Don Blog

31.12.2008., srijeda


MISLI ZA STARU GODINU

Kako ćemo "ispratiti" upravo proteklu godinu i "ući" u novu…

Posljednji dan kalendarske godine, može nam biti podsjetnik i na posljednji dan našega života - na koji treba uvijek biti pripravan da nas susret s Gospodinom ne zatekne nespremne! Ali također ovaj nam dan mora biti poticaj da se ozbiljno pripremimo za ulazak (premda virtualni, jer ništa se spektakularno u ponoć ne mijenja!) u novo vremensko razdoblje od 365 dana. Jer, prema jednoj uzrečici, ako se po jutru dan poznaje, a nova godina po prvom danu - jao mnogima! Zato - pamet u glavu, a u srce kajanje i zahvalnost!


Ako ikome u životu dugujemo zahvalnost - a ona je divna ljudska i kršćanska vrlina - onda je Bog svakako na prvom mjestu. Njemu dugujemo prvu i najveću zahvalnost jer od Njega dolazi svaki dobar dar, kako kaže Sv. Jakov apostol u svojoj poslanici: "Ne varajte se, braćo moja ljubljena! Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlil u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova" (Jak 1,16-18).

Stoga barem kršćanin treba biti svjestan kako je red da, umjesto ludovanja i kojekakvih budalastih tulumarenja na koja nas potiču mediji da "ispratimo staru godinu i uđemo u novu", na svršetku ove građanske godine zahvalimo Bogu za sva primljena dobročinstva. Zato se danas u svim župnim crkvama upriličuje i tzv. Zahvalnica - u katedralama obično sa svetom Misom koju predvodi biskup (kod nas u Gospiću je u 17 sati), pobožnost u kojoj se pjeva himan "Tebe Boga hvalimo!" i iznosi statistički pregled protekle godine. Da bismo izrazili svoju zahvalnost Bogu možemo se poslužiti bilo kojom prikladnom zahvalnom molitvom, ali to može biti i ova (koju je uobličio p. Josip Antolović):

Predobri Bože! Na svršetku ove godine dolazim k Tebi da Ti zahvalim na svemu što si mi udijelio protekle godine.
Zahvaljujem ti ponajprije za nebrojene milosti i duhovne darove od kojih sam ja tek neznatan dio primijetio i osjetio. Zahvaljujem Ti da si mi tolike molbe dobrostivo uslišao, da si tolike moje zablude popravio i tolikim me rasvjetljenjima, spasonosnim opomenama i duhovnim utjehama obasuo.

Zahvaljujem Ti, nadalje, i na milostima vremenitog života, osobito da si me i ove godine očuvao na životu, iako sam svojim grijesima toliko puta zaslužio da mi ga oduzmeš, kad sam ga tako često zlorabio. Hvala Ti na tolikim drugim dobročinstvima: za zdravlje, za sreću i slogu u obitelji, za uspjeh u pothvatima i blagoslov u vremenitim stvarima!

Zahvaljujem Ti, napokon, Bože moj, i na darovima koji su me bolno pogodili. U duhu žive vjere i djetinjeg predanja gledam u njima Tvoju očinsku ruku jer znam da ih je Tvoja dobrota poslala za moj popravak i duhovno dobro. Daj mi samo predanje u Tvoju svetu volju i strpljivost da u svemu i po svemu, što me zadesi, Tebe proslavim i dušu svoju spasim!

Ti si me, eto, Gospodine, protekle godine tako divno vodio: znao si dobrostivo sputavati moje strasti, obuzdavati neuredne težnje, raspršivati strah, olakšavati žalosti, tješiti me u potištenosti, jačati u slabosti. Budi i sljedeće godine moja snaga da Ti vjernije služim i što savršenije ispunim Tvoju svetu volju, pa došlo što mu drago! Ti si uza me, pa čega da se bojim? U Te se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka!


Druga misao koju želimo dozvati u pamet na kraju godine odnosno zadaća koju treba obaviti jest - inventura: kako smo "duhovno poslovali" u 2008. godini! Dakle naša je kršćanska dužnost da dobro ispitamo vlastitu savjest i uvidimo kako smo se služili darovima i dobročinstvima koja smo primili od Boga. Pa ako pronađemo nevjernosti, propuste, zloporabe... bit će dobro i korisno da se od srca pokajemo i zamolimo Boga da nam oprosti. Takve redovite "inventure" pomažu čovjeku da poslije kad zatreba lakše obavi i veliku "životnu inventuru"! I upravo bi nam ZAHVALNOST i KAJANJE - a ne bučno pjevanje, pijano urlikanje i vatromet! - trebale biti najvažnije i najsvetije dužnosti. Jer ima mnogo toga u protekloj godini na čemu moramo Bogu zahvaljivati, ali isto tako mnogo toga zbog čega se moramo kajati!

Stara godina (napominje p. Antolović) doziva nam također u pamet veliku istinu o prolaznosti vremena - i života. Sve prolazi i nestaje na tom svijetu. Zato nije dobro da tugu zbog toga utapamo u opijatima, ali ni da na tome nesigurnom terenu - kao na pijesku! - gradimo svoju sreću, tj. životnu kuću. Odnosno, nitko nije lud da gradi kuću na mostu jer se tu ne stanuje, nego samo preko njega prelazi. Ovaj je život kratak i prolazan i stoga se ne smijemo ovdje ugnijezditi kao da ćemo tu vječno ostati. Na to nas opominje Božja riječ kroz usta Sv. Pavla:

"Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta" (1Kor 7,29-31). To nije nikakav defetizam, nego kršćanski realizam, koji nas potiče da stalno imamo na umu "tri posljednje stvari svakog čovjek" (kako ih je definirao stari katekizam): 1. Smrt; 2. Sud; 3. Raj ili pakao. A kao djeca također smo učili pametnu i pobožnu misao: Spomeni se, čovječe, posljednjih stvari - pa nikad nećeš sagriješiti!

Dakle, kao koristan zaključak, Silvestrovo (po papi Silvestru iz IV. st. u vrijeme Konstantinova mira nakon 314. god.) kao posljednji dan kalendarske godine, može nam biti podsjetnik i na posljednji dan našega života - na koji treba uvijek biti spreman da nas susret s Gospodinom ne zatekne nespremne! Ali također ovaj nam dan mora biti poticaj da se ozbiljno pripremimo za ulazak (premda virtualni, jer ništa se spektakularno u ponoć ne mijenja!) u novo vremensko razdoblje od 365 dana. Jer, prema jednoj uzrečici, ako se po jutru dan poznaje, a nova godina po prvom danu - jao mnogima! Zato - pamet u glavu, a u srce kajanje i zahvalnost!

Svima želim trijezan i blagoslovljen "prijelaz"!


- 08:58 - Komentari (33) - Isprintaj - #

30.12.2008., utorak


IN MEMORIAM - GRGO RUPČIĆ

"Nebeska bura" odnijela još jednog ličkog velikana

U božićnim danima kad je Liku počela stezati prava zima, a s južne strane Velebita orkanska bura kategorije A1 zatvorila neke dijelove važnih prometnica, u Gospiću je umro još jedan veliki čovjek - prof. Grgo Rupčić. Grad na Novčici (za one koji ne znaju - to je Gospić!) oprostio se jučer (29. prosinca) na groblju Sv. Marije Magdalene od svojega uglednog sugrađanina - neumornog pjesnika, esejista, pripovjedača i dopisnika mnogih listova. Prof. Rupčić je nakon kraće i teške bolesti preminuo u 77. godini života. Toga je dana u Novom listu objavljen sljedeći nekrolog, kojemu dodajem pjesmu Grge Rupčića - fantastičan i jedinstven opis i oris našega hladnog, zdravog ali i neugodnog sjevernog vjetra.

Grga Rupčić rođen je u Rastoki pored Smiljana, u težačkoj obitelji. U svojim je pjesmama ostavio vjeran zapis djetinjstva, rodne Like, obitelji, školovanja... Godinama je bio ugledni profesor na gospićkoj gimnaziji, a umirovljenje mu je, prema njegovim riječima, dalo vremena za najveću ljubav – pisanje. Iza njega su ostale brojne zbirke pjesama, pripovijesti, predgovori za brojna literarna djela drugih autora, novinski članci. Njegovi su "Lički divani" zaživjeli još 1986., ali ih je zbog negodovanja tadašnje lokalne politike završio i objavio prije četiri godine.

Kao neumorni član Matice hrvatske sudjelovao je i u kreiranju časopisa "Lička revija" i bio je aktivan sudionik brojnih događaja. Teško je pronaći neki važniji kulturni i društveni događaj koji bi mogao proći bez prof. Rupčića. Bilo da je riječ o večeri poezije, promociji knjiga, koncertu, izložbi ili stručnom predavanju iz mnogih oblasti. Učenici osnovnih i srednjih škola zadnjih su ga godina često viđali jer im je rado dolazio u pohode, uvijek donoseći nove pjesme, pripovijesti i "divane". Gospić i Lika ovim su izgubili vjernog i marljivog kroničara, autora i intelektualca kojega vrijedi pamtiti.


ZAPIS O BURI

Rukne bura
niz padine
kroz proplanke
niz bokove
kroz klisure
niz gudure
kroz dubine
niz doline
drage, dolja i prodolja
kroz dulibe
i dromače
prijevojima
preko sedla...

K moru juri
strašno žuri
od ushita
divlje hita
i luduje
i mahnita

Valovima krijestu resi
pa se kesi
u grive im čipke plete
da polete
poput ornih konja njište
put obale jureć vrište
propinju se kopitaju
bijes pitaju...

Senjska bura
- lička cura
za svatove dvore sprema
sve posprema
Trese biljce i kožune
prazni škrinje i kasune
grmovima krošnju češlja
borovima brke čupa
mukinjama gaće svlači
pa se ači i prdači.

Od te buke
i od bruke
hrast se bukvi ispovijeda
prepun jeda.

Ljuta bura šuri, šiba
sve povija i sagiba
ovdje virne
ondje zirne
lijeskom mahne
hladno dahne
pukotinu svaku nađe
u nju zađe
pa te draži
pa te cima
sad te ima...

Razmrda ti svako udo
čini čudo
krv poteče
mišić napne
sijevne oko
luk odapne...

I tko nije
mogo prije
sad bi zera
makar s vrha
gleda more
i valove
sa obalom gdje se bore
i romore

Dođe l' srijeda il' subota
bura brižno skute smota:
strast joj splasla, snaga zgasla

Ličanin je strašno psuje:
vide bure ljute kuje,
na suvo nas sve obrija...
Eh što prija!
Eh što prija!

Grgo RUPČIĆ



- 15:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ŽIDOVSKI HAMASAKRI &...

…cionizam i cinizam ili: Tko je tzipio tzipio je…?!

Odmah nakon izraelskog vojnog udara na Gazu hitro.hr su reagirali naši vrijedni kolumnisti. Branko Mijić je u Novom listu objavio oštar komentar (pod naslovom: "Cionizam i cinizam", koji ovdje prenosim), a slijedio ga je Inoslav Bešker u Jutarnjem listu, u svome stilu diplomatskih rukavica vrlo fine kože i izradbe (pod naslovom: "Krv kao konstanta slijepih u Gazi"; nalazi se na adresi: http://www.jutarnji.hr/komentari/kolumne/clanak/art-2008,12,29,,146664.jl). IB mekano pokazuje zašto ONI "fino gaze" - i Orhan Pamuk bi mu zavidio!

Na to je ogorčeno reagirao Miljenko Jergović također u Jutarnjem (u kolumni pod naslovom "Virtualne neonacističke demonstracije"; http://www.jutarnji.hr/komentari/kolumne/clanak/art-2008,12,30,jergovic_kolumna,146818.jl), dovodeći sve u bućkurišni kontekst hrvatskih (ne)prilika odnosno nategnuto povezujući potpuno različite prljavštine (kakvih ima posvuda u svijetu) i ne govoreći ništa dublje o korijenima sukoba na Bliskom istoku. Gotovo po paušalnoj i glupoj ocjeni: za sve su krivi Đ. Dablju Buš, A. Pavelić, F. Tuđman, I. Pašalić, V. Šeks, A. Kaćunko i Facebook!
Dakle, imate nekoliko mogućnosti za užitak u medijsko-militarističkom oproštaju od (ove) stare godine (kao realna najava 2009. - bez zavaravanja vatrometom na trgovima?). Evo kako nam to omogućuje vrsno pero Branka Mijića:


"Pojas Gaze već 60 godina, od uspostavljanja države Izrael, najupečatljiviji je simbol tragedije Palestinaca. I najnovija brutalna vojna operacija izraelske vojske pokazala je da su cionizam i cinizam neraskidivo povezani, pogotovo kada treba opravdati masovna ubijanja.

Izrael je kaže zračne udare poduzeo kao protumjeru zbog svakodnevnog provokativnog raketiranja svog teritorija od strane Hamasovih militanata. U dva dana operacije 'Tvrdo olovo' izraelske bombe ubile su više od 280 i ranile najmanje 600 ljudi, dok su islamistički projektili jučer usmrtili jednog izraelskog državljanina. Opravdavajući smrtonosnu vojnu akciju protiv Hamasa, u kojoj su sudjelovali ratni zrakoplovi i borbeni helikopteri dok tenkovi spremno čekaju, ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni rekla je novinarima kako je prošlog tjedna 'na izraelska naselja ispaljeno stotinjak raketa i minobacačkih granata'.

Poznato je da je njihova preciznost takva da najčešće nakon dvadesetak kilometara padaju u izraelski pijesak. Pojas Gaze je pak jedno od najnaseljenijih područja na svijetu gdje na 363 četvorna kilometra živi 1,4 milijuna stanovnika, dakle 3.800 na jednom četvornom kilometru! Stoga nije bilo teško pretpostaviti da će izraelski projektili usmrtiti toliki broj ljudi, ne samo pripadnike Hamasa već i civile, žene i djecu, baš kao i sedmero studenata tinejdžera koji su čekali autobus.

Jer, bila je subota, normalni radni dan, ljudi su šetali ulicama, djeca se vraćala kući iz škola, kada je u 11 sati, bez ikakvog upozorenja, počelo bombardiranje, a da nitko na nebu nije niti vidio avion. Zato je i bilo toliko žrtava, kaže jedan od očevidaca.

Što je Izrael htio postići ovakvom brutalnom i krvavom odmazdom čiji razmjeri i žrtve u sjećanje prizivaju masakre poput Sabre i Šatile, gotovo nikome nije jasno. Osim ako 'Tvrdo olovo' nije predizborni program na kojem će se 10. veljače na prijevremenim parlamentarnim izborima birati nasljednik premijera u ostavci Ehuda Olmerta. Naravno, cijela operacija izvodi se uz prešutnu podršku Sjedinjenih Američkih Država i administracije na odlasku Georga Busha, pa će i oči Bliskog istoka biti uprte u Baracka Obamu kojemu će i Pojas Gaze ostati u naslijeđe međunarodnih sukoba izravno povezanih s Bijelom kućom.

Dok se broje žrtve ofenzive pokrenute jer 'nema drugog rješenja do vojne operacije', kao što tvrdi Livni, ironično je da je Hamas, danas neprijatelj broj jedan, svojedobno nastao upravo uz 'malu pomoć' Izraela koji je tim eksperimentom želio smanjiti utjecaj neprikosnovenog palestinskog lidera Jasera Arafata i njegovog PLO. Nakon što se čudovište dr. Frankensteinu otelo kontroli, a Hamas u ljeto 2007. u kratkom ali nepoštednom sukobu vojno porazio Fatah i preuzeo kontrolu Pojasa Gaze, sada se ne biraju oružja i ne broje civilne žrtve da bi ga se zaustavilo!"

Eto, dakle, to je to? Ne znam ipak zašto se nitko nije sjetio podsjetiti na udaljenost između Gaze i Golana! Ili posvijestiti nam činjenicu da je "petarda u Gazi" puknula dok su dvije milijarde kršćana pjevale "Tihu noć, svetu noć"! Čudno je također kako se nitko nije sjetio predložiti da sada u sjeni bliskoistočne vatre Srbija sličnom odlučnom akcijom na brzinu povrati Kosovo, a mi smo istodobno mogli vratiti Svetu Geru i riješiti pitanje Savudrijske vale & Piranskog zaljeva. Mnogi su mislili da je PMS upravo zbog toga išao baciti pogled s Golanske visoravni. Izgleda da "od sega toga pak ne bu niš"! Opet će ispasti da je Zapadni Balkan u sjeni Bliskog (i)stoka. Opet će biti po starom (naftnom) pravilu: Tko je tzipio - tzipio je!


- 11:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

29.12.2008., ponedjeljak


MISA ZA OPAKU MEDIJSKU DJEČICU...
… s nakanom da moji kritičari ne (p)ostanu "Pavelići"!

Premda je jučer bio blagdan Svete Obitelji ja sam mislio i na blagdan Nevine dječice. Sjećamo se onoga strašnog pokolja djece u Betlehemu. U evanđelju imamo izvještaj o tome. Naime, kralj Herod vidio je u Isusu tek običnog "terorista", a poklon Triju Kraljeva tome "čudnom" Djetetu bio mu je znak nečijeg "udruženoga zločinačkog pothvata" radi rušenja kraljevskog poretka. Zato je Herod odmah pokrenuo "preventivni udar" ter naredio da se u Betlehemu i okolici likvidiraju sva djeca mlađa od dvije godine.

Tim činom mogao je biti spriječen Božji "akcijski plan" da po Isusu svi ljudi postanu Njegovi prijatelji i žive kao braća. Ali Bog vodi povijest, pa kao što Herodu nije uspio njegov "akcijski plan" hvatanja Isusa tako je poslije i rimskim carevima propao plan progona kršćana. Isto tako nigdje pa ni kod nas nije uspio ni komunistički "akcijski plan" zatiranja vjere.

Jer Bog je jači od svojih mrzitelja, a Isus je uvijek "brži" od svojih progonitelja. Ali, i kada dopušta mučeništvo svojih učenika, to nije tragedija nego slavlje, jer "krv mučenika je sjeme novih kršćana". Zato sam jučer molio Nevinu dječicu da nam izmole hrabrost da bez straha idemo u budućnost ne bojeći se čak ni "globalnog Heroda".

Ali, istoga dana - kad neki mole za Antu Pavelića, prikazao sam svetu Misu za pokojnu Susan Sontag (kao uspomenu za neuspjeli nastup u Milijunašu) i za sve svoje (bivše i sadašnje) medijske kritičare, među kojima se ističu sljedeći:
Boris Dežulović, Branko Mijić, Drago Pilsel, Inoslav Bešker, Miljenko Jergović, Mladen Badovinac-TBF, Sandi Blagonić, Viktor Zahtila, Zlatko Gall, Zdravko Zima... i drugi kojih se nisam mogao sjetiti.

Molio sam za njih da, unatoč pritiscima "medijskih Heroda", postanu Isusovi prijatelji i da im nova godina bude puna blagoslovljenih uspjeha u borbi za istinu, dobrotu i ljepotu!


- 00:35 - Komentari (58) - Isprintaj - #

28.12.2008., nedjelja


OBNOVOM OBITELJI DO OBNOVE NARODA!

Razmišljanje uz blagdan Svete Obitelji

Bog je mogao za ostvarenje svoga spasenjskog plana otkupljenja čovjeka izabrati bilo koji način. Međutim, On se odlučio za najveću tajnu - sam se učovječio, postao je čovjekom. Došao je na ovaj svijet upravo preko OBITELJI, rodio se u obitelji kao običan čovjek, kao svatko od nas. To je misterij Božića. Ali to je i znak Božjega priznanja obitelji!

Božji plan s obitelji jasan je već na prvoj stranici Biblije. On Adama i Evu upućuje jedno na drugo, daje im zadaću međusobne ljubavi, uzajamnoga pomaganja i rađanja potomstva. Ali, taj idealan Božji plan o čovjeku i obitelji narušen je grijehom oholosti naših praroditelja.

Međutim isto se događa i danas. Čovjek odbija da bude suradnik Božji, sustvaratelj u djelu usavršavanja svijeta i rađanja potomstva. Stoga, upravo tu su korijeni i suvremene krize čovjeka i sadašnje krize obitelji. Otud je i spremnost za legaliziranje neprirodnih tzv. "istospolnih brakova", koji unaprijed isključuju mogućnost novog života.

Upravo je u oholom odbijanju Božjega plana o čovjeku i današnje snažno razaranje obitelji, na sve moguće načine. Tako, još nerođeni čovjek, jednako kao i obitelj - osnovna stanica društva i Crkve, na neprestanom su udaru medijâ. Najočitije je televizija neprekidno tuče i udara, slaveći nasilje, preljub i blud, čineći sve da slomi obitelj. Pokušajmo se sjetiti, koji film govori o ljepoti obiteljskog života, koji veliča brojnu obitelj? Tko ih može nabrojiti? Od one stare "epopeje" Moje pjesme, moji snovi - prije više od 30 godina, gdje je nestao "filmski čovjek", tj. obitelj?

Nasuprot tome, tisuće filmova, serija, drama, romana, pjesama... - svaki dan razara! Dovoljno je sjetiti se koji su publicitet imali serija i film "Sex i grad"! A što je to, nego odvratna reklama promiskuiteta, vulgarna razgradnja morala, etike, obitelji... Isto čini kompletna hollywoodska produkcija, ali i "pobožne" (meksičke) sapunice... A nije ništa bolji ni utjecaj zabavne glazbe! Nažalost, primjerâ je bezbroj!

