Don Blog

30.07.2008., srijeda


ČIJA JE "VATRA NAJBOLJE ORUŽJE PROTIV CRKVE"!?

U subotu 26. srpnja objavljen je drugi post na novootvorenom blogu koji je "posvećen nacionalsocijalizmu, anti-kršćanstvu, paganizmu, kreativizmu, NSBM-u". Moj redoviti posjetitelj i komentator poštovani @blogomoljac odmah je upozorio na tu mračnu pojavu (na čemu mu iskreno zahvaljujem!) i stavio link da se svatko tko želi odmah može uvjeriti o kakvom je crnilu riječ. Kako bih zainteresiranima skratio postupak traženja i klikanja okolo ter ujedno još jače upozorio na strahotu bujanja mrakova u hrvatskoj blogosferi i javnosti, prenosim taj crni post.

Činim to poglavito s poticajem na razmišljanje o paradoksima demokracije i nedavnoj izjavi uglednog javnog djelatnika da u ime tolerancije sve trebamo tolerirati, oko čega se odmah otvorila (pa naglo, valjda zbog ljetne sparine, zamrla?!) rasprava. Naime, mnogo je znakova da neki pozitivni paradoksi demokracije u suvremenom svijetu prelaze polako u negativne apsurde. Upravo je (pre)tolerancija jedan od tih fenomena. A tu može i kod nas nedavno usvojen tzv. antidiskriminacijski (karikirano, "antidiskriminazzijski") zakon odigrati negativnu ulogu. Naime - analogno onoj: "ako pametniji stalno popušta, budala brzo preuzme nadzor nad svime!" - pretolerancijom će se lako, nakon što plane prva crkva (neki su svećenici na razne načine već likvidirani!), iskopati grob demokraciji.

Zato (doslovce, bez ikakvih intervencija) prenosim ovaj idiotski post također s namjerom da se kod što više ljudi razvije svijest o potrebi zauzimanja da se takvi mračni pothvati pravno sankcioniraju. Ako se to ne učini, tj. ako se fenomen razbukta, bit će to znak da Europa polagano ulazi (točnije rečeno, da je se usmjerava) u novu 1933. s planovima moćnih "gospodara kaosa" da se sve ponovno odigra na krvav način ili da se na vapaj očajnih masa zavede "demokratski totalitarizam". Bio bi to još jedan dokaz da su, kao što je već bilo mnogo puta u prošlosti, u vremenima organiziranog ludila razumni ljudi nemoćni na društvenoj sceni!

Živi bili (ter ne vidjeli odnosno ne doživjeli zlo)!


............................

Ima puno mladih ljudi koji kažu “ja sam kršćanin ali sam protiv crkve”. To je jednako glupo kao da netko kaže “ja sam NS ali sam protiv Hitlera”! Ako ste protiv crkve zašto onda crkve ne gore, zašto nitko nema hrabrosti to učiniti, kada već na sebi ima paganske simbole i “fura” se na to. Zato što u svima njima vlada strah, duboko u sebi imaju strahopoštovanje prema bogu, jer su odgajani u katoličkom duhu. I to ne žele napraviti jer ih je strah božje kazne! Crkve trebaju gorjeti, kršćanstvo je obična Židovska glupost.
Ima i puno tih “metalaca” koji se svi zalažu za anti-kršćanstvo, ali kad vide da je netko “nacista” odmah se bune i govore kako su svi ljudi jednaki. Ne znaju da je kršćanstvo ustvari Židovska kreacija napravljena u svrhu zbunjivanja i razdora među pripadnicima bijele rase. Stari zavjet postoji i u Židovstvu i u kršćanstvu. Ako mrziš religije moraš mrziti i Židove jer većina religija je napravljena od njih. Židovstvo, religija kojoj je cilj uništenje bijele rase, ujedinjenje Židova i stvaranje novog svijestkog poretka.
Kršćanstvu je pak cilj zaglupljivanje pripadnika bijele rase, svojom filozofijom da čovjek mora voljeti neprijatelje, Židovi upravo tako stavljaju kršćane pod svoju kontrolu. Islam su također ljudima nametnuli Židovi, ali ovaj put obojenima, i s obrnutom filozofijom od kršćanstva. To je religija koja za cilj ima ujedinjenje obojenih i nemilosrdnost prema svima koji nisu sljedbenici njihove religije. Židovi misle da će od svih ljudi napraviti robote, koji će raditi sve prema njihovim uputama, ali NSBM pokret je dokaz da ima mladih ljudi koji počinju to shvaćati, koji shvaćaju da su Židovi i njihove marionete (crnci, kinezi i ostale obojene rase) ono što tisućama godina uništava bijelu rasu iznutra i neprimjetno.
Prošlost se ponavlja i sada, šezdesetak godina nakon pada heroja koji su se usudili usprostaviti Židovstvu doći će novi ljudi koji će ovaj put nemilosrdno slomiti svaku kost “nevidljive Židovske ruke” i ukloniti ih sa lica zemlje. Židovi su na neki način nevidljivi, ali jasno vidimo crkve i kršćanstvo svuda oko nas, a prvo napadamo protivnika kojeg vidimo, za kojeg znamo gdje se nalazi! Zato crkve moraju gorjeti, sve do jedne, zato moramo svećenike prebijati na mrtvo ime, zato moramo paliti biblije...
Zlo nepostoji, to je obična Židovska glupost, podjela ljudi na zle i dobre. U bibliji ima bezbroj pravila koji nas ograničavaju, sve u cilj spašavanja Židova i obojenih, dok se mi sami uništamo. “Ne ubij”, Židovi nam nameću to pravilo tako da bi oni, muslimani i ostali mogli mirno nas ubijati bez da imaju posljedica. “Tko tebe kamenom ti njega kruhom” itd. Pa Isus je obična metafora za nekog idiotskog Židova koji luta svijetom, bez ikakvog posla. Čovjek koji ima 33 godine a nikada u životu ništa nije radio. Isus nije postojao, niti bog. Sve je to napisao neki Židov iz nekog reda masona ili sličnih gluposti.
Čovjek se mora boriti, za sebe i svoju rasu, mora ubijati sve protivnike pred sobom. Djeca rođenjem postaju krštena, nemaju ni pravo izbora, i roditelji ih odgajaju da se mole nekom Židovu, umjesto da ih puste da normalno žive do punoljetnosti i tek tad odluče u što će vjerovati. Moderni sotonizam je još veća glupost od kršćanstva, sotonisti su ljudi koji vjeruju da postoji bog ali žele namjerno raditi sve što mogu protiv njega. Pa onda su još gluplji od kršćana ako poput njih vjeruju u te gluposti.
NS i antisemitizam nemogu uspjeti ako crkva nije uništena. Ako svaka crkva nije zapaljena i svaki svećenik ubijen. Crkva nas uči da je vatra “zlo”, i roditelji nas kad smo mali uče “ne igraj se vatrom”. To je zato što crkva zna da je jedino što može preko noći uništiti crkvu upravo vatra! Naravno čovjek može baciti bombu ili ju srušiti bagerom, ali vatra je ono što je lako dostupno svakome a i uništit će i svaki dokaz o počinitelju. Vatra je najbolje oružje koje imamo protiv crkve. Stara izreka kaže da vatra daje život, što je istina, ali pravi život daje tek kad se upotrijebi u prave svrhe. A to je kad se počnu paliti crkve.
Djeca čak imaju vjeronauk u školama kao predmet, ovdje na sreću nije obavezan ali u drugim državama je. Te pedofile šalju čak i u školu da djecu uče svojim glupostima. U srednjim školama postoji izbor između etike i vjeronauka ali etika je još gora. Za razliku od vjeronauka gdje se uči samo o jednoj religiji na etici se uči o svim religijama, o moralu i sličnim glupostima. Ako je netko čvrsto protiv kršćanstva on treba ići na vjeronauk, jer njegova se mišljenja neće promjeniti, a ne da ide na etiku gdje će samo dobiti puno gore poglede na svijet.
Kako kršćanstvo može biti naša religija, kad dolazi iz tamo nekog Izraela, s kojim mi nemamo baš nikakve veze (osim što i Izraelom i Hrvatskom vladaju Židovi). Kako možemo naše slavenske religije odbaciti za nešto strano, i onda toliko godina nakon toga govoriti da su te slavenske religije nama strane! Biblija u svakom svom prijevodu ima prijevode imena tako da što više odgovaraju narodu u koje biblija dospije, tako da bi oni mislili da je to zapravo njihova religija.
Mark, John, Matthew, Luke, to su imena apostola na Engleskom jeziku. Tko zna kakva li su tek bila u izvornoj verziji koja je odavno i zaboravljena jer kršćanstvo u Izraelu nije potrebno. Izrael je oduvijek Židovski pa ga nisu niti trebali “osvojiti” s tim smećem od knjige. Kada je neka država pod komunizmom kršćanstvo svi stavljaju pod stranu. Kad komunizam padne i religioznost im se vraća. Isto je i s ratom. Izbije domovinski rat, bibliju čovjek stavlja u ladicu, ode se borit, vraća se s fronta i vadi je iz ladice i nastavlja živjeti po njenim pravilima. Žalosno.
U bibliji piše da će samo onaj tko vjeruje u boga doći u raj. A što onda s nekim zabačenim plemenima naprimjer, do kojih kršćanstvo niti biblija nikada nisu došli, znači li to da oni nemogu zbog toga u raj? Pa nisu oni krivi zbog toga što im Židovi nisu uspjeli usaditi ta sranja. Ljudi cijele živote posvećuju molitvama i razmišljanju o tome kako će do tog raja, na što samo traće vrijeme umjesto da se posvete ozbiljnim stvarima.
Kako netko može reći da su mu religije poput paganizma smješne zato što se štuju mnogi snažni bogovi poput Odina i Thora, dok se oni mole svaki dan nekom tipu da im pomogne. Da vam želi pomoći on bi to napravio, ali on ne postoji. Nedavno se autobus pun hodočasnika sudario i puno ih je poginulo, svećenika, časnih sestara i sličnih. Kažu da za sve postoji volja božja, znači oni idu njega slaviti a on im to učini. I oni ga nakon toga i dalje slave! Biblija kaže “Isus je put”. Ako je to istina zašto onda svi mi ne gazimo i hodamo po njemu?

