Don Blog

30.11.2008., nedjelja


EVANĐEOSKI POZIV NA BUDNOST

Nedjeljno razmišljanje na početku nove crkvene godine
(Evanđelje: Mk 13,33-37)


Dragi vjernici, želim vam sretnu novu godinu!
Nemojte se čuditi ovoj čestitki, nisam se zabunio, jer svaka nova liturgijska godina počinje prvim danom Adventa, Došašća, a to je danas! Ovo sveto vrijeme od četiri tjedna, koje je pred nama, vrijeme je priprave za Božić, ali i vrijeme vježbanja trajne spremnosti za naš susret s njime, za konačni Gospodinov Dolazak, na koncu vremena.

Zato nas Krist poziva na budnost, na zdravu kršćansku razboritost, da nas ništa u životu toliko ne zaokupi da prestanemo misliti na vječnost. Molimo ga danas da nam vrijeme Došašća bude plodna duhovna priprava za Božić, da Njegov rođendan proslavimo bolji nego lani! To znači – kada na Badnji dan promislimo kako smo proživjeli Došašće – da ne kažemo: "Lipe cvatu... sve je isto ko i lani!", nego da svatko od nas pojedinačno, ali također cijela naša (virtualna) župa – ostvari duhovni napredak!

Braćo i sestre, prva nedjelja Došašća otkriva nam konačni smisao našega života i ukazuje nam na našu konačnu nadu. U Adventu se najprije spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića. Ali, u današnjem evanđelju Krist slikovito govori i o svome dolasku na kraju vremenâ. Nitko ne zna kada će se to dogoditi. On će doći iznenada poput domaćina koji se vraća s putovanja. Zato Isus od nas traži da budemo budni kako Ga ne bismo dočekali nespremni, kako nas On pri svome povratku ne bi iznenadio (kao npr. kad gazda zatekne svoje djelatnike u neradu, ili učitelj djecu u razredu u neredu).

Međutim, što zapravo znači ta budnost? To nije trajno bdijenje, nespavanje – jer klonuli li bismo od umora i tek tada bi i naša budnost prestala. Budnost, kako je Isus zamišlja i kakvu od nas traži, jest budnost naših duhovnih osjetila na sve oko nas. Tako da ne propustimo učiniti neko dobro i da nas ne zavede neko zlo, da ne padnemo u grijeh! A što to nama znači u ovim današnjim prilikama? Na kojim bismo područjima života posebno trebali biti budni? Gdje moramo paziti da ne padnemo?

Iskustvo kaže da su suvremeni kršćani najmanje oprezni na zamke Zloga u svakodnevnom životu, posebno kad je riječ o medijskoj ponudi zabavnih sadržaja. To se događa i kod nas i u svijetu – posvuda istu muku muče kršćanski roditelji koji svoju djecu žele zaštititi od zlih utjecaja televizije, videoigrica, štetnih knjiga, lošega društva, ulice... Ali, posebno su u opasnosti djeca onih kršćanskih roditelja koji, pod utjecajem propagande, smatraju da nema nikakvih opasnosti, da je sve dobro, da to djeci ne može naškoditi, da Crkva često pretjeruje, da smo u 21. stoljeću i ne možemo se vraćati u srednji vijek... itd... itsl.

Međutim, situacija je mnogo ozbiljnija. Mi smo kršćani i zato moramo drukčije razmišljati. Nama je Bog dao duhovne oči da vidimo i ono što drugima nije dostupno. Zato mi ne smijemo podcijeniti hitnost biblijskog poziva na bitku, niti zaboraviti kako Sv. pismo na samom početku opisuje našega najvećeg neprijatelja, Zmiju, kao "lukaviju od sve zvjeradi što je stvori Bog" (v. Post 3,1). Krist nas poziva da budemo budni i bdijemo, tj. da budemo na oprezu spram đavlovih smicalica, a naročito glede njegova posebnog zanimanja za djecu i mlade. Napasti obično počinju s "malim" kompromisima (popuštanjima), ali neprijatelj time samo želi osigurati prostor za one veće.

Svi znadete kako nam golemi pritisak nemoralnog društva otežava pružanje otpora, jer svaki roditelj želi da mu djeca budu sretna. A mladi znaju biti vrlo nesretni kada se opiremo njihovim željama da budu u trendu, u modi, da se ne razlikuju od drugih kako ih ne bi proglasili konzervama a njihove roditelje "fosilima" ili "inkvizitorima". No, dragi roditelji, treba gledati dugoročno. Jer Bog Otac želi da vaša djeca budu sretna uvijeke, pa nam njihova istinska sreća vazda mora biti pred očima srca! Ne smije se zaboraviti mudra izreka: "Korijeni su odgoja gorki, ali su plodovi slatki!" Potrebno je dakle biti svjestan da se neprijatelj u našemu društvu na svakom koraku obrušava na duše naše djece. Radi toga se uvijek, u svakome naraštaju kroz povijest, vodi borba za svaku pojedinu dušu.

To je često isticao papa Ivan Pavao II. A evo ovih je dana i papa Benedikt upozorio na štetnost mode koja reklamira ružno i nakazno odijevanje, tetoviranje i piercing. Neki odmah kažu: Što se Crkva ima u to petljati?, ali sve je to štetno za dušu i za tijelo!

Dakle, svi zajedno moramo biti budni. A to znači kako potpuno budni roditelji trebaju najprije razviti strategiju molitve. Bez molitve kršćaninov duh se uspava, postane tvrd, gluh i slijep za razlikovanje dobra od zla. Bez molitve vjernik brzo postane psovač. Bez molitve kršćanin lako postane poganin. Bez svakodnevne molitve, redovite sv. mise, ispovijedi i čitanja Biblije kršćanin uvene "ka cviće bez vode"!

Zato, dragi vjernici, odlučimo danas da ćemo u ovome Došašću više moliti i češće čitati Sv. pismo. Jer moliti znači bdjeti nad svojim mislima i riječima; dopustiti da Bog oblikuje naše misli, riječi i djela! Dakle, biti budan znači biti aktivan - ali to nije budnost u disko klubu do jutra ili u birtiji, nego ozbiljno korištenje dragocjenog vremena za molitvu, rad, učenje i zdravu zabavu. Samo u takvoj evanđeoskoj budnosti možemo biti zauzeti za rast Kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji i izgrađivati našu dragu Domovinu, njegujući svoj duhovni PZO – ponos, zajedništvo i optimizam!

Eto, dakle, poruka današnjeg evanđelja je poziv na ozbiljnost u životu – jer svi ćemo stati pred sudište Božje, ali ne znamo kada će to biti! Prihvatimo li tu ozbiljnost na koju nas Isus poziva, bit ćemo uvijek budni za potrebe svojih bližnjih i neće nas iznenaditi ni smrt ni Sudnji dan.

Zato imajmo na umu riječi Sv. Pavla: "Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan (Gospodinova dolaska) mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo!" (1 Sol 5,4-6). Amen.


- 09:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #

29.11.2008., subota


ZLATNI VIJENAC OD PLAČA I SMIJEHA U STUTTGARTU
Pedeseta obljetnica Hrvatske katoličke zajednice u njemačkoj biskupiji Rottenburg-Stuttgart

Pod geslom "Vjerni Bogu, Crkvi i Domovini 1958. - 2008., Hrvatska katolička zajednica (HKZ) Stuttgart prošlog je vikenda dvodnevnim programom svečano proslavila pedesetu obljetnicu svojega utemeljenja i djelovanja. U subotu 22. studenoga, u Beethoven Saal ugledne kulturne ustanove "Liederhalle", upriličen je svečani koncert, a u nedjelju 23. studenoga na svetkovinu Krista Kralja u Hegel Saal istoga centra održano je euharistijsko slavlje koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Oba dana obje su goleme dvorane bile dupkom ispunjene.

U bogatom programu svečanog koncerta u subotu nastupili su Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivan Ivančan, zborovi hrvatskih katoličkih zajednica Stuttgart-Centar i Stuttgart-Bad Cannstatt, folklorne skupine katoličkih zajednica Stuttgart-Centar "Tomislav" pod vodstvom Marijane Grgić i Bad Cannstatt "Krešimir" pod vodstvom Ivanke Kamenšek, Musikverein Trompetle Weilimdorf iz Stuttgarta, Goran Škerlep, Kora Pavelić, Đani Stipaničev, Double "M" te glumac Tomislav Martić. Premda je glavnina programa bila ukrašena bogatstvom hrvatskog folklora, kao središnja točka bio je završni dio (magistral) sonetnog vijenca "Vijenac od plača i smijeha" Malkice Dugeč. Kroz program je vodila Lejdi Oreb s nadahnutim povezivanjima pojedinih točaka.

Tijekom gotovo dvosatnog programa okupljene su pozdravili voditelj HKZ Stuttgart-Centar fra Nediljko Brečić (koji je ujedno podnio glavni teret organizacije i cjelogodišnje pripreme), uime Generalnog konzulata RH iz Stuttgareta konzulica savjetnica mr. Mirjana Božić, uime predsjednika Vlade RH dr. ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva Petar Čobanković, predsjednica Hrvatske matice iseljenika Danira Bilić te provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita dr. fra Željko Tolić. Nakon kraće stanke u nastavku je u zabavnom programu nastupio Miroslav Škoro. Točno u jedan sat poslije ponoći, prema njemačkim običajima, program je završen bez ičijeg negodovanja ili namjere da se tulumari do jutra.

U nedjeljnoj svečanoj koncelebraciji bili su uime biskupa biskupije Rottenburg-Stuttgart dr. Gebharda Fürsta mons. Rudolf Hagmann, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Ante Kutleša, provincijal Tolić, fra Nediljko Brečić, voditelj HKZ Stuttgart-Bad Cannstatt fra Jure Zebić te još 11 redovničkih i biskupijskih svećenika, među kojima je s velikom radošću bila i moja malenkost.

Misno slavlje započelo je ophodom kroz dvoranu s likom Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Pozdravnu riječ uime hrvatskih katoličkih zajednica u Stuttgartu: Bl. Alojzija Stepinca, Sv. Martina, Sv. Nikole Tavelića i Sv. Ivana Krstitelja uputio je fra Nediljko. "Danas slavimo 50. obljetnicu organiziranog dušobrižništva za Hrvate katolike ne samo u Stuttgartu, nego u cijeloj biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Naša zajednica čuva i štuje pralik Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Vjera u Boga i odanost Majci Božjoj sačuvala je naš narod tijekom duge i teške povijesti. I danas u vremenu globalizacije Bog i Gospa čuvaju nas iseljene Hrvate, naše obitelji i naš narodni i katolički identitet", rekao je među ostalim fra Nediljko. Mons. Hagmann istaknuo je kako hrvatske katoličke zajednice u Njemačkoj posebno označava prepoznatljiva vjerska životnost, za koju je Hrvatima zahvalio.

Kardinal Bozanić prenio je čestitku biskupâ Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH na čelu s kardinalom Vinkom Puljićem, i u svoje osobno ime. Susret s Isusom na ovoj zemlji susret je s potrebnima, istaknuo je u propovijedi. "Približavanje Isusu je pomaganje onomu koji je u potrebi. Gotovo da su siromašni na takav način postali posebni sakrament susreta čovjeka s Isusom Kristom. Ovo nas evanđelje (koje govori o konačnoj Kristovoj presudi na Sudnji dan – m.op.) spušta u našu svakidašnjicu i govori kako mi ovdje na zemlji odlučujemo što će biti poslije. Naši su suci ne moćnici nego siromašni, potrebni. Oni će biti na kraju vremena naši suci", istaknuo je kardinal, dodajući kako često nismo u stanju prepoznati dobro oko sebe, čak ponekad i u nama samima.

Ovaj svijet je više usmjeren prema crnim stvarima, nastavio je mons. Bozanić. Mediji donose crne vijesti, a evanđelje nas poziva da prepoznamo dobro, da dobro slijedimo i tako dobro umnažamo. Na dan kada slavimo veliki jubilej 50. godina Hrvatske katoličke zajednice u Stuttgartu i u ovoj biskupiji, uime Crkve u hrvatskom narodu zahvaljujem vama draga braćo i sestre, za sve ono dobro što te činili međusobno, osobito za dobro koje ste učinili prema svojoj domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u teškim vremenima i godinama rata.

Premda smo bili pritisnuti mnogim nevoljama, premda se oko nas očitavalo zlo na razne načine, upravo u tom vremenu mnogi su bili motivirani činiti dobro. Velika se solidarnost očitovala u hrvatskom narodu. To ne smijemo zaboraviti. Željeli bismo da ta solidarnost koja se tada očitovala bude i danas nadahnuće mnogima u hrvatskom narodu da svi mi: Crkva, vlast i svaki pojedinac ima više osjećaja za one koji su u potrebi jer je to jedini kriterij kršćanstva.

Danas odajem priznanje i zahvaljujem svim dušobrižnicima, svim svećenicima koji su ovdje djelovali od početka misije do danas. Na poseban način zahvaljujem o. Željku Toliću, jer njegovi franjevci godinama vode ovu misiju, ali ne samo ovu nego i tolike misije u Njemačkoj. Zahvaljujem za službu koju vrše njegova braća među Hrvatima ovdje u ovoj zemlji kao i u drugim zemljama svijeta. Zahvaljujem i odajem priznanje redovnicama i pastoralnim djelatnicima. Neka ovaj dan bude dan zahvale, ali i dan molitve za one koji su vodili, koji vode i koji će voditi naše hrvatske katoličke zajednice, kazao je kardinal Bozanić, zaključivši kako je ta obljetnica zapravo pedeset godina slavljenja svetih misa i molitve na hrvatskom jeziku, što je snaga i prepoznatljivost Hrvata katolika, a to je i dio našeg identiteta.

U prikaznim darovima HKZ Stuttgart-Centar prikazala je križ, HKM Essllingen Bibliju, HKZ Waiblingen svijeću, HKZ Sindelfingen kruh, HKZ Ludwigsburg vino, HKZ Stuttgart Bad Cannstatt cvijeće i kip bl. Alojzija Stepinca. Na kraju je provincijal Tolić posebno zahvalio kardinalu Bozaniću na predvođenju misnog slavlja te je svima uputio čestitku za jubilej. Kardinal je o. Nediljku predao medalje Bl. Alojzija Stepinca i Bl. Augustina Kažotića ter je na kraju potaknuo posebno mlade neka uvijek čuvaju svoju savjest.

Misno slavlje, na kojem su bili i sinjski alkari, svojim je pjevanjem uveličao Zagrebački folklorni ansambl "Dr. Ivan Ivančan" pod ravnanjem Marijana Makara ter zborovi HKZ Stuttgart-Centar i Stuttgart-Bad Cannstatt pod vodstvom s. Nevenke Tadić. Na kraju je ZFA sa solistima Evelin Novak i Đanijem Stipaničevim ponovno izveo magistral iz "Vijeca od plača i smijeha".

Za jubilejsku prigodu tiskana je knjižica "Hrvatska katolička zajednica u Stuttgartu 1958.-2008. – Prigodom 50. obljetnice pastoralnog djelovanja među Hrvatima katolicima u Stuttgartu" s CD-pločom (izdavači su HKR Zagreb i HKZ Stuttgart). Knjižica (veličine 15,5 x 14 cm, 59 str.) sadrži na hrvatskom i njemačkom jeziku posvetu-zahvalu ("Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, Biskupiji Rottenburg Stuttgart, koje su nas Hrvate prihvatile kao braću i sestre, hrvatskim vjernicima za živo i nepokolebljivo svjedočenje vjere, svećenicima i pastoralnim suradnicima za ljubav i zalaganje u dušobrižničkom djelovanju kroz proteklih 50 godina"), Predgovor, Nekoliko povijesnih podataka iz života hrvatskih katoličkih zajednica u Stuttgartu 1958.-2008., sonetni vijenac Malkice Dugeč "Vijenac od plača i smijeha", Bilješku o autorici ter na kraju popis sponzora.