Ali, što je posljedica toga? Malo po malo, kršćanska vjera ne samo naših mladih nego i starijih slabi i zamjenjuje se lažnim učenjem tzv. svjetovnog humanizma. A on nam - kroz medijske sadržaje - "propovijeda" da treba odbaciti "konzervativnu kršćansku nauku" i prihvatiti neke nove, tzv. napredne standarde. A koji je rezultat toga?

To je: nezadovoljstvo ljudi, razne bolesti tjelesne i duševne teR izumiranje našega naroda. Plod je toga novog trenda i pojava da se djecu doživljava kao smetnju, da život na selu mnogi doživljavaju kao prokletstvo. Nije rijetkost da mladići koji se odluče živjeti na roditeljskom imanju ne mogu naći djevojku koja bi ostala na selu. Zato je, svojedobno, jedan naš biskup mudro upozorio:

"Upravo se na ženskom svijetu odražavaju strašne posljedice djelovanja takvog ozračja koje uporno šire naši mediji. Đavolsko je to djelo. On zna kako se najuspješnije uništava obitelj i narod. Poslovica kaže: "Kad se pokvare muževi, propada obitelj; a kad se pokvare žene, propada narod." Zbog toga je posebno jak sotonski udar na žene. Zato bi naše djevojke trebale shvatiti plan koji Bog ima s njima - da budu sustvarateljice ljudskog života.

Zar slučajno Biblija ističe da se "žena se spašava rađanjem djece"?! Ali i muž i žena posvećuju se podižući djecu i živeći za njih. Ali ima tu još nešto - zdravlje! To potvrđuje riječ stručnjaka. Dr. Damir Eljuga, predsjednik Hrvatske lige za borbu protiv raka, specijalist ginekologije, katolik, otac četvero djece kaže: "Stil života suvremene žene jedan je od razloga sve veće pojavnosti zloćudne bolesti raka dojke. Ona plaća cijenu svoje emancipacije i načina života jer je prisiljena i ne može se izvući iz tog jarma koji je suvremenoj ženi nametnut."

A kao recept za izbjegavanje zloćudne bolesti, kao iskustvom i znanošću potvrđen recept, doktor navodi: "Prvo, imati što veći broj djece u razdoblju od 20. do 30. godine; drugo, ne imati pobačaj; treće, imati više djece." Dakle, jasno je da su i pobačaj i kontracepcija najčešći uzročnik raka kod žena.

Stoga bi današnji roditelji, a posebno mladi – kao budući roditelji! - trebali paziti da se ne daju prevariti vražjim podvalama koje se danas zastrašujuće snažno šire medijima. Dovoljno je sjetiti se kako se zove najpopularnija televizijska obitelj! Ne znate? Nažalost nije to Sv. Obitelj, nego - "Obitelj Soprano" - serija o mafiji! Jedan je filmski kritičar pun hvale napisao da je to obitelj "s kojom se identificiramo..." itd. - mnoštvo gluposti... gotovo pa idealna suvremena obitelj, uzor svima...!

Ipak, unatoč svemu, ima nade! Potrebno nam je iskreno vraćanje Bogu, treba uskladiti svoj život - pojedinačni, obiteljski i društveni - s Božjim zakonom. Jer kršćanin ne može ostvariti sreću bez Krista! Nema sretne i stabilne kršćanske obitelji ako ne slijedi Sv. Obitelj!

Dokazuje to i paradoks: Isus je običnu pećinu pretvorio u svetište! Čak i obična štala, u kojoj je Sv. Obitelj - postaje crkva! A što bi ostalo u štalici kad bismo iz nje maknuli Sv. Obitelj? Pa, samo životinje - zoološki vrt! Isto je i s obiteljskom i društvenom zajednicom - tamo gdje nema Isusa ili Sv. Obitelji sve se pretvara u zvjerinjak.

Hvala Bogu, mnogi su toga svjesni pa i javno to svjedoče. Tako hrvatski olimpijski sportaš Filip Ude kaže da za uspjeh zahvaljuje "posebno svojoj mami, sestrama i cijeloj obitelji... i Bogu koji nam je sve to omogućio"! (JL, 27.12.08.). A Mirna Jukić, hrvatska plivačica u Austriji, kaže: "Obitelj je najljepša hrvatska riječ. Obitelj mi je najvažnija u životu. Oni me podržavaju, štite, vole, vesele se sa mnom. I na njemačkom je to najljepša riječ."

Dakle, neće nas spasiti ni NATO ni Europska Unija! Ako želimo budućnost potrebno je da se utječemo Sv. Josipu, zaštitniku našega naroda, skrbniku Sv. Obitelji! Potrebno je svaki dan moliti se Isusovoj Majci! Valja nam pamtiti i slijediti riječi Bl. Alojzija Stepinca: "Dok bude moj narod svoj život temeljio na Božjem zakonu i častio Majku Božju, ne može propasti!"


- 12:28 - Komentari (46) - Isprintaj - #

27.12.2008., subota


PROSTITUCIJOM DO OBNOVE…?!

Može li trulo kamenje jamčiti čvrstoću ijedne zgrade?

Osnovna pogreška je u koncepciji da se prekrasne hrvatske božićne pjesme - koje su čak i u svjetskim okvirima naša jedinstvena kulturna i vjerska baština - ne samo nagrđuju, nego doslovce uništavaju grozotom estradnog zabavnjačkog izvođenja!


Točno znadem čiji ću bijes ovim postom na sebe navući, ali više ne mogu, niti se želim suzdržavati, da ovo ne reknem glasno - to više što ima mnogo onih koji isto misle! Pa i sinoć sam, kao i godinama do sada, s nekima o tome razgovarao, komentirao sam to u nekoliko društava, primio mnogo sms-poruka i mejlova...

Riječ je o božićnom koncertu koji se svake godine održava na isti dan, a od kojega čisti prihod, navodno, ide za obnovu jedne naše katedrale. Plemenita svrha, nema dvojbe! Ali... Ali u čemu je onda problem?

Osnovna i temeljna pogreška je u koncepciji da se prekrasne hrvatske božićne pjesme - koje su čak i u svjetskim okvirima naša jedinstvena kulturna i vjerska baština (o čemu postoji i ozbiljna literatura) - ne samo nagrđuju (hm, neki možda to čine ni krivi ni dužni, nesvjesni opačine!), nego doslovce uništavaju grozotom estradnog zabavnjačkog izvođenja! Gadljivo!!

Već više od deset godina, i to nažalost pod predivnim humanitarnim plaštem, izvodi se i reklamira na najvišoj medijskoj razini čisti (tj. prljavi) kulturocid hrvatske božićne baštine. Nad tim se (zlo)činom zgražaju mnogi stručnjaci i kulturni djelatnici kao i tzv. obični vjernici, ali nitko se ne usudi dići glas protiv toga. Eto, sada su dočekali da to umjesto njih (i u svoje ime) učini "kontroverzni don Kaćunko"!

Ako na tako jadan način moramo skupljati novac za obnovu bilo koje kulturne ustanove u Hrvatskoj, onda je bolje da je prepustimo propadanju. Jer to nije daleko od ideje da djelatnice prave javne kuće (ne mislim na televiziju!) organiziraju "humanitarnu akciju" za liječenje zaraženih od side. Znam da ovo zvuči degutantno pretjerano, ili pretjerano degutantno i predrsko...

Ali, zar nije potrebno uporabiti i šokantnu prispodobu, ako nam ništa ne govori Isusovo podsjećanje i upozorenje da će se srušiti svaka kuća sagrađena na pijesku! Osim ako ne mislimo da "Kaćunko opet mudruje i pravi se jedini pametan!"... A onda dobro...

Naravno, nisam glup da ne razlikujem liturgiju u crkvi od zabavne priredbe u nekom profanom prostoru, ali nije o tome riječ...! Zato nastavite s kreveljenjem s imenom (članova) Sv. Obitelji na ustima - s dubokim dekolteom, u minici ili vrućim hlačicama... Jer božićno otajstvo u pop/rock varijanti jako lijepo i pobožno ide zajedno uz ljuljanje bokovima ili uz trbušni ples... - poglavito kad je pod blagoslovom onih koji su ovlašteni blagoslivljati! Posebno ako sve prenosi televizija. Javna televizija! Amen?


- 23:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.12.2008., petak


KONTRAST IZMEĐU SVJETLA I TAME

Razmišljanje uz blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika

Oni koji čitaju, dobro pamte riječi Ivana Pavla II da Crkva svaki dan obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, a to je borba za njegovu dušu. U svijetu su, naglašava Papa, s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, a s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji


Zar nije malo neobično da se odmah po Božiću – koji je svetkovina Života, slavi blagdan jednoga mučenika – što je zapravo sjećanje na jedno ubojstvo? Jer Sv. Stjepan je bio kamenovan. Umro je groznijom smrću nego da je završio na giljotini ili električnoj stolici ili pred strjeljačkim vodom.

Ovdje, dakle, imamo oštri kontrast između svjetla i tame. Naime Božić se dogodio u noći. Bio je to bljesak Božjega svjetla u mraku betlehemske noći. A ubojstvo Stjepana je pomračenje usred bijela jeruzalemskog dana. I još nešto zanimljivo, Svjetlo se dogodilo u provinciji, Mrak je bio organiziran u metropoli.

No, to je još jedan znak otajstvenosti blagdana i događaja koji slavimo. Zapravo, cijela je naša vjera misterij. Dvije noći kao dva stožera stoje u središtu kršćanstva: noć Isusova Rođenja i noć njegova Uskrsnuća! Dakle, i život i smrt i uskrsnuće su jedna cjelina u kršćanstvu. Tko želi biti dosljedan kršćanin ne može izabrati samo dio toga, samo ono što mu se sviđa. Jer kršćanstvo nije samo radost i slavlje. Nego, ako živi u Kristovu svjetlu, također progon i odbacivanje prate život kršćanina - kao sjena.

Kad kršćanin uđe u progoniteljev mrak, ili kad se suobliči sa svijetom koji odbacuje Krista, tada ta sjena progona nestaje. Ali, tada nastupa – izdaja! To nam Isus potvrđuje, kad kaže da će nas (oni) "predavati na sud, bičevati... Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji nas ubije misliti da služi Bogu" (v. Iv 16,1), ter nas unaprijed upozorava da se ne sablaznimo.

Dakle, ne smijemo se zavaravati – osporavanje i progon ne prestaju ni danas, kao što nisu prestali ni u jednom trenutku tijekom dva tisućljeća. U pravu je Sv. Josemaria Escriva kad kaže: "Od kada je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Crkvu, ova je naša Majka podnosila neprestane progone. Možda su u drugim vremenima progoni bili otvoreni, a sada se često organiziraju pod krinkom; međutim, danas kao i jučer, nastavlja se borba protiv Crkve" (Kovačnica, br. 852).

Mnogo je slučajeva koji potvrđuju istinitost te tvrdnje. Evo nekoliko primjera. Mladi pisac suvremenog romana "Metastaze", iznoseći motive koji su ga potaknuli na opisivanje mračnih likova zagrebačkog undergrounda, marginalaca, nasilnika, narkomana, kaže da je naše društvo puno takvih ljudi. "Mladi danas žive na relaciji kladionica – birtija – stadion i nemaju baš neku perspektivu. Na ovisnosti se najbolje zarađuje, bila to droga, alkohol ili kocka, a naše je društvo tako složeno da potiče ovisnost" (NL - Mediteran, 24.12.06.). Dakle, to nije njiva za rast evanđeoske pšenice.

A znamo da takvo društvo ne nastaje samo od sebe, nego ga stvaraju i potiču oni "graditelji" koji grade globalnu kuću bez Boga i ne vjeruju da se "uzalud muče", kako upozorava Psalam 127. Izazove takvog mentaliteta točno je opisao i kardinal Bozanić u svojoj božićnoj poruci i lani i ove godine pa su ga odmah dežurni kritičari žestoko napali.

Ali, zanimljivo, sami za to društvo točno kažu da je u njemu "mjesto religije zauzela posvećena tehnologija (što i papa Benedikt ističe), koja uz minimalne napore nudi maksimalne bedastoće... Ideal slobodnih automata (freedom automatons) rezultirao je isto takvim svjetonazorom. Tako jedna britanska anketa otkriva da djeca mlađa od deset godina kao božićni poklon ne žele igračku nego slavu. Trijadu njihovih vrijednosti čine popularnost, izgled i novac. Dakako da za to nisu zaslužni oni, nego svijet koji ih je tako dresirao" (Z. Zima, NL, 24.12.06.). U prvom redu televizija – možemo mirno dodati.

Zatim, mnogi ne znaju da u Americi traje pravi pravcati rat protiv Božića. Washington Times je lani pisao: "Od Božića se dezinficiraju škole i gradski trgovi, robne kuće i ulične parade, na kojima je Djed Mraz u redu, ali Isus Krist nije. Odjekuje Jingle Bells, ali izbijte si iz glave Tihu noć, svetu noć."(Jenifer Harper, 9.12.06. u SD, 24.12.06.). Sapienti sat!

Oni koji čitaju, dobro pamte riječi Ivana Pavla II da Crkva svaki dan obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, a to je borba za njegovu dušu. U svijetu su, naglašava Papa, s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, a s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji. Pa kaže doslovce: "Borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači... Danas su (to) svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojima se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici" (Prijeći prag nade, str. 131).

Eto, zar (i) to nije progon Crkve? Zar to nije novo ubijanje Stjepana? Ma to je očito, i ne smijemo se bojati to javno reći pa makar nas liberalni kritičari stalno optuživali za paranoju i širenje teorija zavjere! Jer nitko se od njih nije usudio reći da je i Ivan Pavao Drugi – paranoik!

I što još valja istaknuti? "Ne budite zabrinuti!", kaže nam Isus i hrabri nas: "Ne bojte ih se!" On nas potiče odnosno daje nam zadaću da propovijedamo otvoreno i smjelo: "Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti... Ne bojte se dakle!...Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima" (v. Mt 10,26-33).

A to je vrlo ozbiljno upozorenje! Dakle, ne smijemo postupati po nekoj "šašavoj ideologiji" koja kaže da treba izbjegavati javnost i medije. Jer kršćani danas ne smiju bježati od javne medijske arene. Naša je zadaća danas hrabro postupati upravo kao Sv. Stjepan ter javno bez straha nastupati u obrani istina naše vjere.

I, kao zaključak, u svjetlu Božićnog otajstva trebamo sebi i drugima posvijestiti da je Božić doslovce i doista Svjetlo, i to na svim razinama i u svakom pogledu. To slikovito objašnjava i prorok Izaija (u čitanju na Polnoćki): "One što su stanovali u mrklom kraju smrti, obasjala je jarka svjetlost!"

Ali, mrak izgleda žilav i dobro se drži već dva tisućljeća, premda ga i malo svjetlo lako razbije. Zašto? Premalo je kršćanskih svjetiljki. Ipak, bez obzira na mračne svjetske obzore i crnu (pa i demografski crnu) sliku Hrvatske, budućnost nam može biti svijetla. Znajmo, strah, nemir, žalost, bolest i mrak može pobijediti jedino Isusova ljubav i svjetlo Evanđelja. Tko to povjeruje, već je spašen. Ali, ponavljam, prvo, poput pastirâ koji su odmah otrčali razglasiti ono što su vidjeli u Betlehemu, i mi moramo biti svjedoci Isusove Radosne vijesti! Ne smijemo je držati samo za sebe.

A drugo, Božja Riječ je postala Tijelo, da bismo mi u mraku svijeta bili Božje djelo! Budimo zato bez straha Njegovo svjetlo, budimo to s radošću! Budimo to javno i hrabro kao Prvomučenik, i blago nama! Jer bit ćemo ovjenčani kao Stjepan ter će nam se kao i njemu otvoriti Nebo.

Sretan imendan svima koji nose ime po današnjem Svecu!


- 00:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

24.12.2008., srijeda


RADUJTE SE, NARODI...!
Image Hosted by ImageShack.us


Temeljni razlog božićne radosti, koju nam nitko ne može ukrasti

"Predragi, radujmo se, jer nam se danas rodio naš Spasitelj. I ne smijemo biti žalosni danas kad slavimo rođendan Života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati vječni život.
I nek se nitko ne odvaja iz ove radosti. Svi imamo jedan jedini razlog općeg veselja: naš je Gospodin uništio grijeh i smrt i kao što nikoga nije našao bez grijeha, tako je došao da nas sve spasi. Nek se raduje pravednik, jer se približuje pobjedi. Nek se veseli i grješnik, jer je pozvan na oproštenje. Neka kliče od radosti i nekršteni jer je pozvan na život...
Predragi, zahvalimo stoga Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetome, koji nam se smilovao radi svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i jer smo po grijehu bili mrtvi, oživio nas je po Kristu da po njemu budemo novo stvorenje i novo njegovo djelo. Stoga svucimo staroga čovjeka s njegovim djelima i odrecimo se putenosti, kad smo već postali dionici Kristova rođenja...
Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grješnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo."
(Sv. Lav Veliki, papa)


BOŽIĆNI HIMNI

O Isuse, o Spase naš,
Kog prije svake svjetlosti
Božanstvom sebi jednaka
Nebeski Otac porodi.

Ti sjajno svjetlo Očevo,
Ti nado roda ljudskoga,
Čuj molbe što se uzdižu
Iz grudi tvojim slugama!

O Stvorče svijeta, sjeti se
Da rađajuć se nekada
Ti naše tijelo obuče
U tijelu čiste Djevice.

Svjedoči to nam ovaj dan,
Što sviće svake godine,
Od Oca da si došao,
Otkupitelj nam jedini.

Sve zvijezde, zemlja, mora sva
I svaki stvor ga pozdravlja
U novoj pjesmi kao dan,
Kad poče novo spasenje.

A i mi, koje umio
Val blažen krvi presvete,
O danu tvojeg rođenja
Svim srcem hvalu pjevamo.

Sva slava tebi, Isuse,
Kog rodi Djeva Marija
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova. Amen.


Odsjeve pravi vječnoga Božanstva,
Isuse Kriste, živote i nado,
Bolima našim postade ti lijekom,
Spasenja vrata.

Sva zemlja, evo, s anđelima pjeva
Radosnu pjesmu blaženih vremena:
Vijek slava Bogu, dani mira, sreće
Ljudskome rodu.

Djetešce malo, ti si vladar svijeta,
Prečisti plode djevičanskog krila,
Osvajaš srca, svijetom cijelim vladaš
Svojom dobrotom.

Rođenjem svojim brat si nama posto
Nebo da bude domovina naša:
Srca obnovi, duše nam privuci
Ljubavlju svojom.

Naš zbor ti pjeva anđeoskim glasom
Zahvalnu pjesmu o rođenju tvome,
I s tobom Ocu, Presvetome Duhu
Uzdaje hvale. Amen.


Od istoka sunčanoga
Do nakraj svijeta bijeloga
Vladaru Kristu pjevajmo,
Kod rodi Djeva Marija.

U čovječansku priliku
Zaodijeva se Stvoritelj,
Da tijelom tijelo izbavi
I stvora svog ne izgubi.

U Majku onu nevinu
Nebeska milost ulazi,
Otajstva nosi Djevica
Njoj samoj nedokučiva.

Od grudi onih stidljivih
Najednom crkva postaje,
Nedotaknuta, bez muža
Božanskog sina začinje.

I rađa sveta Rodilja
Kog prorekao Gabriel,
Kog pozdravljao veselo
Iz krila majke Krstitelj.

Na sijenu eto leži On
U jaslama, a mlijeka kap
To sva je hrana Onomu
Što tiša glad i pticama.

Sav raj se Bogu raduje
I pjevaju mu anđeli,
A Pastir, svijeta Stvoritelj,
Pastirima se otkriva.

Sva slava tebi, Isuse,
Kog rodi Djeva Marija,
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova. Amen.

Na dobro vam došlo sveto Gospodinovo Porođenje!
Sretan vam i blagoslovljen Božić!


....................................................

RASPORED SVETIH MISA U KATEDRALI U GOSPIĆU


- srijeda, 24. 12.: Badnji dan - u 21 ("dječja polnoćka"), u 23.30 (polnoćka)

- četvrtak, 25. 12.: BOŽIĆ - u 8, 11 (predvodi biskup Bogović) i 18 sati

- petak, 26. 12.: Sv. Stjepan (Stipanja) - u 8, 11 i 18 sati

- subota, 27. 12.: Sv. Ivan (Ivanja) - misa samo u 18 sati

- nedjelja, 28. 12.: blagdan Sv. Obitelji – u 8, 9.30, 11 i 18 sati
(na misi u 11 sati svira i pjeva Ansambl MI Tamburica iz Hrv. Leskovca)



- 08:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.12.2008., utorak


(KATO)LIČKE GOSPIĆKO-SENJSKE ČESTITKE

Želim svima vama, da ovoga Božića budete ispunjeni onom tajanstvenom božanskom ljubavlju koja nadilazi sve ono lomno i nestalno ljudsko, onom ljubavlju koja dolazi iz božanskog izvora. Neka vosak naših tjelesnih i naravnih snaga bude u službi i pozivu božanskog plamena koji usmjeruje k nebu čitavo naše djelovanje. Svi mi kao kršćani pozvani smo drugima pokazivati put k Isusu, novorođenom Kralju.


