljicom i glavnom sestrom, koji su ne samo pridonijeli tome nego također izrazili veliku radost što je, nakon 60 godina, pod njihov krov ponovno došao "neumorni i najbolji liječnik – Gospodin Isusa, kojega potrebuje svaki čovjek, i zdrav i bolestan".


- 07:33 - Komentari (30) - Isprintaj - #

12.02.2009., četvrtak


KOMUNIZAM JE OSTAO ŽIVJETI NA RAZORAN NAČIN

Homilija kardinala Josipa Bozanića prigodom svetkovine Bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2009. u zagrebačkoj katedrali

Zar nije čudno da se o blaženomu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj izbjegava govoriti istinito? Zar nije zastrašujuće da se još i danas odvaguje što će i kako će netko reagirati na istinu o njemu? Zar nismo svjedoci prešućivanja, osobito medijskoga, onoga čime se može ponositi svaki hrvatski čovjek? Zašto djeca i mladi danas nemaju otvoren put prema cjelovitosti uvida u riznicu naše i europske duhovnosti?


Nakon proslave desete obljetnice beatifikacije blaženoga Alojzija Stepinca u rujnu prošle godine, danas, na njegov blagdan, ponovno smo – kao i svake godine – u radosnome zajedništvu, okupljeni ovdje u zagrebačkoj prvostolnici... Mi, biskupi, susreli smo se jučer i danas u Zagrebu, da bismo razmatrali i razmijenili iskustva crkvenosti dvadeset godina nakon početka urušavanja zidova neslobode, prerečenih u metaforu "željezne zavjese". U tome našem susretu večeras nam je ususret pohitala riječ evanđelja o zrnu koje pada na zemlju: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod."

'Željezna zavjesa' je slika podjele, razdora, udaljavanja i sebičnosti. Nju postavlja čovjek priječeći pristup čovjeku, ali mu je cilj puno dublji – spriječiti pogled čovjeka prema Bogu, da ne bi osjetio njegovu dobrostivost. Zato se zidovi i bodljikave žice, čuvari i nadzornici najprije rađaju u srcu koje ne želi Boga u svome životu. Iz toga neprihvaćanja Boga rađaju se ideologije koje previđaju istinu o čovjeku, koje zavode ljude do tjeskobe, koje nasiljem postavljaju zavjese podjela i razdora...

Večeras je i predivna prigoda da se, okupljeni s raznih strana, prisjetimo riječi iz Apostolskoga pisma pape Pija XII. "Dum maerenti animo", koje je 29. lipnja 1956. uputio progonjenoj Crkvi u Europi. Povod za to pismo bila je petstota obljetnica apostolskoga pisma pape Kaliksta III. ("Cum his superioribus annis", 1456.) kojim je hrabrio i tješio u ono doba "kršćanski puk koji je nastavao plodne krajeve plavljene Dunavom", misleći pritom na katoličke vjernike u zemljama koje tvore Srednju i Istočnu Europu, spominjući se posebno obrane Beograda od osmanlijske najezde.

Pio XII. aktualizirajući okolnosti piše: "I danas, nažalost, vi koji živite u spomenutim krajevima uzdišete u bolnim uvjetima, zajedno s mnoštvom drugih katolika, ne samo latinskoga, nego i istočnoga obreda... Kao što znate iz svoga iskustva, Crkva je sada, iako ne posvuda na isti način, lišena svojih prava." Papa spominje dokidanje udruga i vjerskih institucija, progonstva i zatvaranja pastira, guranje klera i vjernika u raskole, a posebno ističe: "Ono što u nama izaziva najveću bol jest spoznaja da se duh djece i mladih napaja lažnim i iskrivljenim naukom s ciljem da ih se udalji od Boga i njegovih svetih zapovijedi, s golemom štetom za sadašnji život i opasnost za budućnost"...

A o čemu se zapravo radi? – pita Papa. "Radi se o vašemu vječnom spasenju, o vječnome spasenju vaše djece, vašega bližnjeg, koje je u velikoj opasnosti pred prodornim napadima ateizma i bezboštva. No, ako će se u toj duhovnoj borbi svi ponašati hrabro i vjerno – čemu se čvrsto nadamo – nikada ne će biti pobijeđenih, nego samo slavnih žrtava: iz nepravednih progonstava i mučeništva za Crkvu će Kristovu niknuti nove pobjede koje će biti upisane zlatnim slovima u njenim ljetopisima"...

U godinama komunističkih progonstava i nesloboda Crkvi su darovani mučenici kao proroci. U misi beatifikacije kardinala Stepinca sluga Božji Ivan Pavao II. rekao je: "Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu." Danas ih u liku blaženoga Alojzija osluškujemo, zahvaljujemo za njih i na zov crkvenih zvona mislimo na sve kojima je potrebna naša utjeha. Spomenuti pastiri, baš kao i nepoznati muževi i žene koji su patnjom urasli u Kristov križ, nisu zdvajali; znali su da će i komunističko zlo i laž podlijeći pred istinom i da će minuti.

Kardinal Stepinac više je puta govorio baš o tome. Dana 23. kolovoza 1958. kardinal Stepinac iz uzništva u Krašiću piše biskupu Srebreniću: "... sve te patnje nisu me ni za čas pokolebale u vjeri u pobjedu naše Crkve u ovom orijaškom hrvanju u svijetu. Ja i dalje naglašujem svojim svećenicima: što je progonstvo teže (a po sudu poznavaoca crkvene povijesti ovo je po dimenzijama i po kvaliteti jedno od najtežih od svih u historiji Crkve) tim će biti sjajniji i triumf. To odgovara Božjoj mudrosti, a poklapa se i s fatimskim proročanstvima. A svi znaci govore, da taj čas nije više tako daleko. Hoću li ga ja doživjeti ne znam. To je uostalom sporedno. Ali netko će ga sigurno dočekati, da se onda divi Božjoj ljubavi i dobroti" (Biskup Srebrenić pismo je, zbog strogoga policijskog nadzora Kardinalove korespondencije, primio tek 7. travnja 1959. godine!).

U srcu blaženoga Alojzija živjela je ta sigurnost, utemeljena na pouzdanju u Boga, na vjernosti i jedinstvu biskupa, svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika u zajedništvu jedne Crkve. Važno je bilo ne klonuti, ne posustati pred lažnim ponudama, jer njemu je bilo kristalno jasno da je komunizam građen na laži i da s njime nema kompromisa, ne samo da bi se branila vlastita uvjerenja, nego da bi se oslobodilo i same progonitelje...