Na prednjoj strani omota otisnut je poznati zabat s prvim poznatim likom Bogorodice u hrvatskoj umjetnosti, nađen u Biskupiji kraj Knina (XI. st.), a na zadnjoj stranici je slika pročelja katedralne crkve Sankt Eberhard u Stuttgartu, gdje se slavi najposjećenija nedjeljna sveta misa (u 15 sati). Izvrsno opremljena i kvalitetno tiskana knjižica obogaćena je crtežima Vere Gašparović i raznim drugim, Hrvatima važnim, ilustracijama. Na CD-ploči je snimka cijelog sonetnog vijenca (koji čitaju Tomislav Baran, Tomislav Martić i Lejdi Oreb), magistral i uglazbljen(o) magistral(e) što je maestralno obavio Marijan Makar (izvode ga studijski orkestar i zbor ter solisti Evelin Novak i Đani Stipaničev).

Magistral(e) odnosno akrostih HRVATI DOMOVINI glasi kako slijedi, a kako zvuči - nemoguće je opisati tek jednom riječju - užitak:

Hrvatsku kroz povijest, otkad rod naš traje,
Riječ zadanu Hrvat ne htjede poreći.
Volja za slobodom snagu diva daje,
A tuđini: "Majko", ne htje Hrvat reći.
Trnju iz dubine nade se izvuku.
I poklisar Božji, svih Hrvata dika,

Domu, Crkvi služi. Bratsku pruža ruku.
Opekla je mnoge snaga pravednika.
Mi ostasmo uvijek ono što smo bili:
Odvjetnici mira i svete slobode.
Vjernost Domovini – Gospi povjerili.
Izvori nas mame. Zovu braća, seke.
Neka Božja milost povratak nam prati
Ime nek' Hrvata čuva Bog navijeke!

Kao što je u sonetnom vijencu naglašeno istaknut povratak u Hrvatsku, tako je on i u pozdravima na svečanom koncertu žarko i često spominjan. U nekim trenutcima (ovo kažem bez namjere da karikiram!) mogao se dobiti dojam kako će gotovo već sljedećeg vikenda Hrvati zagušiti granični prijelaz na Bregani – što je svakako simpatična, premda nerealna pomisao… U sadašnjim okolnostima važno je da se to događa barem ljeti, kad i Hrvati zajedno s drugima krenu na Jadran!

Naravno, nitko razborit neće nikome zamjeriti što je u toj svečarskoj atmosferi subotnje priredbe izostala izravna riječ mladima (onako kako im se obratio Kardinal u nedjelju na kraju mise), dakle drugoj i trećoj generaciji, koji su rođeni, odgojeni i školovani u Njemačkoj (i koji međusobno komuniciraju upravo na njemačkom jeziku), jer je naglasak, sasvim razumljivo, spontano bio stavljen na prošlost u kojoj je glavno obilježje bila borba za opstanak i očuvanje hrvatskog identiteta u tuđini (koja je mnogima s vremenom postala druga domovina) ter raznim vidovima rada i borbe za hrvatsku slobodu i državu. No, zapravo, sve što se događalo neizravan je govor i poruka također mladima.

Ipak, da sam imao prigodu uputiti jednu riječ razdraganom mnoštvu, upravo bih našoj prekrasnoj mladeži rekao s optimističnim realizmom samo tri rečenice: Ozbiljno se školujte da možete ući u sve važne strukture javnoga života države u kojoj živite! Ne zaboravite materinski jezik i svoj hrvatski identitet! Neizostavno dođite svakoga ljeta u Hrvatsku! Ako Bog dâ, o tome će se sigurno više govoriti o slavlju 75. i posebno stote obljetnice HKZ Stuttgart.

Do toga slavlja neka naši sveti Zaštitnici hrvatskih katoličkih misija, (koje su radi "preustroja" u njemačkim biskupijama promijenile ime i način pastoralnog djelovanja jer su crkveno-pravno postale dijelom njemačkih dušobrižničkih jedinica), među kojima će sigurno biti i Sveti Alojzije Stepinac, vode hrvatsku mladež naprijed tako da za 50 godina s ponosom i radosnim sjećanjem svi budu govorili o slavnoj prošlosti svojih roditelja, koji su ih odgajali pletući hrvatski i katolički duhovni "vijenac od plača i smijeha", kako bi oni mogli, kao i dalje prepoznatljiv "hrvatski biser" u "međunarodnim vodama" Europske unije i globalne interkulturacije, isplesti novi hrvatski vijenac od slave i ponosa.

U to ime ponavlja(j)mo molbu: IME NEK' HRVATA ČUVA BOG NAVIJEKE!



- 19:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

KRŠĆANSKI HUMANIZAM ŽIVOTA I LJEPOTE
Poruke pape Benedikta sudionicima kongresa u Zadru i Vatikanu

Trodnevni međunarodni Kongres "Humanae Vitae za sva vremena: ljudska spolnost življena u velikodušnosti i razboritosti", kako je javila IKA, započeo je jučer u 16.30 sati u hotelu Falkensteiner - Donat u Zadru. Kongres se održava u povodu 40. obljetnice enciklike Humanae Vitae, o temi prirodnog planiranja obitelji i odgovornog roditeljstva. Sudionicima Kongresa poruku je uputio i papa Bendikt XVI. koju je potpisao državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone. Poruka je naslovljena na krčkog biskupa Valtera Župana, predsjednika Vijeća HBK za obitelj, a upućena je svim sudionicima Kongresa.

Kardinal Bertone piše da je Sveti Otac sa zadovoljstvom primio vijest o održavanju Kongresa. "Njegova svetost pozdravlja ovu vrijednu inicijativu koja poziva na dublje promišljanje o otajstvu i daru ljudskog života, podsjećajući kako je ključni pojam za razumijevanje Enciklike i shvaćanja njezine središnje poruke riječ ljubav. Zapravo, ženidbeni poziv, kao i specifični put svetosti koji iz njega proizlazi, temelji se na ljubavi supružnika.

Prokreativna bračna ljubav, otvorena rađanju djece u uzajamnom nesebičnom darivanju muža i žene, ne samo da nalikuje nego i sudjeluje u stvaralačkoj Božjoj ljubavi, koja se konkretno priopćuje dozivajući u život ljudske osobe. Isključiti ovu komunikativnu dimenziju posredstvom djelovanja koje priječi prokreaciju značilo bi poricati intimnu prirodu supružničke ljubavi. Neka primjer i svjedočanstvo tolikih roditelja, doista bogatih vjerom i pouzdanjem, uvijek bude na ohrabrenje i utjehu onima koji svoju očinsku i majčinsku odgovornost žive s poteškoćama ili nesigurnošću.

Zazivajući zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice obitelji, Petrov nasljednik od srca udjeljuje poseban apostolski blagoslov Vama, organizacijskom odboru, sudionicima Kongresa te onima koji se zalažu kako bi se svima navijestila izvorna istina velikodušne i odgovorne bračne ljubavi, u potpunome pristajanju uz zakon upisan u savjest svake osobe. Priopćujući ovo, koristim prigodu da Vas s osobitim poštovanjem srdačno pozdravim. Odani u Kristu, kardinal Tarcisio Bertone, državni tajnik".

Na svečanosti otvaranja, uz organizatore Kongresa: Ured HBK za obitelj, Zadarsku nadbiskupiju, Hrvatsko katoličko liječničko društvo i Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara, prigodne riječi uputili su i državni tajnici iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstva znanosti obrazovanja i športa te Ministarstva obitelji, branitelja i međugenracijske solidarnosti. Dr. Ivan Fuček održao je izlaganje o temi "Suvremenost proročke enciklike". "Cjelovitost i ljepota ljudske ljubavi prema Božjem planu u crkvenom učiteljstvu od Humanae Vitae do Deus Caritas Est" tema je izlaganja prof. dr. Stefana Kampowskog, tajnika Katedre Wojtyla papinskog instituta Ivan Pavao II. za studij braka i obitelji u Rimu. Dr. Josip Baloban izlaže o temi "Vrednote i glavna strujanja današnjeg društva glede braka i obitelji". Kongres nastavlja s radom danas, a o njegovu radu možete pročitati na portalu www.ika.hr.

Prenosim ovdje još jednu važnu poruku pape Benedikta, u kojoj ističe da u suvremenim kulturama treba strastveno i kreativno promicati novi kršćanski humanizam istinske ljepote! Riječ je o poruci predsjedniku Papinskoga vijeća za kulturu nadbiskupu Ganfrancu Ravasiju, u prigodi trinaestog javnoga zasjedanja sedam papinskih akademija, koje je 25. studenoga započelo u Vatikanu o temi "Univerzalnost ljepote: estetika i etika u usporedbi".

Žurno je obnoviti dijalog između estetike i etike, između ljepote, istine i dobrote, jer to zahtijeva sadašnja kulturna i umjetnička rasprava, ali i svakidašnja stvarnost, poručio je Papa. Na raznim razinama dramatično se očituje rascjep, a katkada i oprečnost između dvije dimenzije: traganja za ljepotom, shvaćenom kao izvanjska forma, koju po svaku cijenu valja postići, te istine i dobrote djelovanja kako bi se ostvario izvjesni cilj. Traženje ljepote odvojeno od ljudskoga traženja istine i dobrote pretvorilo bi se, kako se nažalost često dogodi - osobito za mlade, u čisti estetizam, u put koji završava u prolaznom, u banalnosti i površnosti, pa čak i bijegu prema umjetnim rajevima koji kriju prazninu i nutarnju nepostojanost.

Takvo prividno i površno traženje doista ne bi imalo univerzalno nadahnuće, nego bi neizbježno bilo posve subjektivno, ako ne i individualističko, a katkada završava u nesposobnosti komuniciranja. Da bi se to izbjeglo, Papa ističe potrebu i obvezu proširenja obzora razuma, stoga potiče na zauzimanje kako bi se shvatilo duboku vezu između traženja ljepote i traženja istine i dobrote. Papa upozorava da bi razum koji se želi lišiti ljepote bio polovičan, isto kao što bi se ljepota lišena razuma svela na praznu i varljivu masku. Moramo težiti veoma širokom razumu u kojem se susreću srce i um, a dodiruju se ljepota i istina. Ako ta obveza vrijedi za sve, pogotovo vrijedi za vjernika kojeg je Gospodin pozvao da svima obrazloži razlog ljepote i istine vlastite vjere. Ljepota djela o kojima nam govori evanđelje upućuje na drugu ljepotu, istinu i dobrotu, koje jedino u Bogu imaju svoje savršenstvo i posljednji izvor, poručio je Papa.

Naše svjedočenje mora se hraniti tom ljepotom, a naše naviještanje evanđelja mora biti razvidno u njegovoj ljepoti i novini. Stoga je važno znati komunicirati jezikom slika i simbola; naše svagdanje poslanje mora odisati ljepotom Božje ljubavi da učinkovito stigne do naših suvremenika, koji su često rastreseni i zaokupljeni kulturnim ozračjem koje nije sklono prihvatiti ljepotu u punom skladu s istinom i dobrotom, premda su željni i nostalgični za istinskom ljepotom, a ne prolaznom i površnom, istaknuo je Benedikt XVI.

Osvrćući se na Biskupsku sinodu o Riječi Božjoj, Papa je rekao kako su svi istaknuli važnost poznavanja i poniranja u ljepotu umjetničkih djela, a potvrdili su valjanost i učinkovitost puta ljepote. Taj put je jedan od mogućih putova, a možda je najprivlačniji i najčarobniji za razumjeti i dosegnuti Boga. Papa poziva da se ponovno uzme u ruke Pismo umjetnicima Ivana Pavla II. Ono nas poziva na razmišljanje o intimnom i plodnom dijalogu između Svetoga pisma i raznih umjetničkih oblika, o kreativnosti umjetnika i o plodnom ali i problematičnom dijalogu između njih i kršćanske vjere, življene u zajednici vjernika.

Papa je potaknuo akademike i umjetnike da ožive čuđenje i želju za lijepim, da oblikuju osjetljivost duhova i hrane strast za sve ono što je istinski izraz ljudskoga uma i odraz Božje ljepote. Na kraju poruke Papa je čestitao Danielu Picciniju, stručnjaku za talijansku književnost, na ovogodišnjoj nagradi akademija. (IKA)


- 10:04 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.11.2008., petak


DRŽAVA NE DIJELI PLAĆE SVEĆENICIMA!

Je li teško doći do istine? Jedno priopćenje i jedan komentar...

Opet se iznenada zakuhalo oko stare teme, o kojoj je i ovdje na blogu bilo mnogo komentara i još više predrasuda, a poglavito mnogo neznanja - to je famozno "financiranje Crkve". Stoga se Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije oglasio priopćenjem u povodu članka objavljenog u zagrebačkom dnevniku Večernji list pod naslovom "Svećenicima 276 milijuna kuna za plaće". Priopćenje prenosim(o) u cijelosti:

"Nakon što je članak pod naslovom 'Svećenicima 276 milijuna kuna za plaće' objavljen u Večernjem listu od 25. studenoga, izazvao veliku zabunu u javnosti dužni smo upozoriti na neke činjenice. U naslovu i na nekoliko mjesta u tekstu spominju se plaće svećenika i kao činjenica provlači se tvrdnja da se iznos koji Republika Hrvatska sukladno Ugovoru o gospodarskim pitanjima daje Katoličkoj Crkvi iz državnog proračuna koristi za plaće svećenicima.

Takve su tvrdnje neistinite i postavlja se pitanje kome je u interesu da takvim konstrukcijama obmanjuje javnost. U čl. 6 Ugovora o gospodarskim pitanjima između RH i Svete Stolice jasno se kaže da će Republika Hrvatska, priznajući opće društveno vrijedan rad Katoličke Crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju te da bi ona mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, mjesečno davati Katoličkoj Crkvi iz državnoga proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa.

U nastavku istoga članka jasno je istaknuta i namjena tih sredstava: za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, za izgradnju i uzdržavanje crkava i pastoralnih središta koji nisu u popisu spomenika kulture te za karitativnu djelatnost Katoličke Crkve. Dakle, treba jasno reći da svećenici ne dobivaju plaću iz državnog proračuna nego primaju nagradu od crkvenih pravnih osoba u kojima vrše svoju službu kao što su na primjer nad/biskupije, župe i druge crkvene ustanove", kaže se u priopćenju Tiskovnog ureda HBK koje potpisuje predstojnik ureda Zvonimir Ancić. (IKA)

U svezi, glede & untoč teme zgodnim mi se čini prenijeti i jedan komentar iz JL-a:

"Kada se, u najavi državnog proračuna, pročulo da će Katolička crkva ostati bez 60-ak milijuna kuna u sljedećoj godini, mnogi kojima je taj potez države prema Crkvi mrzak počeli su trljati ruke od zadovoljstva. Ne toliko zbog toga što će Crkva u stvarnosti dobiti manje, nego, čini se, više zbog činjenice da je i na Crkvi država odlučila malo prišparati. Ali, nije. Država Crkvi naprosto, prestaje isplaćivati onih 20 posto, koji su se u posljednjih deset godina obračunavali na ugovoreni godišnji iznos (dvije bruto plaće x broj župa x 12 mjeseci). I Crkva će dobiti ono što joj ide, a to je, prema grubim procjenama, oko 275 milijuna kuna.