U "Ličkom listu" za prosinac (koji izlazi kao prilog "Novog lista"), uz prigodne intervjue objavljene su božićne čestitke gospićko-senjskog župana Milana Jurkovića i gradonačelnika Gospića Milana Kolića. Obojica su u razgovorima rezimirali 2008. godinu, s napomenom da im je najteže izdvojiti ono najvažnije. Premda je to posebno bilo teško gospićkom gradonačelniku, jer je grad na Novčici protekle godine bio jedno veliko gradilište, on je na koncu ove godine iskazao veliko zadovoljstvo svime što je sa svojim suradnicima učinio tijekom godine, posebno pothvatima na području gospodarstva koji donose i nova radna mjesta. Potom je istaknuo:

– Odgoj i obrazovanje temelj su budućnosti svakoga grada. Povodeći se time mi smo načinili brojne projekte i poboljšanja toga stanja. U OŠ Dr. Jure Turić gradit će se još 11 učionica kako bi svi učenici išli na nastavu u jednoj smjeni. Dječji centar Pahuljica ima preko 220 korisnika i kapaciteti su popunjeni našim najmlađim sugrađanima. Dogodine idemo u izgradnju još jednoga odjela jer se rađa sve više djece, a kapaciteti su ograničeni. Dječji vrtić u Ličkom Osiku 2009. dobiva novu, moderno opremljenu kuhinju. Završen je đačko-studentski dom, a Veleučilište Nikola Tesla preselilo se u uređeni objekt. Svakako je nemjerljiv doprinos Vlade RH. Gospić je grad mladosti, a među našim studentima čak ih je 40 posto iz drugih hrvatskih županija - među ostalim je izdvojio gradonačelnik Kolić ter dodao:

- Očekuje nas završetak radova na željezničkom kolodvoru, početak radova na uređenju autobusnog kolodvora, počinje se graditi Klub mladih, Sportsko-rekreacijski centar Novčica s klizalištem, objekt za Gorsku službu spašavanja, uređenje nove Gradske knjižnice i izgradnja Vatrogasnog doma... Realizirat će se i projekt zatvorenog bazena u Gospiću. Posla ima na pretek i vjerujem da ćemo ga kao i do sada vrlo uspješno realizirati.

Na kraju razgovora izrazio je svoju čestitku:
Svima vama, poštovani sugrađani, u ime Gradskoga poglavarstva i u svoje osobno ime upućujem iskrene čestitke, čestit i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu 2009. godinu, godinu daljnjeg boljitka i izgradnje našega lijepoga grada!

A iz razgovora sa županom Jurkovićem izdvajam samo čestitku pod naslovom SLAVIMO KRISTA:

"Slaveći Kristovo rođenje slavimo prevlast vjere, ufanja i ljubavi koje nam se kroz godinu nađu pred kušnjom. Kad pomislimo da smo slabi, sjetimo se da smo ljudi. Naša snaga neka bude u spoznaji da imamo vjeru koja će nas osnažiti, koja će zadržati naše obitelji na okupu i ugostiti prolaznike u svetosti našega doma. Naša čovječnost neka bude u ufanju da će se dano vratiti, dobro zapamtiti, a loše otvoriti putokaze ka smislu traženoga. Najveći hvalospjev ispjevajmo ljubavi jer 'ljubav se ne raduje nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada ne prestaje!' (Hvalospjev ljubavi, Prva poslanica Korinćanima.)

Otvorite svoja srca svima koji vam pokucaju, jer to je jedini način da nikada ne pomislite prije nego kažete da ste uistinu čovjek. Neka vam dom odiše blagostanjem, duša spokojem, a srce ljubavlju.
Blagoslovljen Božić i božićne blagdane u ime svih žitelja Ličko-senjske županije, i u svoje osobno, želi vam vaš župan Milan Jurković."

Prigodno čestitanje za Božić upriličeno je i u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću, na kojem su se okupili predstavnici svih važnijih društvenih i crkvenih ustanova. U ime svih prisutnih, kako je uobičajeno, gospićko-senjskom biskupu dr. Mili Bogoviću prigodni pozdrav i čestitku uputio je generalni vikar GSB i župnik u Otočcu mons. mr. Tomislav Šporčić. Pozdravio je dožupana, zamjenicu gradonačelnika, sve predstavnike županijskih i gradskih vlasti ter ostale čestitare, subraću svećenike i redovnike, časne sestre i djelatnike Ordinarijata ter potom rekao:

"Narod koji je u tmni hodio svjetlost vidje veliku." Božić, blagdan koji je toliko povezan sa svjetlošću! Već samo slavlje ponoćke uključuje znak da je svjetlost nadvladala noć i da dan svjetlosti pobjeđuje. Svjetlo svijeće ne samo da rasvjetljuje, ono i grije. Ono sa sobom donosi toplinu ljubavi u našu sredinu. Ono ispunjuje ljubavlju, koja je dublja i tajanstvenija od ljubavi ljudi s kojima se osjećamo povezani. To je ljubav koja dolazi iz božanskoga izvora, ljubav koja nikada ne presušuje, koja nije tako lomna kao ljubav među nama ljudima.

Dopustimo li tome svjetlu da prodre u naše srce, možemo si tada zamisliti da smo sasvim i potpuno voljeni, da ta ljubav sve u nama čini vrijednim ljubavi. To je, konačno, Božja ljubav koja nam dolazi ususret. Imajući to u vidu mi kršćani i svi oni koji vjeruju u tu ljubav imaju najvećih razloga izražavati si međusobne čestitke.

Svijeća se sastoji od dva elementa: od plamena, koji simbolizira ono duhovno, koji nas uzdiže prema nebu. Drugi element svijeće je vosak, koji se troši. Vosak je slika Kristove ljudske naravi, koji se predao iz ljubavi prema nama, a plamen je simbol Njegova božanstva.

Zvijezda svete noći i sunce s visine je sam Sin Božji koji je postao čovjekom. On je svjetlo koje pokazuje put po ulicama čitave pa i naše povijesti. Krist je zvijezda koja nam se pojavila nad obzorjem i koja nam u samoj vjeri zapaljuje svjetlo koje tada i nas ljude čini zvijezdama, koje pokazuju put prema Njemu.

Želim svima vama, na osobit način Vama oče biskupe, da ovoga Božića budete ispunjeni onom tajanstvenom božanskom ljubavlju koja nadilazi sve ono lomno i nestalno ljudsko, onom ljubavlju koja dolazi iz božanskog izvora. Neka vosak naših tjelesnih i naravnih snaga bude u službi i pozivu božanskog plamena koji usmjeruje k nebu čitavo naše djelovanje. Svi mi kao kršćani pozvani smo drugima pokazivati put k Isusu, novorođenom Kralju. No mi, osobe duhovnog poziva, na to samo još više i konkretnije pozvani.

Želim Vama, oče biskupe, koji iduće godine proslavljate 10. godišnjicu svoje biskupske službe, da u ovim danima slavlja božanske blizine, topline i ljubavi, svjetla i radosti, sami doživite tu stvaranost te istom vatrom predvodite ovu našu mjesnu Crkvu - biskupiju gospićko-senjsku i sve njezine vjernike - u budućem vremenu koje će nam Gospodin podariti.
Čestit Božić i obilje Božjeg blagoslova u novoj 2009. godini želim u ime svoje, u ime naših svećenika, redovnika i redovnica i svih Vaših bližih i daljnjih suradnika! Sretno!


- 00:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.12.2008., ponedjeljak


MIR I DOBRO 2008.

Policija i ove godine, od 15. prosinca do 7. siječnja (2009.), provodi tradicionalnu akciju, koje je cilj smanjiti uporabu pirotehnike

Od 1994. godine do danas od posljedica uporabe pirotehnike za vrijeme blagdana smrtno je stradalo ukupno 18 osoba. Najtragičniji bio je prijelaz iz 2001. na 2002. godinu, kada je četvero ljudi izgubilo živote od posljedica neodgovornog vatrenog slavlja. Na sreću, smrtnih slučaja u posljednje dvije godine nije bilo


Policijska akcija "Mir i dobro" tradicija je već petnaestu godinu zaredom, a jedna je od policijskih aktivnosti koja nepobitno postiže rezultate, kako statističke tako i one subjektivne. Prazničko puškaranje neprijeporno se smanjilo od onih ratnih godina, kada je božićna uporaba puškomitraljeza kalibra 7,9 milimetara bila nešto najnormalnije.

Najbitniji statistički podatak kada je ova akcija u pitanju svakako su ozljede i gubitci života. Na sreću, smrtnih slučaja u posljednje dvije godine nije bilo, a od 1994. godine do danas od posljedica uporabe pirotehnike za vrijeme blagdana smrtno je stradalo ukupno 18 osoba. Najtragičniji bio je prijelaz sa 2001. na 2002. godinu, kada je četvero ljudi izgubilo živote od posljedica neodgovornog vatrenog slavlja. O kakvim se brojevima radi svjedoči informacija da je u posljednjih 14 godina policija zaplijenila više od 4,5 milijuna komada pirotehnički sredstava, gotovo tonu eksploziva te 3.800 komada vatrenog oružja. Ti se podatci, da ne bude nikakve zabune, odnose samo na zapljene u razdobljima od 15. prosinca do 7. siječnja svake godine, odnosno za vrijeme trajanja same akcije "Mir i dobro".

Po bengalku uz znanje policije

Jedno vrijeme, kada je pirotehnika u pitanju, problem je bila i zakonska regulacija, jer se nije dovoljno detaljno znalo što se smije, a što ne smije koristiti za slavlja. No posljednjih godina i taj je problem riješen, a svoj obol borbi za mirnijim blagdanima dao je i inspektorat. Naime, mnogo su se strože postavili prema trgovinama koje prodaju pirotehnička sredstva, tako da je u posljednje četiri godine opao i broj zaplijenjenih petardi i sličnih sredstava. Očekivano, opada i broj oduzetih "dugih" i "kratkih" cijevi, s obzirom na to da se kroz godine arsenal vatrenih sredstava po kućama ipak smanjio kroz razne policijske akcije.

Sam pravilnik o prodaji pirotehnike ponovo je preoblikovan prije nekoliko tjedana, a u potpunosti je usuglašen s naputcima Europske Unije. Tako se, primjerice, više neće moći kupiti bengalka a da za to policija ne zna. Međutim, bengalske vatre, koje policiji na stadionima zadaju ponajviše muke, ni do sada nisu dolazile iz trgovina koje se bave prodajom pirotehničke galanterije. Pitanje je, dakle, hoće li i ovaj potez suzbiti nabavu te opasne igračke kojom stadionski huligani najčešće mašu i prijete "običnim gledateljima". Poznato je da te pirotehničke naprave koje svoju primjenu najčešće imaju na moru među navijače uglavnom donose pomorci. Sama pirotehnika razvrstana je po kategorijama te se točno zna koji se proizvodi mogu prodavati, a koji ne, a vrijeme prodaje ograničeno je na razdoblje tri tjedna oko samih blagdana.

Problematične ilegalne tržnice

Situacija s puškaranjem popravljala se s godinama zbog dva razloga. Prvi je sama akcija "Mir i dobro", koja se može okarakterizirati kao jedna od najuspješnijih izrađenih i pripremljenih u MUP-u. Drugi je razlog odmak od rata, jer je velik broj ljudi na kraju zaključio kako ipak ne treba ispaljivati bezbrojne salve metaka da bi pokazali da su sretni za Božić. Ratne devedesete pamte brojne nevjerojatne situacije kada su blagdani u pitanju, tako da je u dalmatinskoj Zagori opće poznata stvar da su se u nekim mjestima Božić i Nova godina proslavljali ispaljivanjem velikog broja tanadi iz protuzračnih topova te detonacijama dinamita. Zapravo je među pojedinim selima postojala prava konkurencija tko će vatrenije slaviti.

Krajem devedesetih ipak se mijenja ta loša navada, a problem postaju petarde, baklje i slične stvarčice. Regulacijom propisa i strožom kontrolom dućana do danas je i taj dio manje-više riješen. U posljednje vrijeme najveći problemi ostale su tek ilegalne tržnice na kojima se bez nekih većih problema ipak može nabaviti pirotehnika. Primjerice, u Zagrebu je Konjščinska ulica poznata kao mjesto na kojem se mogu nabaviti najveće i najbolje petarde. Policija i inspektorat zbog toga u blagdansko vrijeme najavljuju strožu kontrolu u tim dijelovima grada, kako bi spriječili ilegalnu distribuciju.

Povećan broj uhićenja

Svakako treba napomenuti da akcija "Mir i dobro" svake godine ima i svoje popratne nuspojave koje se pozitivno odražavaju na društvo. Naime, od 15. prosinca do 7. siječnja policijski službenici povećavaju i broj legitimiranja na ulicama, tako da se u tom razdoblju uvećava i broj osoba koje se uhićuje na temelju raspisanih tjeralica. Ta se brojka od početka akcije "Mir i dobro" popela na više od 5.000 uhićenih osoba. Ove godine će u vrijeme "Mira i dobra" biti pojačan nadzor međunarodne granice, a pojačane će biti mjere sigurnosti u blizini vjerskih objekata te na mjestima javnih okupljanja. Redarstvenici će na cestama također biti u većem broju, tako da bi vozačima koji malo više za blagdane zavire u čašicu Božić na kraju mogao ispasti i skup. (Novi list, 16.12.2008.)

Dakle, možemo našoj policiji zaželjeti sretan Božić bez posla!!
A sve nas zajedno, uključujući hrvatske redarstvenike, neka prate BOŽIĆNI MIR I DOBRO!



- 00:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.12.2008., nedjelja


BLIZU JE BOG NAŠ!
Poruka gospićko-senjskog biskupa za Božić 2008.

Neka nas ovoga Božića doživljaj Božje blizine ojača da i druge lakše prihvatimo kao sebi blize te da svima umijemo biti bližnji poput Milosrdnog Samarijanca. „Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!“ (Fil 4,5).


U vrijeme Došašća pjevamo: „Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas, kad će izić' Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.“ To vrijeme je već došlo rođenjem Isusa Krista. On nije samo u našem svijetu nego i u našem tijelu. Mi već živimo u tom očekivanom vremenu i času. Bogoslužje nas neprestano na to podsjeća zazivom: „Gospodin s vama!“ I k tome, naš Bog nije neki sveznajući i svemogući, dalek i nezainteresiran, nego bliz i zauzet za svakoga od nas.

Što znači biti nekome blizu, bližnji, izrazio je najbolje sam Isus u prispodobi o Milosrdnom Samarijancu. „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao je među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva“ (Lk 10,29). Prošli su kraj njega svećenik i levit, ali su produžili za svojim poslom. Jedino se Samarijanac sažalio i pomogao unesrećenome.

I razbojnici su bili blizu, pače i preblizu pa su prolaznika mogli opljačkati i izraniti. Takvih se blizina strašimo; što su takvi moćniji to bismo više željeli da su što dalje od nas. „Daleka im kuća!“ – kaže naš narod. Prostorno blizu nastradalom bili su svećenik i levit, ali nisu ni pokušali pomoći unesrećenome. Takve nam blizine ne koriste.

Samo je Samarijanac bio blizu stradalnikovim osjećajima i željama, osjećao je njegove rane i njegovu nemoć, suživio se s njegovom patnjom. Nije gledao je li povrijeđen neki zakon, neka služba, funkcija. Vidio je da je povrijeđena osoba, čovjek. On se nije osjećao dalekim onome u grabi; osjećao se njegovim bližnjim. I jedino njega evanđelje takvim naziva. Evanđelje ne govori što je mislio unesrećeni kad mu je Samarijanac pomagao. Bilo bi svakako za njega kobno da je pomoć odbio.

Isus je zacijelo želio reći da je po njemu Božje došašće (dolazak) ljudima izranjenima i opljačkanima, polumrtvima zbog grijeha, poput dolaska Samarijanca koji želi svakoga čovjeka pridići i sve platiti za njegovo liječenje. U Kristu nije prisutan Bog koji čovjeku želi napakostiti, ili koji se za njega ne zanima, nego onaj koji ga voli, koji je bliz njegovim ranama i njegovoj nemoći. Svima nam je drago kada nam je blizu onaj tko nas voli. U Kristu se očitovala ta ljubav Božja prema čovjeku (usp. Tit 2,11). Sveti Augustin kaže da je Bog nama bliži nego smo mi sami sebi.

U načinu Božjeg došašća (dolaska u blizinu) možemo upoznati zašto se uvijek ne događa susret čovjeka sa svojim Bogom. Jedan teolog je rekao da Bog stanuje ondje gdje mu dozvolimo ući (Martin Buber). Mi ga možemo držati na udaljenosti od sebe, učiniti ga nemoćnim do te mjere da nam ne bude spasitelj iako je to u svojoj ljubavi zasnovao. Bog ne dospijeva onamo kamo bi mogao snagom svoje moći, nego onamo kamo može snagom svoje ljubavi, svoga milosrđa, praštanja i svoje dobrote.

Zbog svoje ljubavi, Bog ne želi krnjiti ljudsku slobodu i nametnuti se čovjeku svojom moći; on radije prihvaća da se sam pred čovjekom očituje nemoćan, kao dijete potrebno ljudske ruke i ljudske brige. On se svojim rođenjem od Djevice pokazao potrebnim čovjekove blizine, njegove ljubavi i zaštite. On traži naše dopuštenje da uđe k nama kao što su Marija i Josip tražili dopuštenje, kucali su na vrata, da mogu ući u kuću u kojoj će se roditi Sin Božji, spasitelj svijeta. Ljubav je moćna samo kod slobodnog prihvaćanja, kod otvaranja vrata (srca). Nije nametljiva i nasilna. Svatko je može odbiti i ne primiti, ni u jednu kuću neće na silu ući, radije će otići i naći smještaj u štali nego da se neželjena nametne.

Ponovno se vratimo prispodobi o Milosrdnom Samarijancu. Svakako je potrebno zapitati se ne predstavljamo li se mi u svojoj okolini kao oni koji zadaju strah i kojih se treba bojati, čiju blizinu nitko ne želi? Ne vladamo li se mi u svojoj sredini tako da djelujemo nezainteresirano za sve što se oko nas događa i da nam je važan samo naš posao, naša afirmacija, naša karijera, naš profit, zbog čega mirno prolazimo bez osjećaja pokraj različitih sudbina ljudi? Na taj način zapravo bježimo i od sebe. A tko se ne susretne sa sobom neće se moći pravo susresti ni s drugim čovjekom ni s Bogom.

Pitamo se gdje se danas može naučiti ta ljudska blizina? Svakako je obitelj za to najbolje okruženje. Slabljenjem obiteljskog zajedništva slabi i ta škola. Neće je moći nadomjestiti nikakva druga škola, a još manje okupljanja na stadionima i velikim dvoranama. Ondje se razvijaju ovisnici i navijači koji ljudsku blizinu mogu doživjeti samo u veoma okrnjenom izdanju.

Teško je osjetiti ljudsku i Božju blizinu ako se ne pokazujemo kakvi jesmo, ako ne želimo prići drugome onakvome kakav on jest. Nije bez razloga još stari Diogen na tržnici tražio čovjeka. Teško se s njime sresti. Nalaziš nešto izobličeno, namješteno, trgovca, političara, umjetnika - a ti tražiš čovjeka!

Bog ne želi distancu između sebe i čovjeka. On čovjeka želi uvijek blizu, biti mu bližnji. To je Isus izrazio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi kada se obraćao Ocu s molitvom „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno“ (Iv 17,21-22). Mi smo s Bogom svoji („svojta“) i zato je žalosno i za čovjeka štetno kada ne prima Boga u Kristu koji „svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše“ (Iv 1,11).

Svima nam je potrebna Božja blizina koja nas svojom ljubavlju hrabri i jača na ovom našem životnom putu. „Meni je milina biti u Božjoj blizini“ (Ps 73,28), kaže psalmist. Potrudimo se da u duhu Onoga koji nam je blizu idemo podižući i krijepeći druge, svoje bližnje s kojima živimo. Neka takvu blizinu osjete članovi naše obitelji, suradnici na poslu, đaci i studenti u školskim klupama, radnici na gradilištu, pa i nepoznati susjed s one strane hodnika.

Svi oni žele prepoznati bližnjega u čovjeku. Pokucati ovoga Božića na neka vrata kroz koja još nismo prošli, pružiti toplu čestitarsku ruku i onima koje do sada nismo ni primjećivali; očitovati se kao bližnji kojega se ne treba bojati, koji nije nezainteresiran za njihovo dobro, pače koji suosjeća i s kojim se može računati u potrebama.

Svi želimo da nam budu blizu oni koji nas vole, a daleko oni koji nas ne vole. Jednako tako svi želimo biti blizu onima koje mi volimo, a daleko od onih koje ne volimo. Gospodin nam želi biti blizu i sve nas voli. On nije daleko iznad zvijezda, nezainteresiran, neupućen i nemoćan. Nastanio se među nama! Pitanje je koliko mi želimo njegovu blizinu i koliko ga volimo.

Neka nas ovoga Božića doživljaj Božje blizine ojača da i druge lakše prihvatimo kao sebi blize te da svima umijemo biti bližnji poput Milosrdnog Samarijanca. „Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!“ (Fil 4,5).

Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2009. godinu želim svima vjernicima Gospićko-senjske biskupije i svim ljudima dobre volje!

Mile Bogović
Gospićko-senjski biskup



- 00:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.12.2008., subota


RED BULLA, RED BLASFEMIJA, RED UVREDA...

Zaustavimo blasfemiju Božića od strane Red Bulla

From: Akcija: Djeca-TV (djeca.moral.tv.@gmail.com)
Date: 18.12.2008 16:23:52
Subject: Akcija...