Sjećamo se suza radosnica onih koji su dočekali da se ostvare proročke riječi mučenika diljem Srednje i Istočne Europe. Kako je samo snažan emotivni naboj povezivao one koje je pročistila patnja u komunizmu. No, danas, dvadeset godina nakon tih početaka moramo postaviti pitanje: Gdje je nestao taj naboj i na koji je način snaga dobra, spremna na žrtvu, pretvorena u nesigurnost, a ponekad i u malodušje. Imamo dojam da je sustav prestao djelovati u prijašnjemu obliku, ali da je doživio svoju preobrazbu koja se očituje u trovanju tla iz kojega treba niknuti plod pšeničnoga zrnja. Jer, kako objasniti da se dva desetljeća nakon tih događaja istina ne uspijeva ukorijeniti u zemljama koje se diče slobodom i istinoljubivošću?

Na vlastitome se hrvatskome primjeru opravdano pitamo: Zar nije čudno da se o blaženomu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj izbjegava govoriti istinito? Zar nije zastrašujuće da se još i danas odvaguje što će i kako će netko reagirati na istinu o njemu? Zar nismo svjedoci prešućivanja, osobito medijskoga, onoga čime se može ponositi svaki hrvatski čovjek? Zašto djeca i mladi danas nemaju otvoren put prema cjelovitosti uvida u riznicu naše i europske duhovnosti? Komunizam je ostao živjeti na razoran način. Savjesti su nemirne, osobnosti podijeljene, treba promicati pomirenje u društvu. Od one velike zavjese 'djeca laži' ponijela su sa sobom njene komadiće i njima prekrivaju ili zamagljuju istinu o pojedinim događajima, kako u pojedincima, tako i u pojedinim dobro izabranim institucijama. Neki kroz ostatke te zavjese siju sjeme razdora i zbunjenosti...

Zato se obraćam posebno mladima. Dragi mladi vjernici, ako vam se u školi, u odgoju ne daje mogućnost da otkrijete predivnu povijest svetosti od koje Europa može živjeti radost nesebičnoga zajedništva; ako vam se ne govori istina o kardinalu Stepincu i o mučenicima komunizma diljem svijeta, sami je istražujte i upoznajte. Ne dopustite da se pred vama ponovno šiva neka nova zavjesa, teška i turobna, naizgled profinjena i napredna, a ipak takva da čovjeku zatvara pogled prema Bogu te uništava sjeme ljubavi...

Kao kršćani, unutar sadašnjih zbivanja, ne smijemo biti obeshrabreni i ne smijemo šutjeti. U našu je hrvatsku zemlju posijana ljubav u žrtvi Kristova križa. Znamo da će izniknuti u plod koji nikakvo zlo ne može uništiti, a koji združuje i daje živjeti.

Blaženi Alojzije i svi mučenici dvadesetoga stoljeća, molite za nas, pomozite nam! Amen.

-----------------------------

Cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=109926

- 15:51 - Komentari (42) - Isprintaj - #

10.02.2009., utorak


STEPINAC - SVJETLO ISTINE U MRAKU LAŽI

Propovijed biskupa dr. Mile Bogovića, o uzorima

Ono što odlikuje svece i mučenike jest da su trpjeli silu, ali je nisu činili, da su bili žrtve laži, ali sami nisu lagali. Bili su vjerni svjedoci ljubavi i istine. U tome nam svima može biti uzor Alojzije Stepinac. On je na svojoj koži osjetio što znači ne uključiti se u sustav koji se gradi na sili i laži. Mogao se uklopiti u taj sustav, mogao se izmaknuti i reći da to nije njegova briga. Međutim, on je ostao vezan uz ljubav i istinu


Kamo ide današnji svijet možemo vidjeti po tome koji su mu uzori. Ovaj svijet nam nameće za uzore ljude koji to rijetko zaslužuju: svoje zabavljače. Kršćanstvo je pak strogo biralo uzore svojim članovima. Prvi kršćani bili su poput Sv. Pavla, bili su oduševljeni Isusom Kristom. Zato su i nazvani kršćanima (christiani).

Po našim crkvama naći ćete slike i kipove izložene na štovanje vjernicima. Predstavljaju ljude za koje kažemo da su sveti ili blaženi. Nisu to samo suvremene veličine, nisu ni iz određenog prostora ili vremena. Ima ih iz cijeloga svijeta i iz raznih vjekova i stoljeća. Ono što im je svima zajedničko jest vjernost Bogu i ljubav prema bližnjemu. Svi su oni bili jaki u vjeri i osjetljivi na potrebe svoga bližnjega. Nema među njima sebičnjaka, ma kakvu slavu, bogatstvo ili moć sebičnjaci postigli. Svi su se sveci isticali sebedarjem. Koji je tu zakazao, nije svetac. Svi su oni veliki jer su nasljedovali svoga Učitelja, koji je toliko ljubio ljude da se sav u toj ljubavi predao za njih. Takvi su sveci!

Ljudima se pak za uzore danas stavlja razne tipove u kojima je često malo ljudskosti, a kamo li svetosti. Nedavno su me pozvali u Križevce na zaključak Godine hrvatskih svetaca i blaženika. Tu Godinu zajednički su prihvatile grad i župe. U mnoštvu uzora koji nam se nude, zar nisu najpogodniji oni koje Crkva nudi: Alojzije Stepinac, Marko Križevčanin, Nikola Tavelić, Leopold Mandić, Ivan Merz...?

Križevci su stoga na dobrom putu! Otišao sam k njima da podržim tu ideju i da im predstavim sličnu ideju nacionalnog karaktera: štovanje svih hrvatskih mučenika. Ono što odlikuje svece i mučenike jest da su trpjeli silu, ali je nisu činili, da su bili žrtve laži, ali sami nisu lagali. Bili su vjerni svjedoci ljubavi i istine. U tome nam svima može biti uzor Alojzije Stepinac.

On je na svojoj koži osjetio što znači ne uključiti se u sustav koji se gradi na sili i laži. Mogao se uklopiti u taj sustav, mogao se izmaknuti i reći da to nije njegova briga. Međutim, on je ostao vezan uz ljubav i istinu i zbog toga je tom sustavu građenom na sili i laži smetao. Danas nam je svima drago da se nije poklonio sili i laži kao što su se drugi poklonili.

Najveće opasnosti su ako se svijet gradi na laži. Izvor svakoga zla je u laži. Iz toga izvire i nasilje, mržnja i svako drugo zlo. Današnji svijet se pravi da ne trpi silu, ali laž često postavlja iznad istine. Ima toliko zakona koji sprječavaju i kažnjavaju nasilje, ali je laž dobila gotovo pravo javnosti. Tako čovjek ima pravo lagati! Laž prodire u sve pore društvenog života.