Taj novac ide u središnji crkveni fond Hrvatske biskupske konferencije, uplaćuje se mjesečno iz državne blagajne i po unaprijed zacrtanom planu, jednim dijelom, distribuira svim (nad)biskupijama u Hrvatskoj, a drugim se financiraju sve zajedničke, tzv. krovne institucije u Crkvi. On ne služi za isplatu plaća svećenicima! Zapravo, svećenici niti nemaju plaće, nego mjesečne 'nagrade'. One su u rasponu od četiri ili pet tisuća kuna za 'svećenike-pripravnike' (kapelane) do osam ili devet tisuća za biskupe i nadbiskupe. Ovise o stažu i rangu u hijerarhiji.

Nagradama se zovu zato što se na njih ne obračunavaju nikakvi doprinosi kao na plaće svih ostalih zaposlenih u državi. Država, dakle, ne isplaćuje plaće ni katoličkim ni ostalim svećenicima u državi. Daje im dio novca za potrebe njihove vjerske zajednice, a ostalo namiču sami. U strukturi prihoda Katoličke crkve najveći pripada milodarima i darovima vjernika. To je najprirodniji i najpoželjniji način financiranja vjerskih zajednica. Odnosno, jedna od vjerničkih obveza.

Državne plaće dobivaju vjeroučitelji, ali među njima je više laika nego svećenika. A tu su i vojni dušobrižnici, oni po bolnicama i zatvorima, kojih nema mnogo. Crkva je, dakle, s obzirom na brojnost i zastupljenost, relativno nevelik korisnik državnog proračuna. Premda se i u toj skromnosti, u duhu aktualne štednje, mogla dobrovoljno odreći neke manje svote. Ne bi joj nedostajalo, a lijepo bi se vidjelo."

Darko Pavičić
http://www.jutarnji.hr/komentari/komentari/clanak/art-2008,11,27,,142747.jl


- 16:24 - Komentari (41) - Isprintaj - #

27.11.2008., četvrtak


SRDAČNA ČESTITKA MEĐUGORJU!

Radiopostaja MIR Međugorje proslavila 11. rođendan

Svečanom misom u župnoj crkvi Sv. Jakova u Međugorju u utorak 25. studenoga proslavljena je 11. obljetnica postojanja Radiopostaje Mir Međugorje, te 15. obljetnica Informativnog centra Mir Međugorje.
Euharistijsko slavlje predvodio je fra Karlo Lovrić, voditelj Radiopostaje MIR Međugorje, u koncelebracji još 20 svećenika, među kojima su bili i dr. fra Miljenko Šteko, sadašnji, i fra Miljenko Stojić, bivši ravnatelj Informativnog centra Mir Međugorje.

Uz župljane i hodočasnike na misi su sudjelovali djelatnici, suradnici i podupiratelji Radiopostaje MIR Međugorje i IC koji su nakon mise nastavili druženje na prigodnom domjenku.

Radiopostaja Mir Međugorje službeno je započela s radom 25. studenoga 1997. Slušanost je na početku bila ograničena na područje tek nešto šire od područja međugorske župe. Emitirano je samo nekoliko sati programa dnevno.

Kao i prvih dana i danas je okosnica programa izravan prijenos večernjeg molitvenog programa iz župne crkve Sv. Jakova u Međugorju. No, Radiopostaja Mir Međugorje od 25. ožujka 2004. godine emitira 24 sata tj. cjelodnevni vlastiti program. Slušanost je proširena na najveći dio Bosne i Hercegovine i Hrvatske preko 14 zemaljskih odašiljača, te na Europu, Bliski istok, Afriku, Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland preko tri satelita. Programsko usmjerenje zasnovano je na načelu "istinska ljudskost, zdrava religioznost".

Uz molitvene sadržaje tjedni program Radiopostaje Mir Međugorje čini gotovo 50 kratkih ili duljih emisija o vjerskim, ali i svim drugim temama iz života. Realizira ih deset stalno zaposlenih djelatnika i veći broj suradnika, uglavnom volontera. Radiopostaja Mir Međugorje najvećim se dijelom financira donacijama i dragovoljnim prilozima podupiratelja.

Premda nema službenih pokazatelja o slušanosti Radiopostaje Mir Međugorje, na temelju različitih anketa, javljanja slušatelja i drugih izjava riječ je o vrlo slušanom Radiju. Razlog tomu je, prema mnogim tvrdnjama, pozitivno usmjerenje po kojemu se razlikuje od svih svjetovnih medija.


- 17:57 - Komentari (17) - Isprintaj - #

VRATIMO OSMIJEH DJECI AFRIKE
Završetak humanitarne akcije »Vratimo osmijeh djeci Afrike«

U prostorijama Biskupskog ordinarijata u Varaždinu, Pavlinska 4, u petak 28. studenoga u 13 sati bit će zaključena humanitarna akcija »Vratimo osmijeh djeci Afrike« koju su pod pokroviteljstvom Varaždinske biskupije i biskupa Josipa Mrzljaka, predsjednika Hrvatskoga Caritasa, organizirali udruga »Nauk« i Družba Marijinih sestara Hrvatske provincije.

U cijeloj akciji prikupljeno je 212.000 kuna koje će ovom zgodom sestrama, uz nazočnost predstavnika donatora, predati biskup Mrzljak, a donacija će biti utrošena za izgradnju misijske kuće Marijinih sestara na sjeveru zapadnoafričke države Benin i za izgradnju dispanzera u kojem će sestre pomagati bolesnicima svih vrsta. Stoga Vas lijepo molim da u svojim medijima popratite ovaj događaj.

Mihael Sokol
Glas Koncila
E-mail: mihael.sokol@zg.t-com.hr
Mob. 091 289 1979


Više o samoj humanitarnoj akciji

Pod pokroviteljstvom Varaždinske biskupije i biskupa Josipa Mrzljaka udruga »Nauk« i Družba Marijinih sestara Hrvatske provincije organizirali su humanitarnu akciju »Vratimo osmijeh djeci Afrike«, u sklopu koje je u utorak 3. lipnja održana donatorska večera na kojoj su prikupljana financijska sredstva za izgradnju misijske kuće sestara koje se brinu za djecu i najugroženije stanovništvo u Beninu pružajući im potrebnu medicinsku pomoć. Večera je održana u restoranu »Zlatni kokot« u Sesvetama. Novčana sredstva, osim onih prikupljenih na donatorskoj večeri, darovali su i Grad Zagreb, Zagrebačka županija, pojedina poduzeća, ali i pojedinci, a u cijeloj akciji prikupljeno je 212.000 kuna.

Na humanitarnoj večeri biskup Mrzljak je podsjetio kako još uvijek u svijetu postoje djeca koja umiru od gladi te je prisutne pozvao da budu osjetljivi upravo na to. Biskup je zajamčio da će svaka donirana lipa biti iskorištena za pomoć sestrama i ljudima u Beninu rekavši kako je tamošnje stanovništvo zaista siromašno. »Zato kao Crkva ne možemo biti neosjetljivi. Unaprijed zahvaljujem za sve darove«, rekao je biskup Mrzljak.

Riječi zahvale za svaku dosadašnju pomoć izrekao je i bogoslov Odilon Singbo, rodom iz Benina, koji je uz pomoć Varaždinske biskupije, zajedno s još jednim kolegom, došao na studij teologije u Zagreb. Zahvalio je na pomoći upravo onima koje prisutni nikada nisu vidjeli.

Cilj humanitarne akcija »Vratimo osmijeh djeci Afrike« bio je prikupiti sredstva za izgradnju misijske kuće Marijinih sestara na sjeveru zapadnoafričke države Benin, kamo ih je pozvao biskup mons. Martin Adjou Moumouni iz biskupije N'Dali. U toj državi sestre Hrvatske provincije žive i djeluju od 1988. godine kada su stigle na poziv biskupa biskupije Porto-Novo.

U misijskoj postaji u Affameyu, koja se nalazi u dolini rijeke Wémé, gdje su počele misijsko djelovanje, organizirale su svoj dispanzer u kojem pomažu bolesnicima svih vrsta. Njihovo djelovanje otvoreno je prema svima koji nemaju baš ništa i bore se za goli život. Sestre misionarke na poseban način posvećuju brigu djeci i majkama.


Dakle, dragi blogeri(ce) - učinite i vi nešto (prema vlastitim mogućnostima) za vraćanje osmijeha djeci Afrike! Hvala svima & pozdrav i blagoslov!




- 11:51 - Komentari (24) - Isprintaj - #

25.11.2008., utorak


BIJESNI SPOT KAO MEDIJSKA PSOVKA

Fenomen manipulacije (pokretnim) slikama

Utjecaj zabavne glazbe na suvremenog čovjeka, posebno na mlade, općenito nije dovoljno vrednovan. Štoviše, kod nas se najodgovorniji za odgoj budućih naraštaja potpuno nemarno odnose prema tome značajnom fenomenu. U to sam se uvjerio stotinu puta. Evo samo dva slučaja koja sam osobno doživio i jedan koji su mediji prenijeli. Prvi je s ozbiljne priredbe u jednom slavonskom gradiću, na kojoj su bili najviši predstavnici Crkve, kulture i politike. Za jednu točku programa profesorica glazbe uvježbala je djevojčice šestoga razreda plesnu koreografiju na zabavnu pjesmu "Lambada". Bilo je "dirljivo" vidjeti kako, u općem oduševljenju nazočnih, prvi redovi uglednikâ od srama spuštaju glave prema tlu u trenutku kada curice, leđima okrenute publici, nazočne goste "pozdravljaju" tresući polugolim stražnjicama! Doslovce kao na MTV-u!

Drugi slučaj je iz jednog zagrebačkog vrtića. Riječ je o priredbi, koju su "tete" s djecom priredila za roditelje. U ozračju opće razdraganosti svi su zajedno, djeca i odrasli, pjevušili Hourine stihove: "Sve je lako kad si mlad... baš te briga s kim ćeš leći...!" Dakle, divan "odgojni" utjecaj na djecu od malih nogu!

Treći slučaj zbio se na koncertu engleske grupe "Kaiser Chiefs" 3. listopada u Zagrebu. Članovi benda ostali su zaprepašteni striptizom i plesom triju djevojaka iz publike. - Bilo je vrlo čudno. Nikada do sada, ni na jednom svom koncertu nisam vidio da su se djevojke potpuno skinule – ispričao je pjevač Ricky Wilson.

Međutim, poseban je i dodatan problem tzv. vizualizacija glazbenog broja, što za posljedicu, među ostalim, ima i potpunu orijentaciju na sliku (pa se događa da neki pjevač pita prijatelja: "Jesi li VIDIO moju novu pjesmu?"). Nažalost, većina glazbenih spotova danas je spoj nasilja, vulgarne erotike i magije, što pomaže da vještim "redateljevim škarama" oblikovana specifična slikovna priča pojačava poruka ili pak servira neke sasvim nove. Tzv. običan gledatelj/slušatelj sve to doživljava uglavnom na ne-svjesnoj razini, tj. bitne poruke, bilo da su otvorene ili prikrivene (tzv. subliminalne), usađuju se u - podsvijest.

Zato ovdje valja obratiti pozornost na fenomen manipulacije (pokretnim) slikama. To je sjajno objasnio teozof Steiner: "Dademo li nekom čovjeku samo slike, biti će slikama okružen. Osobe koje se bave okultnim nepodopštinama čine to sa svojim učenicima koje ne posjeduju u potpunosti, na taj ih način dovode u takozvano okultno ropstvo. Čovjek okružen slikama koje mu nisu potpuno jasne ne može ih se osloboditi. To je takozvani zatvor od slika. Time se mnogo okultnog zla učinilo i čini."

Pravu buru reakcija (posebno na portalima) izazvali su moji osvrti (objavljeni u VL i SD) na spot pjesme "Bijesna" Nives Celzijus. Osim toga, kako sam i očekivao, i novinski naslovi i tekstovi obilovali su raznim nebuloznim tvrdnjama, koje je besmisleno ovdje navoditi. Međutim, ne govoreći ništa o pjevačici, ter razlikujući njezinu knjigu od spota (bez obzira na neke sličnosti), istaknuo sam najprije da je taj vizualni uradak (gotovo na razini nekog pornića) u marketinškom smislu vrlo jaka provokacija, ali je s moralno-etičkog gledišta višestruko provokativna grozota.

Prvo, što svatko može uočiti, sadržaj spota zapravo nema bitne veze sa sadržajem pjesme. Drugo, spot je odvratna reklama nasilja i seksualnih perverzija ter također destrukcija obitelji i braka, degradacija žene i animalizacija zdrave spolnosti. Treće, što sam posebno htio naglasiti, taj proizvod odraz je svjetonazora estradnih bossova koji misle da su bogovi. Naime, takvim se (ne)djelima razotkriva totalitarni karakter zabavne industrije iznutra, jer izvođači – po principu Bregovićeva stiha "evo bit ću sve što hoćeš" - moraju pristati na izvršavanje svih ideja scenarista i redatelja (pa i ako su oni perverzno orijentirani).

Zato me je taj "bijesni spot" podsjetio na onu žalosnu i ponižavajuću scenu "zbližavanja" Olge i prasca Bubija u filmu "Kino Lika". A priznanja glavnih aktera spota (Celzijus & Bubičić) da su za vrijeme snimanja osjećali strah, kao i glumice Arete da je plakala prije izlaska pred kamere i svinje, pokazuju prirodnu čovjekovu nelagodu i duševnu pomutnju u suočenju s nastranim zamislima obojice redatelja – u ovim slučajevima Darija Godiča i Dalibora Matanića – čija je ljudska odgovornost potpuno zakazala.

Zato je moguća žalosna činjenica (i kod nas i u svijetu) da također jedna supruga i majka mora sudjelovati u projektima kojih će se sutra sramiti pred svojom djecom. Kao što potvrđuje i najnoviji slučaj Slavice Ecclestone s njezinim starim golim fotkama. Zbog svega toga taj spot pun erotskih bjesova, koji "zvuči" kao medijska psovka, ne može ni pjesmi ni pjevačici biti pozitivna promičba.

Sve dosad rečeno o (s)porno(m) fenomenu, normalan je stav s "platforme" običnog naravnog zakona i nema veze s određenim religijskim svjetonazorom niti s "medijskim bičem" nekog "srednjovjekovnog inkvizitora". Stoga je, na kraju, potrebno dodati i nekoliko natuknica s područja "teologije tijela". Papa Benedikt često naglašava da je u današnjem društvu potrebna suradnja mnogih, uključujući i religije, kako bi se zajednički sučelili s nekim opasnim i negativnim izazovima. Među njima već je nekoliko puta istaknuo banalizaciju spolnosti u medijima i industriji zabave koja podupire slabljenje moralnih vrednota, podcjenjivanje žene, bračne vjernosti i zloporabu djece.

Jednako je tako i Karol Wojtyla ne jednom istaknuo kako je suvremeni znanstveni racionalizam zatamnio sveti poredak stvorenoga, što nam otežava razumijevanje načela na kojima se temelji katolički moral vezan uz spolnost. On kaže kako poredak stvorenoga, što ga mi nazivljemo Naravnim zakonom, ima svoje podrijetlo u božanskoj volji Boga Oca. U to se, dakle, ne smije dirati. Stoga isključivo Bogu pripada pravo izmijeniti poredak postojanja. Nažalost, znanstvenici često proučavaju ljudsku biologiju kao da bi ona bila odijeljena od moralnog poretka. Budući da je tijelo objava značenja ljudske osobe, proučavanje ljudske biologije uvijek bi trebalo biti napor usmjeren ka razumijevanju sveukupne tajne ljudske osobe.