Poštovani,
U ime građanske inicijative "Zaštitimo djecu od nepristojne televizije" zahvaljujemo vam što ste sudjelovali, te što smo zajedno izborili pobjedu! A 'vi' ste više od 3600 koji ste poslali email. Pročitajte na dnu ove poruke više o inicijativi i što je polučila.

Nakon velikog broja upita danas krećemo s novom email peticijom – građanska inicijativa "Zaustavimo blasfemiju Božića" - usmjerenom na Red Bull TV reklamu koja ismijava Svetu obitelj i rođenje Isusovo, te se vrti na svim TV programima u Hrvatskoj.

Tražimo da se zbog povrede vjerskih osjećaja žurno makne ta reklama sa svih televizija. Ista reklama je zabranjena u Italiji prošle godine.
Bojkotirajmo proizvode Red Bulla!
Glas Koncila nam opet pomaže s elektronskom logistikom. Hvala im!


Akcija je veoma jednostavna i treba 2 minute vašeg vremena.
Kako:
kliknite na www.glas-koncila.hr/tvreklama (http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=9263&conID=9413&act=view).
Napišite svoje ime, email i kliknite 'pošalji'. Vaše pismo istodobno dobiju: 1. Red Bull Adria doo, 2. Agencija za elektroničke medije, 3. HTV vodstvo, 4. RTL Televizija vodstvo, 5. NOVA TV vodstvo.

ŠALJITE OVAJ E-MAIL NA ŠTO VIŠE ADRESA!

Službeni email akcije:
zastitimo.bozic@gmail.com

U ime inicijative:
Mr.sc. Stjepo Bartulica
Mr.sc. Vice J. Batarelo
Nedjeljko Pintarić
(uključen za inicijativu "Zaustavimo blasfemiju Božića")

Reklama Red Bull se može vidjeti na You Tube (engleska, češka i talijanska verzija).


Građanska inicijativa "Zaštitimo djecu od nepristojne televizije"

Pobjeda "šutljive većine" za pristojnu TV

Građanska inicijativa "Zaštitimo djecu od nepristojne televizije" (djelomično) je uspjela u svojoj inicijativi. Naime, nakon prikazivanja eksplicitno pornografskog i nemoralnog sadržaja u dvije emisije na HTV (Putovanje onkraj ulice - Marais, na HTV 1 u 10,15 sati, te film "Istina o Jane" na HTV 2, u 12,10 sati 1. prosinca) u vrijeme kada su mnoga djeca sama kod kuće, grupa zabrinutih roditelja pokrenula je građansku inicijativu, a Glas Koncila je svojim internetskim portalom dao potporu pa je do zaključenja ovoga broja više od 3600 elektroničke pošte stiglo istodobno na HTV (glavnom ravnatelju Vanji Sutliću i direktoru programa Domagoju Buriću) te pravobraniteljici za djecu Mili Jelavić.

HTV je u petak 12. prosinca javno u svojoj emisiji "Iza ekrana", u 17,55 na HTV 1, po glasnogovorniku Jánosu Römeru, izrazio ispriku uime HTV-a te potvrdio da je dokumentarna emisija "Onkraj ulice" bila emitirana u neprimjerenom terminu te da će se protiv urednika (kako se saznaje to je Đelo Hadžiselimović) biti proveden stegovni postupak. Za film "Istina o Jane" rekao je da je u tijeku daljnja interna istraga. Od izvora u HRT-u saznaje se da nikad HTV nije bio "poplavljen" s toliko elektroničke pošte. Glasnogovornik Römer je potvrdio u svojoj isprici da su primili "nekoliko tisuća e-mailova".

Odbor Građanske inicijative "Zaštitimo djecu od nepristojne televizije", koji tvore mr. Stjepo Bartulica i mr. Vice J. Batarelo, sada očekuje sankcije odgovornima za neprimjereno vrijeme emitiranja filma "Istina o Jane", a članovi odbora te građanske inicijative susrest će se i s pravobraniteljicom za djecu Milom Jelavić da se tako nešto više ne bi ponovilo.

Građanska inicijativa traži "pristojnu televiziju" za svoju djecu i djecu većine građana u Hrvatskoj. Ta je pobjeda značajna jer pokazuje da "šutljiva većina", tj. građani mogu i trebaju izraziti svoj stav te da se stvari mogu promijeniti ako se djeluje zajednički, bez obzira na blokadu masovnih medija. Nekoliko tisuća "klikova" na internet i poziva na telefon očito ima veliku moć. Kontakt s građanskom inicijativom moguć je na e-adresu: djeca.moral.tv@gmail.com.


- 08:21 - Komentari (29) - Isprintaj - #

SAMO POUČLJIV RAZUM OTKRIVA SVEVIŠNJEGA

"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (6)

Samo onaj koji hoće učiti nalazi Učitelja; samo docilan nalazi Doktora, samo ponizan nalazi Uzvišenog. Jednostavne duše, kao što su Pastiri, nalaze Boga, jer znadu da ne znaju ništa. Prave učene duše, kao što su Mudraci, nalaze Boga, jer znadu da ne znaju sve. I od onda pa do danas veliku masu obraćenika Crkvi tvore jednostavne duše, kao siromašna žena, koja htjede postati katolkinjom da bi mogla moliti krunicu pred našim Gospodinom u tabernakulu; i doista učene duše, kao Chesterton, Lunn, Belloc, Maritain..., koji su toliko poznavali povijest, filozofiju i književnost da nisu mogli ostati daleko od Crkve, kad su jednom primili Božju milost.

Zato Bog šalje u svakom pojedinom razdoblju svece, koji se ističu krjepošću, a koja je svijetu tada najpotrebnija. U ovim danima oholosti i umišljenosti, Bog podiže Mali Cvijetak, Malu Tereziju, koja je bila jednostavna kao dijete, iako je posjedovala Mudrost koja spašava; koja je gledala veću snagu u ružama koje će sipati s neba, premda je živjela u vrijeme kad ljudi gledaju moć u velikim zemaljskim stvarima. Njenim zagovorom privedeno je na stotine tisuća obraćenika Mudrosti Jaslica i Jakosti Križa.

Krajnja jednostavnost i najveća učenost sastaju se u Crkvi. Po njoj nalazi neuki seljak i sveučilišni profesor zajednički temelj: oni znadu što svatko mora vjerovati. Prema tome možemo reći da je Crkva mjesto gdje smo svi uzajamno odgovorni za naše mišljenje. Učen čovjek znade što jednostavni mora vjerovati, naime da nema pod nebom drugog imena u kome bi se ljudi mogli spasiti, nego je ime Djeteta u Jaslicama.

Ali Herodi ovoga svijeta nikad ne nalaze Crkvu, kao što nikad ne nalaze ni Krista - pa ni onda kad ga kušaju ubiti. To je stoga što ljudi nikad ne osjećaju težnju prema Crkvi, dok ne prestanu raditi protiv nje. Oni moraju raditi iskreno - pa i kad se boje da Crkva ima pravo - a to, drugim riječima, znači da moramo biti ponizni.

Naš Gospodin nije rođen pod otvorenim nebom, pod koji bi ljudi mogli hodati uspravno, nego u spilji, u koju moraju ući samo prignuti. Sagibanje je sagibanje poniznosti. Neki su odviše ponosni da bi se prignuli i tako gube radost koja se nalazi unutar spilje. Pastiri i Mudraci bili su dovoljno ponizni da se prignu, a kad su se sagnuli uvidješe da se uopće ne nalaze u spilji, nego u nekom drugom svijetu, gdje živi jedna lijepa žena sa suncem nad glavom, s mjesecom pod nogama, a u rukama joj djetešce u čijim rukama počiva zemlja na kojoj živimo.

I kad su se Pastiri i Mudraci klanjali, ne znam jesu li Mudraci zavidjeli jednostavnima ili jednostavni mudrima. Držim da su mudraci zavidjeli Pastirima, jer način Pastira je brži - oni ne trebaju tako dugo dok pronađu Mudrost, koja je Bog.


- 00:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.12.2008., petak


JEDNOSTAVNE I MUDRE POVEZUJE PONIZNOST

"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (5)

Ali između krajnosti jednostavnih duša, koje su živjele po vjeri i koje se zadovoljavaju da kroz čitav svoj duhovni život ostanu djeca, i između učenih duša, kao što su Augustin i Akvinac, čije baklje, mudrosti zapaljene podno raspela, neprestano osvjetljavaju zamračeni svijet - između tih krajnosti nema sredine. Jednostavni pastiri čuše glas anđel i nađoše svoje Janje. Mudraci vidješe svjetlo zvijezde i nađoše svoje svjetlo. Ali Herod Veliki, koji je živio oko 12 milja udaljen od Pastira, i koga pohodiše Mudraci na svom putu k jaslicama, ne nađe nikada Boga - pa ni u svom krvoproliću.

Sve vrste oholih Heroda od onda pa do danas, koji si uobražavaju da misle, promašili su Boga: ili zato što su ti Herodi bili odviše složeni da razumiju jednostavan izvještaj Pastira, ili su bili i odviše ispunjeni nekoristnim učenjem, a da bi dohvatili jedinu korisnu istinu, koju Mudraci donesoše.

Njima nedostaje jedno svojstvo, koje modernom svijetu izrazito manjka, a to je da se daju poučiti. Zato oni odbacuju pomisao da bi Bog svojom objavom mogao nadopuniti njihovo znanje. Neki od njih da prikriju svoju oholost idu tako daleko da napadaju Crkvu kao nešto zastarjelo i zaostalo. Oni doista ne bi imali nikakva prava da napadaju i kritiziraju, jer nemaju nikakvog intelektualnog prava na to - oni naime NE ZNAJU NIŠTA O CRKVI!

I tako ja ponavljam ono što sam rekao na početku, da je PONIZNOST, koja je zajednička jednostavnom i mudrom, uvjet otkrivanja Mudrosti. Jedno je svojstvo koje uopće manjka našem vremenu, a to je "poniznost", ili kako to Latinci zovu, docilitet. Današnji ljudi oslanjaju se uglavnom na ono do čega su sami došli svojim mišljenjem ili čitanjem. Neki misle da mogu naći istinu posve sami i odbacuju misao da bi Bog mogao objavom upotpuniti njihovo znanje.

Drugi vjeruju da je mudrost isto što i površno poznavanje znanstvenih činjenica, ili mjesečni magazin, knjiga ili nova lubanja iskopana u Pekingu. Dapače i sveučilišni odgoj je toliko prožet istraživanjem nekorisnih činjenica da zaboravlja kako je istraživanje samo sredstvo nekom cilju, a taj je otkriće Istine.

Dobro je spomenuti da je Herod, kako bi ga neke naše univerze nazvale, "čovjek istraživanja", jer je pomnjivo ispitivao gdje se je Dijete rodilo. Ali Mudraci su mnogo bolje shvatili odgoj. I oni su bili ljudi istraživanja, jer su istraživali nebo - ali su bili dovoljno ponizni da znadu kako je istraživanje samo sredstvo, i tako su slijedili samo svoje znanje o zvijezdama, dok ih nije dovelo do Mudrosti, koja je stvorila zvijezde, a to je Isus Krist, naš Gospodin.


(nastavlja se)


- 00:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.12.2008., četvrtak


CRKVA - JEDNOSTAVNI LJUDI I DUBOKI MISLIOCI

>"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (4)

Nedužni poput Ivana dođoše k njemu, jer se oni ne trebahu očistiti; grješnici poput Magdalene dođoše k Njemu, jer su ćutjeli potrebu da se očiste. Ali ona srednja skupina Farizeja, koji su korili njegove apostole jer nisu prali ruke prije jela; licemjeri slični obijeljenim grobovima, izvana čisti ali iznutra puni smrada; oni koji se smatrahu pravednima a bijahu napola pokvareni a napola netaknuti, koji nisu nikad ni vrući ljubavlju ni hladni mržnjom - ti nisu nikada kleknuli pred uzdignutom rukom Presvetog Srca. To su oni o kojima Sv. pismo veli da će ih Bog ispljunuti iz usta svojih (v. Otk 3,16).

Jaslice postadoše crkva što ju je naš blagoslovljeni Gospodin osnovao na Petru. Značajno je da iste one dvije klase ljudi, koji nađoše put jaslicama, nađoše i put Crkvi. Samo baštinici Pastir i potomci Mudrac unišli su kroz njezina sveta vrata. Zato drugim riječima možemo kazati da u Crkvi ima mjesta samo za dvije krajnosti: za one koji misle i za one koji ne misle; ali u njoj nema mjesta za one koji si uobražavaju da misle!

Crkvu su najprije našli jednostavni, ili oni koji ne misle - velika masa muškaraca i žena, koji su u svome neznanju prosvjetljeniji nego učeni ljudi u svojoj znanosti - jednostavni ljudi, koji kraj svoga dnevnog teškog rada nemaju, poput pastira na judejskim brežuljcima, vremena za učenu znanost ili koji, ako imaju vremena, više vole da ih poduče anđeli ili Božji glasnici, kako je to bilo i kod ovih pastira.

Za tu veliku vojsku onih koji ne misle postoji crkveni auktoritet, koji oni primaju istom ljubavlju i poslušnošću kojom dijete prima zapovijedi svojih roditelja. Oni ne žele znati zašto Crkva naziva vječno rađanja druge Osobe Presvetog Trojstva rađanjem, a proizlaženje treće Osobe aspiracijom; oni ne žele znati kako prilike kruha i vina mogu opstojati bez supstancije kruha i vina, kao što ni dijete ne želi znati pojedinosti gradske uprave pod kojom njegovi roditelji glasuju.

Žele samo znati što kaže Kristov namjesnik - i time su zadovoljni. Svijet ih naziva luđacima i kaže da je Crkva puna neznalica. Jest, Crkva je ispunjena milijunima duša, koje slušaju vlast samo zato jer je to vlast; ali to ne znači da su te duše lude. To samo znači da je Crkva poput Betlehemske spilje puna jednostavnih pastira.

No Crkva ne vodi brigu samo o onima koji ne misle, nego i o onima koji misle; a pod onima koji misle razumijeva duboke i prave tražitelje istine. Od vremena učenog Pavla pa do naših dana, Crkva se imala brinuti za učene, duboke i mudre ljude. Bilo ih je koji su željeli poznavati ne samo Crkvenu vlast, nego i razloge te vlasti; ne samo da je Crkva nepogrješiva, nego i zašto je nepogrješiva; ne samo da su u Presv. Trojstvu tri osobe, nego i zašto nisu četiri.

Crkva se mora za njih pobrinuti, kao što su se jasle pobrinule za Mudrace; mora se brinuti za one koji žele piti iz dubina Petrova izvora, koji hoće istražiti Beskonačno i teleskopom vjere pretražiti neistražena područja misli, a koje oko razuma ne može doseći. Njima Crkva otvara izvore filozofije i teologije, prema kojima su sva naša viša matematika i astralna fizika tek plitki livadni potočići i igračke ljudskog duha.

Svijet kaže da je crkveno naučavanje isprazno, da teologija nije duboka, dapače da je luda. Ali ona nije luda. To samo znači da je Crkva poput Betlehemske spilje puna mudraca, koji su bili tako ništavi da su slijedili zvijezdu, dok ih nije dovela do Boga.


(nastavlja se)


- 00:39 - Komentari (30) - Isprintaj - #

17.12.2008., srijeda


KRISTA NALAZE MUDRACI - OBRAZOVANE DUŠE

"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (3)

Druga klasa, koja Krista nađe bili su mudraci - ne kraljevi, nego učitelji kraljeva; ne puki diletanti znanja, nego istraživači neba i promatrači zvijezda. U znanosti o religiji bili su na prvome mjestu u svome narodu; kraljevi se obraćahu njima za savjet prije nego će poći u rat, a seljaci prije nego će obrađivati zemlju.

Jedne noći pojavi se na nebu nova zvijezda. Tisuće drugih vidjelo je također njezino sjajno svjetlo, ali te tisuće nisu bile mudre mudrošću Mudrac; ti drugi bili su mudri samo u svojoj umišljenosti. Oni su vidjeli samo zvijezdu, ali ovi prvi učenjaci kršćanske ere vidješe zvijezdu i ugledaše Boga.

Oholom čovjeku zvijezda je samo zvijezda, ali mudracu zvijezda je djelo Božjih ruku - nešto što otkriva onaj drugi svijet. I tako su slijedili svjetlo zvijezde, ali umjesto da ih odvede iza gora onkraj sunca i sjajnih Plejada do nebeskih kruništa, ono ih povede pješčanim zemaljskim putovima do kraja staze zlatne zvijezde, gdje Mudraci, naučeni istraživačkom putovanju, učiniše jedno veliko otkriće - oni otkriše Boga.

Ovi mudraci, mudri i učeni ljudi, klečeći u svojim vrpčanim odjećama na stelji od slame, pred Djetetom koje nije moglo ni pitati ni odgovarati na pitanja, prikazaše svoje darove i same sebe kao zalog poslušnosti svijeta. Njihov dar bio je trostruk: zlato, tamjan i mirha (smirna) - zlato, jer on će vladati kao kralj; tamjan, jer on će živjeti kao svećenik, i mirha, jer on će umrijeti kao čovjek. Mudraci napokon otkriše Mudrost.

Samo Pastiri i Mudraci nađoše Krista; a gdje su one tisuće koje Ga ne nađoše? Svijet je u ono doba kao i danas bio pun svjetskih mudraca, ali ni jedan od njih nije otkrio Boga. Bilo je mnogo agnostika u Rimu, koji su govorili mladom Pilatu da istina ne postoji; bilo je mnogo sofista na Atenskom trgu, koji su učili da čovjek može biti bez bogova, bilo je mnogo uobraženih pjesnika, koji su slavili razuzdanost u ime slobode i nepravdu u ime progresa. Ali ni jedna od tih duša nije vidjela anđela ni svjetlo zvijezde. A zašto?

Jer blago mudrosti i znanja, spasonosne milosti i spasenja pridržano je samo za krajnosti u umnom i moralnom redu. Kad je Bog bio Djetešce, samo su intelektualne krajnosti jednostavnog i mudrog našle put do jaslica; kad je Bog bio čovjek, samo moralni "ekstremi" nađoše put do njegovih nogu.


(nastavlja se)


- 00:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.12.2008., utorak


KRISTA NALAZE PASTIRI - PRIPROSTE DUŠE

"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (2)

Pastiri bijahu jednostavne duše, koje nisu ništa znale o svjetskoj politici, ništa o svjetskoj umjetnosti, ništa o svjetskoj književnosti. Nijedan od njih nije mogao recitirati ni jedan redak iz Vergila, premda bi se jedva našla obrazovana osoba u Rimskom carstvu koja ne bi nešto znala o njegovoj poeziji. Do njihovih polja i u njihov jednostavni život nije nikad dopro glas o skandalima na razbludnom Herodovu dvoru, oni nisu nikad čuli o učenom Gamalijelu, koji je sjedio u hramu brojeći sedamdeset (puta?) sedam godina.

Širok svijet javnog mišljenja nije znao za njih, jer oni nisu ništa značili za progres ljudi i naroda. A ipak ovi jednostavni pastiri, čiji su prvi kraljevi bili pastiri, znali su dvije vrlo važne stvari: Boga iznad svojih glava i ovcu do svojih nogu. A to je znanje bilo dovoljno tim jednostavnim dušama, i te noći, kad je nebo bilo tako sjajno da se rastvorilo i iz njega provalilo radosno pjevanje, navijesti jedan anđeo:

Onaj, za kojim su oni bez daha čeznuli i očekivali ga, rodio se sada među običnim ljudima u prostoj štali u sasvim običnom, malom gradu Betlehemu.

I pokupivši pastiri jedine od stvari koje su poznavali, malo janje, donesoše ga i položiše do nogu one druge jedine "stvari" koju su poznavali, a to je Bog neba, koji dođe na zemlju kao janje, ubijano od početka svijeta. Pastiri napokon nađoše svoga Pastira.


(nastavlja se)


- 00:31 - Komentari (18) - Isprintaj - #

15.12.2008., ponedjeljak


AS1 - NU2 - LET3

Što mislim o riječkoj karneval-rock skupini Let 3

Odmah priznajem - jedva sam dočekao komentirati lik i djelo "drugova&starešina" iz "jna-benda" Let 3! Ujedno mi je doista drago da je u nedjeljnoj emisiji "S Acom na kavi" preneseno više od dvije trećine moje izjave. Zapravo, hvala uredniku na tome (mislim da je prilog radio Ante Batinović), ali i voditelju emisije (ujedno i na zahvali što sam pristao na gostovanje u emisiji)!

Ovdje ću sada navesti što sam otprilike rekao na snimanju emisije (pitanja novinara Hrvoja Matejčića sam zaboravio). Naravno, ovo je tek rekonstrukcija iz bilježaka, a ne prijepis tonskog zapisa iliti "gospićki transkript" (da Haag ne pomisli da se time može okoristiti)!

No prije toga osvrnut ću se kratko na neke komentare mojih izjava i osvrte na emisiju. Aleksandar Dragaš (JL) odmah je napisao da "karnevalske 'huncutarije' Leta 3 samo don Kaćunku i njemu sličnima mogu biti moralno neprihvatljivima i opasnima. Bože mili, pa stavovi don Kaćunka u skladu s kojima bi valjda trebalo zabraniti sve što se ne uklapa u katolički svjetonazor, puno su opasniji za Hrvatsku od Leta 3 koji s čepom u anusu samo testiraju stvarne slobode i granice demokracije u kojoj živimo, ma koliko to nekome bilo neukusno ili degutantno."