Komunizam i fašizam su sustavi građeni na sili i laži. Liberalizam izvana odbacuje silu ali slobodu toliko rasteže da je sve slobodno, pa i laž. Drugim riječima, sve je relativno. Valja ipak naglasiti da se pad čovjeka dogodio kad je nasjeo laži. Napasnik u raju zemaljskom nije upotrebljavao nad Adamom i Evom silu, nego ih je varao. Pad je uslijedio nakon što su povjerovali laži. Tek tada se počne razvijati nasilje (Kajin ubija brata Abela).

Napasnik nije ni nad Isusom Kristom, nakon Gospodinova posta u pustinji, upotrijebio silu. Lagao mu je, ali Isus nije nasjeo njegovoj laži. Treba znati da je u laži korijen svakog nasilja. Danas se stalno naglašava da iz odgoja treba isključiti silu. Roditelj ne smije udariti svoje dijete. Nije to loše, jer se silom ne postiže rast. No zar je dobro djetetu omogućiti i potaknuti ga da laže?

Hvala Bogu ima inicijativa da se za uzore stavljaju pravi velikani. Stepinac nam je poznat i bliz. Dobro je svake godine obnavljati sjećanje na njegovu veličinu, na njegovu hrabrost i spremnost da se odupre svakom nasilju i laži. Njegove vrline korisne su ne samo našem hrvatskom društvu nego i cijelom svijetu.

Iako nam je pod jednim vidom bliz, nismo mi ni kardinali ni zagrebački nadbiskupi. U nekim stvarima dobro je tražiti i bliže uzore. Zar ne bi bilo dobro da djeca čuju o dobroti kojom su bili obdareni članovi uže obitelji? Da se tako ono lijepo i dobro prenosi na nova pokoljenja. Ima mnogo lijepih primjera ljudskog i kršćanskog života u svakoj sredini, u svakoj župi. Zar ćemo ih prepustiti zaboravu? Valja o njima govoriti i pisati. Prema uputi pape Ivana Pavla II, treba prikupiti i popisati sve primjere uzornog života.

Vratimo se ponovno primjeru župe Križevci. Ondje su župe i grad zajednički pokrenule inicijativu da se u njihovoj sredini proširi štovanje čovjeka koji to više od drugih zaslužuje jer je bio jak u vjeri i jer je cijeli svoj život posvetio dobru svojih župljana. To je Stjepan Kranjčić. Slušali smo i divili se inicijativi da se taj skroman ali veliki čovjek stavi pred ovaj naraštaj da ga se slijedi.

Imamo i mi u svojoj sredini takvih koji su hrabro svjedočili svoje vjerničko, ljudsko i narodnosno uvjerenje od 1945. do 1990. Komunizam je zaustavljao protok dobrote koju oni nisu pokrenuli. Te postavljene brane negdje još i dalje stoje. S druge strane mnogo toga smo prepustili zaboravu. Dignimo postavljene brane i spašavajmo od zaborava sve ono što je bilo lijepo u prošlosti ove sredine! Njihova imena valja objaviti u listu Navještenje!

Treba čuvati a ne odbacivati ono što je lijepo i vrijedno u našoj prošlosti. Da svojim nemarom ne pustimo da o dobrima vlada lažna slika. A širila se monstruozna laž o Stepincu i o mnogim drugima: Kuklju, Kargačinu, Biničkom, s. Žarki... Trebamo sijati zdravo sjeme! Na nama je ne samo da ih spasimo od zaborava kamo su godinama gurani, nego da njihov primjer slijedimo.


(Gospić, Katedrala, 9. veljače 2009., na večernjoj misi).


- 14:53 - Komentari (42) - Isprintaj - #

09.02.2009., ponedjeljak


PORUKA ZA SVJETSKI DAN BOLESNIKA

Papa Benedikt XVI. je uputio tradicionalnu poruku za 17. svjetski dan bolesnika, koji se u biskupijama ove godine obilježava 11. veljače: POMOZIMO BOLESNOJ I NAPAĆENOJ DJECI

"Po uzoru na Dobrog Samaritanca, potrebno je sagnuti se nad teško kušanim osobama i ponuditi im potporu stvarne solidarnosti."


Draga braćo i sestre, svjetski dan bolesnika, koji se obilježava 11. veljače na liturgijski spomen Gospe Lurdske, okupit će biskupijske zajednice s njihovim biskupima na molitvi kako bi se razmišljalo i usvojilo inicijative za senzibilizaciju o stvarnosti patnje. Pavlova godina, koju obilježavamo, zgodna je prigoda da zajedno s Apostolom razmišljamo nad činjenicom da "kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu". Duhovno povezivanje s Lurdom podsjeća nas na majčinsku skrb Isusove Majke za braću svoga Sina "koji još putuju i nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu".

Ove se godine posebno obraćamo djeci, najnemoćnijim i nezaštićenim stvorenjima, a između njih bolesnoj i trpećoj djeci. Ima malenih ljudskih bića koja u svome tijelu nose posljedice onesposobljavajućih bolesti, i drugih koja se bore s još neizlječivim bolestima unatoč napretku medicine i potpori valjanih istraživača i zdravstvenih stručnjaka. Ima djece s ranama u tijelu i duši zbog sukoba i ratova, i druge koja su nevine žrtve mržnje bezumnih odraslih osoba. Ima djece "ulice", lišene obiteljske topline i prepuštene samima sebi, maloljetnika koje je ponizio podli narod i povrijedio im nevinost, stvarajući u njima psihološku ranu koja će ih pratiti cijeli život.

Ne možemo zaboraviti neprocjenjiv broj maloljetnika koji umiru od žeđi i gladi, zbog nedostatka zdravstvene potpore, niti male prognanike i s roditeljima izbjegle iz vlastite zemlje u potrazi za boljim životnim uvjetima. Iz svih se prolama tihi bolan krik koji traži objašnjenje od ljudske i vjerničke savjesti – stoji u Papinoj poruci.