.......................
http://nsbm.blog.hr
Blog posvećen nacionalsocijalizmu, anti-kršćanstvu, paganizmu, kreativizmu, NSBM-u.
White Power!
(NSBM = National Socialist Blach Metal)




- 07:30 - Komentari (65) - Isprintaj - #

27.07.2008., nedjelja


DAROVI – BLAGO NA SLUŽBU DRUGIMA

NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu: 1 Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52

Čini se da se dvije teme protežu kroz današnja čitanja: blago i neizmjerno oduševljenje. Blago je izvanredni dar koji dolazi od Boga; oduševljenje je radost kad čovjek uoči da blago pripada njemu. U prvom čitanju se provlači još jedna tema a to je: služiti drugima. Blago je ustvari kraljevstvo Božje. Blago je znati da čovjek pripada Bogu, da se on brine za ljude, da su ljudi pozvani služiti drugima. Kraljevstvo taži ljudsku žeđ, uzbuđuje ljude, kao što je mladenka uzbuđena na dan vjenčanja, ili malo dijete pred blagdanom Božića. Kraljevstvo Božje je blago koje ima dodir majke, osmijeh prijatelja, zagrljaj oca. Kraljevstvo je ispunjenje najvećih čovjekovih želja i nada. Stoga je ono vrijedno svake žrtve.

Blago koje čovjek pronađe je dar. Ne može ga se zaslužiti, dobiti radom; može se jedino prihvatiti. Uočljiva je sličnost između kraljevstva i zgode o Salomonu. Bog nudi Salomonu da traži što želi. Ovim Bog pokazuje svoju darežljivost. Kraljevstvo u tom smislu može biti čovječje, ako traži. Nažalost ljudi često ne prepoznaju vrijednost kraljevstva i ne traže ga.

»Salomonova mudrost« je izričaj poznat ne samo onima kojima je bliska biblijska tradicija, nego i onima kojima nije. Ulomak iz prvog čitanja govori o tome odakle potječe njegova mudrost. Bog nudi neku vrstu »razmjene«. On je inicijator razmjene, pozivajući Salomona da traži što god želi, i Bog će mu dati. Ne govori se o razlozima Božje darežljivosti. I ovaj detalj treba upamtiti: Bog daje zato što je darežljiv. Salomon u odgovoru opisuje sebe i svoj narod. Ističe svoju malenost i neznatnost, naglašavajući da je on sluga i da je kralj zahvaljujući Božjem izboru...

Drugo čitanje iz knjige Rimljanima nudi dvije zanimljive teme: sve se okreće na dobro; tema božanskog poziva. Premda su ove teme mnogima poznate, one su kompleksne i često krivo shvaćene. Prvu temu »sve ide prema dobru« ne treba shvatiti da će na kraju sve ispasti dobro. Ovo ne znači da će Bog ukloniti nedaće ili trpljenja koja svaki čovjek podnosi. Tema želi naglasiti beskrajno povjerenje u Boga koji sve okreće na dobro. Oni koji ljube Boga vjeruju da Bog njih ljubi i da im želi dobro te da i nedaće u konačnici mogu biti za dobro...

Koristeći prispodobe, Isus nastavlja poučavati svoje učenike. Evanđelje donosi tri prispodobe. Prve dvije govore o neizmjernoj vrijednosti kraljevstva, a treća da u kraljevstvu ima raznovrsnih ljudi. Prve dvije prispodobe su slične; žele reći da je kraljevstvo prisutno, ali nije lako zamjetljivo. Samo ga pronicavi otkrivaju. I kad ga pronađu, sve ostalo žrtvuju da ga se domognu. U prvoj prispodobi želi se naglasiti vrijednost blaga, a ne mogućnost da se na prijevaru kupi određeni komad zemlje. Čovjek koji je pronašao biser, vjerojatno je bio profesionalni trgovac, a ne obični preprodavač. Njegove oči su zapazile vrijednost, dok su je drugi previdjeli.

Prispodoba o mreži je potpuno drugačija. Nosi u sebi eshatološki karakter, budući da se spominje svršetak svijeta, uloga anđela u vrijeme konačnog suda kad će dobri biti odijeljeni od zlih. Na kraju ulomka se govori da su učenici razumjeli Isusove riječi i ono što je želio reći ovim prispodobama. Učenici su sposobni razumjeti Isusov nauk koji se temelji na tradicionalnom učenju, ali je u isto vrijeme radikalno različit.

(http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=14694&PHPSESSID=0788b24f0cc53f189641396d3e25494e)


- 08:55 - Komentari (27) - Isprintaj - #

26.07.2008., subota


CRNA BAJKA I LUDO KOPLJE RADOVANA KARADŽIĆA

PAKLENI KISS & PALJENJE SARAJEVA STIHOVIMA (2)

(nastavak)

Radovan Karadžić prijeti bogom koji je stvaran i može da nas gazi, prijeti užasnim tajnama - koje će mutni svet do skapanja da pomute. Tako prijeti Karadžić pjesnik, dok Karadžić vojskovođa prijeti:

Dakako da u slučaju vojne intervencije postoji mogućnost izvandržavnog terorizma, kada bismo bili dovedeni u situaciju da ne možemo izbjeći konflikt, posve je sigurno da bi se našlo dovoljno srpskih heroja, koji bi zadavali udarce vitalnim točkama, posebno u državama koje su se okomile na nas. (...) Srbi će se braniti svim sredstvima, to neka svakome bude jasno. Mi pristajemo da sjednemo za pregovarački stol i da se pogađamo, imamo li ili nemamo pravo na neke svoje zahtjeve, pristajemo da se sve okonča političkim sredstvima, pregovorima. Pristajemo i da ponešto izgubimo, dakle na kompromise. Ali ne pristajemo da se odreknemo prava na samoobranu, to ne dolazi u obzir. Nije problem nabaviti nuklearno oružje na tržištu, čak i kad ga ne bismo imali (Globus, 8. siječnja 1993)...