Dakle, čista besmislica! Što znači testirati granice i slobode demokracije? Iz njihova karnevalsko-huncutarijskog svjetonazora, očito je, znači da demokraciju treba postupno pomicati prema anarhiji! A drug Dragaš precizno laže i podvaljuje kad tvrdi da sam ja za zabranu toga cirkusa. Dapače, pohvalio sam Acu Stankovića (AS) što ih je doveo u emisiju da sami pokažu svoje pravo lice! To sam rekao i novinarki Slobodne Dalmacije Sandri Lapenda koja je prenijela moj komentar gotovo doslovce:

- Oni su svojim nastupom mnogim obiteljima pokvarili nedjeljnji ručak. S druge strane, mislim da je dobro da ih je Stanković zvao u emisiju kako bi ljudi vidjeli tko su oni. Za mene su tek estradne nakaze. Oni su u glazbenom smislu primjer mrtvorođenčeta rocka, a rock je u jednom svom dijelu luciferijanska pobuna - zaključio je Kaćunko.

A glede medijske frke koja se digla oko navodnog prekida emisije "zbog nedoličnog ponašanja Leta 3", ma kako Stanković tumačio ponašanje svojih sugovornika, za portal Javno rekao sam što i o tome mislim jer je bilo očito (onome tko znade vidjeti i poznaje pravila pripreme emisija) da je cijela emisija bila namještena. Sve je to zbog reklamnog trika, što je bilo posebno očito po zaklanjanju njihovih stražnjica sakoom. A bilo je "sumnjivo" i to što su papire imali ispred sebe, kao da su neki intelektualci. Ako i nije sve dogovor, ponestalo im je tema i bilo im je dosadno pa je to AS1 majstorski iskoristio. Tako se Nedjeljom u 2 pretvorio u Nedjeljom ulet 3. Da nije, tko bi o emisiji uopće pisao!

Dakle, nema nikakve dvojbe da je Let 3 jedinstven estradni fenomen u Hrvatskoj. Članovi benda predstavljaju se kao glazbena skupina, a zapravo njihovi su nastupi manje glazba a više estradni performans. Stavljaju velik naglasak na provokaciju, ali provokacija je deplasirana ako je sama sebi svrhom. Štoviše, ona potiče na nasilje, kad je besmisleno agresivna - to je psihološki dokazivo.

Kod mene sama pomisao na Let 3 izaziva gađenje. Zašto? Zato što oni najvulgarniji širitelji falusoidno-vaginalnog mentaliteta - to je prizemno svođenje čovjeka na genitalije! Toga nema ni u najprimitivnijim plemenima pa ni u životinjskom svijetu! Moglo bi se reći da je to njihov "trenutak istine". A kao definicija: to je putujući cirkus za širenje prostote!

Premda je mnogo "pornografije" na estradi, na njih se na poseban način odnosi ona narodna izreka: "Tko poštenja nema, sramotom se diči!" To se na odnosi na njih pojedinačno kao osobe, nego na ono što rade. Osim toga oni su najdeformiraniji oblik estradne manipulacije, jer svoje poklonike traže među mladima!

Kao zaključak:
- U glazbenom smislu, oni su - jedinstveno mrtvorođenče rocka!
- U moralnom smislu - to je estradni smrtni grijeh protiv duhovne ekologije!
- U kulturološko-sociološkom smislu - Let 3 je sramota Hrvatske, a posebno grada Rijeke! Zato izražavam iskrenu sućut riječkoj kulturnoj sceni i tamošnjim intelektualcima, na čelu s crkvenom inteligencijom, i čestitam im na primjeru nadljudske tolerancije toga fenomena!

PS-1: Ako ne znaju što čine - onda su glupani s "čepom" u mozgu; ako znaju što čine - onda su banda za medijske "organizirane zločinačke pothvate". Zato na kraju posebnu čestitku upućujem riječkom gradonačelniku Obersnelu koji je izjavio da su članovi Leta 3 uzorni obiteljski ljudi koji s građanima subotom normalno piju kavu.

PS-2: Već se i u blogosferi neki bune i pitaju kako sam mogao "ljude vrijeđati". Međutim, nikoga nisam uvrijedio ako sam rekao istinu - to više što tako misli gotovo 90 posto uljuđenoga gledateljstva koje nema prigodu izraziti svoje mišljenje ili se to ne usudi. Zato sam "letovcima" dao bratsku opomenu, a sada im još preporučujem: da bi uvidjeli svoje zablude i spoznali istinu - trebaju skinuti "brnjicu" s duše i izvaditi "čep" iz mozga! Nakon toga učinit će to i ona šačica njihovih fanova. Sretna im radna akcija!


- 16:45 - Komentari (58) - Isprintaj - #

ZAŠTO SAMO NEKE DUŠE NALAZE KRISTA?

F. Sheen, "Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (1)

Svatko tko razmišlja o religiji, pita se: Zašto tako malo duša nalazi Krista? Zašto prolazni, dnevni hirovi nalaze toliko pristaša, a Božanski Spasitelj tako malo? Mnogi poznaju Krista kao genijalnog propovjednika ljudske zajednice, ili socijalnog reformatora ljudskih sklonosti, ali malo ih je koji nalaze u njemu Boga koji je došao među ljude, i koji u njemu gledaju svjetlo i život svijeta.

Zašto se tako vladaju prema onome koji je došao obnoviti ljudsko srce, da bi obnovio svijet? Razlog je taj što oni koji ga traže nisu dovoljno jednostavni ili nisu dosta učeni. Samo su dvije klase ljudi koji od početka nalaze Gospodina: veoma učeni i priprosti. - Ali nikada ga ne nalaze oni koji misle da su učeni. Božanstvo je tako duboko da ga može dokučiti samo krajnja jednostavnost i mudrost.

Između mudrog i jednostavnog ima nešto zajedničko, a to je poniznost. Mudrac je ponizan jer zna, ma kako on duboko kopao, Božanstvo je uvijek dublje. Jednostavan čovjek je ponizan jer zna da je Božanstvo tako duboko da nema koristi od kopanja. Ali umišljeni istraživač, ohol na ono malo znanja kojim je nakljukao svoj mozak, toliko je uvjeren o svome znanju da neće istraživati i kopati jer misli da ništa ne može biti dublje od njega samog.

Kako je bilo u početku, tako je i sada i bit će dovijeka: samo jednostavan i učen čovjek otkrivaju Gospodina, ali nikad čovjek ograničenih pogleda, nikad duh koji misli da zna sve. Otiđite natrag u onu noć kad se Božansko svjetlo, da bi obasjalo ljudsku tamo zatvorilo u svijet koji je ono stvorilo, i vidjet ćete: nađoše ga samo jednostavni i učeni, naime pastiri i mudraci. Anđeli i zvijezde uhvatiše odraz toga Svjetla, kao što jedna baklja pali drugu i preniješe to Svjetlo čuvarima ovaca i istraživačima neba.

I gle! Dok su pastiri čuvali svoja stada oko Betlehemskih brežuljaka, potrese ih anđeosko svjetlo i jedan anđeo reče: "Ne bojte se! Javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu; jer vam se danas u gradu Betlehemu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin." I gle! Kad su mudraci ondje u dalekoj Mediji i Perziji istraživali nebo, sjaj jedne zvijezde, kao svjetiljka u svetohraništu Božjeg stvaranja, odvede ih k staji, gdje je zvijezda kao izgubila sjaj svoj u nadzemaljskom sjaju Svjetla svijeta.

Kao što moljci lete svjetlu, tako i pastiri i mudraci dođoše prijestolju, koje bijaše samo staja, i Bogu, koji bijaše samo Djetešce. I kad je Bog u liku Djeteta pogledao iz svojih jaslica, vidio je tipove samo dviju ljudskih klasa, koji ga te noći nađoše, i koji će ga nalaziti do konca: Pastiri i Mudraci - jednostavni i učeni.

(nastavlja se)


- 00:38 - Komentari (47) - Isprintaj - #

14.12.2008., nedjelja


LJUBAV SVE PODNOSI!

Adventsko razmišljanje - uz Nedjelju Caritasa

Među najpoznatije izreke Sv. Augustina spada i Ljubi i čini što hoćeš! Na to bi zaljubljeni mogli reći: Supeeer, sve nam je dopušteno! A malo dijete: Jupiiii, mama volim te, pa mogu činit' što me volja!... itd. Međutim, to je potpuno pogrješno tumačenje te velike misli velikog sveca i crkvenog naučitelja. Jer prava ljubav "nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, ne zavidi..."

Prava ljubav čini sve što hoće, samo ako je to dobro za osobu koju voli i ako to nikome drugome ne šteti i nikoga ne vrijeđa. Eto zato je tu misao - Ljubi i čini što hoćeš - želio istaknuti predsjednik Hrvatskog Caritasa biskup Josip Mrzljak pa ju je stavio na kraj svoje poslanice za ovaj dan. A poslanica nosi naslov: LJUBAV SVE PODNOSI (v.1Kor 13,4-7), jer lat. caritas znači ljubav.

Oni koji redovito čitaju ili u crkvi pozorno slušaju Sv. pismo, ili su se nedavno vjenčali pa su zapamtili, znaju da je naslov te biskupove poslanice uzet iz Hvalospjeva ljubavi iz Poslanice apostola Pavla Korinćanima. Dakle, možemo to spojiti pa reći: Ljubi i čini što hoćeš, jer ljubav sve podnosi!, odnosno: Ljubav sve podnosi, zato ljubi i čini što hoćeš!

To može izgledati kao duhovita igra riječima, ali riječ je zapravo o vrlo ozbiljnoj duhovnosti. To može razumjeti samo kršćanin koji vjeruje biblijskoj objavi: Bog ljubav (1 Iv 4,8). Zanimljivo je da nigdje u tri današnja misna čitanja nije spomenuta LJUBAV, a ipak se danas slavi Nedjelja Caritasa, tj. dan ljubavi.

Međutim, početak 1. čitanja otkriva nam kakva je Božja ljubav i kakav mora biti naš caritas. Prorok Izaija (v.61,1sl) navješćuje što će Isus jednom za sebe reći: "Duh Gospodnji me posla blagovjesnikom biti ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima proglasiti slobodu, robovima oslobođenje...!" Dakle - i duhovna (a ne samo tjelesna) djela milosrđa. Kako veličanstvena zadaća! Isus je to najsavršenije obavio. A mi (kršćani)?

Što mislite može li se za nas danas reći ono isto što su govorili pogani za prve kršćane? Naime, na početku kršćanstva se događalo da su se pogani obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima i govorili su: "Gledaj kako se ljube međusobno" (usp. Apologet, 39 § 7).

Biskup Mrzljak je na početku poslanice istaknuo da "Nedjelju Caritasa ove godine slavimo u jubilejskoj godini Sv. Pavla apostola, koji je usporedio Crkvu s tijelom, koje ima mnoštvo udova i svi su udovi važni. Da bi tijelo funkcioniralo, jedni pomažu druge, kao što i svemogući Bog pomaže slaba čovjeka." Zato Isusova zapovijed glasi: "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!" To je vječni zakon ljubavi, a ne sapunica koja propada.

Zato Isusovo Kraljevstvo "označava društvo u kojem svaki pripadnik vodi računa ne samo o vlastitu dobru i vlastitoj koristi, već i o dobru i koristi drugih ljudi". To je "izraz istine da pojedincu može biti dobro jedino ako se trudi da ljudima oko sebe čini dobro i želi im dobro". Zato i narodna mudrost kaže da je "najsretniji onaj čovjek koji je najviše ljudi usrećio"! A iz Isusovih riječi je očito da je to naša kršćanska dužnost, domaća zadaća.

Međutim, biskup Mrzljak napominje u poslanici da mi živimo u vremenu kada se odbacuju kršćanski stavovi u teoriji i praksi, gdje se "obezvrjeđuju evanđeoske vrijednosti i pokušavaju diskreditirati osobe koje se za te vrijednosti zalažu".

Ovdje želim podsjetiti da je papa Benedikt napisao encikliku pod nazivom Bog je ljubav, među ostalim i "kao poziv svijetu i čovjeku da iznova preispita pojam i praksu ljubavi koja doživljava sve strašnija izopačenja". Papa ukazuje na činjenicu da je u suvremenom svijetu zanemarena i prezrena tema istinske ljubavi i da je upravo tu najvažnija točka duhovne i svake druge krize. Jer "suvremeni svijet ne razumije ljubav pod vidikom caritasa, nego samo pod pojmom erosa" (v. Z.Vukman, HS, 28.4.06).

A u to se lako možemo uvjeriti već samim uključivanjem televizora ili pogledom na tiskovine u kiosku - ne treba ih ni otvarati. U taj fenomen spada i riječka rock-skupina LET 3, kao primjer organiziranog širenja nemorala i svih prostota, a sve pod maskom glazbe, kulture i - ljubavi! (U to se možete uvjeriti i danas - u Nedjeljom u 2!)

Dalje u svojoj poslanici biskup Mrzljak, kao način življenja caritasa naglašava i potrebu prihvaćanja svih ljudi u njihovoj različitosti, jer ni najokorjeliji zločinac u Božjim očima nije otpisan. Kako nikoga ne smijemo unaprijed osuditi, pokazuje i pokajanje razbojnika na križu i spasenje u posljednjem trenutku. Zato osudu pojedinog čina kršćanin ne vezuje uz osudu osobe. Ali kršćanin se ne miri s događanjem zla. Štoviše, Bog od nas izričito traži da se suprotstavljamo zlu. To je zahtjevan kršćanski poziv, i kad ga ne slijedimo - griješimo propustom! Dakle, vrlo je važna i bratska opomena!

I, zaključuje biskup, "ljubav je jedini način kojim grješniku možemo pomoći. Ona isključuje svako nasilje, mržnju i prisilu. Ona je nenametljivo traženje zalutalih, brižno njegovanje ranjenih. Ljubav strpljivo čezne da u slobodi bude uzvraćena."

Ovdje se izvrsno uklapaju dvije njemačke poslovice: "Gdje se sije ljubav, žanje se radost", i: "Tko hoće ljubav žeti, mora je sijati." To je caritas!

U tom smislu kaže Sv. Augustin: Ljubi i čini što hoćeš!


- 00:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

13.12.2008., subota


DAMIR KAJIN - TAJNI VOĐA AL'QAJINDE?

"Ima Boga!" - uzviknuo je saborski zastupnik - otkrivena je jed(i)na tajna organizacija u (b)istri... bomba je eksplodirala slučajno jer vođa na očima ima "lepu mrenu"...

Puknulo je i u Pazinu! Netko reče: "Bome, Kajinovi dečki su se neoprezno zaigrali...!" Najme, kaj - kako je govorio pokojni Joža Horvat - kvaka je u tome da je, u kampanji eliminacije koncerata MPT-a u Istri pošto-poto, doista svašta moguće, pa i ono nemoguće, tj. teško shvatljivo. Je li i najnoviji "bombaški proces" u Boćarskom domu namješten po pravilu "dr'žte lopova!" trebala bi istražiti policija. No nešto je moguće naslutiti i iz posljednjih izjava Marka Perkovića Thompsona uoči koncerata u Pazinu i nakon koncerta u Osijeku, na koji nije pustio novinare pa nije bilo ni tzv. ustaškog znakovlja. A to je čista logika.

Naš najpopularniji pjevač je, nakon skandalozne presude Općinskog suda u Puli, u ekskluzivnom intervjuu Areni (od 11.12.2008.) otkrio kako je doživio zabranu koncerta u Puli, što misli o Damiru Kajinu, političaru koji je najglasnije zagovarao njegov progon iz Istre te zašto misli da iza napada na njega stoje stare komunističke strukture.

Unatoč medijskom osporavanju MPT ide dalje jer iza sebe ima narod. Jaku podršku ima i od estradnih kolega ter Instituta hrvatske glazbene industrije, a podržavaju ga i mnogi poznati ljudi raznih profila - biskupi, akademici, profesori, umirovljeni generali, pravnici i drugi stručnjaci... Ali, dakako, što je najvažnije, tu je njegova vjerna publika iz svih hrvatskih krajeva, a također iz Istre. Aktualnu MPT-ovu turneju "Bilo jednom u Hrvatskoj" od prošlog je travnja do danas posjetilo više od 920.000 ljudi, što je apsolutni rekord u novijoj povijesti Hrvatske.

Naravno, u svakom intervjuu i javnom medijskom nastupu neizbježna su pitanja o tzv. provokativnom znakovlju i scenografiji koji se za Thompsonom vuku kao konci... Evo što, među ostalim i o tome, kaže Cro MP3.

Damir Kajin navodno već pokušava spriječiti i vaša dva dogovorena nastupa u Pazinu 20. i 21. prosinca. Znate li što o tome? Gdje ste još pozvani nastupati u Istri?
- Ma on je smiješan, on svojom agresivnošću i galamom želi privući pozornost na sebe. Organizatori iz Pazina javili su nam da politika vrši veliki pritisak na njih, državne službenike i različite inspekcije i čine sve da zabrane i koncerte u Pazinu. Ja sam do sada više puta nastupao u Istri i tamo imam svoju publiku koja želi moje koncerte. Tamo ću uvijek nastupati, jer Istra je hrvatska zemlja, makar to neki ne žele prihvatiti.

Gradonačelnik Pule Boris Miletić, koji je naglasio da nema ništa protiv vaših pjesama, ipak je otkrio da je problem u ustaškoj ikonografiji na vašim koncertima. Smatrate li da vi trebate snositi odgovornost zbog nekih pojedinaca koji tako "okićeni" dođu na vaš koncert?
- Ja sam odgovoran za binu i sve što se na njoj događa, za scenografiju, za svaku izgovorenu riječ ili stih, a za sve ostalo ne mogu biti odgovoran jer ne spada u moj posao. Točno se zna za što tko odgovora, za što je odgovorna policija, za što organizator itd.

Prozvani ste i da veličate totalitarizam, što je odlika ustaškog pokreta te da i sami koketirate sa ustaškim simbolima. Što možete reći na takve optužbe? Prozivaju vas i da imate pogrešno stajalište o domoljublju te da potičete nesnošljivost prema manjinama. Jeste li se ogradili od ustaštva?

- Treba vidjeti tko me proziva i s kojim motivom. Na Hrvatskoj televiziji pojedini urednici već duže vrijeme puštaju neki spot i pjesmu koju su oni sami montirali i uporno tvrde da je to moj uradak. To samo bolesni um može napraviti. Naravno da to rade po nalogu, a motiv im je materijalna korist i patološka mržnja svega što je hrvatsko. Pokušavaju me iskompromitirati i izazvati zgražanje javnosti, a pri tom se služe lažima, podvalama, raznim montažama, jednostavno ne prezaju ni od čega.

Pojedinci nas namjerno vraćaju u prošlost samo da bi stvorili još veći kaos. To nije dobro. Zato, ja o Drugom svjetskom ratu izbjegavam javno raspravljati, jer svaka rasprava dovodi do još veće podjele među narodom, a ja to ne želim. Svojim pjesmama potičem na zajedništvo i ne želim nekim svojim komentarom dodavati ulje na vatru i time davati povoda još većoj podjeli nego što jest. Povijesne činjenice postoje i neka povjesničari na osnovu tih činjenica dođu do prave istine, a ja smatram da je ta istina potrebna i na osnovu prave istine o prošlosti možemo zdravije graditi budućnost.

Ja sam dio onih koji su se borili i stvarali ovu novu Hrvatsku. Mi smo generacija koja je ispunila san svim generacijama. Stvorili smo uz Božju pomoć slobodu i mir budućim generacijama i moramo sve učiniti da naši budući naraštaji nikada ne budu morali taj mir i slobodu braniti ratom, krvoprolićem. Mlade generacije moraju znati pravu istinu.

Tvrdi se i da riječi vaših pjesama simboliziraju nezadovoljstvo, prevarene, obespravljene, a da tim populističkim pristupom zavodite nezadovoljne mase i tako sebi priskrbljujete popularnost. Objasnite, po tko zna koji put, o čemu zapravo govore vaše pjesme?

- Za svašta mene oni prozivaju: za pjesme, scenografiju, mač, publiku, boju majice koju nosim, i da ne nabrajam dalje. To je sukob dvaju svjetonazora: mojeg koji počiva na tradicijskim vrijednostima i kršćanskom nauku, ljubavi prema domovini i njihovog agresivnog anacionalizma, mržnje prema Bogu, čovjeku, koji je bio utjelovljen u komunističkom sustavu i jugoslavenskoj državi. Njihova mržnja i agresivnost proizlazi iz činjenice da su i komunistički sustav i jugoslavenska država propali, a za to smatraju odgovornim upravo nas koji volimo i slavimo svoju domovinu, Boga, obitelj i sve na čemu počiva dostojanstven život.

Svjedoci smo pojave raznih umobolnih političara, novinara, skupina, sekta koje sikću mržnju kao zmije protiv domoljuba, Crkve i svega hrvatskog. U svojim javnim nastupima koriste simbole poput crvene zvijezde pod kojom je toliko zla naneseno hrvatskom narodu i pod kojom je razoren Vukovar. Veličaju Tita koji je u demokratskom svijetu proglašen jednim od osam najvećih zločinaca u povijesti. Pjevaju pjesme koje veličaju Jugoslaviju, a znamo da je ona bila tamnica hrvatskog naroda, da se raspala u krvi i da smo i mi prolili puno krvi da je konačno srušimo. Podvaljuju nam tezu da je Hrvatska stvorena na antifašizmu, a znamo da su ti antifašisti stvarali upravo tu Jugoslaviju.