Kršćanska zajednica, koja ne može ostati ravnodušna pred takvim dramatičnim situacijama, osjeća neodgodivu obvezu da intervenira. Crkva je zaista, kako sam već napisao u enciklici 'Bog je ljubav', obitelj Božja u svijetu. U toj obitelji nitko ne smije trpjeti zbog nedostatka potrebnoga. Stoga žarko želim da Svjetski dan bolesnika bude prigoda za župske i biskupijske zajednice kako bi dublje shvatile da su Božja obitelj, da ih potakne da u selima, četvrtima i gradovima učine zamjetnom ljubav Gospodina koji zahtijeva da u Crkvi, jer je obitelj, ni jedan član ne pati jer je u potrebi. Svjedočanstvo ljubavi sastavni je dio svake kršćanske zajednice. Kao što čitamo u Djelima apostolskim, Crkva je od samoga početka evanđeoska načela pretvarala u konkretne geste. Danas se, jer su promijenjeni uvjeti zdravstvene potpore, osjeća potreba uže suradnje između zdravstvenih stručnjaka zaposlenih u raznim zdravstvenim ustanovama i crkvenih zajednica nazočnih na teritoriju. U tome se vidiku u svojoj vrednoti potvrđuje ustanova povezana sa Svetom Stolicom, dječja bolnica 'Bambin Gesů, koja ove godine obilježava 140. obljetnicu ustanovljenja – piše Benedikt XVI.

Osim toga, budući da bolesno dijete pripada obitelji koja često s velikim mukama i teškoćama dijeli njegovu patnju, kršćanske zajednice moraju pomoći obiteljima koje je pogodila bolest jednoga dječaka ili djevojčice. Po uzoru na Dobrog Samaritanca, potrebno je sagnuti se nad teško kušanim osobama i ponuditi im potporu stvarne solidarnosti. Tako se prihvaćanje i dijeljenje patnje pretvara u korisnu potporu obiteljima oboljele djece, stvarajući u njima ozračje spokoja i nade i omogućujući im da oko sebe osjete širu obitelj braće i sestara u Kristu. Isusovo sažaljenje nad plačem udovice iz Naina i nad usrdnom Jairovom molitvom, ti su slučajevi, između ostalih, uporišne točke da se nauči dijeliti trenutke fizičke i moralne patnje brojnih kušanih obitelji. Sve to pretpostavlja velikodušnu i nesebičnu ljubav, odraz i znak milosrdne ljubavi Boga, koji nikada ne napušta svoju djecu u kušnji, nego ih uvijek ispunja zadivljujućim snagama srca i uma da budu kadri prikladno se nositi sa životnim teškoćama – istaknuo je Papa.

Svagdanja predanost i neumorno zauzimanje u služenju bolesnoj djeci rječito je svjedočenje ljubavi za ljudski život, naročito za život onoga tko je slab, tko sasvim ovisi o drugima. Treba snažno potvrditi apsolutno i vrhovno dostojanstvo svakoga ljudskog života. S prolaskom vremena ne mijenja se nauk koji Crkva neprestano proglašava: ljudski je život lijep i valja ga živjeti u punini, i onda kada je slab i obavijen tajnom patnje. Moramo svoj pogled upraviti raspetome Kristu: umirući na križu On je želio dijeliti bol svih ljudi. U njegovoj patnji poradi ljubavi naziremo najviše sudjelovanje u patnjama malenih bolesnika i njihovih roditelja. Moj štovani prethodnik Ivan Pavao II., koji je strpljivim prihvaćanjem trpljenja, posebice na zalasku svoga života, pružio svijetli primjer, napisao je: "Na križu stoji čovjekov Otkupitelj, Čovjek boli, koji je na se uzeo sve fizičke i moralne patnje ljudi svih vremena, kako bi mogli naći u ljubavi spasonosni smisao svoje boli i valjan odgovor na sve svoje upite" – podsjetio je Papa.

Ovdje želim izraziti svoju zahvalnost i ohrabrenje svim međunarodnim i državnim organizacijama koje se brinu za bolesnu djecu, naročito u siromašnim zemljama, a velikodušno i samozatajno nude svoj prinos kako bi djeci jamčili prikladnu i brižnu zdravstvenu njegu. Obraćam se također Ujedinjenim narodima da osnaže zakone i mjere u korist bolesne djece i njihovih obitelji. Crkva je uvijek spremna, a još je više kada je u igri život djece, ponuditi svoju srdačnu suradnju u namjeri da se sva ljudska civilizacija pretvori u civilizaciju ljubavi.

Završavajući ovu poruku, želio bih izraziti svoju duhovnu blizinu svima vama, braćo i sestre, koji patite zbog neke bolesti. Srdačno pozdravljam sve koji se brinu: biskupe, svećenike, redovnike, zdravstvene djelatnike, dragovoljce i sve one koji se velikodušno posvećuju njezi i ublaživanju patnje bolesnika. Poseban pozdrav vama, draga bolesna i trpeća djeco: Papa vas zajedno s vašim roditeljima i rodbinom grli očinskom ljubavlju, jamči vam posebno sjećanje u molitvi, pozivajući vas da se povjerite majčinskoj pomoći Bezgrješne Djevice Marije, kojoj smo se prošli Božić divili dok je u rukama radosno držala Sina Božjeg koji je postao dijete. Zazivajući na vas i na svakog bolesnika majčinsku zaštitu Svete Djevice, Zdravlja bolesnih, od srca svima udjeljujem posebni apostolski blagoslov - piše Sveti Otac u zaključku poruke. (kta/rv)


- 09:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.02.2009., četvrtak


SVEĆENIK NA FAR(M)I

Hoću li sudjelovati u "reality projektu" koji sam "popljuvao"?

Poštovani don Anđelko Kaćunko,
Iznimno nam je zadovoljstvo pozvati Vas na sudjelovanje u projektu Nove TV 'Farma'.
U tijeku je predprodukcija nove sezone Farme koja će se prikazivati ovog proljeća i za čije sudjelovanje već postoji velik interes poznatih i javnih osoba. Vjerujemo da ste upoznati kako se radi o najuspješnijem reality projektu u Hrvatskoj koji je 2008. bio najgledaniji televizijski format.
Rezultati istraživanja pokazali su nam koje bi osobe publika voljela gledati u Farmi, te smo Vas prije finalnog castinga bili slobodni kontaktirati i pozvati da razmotrite mogućnosti sudjelovanja u predstojećoj sezoni.

U iščekivanju Vašeg cijenjenog odgovora

Srdačno Vas pozdravljam,

za kreativni tim produkcije Farma
Gordana Čorapina



Eto, dakle, to je sadržaj pisma koje sam pročitao po povratku iz Zagreba danas poslije podne (5. veljače, na blagdan Sv. Agate, djevice i mučenice), a koje mi je dva dana ranije (3. veljače, kad sam im dao adresu, jer mi žele "poslati jednu pozivnicu") poslala NOVA TV d.d. Ipak, sadržaj pisma nimalo me nije iznenadio, jer me je već jutros u 10,36 nazvao nitko drugi nego glavom i bradom Siniša Svilan! Uljudno se predstavio i pitao me bih li ja sudjelovao u reality-showu FARMA.