A to isto, kako je sjajno istaknuo kanadski slikar i pisac Michael O'Brien, vrijedi i za umjetnika koji slika ili snima nago ljudsko tijelo: mora ga prikazati tako da to bude doprinos našoj svijesti o cjelovitoj istini o čovjeku! U suprotnom, učiniti tijelo svrhom samome sebi predstavlja požudu, a ona može biti oblikom idolopoklonstva. Zato Crkva uči kako svaki čin SLOBODE - na području stvaralaštva, bračne ljubavi, znanstvenog istraživanja, kreiranja mode, itd. - mora biti praćen ODGOVORNOŠĆU za čitavu istinu o čovjeku. Na svim poljima ljudskih nastojanja, valja nam poštovati ljudsko dostojanstvo, jednako ono drugih kao i naše vlastito.

Stoga, kad Crkva osuđuje razna "umjetnička" zastranjenja, ona nije protiv znanosti, puritanska ili protivna kulturi, jer joj je u konačnici na srcu naše oslobođenje kako bismo sami sebe upoznali onakvima kakvi istinski jesmo i vrednovali sebe mjerilom koje je najviše i vječno. Crkva nas također štiti od onih teoretičara koji žele čovjeka ponovno stvoriti na svoju vlastitu sliku. A to je vječna napast onih koji raspolažu znanjem i moći ter se prepuštaju slatkorječivoj zamci lukavog Zavodnika iz Edena: "Bit ćete kao bogovi!"



- 10:57 - Komentari (52) - Isprintaj - #

20.11.2008., četvrtak


TRENUTAK ISTINE I SAKRAMENT ISPOVIJEDI
Svrha i posljedice otkrivanja intime na televiziji i u ispovjedaonici?

"Mislili su neki..." (ja nisam bio među njima!) posebno zabrinuti kršćani da poslije najodvratnije od svih tv-izmišljotina, kao što je Big Brother, nije moguće pasti dublje nego što je medijsko "dno dna". No, budući da su "sinovi ovoga svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti" (usp. Lk 16,8), ipak je mnogo dublje ispod te bijedne razine otkriveno televizijsko "crno blato". Štoviše – zapakirano u anđeosku bjelinu! Riječ je o dosad najvećoj televizijskoj laži koja se naziva – ISTINOM! To je emisija "Trenutak istine".

Svijest o njezinoj višestruko zastrašujućoj negativnosti (sasvim slučajno) pojačana je u (ti)jeku nedavnih uličnih likvidacija nekoliko javnih osoba, kad je u medijima nakon krvi u plan prvi iznenada iskočila riječ (izraz) - poligraf odnosno detektor laži. Naime, (kako je dobro uočio i zgodno formulirao moj prijatelj D.K.), jedna je tv-kuća uvela "edukativni kviz" spomenutog naziva i to u tzv. udarnom terminu odmah nakon dnevnika - dakle u 20 sati – da bude pristupačan svakomu, kako djeci tako i odraslima, bez limita, bez ikakvih ograničenja!

I, kako je već dobro poznato, razmjerno odrasli ljudi, u želji za brzom zaradom "kruha bez motike", podvrgavaju se nepristojno lascivnom testiranju uz mogućnost dobitka pristojne novčane nagrade. Međutim, pomno izabrana pitanja na tom testu navodno gole istine prelaze sve granice dobrog ukusa i uobičajenog javnog uljudbenog komuniciranja odraslih – čak i kad među njima nema djece. Već i sama pomisao na navođenje tih izrigotina tjera čovjeka zdrava želuca na povraćanje.

Štoviše, cijeli taj odvratni "spektakl" odvija se pod promičbenom porukom: "Jeste li spremni pogledati istini u oči? U svijetu laži istina je na cijeni, 21 pitanje dijeli vas od 500.000 kuna!"

Ne ulazeći u raspravu o psihologiji navlačenja "moralnog polusvijeta" na "tanak led" velikog novčanog iznosa, (teško procjenjive cijene navodne gole istine), prvo što čovjeka zabrine jest nevjerojatna činjenica (navodno velike?) gledanosti te emisije odnosno dragovoljnog (us)kakanja u tu medijsku septičku jamu!

A riječ je "čistoj" (tj. prljavoj, najprljavijoj dosad) "verbalnoj pornografiji". Budući da su njezinoj plimi izložena djeca i mladi, (u nedostatku prostora za eksplikaciju svih drugih posljedica toga trovanja), valja podsjetiti na sljedeću znanstveno potvrđenu činjenicu: što mladež više konzumira pornografiju, za njom sve više gladuje, a sve je apatičnija za ozbiljan životni angažman i sve manje sposobna za životnu odgovornost, pogotovo za prihvaćanje žrtve i križa u ostvarivanju pravih ljudskih i kršćanskih vrijednosti i ideala!

Zatim, budući da ta medijska "grozota pustoši" nemilice duhovno pustoši hrvatske kršćanske savjesti, svakako vrijedi posvijestiti paklenski promišljen plan da ona u nečemu izvana ili iznutra bude što sličnija katoličkom sakramentu pomirenja, a u nečemu što različitija. Premda bi se od ove teme mogla napraviti cijela studija (možda ovaj post nekome bude poticaj za to!), ovdje ću te sličnosti i razlike navesti samo u natuknicama.

Dakle, kako i sam njezin naziv ističe, u toj je (s)porno(j) emisiji, upravo kao i u sakramentu svete ispovijedi bitna ISTINA. Jer bilo kakvo "muljanje" ili njezino skrivanje oduzima smisao samom pristupanju (sve)tome činu. Na televiziji je u ulozi "ispovjednika" uvijek žena, dok u Katoličkoj crkvi smije ispovijedati samo muškarac! U emisiji se iznošenje grijehâ (premda se neki njima hvale!) odvija javno pred publikom (u obliku javne ispovijedi! – kao nekoć kod javnih grješnika) - pred ušima mnoštva gledatelja, među kojima su ponekad i oni pred kojima svaki čovjek redovito skriva svoju sramotu, a u sakramentalnoj ispovijedi pokornik svoju dušu tajno "izlaže" u uho samo pojedincu, ispovjedniku, koji je – uz ostale obveze prema penitentu – po cijenu smrti dužan čuvati ispovjednu tajnu!

U emisiji je sve, kao bitan čimbenik i vrhunac dramatske napetosti, usmjereno na "odgovor" odnosno "reakciju" detektora laži, koji sudionika eliminira iz natjecanja ili mu omogućuje ostanak u igri. U ispovijedi je vjernik siguran da ga svećenik sluša i "saslušava" u ime milosrdnog Krista koji svima želi zacijeliti rane i privesti spasenju ter da ga neće istoga trena "baciti u pakao". U prvom je slučaju riječ također o svojevrsnom obožavanju prividnog savršenstva tehnike, a u drugom prepuštanje dobroti i ljubavi Sveznajućeg Detektora Istine i milosrđu Sudca svih živih i mrtvih.

Na kraju, u tv-kvizu natjecatelji, premda ih njihovih opačina nitko ne može osloboditi ter posljedice njihova otkrivanja mogu biti kobne, ipak za nagradu uvijek dobivaju pljesak i ponekad novac, a u svetoj ispovijedi grješniku svećenik podjeljuje sakramentalno odrješenje grijeha i kao vrstu naknade prikladnu pokoru, koja bi zapravo trebala imati pedagošku crtu.

Dakle, kao svojevrstan zaključak treba istaknuti da je u ovom slučaju svakako potrebno analizirati ne samo svrhu javnog otkrivanja intime – ako se čini za novac onda je to oblik prostitucije! – nego i mentalno-etički sklop ljudi koji se tome procesu izlažu. Jesu li sudionici toga "obreda" odreda rubna generacija iz posljednjih desetljeća ateističkog totalitarizma ili njegova "krema"...? A s gledišta publike, važan čimbenik je (be)smisao javnog izlaganja tuđem "prljavom rublju", točnije - "pražnjenju debelog crijeva" po vlastitim glavama...

Glede utjecaja na nezrelu publiku, očito je riječ o nastavku prizora nasilja iz filmova i video-igrica, pa je emisija izravan teror nad psihom djece i mladih, ali sve skupa ne ostaje bez utjecaja i na starije jer i u njima "omekšava" prirodnu odbojnost prema opačini bilo koje vrste. Štoviše, pred očima široke javnosti odvija se višestruki proces. To je: otupljivanja savjesti; prepariranje čovjeka za (sve veće) nakaznosti; promoviranje principa "razvratom do vrline" (poput akcije: "skinule se u humanitarne svrhe"); likvidacija zdravog i urođenog stida i srama ("tko poštenja nema sramotom se diči!")... itd, itsl...

Dakle, emisija "Trenutak istine", osim što je perfidno vražje reklamiranje preljuba, na krajnje vulgaran način "rješava" problem i zadovoljava fenomen bolesne i grješne ljudske znatiželje (koja se očitovala i u Edenu, a servirala ju je i poticala Zmija)! Najkraće rečeno – to je velika laž pod maskom istine; to je svjesna i namjerna karikatura sakramenta ispovijedi. To je, u našem medijskom prostoru dosad neviđena, izmišljotina Đavla, oca laži, kojega je Isus nazvao čovjekoubojicom od početka!



- 09:21 - Komentari (113) - Isprintaj - #

19.11.2008., srijeda


KRŠĆANSKO PAMĆENJE NIJE ZLOPAMĆENJE!

Iz propovijedi biskupa dr. Mile Bogovića na misi za žrtve Vukovara
Gospić-Katedrala, 18.11.2008.


Povijest čovječanstva bogata je događajima i osobama. Sve se ne može znati, sve ne treba pamtiti. Sjećamo se one pjesme koja završava riječima: "Zapamtite Vukovar!" Kako to povezati s oltarom i svetom misnom službom?(...)

Što je kršćanima naređeno da pamte i čine? Vrijeme Kristove žrtve. Isus je za rekao apostolima: "Ovo činite meni na spomen!" To znači: Žrtvu koju sam prikazao za vas nemojte nikada zaboraviti! Dakle, Crkva će postojati dok taj događaj bude pamtila, naviještala i sama po njemu živjela. Kad bi to prestala, ne bi je više ni bilo.

Ima i drugih događaja koje valja pamtiti. To su događaji koji su zabilježeni i čuvaju se kao sveta knjiga. No ni u toj knjizi nije sve jednako važno. Najvažnije je ono što je u središtu našega današnjeg okupljanja: Kristova žrtva za spasenje svijeta. Rekavši: "Ovo činite meni na spomen!", Isus nije rekao apostolima da se samo o tome priča, nego da se to čini. Neka se dakle to nikada ne zaboravi, neka se to dobro zapamti, neka se to prenosi od koljena do koljena.(...)

U Vukovaru je bilo mnogo djela koja treba pamtiti. Branitelji su svoja tijela postavili pred neprijatelja zato da spase svoje obitelji, svoje sugrađane, svoj narod. Zato treba to pamtiti i zabilježiti u naše kalendare da nas podsjeća na njih; treba im izraziti zahvalnost; trebamo ih u tome darivanju za druge nasljedovati – biti spremni u takvim prilikama isto činiti na njihov spomen.

U Vukovaru je bilo mnogo žrtava koje su prinesene za spasenje drugih. To treba pamtiti, kao što treba pamtiti i žrtve koje su na našem gospićkom oltaru prikazane za svoju braću. Sve one na neki način sliče onom događaju za koji je Isus rekao da ga treba činiti njemu na spomen. Što je naime ono glavno po čemu kršćanin mjeri tko je velik a tko malen? Ni moć, ni bogatstvo, ni visoka služba, ni to da je veliki izumitelj, pisac, filozof, političar, športaš, glumac, pjevač. Ništa od toga nije dovoljno za pravu kršćansku veličinu. Da netko postane velik valja mu se istaknuti u tome da je znao voljeti čovjeka kraj sebe, živjeti za njega, a najveći su oni koji su znali i umrijeti zato da bi drugi živjeli.

Nije Isus rekao apostolima da dobro zapamte što su njemu činili Pilat, Herod, farizeji i saduceji. Nisu kršćani bili opterećeni zlim djelima svojih progonitelja, ali su štovali svoje mučenike. Velika je opasnost kada se proširi pošast pamćenja samo onoga što ne valja, kada se umnažaju zlopamtila. Često se dogodi da u nekom čovjeku, u nekoj sredini, u nekom narodu, u nekom povijesnom razdoblju, prevlada kult Tužitelja nad kultom Spasitelja.

Vlastitost đavla, kaže Sv. pismo, jest da uvijek optužuje našu braću. Krist je mogao svijet bez po muke okriviti, optužiti i osuditi. No u tom slučaju nastavio bi ono što se u svijetu zbiva. On je došao da donese spasenje, da ojača dobro i da na njemu gradi. Nije bio slijep za zlo koje ga okružuje, ali on je na nj gledao kao na nešto što treba ukloniti, a ne na njemu graditi sudbinu čovječanstva...
Papa Ivan Pavao II. pozvao je sve narode da popišu sve one koji su znali živjeti i umrijeti, da popišu svoje mučenike. "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13), reče Isus. Dakle, darovati život zato da bi drugi živjeli, to je najvjernije svjedočenje za onu ljubav koju je Krist prema čovjeku pokazao, koju treba spominjati, činiti na njegov spomen.

Mi smo u Hrvatskoj pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika. Taj projekt želi u nama razviti onaj spasenjski pogled na našu prošlost i na našu sadašnjost; otkriti ono što iz naše prošlosti treba pamtiti, prenijeti na današnje i iduće pokoljenje; ne propustiti zaboravu ništa od onoga što je dobro učinjeno i stvoreno. A najveća vrijednost u našoj prošlosti jest u djelu Isusa Krista, ali i u svima onima koji su znali svoje živote darivati za druge, koji su znali i umrijeti za druge. To su naši mučenici. Njima mi danas trebamo biti živi spomenici. Zar nije bilo u našem narodu mnogo onih koji su u onom najvrjednijem bili slični Kristu kad su umirali zato da bi drugi živjeli? Zar nije takvih bilo mnogo u Vukovaru, Gospiću...?

Ne treba, dakle, Vukovar pamtiti pod vidom osvete onima koji su ga ubijali, nego pod vidom žrtava koje su prinesene za slobodu drugih, naroda i domovine. Ne treba biti zlopamtilo pa pamtiti samo ono što ne valja. U Vukovaru se dogodilo toliko ljubavi prema braći, toliko spremnosti da se za njih i život izloži i založi. Kršćansko pamćenje nije zlopamćenje koje vodi prema osveti, nego pamćenje koje vodi spasenju i izgradnji. Crkva nije nikada tražila načina kako svijet osuditi, nego kako ga spasiti. Kada bi prestala takva biti, ne bi više bila ustanova koju je naš Spasitelj utemeljio. Ne smijemo, dakle, razvijati kult tužiteljstva nego kult Spasitelja.

Nemojmo dopustiti da nas obuzmu ljudske slabosti prijašnjih i današnjih naraštaja i da se samo njima bavimo, njih pamtimo i njih naviještamo! Valja dobro usjeći u svoja sjećanja sve ono što su drugi učinili za naše dobro, napose ako su sve dali što su imali – i vlastiti život. To je vrijedno da se i dalje pamti i prenosi na druge oko nas i na nove naraštaje!


- 11:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.11.2008., ponedjeljak


NEPOZNATI HEROJI VUKOVARA

Uz 17. obljetnicu vukovarske tragedije: Sjećanja medicinskih sestara

Hrvatski narod, premda je od stoljeća sedmog često doživljavao tragedije u stalnoj borbi "za krst časni i slobodu zlatnu", ima tek nekoliko spomen-dana u kojima se u obliku "sata povijesti" oživljuje sjećanje na neke velike ljude i događaje naše slavne prošlosti. U novijoj pak hrvatskoj povijesti spomen na stradanja hrvatskoga naroda nametnuo je velikosrpski agresor. No, nažalost, poglavito posljednjih godina, postalo je "politički nekorektno" o toj činjenici govoriti u javnosti. Štoviše, u određenim prigodama neki, posebno političari i ini dužnosnici redovito, "kao vrag od tamjana", bježe od izričitog i jasnog navođenja tko je agresor pa i na taj način zakapaju istinu. A tako se zaboravljaju i pokapaju i oni koji su proživjeli ratne strahote. Spomene ih se tek na tren o stanovitoj obljetnici, što u njima budi još veću bol.