Je li to istorija velikih srpskih atentatora (heroja!) za čijim vremenima autor nostalgično žali? To nam, bez ikakva okolišanja, otkriva već u naslovu sljedeće pjesme - "Gavrilo Princip"(!):

Bolujemo od zamagljenog lika / Brata i Boga i Pretka. / I smrt je razvodnjena / I prevarena, / Ali to strogo oko moćnika / Nikad / Neće prekriti njena mrena, / Nikad bez metka. / Ludilo, stoj!
Nebesima krstari tuđi bog. / Isisao je iz planine žest / Evropski špiclov. Gle, vidik se ljulja. / Rasulo, stoj! Sve je zamagljeno. / Oslabila pest. / U krvotoku su kolovrati mulja./ Čuj lovački rog, kako poneseno / Gnezda razara, podmićuje svest.
Svet je uzjahao neznanu bedeviju / I u neznani jezdi kraj. / Ljeskaju besmislice u grudima cara. / Pripitomile su našu zmiju. / Još njegov strogi Bog po nebesima džara, / A naš nas blagi zazivlje iz čečara: / Hajducima i isposnicima navlače šlingeraj.
Ludilo, stoj! Nebesima se tuđi bog šeće, / A naš se zbunjem u žbunje krije i neće, / I ne sme iz crijemuše, iz lipe, iz prica, / U rečnik straha skriven, / U reči zabranjene. / Su čim ćeš na nebo, Gavrilo? I na koje nebo? / Vreme se gasi i vene. / Pucaj u zveket blistavih besmislica, / Pucaj u svevažeće nebo, u nebo nevažeće!
Ludilo, stoj! Desnice, sažmi rasulo! / Duše, pucaj u cara, / Izoštri vrhovno čulo! / U moćno koleno epohe pucaj, / Nek klecne vreme, / Nek carevine pobrkaju teme, / U Beču nek zaneme, / Na nebu nek zaneme!
U cara, Duše, pucaj: / Nek meci svemiso uzdrmaju i zatresu, / I klikuj našega Boga iz drveća! / A potom - neka nas stoleća / Ponesu! / Nek svitne na našem zapuštenom groblju, / Zasvetluca, / I moja belokost, / I zvezda, / I sveća

(Crna bajka).

Kako je to samo jasan i otvoren program! A to je i otvoreni program velikog dijela nositelja velikosrpske duhovnosti, čime gaze i sve plemenito u krilu vlastita naroda. Osnovne su teze tog programa: kosti predaka poginulih u prijašnjim sukobima s drugim narodima oko sebe traže osvetu njihovih živućih potomaka.

Na istom je tragu i pritisak na vlastite sunarodnjake koji se opiru takvoj duhovnosti mraka. No trebaju li kome čvršća jamstva, ni u tome ih autor ne ostavlja u predugom nestrpljenju iščekivanja, izrugujući im se širom svijeta:

Nekom ko poriče da živim i postojim / strašan i lep u isto vreme u svakom času / pružam mogućnost da se osvedoči u mome glasu / dok smoren po ovom svetu bednike brojim / moj odlazak iz materica ravno u ovaj svet / označava novu eru / od mene počinju godišnja doba / od mene počinje let / ja sam rođen i živim bez groba / ovo božansko telo nikad umreti neće / a nije rođeno samo da miriše cveće / već da pali i bije i u prah da pretvara / i večno večno da ljubi i miluje dosta debelih bedara / a sve što nije lepo nek mi se s puta gubi (Ludo koplje, str. 39).

To nipošto nije poezija, nego bolesni trening ohole samouvjerenosti čovjeka koji se danas usuđuje vući za nos čitavo čovječanstvo! Njegova je bolest toliko napadna da se vidi iz njegova držanja i na televizijskim ekranima. Njegova je bolest toliko jasna da je od sada na savjesti i sramoti svih onih koji s takvom osobom pregovaraju o sudbinama čitavih naroda. Njegovo, pak, poznavanje tehnika jedne, u slučaju manipulacije, opasne struke, opasnost je o čijem se učinku na vlastitoj kliničkoj koži mora zapitati onaj isti narod kojega vodi i kojim manipulira, zajedno s nemalim brojem jednako duševno oboljelih osoba, takav mračni um...

U ciklusu pjesama Petnjica (Crna bajka) on će vezu s precima oslikati metaforom hrasta. Evo kakav duh izlazi i vraća se u taj hrast u Crnoj bajci:

A kad duh opet navrati - / Pusti ga u damare / I žile, / I budi vitorog đavo, / Igraj trule kobile, / Igraj piromana, / Tragaj za slavom, / Napoj se vodom, / Nebom, / Travom, / Dok se vreme ne skrati, / Preda te strahu / I duh se u hrast vrati. // Reci mi, đavole, / Ne vidim odavde, / Je li to deo / Veće pravde? ("Čovek od pepela V")...

(Karadžić na jednom mjestu kaže): sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato! Svjesno ili nesvjesno on je tako odlučio još 1968. godine, a mi pokazujemo kako se očitovao taj put. Već u prvoj pjesmi iz ciklusa "Čitanje snova" (Ludo koplje) pokazuje razvoj svijesti o neizbježnosti da njegove tadašnje riječi budu događaj za sutra:

Sanjaš li riječ / ona nema nikakve veze sa jutarnjim ribama u tvome prozoru / to je tragično predskazanje da će ti svijet reći tajnu / ovo što se sad dešava događaj je za sutra
Što se dešava sa svijetom dok ti zatvaraš oči / neumoljiv je san ali ti to još ne znaš / neizbježno je tumačenje o tvojim prstima što miruju
Sanjaš li riječ / utroba svijeta se otvara i ti postaješ svjedok / od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta / zatičeš se u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi (...) neizbježno je sve.


Priznaje li Karadžić neizbježnost vlastitog današnjeg razgolićenja tvrdeći da se zatiče(š) u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi? Potpisuje li on već tada svoj neizbježni krah? Pomirivši se s neizbježnim razvojem katastrofe, njezinim tragičnim predskazanjam koje je tada shvaćeno kao događaj za sutra (za danas?), nije li on svjesno ušao u predvodništvo propasti velikog dijela vlastita naroda? Stih koji je u vrijeme pisanja mogao biti shvaćen samo kao estetska igrarija ili psihopatska umišljenost, sada je noćna mora čitavih naroda, možda i čitava svijeta, jer tko zna kakvim se oruđem i snažnim rukama kani poslužiti Radovan Karadžić, tko zna koju sve braću kani uplesti u krah vlastita poraza, tko zna koliko zlokobnosti nosi stih: od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta?...

U zbirci Pamtivek, u pomalo svečanoj, skladnoj, mirnoj pjesmi Karadžić će otkriti dubinski poriv za uništenjem, rušenjem, komadanjem zatečene stvarnosti, bez ikakve naznake da se radi o preoblici u nešto kvalitativno novo. Ne, rušilište je nešto sveto kao takvo, ono ima svoju aureolu upravo od bleska bivšeg sklada, a ne od novog u sebi.

Dok hodiš, loviš lomljive stvari / i tu muziku što njihov život sruči / u uvu čuvaš, dok rušenje te zari - / vidiš li plavi duh sveta kako huči
Velike stvari u sebi čuvaju tako / male komade sebe, male njine zvuke / u njih zaljubljen, ti svet bi celi smako / da vidiš rasap kraj svoje zvonke ruke
A zar komaće lepše od toga peva / od zvuka zar lepše telo koje pada / To tvoja ruka dok rušilište sneva / oreol pravi od bleska bivšeg sklada
("Rušilište")...

Možda sljedeća pjesma može otrijezniti čitav jedan narod ako i nije na vrijeme otrijeznila njegova predvodnika. Dobro pogledaj, za takvim vođama upućeni srpski narode, što o kraju puta na kome se nalaziš misli onaj koji je velikim dijelom kreirao inspiraciju toga puta (obraća se Relković u dobroj i naizgled naivnoj vjeri čitateljima u Srbiji, a pjesma koja slijedi posebno je zanimljiva sada nakon Karadžićeva uhićenja – m.op.):

Gospodo
meni se sada plače
poslednji prijatelj za koji sam imao potrebu
odjezdio je poput magle
njegov povratak ne bi značio ništa
njegovo odsustvo je sveobuhvatno sve

Ja nisam bio moćan
tek kratka pometnja u svetom poretku stvari
i mala zbrka brojeva koji su opet našli žrtve
dok ovo govorim neoprezan sam
i stvari opet nalaze svoje mesto

Znam da ću biti odgovoran pred onim
što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja
sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato
ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti (...)

(Ludo koplje, "Mir stvari i bilja").

...............................................

Analizirajući Karadžićev estetizam percepcije u pogovoru njegove druge zbirke, Marko će Vešović ustvrditi kako pjesnik poseže za riječima kao rezervoarom u kojemu su pohranjene nemerljive preobražajne sile, te one imaju kako moć stvaranja novih tako i moć preinačavanja starih, već postojećih svetova. A sve je tek u čaroliji jezika koji ima mogućnost otkrivati nova značenja i nove, u stvarnosti neostvarive, odnose. Tako pjesnik gradi mrežu sačinjenu od niti-relacija koje mogu postojati samo u pjesmi, kaže Vešović. I sada, za potkrijepu svojoj postavci, analitičar navodi stihove pjesme Sarajevo: Izgara grad kao tamjana grumen, / U tome dimu i naša svest vijuga. / Klize gradom prazna odela. Rumen / Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga! (str. 77).