Hrvatska država je stvorena na povijesnom pravu hrvatskog naroda da ima svoju državu, na tisućljetnoj težnji i borbi mnogih hrvatskih naraštaja, a ponovno je uspostavljena uz Božju pomoć na krvi i muci ovog naraštaja. Moje pjesme su jasne i zapravo imaju odgovor na dosta pitanja pa tako i smetaju onima koji se u njima prepoznaju. Ja ih zapravo žalim, jer je mržnja koje su oni prepuni, veliko prokletstvo.

Radite li uistinu nešto protiv interesa ovog društva i države, odnosno suprotno zakonu da bi vam se "političkim dekretom" zabranjivali nastupi u Puli?
- Ništa ja ne radim protiv interesa ove države, to se ne može dogoditi ni u najluđim snovima. Druga je stvar što tko smatra da su interesi ove države i društva. Ja mislim da društvo treba graditi na tradicijskim vrijednostima i kršćanskom nauku, da treba štititi nacionalne interese i čuvati vlastiti identitet, što ne isključuje dobru suradnju s drugim narodima i državama, da moramo čuvati stečevine Domovinskog rata itd.

U Dubrovniku vas je, na Stradunu, slušalo 20.000 ljudi, no javna je televizija iste večeri donijela izvješće da vam je na koncert došlo "samo" 5.000 vaših obožavatelja. Je li riječ o slučajnosti?
- Sigurno to rade namjerno! Vjerojatno im je to krivo izvještavanje lijek protiv bijesa koji imaju u sebi pa taj bijes pokušavaju izliječiti umanjujući brojku posjetitelja. Ne samo da se služe krivim brojkama nego izmišljaju navodne incidente poput onoga da mi publika na svim koncertima dolazi u fašističkim odorama, da pozdravljaju nacistički, da izbijaju neredi, itd. To su sve njihovi pokušaju da iskompromitiraju mene i moju publiku. Te teze im padaju u vodu jer više ljudi dođe gledati naše koncerte nego što gledaju te njihove podle informacije.

Hrvatska televizija je u zadnje vrijeme najpodlija i najagresivnija u svojim emisijama protiv mene. Događa se da nam dva do tri puta umanjuju posjet u svojim izvješćima. Događa se i to da nam pojedini novinari provociraju publiku podižući desnicu i stavljajući na sebe znakovlje koje nije primjereno koncertu i to sve pripisuju meni i mojoj publici. Posebno moj bend i drugi suradnici su ogorčeni na te obmane i podmetanja jer i oni svi skupa ulažu veliki trud u svaki koncert. S druge strane i oni i ja imamo veliku potporu publike koja zna o čemu se radi, dolaze u velikom broju, obiteljski, pjevaju sve pjesme...

Svima koje nose ime po Svetoj Luciji, djevici i mučenici iz IV. stoljeća, želim sretan imentan!



- 13:27 - Komentari (50) - Isprintaj - #

12.12.2008., petak


DAN NEROĐENIH I PISMO PAPI

Poticaj na važnu pobožnost i važan primjer pobožnih žena

Primio sam nedavno malo pismo od tajnika Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, iz kojega prenosim jedan dio i molitve koje su priložene.

U drugom dijelu posta prenosim dio zanimljivog pisma koje je prije 40 godina iz Janjeva, hrvatske enklave na Kosovu, u vrijeme pastoralne djelatnosti don Ante Bakovića, upućeno papi Pavlu VI. Cjelovita verzija nalazi se u listu NAROD - glasilu za demografsku obnovu i duhovni preporod te domoljubni i državotvorni odgoj Hrvata (broj za listopad-studeni 2008.), koji je posvećen trima 40-godišnjicama: papine enciklike Humanae vitae, pisma janjevačkih majki papi Pavlu VI, ter rada don Ante Bakovića na demografskoj obnovi Hrvata.


Drage kolegice i kolege,
(Danas) je Dan molitve za nerođenu djecu koji naše Društvo po želji pokojnog dopredsjednika dr. Vlatka Perčina obilježava na blagdan Gospe Guadalupske, 12. prosinca. Stoga Vas pozivam da organizirate sat molitve klanjanja i sv. Misu na tu nakanu kako bi barem jednom godišnje liječnice i liječnici bili na koljenima i molili za nerođene. U prilogu su Vam prigodne molitve koje u dogovoru s Vašim duhovnicima možete moliti na taj dan...

U Kristu,


Ivan Ćelić, dr.med.
tajnik HKLD-a



MOLITVA MARIJI, MAJCI NEROĐENIH

Marijo, Majko i zaštitnice nerođenih, pogledaj na mene koji Te štujem kao svoju Kraljicu i Majku, kao onu koja me ljubi i vodi k Spasitelju, svome Sinu Isusu. Ti si moja nada, moja zaštita, moje blago! Zajedno s Tobom želim moliti za spas nerođenih u opasnosti pobačaja, za obitelji u teškoćama, za brakove u krizama, za svu dječicu svijeta.
Tvom moćnom zagovoru predajem i svoje nevolje i želje. Usliši me, o Majko, blagoslovi me i okrijepi me u svakodnevnom nošenju križa i hodu prema Vječnosti! Kao "Treće srce" u otajstvenom zajedništvu s Isusom i Tvojim svetim Srcem, posvećujem se i predajem sasvim pod Tvoju vlast i vodstvo. Majko nerođenih, Majko života, moli za sve nas, moli i čuvaj od svakoga zla svu djecu svoju! Amen.


MOLITVA MARIJI, MAJCI NAŠOJ

Sveta Djevice, Majko naša,
podari mi srce slično tvojem:
Srce puno ljubavi,
koje zrači nježnošću koja ne odbija da se širi;
Srce čisto koje živi u tijelu a da se njime ne okalja;
Srce velikodušno, uvijek spremno da zaboravi i da oprosti;
Srce osjetljivo koje ispunjava ljubavlju svaku pa i najponizniju radnju;
Srce veliko i otvoreno koje se raduje radostima drugih
i koje zna tugovati s tugama drugih;
Srce dobro i ponizno koje ne osuđuje nikoga i budi povjerenje;
Srce ispunjeno Kristom i potpuno prepušteno Njegovoj ljubavi;
Srce od neslomljive vjernosti svim obvezama prihvaćenim u svetom krštenju.
Amen.


Bože, koji si Otac,
Slavimo te i blagoslivljamo te
jer si nam u Gianni Beretta Molla
darovao i dao da upoznamo
jednu svjedokinju evanđelja
kroz život mlade djevojke, supruge, majke i liječnice.
Zahvaljujemo ti jer si nas preko dara njezina života
naučio prihvaćati i poštivati svako ljudsko biće.
Ti, Gospodine Isuse,
za nju si bio odrednica i polazište:
Ona te je znala prepoznati u ljepotama života;
i dok se je pitala što izabrati
tražila je pomoć od tebe i na koji način ti služiti najbolje;
Preko ljubavi prema suprugu postala je
znakom tvoje ljubavi prema Crkvi i čovjeku;
Kao i ti, dobri Samaritanac,
zaustavila se pokraj
svake osobe, bolesne, malene i slabe;
Po tvome primjeru i zbog ljubavi,
darovala je samu sebe, cijelu sebe,
rađajući novi život.
Duše Sveti, izvore svakog savršenstva,
daruj i nama mudrost, razum i hrabrost da
po primjeru Gianne i po njezinom zagovoru,
u svojem osobnom, obiteljskom i profesionalnom životu
znamo staviti se u službu
svakog muškarca i svake žene,
da bismo tako rasli u ljubavi i svetosti.
Amen.


APLAUZ IZ JANJEVA PAPI PAVLU VI.

U listopadu prije 40 godina, 53 janjevačke majke, koje su dotad rodile 648 djece, uputile su Papi pismo povodom enciklike "Humanae vitae"

Sveti Oče!
S iskrenom žalošću i s dubokim ogorčenjem slušamo i čitamo kako toliki po svijetu, pa među njima i neki katolici i svećenici, bezobzirno i bez ikakva poštovanja prema najvišem autoritetu Crkve vrijeđaju Vašu Svetost i strastveno je napadaju zbog Vaše najnovije enciklike o bračnom moralu "Humanae vitae"...

Mi smo, Sveti Oče, u ovom času Vašeg poniženja i boli, čitavim svojim srcem uz Vas! Suosjećamo s Vama. S Vama se u svemu solidariziramo. U svemu ćemo Vas poslušati. A mislimo da to možemo izjaviti s puno pouzdanja i puno prava.

Žene smo i majke koje žive u braku i rađaju djecu. Nas 53 majke rodile smo dosad 648 djece. Mi smo majke koje svoje prvo dijete donosima na sivjet u cvijetu svog 18-godišnjeg života, a posljednje kada već prelazimo 40. godinu života. Mi smo majke, poznate diljem naše "svete i pobožne Hrvatske" kao majke koje rađaju po osmero, devetero, jedanaestero, trinaestero, pa i petnaestero djece. I zato želimo da se čuje i naš glas...

Živimo u planinskom i bezvodnom mjestu Janjevu, u dubokoj dijaspori istočnog Balkana, u skopskoj dijecezi, kamo su naši pređi doselili još prije više od 600 godina iz dubrovačkog kraja kao rudari-kolonisti i za sve to vrijeme, do danas, sačuvali smo u moru inovjeraca, pravoslavnih i muslimana, i svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i narodnost.

Znamo stoga dobro za sve probleme i teškoće u braku, za sve roditeljske terete i brige, za sve svagdanje materinske žrtve. Ali znamo i za sve materinske radosti i za materinski ponos i sreću. A svaki dan na sebi osjećamo i blagu očinsku ruku božanske Providnosti...

Mi nismo iz neke zaostale seoske sredine pa da ne znamo za drugu alternativu. Mi znamo šta je to pilula, šta je kontracepcija itd., ali znamo i što je Božji zakon pa smo se svjesno odlučile za njega.

Uvijek smo brak i obitelj smatrale svetinjom. Uvijek smo svoju bračnu ljubav oplemenjivale kršćanskom duhovnošću: samozatajom, uzdržljivošću, čistoćom. Zato su nam obitelji i ostale, uza sve križeve bračnog života, čvrste i sretne. Gradili smo svoje obitelji, mi i naši muževi, na tvrdom temelju vjere...

Sveti Oče, neka ovo naše pismo bude snažan aplauz Vašoj enciklici!... Molit ćemo se svaki dan za Vas i za svetu Crkvu. Živjet ćemo i odsada kao "sinovi svetaca" (Tob 2,18). Odgajat ćemo u svemu svoju djecu kao prave kršćane. Blagoslovite, Sveti Oče, i našu djecu, i našu župu i nas majke Janjeva!

Vaše odane kćeri u Isusu

Janjevo, 11. listopada 1968. g.
Na blagdan Materinstva Bl. Dj. Marije.


- 19:49 - Komentari (39) - Isprintaj - #

11.12.2008., četvrtak


TUĐMAN ZASLUŽUJE POŠTOVANJE I ZAHVALNOST

Propovijed biskupa dr. Mile Bogovića na misi povodom devete obljetnice smrti predsjednika Tuđmana, 10. prosinca 2008. u Gospiću

Draga braćo svećenici i ostali vjernici!

1. Svaki čovjek ima svoj životopis s osobinama koje se vežu uz njegovo ime. Ono što će ostati neraskidivo vezano uz ime Franje Tuđmana, što nijedan životopisac neće smjeti ispustiti, to je stvaranje hrvatske samostalne države. Budući da je hrvatska država naša zajednička kuća, osjećamo da je i on sudbinski vezan uz svakoga od nas. To je hrvatski narod jasno očitovao prije devet godina kada je dr. Franjo Tuđman umro, to naš narod i danas očituje kada posjećuje njegov grob, izražava mu svoju zahvalnost i moli se za njega. To čini i ovaj narod koji se večeras okupio u gospićkoj katedrali.

2. Deveta obljetnica njegove smrti bit će obilježena na raznim mjestima, ali i u crkvama. U crkva će biti obilježena ne samo zato jer je bio prvi predsjednik postojeće naše države, nego u prvom redu zato što je pod njegovim vodstvom ostvareno ono što je Crkva u Hrvata odavna osjetila kao opravdanu želju hrvatskog naroda: samostalnu državu. Crkva ne pravi programe kako voditi narod prema državnoj samostalnosti. To nije njezin zadatak. No, ona ne može a da ne podrži opravdane želje naroda. U tom smislu je i Crkva zahvalna Franji Tuđmanu što je osjetio bilo svoga naroda i u danim okolnostima vodio ga odvažno i razborito prema ostvarenju njegovih vjekovnih težnji da bude svoj na svome. Imao je naš narod i prije ljudi koji su se borili za te ciljeve, ali ih nisu izborili, bilo zato što nisu bile povoljne prilike, bilo zato što nije bilo dovoljno mudrosti i razboritosti da se ti ciljevi ostvare.

3. U svom djelovanju za samostalnu Hrvatsku Franjo Tuđman je i te kako znao vrednovati ulogu Crkve u prošlosti i sadašnjosti. Posebno je cijenio ulogu Svete Stolice. Umro je nakon puta u Rim. Liječnici su ga s razlogom odvraćali od tog puta jer mu je zdravlje bilo već dobrano narušeno. No on nije želio nikako propustiti još jedan susret s velikim prijateljem Hrvatske Ivanom Pavlom II. i njegovim suradnicima, da im još jednom izrazi zahvalnost za pomoć koju su pružili u teškim trenucima stvaranje samostalne hrvatske države. Osim toga, u Rimu je želio otvoriti izložbu koja je cijelom svijetu pokazivala domete hrvatske kulture, koja je Hrvatsku predstavljala u boljem svijetlu od onoga kako su je drugi predstavljali.

4. Za nas je dodatna motivacija da se molimo za Franju Tuđmana i da mu izrazimo zahvalnost jer je život posvetio plemenitim idealima stavljajući dobro naroda ispred svojih osobnih interesa. Možemo reći da je imao veoma razvijen sluh za osjećaje glavnine hrvatskoga naroda. Taj narod je sa svoje strane osjetio da je u njemu dobio onoga koji ne samo da poznaje njegove želje i stremljenja, nego je spreman do kraja založiti se za njihovo ostvarenje. To je bilo tako očito prigodom njegova pogreba. To su primijetili i oni koji bi željeli vidjeti ovdje neki drukčiji narod. Mirno, dostojanstveno – ali svima shvatljivo – bilo je tada svjedočenje zahvalnosti i odanosti njegova naroda.

Prisjetimo se i danas prizora prije devet godina na Trgu Sv. Marka. Narod u sabranosti i molitvenoj tišini saginje se i stavlja svaki svoju svijeću do nebrojenih drugih svjetiljki, a na licu se svih njih odražavala nečujna molitva u duši. Nije tu trebalo nikakva tumača ni vodiča. Zatim one povorke uz odar Predsjednika, redovi uz ulice kojima se kretala pogrebna povorka prema Mirogoju – veličanstven sprovod. Tko nije mogao na Mirogoj pratio je sprovod preko ekrana. Na misu zadušnicu u zagrebačku katedralu mnogi koji su željeli nisu se ni uputili jer je pribivanje toj misi bila svojevrsna povlastica.

5. Progovorila je, dakle, opet ona hrvatska duša koja je odlučno stala uz dr. Tuđmana već na početku borbe za samostalnu hrvatsku državu. Crkva u Hrvata pokazala je da razumije i podržava taj govor. Među ostalim to potvrđuje i činjenica da su svi hrvatski biskupi, osim jednoga koji se tada našao s druge strane oceana, došli da isprate svoga predsjednika države. U prigodnim govorima nadbiskupa Bozanića i kardinala Kuharića jasno je bilo rečeno, i hrvatskom narodu i cijelom svijetu, da Crkva u Hrvata stoji čvrsto uz taj narod koji ne želi da mu drugi gospodare, nego da bude svoj na svome, kako je često isticao Predsjednik.

6. Predsjednik Tuđman je dobro osjetio nevolje svoga naroda i nije štedio ni svoje vrijeme ni svoje snage da mu pomogne. Nisu ga u tome zaustavile ni slabosti toga naroda, ni otvorena neprijateljstva na koja je naišao kod tadašnjih vlasti. Bio je svjestan da se treba znati nositi s velikim teškoćama na putu koji je izabrao. Malim narodima moguće je napredovati samo ako uspiju prevladati velike otpore većih naroda, ma kako se velikim idejama ovi posljednji kitili.

Vlastodršci u komunističkoj državi sve su činili kako bi spriječili da Tuđmanova poruka dođe do naroda. A kada je nastupilo vrijeme koje je otvorilo priliku da se s narodom uspostavi izravna veza, nije se više moglo sprječavati razgovor Tuđmana s narodom. Odjednom se pokazalo koga narod podržava, kakvo društvo i državu želi. Nisu Tuđmana lako prepoznali naši "pismoznanci i farizeji" - uvijek je takvih bilo - nego ga je prvi prepoznao onaj narod koji je, uza sve to što je nakon 1945. guran na rubove društva, sačuvao vjeru u Boga i nadu u ostvarenje svojih nacionalnih težnji. To su oni koji nisu mogli napredovati zbog svojih "zaostalih" vjerskih i nacionalnih uvjerenja, oni koji se nisu okaljali političkim i ideološkim karijerizmom, nego su svednevice u znoju lica svoga zarađivali kruh svoj svagdanji. Ti su prepoznali Tuđmanov poziv.

No, Tuđman ih nije poticao da protivnicima zbog nanesenih nepravdi uzvrate jednakom mjerom, nego da se bore za stvaranje društva u kojem neće biti "jednakijih", odnosno povlaštenih. Nikoga nije želio otpisati. Pače, pokrenuo je pokret pomirenja sviju. Jer je iskreno volio svoj narod, bio je spreman oprostiti i onima koji su ga kao udbaši zlostavljali, ako su pokazali samo malo dobre volje. Bilo je zbog toga mrmljanja; ono se čuje i danas. No, bez tako širokih vrata za uključenje u pokret za Hrvatsku ne bismo u vrijeme Domovinskog rata bili svjedoci tolikih neviđenih i čudesnih događaja.

Kardinal Kuharić je često znao govoriti kako nas je samo čudo Božje dobrote spasilo. Kako drukčije tumačiti krunicu oko vrata naših branitelja nego kroz njihovu oslonjenost na Nebo. Da iza cijele te akcije nije stajala čista želja i nakana, jer ona nije imala ni prizvuk "zločinačkog pothvata", zacijelo ne bi ni Predsjednik ni hrvatski narod na tom pothvatu ohrabrivao i sveti otac Ivan Pavao II. – i svojim posjetima i svojim porukama.

8. Devet je godina od Predsjednikove smrti. Devet je godina kako se u medijima objavljuju – uveličane a često i izmišljene - njegove slabosti i njegovi nedostatci. Katkada i ljudi s visokih položaja ne mogu izustiti jednu pozitivnu njegovu osobinu, a da odmah ne prilijepe bar četiri negativne. Nije to zbog ljubavi koju imaju prema narodu ni prema državi kojoj je Tuđman bio prvi predsjednik. Nije on bio bez mane, ali i ovdje valja primijeniti onu svetopisamsku: "Tko mnogo ljubi, mnogo mu se prašta" (usp. Lk 7,47).

A pokojni predsjednik je doista mnogo ljubio Hrvatsku. Njegovo geslo: "Sve za Hrvatsku – Hrvatsku nizašto!", nije bila tek politička fraza, nego njegovo životno opredjeljenje. Zato je zaslužio da ga se s poštovanjem i s ljubavlju sjećamo, da mu budemo zahvalni i da se za nj molimo. To želimo činiti i ovim večerašnjim misnim slavljem u povodu devete obljetnice njegove smrti. Amen.



- 23:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #

09.12.2008., utorak


ANTIHRVATSKI SOTONSKI "STIHOVI"
Sustavno i smišljeno ispiranje mozga hrvatskim građanima *

Uoči 9. obljetnice preminuća blage uspomene prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čini mi se prikladnim u ovom času umjesto uobičajene komemoracije posvijestiti medijsku sliku Hrvatske, kao naličje "medalje" odgovora na pitanje "što je ostalo, Predsjedniče...?" "Kist i boje" kojima ću se poslužiti pripadaju dr. Zdravku Tomcu. Riječ je o "Deset sotonskih ultimatuma" (ili pravila) koje je Nepoznat netko, gotovo kao svojevrstan tajni "dekalog", nametnuo svima koji žele doći u jake hrvatske medije.

U širem kontekstu, riječ je o napadima na nacionalnu državu (pri čemu je najčešća meta Domovinski rat i operacija "Oluja") i religiju "jer su one najjača snaga koja se opire ateističko-liberalnom svjetonazoru i vladavini profita", a u "provođenju protuhrvatske strategije glavnu ulogu igraju mediji, političke stranke i nevladine udruge, obavještajne službe i znanstvene institucije". Ta tvrdnja gotovo potpuno korespondira s jasnom definicijom "izvora" antievangelizacije, koje je papa IPD nazvao areopazima: danas su to "svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojim se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici" (Ivan Pavao II, "Prijeći prag nade", Mozaik knjiga, Zagreb 1994, str. 131).

Dakle, kako jasno objašnjava Tomac, informacijskim ratom protiv "Oluje" želi se krivotvorinama dokazati da je Hrvatska utemeljena na navodnom zločinu ter da zbog toga ne može opstati kao demokratska država. A zapravo, žele se srušiti sami temelji Tuđmanove Hrvatske i umjesto nje izgraditi "Mesićevu Hrvatsku".