Premda iznenađen tom idejom, odmah sam bez oklijevanja odgovorio da mi je to nemoguće jer me nema tko zamijeniti na župi. Upitao sam ga hoće li me on možda zamijeniti, na što je odgovorio da on to ne može. Potom sam mu u šali rekao da ja već jesam u svojevrsnoj "farmi" - jer su mi kao prva asocijacija bile riječi FARA i FAROF (u nekim krajevima izraz za župu i župni dvor; od njemačkog Pfarre i Pfarrhof).

Gosp. Svilan mi se zahvalio što sam ga saslušao, komplimentirao mi za sve što činim osobito za Hrvatsku i što sam "razbio neke stereotipe". Ja sam se njemu zahvalio na razumijevanju ter mu poželio svako dobro (kao i on meni), i tako je završio naš razgovor.

Naravno, tek kad sam došao kući i pročitao pozivnicu Nove TV, premda su u njoj istaknuti "rezultati istraživanja" kao kriterij za odabir sudionika, počeo sam o tome ozbiljno razmišljati. Naime, otkud im ideja da svećenika pozovu u takvu emisiju... zašto smatraju da sam baš ja tip koji im odgovara (i koji bi se odazvao?!), zašto ovo, zašto ono, zašto...? Itd... Nadasve i ispred svega mi je bila činjenica da sam prošle godine 9. ožujka na blogu "fino popljuvao" upravo spomenuti show. Među ostalim, ne bez ironije, napisao sam doslovce:

"(...) večeras dio javnosti širi famu o famoznoj Farmi. To je – u nedostatku kršćanskih vizualnih medija – vrlo značajan doprinos 'naših' televizija korizmenoj duhovnoj obnovi naroda i bližoj pripravi za Uskrs!!! Ništa nije slučajno – oni pozorno prate katolički kalendar! – i zato im naš vjernički puk itekako treba biti zahvalan ter im se odužiti na sve moguće načine – poglavito redovitim gledanjem i što češćim odgovorom na vapaj 'zovi, samo zovi' (poziv... kuna bez PDV-a!). Tu vrijedi ostvariti onu već narodnu: 'Otvor' ženo farmicu, man' se očenaša...!'

Za mene su reality-show emisije krajnji stupanj debilane. Ipak... steka san stanovito poštovanje prema Siniši Svilanu. Okladija bi se da će taj lukavi tip proizvest masu dodatnih caka kojima će skup dugih nogu i silikona, pilećih mozgova i kravljih vimena, te brda mišića i nježnih homića, učinit 'Farmu' najgledanijin programon u ožujku. Siguran san da otužni pokušaj RTL-a s navrat-nanos skupljenih osam ljudi čudnih afiniteta i spolova neće pobudit veću pažnju.

Tako (tekst italic; sadašnja napomena!) o 'Farmi' piše Robert Pauletić u današnjoj SD (9.03.08.). Što mislim o takvim emisijama davno sam rekao i napisao nekoliko puta. Zato ću ponoviti: što se mene tiče (uz dužno poštovanje svakoga gledatelja kao čovjeka, ispričavam se na gruboj iskrenosti!) – FARMA JE UVIJEK BILA ZA STOKU!"

Reakcije su bile grozne, ali izdržao sam! Premda znajući što znači taj pojam - FARMA (od engl. Farm, što ima veze s lat. glagolom firmare: utvrditi, smjestiti se), ipak sam nakon toga pogledao u Hrvatski enciklopedijski rječnik i u Rječnik stranih riječi (da nisam slučajno previdio još koje značenje). HER kao značenje toga pojma navodi: gospodarstvo, poljoprivredno dobro specijalizirano za uzgoj pojedinih životinja (domaćih životinja, krznaša) ili jedne kulture (kukuruza itd.). A Klaićev RSR samo donosi da je farma: majur, salaš, poljoprivredno dobro.

Eto, dakle, djelomično je bilo moje znanje: FARMU sam povezivao prvenstveno sa životinjama i ipak sam previdio da je ona "dobro" ter da je "specijalizirana za uzgoj jedne kulture" (papa IPD je spominjao "kulturu smrti", a rječnik ističe KUKURUZ - no, dobro, nećemo sada cjepidlačiti!)...
Ipak, sada sam u dvojbama i djelomice na mukama (a tako može razmišljati bilo koji moj kolega, ako ga, ne daj Bože, pozovu kao mene..., npr. Zlatko Sudac, ili pater Linić, ili...):

Što ću ako neki stanovnici "Farme" (kao deklarirani katolici) doista iskreno zatraže svećenika i duhovnu obnovu u Korizmi ili za Uskrs? Neće li to netko shvatiti kao ispovijed u javnoj kući? Ako pak ja odem tamo, hoće li to biti komentirano kao "neprincipijelna koalicija" odnosno (kako mi moji kritičari stalno tepaju) "tipično don Kaćunkovo skakanje sebi u usta"? Ili će netko možda u tome vidjeti moje dodvoravanje Siniši Svilanu ili čak predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa? Pa da opet, ne daj Bože, neki urednik ne ode za Rudanicom...? Itd...

A možda su se oni ipak samo šalili... lili... ili... li... i...?

PS: Vjerujem da se Siniša Svilan neće ljutiti što sam iznio javno ono što je bilo privatno. Naime, nisam otkrio ispovjednu tajnu!


- 22:31 - Komentari (53) - Isprintaj - #

03.02.2009., utorak


ZAŠTO SE LJUDIMA POVRAĆA OD IZJAVA DR. DR. LALIĆA

Je li pljuvanje po vlastitom narodu incident i mat(r)ica ponašanja?

U Slobodnoj Dalmaciji, 25.01.2009., objavljen je kratak razgovor sa sociologom dr. Draženom Lalićem pod naslovom "Zašto mi se povraća od rukometnog prvenstva?!" i s nadnaslovom "Incidenti ili matrica ponašanja".

Veliki znanstvenik izmišljene nauke tu spominje javno spaljivanje srpske zastave na zagrebačkome Manduševcu; batinanje palicama makedonskog navijača i gradonačelnikovo skidanje državnih zastava u Zadru; verbalni napad na srpske sportaše na splitskom aerodromu; kamenovanje automobila ponovno u Zadru; zviždanje na himnu u... Potom se pita ima li uopće više smisla ove događaje nazivati incidentima kada ih je teško sve i pobrojiti (kao da ne zna brojiti do PET ili eventualno do ŠEST), jer, tvrdi on - događaju se svakodnevno u čitavoj zemlji?