Vjeruje li još pisac pogovora da su to bile samo niti-relacije neostvarive nigdje osim u pjesmi? Ili ga je pjesnik praktičar, Radovan V. Karadžić, upravo na primjeru tih, tako danas stvarnih, preciznih opisa razrušenoga zbiljskog Sarajeva, razuvjerio?

Nakon toliko misaonog i duhovnog mraka u, na trenutke, satanističkim propovjedima, kroz smutnju uma, bahatost i oholost nove vere probio se, zapravo, poziv u pomoć! U nekoliko je redaka prikazao istoriju svoje bolesti. Vidio je i pošao za tragom crnoga sunca, pobrkao božanstva, a onda u svijet bezbrižnih (susjeda?) ko u krčmu pao, čak i samom sebi rogobatan, zao! Zarobio ga je neki sveti poso, nešto opasno mu nije dalo mira, nije mu dalo mira neorano nebo. Slab da se odupre koračanju u sve dublji mrak, postaje sluga iščitavanja propasti. To je put kojim je dosada prošao. Ako je to i poziv u pomoć, tada je u njemu otkriven i put te pomoći: umjesto zbrkanih božanstava treba pronaći pravoga Boga, treba pristupiti oltaru (to jest poniznosti), treba iz njega sunuti suza kako bi od njega pobjegla napast i bog noći.

Da bi dobio šansu za novo, Radovan V. Karadžić mora "pasti s konja" ili s tronoge životinje. Ako je u njegovu "padu s konja" (kao i njegovih su-jahača) njegov (i njihov) talenat za spasenje (s punom njihovom slobodom da ga iskoriste i umnože ili zakopaju i prokockaju), tada im se mora pomoći - mora im se osporiti pravo da ikoga predstavljaju, pregovaraju ili nešto potpisuju što bi imalo ikakvu, a najmanje međunarodnu važnost. Prije svega, to se mora učiniti radi naroda koji vode u propast, povlačeći za sobom u bezumlju svojega ludoga koplja i sve narode oko sebe, pa i međunarodnu zajednicu. Ako im legitimitet ne želi uskratiti taj isti narod, tada mu ne smijemo priznati pravo na ikoji kompromis, jer ćemo u protivnom biti uvučeni u potpunu sramotu čovječnosti.

...............................................................

U Zagrebu, mjeseca veljače/ožujka 1993.
(Objavljeno u Vjesniku, 10-24. svibnja 1993, pri čemu su svi podnaslovi, fotografije, manja ispuštanja i završno kraćenje teksta Vjesnikovi. Zaključno poglavlje, "Traganje za oltarom ili beskompromisna nada", objavljeno je u Glasilu katoličke mladeži MI, lipanj 1993.)



- 18:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.07.2008., petak


PAKLENI KISS & PALJENJE SARAJEVA STIHOVIMA
RAŠČLAMBA POEZIJE RADOVANA KARADŽIĆA

Habent sua fata libelli. Ta poznata latinska izreka da knjige imaju svoju sudbinu možda se nigdje i nikada u povijesti (osim u slučaju mitskih Neronovih stihova?) nije tako bolno potvrdila kao u slučaju PPP&RK-RK – psihijatra-pjesnika-političara&ratnog krvoloka-Radovana Karadžića, kojega su tek sada uhitili ONI koji su stalno znali gdje se nalazi i navodno su se "slomili" tražeći ga.

No riječ KISS iz naslova ovoga posta nije doslovce poljubac (osim što je riječ o "poljupcu smrti"), nego se može protumačiti kao kratica za: Karadžićevo ispaljivanje sarajevskih strofa, ili Karadžićevo ispisivanje sotonskih stihova.

U želji da posvijestim nedovoljno poznatu stranu toga mračnjaka, s kojim su slični međunarodni politički uglednici razgovarali na "najvišoj razini", prenosim nekoliko dijelova poglavlja iz knjige Ivice Relkovića SAVLE, SAVLE, ZAŠTO ME PROGONIŠ? (koja je objavljena u Zagrebu 1994. u izdanju HKZ "MI"). Navedeno poglavlje pod naslovom KARADŽIĆEVA "CRNA BAJKA" ZA PAKLENU NOĆ jest raščlamba poezije Radovana Karadžića.

Karadžićeva zbirka "Crna bajka" objavljena je 1990. godine u Sarajevu. Dakle, prije rata i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Čine je tri ciklusa pjesama: "Rečnik straha", "Ex ponto" i "Crna bajka". Dio pjesama Karadžić je tu preuzeo iz svojih prijašnjih pjesničkih knjiga: "Ludo koplje" (Sarajevo, 1968) i "Pamtivek" (Sarajevo, 1971). "Od prve pjesme prve zbirke, 'Ludo koplje', do zadnje pjesme treće zbirke, 'Dvojnik', autorovim se izopačenim mislima provlači zbunjujući, otvoreni mrak", piše Relković i nastavlja...


Već pjesmom "Na vrhu Durmitora", prvom u zbirci Crna bajka, autor otkriva vlastitu zarobljenost u (otvoreno prijepornu, ukletu) stenu slave predaka. Tom zazivu predaka, kostiju, grobova ne mogu odoljeti mnogi vodeći srpski intelektualci te razni "narodni mislioci" u današnjem (početak 1993.- m.op.) agresivnom duhovnom stroju. U tom se zazivu spominju i nekakva slava i nekakav bog, ali u svemu tome nema ni traga ohrabrenju, nadi, radosti, čak ni kršćanski odbolovanoj poniznoj žrtvi. Ne, tu je samo hladnoća, oholost, jeza i neko zlokobno treperenje časa izravnavanja računa sa svim dužnicima, prema vlastitu računu...

"Ludo koplje" brušeno je još šezdesetih godina u mladom studentu medicine, u mladiću rastrgnutu između Hipokratove prisege i zavjeta ukleta užeta i ludog koplja. U Ludom koplju susrećemo nekakvo prikupljanje snage, ohrabrivanje, odmjeravanje koraka prije samog izbacivanja koplja, nakon čega više neće biti moguće (prema autorovim slikama) ustuknuti. Tako nas autor uvodi u mračne labirinte svojih prvih stihova:

Odmeri svoje korake svoj zamah ruke / to koplje što šalješ ludo je / predeli što čekaju puni bezimlja i bezumlja // Nešto poput jeze gnezdi se u tebi / to koplje ta ispružena ruka sija u tvojoj misli / ti osećaš taj ubitačni metal njegovo prisusutvo (...) // Ono predele neviđene na svoju vitku zmijoliku kičmu niže / ono se menja i pritom blista / preti li ili svetluca radi lepote / zaljubljeno u oštricu koja je sama za sebe / dovedeno do ludila misleći o svojoj nameni postaje heroj / kao pred ponorom pred nepovratom jedinim što mu ostaje // Kliktavo s vremena na vreme a usput smoreno i ranjivo / ono se uvek vraća tebi napuštenom / porušeno novim saznanjem (...) ("Ludo koplje", ulomak).

Uza svu svijest da bi možda znanstveno oko (naprimjer, kakvog psihoanalitičara, ta - to je i sam autor!) u ludom koplju prepoznalo i nabijenu, nabujalu sirovu seksualnost, kao i u njegovoj ukupnoj poeziji čitav niz paradigmatskih primjera drugih kompleksa, uza sve to, dakle, ističem sekundarnost takvih raščlambi autorovih slika i metafora na ovome mjestu. Predmet ovog istupa razlučivanje je mračne energije, rušilačkih, uopće nezasitih bujica negativne misli, odnosno (kako u pjesmi reče sam autor) bezumlja.

I tu je autor jasno svjestan da nakon koračaja i izbacivanja ludog koplja stanje misli biva dovedeno do ludila te nema uzmaka pred ponorom pred nepovratom jedinim što mu ostaje, ali (i toga je svjestan) rušenje se na kraju vraća tebi napuštenom. Pa ipak, autor ne može odoljeti (ni u opojnosti slave duhovnog jel oca, jel očuha, ni u zadojenosti otrovom stvarnog vođe /kolovođe/ velikog dijela vlastita naroda u ponor nepovrata), ne može odoljeti izazovu stene rodne - stene slave.