Među takvim velikim strahotama koje zavrjeđuju redovit godišnji spomen jest vukovarska tragedija koja je simbol Domovinskog rata i borbe za samostalnu hrvatsku državu. Pad grada Vukovara, istočne hrvatske tvrđave na Dunavu, dogodio se 18. studenoga 1991. Uz mnogo povijesne znakovitosti i vukovarske simbolike, čini mi se ne manje značajnim istaknuti činjenicu da je u katoličkom kalendaru toga dana blagdan Posvete bazilika Sv. Petra i Sv. Pavla u Rimu.

Naime, za Hrvate je davno rečeno da su "narod Sv. Petra", zato što su uvijek bili vjerni čvrstoj vezi s Papom, koja je na poseban način učvršćena u vrijeme kneza Branimira. Znajući to dobro, papa Ivan Pavao II je u propovijedi na Žnjanu u Splitu (4. 10. 1998.) rekao: "Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru, vjeru koju su propovijedali i ispovijedali sveti apostoli Petar i Pavao, odigrala je glavnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije." Nije stoga nimalo čudno što se na "hrvatska istočna vrata" slila tolika mržnja i silina oružja, jer se njime htjela zadati duboka i smrtna rana hrvatskom duhovnom i nacionalnom "središtu".

Mnogo je poznatih heroja obrane Vukovara. Ali u vukovarske junake spada i mnoštvo bezimenih odnosno u javnosti nepoznatih ljudi, koji su svaki na svoj način jedinstvena vukovarska i hrvatska priča. Među brojnim stradalnicima do posljednjeg trenutka u vukovarskoj bolnici svoj obol dale su medicinske sestre koje su samozatajno i predano radile svoj posao. Nekima od njih pozornost je posvetio Glas Koncila (od 16.11.2008. – cjelovit prilog Vlade Čuture nalazi se na adresi: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=15409). Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. mnoge su prošle svoj križni put od samog izlaska do povratka. Među njima je bila i današnja glavna sestra Opće bolnice u Vukovaru AGNEZA ALEKSIJEVIĆ.

Sjećajući se medicinskih sestara i tehničara koji su ubijeni, glavna sestra Aleksijević kaže: "(...) Sanitetskim vozilima JNA odvezeno je 20. studenoga 120 nepokretnih ranjenika u vojni stacionar u Srijemsku Mitrovicu. U bolnici je ostalo 54 ranjenika koji su u Srijemsku Mitrovicu prevezeni 21. studenoga 1991. S njima su dragovoljno ostali: Ana Zdravčević i Jela Tomašević, svećenik Smiljan Berišić, zatim Vesna Belinić, Zorica Ganić.

Od 130 medicinskih sestara, koje su ostale i radile u okupiranom Vukovaru, 98 sestara istjerano je iz Vukovara, a 32 sestre svojevoljno su ostale na okupiranom području. Od 98 sestara umirovljeno je 45, a 3 sestre su u međuvremenu umrle. U Vukovar se vratilo i danas radi u Domu zdravlja i Općoj bolnici 20 sestara. Ostale sestre rade u drugim gradovima ili u inozemstvu", ističe glavna sestra Aleksijević.

Među brojnim vukovarskim stradalnicima koji su živjeli u Vukovaru prije srpske agresije te savjesno i stručno obavljali svoj posao bila je i viša medicinska sestra JASNA ŽANKO koja danas radi na endokrinologiji u bolnici "Sestre milosrdnice" u Zagrebu. Govoreći o svom životu, medicinska sestra Žanko ističe da je rođena u Vukovaru i tamo je normalno živjela do svoje 32. godine. A tada je srpska agresija ubijala Vukovar i život u njemu pa je i ona doživjela svoju životnu tragediju poput brojnih Vukovaraca.

"Grmjelo je sve više i s neba, iz zraka, sa zemlje, grad je bio u plamenu, ali nismo posustajali. Bolnica je postala naš grad, život u njoj je bio organiziran, točno se znalo tko što treba raditi. Vremena da oplakujemo svoje mrtve nismo imali, rijetko tko od nas nije imao i svoju obiteljsku tragediju, da nije izgubio nekoga svoga, makar i školskog prijatelja. Pad našeg grada osjećao se u zraku, i dogodio se. Ušli su i u bolnicu, preživjeli smo noć s njima. Više nisam osjećala ništa, suze nisu mogle na oči, obuzeo me osjećaj praznine i tupila. Negdje u daljini odzvanjao mi je zvuk pjesme: O lijepi moj, divni Vukovare. Odveli su naše ranjenike, a i danas boli taj osjećaj nemoći kad medicinsko osoblje ne može pomoći ranjenima, životno ugroženim ljudima koji trebaju vašu pomoć...

U to vrijeme naše kćeri bile su četvrti i peti razred osnovne škole. Točno na blagdan sv. Franje, 4. listopada, suprug mi je bio ranjen. Dovezen je u bolnicu na intenzivnu skrb. Bio je u jako teškom stanju, skoro pa otpisan. Borili smo se za njegov život i izvukli ga iz mrtvih. Kad je već bolnica bila prepunjena, transportiran je za Zagreb među ostalim ranjenicima 18. rujna 1991. Tako sam ja sam ostala bez djece, bez muža, bez obitelji... Stalno mi se nametalo pitanje: Hoću li ja ikada vidjeti svoju djecu? Ta je želja bila tako snažna da sam ih sanjala, doticala ih u snu. Pitala sam se: Kad ću ih vidjeti i hoću li ih ikada vidjeti? Misli su mi stalno bježale i prvo što bih vidjela to su bila djeca.

Kad je Vukovar pao, ne znam tko je radio popis za izlazak, ali mi koji smo preživjeli tu posljednju noć došli smo nekamo u Hrvatsku. Kad sam došla u Zagreb, prvo što sam učinila, tražila sam svoga muža. Djeca nisu prepoznala svoga oca. On je imao smo 48 kilograma. Bio je strašno mršav i nije sličio onoj osobi od koje smo se mi rastali. Djeca su se uplašila i nisu htjela s njim razgovarati. Zapravo, nisu mogla prihvatiti da je to njihov otac, jer teško ranjavanje ga je promijenilo.

Svi smo živjeli u jednoj hotelskoj sobi. Suprugu je trebalo previjanje. Tada nam je ponovno trebalo učiti se živjeti zajedno i nastaviti život kao obitelj i boriti se jedni za druge, biti podrška jedni drugima. Bili smo dovoljno čvrsti da smo ostali zajedno na okupu. Na mom suprugu od ranjavanja su ostale mnoge posljedice, koje i danas ima. Hvala Bogu, izvukli smo se i koliko-toliko ostali zdrava obitelj.

Teško je zaboraviti, ali ja sam se predala radu i tako sam se izvukla. Tu su bili moja obitelj i vjera koja me održala. Mora se u nešto vjerovati. Normalno da smo se molili, i to zdušno. Čovjeku to najviše pomogne. Svako lijeganje s molitvom i ustajanje s molitvom pomagalo je puno jer je davalo novu snagu, budilo je nadu. Crpla sam snagu u vjeri. Znala sam da će se sve jednog dana to posložiti.

I danas, kad gledam, ima u Hrvatskoj još onoga što je sveto, a drugo je što mediji ili političari ostavljaju takav dojam da je sve crno. Obični, mali ljudi uvijek su isti. Oni vole svoju zemlju i svoju tradiciju. Iznad svega je vjera što je ono stvarno što čovjek mora imati da bi sebe nadograđivao. Važno je da se ne mrzi, nego da je čovjek pomiren sam sa sobom i tek onda može ići dalje. Nemam mržnje ni prema kome, ali ne smijemo ni zaboraviti svoju prošlost", ističe sestra Žanko.

Do posljednjeg dana pada Vukovara među medicinskim osobljem bila je i medicinska sestra BLANKA MASLOV. S posebnim sjećanjem ona govori o ranjenicima od kojih se morala nasilno rastati. "Pamtim lica, ali imena se ne sjećam. Sjećam se Roberta Majića koji je bio izranjen po cijelom tijelu. Kolegica i ja smo ga morale izgurati pod prijetnjom kad je agresorska vojska ušla. On je nestao. Sređivali smo te ranjenike za transport, mobilizirali ih. Jedan mi je rekao: 'Sestro, kako ću doći u Zagreb, jer nemam ni za novine.' Zvao se Tadija. Dala sam novce, a on mi kazao da ćemo se sresti u Zagrebu. Ja sam došla u Zagreb, a Tadija Tadić nikad nije došao..."

Medicinska sestra RUŽICA ĐURIĆ, koja je rođena u Berku 1961, radi u Općoj bolnici Vukovar, gdje je radila i prije rata. "Od početka kolovoza do samog pada Vukovara bila sam sa svojom djecom u bolnici u skloništu. To je bilo lakše nego da su bili odvojeni od mene. I moja su djeca otišla s Crvenim križem, ali su se vratili nazad jer sam željela da budu uza me. Kad je ušla vojska, moja kći je imala naušnicu s križićem. Rekla mi je: 'Skini mi, mama, to jer sam čula da čupaju uši tko ima križić.' Skinula sam joj križić i stavila sebi na lančić, a ona je kroz plač rekla: 'Mama, nemoj stavljati na vrat jer će tebi otkinuti vrat.'

Prigodom ulaska razmišljala sam što će nam učiniti. Odlučila sam stati prva da me ubiju kako ne bih vidjela što se događa s djecom. To je bila moja čvrsta odluka. Čovjek se mora uvijek za nešto držati, imati neke vrijednosti. Muž je bio ranjen i prigodom izlaska s gipsom sjedio je na podu autobusa, jer je bio ranjen 10. studenoga u Vukovaru. Popis ranjenika sastavio je jedan doktor, pisao je tko može ležati, tko može sjediti. Svi smo mislili kako će tko gdje ležati. Bili smo svi naivci. Taj doktor još uvijek radi, pisao je dijagnozu.

Bilo je tamo i nastradalih Srba. Odnosili smo se jednako prema svima. I mene je držala molitva i vjera. Molili smo krunicu svaku večer. Kad sam izišla iz Vukovara, odvela sam muža u bolnicu i odmah sam našla crkvu da se pomolim i da se zahvalim. To je bila srijeda i otada postim sve srijede. Samo se želim zahvaliti Bogu za ono što je učinio za nas", ističe Ružica Đurić.

....................................

PS&NB:
I još jedna važna stvar - ZAPAMTITE VUKOVAR!

- 21:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

16.11.2008., nedjelja


VIDJELA ISUSA U RANJENOM PARTIZANU I USTAŠI PA UBIJENA
Propovijed biskupa Jezerinca na Misi za s. Žarku Ivasić
Gospić, 16.11.2008.


Draga braćo i sestre!
U Krašiću, rodnoj župi kardinala Alojzija Stepinca, blaženika i mučenika, rođena je i časna sestra Žarka Ivasić, koja je također postala mučenica radi svoje katoličke vjere i ljubavi prema hrvatskoj domovini. Rođena je prije stotinu godina i samo dragi Bog znade koliko bi živjela da joj bezbožnici nisu uzeli život. Kada su 16. svibnja 1946. partizani ubili časnu sestru Žarku bilo joj je svega 38 godina. Kao mlada djevojka odlučila se za redovničko zvanje te je u Družbi sestara milosrdnica svoj život posvetila njezi bolesnika. Služila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci i Petrinji, a od 1939. u Otočcu, gdje se za vrijeme Drugoga svjetskog rata od bolesnikâ i ranjenikâ ni danju ni noću nije odvajala. S jednakom je ljubavlju njegovala sve ranjenike različitih sukobljenih vojska. U svakome je bolesniku i ranjeniku vidjela Gospodina Isusa. Tako je u služenju potrebnima nalazila smisao svoga života.

Kad su partizani 1945. godine zauzeli vlast, proklamirali su novu ideologiju u kojoj život jedne časne sestre nije puno značio. Život pak časne sestre koja je njegovala ranjenike, i pobjedničke i poražene vojske, nije značio ništa. Život dapače svakoga čovjeka samo je toliko za njih vrijedio koliko je koristio njihovu poretku. Sve je drugo, milom ili silom, moralo nestati. I časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić morala je umrijeti. Ne zbog nekog zla koje bi počinila, nego radi vjere koju je svjedočila. Zajedno s drugim dvjema časnim sestrama komunističke su je vlasti lažno optužile da je prokazivala ranjene partizane koje je njegovala. Strijeljali su je uza zid kapele svete Marije Magdalene na gospićkom groblju, gdje joj tijelo i danas počiva. Prema pisanju Glasa Koncila, samo u Gospiću i njegovoj neposrednoj blizini, partizani su u dvije godine, nakon ulaska u grad 4. travnja 1945. godine, bez dokazane krivnje, na razne načine ubili više od 3.500 osoba. Žrtve su bili muškarci i žene, mladići i starci, intelektualci i seljaci; ljudi svake dobi i zanimanja, a među njima i mnogo svećenika.

Sasvim je sigurno, braćo i sestre, da su mnogi od njih mogli ostati na životu da su se stavili u službu komunističke ideologije. Da je ubijena časna sestra Žarka izdala Boga, da je napustila svoj redovnički poziv, da se stavila u službu bezbožnog sustava, bila bi sigurno za svoj rad odlikovana, hvaljena i slavljena. U to su vrijeme svaki svećenik ili časna sestra, da su Boga i svoje zvanje izdali, mogli uživati sve privilegije komunističke vlasti. Mogli su dakle ne samo živjeti, nego i sve životne pogodnosti imati.
A zašto nisu? Zašto su radije izabrali smrt nego li život? Zašto je noć prije smaknuća sestra Žarka u samici gospićkog zatvora u pjesmi i molitvi smireno iščekivala kraj ovozemaljskog života? Pa zato jer je znala smisao svoga života i jer je ispunila smisao svoga života. "Evo, drage volje umirem" – kazala je prije strijeljanja – "nevina sam i neću Bogu odgovarati za ono što me optužuju."

Braćo i sestre! Prije ili poslije svaki čovjek mora dati odgovor na pitanje smisla svoga života. Jer tko ne nađe smisao svoga života – koliko god dugo živio - ne može naći ni mira ni spokoja. To je znao pisac biblijske Knjige mudrosti kad je napisao: "Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina" (Mudr 4,7). To su posvjedočili nebrojeni hrvatski mučenici, to je mučeničkom smrću posvjedočila i časna sestra Žarka Ivasić.

Ruski je pisac Tolstoj jednom rekao: "Jedno me je pitanje mučilo 50 godina moga života, bilo je gotovo samoubilačko, pitanje koje postavlja dijete i odrastao čovjek. To je pitanje smisla mojega života te kakav će konačno biti kraj moga života." To je pitanje životnog smisla mučilo i poznatog marksističkog filozofa dr. Branka Bošnjaka. On je priznao da, ako nema Boga, život u konačnici i nema smisla. I dobro je rekao. Ako doista nema Boga, gdje je onda smisao ljudskog života?

Braćo i sestre! Isus Krist, druga božanska osoba Presvetog Trojstva, u današnjem nam evanđelju otkriva smisao našeg života. Isus nas uči da je naš život dar Božji i da samo u Božjoj volji možemo otkriti smisao života našega. Dar uvijek ima smisao u nakani darovatelja. Tako i život naš ima smisla samo kad ga živimo po Božjoj volji. Dužni smo zato upotrijebiti sve darove, naravne i nadnaravne, kojima nas je Bog obdario prema svrsi koju je sam Bog odredio. Bog nam je povjerio život, povjerio nam je sve što u životu imamo i zato će – kao što današnje Evanđelje kaže – tražiti od nas račun o upravljanju. To je prispodoba o povjerenju koje Bog ima u nas.