I doista je na kraju rekao točno - osim što mu je pobjeglo U umjesto NA. Dakle, događaju se svakodnevno NA ČITAVOJ ZEMLJI, tj. na kugli zemaljskoj. A ne samo U ZEMLJI, koji neki nikako ne mogu nazvati - Hrvatskom! Naravno, veliki dr. soc. smatra da ništa nije slučajno, već je riječ o očekivanoj matrici ponašanja proizišloj iz zamjene teza "kruha i igara" u "pljačke i igara".

Zato on jadikuje pred cijelom nacijom odnosno iznosi javno svoju dijagnozu: "Upravo mi se povraća od ovog rukometnog prvenstva, zbog čijih dvorana godinama nećemo imati novca za gradnju škola, vrtića i svega što je ovoj zemlji potrebnije od spektakla." Jer "ovdje nije riječ o grupici izgrednika, nego o najrazličitijim osobama, od klasičnih navijača, do jednog gradonačelnika, koji nas kao zemlju u cjelini predstavljaju – kao potpuno nespremnom za Europsku uniju."

A važno je ovdje dodati da je sličnog mišljenja i splitski sociolog mlađe generacije mr. Siniša Kuko, koji otkriva toplu vodu i "sedmi element" tvrdnjom da je s rukometnim prvenstvom na vidjelo izišla upravo - domaća ksenofobija! Heureka: croksenofobija! To se mora odmah patentirati da nam drugi ne otmu kao američki Edison hrvatskom Tesli izume!

Dakle, uvaženi dr. Dr. Lalić (i njegov mladi učenik tj. SIN IŠA KU' KOji mili moji) kao da ne zna(yu) za mnoštvo negativnih primjera ksenofobije, šovinizma, antisemitizma i sličnih "izama" u mnogim europskim državama, npr. u Italiji, Njemačkoj, Danskoj, Belgiji, Češkoj, Mađarskoj, Sloveniji... - pa ni kod nas ni kod njih nitko ne postavlja pitanje kako to da su već primljene u EU! Ili možda - oprostite na izrazu - dre(u)ck nije isto što i shit... (s obzirom na izgled i nemiris)?

Niti su drugi narodi - odnosno njihovi znanstvenici i mediji - toliko zainteresirani da se njihovi izumi patentiraju. Kao što je npr. fašističko navijanje na talijanskim stadionima, legalna prodaja Mussolinijeva vina na benzinskim crpkama na tamošnjim autocestama; kao što je redovito svakogodišnje neonacističko divljanje u Njemačkoj... kao što je... itd. - teško je sve te događaje i nazivati incidentima kao što ih je teško sve i pobrojiti (ako se ne zna brojiti do PET ili eventualno do 55)! A o matricama da ne govorimo!?

Svaki normalan građanin mora podržavati i kritiku i edukaciju izgrednika. Uostalom, rekao bi PMS, za to postoje "institucije sistema" koje moraju "funkcionirati" tako da "svatko radi svoj posao". Ali ovdje je očito riječ o nečem drugom. Zato se valja pitati je li "nakošeni sindrom" konstantnog pljuvanja po vlastitom narodu incident ili lijeva mat(r)ica ponašanja? Jer ako drug(ovi) dr. Dr. i njegov mr.S.K. ne zna(yu) da u onome što kritizira(yu) nema ništa "izvorno hrvatsko" - onda bi bilo bolje da se ne javlju(yu) s takvim "krhkim znanjem". Ako pak to dobro zna(yu), onda je(su) dr.sci. (=drski) manipulator(i)!

Očito je ipak, da svojim zaključcima (među ostalim), svaki na svoj način, radi također na psihološkoj pripravi hrvatskih građana za "europsko članstvo" u Regionu - tj. Zapadnom Balkanu! A to je jako teška zadaća. Ipak ne treba uopće sumnjati da neće donijeti ploda jer na njoj odnedavno zdušno rade i tzv. lijevi i tzv. desni "u ovoj zemlji" na brdovitom... (Mediteranu?). Svaki na svoj način. Svi na tuđi račun. Ajd' živjeli!


- 22:18 - Komentari (59) - Isprintaj - #

02.02.2009., ponedjeljak


MRAK POBAČAJA & DAN ŽIVOTA

Dva potresna svjedočanstva o obraćenju od čedomorstva do zaštitnika života

Aktualnu temu, o kojoj smo razmišljali jučer (1. veljače) u povodu DANA ŽIVOTA, osvježit ću dvama svjedočanstvima: medicinske sestre i liječnika. Oni su prije obraćenja bili uključeni u strašne zločine protiv nerođene djece. Naravno, rasprava o pobačaju uvijek će biti aktualna i nekima kontroverzna. Ipak, kako netko reče, ne postoji ta sila na kugli zemaljskoj, koja bi mogla zanijekati tako očitu činjenicu - dijete koje trudnica nosi, je ČOVJEK.

Međutim, od 1970. do 2000. u svijetu je (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) pobačajem "uništeno" (tj. usmrćeno!) oko milijardu djece! Papa Ivan Pavao II više je puta ponovio da narod koji ubija vlastitu djecu - nema budućnosti! Rekao je i potresnu rečenicu: "O patnji nerođenih ovisi sudbina svijeta." Stoga, potrebno je stalno moliti za obraćenje onih koji su toliko gluhi da ne čuju kucanje još jednog, malenog srca pod srcem majke...


MEDICINSKA SESTRA: "Počela sam raditi u klinici za abortuse prvoga tjedna u siječnju 1990. godine. Prije toga nisam bila svjesna što je to zapravo abortus. Nikada u životu nisam razmišljala o svetosti života. Radila sam tamo kao 'zdravstveni djelatnik'. Obavljala sam određene ambulantne poslove kao što su: pripremanje skupine žena na tzv. abortus (danas znam da je to uistinu - čedomorstvo), asistiranje kod tih 'zahvata' (pomagala sam liječniku), ter provjeravanje nalaze li se svi ostatci ubijenoga djeteta u spremniku određenom za tu svrhu. Zauvijek će mi ostati u pamćenju slika već dobro formiranoga stopala djeteta ubijenoga u drugom tromjesečju. Morala sam potvrditi starost djeteta uspoređujući stopalo s odgovarajućim na tablici...

Kao i drugi naši djelatnici, i ja sam ismijavala ljude koji su protestirali protiv abortusa ispred klinike. Na taj sam način potiskivala svoju savjest, gušila je. Misli o tome što se uistinu događalo na mome poslu izazivale su u meni tjeskobu pa sam nastojala proceduru u kojoj sam sudjelovala ne shvaćati ozbiljno. Usprkos mojoj tvrdokornosti, Gospodin Bog je kucao na vrata moga srca.