U pjesmi "Kalemegdan" (Crna bajka) autor priznaje da im je čudovište, njihovo sjećanje i opsjednutost koljem, glavama, kostima, potpuno zamrsilo misli i vezalo u čvorište. Takvu duhovnu zarobljenost u zlopamćenje radi budućih izravnavanja računa pokazuje i ova pjesma iz "Ludog koplja":

Silueta oca kamenim morem strahovito jezdi / jedna prokleta samosvest izgubljenog čoveka / potajno me proganja u ovoj noći / što pripada mojoj zvezdi / silueta oca pred mojim čelom / kamenim morem strahovito jezdi / ljubomorna biljka izrasla iz moga bola / od moga gneva od moje krvi / otrovom smrtonosnim i krtim preti zvezdi / od mojih misli izrastao mač / duži od sunčeva zraka.

Taj ulomak donosi još jednu opsesiju autorovu, opsesiju da slikama tame, osvete i noža priskrbi svetost nečeg obrednog, novo-verskog, onostranog. Kako se te slike ne daju zaogrnuti istinskim činom pomirenja, opraštanja i ljubavi, autoru ostaje upravo radikalnost mraka kao nove svetosti, nove vere u božanstvo koje može da gazi, koje se gnuša čovjeka. Tu je to slika svete vode koja saznanjem truje - razum. Tu nema mjesta vezi istinske svete vode i srca (ljubavi, upravo pranju od pobune razuma), nego se vera crpi iz zatrovane misli...

Ali nova vera mora oponašati onu istinsku da bi mogla zavesti svoje nove vjernike. Zato ona mora glumiti i nekakvu lepotu. Takvu lepotu strasti i pomame zatrovanog razuma nudi uhu "vesela" pjesmica "Vuksan" (Pamtivek):

Tvoje snove vuci raznose
i od toga se hrane
Vuksane, Vukdane,
lepo ti je ime.

Spusti se u gradove
da bijemo gadove

Vuksane, blagdane,
lepo ti je ime.

Svet te čeka pokorni
konjaniče umorni
Vuksane, mrtvane,
lepo ti je ime.


Pjesmica je jednostavna, uhu zanimljiva, prilagođena je narodnom priprostom ukusu, a druga i treća kitica ritmom pobuđuju skakutavost brojalice ili refrena kakvog navijačkog himna. U takav oblik i takav ritam stavljen je stravičan sadržaj! Kako Srbi u Bosni uistinu nastanjuju pretežno ruralne, planinske predjele, tako su spuštanja u gradove neki (kao autor) iz perspektive svoje perifernosti, doživljavali kao obvezu i zavet osvete za sve međusobne povijesne razmirice i pogibelji. Danas uistinu u svojem okružju drže gotovo sve bosanske gradove i pretvaraju ih u apokaliptične ruševine. A mislili smo kako su tek estetska, pomalo otkačena pjesnička konstrukcija i igrarija stihovi spusti se u gradove - da bijemo gadove! Zar je to vidik koji se pruža s vrha Durmitora, stene slave?

Ali zadojenost stravom ne može se ucijepiti u svijest masa, svijest dobrog dijela vlastita naroda, bez tepanja, podilaženja i svojevrsne zavodljive lepote. Zato ono što - poput jeze gnezdi se u tebi - autor zaogrće slikama nekakve lepote, slaja, blistanja: to koplje ta ispružena ruka sija u tvojoj misli - preti li ili svetluca radi lepote. O kakvoj pak lepoti pjeva u sljedećoj pjesmi iz zbirke Ludo koplje:

Takoh u pakao u vrelinu lepu / zadoji me otrov zadoji me strava / i cvet ljiljan zaklopi krunicu / zarobljena beše moja lepa glava // Misao mi beše robovanje divno / želja moja beše srž ljiljana cveta / stid mi beše ponos... čaša... beše vino / namučeno bistro od tri naša leta // Sarajevo grad užasa nekrolog mi piše / moja glava lepa odbegla pa traga / moje telo smoreno za cvet ljiljan diše / sanjam s ljubom svojom vino pije Omer-aga // Sanjam anđeli mi najavljuju sina / sanjam svi na svetu hoće da kumuju / a bogorodica u zlatnom putiru donela joj vina / moje misli za njom po svetu drumuju // Moj um cveće iz kamena pravi / da ono na ljiljan miriše i liči / a ne daju da joj moje srce otrov javi / predajem je legendi umirem u priči.

Štoviše, autor je sasvim određen: Sarajevo grad užasa nekrolog mi piše! Sarajevo je grad njegove svjesne i dragovoljne osmrtnice!
Ali, on u zbirci Pamtivek ide i dalje od tog navještaja te otvoreno najavljuje:

Ja čujem kako nesreća zaista korača
pretvorena u bubu - kad dođe čas:
smrviće bubu kao što trošnog pevača
mrvi tišina i pretvara ga u glas.

Izgara grad kao tamjana grumen,
u tome dimu i naša svest vijuga.
Klize gradom prazna odela. Rumen
Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga!

Spokoj. Četa oklopnih topola
u sebi maršira uvis. Agresor
po našim žilama kola
i čas si čovek a čas vazdušni stvor.

Ja znam da je sve ovo priprema jauka
šta sprema crni metal u garaži?
Gle - kako strah pretvoren u pauka
po svome kompjuteru odgovor traži.


Naslov je te pjesme - "Sarajevo"! Tiskana je, bez ikakva pridržaja, još 1971. godine! Još onda čuje - kako nesreća zaista korača i, pretvorena u bubu čeka kad dođe čas da smrvi jedan grad: Izgara grad kao tamjana grumen, / u tome dimu i naša svest vijuga!

I uistinu, i autor i njegovi kolege po oružju i po propagandi u svojem divljaštvu vide nešto sveto - naime, rekoše da spašavaju Europu od islamskog fundamentalizma, a veliki svijet od povampirenog ustaštva i, kako nam ga prikazaše na poznatom protuvatikanskom mitingu u Beogradu, od Pape ustaše! U svojem neviđenom rušilaštvu "najslađi" cilj razaranja upravo su sakralni objekti, a poniženje zarobljenika ide upravo smjerom oduzimanja dostojanstva Božjeg stvorenja svakom uhićeniku. Tu svoju samozvanu svetu misiju sasvim je jasno, gotovo kao Neron kada se divio svojem velikom umjetničkom djelu - gorućem Rimu - u ekstazi vreline izrekao i autor: izgara grad kao tamjana grumen! - Izgara Sarajevo! Kao tamjana grumen - kao rugalica Bogu! U gradu ostaju tek prazna odela, mrtvi kamen, uzidan u kuće - kuga! Sarajevo - mre kamen, uzidan u kuće!

(nastavak slijedi sutra)


- 14:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.07.2008., utorak


VAL SUICIDA, "U-MAGIJA" & "TSUNAMI VJERE"
Jedan redoviti posjetitelj mojega bloga, po povratku u blogosferu nakon kraćeg izbivanja, priopćuje nam tužnu vijest o smrti svojega prijatelja samovješanjem. Šokiran, pita što se to događa s mladima u posljednje vrijeme, budući da je prije nekoliko dana i u Slobodnoj Dalmaciji objavljen prilog o toj temi. Doista, koristeći poznatu izreku, naš bi se južnjak mogao pitati - što je to u mladom biću što mu gasi životnu sviću?!

Istodobno, na drugoj strani kugle zemaljske, u Australiji održan je Svjetski dan mladih (SDM), koji je kao svoj vrhunac imao završnu misu s papom Benediktom u nedjelju 20. srpnja 2008. Gledajući mnoštvo od gotovo pola milijuna vjernika, okupljenih u Sydneyu na završno euharistijsko slavlje, Papa nije mogao prikriti svoje zadovoljstvo zbog tako velikog broja mladih koji su se iz cijeloga svijeta okupili pod geslom: "Primit ćete Duha Svetoga, koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci". Mladi su s posebnim oduševljenjem pozdravili vijest, koju je Papa na kraju mise objavio na raznim jezicima, da će se idući SDM održati u Madridu 2011. godine. (Sve o tome nalazi se na www.ika.hr).

Taj je veličanstveni događaj globalne razine ipak bio u našim medijima potpuno u sjeni "važnijih vijesti" karakterističnih za famoznu ljetnu "sezonu kiselih krastavaca". Tako i danas (22. srpnja), na blagdan Sv. Marije Magdalene, kad Gospićko-senjska biskupija slavi dan svoje Zaštitnice, kao vijest dana odjekuje uhićenje ratnoga zločinca Radovana Karadžića. Ipak, to uhićenje, unatoč pumpanju senzacije, nije (osim negdje u Bosni) izazvalo jače ushićenje.