Povod ovoj prispodobi bila je znatiželja Isusovih učenika. Željeli su znati kako će se odvijati ljudska povijest i što će Bog činiti u tim zbivanjima. Htjeli su na neki način znati scenarij Božjeg djelovanja pa su pitali Isusa: "Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?" (Mt 24,3). Isus nije udovoljio njihovoj znatiželji, nego im je ispričao prispodobu o talentima. To je priča o bogatu čovjeku koji je, spremajući se na put, razdijelio svoje imanje trojici ljudi da njime upravljaju. Kad se vratio s putovanja tražio je izvještaj o njihovu upravljanju. Nagradio je one koji su njegovim imanjem dobro poslovali, a kaznio onoga koji nije iskoristio dobiveno povjerenje.

Koja je, dakle, poruka Isusove prispodobe? Koga predstavlja bogati čovjek, a tko su sluge? Koje značenje ima novac koji je slugama povjeren? Bogati čovjek koji je otišao na putovanje predstavlja Isusa. On je nakon uskrsnuća uzašao na nebo, On će se ponovno vratiti na kraju vremena. Sluge smo mi, Isusovi učenici. Nama je Bog povjerio talente, svoje darove. Mi smo primili nalog da s Božjim darovima radimo i kraljevstvo Božje širimo. Talenti, ili novac koji su sluge primili, predstavljaju darove kojima nas je Bog obdario. To su darovi naravnog i nadnaravnog reda; duhovne i materijalne vrijednosti. Bog nam je, kao u nekom orkestru, dodijelio različite uloge i obdario nas različitim sposobnostima: jednoga darom dirigiranja, drugoga darom sviranja, trećega darom pjevanja itd. Obdario nas je darom inteligencije i razuma, darom govora, darom zdravlja, darom ljepote... U braku je ljude obdario darom bračnoga druga, darom djece, rodbine i prijatelja. Obdario nas je i nadnaravnim moćima kao što je vjera. Ništa zapravo nemamo, a što nismo od Boga primili. Kad Isus ponovno dođe tražit će račun o našem upravljanju. Kad se ponovo s njime susretnemo tražit će od nas račun o našem kršćanskom življenju. Kad Gospodar ponovno dođe pitat će nas kako smo upravljali njegovim talentima.

Zato sveti Pavao Apostol upozorava da Božje darove ne smijemo zloupotrijebiti, nego ih staviti na službu ljudima: "neka nas smatraju ljudi za sluge Kristove i upravitelje Božjih tajna" (1 Kor 4,1). I dalje piše Apostol: "A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?" (1 Kor 4,7). Trebamo dakle sve Božje darove, sve naše talente uložiti u ljude. Ljudi su jedina Božja banka na ovoj zemlji u kojoj se povjereno nam blago može umnožiti, oploditi, uvećati. I gdje nitko drugi ne može napraviti konačni obračun osim našega Gospodina Isusa Krista. Jer su svi ljudski sudovi krivotvorina pred Sucem koji dolazi, pred Gospodinom našim Isusom Kristom.

U toga je Suca vjerovala, za njegov je sud živjela, pred toga je Suca pjevajući otišla sestra Žarka Ivasić. Mi smo uvjereni da je čula njegove riječi: "Valjaš, službenice dobra i vjerna. U malome si bila vjerna, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga." Toliko smo uvjerenu u tu presudu Vječnoga suca da se Crkva sprema pokrenuti proces njezina proglašenja blaženom. Uvjereni smo u to, jer Crkva pamti, redovnička zajednica Sestara milosrdnica pamti, svi koji su poznavali sestru Žarku pamte da je ta redovnica sve što je imala uložila u braću i sestre Gospodina Isusa. Život je svoj shvaćala i prihvaćala kao Božji dar i zato se kao redovnica posvetila Bogu. Sa svim svojim sposobnostima, sa svim Božjim talentima, kao sestra milosrdnica, služila je ugroženima: gladnima, žednima, bolesnima, ranjenima, utamničenima...

Dok je bila u bolnici u Otočcu mnogi su je poznavali kao sestru "uvijek spremnu pomoći... susretljivu i naročito dobru prema pacijentima". Za nju se doista može reći da je živjela svoj poziv vjerno, prema Isusovim riječima: "Bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni" (Mt 25,35). Za nju se može reći da je talente, o kojima govori današnje evanđelje, uložila na pravo mjesto i na pravi način. Bila je postojana u svom zvanju i poslanju. Nije dopustila da je ikakva pristranost odvrati od poslanja milosrđa prema svakom čovjeku. Svakoga je čovjeka ljubila Kristovom ljubavlju. Upravo zato, braćo i sestre, jer je voljela ljude Kristovom ljubavlju, voljela je svakoga čovjeka, svakoga bolesnika, jednako je voljela svakoga ranjenika. Zato su je ubili. Ubili su je zato jer sve voljela, zato jer je sve ranjene jednako njegovala. Bila je svjesna da će zbog toga biti proganjana. Nije se bojala. Za nju je bilo najvažnije: ostati vjerna Bogu, Isusu Kristu. Možemo reći da je bila prava Kristova mučenica. A to znači Isusov svjedok. Svaki mučenik svjedoči snagu i moć uskrsloga Isusa. Mučeništvo iz ljubavi, po učenju Crkve, vrhovno je svjedočanstvo vjere u živoga i uskrsloga Isusa.

Spominjući se danas službenice Božje sestre Žarke Ivasić, njezino mučeništvo postaje izazov za naše vrijeme. Što mi činimo s našim darovima, s našim talentima? U što mi zapravo svoj život ulažemo? Na to nas upućuje današnje evanđelje, a uzor nam pruža život ove hrabre Božje službenice. U povezanosti s Isusom Kristom ona je Božjom snagom sve svoje životne sposobnosti stavila u službu nemoćnika, bolesnika i ranjenika. Današnje sveto evanđelje potiče nas da je slijedimo. To je velika Božja ponuda, to je veliko njegovo povjerenje. Sestra Žarka bila je slična Isusu Kristu. Bila je prava Kristova mučenica. Zato je njezina smrt pobjeda Kristove snage nad zlim silama ovoga svijeta. Mučenik je sličan Kristu. Njegov je život dar. To posebno vrijedi za sestru Žarku. Ona je čudo milosti Božje. Ona je primjer što Bog može učiniti od osobe koja mu se do kraja predaje. Ona je Božje čudo, ali i dar našemu narodu. Ona je posebni Božji dar gradu Gospiću, vjernicima ovoga grada i uzor mladima!

Blaženi je Alojzije Stepinac kazao da će mu povijest dati za pravo. To vrijedi također i za časnu sestru Žarku. Istina izlazi na vidjelo. Povijest joj daje za pravo i priznaje njezinu pravednost. Stoga se nadamo da je već ubrojena među svete Božje. Nadamo se također da će je i Crkva uskoro proglasiti blaženom. Na tu se nakanu danas posebno molimo.

Braćo i sestre! Sveci su svijetli primjer i Božji trag što ga je On tijekom povijesti zacrtao. On je u njima pokazao kako se živi vjera, kako se živi pravedno na Božji način. Oni nisu tražili vlastitu korist, nego su htjeli drugima koristiti. Sestra Žarka nije tražila sebe. Ona nam pokazuje na Isusa Krista. Neka nam njezina smrt bude poticaj da svakoga čovjeka volimo, da svakome čovjeku u nevolji pomažemo, da u svakome čovjeku Krista gledamo. Darove koje nam je Bog udijelio, posebno dar vjere, ne smijemo zakopati, nego – poput časne sestre Žarke - koristiti na slavu Božju i na korist ljudi. Amen.


- 12:30 - Komentari (50) - Isprintaj - #

14.11.2008., petak


SVIJETLA BUDUĆNOST RELIQUIAE RELIQUIARUM

Hoće li uskoro Sveti Josip biti proglašen zaštitnikom cijeloga Balkana?

U priopćenju s 37. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije, (koje je tajništvo preko IKA-e "pustilo" u javnost već nakon čak tri dana!), održanog u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008., navedene su doslovce i sljedeće riječi:

"Na zasjedanju u Lužnici u travnju ove godine osnovana je Komisija HBK za odnose s Europskom unijom koja je na ovom zasjedanju preimenovana u Biskupsku komisiju HBK za odnose s Europskom unijom. Na čelu Biskupske komisije je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, a članovi su mons. Ivan Devčić, nadbiskup riječki, i mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački. U tom kontekstu predsjednik i generalni tajnik HBK izvijestili su plenum o posjetu i susretima s predstavnicima institucija EU u Bruxellesu od 16. do 17. listopada. Istaknuli su otvorenost europskih sugovornika i pozitivno ozračje naspram ulaska Hrvatske u EU kao i o mjestu i ulozi Crkve u tom procesu."

Na samom kraju priopćenja, u kontekstu zabrinutosti "zbog vala nasilja koji se dogodio u posljednje vrijeme", osim zabrinutosti zbog toga, "biskupi su posebnu pozornost posvetili pitanjima aktualnog društvenog trenutka u Hrvatskoj. Naglasili su pozitivne pomake u društvu što se osobito vidi i u napredovanju u procesu pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju i što biskupi jednodušno podupiru."

O kakvim je tu "pozitivnim pomacima" u "pozitivnom ozračju" riječ (misli se na sadašnjost a ne na budućnost!) ni iz čega se ne može u priopćenju iščitati. Kao što to nije moguće ni iz izjava naših vodećih političara. Ali zato većinski katoličkom narodu, koji bi se glede stava prema "procesu ujedinjenja Europe" trebao nadahnjivati na crkvenom stavu (koji objašnjava komentar u novom broju Glasa Koncila: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=15384, gdje unatoč silnom nastojanju nije sve rečeno i otkriveno) u pomoć priskaču (bez namjere "spašavanja" HBK) insajderi "britanske nebiskupske konferencije".

To su KRSTO CVIIĆ, ugledni politički analitičar i novinar, ter PETER SANFEY, glavni ekonomist Eurposke banke za obnovu i razvoj zadužen za Jugoistočnu Europu, u Londonu. Tako su ovaj put predstavljeni u tjedniku Globus (14.11.2008.) u obradi teme pod naslovom SCENARIJ ZA HRVATSKU DO 2018., dok je u nadnaslovu istaknuto: NOVI BALKANSKI POREDAK – OD KONFLIKATA DO SURADNJE.

U toj "ciljanoj analizi" važno je što kažu sugovornici i što zaključuje novinarka Sanja Romić. Ona u prvom "pitanju" sugestivno spominju Cviiću njegov optimizam glede "integracije čitave regije zapadnog Balkana u EU kroz proces proširenja", a on u odgovoru ističe da "EU treba uspjeh u toj regiji", dok bi "uspjeh Hrvatske... bio poticaj drugim zemljama da se potrude ispuniti kriterije za članstvo". Potom analitičar engleskog kraljevskog instituta otkriva važan detalj: "Pod novim predsjednikom SAD će imati interes da se Srbija u dogledno vrijeme integrira jer postoji novi moment, rivalitet s Rusijom, jer se želi spriječiti geopolitičko jačanje Rusije na zapadnom Balkanu."

A mister Sanfey, kao ekonomist uvjerava nas da je novinarkino pitanje o "porastu kriminala i mafijaških likvidacija u Hrvatskoj" potpuno bez temelja jer "traderi i investitori gledaju na Hrvatsku vrlo dobro i da je ona u solidnoj poziciji da nastavi rasti".

Dakle, novinarka svoj OPTIMIZAM zaključuje tvrdnjom da "suprotno većini stručnjaka za Jugoistočnu Europi, koji to područje vide, prije svega, kao politički nestabilno, nepredvidljivo i uvijek sklono, sukobima, Cviić i Sanfey smatraju da je pred njim svijetla budućnost. Po njihovoj procjeni, sve države regije, unatoč svim sadašnjim teškoćama i bolnom nasljeđu nedavne prošlosti, ući će u Europsku Uniju do 2018., čime će Balkan, konačno, prestati biti tinjajuća bačva baruta."

Tako dakle – ništa što već (onima koji znaju) nije bilo nepoznato (a što s hrvatskog najvišeg političkog vrha pa ni oporbenog nije bilo rečeno)! Šteta što konferencija naše HBK, čija priopćenja uvijek kasne, nije održana nakon izlaska toga broja Globusa pa bismo sigurno doznali još nešto...

Znakovito je u svemu tome da je na konferenciji (je li riječ i o koincidenciji?) u Šibeniku Sv. Josip izabran za glavnog zaštitnika Hrvatske. Upravo kao i 1687. godine. No ima tu sličnosti i razlika. Onda je to učinio Hrvatski sabor, a danas hrvatska Crkva. Tada je Hrvatska bila duhovno i teritorijalno svedena na "ostatke ostataka", a ovaj put će uskoro ostvariti željeni "prosperitet" u "pozitivnom ozračju"... Jako je važno da prije 300 godina hrvatski biskupi nisu zagovarali ni "prosperitet" ni integracije kao što su ove današnje...!

Dobro je ipak da je kardinal Josip Bozanić u propovijedi u Kninu (na misi u okviru konferencije) istaknuo da ne zaboravimo proročke riječi našega blaženika Alojzija Stepinca: "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!"

Bože, čuvaj Hrvatsku!
Sveti Josipe, moli za nas!



- 00:21 - Komentari (54) - Isprintaj - #

12.11.2008., srijeda


MRKLA NOĆ U (MIJIĆEVOJ) KRISTALNOJ GLAVI
Tko je financirao Lenjina, Hitlera, Staljina, Tita, Busha, Obamu...

Mnoštvo komentara na post o rezultatu posljednjih američkih predsjedničkih izbora pokazalo je golemo zanimanje ljudi za razne aspekte toga događaja. Jedan od vidova toga fenomena je i financiranje kampanje, oko čega se razvila također žustra raspra.

Budući da su neki pokazali jaku sumnju u zakulisne igre, ne samo u tome slučaju nego općenito glede nekih važnih događaja "slijedom političkih odluka i zaključaka", smatram korisnim djelomično prenijeti završni dio šestoga poglavlja djela F. Williama Engdahla STOLJEĆE RATA (temeljne knjige za razumijevanje glavnih događaja XX. stoljeća, knjige koja se, po riječima bivšeg ministra vanjskih poslova Gvajane dr. Fredericka Willsa, preporučuje "svima koji žele saznati tko uistinu vlada svijetom, kakvi se sustavi nalaze iza podsustava što su nam dostupni u dnevnim medijima i koji su korijeni sadašnjih globalnih političkih dilema").

Riječ je ovdje, naravno, o veoma poznatom primjeru iz sredine prošloga stoljeća, koji je naizgled šokantno i sablažnjivo neusporediv s današnjim prilikama, (a dostupna literatura otkriva da se on ne razlikuje od slučajeva koji se odnose na ostala imena iz podnaslova ovoga posta), ali - da ne bude zabune! - nije uopće riječ o glavnim (medijsko-političkim) javnim protagonistima, nego o modelu tajnog financiranja, na koji se može primijeniti Balaševićev stih: "princip je isti, ostalo su nijanse"! Dakle, čitajte i "uživajte"! I, svakako – (za)mislite (se)!