A radikalna detuđmanizacija, odnosno mesićizacije Hrvatske ima cilj svim sredstvima destruirati Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda, onemogućiti njezino postojanje i oslabiti, ako se već ne može potpuno prebrisati, nacionalni i vjerski identitet hrvatskog naroda.

A sve se to provodi jakom medijskom indoktrinacijom i sustavnim djelovanjem moćne mreže antihrvatskih institucija. Time "mesićisti" uspijevaju uvjeriti sve veći broj ljudi u Hrvatskoj da ćemo postati sretni i slobodni kada se odreknemo svojega identiteta, nacionalnog ponosa i posebnosti. Sustavno žele narod onesposobiti da misli svojom glavom, da živi i djeluje u slobodi, da uvažava svoju tradiciju ter promiče i razvija svoj hrvatski sustav vrijednosti odnosno da brani svoje nacionalne interese.

Međutim, naglašava dr. Tomac, nije tu riječ o nekoj posebnoj uroti protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda, već je to dio šire strategije koje se provodi u cijelom "globalnom selu", jer je globalna politika utemeljena na ateističko-liberalnom svjetonazoru. A budući da se radikalni individualizam i ateističko-liberalni kapitalizam ne obaziru na moralne, religijske, nacionalne i druge vrijednosti pojedinih zajednica, religija, kultura i naroda, nije slučajan pritisak na one koji se opiru nastojanju da profit zauzme ulogu Boga.

Činjenica je da se u hrvatskim medijima sustavno nameće nužnost pokorničke politike. Podržavaju se samo oni političari koji bezpogovorno brane interese velikih sila i nadnacionalnih korporacija. Dr. Tomac ističe da je širok spektar onih koji dobivaju najviše prostora u hrvatskim medijima, ali osnovna im je "odlika" da su ipak svi prešutno prihvatili deset "sotonskih pravila". A on ih je formulirao kako slijedi:

1. Nitko ne može biti prihvaćen u hrvatskim medijima, nikome se ne može otvoriti prostor tko nije spreman neobjektivno govoriti o dr. Franji Tuđmanu, tko nije spreman vrijeđati, optuživati i klevetati prvoga hrvatskog predsjednika, a braniti i veličati aktualnog hrvatskog predsjednika Stipu Mesića. Dakle, u hrvatskim medijima vladaju mesićisti, a progone se tuđmanisti.

2. Svi oni koji žele imati dovoljno prostora u hrvatskim medijima moraju biti apologeti Haškoga suda, moraju tvrditi da je to sud pravde koji nam otvara oči, koji nam otkriva istinu, koji nas spašava od naših zabluda. Svi moraju veličati Carlu del Ponte. Svi moraju zahvaljivati, pisati i govoriti hvalospjeve o tom sudu.

3. Svi moraju kriminalizirati braniteljsku populaciju, prikazivati ih kao srebroljupce koji žele dobro živjeti bez rada za par dana ratovanja, prikazivati ih kao razbojnike i psihijatrijske slučajeve ter na sve moguće načine rušiti ugled branitelja.

4. Svi moraju dokazivati da je Domovinski rat bio, navodno, zločinački projekt, da je državno i vojno vodstvo Hrvatske zločinačka družina, da je Hrvatska planirala i provela etničko čišćenje Srba, da je izvršila agresiju na BiH.

5. Svi moraju biti ateisti, svi moraju prikazivati vjeru kao primitivizam i napadati Katoličku crkvu kao navodno profitnu organizaciju, kao "bastion ustaštva" i nacionalizma.

6. Svi moraju biti titoisti, veličati Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda, svi moraju poticati lijepe uspomene na Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i zalagati se za novo zajedništvo na Balkanu.

7. Svi moraju negirati i braniti komunističke zločine, čak ih i opravdavati, a uveličavati ne samo ustaške zločine nego i izmišljati opasnost da su i danas Crkva i hrvatski narod zaraženi ustaštvom.

8. Svi moraju propagirati krivotvorine da bi se amnestirala Srbija, a optužila Hrvatska, da bi se velikosrpska agresija i agresija JNA pretvorila u sukob s podijeljenom krivnjom, čak i s povijesnim obratom po kojem se krivnja prebacuje na Hrvate i na državno i vojno vodstvo Hrvatske.

9. Svi moraju biti ljevičari, protivnici HDZ-a i HSP-a, protivnici nacionalnog i domoljubnog, svi moraju domoljublje prikazivati kao nešto zastarjelo, primitivno.

10. Svi moraju biti internacionalisti, građani svijeta, i svi moraju propagirati globalizam kao spas. Moraju propagirati nužnost pokornosti Hrvatske i sve zahtjeve međunarodne zajednice prikazivati, čak i one koji su egoistični i protiv naših nacionalnih interesa, kao veliku pomoć hrvatskom narodu, na kojoj moramo biti zahvalni.


Dakle, može se reći, zaključuje dr. Tomac, da živimo u svijetu u kojem postaje upitna izreka: "Vincit omnia veritas" (Istina sve pobjeđuje). Politika postaje sve više umijeće obmanjivanja i pretvaranja laži u istinu, a istine u laž. Nekada se javno mišljenje gradilo na temelju istine i čvrstih moralnih kriterija. Danas se stvara medijskom manipulacijom i miješanjem poluistina, laži i dezinformacija, pokojom istinom, pristranim izborom tema i sudionika. Onaj tko u Hrvatskoj ne prihvaća deset "sotonskih pravila" vrlo brzo gubi mogućnost da sudjeluje u javnom životu, gubi mogućnost da govori i piše u hrvatskim medijima (ponekad s "optužnicom", kao u najnovijem slučaju, zbog - jednostrane obrade teme; m.op.).

Dakle, doista je na mjestu pitanje: Predsjedniče, što je ostalo od hrvatskih medija?!


* prema izlaganju dr. Tomca na Okruglom stolu: "Informacijski rat protiv oslobodilačke operacije Oluja", koje je održano 9. svibnja 2008. u povodu obilježavanja 86. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana (objavljeno u Fokusu, 16. 5. 2008.)


- 23:14 - Komentari (80) - Isprintaj - #

08.12.2008., ponedjeljak


DOŠAŠĆE - PRIPREMA ZA PRAZNIK ILI ZA BLAGDAN?!

VAŽNOST DUHOVNE PRIPRAVE ZA BOŽIĆ
Adventsko razmišljanje (uz 2. nedjelju Došašća)


Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti;
što je krivudavo neka se izravna, što što je hrapavo neka se izgladi!


Te riječi proroka Izaije, iz VII. st. prije Krista, Sv. Marko evanđelist stavlja na početak svojega Evanđelja, jer u prorokovim riječima prepoznaje Ivana Krstitelja koji propovijeda u pustinji. Ivan, koji je bio "bez dlake na jeziku" (što ga je na kraju stajalo glave), ljude poziva na promjenu života - na obraćenje! Pripravlja ih na Kristov dolazak! Čini to vrlo ozbiljno, ponekad i teškim riječima!

Zanimljivo je i to kako je Ivan bio odjeven: kao Tarzanova žena, ili onako kako se oblače današnje polugole rock i folk "pevaljke" - što i neki kršćani smatraju važnim za glazbu ("gledaj kako pjeva!")! No bitna je razlika u tome što je Ivan tu "modu" tjerao kao pokornik, a spomenute to čine zbog raskalašenosti. Ali, zamislite čuda - Ivan nije bio ni Ronaldinho ni Mišo Kovač, nije nosio ni gitaru ni nogometnu loptu, a ipak su k njemu dolazile tisuće ljudi svakodnevno. Zašto? Što ih je privlačilo k njemu?

U ono vrijeme, prije 2.000 godina, nije bilo televizije pa je ljudima bilo veoma važno ono što piše u Sv. pismu. Po tome su čak i svoj život ravnali – ne po horoskopu! I kao što danas cijeli svijet govori npr. o ekonomskoj krizi tako su onda svi govorili da uskoro dolazi Mesija - od Boga poslani Spasitelj. Zato su neki mislili da je to Ivan, kad su čuli za njega. A on je samo ljude krstio i pozivao na obraćenje! Rekao je ljudima da nije on Krist, nego je poslan pripravljati narod na Kristov dolazak. Zato je Sv. Marko u Ivanovu nastupu prepoznao riječi proroka Izaije: "Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!"

Mnogi se dobro sjećaju kako je bilo nedavno u vrijeme gradnje auto-ceste Zagreb-Split. Golemi strojevi bušili su tunele i ravnali sve pred sobom - probijali su usjeke i zatrpavali udoline. Time su - biblijski rečeno - poravnali stazu milijunima turista, ali i nama pripravili krasan put - sigurnu auto cestu!

Došašće je priprava za susret s Gospodinom. Bliži se Božić. Valja nam se pripremiti za Gospodinov dolazak, ali i drugima u tome pomoći. Dakle, trebamo u radosti i nadi obavljati svoje svakidašnje poslove i biti spremni pružati pomoć ljudima s kojima se susrećemo. Trebamo svoju dušu pripremiti, urediti. Za svetkovanje toga blagdana potrebna nam je duhovna priprava - bez nje je Božić običan praznik, nakon kojega ostaje praznina (nekima u mamurluku).

Zato su riječi proroka Izaije i poziv Ivana Krstitelja na obraćenje upućene danas NAMA! Iza nas je već druga adventska nedjelja. Kako izgleda naša duhovna priprava? Je li uopće započela? Ili možda netko misli kako je dovoljno da je grad okićen i da u dućanima odjekuju (dosadne) pjesmice "Sretan Božić svakome" i "Zvončići, zvončići"... Valja ozbiljno imati na umu i staru izreku: " Kasno je Božić tražiti na Božić!"

Ipak, moram priznati (već sam to spomenuo) da su mise zornice u gospićkoj katedrali prošli tjedan bilo vrlo lijepo posjećene. Doduše, djece i mladih bilo je manje nego sam očekivao, i desna strana klupa je bila bolje popunjena nego lijeva. A dolaze i oni koji poslije odmah žure na posao. Uz to, mnogi pristupaju sakramentu sv. Ispovijedi. Tako je, nadam se, i u drugim župama (diljem Hrvatske).

Međutim, svi zajedno ne smijemo time biti zadovoljni. Zašto? Zato što ne dolaze na pripravu oni koji rijetko dolaze u crkvu! Zašto ne dolaze? Tri su razloga za to. Prvo, mi svećenici sve pozivamo, ali govorimo to onima koji redovito dolazite, ostali to ne čuju! Drugo, mi smo možda dosadni, ili ljudi tako misle. Ali drukčije ne može ni biti - i Isus je nekima bio dosadan! Osim toga, današnji čovjek svuda očekuje zabavu i zaradu. A mi u ispovjedaonici ne dijelimo novce za priznanje grijeha u "trenutku istine"! Također, u crkvi nemamo šank s raznim pićima, itd.

A treći je razlog, to iskreno moramo priznati, činjenica da sami vjernici premalo utječu na druge koji su hladni i nemarni! Dakle, svi kršćani moraju i svojim životom druge privlačiti Kristu, ali i riječima poticati na obraćenje! To je naša zadaća, od nje ne smijemo odustati. Nažalost, ima kršćana koji se srame u društvu razgovarati o vjeri. Tako se nikoga ne može privući. Eto zato nam je Sv. Ivan Krstitelj poticaj: i da sami budemo revniji u duhovnoj pripravi, i da druge na to potičemo - i u školi, i na ulici, i u kafiću, i na radnom mjestu... jer mi smo kršćani puna 24 sata, bez pauze!

Zato redoviti vjernici trebaju drugima biti primjer i poticaj. Zato bi morali u ovom svetom vremenu naći više vremena za šutnju, tišinu, molitvu; odreći se "sapunice", barem jedan sat dnevno odreći se mobitela i sms-poruka. Također, naša je zadaća širiti radosnu vijest o Kristu Spasitelju. Kako? Svojim životom, svojom vedrinom, optimizmom, mirom! Ali i riječima. Međutim, nikome ništa ne može objasniti onaj tko ne čita! Zato valja redovito čitati Bibliju, katolički tisak, poučne knjige i životopise svetih. Bez toga je kršćanin - mutavi vjernik! "Eto, ideš u crkvu, a ništa ne znaš", kažu mu.

Dakle, ničega ozbiljnog nema bez kvalitetne i prikladne priprave. To znači da se i za Božić ozbiljno možemo pripremiti samo duhovno! Slikovito rečeno, kao što kroz prljave cijevi ne može proći čista voda, tako se ni raznim glupostima ne može otvoriti put Isusu za ulazak u naše srce i naš život. To znači da se za Božić nikako ne možemo ispravno pripremiti ni šopingom, ni žderanjem i lokanjem, ni bučnim zabavama i ludovanjem, ni petardama i pucnjavom (dobro je rekao jedan bloger da su "petarde za retarde", jer su čista suprotnost s ozračjem "Tihe noći")!!

Dakle, zadaća je današnjih kršćana da u suvremenom svijetu vrše ulogu Ivana Krstitelja. Da budu graditelji duhovne auto-ceste, da sebe pripravljaju za susret s Gospodinom i drugima u tome pomažu. Tako će svima najbolje očitovati da Krist dolazi i za njih. A ujedno će i sami biti radosni.



- 17:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #

07.12.2008., nedjelja


DOŠAŠĆE HEROJA SINIŠE

Dragi prijatelji, ovo je jedna životna priča...*

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju ter nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete poput mog Siniše dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao s majušnom suzom u oku i s osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću tog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu! Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u tom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do lopte prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i... i smjestio je u mrežu!!!

Muk..., a onda provala... prasak - svi skočiše: "Siniša, Siniša, bravo, Siniša!!!" Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grleći ga i plačući od sreće!

A SADA, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu možda oklijevamo... i tako poruke o uljudnosti najčešće i ne stižu u naše škole, na naša radna mjesta i u naše domove. Šteta, jer bismo se poticali na dublje razmišljanje o naizgled malim, ali velikim stvarima, koje život čine ljepšim i smislenijim.

Ima još mnogo "Siniša" oko nas. Pokažimo im da smo ljudi stvoreni na Božju sliku i da i njih Bog voli!!!


* ... ova priča trenutno kruži internetom – smatram je vrijednom vaše pozornosti, danas na 2. adventsku nedjelju, pa je zato prenosim!
Svima pozdrav i blagoslov & radostan Dan Gospodnji!



- 10:07 - Komentari (17) - Isprintaj - #

06.12.2008., subota


NAJJEDNOSTAVNIJA MOLITVA

"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (5)

A onda, kad smo upitali Mariju kako ćemo moliti, otići ćemo Isusu; ako još ništa nismo izgubili od onog djetinjstva kojim otkrivamo tajne Beskonačnoga, upitat ćemo ga za ono što je najvažnije na ovom svijetu. Nećemo ga upitati kako se vladaju atomi, niti je li svemir zakrivljen, niti je li svjetlo valovito, nego ćemo ga upitati kako to da Bog neba živi kao Dijete na ovoj našoj jadnoj zemlji.

Isuse mali, jesi li nekoć i Ti
baš kao i ja bio i malen i plah?
I kako ti se činilo biti van neba
i biti baš kao ja?
Ja bih, mislim, zaplakao
za kućom svojom od neba zidanom.
Žao bi mi bilo, kad bih se budio,
što pored mene nijednog anđela nema,
da me obuče.
Jesi li ikada imao kakve igračke
kao i mi mali dječaci i curice?
Da li si se igrao u Nebu s Anđelima svima,
koji nisu veliki odveć,
zvijezdama kao špekulama?
Da li su se oni igrali skrivača
stisnuti iza svojih krila?
Da li je Tebi Mama Tvoja dopustila
da zamažeš haljine po našoj zemlji?
Oh, kako je lijepo biti u Nebu
jer tamo se hlače ne mogu zamazati.
Na večer da li je Tebe Tvoja Majka
poljubila i zaogrnula pokrivačem?
Kako si se osjećao u krevetu
poljubljen i mio, nakon što si izmolio večernje molitve?
Ti nisi, zacijelo, zaboravio posve,
kako to izgleda malen biti?
Stog primi mi ruku
i slušaj moj djetinji govor.
Pokaži Svom Ocu moje molitve
(pogledat će ih On, jer Ti si tako dobar)
i reci Mu: "Oče, Ja, Tvoj Sin
nosim Ti molitve jednog dječaka.
"I nasmiješit će se, što dječji govor
još se izmijenio nije, od djetinjstva Tvog.
*

Ako smo dovoljno maleni da tako pristupimo jaslama... tada ćemo otkriti Beskonačno; ako smo dovoljno ponizni da pođemo onome koji nema doma, naći ćemo svoj dom; ako smo dovoljno jednostavni da postanemo djeca, preporodivši se u svojoj starosti, otkrit ćemo život, koji će trajati i onda kad vrijeme više neće postojati.

Nekima on dolazi kad ih obuzima radost. Nekima onda kad im se srce ispraznilo od svijeta. Drugima dolazi kad njihova gladna tjelesa svjedoče o duhovnoj gladi; nekima opet kad im je svijet, na koji se oslanjaju, probo ruke; drugima će doći samo onda kad im suze teku niz obraze, da ih obriše. Ali svakom On dalazi na svoj blagi način. On - Krist, na dan Porođenja Boga, na dan Božića.

* F. Thomson, "Ex ore infantium"

(nastavlja se)

PS&NB: Svima koji&koje nose ime po Sv. Nikoli čestitam imendan i želim punu cipelu i vreću njegovih duhovnih darova!!!



- 00:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.12.2008., petak


PONIZNO SRCE OTKRIVA BOŽJU VELIČINU

"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (4)

Svijet, koji toliko cijeni snagu, kao da nikada ne može shvatiti ovo protuslovlje: kao što samo mala djeca otkrivaju veličinu svemira, tako samo ponizna srca nalaze Božju veličinu. Svijet ne shvaća pouku, jer miješa maleno sa slabim, djetinjstvo s djetinjarijama, a poniznost s kompleksom inferiornosti.

Kad svijet govori o jakosti, misli samo na fizičku snagu, a kad govori o mudrosti, misli samo na isprazno znanje duha današnjice. Zaboravlja da se velika moralna snaga može kriti u fizičkoj slabosti, kao što se i Svemogućnost zaogrnula u pelene; i da se velika Mudrost može naći u jednostavnoj vjeri, kao što se vječni Um našao u obliku malenog Djeteta. Tu je jakost - jakost pred kojom anđeli drhte, jakost pred kojom zvijezde padaju ničice i jakost pred kojom se Herodov prijesto tresao od straha. Jakost ove Božanske i silne ljubavi, koja nije ni pred čim prezala da nas uvjeri i pouči što je doista veliko i visoko.

Ali njegov zakon mora biti i naš zakon. Mi moramo svoje vječno djelo početi onako kako se on udostojao početi svoje vremensko, moramo početi na najnižoj i najponiznijoj točki, da dosegnemo ono što je najviše i najmoćnije. Kao što se On, koji je Bog, spustio do niskog djetinjstva kao do prvog koraka njegove vječne slave, tako se i mi moramo spustiti sa svoje neuke oholosti do razine onoga što smo u njegovim očima.

"Ako ne budete kao djeca" - to su njegove značajne riječi - "nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18,3). Postati kao djeca, znači ponizno i istinito suditi o sebi, upoznati nerazmjer između našeg života i vječnog života pred nama, upoznati svoju slaboću i krhkost, svoj grijeh, siromaštvo svega što sada činimo, ali i snagu i mudrost, koje ćemo posjedovati budemo li dovoljno ponizni da kleknemo pred Djetetom u jaslicama i na slamici i da ga priznamo našim Gospodinom, našim Životom, da priznamo da je On nama sve.

Rođendan Boga-Čovjeka je dakle dječji dan, kad se starost poput (morskog) raka vraća natrag, kad dodirom stvaralačke ruke nestaje nabora, kad ponosni postaju djetetom, veliki postaju malenim, a svi nalaze svoga Boga. Zato i ne govorimo riječima učene mudrosti, nego riječima djeteta.

Svi ćemo stupiti u spilju, ostavit ćemo svoju svjetsku mudrost, svoju oholost, svoju tobožnju nadmoćnost i postati maleni pred neprocjenjivom tajnom poniženja Božjeg Sina. Puzat ćemo pred koljenima najmilije žene na svijetu, jedine među ženama koja nosi crvenu ružu materinstva i bijelu ružu djevičanstva; majke koja je porodivši Našeg Gospodina postala majkom svih ljudi. Mi ćemo je moliti da nas nauči služiti Bogu, ljubiti Boga, moliti Boga.

Recimo joj:

Lijepa Gospo, u odjeći modroj,
Uči me kako da molim.
Ta Bog je bio Tvoj mali Sin,
reci mi što da Mu kažem!
Jesi li podigla nekada
nježno Njega na koljena?
Da l' si mu noću, za ruku ga držeć,
kušala ikada o svijetu pričati priče?