Famozni pak politički "svijet" ima svoje brige, koje nastoji cijelom "globalnom selu" prikazati kao presudne i za njegovu budućnost. Tako je i s njihovom "zabrinutošću" oko Irana. Naime, oni tamo (kao nešto iza naših leđa!)... "obogaćuju uran"! Slično kao i nedavno pokojni Saddam Husein (mislim da se tako zvao). I zato je Irak doživio "uvoz demokracije". Točno se zna tko je na redu!

A kod nas sve odjekuje od radosti nad činjenicom da je u Hrvatsku ušlo milijun i pol stranaca koji će Jadran "obogaćivati" urinom (ispričavam se na usporedbi!)... I to upravo nakon što je D. Kajin likvidacijom "MPT-Abela" (i njegova koncerta u Umagu), prvi nakon kralja Aleksandra, oktroirao "demokratiju". Jer taj bi događaj, mislio je (s podrškom i mozgovima s jednog zagrebačkog brežuljka), strašno "zagadio" krasnu zemlju, Istru milu, dom taj roda hrvatskog (istarska himna)!

Ali, vrlo je zanimljivo, znakovito i karakteristično da toga bahatog "cara" I(deološke) D(estruktivne) S(amovolje), koji se ponaša kao istarski Neron, nije nikada nimalo smetalo "obogaćivanje" Istre "medijskim uranom" (pa ni "glazbenim urinom"). Nije se čulo da se ijednom u posljednjih 15 godina na sličan način oglasio protiv invazije nekulture na hrvatsku uljudbenu tradiciju i svijest ni s jedne strane Učke.

Je li moguće da je (ne samo tome "U-magu" nego i drugim sličnim "neimarima"), u silnoj gužvi i radu oko "čistoće" "ovih prostora", promaknuo npr. sadržaj programa značajne istarske "kulturne ustanove" kao što je diskoteka PLANET u Umagu. Prema najavi blogera BALKANOVOSTI od 11. srpnja, u toj će diskoteci biti "pravi spektakal, jer če nastupiti čak 6 turbofolk pjevača u samo nedelji dana" (dakle, upravo u vrijeme održavanja ATP-turnira, koji, kako svi ističu, svijetu šalje drukčiju sliku o Hrvatskoj i to iz Istre kojoj je, kako D.Kajin ponosno reče, "do Hrvatske stalo na drugačiji način" nego hrvatskim braniteljima i ljubiteljima MPT-glazbe).

A raspored i program toga famoznog turbofolk "spektakala" u Umagu je (bio) sljedeći:
- 11. 7. Saša Matić
- 12. 7. Rade Lacković
- 14. 7. Dejan Matić
- 15. 7. Jovan Perišič
- 16. 7. Đogani
- 20. 7. Seka Aleksić.
Doznao sam ("iz pouzdanih izvora") da je u planu bio i nastup turbopoznate pevaljke Dare Bubamare, ali je morala odustati zbog porodiljnog. (Tko možda misli da fantaziram neka klikne na http://balkanovosti.bloger.hr/post/mega-nastupi-u-diskoteci-planetu-umag/895701.aspx). Što na kraju reći nego uputiti najveće čestitke "kulturnom atašeu" D. Kajinu, kao i svim "specijalcima" koji su mu pomogli da dođe do ostvarenja toga "veličanstvenog evropskog" umaškog "kulturnog ljeta".

Poruke pak "australskog ljeta" bile su bitno drukčije od turbofolk-političkih. Ali što je papa Benedikt mladima govorio da su ga slušali pozorno i odobravali njegove riječi? Od mladih je tražio da stvore novo razdoblje ljubavi koje neće biti pohlepno i sebično, već čisto, vjerno i istinski slobodno, otvoreno prema drugima i spremno poštivati njihovo dostojanstvo. Protiv ravnodušnosti i duhovnoga umora, slijepog konformizma duha ovog vremena Papa očekuje od mladih da postanu proroci te da stvore novi naraštaj kršćana koji će izgraditi svijet u kojem će život biti prihvaćen, poštivan i s ljubavlju zbrinut. Svijet koji neće odbijati život i pred kojim se neće strahovati zbog ugrožavanja i uništavanja života.

Papa Benedikt je potaknuo mlade da stvore novu eru, u kojoj će nas nada osloboditi od površnosti, apatije i zatvaranja što muči duše i truje ljudske odnose. Objasnio je kako je moć Duha, moć Božjeg života vidljiva i u Crkvi kao živoj zajednici ljubavi, koja obuhvaća ljude svih rasa, narodnosti i jezika, svih vremena i svih krajeva u jedinstvu vjere u Uskrslog Krista. Upozorio je mlade kako su pozvani da budu proroci nade i graditelji obnovljenog društva, ali i Crkve, koja mora biti uvijek mlada. Na kraju je sa zadovoljstvom ustanovio da sve više mladih djevojaka i mladića otkriva vlastito poslanje s tisućama mogućnosti ter zaključio kako nas njihovi ideali potiču da prihvatimo poslanje koje im je Bog namijenio.

Na samom završetku slavlja SDM-a, prije molitve Anđeo Gospodnji, Papa je mladima rastumačio otajstvo susreta Neba i Zemlje, koje je sadržaj te molitve.

Dragi mladi prijatelji, razmišljat ćemo o Mariji, mladoj ženi u razgovoru s anđelom koji je u Božje ime poziva na posebno darivanje sebe same, darivanje vlastitog života, vlastite budućnosti žene i majke... U tom trenutku Marija je predstavljala čitavo čovječanstvo. I u naše je ime rekla "da". U bajkama pripovijedanje završava ovdje i svi od toga trenutka "žive sretni i zadovoljni". U stvarnom životu nije tako lako. Mnoge su bile teškoće s kojima se Marija morala uhvatiti u koštac zbog svojega "da" izrečenoga Gospodinu... Kroz različite kušnje ostala je uvijek vjerna svome obećanju, podržana Duhom snage. I nagrađena je slavom. Dragi mladi, i mi moramo ostati vjerni onom "da" kojim smo prihvatili ponudu Gospodinova prijateljstva. Znamo da nas on neće nikada napustiti. Znamo da će nas on uvijek podržati darovima Duha!

Nakon mise kojom je završio 23. SDM, o. Federico Lombardi, glavni ravnatelj Radio Vatikana i predstojnik Tiskovnog ureda Svete Stolice, osvrnuo se na taj veliki događaj. O. Lombardi je kazao kako je Sveti Otac dao vrlo opširnu katehezu o kršćanskome životu usredotočenu na Duha Svetoga. Papa je puno govorio, govorio je jasno, ali dajući vrlo bogate i duboke sadržaje, koji su uvijek bili popraćeni velikom duhovnom, pa i emotivnom snagom.

Ta je emotivna snaga posebno bila osjetna kada je Papa govorio mladima u nevolji, onima koji su imali teška iskustva. Predložio im je kršćanski život kao put prema unutarnjem ozdravljenju, miru i osposobljavanju za ljubav koja postaje pozitivna u odnosu na druge, pa i od strane onih koji su proživjeli teškoće te stoga mogu na poseban način biti sposobni za razumijevanje teškoća drugih.

Koordinator ovoga SDM-a, pomoćni biskup Sydneya Anthony Fischer je za završno misno slavlje rekao da je to bio pravi "tsunami vjere". Taj grandiozni događaj također potvrđuje da su stanovnici Australije duhovniji nego se čini, izjavio je biskup Fischer, ter podsjetio da se već vidi korist SDM-a. Ujedno je istaknuo kako je 130.000 Australaca otišlo svojim kućama puno entuzijazma jer su imali priliku dijeliti to posebno iskustvo.

Na kraju, vjerujem da je suvišno objašnjavati koji recept valja primijeniti odnosno koji je lijek najbolje uzeti kada se (mladi) čovjek nađe u bilo kojim kušnjama života! Očito je koliko su korisnije duhovne poruke iz Sydneya nego one kvaziduhovite turbofolk-političke iz Umaga ili medijske sa Zrća!

Sveta Marijo Magdaleno, moli za nas!