U ožujku 1930., nekoliko mjeseci prije nego su anglo-američki bankari presjekli kredite Njemačkoj, predsjednik Reichsbanke Hjalmar Schacht iznenadio je vladu predajom svoje ostavke. Stvarni je razlog njegovoj ostavci bio u ponudi hitnog stabilizacijskog kredita od 500 milijuna maraka, a njemačkoj je vladi tu ponudi dao švedski industrijalac i financijer Ivar Kreuger, čuveni švedski "kralj šibica"...

Nekoliko je mjeseci nakon toga, početkom 1932., sam Kreuger pronađen mrtav u svojoj hotelskoj sobi. Službena je autopsija zabilježila da je uzrok smrti bilo samoubojstvo, ali je temeljita istraga švedskih istražitelja nekoliko desetljeća kasnije zaključila da je Kreuger bio ubijen. Osobe koje su od Kreugerove smrti trebale najviše profitirati bile su u Londonu i New Yorku, premda će istina vjerojatno ostati zakopana zajedno s Kreugerom. S njim je završila i njemačka nada u pomoć. Njemačka je bila u potpunosti odsječena od izvora međunarodnog kreditiranja.

Što se tiče Schachta, nakon podnošenja ostavke nije ni najmanje besposličario. Svu je svoju energiju posvetio organiziranju financijske potpore za čovjeka koji je, prema dogovoru između njega i njegova bliskog prijatelja Normana, guvernera Engleske banke, bio rješenje za njemačku krizu.

Od 1926. Schacht je tajno podupirao radikalni pokret Adolfa Hitlera, NSDAP. Nakon ostavke na položaj predsjednika Reichsbanke Schacht je djelovao kao ključna osoba za vezu između moćnih ali skeptičnih njemačkih industrijskih moćnika, takozvanih "Schlotbarona" iz Ruhrske pokrajine, i stranih financijskih moćnika, osobito Lorda Normana iz Engleske banke. Britanska je politika u toj konstelaciji bila stvoriti "projekt Hitler", pod punom svijesti o tome kakav će biti njegov konačan geopolitički i vojni smjer...

Britanska je potpora "rješenju Hitler" dosegla najviše razine. Britanski je premijer Neville Chamberlain postao ozloglašen zbog svoje politike popuštanja, u Münchenu 1938., nakon koje je Hitlerova vojska napravila pohod na Sudet na istoku. Philip Kerr (lord Lothian), član Okruglog stola Cecila Rhodesa... bio je bliski savjetnik Nevillea Chamberlaina. Lothian je podupirao projekt Hitler, kao član zloglasne Clivedenove postave u engleskim krugovima, kao što je radio i lord Beaverbrook, najutjecajniji britanski novinski magnat toga doba, koji je imao u rukama Daily Express i Evening Standard, s golemim nakladama. Ali, najveći je pobornik Hitlerova pokreta u Britaniji u to doba bio možda engleski kralj, Edward VIII., kasnije vojvoda od Windsora, poslije abdiciranja.

Ali izvjesne utjecajne osobe iz američkog ustroja nisu baš bile neupućene u namjere Hitlerova pokreta. Već su od rane faze u taj projekt bili uključeni vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova. Čak i prije propalog minhenskog "puča u pivnici" (beer hall Putsch) iz 1923., službenik američkog ministarstva vanjskih poslova stacioniran u Münchenu u službi versajske okupacije Njemačke, Robert Murphy, koje je kasnije bio središnja figura u poslijeratnoj Bilderberškoj skupini, osobno se sastao s mladim Hitlerom, s kojim ga je upoznao general Erich Ludendorff.

(...) Već kasne jeseni 1931. jedan je čovjek stigao iz Njemačke na londonsku željezničku stanicu Liverpool Street. Zvao se Alfred Rosenberg. Rosenberg se sastao s glavnim urednikom utjecajnog londonskog dnevnika Times, Geoffreyem Dawsonom. Times je sljedećih mjeseci dao Hitlerovu pokretu neprocjenjiv pozitivan međunarodni publicitet. Ali najvažniji sastanak koji je Rosenberg imao za vrijeme svog prvog posjeta Engleskoj 1931. bio je sastanak s Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim financijskim krugovima toga doba. Norman je, prema riječima njegova povjerljivog osobnog tajnika, mrzio tri stvari: Francuze, katolike i Židove. Normanu i Rosenbergu nije bilo teško naći zajedničku temu za razgovor. Rosenberga je Normanu predstavio Hjalmar Schacht...

Rosenberg je zaključio svoj sudbonosan posjet Londonu susretom s vodećom osobom londonske Schroeder Banke, koja je bila povezana s bankom J. H. Schroeder u New Yorku i s bankom J. H. Stein baruna Kurta von Schroedera, a ova je druga imala sjedište u Kölnu... Činjenica je da je u tom kritičnom trenutku, kad je Hitlerova stranka NSDAP dobila malo više od 6 milijuna glasova na izborima 1930. godine, međunarodna potpora Montagua Normana, Tiarksa i prijatelja iz Londona bila odlučujuća.

Dana 4. siječnja 1932., u vili baruna Kurta von Schroedera u Kölnu, Adolf Hitler, von Papen i kelnski bankar von Schroeder tajno su dogovorili financiranje, sve do Hitlerova dolaska na vlast, Hitlerove stranke NSDAP, koja je u to vrijeme bila de facto u bankrotu i s velikim dugovima. Još su se jedanput sastali Hitler i von Papen, 4. siječnja 1933. u von Schroederovoj vili u Kölnu, kojom prigodom je okončan plan rušenja slabe Schleicherove vlade i formiranja desničarske koalicije. 30. siječnja 1933. Adolf Hitler je postao kancelarom Njemačkog Reicha.

Alfred Rosenberg je zadnji put posjetio London u svibnju 1933., ovoga puta kao jedna od najbliskijih figura nove Hitlerove Vlade. Otišao je direktno u ladanjsku kuću Sir Henrija Deterdinga u Buckhurst Parku u Ascotu, direktora Royal Dutch Shella i najutjecajnijeg poslovnog čovjeka u svijetu. Prema izvješćima engleskog tiska, njih su dvojica imala tople i plodne razgovore. Rosenberg je po prvi put sreo Deterdinga za vrijeme svoga prvog putovanja u London, 1931. Royal Dutch Shell imao je prisne kontakte s njemačkom strankom NSDAP, za koju je davao potporu. Dok su detalji ostajali u tajnosti, pouzdana su britanska izvješća iz toga vremena tvrdila da je Deterding dao znatnu financijsku potporu za Projekt Hitler u njegovoj kritičnoj ranoj fazi.

Dok je Engleska banka čvrsto odbijala dati pfenig kredita Njemačkoj u kritičnom razdoblju 1931. i na taj način ubrzala bankarsku krizu i krizu nezaposlenosti koje je vodećim krugovima u Njemačkoj učinila očajne alternative poput Hitlera čak zamislivima, čim je Hitler učvrstio vlast, početkom 1933., taj je isti Montagu Norman pohitao nepristojnom brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po život važnim kreditom Engleske banke.

Norman je u svibnju 1933. napravio specijalni posjet Berlinu radi dogovora o daljnjoj tajnoj financijskoj stabilizaciji novog režima. Hitler je uzvratio tako što je Normanova dragog prijatelja, Schachta, imenovao ministrom gospodarstva i predsjednikom Reichsbanke. Na ovoj je drugoj dužnosti Schacht ostao do 1939.

(Zadnja bilješka:)
Među malo korištenim izvorima za ovu slabo obrađenu pozadinu nalaze se: Pool, J.&S., "Hitlers Wegbereiter zur Macht: Die geheimen deutschen und internationalen Geldquellen, die Hitlers Aufstieg zur Macht ermöglichten" /Ljudi koji su Hitleru pripremili put: tajni njemački i međunarodni izvori novca koji su omogućili Hitleru dolazak na vlast/, Scherz Verlag, München, 1979.; Pentzlin, Heinz: "Hjalmar Schacht", Verlag Ullstein GmbH, Berlin, 1980.; Chaitkin Anton: "Treason in America", New Benjamin Franklin House, New York, 1985.; James, Harold: "The German Slump: Politics and Economics 1924-1936", Clarendon Press, Oxford, 1986.

Budući da se vremenski podudarilo divljanje skupine mladih u Karlovcu (predvođenih predsjednikom HDZ-ove mladeži) i obilježavanje 70. obljetnice famozne grozote "Kristalne noći" (koja se smatra uvertirom u holokaust), u Novom je listu (10.11.2008.) kolumnist Branko Mijić, potpuno mirne savjesti i pera, ali kristalnom logikom p(r)olupane moždane kugle, doveo ta dva događaja u vezu. I ne samo da je upitao jesu li ti mladi huligani pronašli svoje uzore u Ustaškoj mladeži, nego ih je usporedio sa "smeđim košuljama natopljenim alkoholom minhenskih pivnica"! Iako je, vjerojatno riječ o pijanim budalama stadionskog tipa, čije su 'šulje' natopljene alkoholom 'žuje'...

No, umjesto da se, kao prava insajderska faca, isprsi pa narodu protumači npr. "slučajnu podudarnost" sličnosti i simbolike nadnevka Kristalne noći – 09.11. – i famoznog rušenja Blizanaca u New Yorku – 11.09. (što pokazuje sklonost numerologiji tajnih društava – kakvo je i ono u kojem je rođen "projekt Hitler"!), Mijić perfidno stigmatizira cijeli hrvatski narod, "proričući" mu optužnicu i sudbinu Nijemaca nakon Kristalne noći... Takve je riječi mogao napisati samo totalni zlobnik ili neznalica. A Mijić nije ovo drugo. Baš bi bilo zanimljivo znati koja ga banka financira!



- 22:55 - Komentari (38) - Isprintaj - #

11.11.2008., utorak


BISKUP JEZERINAC U GOSPIĆKOJ KATEDRALI

Misa u povodu 100. obljetnice rođenja mučenice s. Žarke Julijane Ivasić

U Gospiću će se u nedjelju 16. studenoga slaviti sveta Misa u povodu 100. obljetnice rođenja s. milosrdnice Žarke Julijane Ivasić, koja je pogubljena strijeljanjem na groblju u Gospiću 16. svibnja 1946. godine – dio je najavne vijesti koju je objavila IKA. U nastavku su imena sudionika ter potom dio biografije časne sestre čija karizma svijetli i danas.
Koncelebrirano misno slavlje u gospićkoj katedrali u 11 sati, koje će suslaviti gospićki dekan i župnik pop Ante Luketić ter vikar don Anđelko Kaćunko, predvodi vojni biskup Juraj Jezerinac.



Sestra Žarka, krsnim imenom Julijana, rođena je u Krašiću 18. studenoga 1908., gdje živi sve do 1931. kada odlazi u samostan Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu.
Rast Julijanine vjere i odabir redovničkog zvanja imao je čvrst temelj u svjedočkoj vjeri njezinih roditelja, obitelji i župe. Tako, Julijana u svom odabiru slijedi primjer svoje starije sestre Terezije (s. Hildeberte) i mnogih djevojaka iz svojega mjesta. Ulaskom u novicijat 1932. godine, dobiva redovničko ime sestra Žarka. Godine 1936. polaže doživotne zavjete.

Put njezinog služenja Bogu i čovjeku usmjeruje je najvećma na služenje bolesnicima. Djelovala je u nekoliko bolnica - Gračacu, Banjoj Luci, Petrinji, a 1939. godine dolazi u bolnicu u Otočac, gdje će ostati sve do 1943. Te je godine noć blagdana Uzvišenja svetog Križa, s 13. na 14. rujna, sestru Žarku upravila na križni put, na poziv da raste i zrije uz Isusa Krista na putu mučeništva te ispije čašu muke.

Tijekom Drugog svjetskog rata bolnica u Otočcu našla se na vjetrometini raznih sila. U bolnicu su pristizali ranjenici raznih sudbina i s različitih sukobljenih strana. Sestra Žarka je u bolnici nastojala svakome pristiglom pristupiti milosrdno, bez suda i razlike. Ona je tako svoje milosrdničko poslanje neustrašivo svjedočila, u vjeri pristupajući i jednako pomažući svakome bolesniku. A kad se u noći s 13. na 14. rujna 1943. nad ranjenicima u bolnici u Otočcu dogodio okrutni zločin koji su počinili vojnici, nepravedno je za to optužena sestra Žarka i njezine četiri susestre.

Sestra Žarka je optužena za ono što nije učinila, tj. da je prokazivala ranjene partizane i sudjelovala u zločinu. Zbog toga je izvedena pred sud komunističke vlasti i godine 1946. osuđena na smrt. U tom vremenu tame, nasilja i mržnje na sve što je sveto i domoljubno, ona je svoj jedini životni smisao imala u Bogu. Suočena s optužbom, zatvorom i konačno smrtnom presudom, sestra Žarka se izručila Bogu u vjeri i spremno predavši svoj život za druge - po Isusovu primjeru, postala je zreo plod za vječnost. Zbog svoje vjere i hrabro posvjedočenje ljubavi prema Bogu, domovini i čovjeku, sestra Žarka Ivasić, strijeljana je 16. svibnja 1946. godine uza zid kapele Sv. Marije Magdalene na groblju u Gospiću, gdje joj tijelo i danas počiva.

Njezini posljednji dani u gospićkom zatvoru, odlazak na stratište i smrt, ostavili su u mnogima pečat i svjedočanstvo hrabre i predane kršćanke - redovnice koja smrt podnosi s čvrstom vjerom u Gospodina. Glas svjedoka mučeničke smrti sestre Žarke, ali i vremena u kojem su se izdigli najhrabriji, i dalje živi trajno budeći vjeru i nadu.


- 14:09 - Komentari (43) - Isprintaj - #

04.11.2008., utorak


IZBORNA LA COMEDIA E FINITA!

Novi predsjednik: Obmana bin McLaden


Hvala dragom Bogu, konačno završava neUSpjela izborna doSADa u "državi Danskoj" u kojoj, kažu, nikad ništa nije trulo!

Tamo milijuni "demozgiranih" svaki put iznova radosno prihvaćaju taj cirkUSki SADizam i u njemu stopostotno uživaju! A nama (tj. onima u cijelom svijetu koji ne znaju da je to samo cirkUS) svakodnevno su već mjesecima pokušavali prati mozak izvještajima o tome!

U toj velikoj zemlji vrlo je malo umnih ljudi koji u jakim medijima mogu izmanipuliranom narodu reći ISTINU – oni su prognani iz javnosti!

Toj istoj mnogomilijunskoj "državici Danskoj" šačica moćnika iz vrha globalne Piramide davno je otela sve vidove suvereniteta i drži u svojoj nevidljivoj ruci, koja iz sjene, tj. iza kulisa vuče sve glavne poteze i odlučuje o svemu. A u javnosti pod njihovom dirigentskom (nekad bejzbolskom) palicom dominira OBMANA!

ONI u točno određenim vremenskim razmacima izaberu dvojicu "samostalnih kandidata" da pred narodom mjesecima glume "spasitelje nacije" i obećavaju mu da će biti "novi vođa" koji će i kod kuće i u svijetu učiniti "Historical Change"!

Naravno, PROMJENA je nešto za čime svi vape, kaže Noam Chomsky, vrhunski intelektualac i jedan od vodećih kritičara tamošnjeg vladajućeg establišmenta. "Svaki pametni strateg stranke nastojat će govoriti o promjeni i gurat će taj slogan u prvi plan. No, što zapravo stoji iza svega, ostaje u magli..." Dakle, i druge "države SADdamske" imaju svoje gUSke i svoju maglu! Zato nije bilo teško pogoditi rezultat (njihove) izborne doSADe!

Problem odnosno cirkUS je dakle u tome što "politički interesi kojima se politička elita vodi, bilo u republikanskom, bilo u demokratskom stožeru, poprilično su USki i ne tiču se šire populacije", otkriva Chomsky u hrvatskom "Globusu" (24.10.2008.), ali nema šanse da to objavi npr. Washington Post!