Počela sam pregledavati materijale koje su branitelji života ostavljali u ambulanti, tražila sam dodatne publikacije o toj temi. Pred mojim očima počela se otvarati sasvim nova dimenzija mojega rada. Vidjela sam prava ljudska bića u ubijanoj djeci. Bilo mi je jako teško prihvatiti tu istinu. Do tada sam morala, radi posla, ostavljati razum i savjest kod kuće, kako bih uopće mogla raditi. No, počela sam se polako otvarati prema Bogu. Ponekad sam svraćala u crkvu ter čitala Bibliju. Znam da je jedina stvar koja mi nije dopuštala prihvatiti Isusa Krista bila činjenica mog sudjelovanja u ubojstvima onih koji su bili stvoreni na sliku Božju.

Nakon pet mjeseci rada u toj klinici nisam više mogla odbacivati svoga Stvoritelja. Upravo me On prosvijetlio i ukazao na sve zlo abortusa. Postala sam svjesna činjenice da se kod svakoga abortusa ne ubija samo jedno ljudsko biće - dijete, već istodobno umire i dio majke. U svibnja 1991. godine konačno sam prestala raditi i time bila uvjerena da zatvaram taj dio moga života ispunjenog strahotama abortusa. Tek sam tada mogla početi živjeti sa svojom savjesti i pozvati Boga u svoj život. Nakon više godina traženja i spoznaja našla sam svoj pravi dom u Katoličkoj crkvi. Dana 2. travnja 1994. pristupila sam Prvoj pričesti. Nedugo zatim sam se udala i postala sretna majka.

Kad sam bila u blaženome stanju uporno su mi se vraćale misli o zločinačkim zahvatima u kojima sam sudjelovala. Sada znam da je to bio sindrom abortusa, jako bolan, jer sam imala svijest o tome da sam sudjelovala u stotinama zločina. Na sreću, Bog me nije ostavio samoj sebi: pružio mi je svoju milost. Uvjerio me da kad je On meni oprostio, moram i ja sebi. Početkom 1994. javno sam se počela angažirati u borbi za život, držala sam predavanja u kojima sam na osnovi vlastitoga iskustva govorila o velikom zlu - ubijanju nerođene djece.

Zahvaljujem Bogu što me spasio tame zla i poveo svjetlu. Pokazao mi je kakvo je okrutno zlo abortus. Otkrio mi je istinu: život je dragocjen. Pokazao mi je da je svaki začeti čovjek Njegovo dijete i nitko nema pravo oduzimati mu život. Pokazao mi je da je u Njemu ozdravljenje i oprost. Abortus nije izbor, nego uništavanje, oduzimanje života koje rađa bol i gubitke za sve one koji u tomu sudjeluju." (Dina Madsen)

LIJEČNIK: "Kao liječnik u gradu Troy u državi New York, osam sam godina obavljao pobačaje u svojoj ordinaciji. Bio sam uvjeren da žena ima pravo na 'izbor' i odluku o ubijanju vlastitoga djeteta. Unatoč tome što postupak čedomorstva nije bio glavna djelatnost moje ordinacije, uzrokovao je sve dublji konflikt u mojoj savjesti. Davno smo supruga i ja bili odlučili posvojiti dijete. Svaki put kada sam bacao u koš leševe 9 ili 10 tjedana starog ubijenog djeteta, pitao sam se bi li nam neka od mojih "pacijentica" dala svoje dijete da ga je rodila.

Naša je molba za posvojenje prihvaćena i usvojili smo djevojčicu Heather. Naša je sreća bila kratkoga vijeka. Dana 23. lipnja 1984. godine Heather je udario automobil. Od posljedica te nesreće naša je djevojčica umrla. Kada se izgubi vlastito dijete, život postaje sasvim nešto drugo, sve se mijenja. Od tada sam promijenio svoje mišljenje o abortusima. Kao nikada do tada postao sam svjestan da je dijete koje sam ubijao prilikom svakoga abortusa, bilo zapravo nečije dijete.

Zbog gubitka mojega djeteta još sam snažnije spoznao vrijednost ljudskoga života. Osjećao sam se kao plaćeni ubojica. Stvarno sam to i bio! Kako sam izgubio osjećaj vlastite vrijednosti, tako je moj interes za abortuse slabio. Na kraju, godine 1985. najzad sam okončao strašnu praksu ubijanja začete djece. Sada, kada javno priznajem svoje obraćenje na put civilizacije života, želim da svi znaju da je svako začeto dijete ljudsko biće. Od početka!" (Dr. David Brewer)


- 00:29 - Komentari (195) - Isprintaj - #

01.02.2009., nedjelja


"NOVI FEMINIZAM" U KORIST ŽIVOTA
Razmišljanje u povodu Dana života, 1. veljače 2009.

U pitanju je duševno i tjelesno zdravlje svakog pojedinca, ali i naša zajednička budućnost - hrvatska i europska. CRNA STATISTIKA Europske unije pokazuje da se u EU svakih 30 sekundi izvrši po jedan pobačaj, a u svijetu 50 milijuna godišnje. Ali, valja znati (kako i literatura o tome otkriva) da NE odlaze svi fetusi u kanalizaciju - većinu koristi KOZMETIČKA INDUSTRIJA za proizvodnju krema za regeneraciju kože (koje svakodnevno ženama preporučuju tv- reklame!).


U povodu Dana života predsjednik Vijeća HBK za obitelj krčki biskup Valter Župan svake godine upućuje katolicima i svim ljudima dobre volje poruku. Ovogodišnja je naslovljena točno kako stoji u naslovu ovoga posta. Objavili su je mnogi portali, kao i prošli broj Glasa Koncila (također u tiskanom izdanju) i zato je ovdje ne objavljujem u cjelini, nego želim (uz malo komentiranja) samo istaknuti neke bitne točke.

Vjerujem da se mnogi čude samom naslovu te poruke i pitaju se kakav je to "novi feminizam" koji Crkva podržava. Međutim, već je papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici EVANĐELJE ŽIVOTA (pred četrnaest godina) upotrijebio taj izraz. Papa je govorio o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života ter je izjavio: "U kulturalnom zaokretu u korist života, žene imaju jedinstven i možda odlučujući prostor misli i djelovanja: na njih spada da postanu promicateljice novog feminizma."