- 21:15 - Komentari (51) - Isprintaj - #

19.07.2008., subota


BLAGI BOG & PRAVEDNA NAGRADA I KAZNA

Šesnaesta nedjelja kroz godinu:
Misna čitanja: Mudr 12, 13. 16-19; Rim 8, 26-27; Mt 13, 24-43


Božja moć je povezana s blagošću

Iako su riječi ulomka iz Knjige Mudrosti upućene Bogu, ipak im je namjena bila uputiti lekciju izraelskom narodu. Na početku pisac ističe nekoliko božanskih karakteristika te stvari koje su suprotnost tim karakteristikama. U prvom retku govori o Božjoj brizi, ali i o osudi. Jedino se Bog Izraelov brine, i to za sve. To je zato što Bog nema suparnika niti koga tko bi mu bio ravan. Nema nikoga tko bi Bogu mogao prigovoriti da je nepravedan. Druga Božja karakteristika o kojoj se govori je Njegova moć. Ta karakteristika je povezana sa blagošću.

Božanska pravda potječe iz njegove moći; pravda koja zahtijeva da se dobro nagradi a zlo kazni. Zato što je Bog svemoćan, on može biti i blag. "Slabim bogovima" se ne isplati riskirati i biti blag. Jedino snažni i svemoćni Bog nema straha biti milosrdan. Svoju moć Bog očituje onda kad je netko dovede u pitanje, a kad se ne dovodi u pitanje nema je potrebe ni očitovati. Pravednici vjeruju u Božju moć koja djeluje u svijetu i u njima. A s druge strane ima bojažljivih koji su takvi jer ne vjeruju u božansku moć. Njihova nepromišljenost potječe iz nepovjerenja. I Bog ih grdi zbog nepovjerenja.

Razumije onaj tko hoće razumjeti

Evanđelje predstavlja Isusa kao učitelja mudrosti koji koristi metafore da bi izrazio svoju poruku. Isus donosi tri prispodobe da bi opisao rast kraljevstva Božjega. Prva prispodoba je poznata svim zemljoradnicima. Uz dobro sjeme, na njivi se često pojavi i kukolj. Prispodoba naglašava dvije važne teme. Prva je razočaranje da unatoč trudu oko kraljevstva, ipak neće doći do savršene žetve. Ne radi se o količini žetve, nego o kvaliteti; bit će i dobrih i loših.

Druga tema je eshatološka. Vrijeme rasta i sazrijevanje je vrijeme ovozemnog života, a vrijeme žetve je kraj vremena. Radnici bi čupali kukolj, ali je vlasnik taj koji pokazuje strpljivost i mudrost. Druga i treća prispodoba govore o slabim počecima kraljevstva, o nezamjetljivom rastu, no na kraju slijedi veliki uspjeh. Na koncu se donosi citat iz Ps 78, 2, gdje se Isus prikazuje kao onaj koji otkriva ono što je bilo skriveno; On je objavitelj. Prispodobe koje je Isus izrekao, sam je protumačio svojim učenicima. Tumačenje je jasno: nagrada slijedi pravednima, a kazna grešnicima. Tko ima uši, neka čuje; tko može i hoće razumjeti, neka razumije.

(cjelovita verzija: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=14646)


- 22:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

POZOR - "S.M.RADOVI NA CESTI!"

- Nije točno da je netko zabranio koncert Marka Perkovića Thompsona u Umagu, ali sve smo učinili da do njega ne dođe. Umag i Istra nisu Bleiburg niti Bandićev Zagreb da bi netko mirno gledao kako gradom šeću ljudi s ustaškim simbolima! (...)
Apsurd je da Vatikan i Međugorje rade nedjeljom i tada najviše zarađuju, a mi se zbog dodvorničke politike HDZ-a i njegove želje za iskupljenjem sada odričemo tih radnih dana... Još jedan apsurd je prodaja Ine. Na novog će se kupca prenijeti prirodna bogatstva i monopol, jer će benzinske postaje smjeti raditi i nedjeljom...!
(saborski zastupnik Kajin)

- Zar i ti brate Kajine?!
(istarski domoljub Abel)

- 01:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

17.07.2008., četvrtak


ODMOR, ODMOR, ODMOR...

Jadni čovječe, otmi se sad malko svojim poslovima, sakrij se malo od burnih misli svojih. Odloži sada tegobne brige i odgodi mučna naprezanja svoja. Posveti malo vremena Bogu, i otpočini malko u njemu.

Te bi riječi Sv. Anzelma, iz njegove Knjige "Proslogion", kršćanima – čak i kad ne bi bilo drugih razloga – mogle biti dovoljno snažan moto i poticaj za (ljetni) odmor. Istina je da čovjeku treba godišnji odmor – kao što mu je nužan dnevni, tjedni i mjesečni odmor. Iako gornji navod spominje samo "počinak u Bogu", to nas nimalo ne zbunjuje, jer odmor o kojemu govori svetac uključuje cjelovitoga čovjeka – potpunu relaksaciju i akumulaciju snage na duhovnom i tjelesnom području.

Međutim, odmor nije tek obično izležavanje, dangubljenje, "puštanje mozga na pašu" – premda je potrebno dobro se naspavati, pobjeći od buke i svakodnevnog stresa... – jer odmor može biti (i treba da bude) također aktivan. Ali to također znači da se vjernik ne može "odmarati" od duhovnog života, tj. od svojih svakodnevnih vjerničkih aktivnosti, jer su mu one takva potreba kao što je npr. udisanje zraka...

Imajući upravo to na umu, talijanski kardinal Dionigi Tettamanzi je prije dvije godine u poruci vjernicima na početku ljetnog razdoblja istaknuo: "Bilo uistinu blagoslovljeno ovo vrijeme, koje nam 'besplatno' može pomoći u stvaranju življih i intenzivnijih veza u obitelji, među rodbinom i prijateljima, vrijeme u kojem oslobođeni od obveza i vremenske trke i u ozračju vedrine možemo uživati u tihom i jasnom razmišljanju o ljepotama kojima nas Stvoritelj ne prestaje obdarivati."

Naime, budući da je ljeto sinonim za praznike (a ta riječ svojim korijenom upućuje na prazninu), kršćanin je i ljeto pozvan živjeti kršćanski. A to znači ne kao prazno odnosno isprazno vrijeme, ispunjeno bijegom ili zaglušujućom bukom (mnogi upravo prebučni "festivali" diljem naše obale već su u tom smislu dovoljno izreklamirani!). Kršćanski provesti ljeto i ljetni odmor znači živjeti to vrijeme tako da se u središte stavlja odnos s Bogom, obitelji i zajednicom koja nas okružuje. Golema je zabluda da to umara!

Baš kao što su mediji prenijeli kao senzaciju da je Stipe Pletikosa sa suprugom proveo određeno vrijeme odmora u samostanu, kardinal je predložio vjernicima da pronađu vremena i za duhovne vježbe ter da svakako posjete neka svetišta. Objasnio je da se preko turizma i hodočašća upoznaje hod povijesti, kulture i vjere raznih naroda. To su shvatili mnogi turisti pa osim, ili čak umjesto "samoroštiljanja" na plaži, vrijeme ljetnog odmora koriste (i) za – kako nadbiskup precizno navodi – otvaranje kulturnih horizonta i izgradnju mostova, učenje tolerancije i poštivanja vrijednosti drugih (i drugačijih) ljudi i naroda, ali također ujedinjenih u veliku Božju obitelj.

U Glasu Koncila (http://www.glas-koncila.hr/rubrike_mladi.html?broj_ID=14550) objavljen je izvrstan prilog o odmoru. Dio toga teksta sasvim dobro pristaje kao zaključak ovome postu. "Praznici, zabava, more, druženje, opuštanje, odmor - ključne su riječi svakoga razgovora o ljetnom odmoru. Ipak, to je i vrijeme koje se treba posvetiti obitelji, Bogu, ali i samima sebi. Tako crkvene udruge mladih već niz godina nude zanimljivu ponudu odmora u kampovima mladih i pastoralnim centrima. Iako je odmor na nekom od egzotičnih svjetskih odredišta za mnoge tek neostvariva želja, i u Hrvatskoj je moguće provesti nezaboravno ljeto. Uz brojne mogućnosti koje nam pruža, za svakoga se nađe ponešto (kultura, avanturizam, planine, kontinentalna Hrvatska, sve razvijeniji ekoturizam...). Kada se na kraju ljeta osvrnemo na ono što ostavljamo, obično shvatimo da je odmor pronađena radost, ma gdje god bili!"

Svima želim dobar odmor – ma gdje bili!


- 17:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.07.2008., utorak


LJETNI KRATKI POSTOVI?

Mnogi se slažu da bi ljetni postovi morali biti kraći. To je relativno. I kratak tekst može biti dosadan, baš kao što i dugačak govor može biti vrlo zanimljiv. Eh, to opet ne znači da je korisno samo ono što je zanimljivo, a sve dosadno da treba odbaciti. To je dječja logika.