Kako je to moguće? – upitat će neki naivac, siguran da njegov glas odlučuje o budućem predsjedniku "koji će nas voditi" (da, na lancu... ha ha..., zapravo, uopće nije smiješno jer je žalosno)! Moguće je zato što narod ne zna da ne odlučuje ni o čemu (osim kad će otići u zahod, ako ga ima!). Opet (nam) Chomsky pomaže da "mućnemo mozgom":

"Korporativni interesi odlučuju o ljudskim životima, o vašoj plaći, o vašim radnim uvjetima, kreditima i slično, a vi tu ništa ne možete učiniti. Dok ljudi ne mogu odlučivati, POLITIKA je samo sjena koja čuva BIZNIS. U javnosti se o tome ne razgovara. Iako se radi o općem interesu, nitko se ne pita što bi ljudi zapravo trebali i imali pravo napraviti."

Eh, a da narodu ne bi palo na pamet da ipak može misliti (a misao uvijek pokreće djelo!), ljudima se "skreće pažnja na druge stvari, na konzumerizam, na sport, seks, bilo što zbog čega neće razmišljati o onome što im se događa"! Zato imamo Big Brothere, Carpete, sapunice, kvizove, natjecanja, kuhanja, "reži-me-zanja", plesanja, pjevanja i mnoga druga "zezanja" u kojima će svaki ljubitelj maloga ekrana uhvatiti spasonosni "trenutak istine" o svakomu i svačemu – osim o sebi samomu i o smislu svojega života!

Ipak, ima šanse&nade – i kod nas i u svakoj "državi Danskoj" – jer ipak nije umro ni medijski ugušen svaki aktivizam odnosno nije zatupljen svaki mozak. "Aktivizam se danas samo može naći u crkvama i sveučilištima. Samo ondje postoji angažman jer su crkve i sveučilišta opstali, ostali su nestali."

Eto, dovoljno da se i sami zamislimo – jer i nama predstoje razni izbori. Osim onih svakodnevnih u kojima se odlučujemo između zla i dobra!


- 19:37 - Komentari (294) - Isprintaj - #

03.11.2008., ponedjeljak


CRKVA ILI DŽAMIJA (NA ISTIM TEMELJIMA)?!

Priopćenje svim medijima

HKD NAPREDAK MOSTAR
88000 MOSTAR p.p.17
Broj: 210/2008.
Mostar, 30. listopada 2008.


Nedavno je objavljena vijest o obnovi treće džamije u zapadnom dijelu Mostara. Radi se o džamiji Ali-bega Lafe na Pijesku u naselju Zahum. Ova je džamija sagrađena prije 1631. godine. Njezin osnivač, stoji u vijesti koju je objavio "Dnevni list", pripada obitelji Bakamovića. Ova je džamija uvrštena "na listu spomenika pod zaštitom države". Spada u kategoriju najvrjednijeg graditeljskog nasljeđa iz osmanskog razdoblja. Toliko iz objavljene vijesti na stranici "Dnevnog lista". [1]

Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve Sv. Ante što su ih franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači da je samostansko zdanje starije za oko 240 godina! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan Sv. Ante postojalo je još šest crkava.

Ostale crkve su: Sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, Sv. Stjepana i Sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: Sv. Ane u Podhumu, Sv. Ruže Viterbijske u Ilićima i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio "na listu spomenika pod zaštitom države".

Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru, nego i na ostalom okupiranom području Hercegovine.

Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Nadalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom.

To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam znati franjevačka i crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća ali, žalosno je, još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu! [2]

U ime "Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar" koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenika, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.

U ime "Hrvatskog kulturnog društva Napredak" koje, uz ostalo, brine i za hrvatsku i katoličku baštinu, pitam tko nam je u Bosni i Hercegovini učinio da su katolička zdanja postala arhiv pod zemljom, koji nam još uvijek nije dopušteno obnoviti. U našoj akciji mogu nam i drugi pomoći. Primjerice, neka nam odgovore potomci onih koji su naslijedili predaju o spomenutom kulturocidu s točnim podatcima tko i kada je to počinio. Stoga poručujem nadležnim ustanovama u gradovima, županijama i Federaciji da nam pomognu obnoviti starija zdanja nad kojima su sagrađene mlađe džamije!

Pretvaranje crkve u sjevernom logoru u Mostaru nakon Obrambenog rata u džamiju suvremeni je primjer da se i danas crkve pretvaraju u džamije, a na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće. Bojim se kako međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvatâ katolikâ želi naplatiti neke azijske dugove. A što se radi na Cipru nije daleka prošlost. Tamo je i katedrala pretvorena u džamiju, a kršćanske svetinje se nezaustavivo uništavaju na razne načine.

Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi, jer to je "kamen mali velike smutnje", jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve, nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina.

Ovaj naš prosvjed upućujemo javnosti, a proslijedit ćemo ga Ujedinjenim narodima i Sudu za ljudska prava u Strassbourgu te očekujemo njihovo skoro očitovanje.

Predsjednik HKD "Napredak" Mostar
Prof. dr. fra Andrija Nikić


[1] Obnova treće džamije u zapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.
[2] Usp. ANDRIJA ZIRDUM i ANDRIJA NIKIĆ, Kratka povijest Bosne i Hercegovini do 1918. godine.

………………………………………………

NB: Primio sam danas ovo pismo pa ga svojim čitateljima dajem na prosudbu i komentiranje cijeloga slučaja, kao i okolnosti u kojima je nastao (a sličnih primjera ima i u prošlosti).



- 22:11 - Komentari (34) - Isprintaj - #

02.11.2008., nedjelja


ISUS KRIST – UČITELJ SVETOSTI!

Radosni Aleluja na gospićkom groblju

Premda je već vijest o proslavi svetkovine Svih Svetih u Gospiću (1. studenoga '08.) već objavljena na nekoliko portala, razlog njezina stavljanja na ovaj blog jest u tome što je to moj prvi dopisnički prilog za Informativnu katoličku agenciju (čiji sam i prije bio suradnik) i što se upravo jučer ispunio mjesec dana mojega života i rada u Gospiću. A poseban razlog je izvrsna propovijed biskupa Mile Bogovića (koju ovdje donosim prepričanu i tek djelomično citiranu). Dakle, bilo je ovako.

Svečana koncelebrirana misa održana je u kapeli Svih Svetih na gospićkom gradskom groblju Sv. Marije Magdalene. Misnom slavlju, koje je predvodio gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović, uz asistenciju gospićkog župnika i dekana popa Ante Luketića i vikara don Anđelka Kaćunka, nazočili su također predstavnici društvenog i političkog života: ministar zdravstva mr. Darko Milinović, držani tajnik Ministarstva zdravstva Dražen Jurković, zamjenik župana Ivica Mataija, predsjednik Županijskog vijeća Petar Krmpotić, gradonačelnik Milan Kolić, zamjenica gradonačelnika Marta Grgurić, predsjednica Gradskog vijeća Katica Prpić, kao i brojni predstavnici i članovi udruga koje su proizašle iz Domovinskog rata ter predstavnici vojske i policije.

U prigodnoj propovijedi biskup Bogović je najprije istaknuo Božju svetost, kao temeljnu karakteristiku koja objedinjuje sve njegove osobine. Kao takav, Bog ima moć, bogatstvo, vlast ter ujedno ljubav, dobrotu i pravednost. Budući da kršćanin upravo svetost ima kao svoj temeljni poziv, u njegovu životu treba da se zajedno odražavaju sve te vrline. "Kada je to zajedno, onda je to svetost. Moć, bogatstvo i vlast su velika opasnost ako nema onoga drugoga. Jer pripadaju Bogu, privlačne su, ali je opasno kada se one razdvajaju od drugih osobina", istaknu je biskup ter naglasio kako sile zloće neprestano razdvajaju prvi i drugo, upravo onako kako je to učinio napasnik u Raju i pred Isusom u pustinji.

Druga skupina vrednota – ljubav, dobrota, pravednost – najjače su onda kada uspiju živjeti bez podrške moći, vlasti i bogatstva, nastavio je mons. Bogović. "Kada ti oduzmu moć, bogatstvo i vlast, a ti i dalje ljubiš, dobar si i pravedan prema svakome. Takvu snagu imao je i očitovao Isus Krist. Time je pokazao da je prvo posljedica a ne uzrok drugom. On se nije oslonio na onu vlast, bogatstvo i moć koja je u ljudima odvojena od ljubavi, dobrote i pravde, nego na onu koja je u Bogu. To slavimo uvijek na oltaru, žrtveniku. Žrtva ostaje u ovome svijetu bez podrške, ali je jaka u Svetome. To pokazuje Kristov križ. Isus je pokazao koja je volja Božja i u čemu je njegova svetost."

Sveti, dakle, ne razdvaja moć, bogatstvo i vlast od ljubavi, dobrote i pravednosti, pa zato svetac svoju sreću vidi u tome da usrećuje, svoju moć u tome da druge jača i pomaže im, svoju veličinu u tome da drugi mogu rasti, svoju slobodu koristi da druge oslobađa, a svoju slavu da druge proslavljuje, ter svoju svetost da druge posvećuje, konkretizirao je biskup i dodao je znak svetosti i pouzdanja u taj put KRIŽ kojim su obilježena i počivališta naših pokojnika.

S druge pak strane, istaknuo je biskup, vlastitosti nesvetoga, tj. Zloga jesu: odijeliti vlast, bogatstvo i moć od ljubavi, dobrote i pravde ter sebi to postaviti kao cilj. U ovom i ovakvom svijetu "otajstvo zla" se očituje po tome što se mnogi opiru Svetome, rade protiv njega, ometaju njegov plan spasenja. "Nesvet, proklet, zao čini sve naopako: moć, bogatstvo i vlast nastoji steći i koristiti tako da drugoga ponizi, upropasti, zarobi, da stvara nered, nemir, neslogu", a upravo te sile osjećamo ovih dana na tijelu naše domovine, dodao je biskup.

Kao što biva sa svim odlikama čovjeka, tako i (ne)oslonjenost na vlast, moć i bogatstvo svijeta postaje presudna u času smrti, naglasio je otac biskup. "Tada dolazi do izražaja 'sveta crta' na duši čovjeka, pečat, kada se kršćanin oslanja na Božju moć, bogatstvo i vlast koja je uvijek povezana s ljubavlju, dobrotom i pravednošću. Svi oni koji su s tim osjećajima umirali, bili su – kako kaže Otkrivenje – opečaćeni, imali su crtu Svetoga na svom životu", rekao je na kraju mons. Bogović i naglasio da, iako smo izloženi djelovanju svih tih silnica, svatko može postići svetost ako se dade poučiti od Svetoga – Isusa Krista.

"Da bismo sačuvali povezanost sa Svetim, okupljamo se oko Kristova križa i njegove žrtve. 'Zdravo, križu, nado sva!' – pjevamo u Velikom tjednu, kao što molimo i u himnu 'Tebe Boga hvalimo': 'U vječnoj slavi daj, da se ubrojimo među svete tvoje!' U to društvo svetih neka ubroji i naše pokojne za koje i danas ovdje oko ovog oltara molimo", zaključio je biskup Bogović.

Nakon mise, koju je pjevanjem uveličao katedralni zbor pod ravnanjem s. Velimire Marinović, kod glavnog križa na groblju obavljen je najprije obred paljenja svijeća i prinošenja vijenaca, a potom je, nakon mirozova koji je izveo trubljač, biskup Bogović predvodio je molitvu odrješenja za pokojne, nakon čega su svi otpjevali uskrsnu pjesmu Kraljice neba, raduj se, aleluja!


- 19:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.11.2008., subota


SVI MOŽEMO BITI SVETI!

Razmišljanje uz blagdan Svih Svetih

Oni koji se sinoć nisu družili s "vješticama" slave danas svetkovinu Svih Svetih. Komentari na blogu pokazuju kako je moj jučerašnji post o Halloweenu uzburkao duhove i naišao na mnoga protivljenja. Nisam nimalo iznenađen. Neki su nesvjesno i nehotice potvrdili ono što sam napisao – poglavito žene! Posebno je zanimljiva pojava povratka pretkršćanskim duhovnostima u ovom vremenu racionalizma odnosno klanjanja Razumu (kao božanstvu). Ali to je globalni trend.

U svijetu se već barem dva desetljeća vode rasprave o jedinstvenom fenomenu ovoga vremena, a to je - popularnost fantastike i pojačano zanimanje za okultno u najširem smislu. Kolikogod to djelovalo čudno i nevjerojatno, nije uopće teško dokučiti razloge za to. Jako mi se dopada jednostavna dijagnoza koju je dao kanadski književnik i analitičar suvremenog društva Michael O'Brien (poznat i u hrvatskoj po bestseler-romanima, među kojima OTOK SVIJETA obrađuje sudbinu hrvatskog čovjeka).

"Smatram kako je to simptomatično za naraštaj, štoviše, za čitavu eru u kojoj čovjek, izgubivši osjećaj za SVETOST i ONOSTRANOST, u sebi osjeća PRAZNINU. Traga onkraj vlastita ograničena svijeta, materijalnog svijeta, kako bi ondje pronašao tragove ili pak putove ka jednome višem smislu. Nadnaravno, a osobito okultno, nudi mu pristup nečemu što, navodno, tvori jedan daleko veći svijet. (Dok je, zapravo, okultizam ulaz u vječno zatočeništvo, ukoliko se osoba za to ne pokaje). Izniman porast zanimanja i predanost fantastici u zapadnjačkoj kulturi zapravo je čovjekova urođena glad za onostranošću, za nečim što nadilazi puko materijalno postojanje ovdje na zemlji."

Dakle, vrlo pojednostavnjeno može se reći da ako u čovjeku nije ispravno "nahranjena" ONOSTRANOST, stalno će ga mučiti gladna NASTRANOST! Iskustvo kršćanskog promatranja života pokazuje da samo SVETOST može ljekovito djelovati na more ZLOĆE kojom smo okruženi i biti zaštitni nasip njezinu plimnom valu koji stalno raste prema prijetnji globalnog tsunamija.

To je vrlo precizno izrazio i papa Benedikt XVI: "Samo od SVETACA, samo od Boga dolazi prava revolucija, odlučujuća preobrazba svijeta. Svijet ne spašavaju ideologije, nego samo okretanje živome Bogu, koji je naš Stvoritelj, jamac naše slobode, jamac onoga što je uistinu dobro i istinito."

Zato, u skladu s današnjom svetkovinom Svih Svetih, neka sljedeća "pjesmica" posluži i za razmišljanje o svetosti i za vlastitu introspekciju (sa željom da, u skladu s tim "definicijama", svi budete sveti).

JESI LI SVET?

Sveci imaju puno srca.
Sveci su obazrivi.
Sveci su pažljivi slušatelji.
Sveci su zabavno društvo.
Sveci ne ogovaraju.
Sveci se ne boje pogledati kakvi su.
Sveci malo govore, a puno rade.
Sveci na drugom traže i pronalaze samo najbolje.
Sveci uvijek misle pozitivno.
Sveci nikad ne stavljaju maske.
Sveci puštaju druge naprijed.
Sveci vide u svakome dobro.
Sveci ponekad i pogriješe.
Sveci nikad ne prestaju učiti.
Sveci znaju da trebaju oproštenje.
Sveci ne raznose glasine.
Sveci znaju da se osmijesi vraćaju.
Sveci uživaju u dobrome smijehu.
Sveci ne govore zlo.
Sveci žive u ljubavi.
Sveci znaju da su ljubljeni.
Sveci mogu primati udarce, a ne zadavati ih drugima.
Sveci nakon pada ustaju.
Sveci su milosrdni.
NA SVETOST SU SVI POZVANI!


- 17:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se