I... da li je On plakao?
Što misliš da l' Mu zaista stalo
da Mu ja nešto pričam,
pričam o stvarima koje se dese?
A da li šušte anđeoska krila?
Gospo, čuje li me i onda
kada tiho mu zborim?
Da li me i sad razumije?
Reci mi, jer ti to znaš.
Lijepa Gospo, u odjeći modroj
uči me kako da molim.
Ta Bog je bio Tvoj mali Sin,
Ti znadeš kako to treba.
*

* Iz "Dijete na Njezinim koljenima" (Mery Dixon Thayez)

(nastavlja se)


- 08:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.12.2008., četvrtak


DRAMATIČAN PUT OD KOMUNISTA DO VJERNIKA

U Gospiću predstavljena knjiga Zdravka Tomca - OBRAĆENJE

Posljednje djelo prof. dr. Zdravka Tomca "OBRAĆENJE – od komunista do vjernika", predstavljeno je i u Gospiću. U organizaciji Matice hrvatske - Gospić, Gospićko-senjske biskupije i Župe Navještenja BDM, u dvorani kina "Korzo" 3. prosinca u 18.30 sati okupilo se više od stotinu i pedeset posjetitelja. O knjizi su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, novinar i publicist Tihomir Dujmović, ter sam autor. Priredbu je vodila prof. Ana Lemić, predsjednica Matice hrvatske, a izniman kulturni događaj obogatio je katedralni zbor pod ravnanjem s. Velimire Marinović.

Biskup Bogović, koji je svojedobno predstavio i dvije prethodne Tomčeve knjige ("Ponoćne misli" i "Moj obračun s KGB-om") među ostalim je rekao da Tomac poput onih mudraca s istoka donosi Isusu svoj dar - spremnost da se za istinu uputi u neizvjesnost, svjesno prihvaćajući križ sumnjiva čovjeka u društvu kojem je pripadao. Iako je biranim riječima pohvalio Tomčevu iskrenu želju za obraćenjem biskup je dodao da u približavanju Bogu kod svakog čovjeka uvijek ima još neučinjenih koraka i da se u tome ne može "pretjerati".

Tomcu su na putu obraćenja pomogli Dostojevski i Krleža - prvi kao uzor, drugi kao anti-uzor. Biskup Bogović je, preporučujući ovu knjigu čitateljstvu, zaključio: "Iz njegovih knjiga svaki će dobronamjeran čitatelj zaključiti da je Crkva mnogo učinila za hrvatski narod. Svaka naime stranica odiše domoljubljem, a dijelovi se mogu čitati i kao duhovno štivo."

Tihomir Dujmović je pak posebno istaknuo ljudsku dimenziju Tomčevog obraćenja kao prave ljudske drame za koju su mislilo da se ne može dogoditi jednom čovjeku njegova formata. Uočio je kako Tomčevo vjersko obraćenje prati i njegovo političko obraćenje. Zaključio je tvrdnjom da "na našim prostorima još nismo imali ovako iskreno obraćenog komunista i zato smo mu zahvalni".

U završnoj riječi prof. Tomac je za sebe rekao: "Danas sam sretan čovjek koji mirno čeka da iscure posljednja zrnca pijeska iz ure njegova života." Vjernike je nazvao sretnim ljudima koji provode život u ljubavi. Naglasio je da postoje tri zla s kojima se suočava svaki čovjek: zlo u čovjeku, društveno zlo ter smrt kao propadanje i razaranje. Izrazio je svoj oduševljenje za kvantnu fiziku u kojoj otkriva nit života koju su mistici intuirali. Posebno je istaknuo razliku između razumskog shvaćanja postojanja Boga i vjere kao dobra ter milosnog zahvata Božjeg u osobni život čovjeka, po kojem je vjera dar koji nužno utječe na promjenu života, tj. na obraćenje.

Obraćanje nazočnima završio je političkom porukom hrvatskom narodu, naglasivši negativne posljedice globalizacijskih procesa: "Napadnuti su temelji hrvatskog nacionalnog bića: obitelj (kao zajednica ljubavi), domoljublje (kao emotivna zajednica prošlih i sadašnjih generacija) i vjera kao bitan čimbenik identiteta našega naroda." Umjesto toga stvara se čovjek bez identiteta, puki potrošač podložan manipulaciji... Zbog svega toga budućnost hrvatskoga naroda je rukama vjernika.

U sklopu programa biskupov tajnik fra Draženko Tomić pročitao je nekoliko dijelova iz Tomčeve knjige. Posebno je bilo zanimljivo čuti o pet razdoblja Tomčeva života: 1. djetinjstvo (život u tradicionalnoj, kršćanskoj, hrvatskoj obitelji); 2. razdoblje pobune protiv Boga (vrijeme ateizma i uvjerenja da je i bez Boga moguće izgraditi socijalistički raj na zemlji); 3. razdoblje borbe vjere i nevjere (najdulje razdoblje njegova života, vrijeme postupnog obraćenja i napuštanja vjere u komunizam); 4. razdoblje u kojem je pobijedila vjera (ipak nije još postao vjernik Katoličke crkve, smatrajući da mu njezino posredovanje nije potrebno); 5. posljednje razdoblje u kojem postaje vjernikom Katoličke crkve (prošao je težak proces pokajanja, a knjigom je pokazao da je išao svojim putem i kako je došao do Isusa).

No nadasve su bila zanimljiva i uvjerljiva dva sljedeća priloga: Deset sotonskih ultimatuma (Sustavno i smišljeno ispiranje mozga hrvatskim građanima), ter Tomčev odgovor na pitanje odnosno dvojbu: Jesam li od Isusa napravio svoj ideal? Glede prve teme Tomac je u uvodu istaknuo: "Nije slučajan napad na nacionalnu državu i religiju jer su one najjača snaga koja se opire ateističko-liberalnom svjetonazoru i vladavini profita. U provođenju protuhrvatske strategije glavnu ulogu igraju mediji, političke stranke i nevladine udruge, obavještajne službe i znanstvene institucije."

Ti su dijelovi knjige vrlo snažni, intrigantni i inspirativni pa ću ih u cijelosti prenijeti sljedećom prigodom.


- 12:08 - Komentari (73) - Isprintaj - #

VJERA PONIZNOGA ČOVJEKA

"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (3)

A sada pustimo da u špilju uniđe ponizni čovjek, koji vjeruje da ne zna sve; čovjek koji hoće učiti, čovjek koji je jednostavan. On gleda isti prizor što ga je gledao oholica, a ipak on taj prizor drukčije vidi. Gleda krov staje i vidi veliko zvjezdano nebo; gleda Djetešce i vidi Onoga koga ni nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti; gleda jasle, a vidi Boga koji postade čovjekom da nam bude hrana. Zna da ove dječje očice gledaju dubinu srdaca i čitaju njihove tajne da ih jednom sude; povoji koji sada ovijaju tijelo Djeteta - on to znade - bit će jednom raskinuti, jer život ne može biti moćan zarobljen; zna da ove rumene usne svojim poljupcem daju neumrlost, a njihov govor donosi vijest mira i oproštenja. Zna da su svi narodi položeni u ove slabe ruke.

Datum je 25. prosinca, ali ovom poniznom čovjeku to je Božić; jasle su prijestolje, slama je kraljevsko perje, staja je dvorac, a Djetešce je Bog. On je našao Mudrost, jer je bio lud; našao je Moć, jer je bio slab; našao je Beskonačnost, Neizmjernost i Vječnoga Boga, jer je bio malen; - jer jedino kad smo maleni otkrit ćemo ono što je veliko.

Samo ponizan čovjek shvaća da mu je potrebna pomoć odozgo. Dakle samo ponizan čovjek razumije značenje Utjelovljenja. Sjetimo se da riječ "utjelovljenje", "inkarnacija", znači "u tijelu". Kad želimo istaknuti nečiju krjepost, npr. prijaznost, kažemo u pretjeranom obliku da je takav utjelovljena prijaznost. Pri tome mislimo da je ideal prijaznosti u njemu poprimio ljudski oblik. Kad sad govorimo o Utjelovljenju, doista mislimo na to da je Život, Istina i Ljubav savršenog Boga uzela vidljiv ljudski lik u osobi našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.

Vjera govori poniznu čovjeku: Ovo je Dijete Utjelovljena Riječ, pravi Bog i pravi Čovjek; On je Stvoritelj ljudskog roda, i taj Stvoritelj postao je čovjekom: On treba mlijeko za svoju hranu, ali iz njegove ruke hrane se ptice nebeske; rođen je od majke, ali on je Onaj koji je postojao prije svoje majke i prema tome učinio ju je lijepu i bezgrješnu, kako bismo i mi učinili sa svojom majkom, samo kad bismo mogli; leži na zemlji u slami, a ipak On podržava svemir i vlada Nebom; rođen je u vremenu, a ipak je postojao prije svih vremena. On, koji je stvorio zvijezde, sada je ispod zvijezda.

Zakonodavac zemlji - prognanik zemlje; On, koji ispunja svemir, leži u jaslama. A ipak oholica vidi samo djetešce. A ponizan čovjek, prosvijetljen vjerom, vidi u ovom Djetetu dva života Kristova - Božanski, koji Krist uvijek posjeduje svojim vječnim porađanjem u Očevu krilu, i ljudski život, koji je započeo svojim Utjelovljenjem u Djevičinom krilu i tu se ništa ne mijenja niti ima kakve smetnje. Božansko u njemu ne upija ono što je ljudsko; ono što je ljudsko ne umanjuje ono što je božansko. A u tom sjedinjenju samo je jedna osoba, Božanska Osoba, a to je Osoba Riječi Božje. Ovome nema nikakve ljudske analogije - ni sjedinjenje našeg tijela i naše duše u jedinstvu naše osobe ne govori nam ništa o dubini tajne Boga, koji postade čovjekom da bi čovjek opet mogao postati slika i prilika Božja.

Dakle samo ponizne, jednostavne duše, koje su dovoljno malene da vide Božju veličinu u malenom Djetetu, mogu razumjeti razlog njegova pohoda. On je došao na ovu našu jadnu zemlju da donese jednu zamjenu; da nam kaže kako samo Bog može reći: "Dajte mi vaše čovještvo, a ja ću vam dati moju vječnost; dajte mi vaše umorno tijelo, a ja ću vam dati otkupljenje; dajte mi svoje slomljeno srce, a ja ću vam dati ljubav; dajte mi svoje ništavilo, a ja ću vam dati moje Sve."

(nastavlja se)



- 00:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.12.2008., srijeda


ŠTO ZNAČI POSTATI DJETETOM?

"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (2)

Što znači biti djetetom? Biti dijete znači biti nešto sasvim drugo, nego što je današnji čovjek. Znači imati duh koji struji iz vode krštenja; znači vjerovati u ljubav, vjerovati u ljepotu, vjerovati u vjeru; znači biti tako malen da patuljci mogu šaputati na uho; znači od bundeve napraviti kočiju koju vuku miševi umjesto vranaca; znači pretvoriti ono što je nisko u uzvišeno i pretvoriti ništa u sve, jer svako dijete nosi u duši svoju kumu-vilu; znači živjeti u orahovoj ljuski, a smatrati se kraljem beskrajnih prostranstava.

Svemir je kutija igračaka. Dijete pruža ruke u suton, od guranja među zvijezdama puno je zlatne prašine. Ponekad nestašno i mjesec zadirkuje. Meteori mu zabadaju nosove među prste. Grohotom se grmljavini smije što reži u štenari, a ruga joj se kad otrese gorućim lancima. Poskakujući uzlazi i izlazi kroz nebeska vrata. Oko njegovih nogu pod je pokriven slomljenim fantazijama. Trči dalje po eterskim poljanama. Lovi se sa zemljom što se valja. Provlači se među kopita sunčevih konja. Stoji uspravno u krilu majke Prirode i na tisuću joj načina zapliće spuštenu kosu, da vidi kako bi najljepše izgledala.

Eto što znači biti dijete. Evo dakle i zašto jedino ukoliko smo maleni otkrivamo nešto veliko.

Postoji uska veza između fizičke malenosti, tj. djetinjstva i duhovne malenosti, koja je poniznost. Ne možemo uvijek biti djeca, ali možemo uvijek gledati kao djeca, drugim riječima, možemo biti ponizni. I u duhovnom redu vrijedi isti zakon. Ako čovjek hoće otkriti nešto veliko, mora se uvijek umanjiti. Uveličava li svoj "ego" do beskonačnosti, neće ništa otkriti, jer ništa nije veće od beskonačnoga. Ali ako svede svoj "ego" na nulu, otkrit će sve veliko, jer nema ništa manje od njega samoga. Kako će čovjek otkriti Boga u božićno vrijeme? Kako će naći razloge svome veselju?... Samo ako bude malen i ponizan, naći će beskonačnoga Boga u liku malenog Djeteta.

Da tu istinu shvatimo zamislimo dva čovjeka kako ulaze u špilju gdje je Djetešce rođeno. Jedan je nadut, drugi je ponizan čovjek. Pustimo u Betlehemsku špilju najprije nadutog čovjeka, otrovana ohološću, puna površnog znanja što ga je popabirčio u nekom priručniku Wellsove povijesti svijeta (danas bi to bio Internet - m.op.). Zar mislite da će on naći beskonačnoga Boga? Ta ovaj čovjek je tako velik te misli da nema ništa veće od njega; tako je pun sebe da u njega ne može stati ništa drugo. Tako je mentalno velik da mu je sve maleno.

Ono što je doista veće od čitavog svemira, njemu je samo djetešce, povijeno u pelene... Smiješi se lakovjernim pastirima, koji vjeruju u anđele, i neznanju mudraca, koji vjeruju u vodstvo zvijezde po providnosti. Djevica Marija sjeća ga neodređeno na egipatsku legendu o Kristu. Jedva da se udostoji baciti pogled na Josipa, odrpana čovjeka, koja gostioničar s pravom nije htio primiti. Oholica pomišlja na sve ono čime je znanost zagospodarila zemljom i kako je ludo gledati Stvoritelja u malom djetetu. Zadržava se na Relativnosti, a onda na tome kako je besmisleno proslavljenu amebu nazivati Gospodarom neba i zemlje. Sjeća se što je kontrola rađanja učinila, da siromasi ne daju djecu na svijet, i kako je luda bila Majka ovog Djeteta, koja mu je mogla pružiti samo staju imalo slame s gumna.

Promašio je Beskonačno, jer je bio ohol; nije otkrio Boga, jer je bio prevelik. Jer jedino kad smo maleni otkrivamo nešto veliko - pa i Boga!

(nastavlja se)



- 00:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #

02.12.2008., utorak


TRAŽENJE BESKONAČNOGA

"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (1)

Kako će duša naći Boga? Psihološka je činjenica, da samo onda kad postajemo maleni, otkrivamo velike stvari. Ovaj zakon primijenjen na duhovno područje, govori nam kako ćemo naći neizmjernoga Boga: samo tako da budemo kao malena djeca. Sada namjeravamo pokazati istinitost toga zakona pozivom na osobno iskustvo, a onda ćemo vidjeti kako ga Bog primjenjuje.

U fizičkom redu mogli ste opaziti da se djetetu sve čini velikim; njegov otac veći je od ikojeg drugog čovjeka na svijetu; njegov stric što stoji kod prozora, viši je od hrasta ondje u dolini. Dijete voli priču o čovjeku što se po stabljici graha popeo do neba. Svakako stabljika graha ne dosiže do zvijezda, ali u očima djeteta je ipak tako, jer ono je tako maleno da mu je sve u usporedbi s njim veliko pa i stabljika graha. Samo kad dijete odraste postaje mu ta stabljika malena. Samo kad smo maleni, otkrivamo nešto veliko.

Uzmimo drugi primjer: sva djeca rado jašu na metli kao na konju i tim samim što su uzjašili onaj komad drva, on se kao u čudu pretvara u vatrena konja, a metlaševa glava postaje griva što leprša na vjetru. U zbilji metle nisu konji i svežanj metlaša nije griva, već djetetu izgleda to istinitim, jer je tako maleno da mu se sve s obzirom na njegovu osobu pričinja velikim. Čak su i njegovi divovi što prolaze šumama gazeći ih kao travke, tvorevine malešnosti. I tek kad dijete poraste i odraste njegovi divovi umiru i priče gube svaki smisao. Jedino kad postajemo maleni otkrivamo ono što je veliko.

I zadnji primjer. U mnogim se kućama dijete igra olovnim vojnicima, koji nisu ni pet centimetara visoki. Ono ih postrojava na zapovijed poručnika, bojnika, generala i šalje ih na neprijatelja. Za njega oni vojnici nisu od cinka već od kostiju i mesa, nisu visoki pet centimetara već metar i osamdeset, nisu naoružani prividnim topovima već pravim mitraljezima; nisu nepokretni već jurišaju.

Ono osjeća vonj bitke, čuje prasak granata, vidi kako padaju vojnici ranjeni na smrt. Crvena boja tepiha jest krv što preplavljuje bojno polje, dok dalekometni topovi pretvaraju makova polja u more krvi. To je pravi rat i neće biti mira dok ne svrši. Kad dijete odraste neće se više igrati, vojnici će postati polupane igračke, njihov stas od 180 cm past će na pet centimetara, bit će bačeni u koš za otpatke i nestat će zajedno s radostima djetinjstva, koje se nikada više neće vratiti.

(nastavlja se)


- 11:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.12.2008., ponedjeljak


VJEČNI GALILEJAC

Adventsko razmišljanje... "Padaj s neba, roso sveta...!

Premda je jutros rano bilo vrlo vjetrovito i kišno, na moje veliko iznenađenje gospićka je katedrala na prvoj zornici ovoga Došašća bila gotovo puna – odraslih vjernika, mladih i djece (nešto slično vidio sam samo u Solinu na Gospinu otoku, s tom razlikom što su solinski osnovci i srednjoškolci – zahvaljujući umješnoj animaciji župnika don Vinka Sanadera - spremniji na rano ustajanje pa ih je mnogo više na misi). Ovdje je tradicija da zornice redovito predslavi biskup. Tako je bilo i jutros – svečano i raspjevano... "Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine...!" Tako će biti svaki dan osim nedjeljom. Župnik je ispovijedao a ja sam koncelebrirao, ali po potrebi ćemo se mijenjati jer imamo i večernju misu.

Budući da je običaj da na svakoj zornici predslavitelj propovijeda oko pet minuta, biskup je u kratkoj homiliji, prema današnjem evanđelju o stotniku koji je Isusa molio da mu izliječi slugu, istaknuo čudo kako je rimski vojnik postao kršćanima uzor molitelja (ponizno i ne tražeći ništa za sebe nego za svojega "roba"). Zato je zaslužio da njegove riječi ne samo ostanu zabilježene u Bibliji kao snažna ispovijest vjere, nego također uđu u liturgiju u trenutku vjernikova stajanja pred Najsvetijim pod prilikama kruha i vina: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga ( odnosno, duša moja)!"

Dakle, danas je drugi dan nove liturgijsko-crkvene godine, prva nedjelja Došašća (Adventa) njezin je početak. Četiri adventska tjedna odnosno nedjelje - koje nam simboliziraju četiri ljubičaste svijeće u našim crkvama, obiteljima ter, hvala Bogu, i na javnim mjestima - jesu vrijeme duhovne priprave za najveći događaj u povijesti čovječanstva – Božić, rođenje maloga Boga u liku Velikog čovjeka - Čovjekoboga i Bogočovjeka!

Došašće dakle nije tek određeno doba crkvene godine. Njegova duhovnost spada u jedno od temeljnih obilježja cijeloga kršćanskog života. Jer kršćanin je čovjek Došašća, zato što je sav naš život u znaku iščekivanja drugog Dolaska Gospodinova. Krist je ona "blažena nada" da će napokon nastati "nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva" (2 Pt 3,13).

Ali kršćanin nije čovjek koji tek pasivno iščekuje tu Kristovu završnicu ljudske povijesti i uspostave novoga Božjeg svijeta. Nama kršćanima svijet je predan kao zadatak. A Došašće nam posvješćuje našu temeljnu kršćansku zadaću: da se već ovdje na zemlji potpuno posvetimo izgradnji boljeg, Božjeg svijeta i tako pripremamo uspostavu Kraljevstva nebeskog.

Također, kako sam istaknuo u jučerašnjem razmišljanju, prva nedjelja Došašća otkriva nam konačni smisao našega života i ukazuje nam na našu konačnu nadu. Kako je već rečeno, ponajprije se spominjemo Kristova prošlog odnosno prvog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića. Ali Krist govori o svome dolasku na kraju vremena. On će doći iznenada poput domaćina koji se vraća s putovanja. Zato od nas traži da budemo BUDNI kako nas pri svom povratku ne bi iznenadio (kao kad npr. direktor tvrtke zatekne djelatnike u neradu).

U želji da svojim "župljanima" (koji to žele) pomognem u održavanju duhovne BUDNOSTI tijekom Adventa, prenosit ću (prema mogućnostima i okolnostima) tjedno barem jedan kratak ulomak iz sjajnog duhovnog djela velikog i poznatog američkog (medijskog) biskupa Fultona J. Sheena VJEČNI GALILEJAC. To je djelo prvi put na hrvatskom objavljeno 1959. godine ciklostilom Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, a ja ovdje koristim izdanje đakovačkog nakladnika "U pravi trenutak" iz 1990.

Idući ususret Božiću, kao i našem konačnom susretu s Bogom, svjedoci smo – ističe pisac F. J. Sheen - stalnih promjena u svijetu i u sebi pa si posvješćujemo činjenicu da ništa ljudsko nije trajno – ni kraljevstva, ni sistemi, ni ideologije... No u našu je povijest ušao Jedan koji se pokazao u sebi i u svemu svome ostvarenju neprolaznim i vječnim. To je Isus, naš uskrsnuli Gospodin! Bezbrojni sljedbenici Isusa Krista svojim su životom posvjedočili da se jedino radi Njega i njegova života isplati živjeti i umrijeti. Jer samo On, Vječni Galilejaca jamči svima vječni život.

Hodajmo prema Njemu radosno, u društvu s Njim i s braćom!



- 15:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se