Dakle, "Ivan Pavao II. je uvidio potrebu i pozvao žene da budu začetnice jednoga novog strujanja koje će ponovno otkriti i znati vrednovati duboki odnos između žene i života te ih pozvao da pomire čovječanstvo sa životom." A zašto je Papa pozivao na novi feminizam? Zato što je u 19. st. nastao tzv. feministički pokret, koji se zalagao za ravnopravnost u plaćama i za davanje prava glasa ženama.

Ali famoznih 60-ih godina prošlog stoljeća, odnosno od tzv. seksualne revolucije, i feminizam se postupno razvio u novu formu tzv. RADIKALNOG FEMINIZMA kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije. Iako je razmjerno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim. A u posljednje vrijeme feminizam se javlja i kao neka obrana, kako kažu, od povratka tradicionalnih institucija kao i tradicionalne uloge žene u društvu.

Zato biskup Valter (ne brani Sarajevo, nego) brani ženu i ističe kako takvi pokreti zapravo propagiraju lik žene nenaklonjene životu, ili čak neprijateljice života, što je daleko od stvarnosti. Štoviše, ti pokreti prisvajaju sebi pravo govoriti uime svih žena. Nažalost, promicateljima tih pokreta nije stalo do činjenica koje je znanost već davno uvidjela, nego do velikih materijalnih koristi koje im donose njihove ideje, ali na štetu onih koji im povjeruju.

Zbog toga biskup Valter upozorava da se prave životne drame odigravaju u intimnosti mnogih zavedenih žena! One obično ostaju same sa svojom patnjom. To najbolje znaju svećenici, ali zbog ispovjedne tajne ne smiju o tome govoriti. Međutim, u nekim prigodama, kao npr. na raznim seminarima duhovnosti, čuju se potresne i bolne ispovijesti potiskivane grižnje savjesti. "Mnoge žene, nažalost, ne traže oproštenje i ozdravljenje u POMIRENJU s Bogom. Tako su prisiljene čitav život nositi te patnje i traume koje ih iznutra razaraju ne uočavajući njihove stvarne uzroke i ne tražeći pomoć."

Jedno stručno istraživanje u Španjolskoj otkrilo je da 80 posto žena koje su imale POBAČAJ pati od simptoma depresije, dok ih 40 posto razmišlja o samoubojstvu. Studija, koju je vodila psihijatrica Carmen Gomez-Lavin sa Sveučilišta Navarra, također navodi druge simptome koji pogađaju žene koje pate od POSTABORTIVNOG SINDROMA. Tu spadaju seksualne disfunkcije (40 posto), zlouporaba droga, osobito među adolescenticama (30 posto), promjene u ponašanju (60 posto) ili razdražljivost (70 posto).

Tijekom postupka i u godini nakon pobačaja, studija ukazuje da je stopa mortaliteta žena koje su se podvrgnule pobačaju između 3,5 i 6 puta viša u odnosu na žene koje su rodile, poglavito zbog samoubojstava, nesreća i ubojstava. Stopa samoubojstva je između 6 i 7 puta viša nego kod žena koje rode, pokazuje navedena studija.

Mediji kod nas često izvješćuju kako sve više ljudi - posebno mladih - pati od depresije, ali ne otkrivaju gdje su uzroci toga stanja. Zato je važno, napominje biskup Valter, da čovjek poštuje ZAKONITOST PRIRODE. Jer, "radeći protiv tog zakona utisnutog u čovječju narav nastaju rane, a događa se da se i funkcije u tijelu poremete." Neki teolozi (na temelju znanstvenih iskustava psihosomatskih fenomena) smatraju da je izvjestan broj tjelesnih bolesti znak da se u duhovnoj dimenziji čovjeka događa nešto nezakonito. Lijek za to je vraćanje života u ispravan odnos prema Bogu. Srećom, odnosno pritisnuti nevoljom, "velika većina ljudi i danas uviđa suvislost prirodnih zakona i poštuje ih."

Također, biskup Valter ističe radost što su već mnoge žene diljem svijeta odlučile odgovoriti pozivu pape Ivana Pavla II., ter da je u tijeku njihovo povezivanje i udruživanje u alijansu žena za život i obitelj. Primjer za to imamo u novom broju Glasa Koncila. To je sjajan intervju koji je katoličkom tjedniku dala prof. dr. Olimpia Tarzia, predsjednica Svjetske alijanse žena za život i obitelj i autorica Manifesta novoga feminizma. To doista vrijedi pročitati jer otkriva kako se danas precizno napada život i tko to čini, zašto je dijete član obitelji već od začeća, itd. (intervju se nalazi na portalu GK: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=15863).

Ali posebno je važno što je ta stručnjakinja na području bioetike istaknula zanimljiv način jezične manipulacije kad je riječ o abortusu. Naime, umjesto riječi POBAČAJ koristi se izraz DOBROVOLJNI PREKID TRUDNOĆE. Jer "lakše" je dobrovoljno prekinuti trudnoću nego UBITI DIJETE. A DIJETE se naziva PRODUKTOM ZAČEĆA. To znači prevariti žene! Nijedna trudna žena neće reći suprugu da čeka PRODUKT ZAČEĆA. Također, hitna kontracepcija pilule "dan poslije začeća" zapravo je abortivno sredstvo - ističe ta profesorica. Pročitajte i učite!

Sve je to važno znati jer je u pitanju duševno i tjelesno zdravlje svakog pojedinca, ali i naša zajednička budućnost - hrvatska i europska. CRNA STATISTIKA Europske unije pokazuje da se u EU svakih 30 sekundi izvrši po jedan pobačaj, a u svijetu 50 milijuna godišnje. Ali, valja znati (kako i literatura o tome otkriva) da NE odlaze svi fetusi u kanalizaciju - većinu koristi KOZMETIČKA INDUSTRIJA za proizvodnju krema za regeneraciju kože (koje svakodnevno ženama preporučuju tv- reklame!). I o tome sam već pisao.

Na kraju svoje poruke biskup Valter izražava nadu da će i žene u Hrvatskoj postati promicateljice "novog feminizma", kojim će istaknuti prirodnu, zdravu i vedru povezanost žene sa životom koji u njoj nastaje. Jer žena "čitavim svojim bićem surađuje u formiranju cjelokupne psihofizičke i duhovne konstitucije novog čovjeka. S pravom vjerujemo da će žene koje cijene život kao vrhunski Božji dar otvoreno i hrabro, s radošću znati to i drugima posvjedočiti."

Možemo samo dodati da svi to radosno očekujemo, a kršćanski vjernici su dužni po savjesti na tome RADITI i na tu nakanu MOLITI!


- 00:10 - Komentari (56) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se