Evo, na primjer, danas je blagdan Svetoga Bonaventure. (Ujedno prigoda da pateru Dudi čestitamo imendan!) Taj franjevački svetac (iz 13. st.), koji je bio biskup i crkveni naučitelj (rođen u Italiji, studirao filozofiju i teologiju u Parizu, kao biskup-kardinal djelovao u Albanu, umro u Lyonu), kao plodan pisac koji je osvijetlio mnoga teološka i filozofska pitanja "naštancao" je hrpu "dosadne" literature. Međutim, upravo su takva djela duhovno i intelektualno izgradila generacije umova tijekom sedam stoljeća. A eto, gle čuda, ta "dosada" čita se i djeluje i danas!

U djelu "Put duše k Bogu" Bonaventura tumači kako je otajstvena mudrost objavljena po Duhu Svetomu. Pa kaže, vrlo slikovito, da je Krist put i vrata, ljestve i dizalo! Naime, tko k Njemu okrene svoje lice i upre svoj pogled u Njega - "u Njega koji visi na križu – a upre pogled vjere, nade i ljubavi, pobožne odanosti, udivljenja, zanosa, vrednovanja, pohvale, kliktaja", taj s Kristom prelazi u stanje novoga života. Osjeća ono što je čuo desni razbojnik na križu: "Danas ćeš sa mnom biti u raju!"

Međutim, da bi taj prijelaz bio savršen treba napustiti sve razumske čine, kaže Sv. Bonaventura. Ali to ne znači da treba ostaviti razum! Nego se tako postaviti da se sva silina čuvstava prenese i preobrazi u Boga. Dakle, to treba žarko željeti. No to se ne može dogoditi bez Duha Svetoga.

"Hoćeš li saznati kako to biva, upitaj milost, ne znanost; čežnju, ne razum; jecaj molitveni, ne čitalački studij; zaručnika, ne učitelja; Boga, ne čovjeka; tamu, ne jasnoću; ne svjetlost, nego oganj što je kadar posve užgati i preobilnim oduševljenjima i najžarčim čuvstvima prenijeti u Boga. Taj pak oganj jest Bog, zapaljuje ga Krist u žaru svoje gorljive muke."

Što trebamo učiniti? Bonaventura savjetuje da brigama, požudama i mašti nametnemo šutnju! No to baš i ne djeluje kao tipičan ljetni zadatak. Ali tko pokuša, uspjet će. Tko uspije, osjetit će dvostruku radost! Bona-ventura – dobar vjetar jedrima duhovne radosti!

PS&NB: Na današnji dan prije 29 godina u rodnome mjestu radosno sam slavio svoju prvu svečanu euharistiju - Mladu misu!


- 18:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #

SVETI JOSIP, ĐAVAO I POLITIKA

Prolazeći kroz šumu običnih svakodnevnih vijesti čovjek rijetko zapaža nešto posebno. Ipak ponekad samo dvije takve vijesti mogu potpuno zbuniti. Ali samo ako ih se pokuša dovesti u međusobnu vezu. No, osim toga, tek sučeljeni sadržaji tih vijesti pomažu da se shvati nešto više odnosno čovjeka prisile da mućne mozgom. Upravo se događa sa sljedećim jučerašnjim vijestima.

Prva je vijest da je pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić u ponedjeljak (14.07.) blagoslovio reljef Svetog Josipa, postavljen desno od ulaza u Hrvatski sabor. Taj reljef je rad kipara Šime Vulasa i prikazuje Svetu obitelj (hm, tu nešto nije jasno – je li Sv. Josip ili je Sveta Obitelj?), a postavljen je na inicijativu pokojnog zastupnika HSU-a Josipa Sudeca kao trajan podsjetnik na odluku Sabora iz 1687. godine kojom je Sv. Josip na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića proglašen zaštitnikom Hrvatske.

Predsjednik Sabora Luka Bebić poručio je da treba revalorizirati značaj Sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske ter podsjetio da je hrvatski narod u borbama tijekom 16. i 17. stoljeća branio i obranio kršćanstvo. A predsjednik HSU-a Silvano Hrelja je rekao: "U teškim trenucima svoje povijesti hrvatski je narod zazivao pomoć Božju i svetaca kao svojih zaštitnika. Zazivanje i štovanje svetaca dio je hrvatske tradicije koji učvršćuje našu vjeru, čini nas jačima, mudrijima i odlučnijima."

Biskup Košić istaknuo je važnost Sv. Josipa kao glavara Svete obitelji i poručio da iznad svega treba poštivati dostojanstvo hrvatskih obitelji.

Druga vijest je iz našega najvećeg nacionalnog svetišta Marija Bistrica. Tu je u nedjelju (13.07.) proslavljen blagdan Majke Božje Bistričke i 10 godina beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. Pred mnoštvom vjernika misu je predvodio fra Zvjezdan Linić koji je u propovijedi govorio o stalnoj borbi dobra i zla u svijetu.

"Đavao danas više i ne skriva svoje nakane, već se pokazuje i vlada medijima, politikom i javnim životom, namećući neke svoje norme: materijalizam, promiskuitet i pornografiju suprotno deset Božjih zapovijedi. No, dobro će uvijek pobijediti zlo, makar je danas dobro ugroženo i nekim novim državnim zakonima. Mogu oni izmisliti bilo što, ali pobjeda je uvijek na strani dobra", među ostalim je istaknuo pater Linić. Zato je vjernicima posvijestio kako je vrijeme da se opredijele za pravu stranu kako zlo ne bi zavladalo svijetom i da ne bi bile ugrožene obitelji vjernika.

Eto, dakle – sapienti sat! Ili ipak nije? "Tko ima uši (da čuje), neka čuje!" – rekao bi Isus.



- 00:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.07.2008., ponedjeljak


FAMILY SUMMER FEST
OBITELJSKA LJETNA ŠKOLA
Zagreb, od 27. do 31. kolovoza 2008.


Okvirna tema ovog petodnevnog seminara za roditelje, mlade i djelatnike u obiteljskom pastoralu je OBITELJ – ŠKOLA ODGOVORNOSTI

Obiteljski centar Filozofsko-teološkog instituta, kako javlja IKA na svojemu portalu, i ove godine organizira Obiteljsku ljetnu školu u Zagrebu od 27. do 31. kolovoza 2008. Okvirna tema ovog petodnevnog seminara za roditelje, mlade i djelatnike u obiteljskom pastoralu je "Obitelj – škola odgovornosti".

Škola će se održati kao i prošle godine u prostorijama Filozofskog fakulteta Družbe Isusove na Jordanovcu 110. Za sudionike izvan Zagreba smještaj za vrijeme Škole bit će na nekoliko mjesta u gradu budući da na mjestu održavanja Škole nema raspoloživih soba. Kao i prijašnjih godina organizirano je čuvanje i animacija djece i rad s mladima. Ipak zbog poteškoća oko smještaja mole se roditelji da povedu sobom samo onu djecu koju ne mogu nikome ostaviti kod kuće.

Troškovi punog pansiona za jedan dan i jednu odraslu osobu (uključno sa smještajem u gradu) iznosi 50 kn. Smještaj za djecu predškolske dobi je besplatan a za osnovce se plaća pola cijene. I ove godine je predviđen i veći popust onima kojima je potrebniji. Sudionici koji imaju svoj vlastiti smještaj u gradu nemaju nikakvih obaveza plaćanja a mogu dobiti ručak po povoljnoj cijeni. Za djecu su predviđeni mali obroci prije i poslije ručka.

Predbilježbe, pobliže obavijesti kao i detaljni program mogu se dobiti kod o. Jure Bosančića, 10001 Zagreb, pp 699, Palmotićeva 31. Zainteresirani iz Zagreba programe mogu dobiti od početka kolovoza na porti u Palmotićevoj 31 i u svim knjižarama na Kaptolu.
Kontakt telefon: 01/4803-000, fax: 01/4923-636, e-mail bosancic@ftidi.hr
Prilikom prijave je potrebno osim adrese i navesti broj i dob djece koju će roditelji povesti sobom.

Kroz predavanja i "radionice" sudionici će slušati, diskutirati i aktivno učiti kako pomoći djeci i mladima da u svome odrastanju sazrijevaju u odgovornosti. Predavanja su zamišljena interdisciplinarno a drže ih naši stručnjaci iz područja filozofije, teologije, biblijskih znanosti, obiteljske medicine, pedagogije, ekonomije, psihologije i duhovne teologije. Svaki dan je predviđena zajednička euharistija u podne i meditacija nakon večernjih predavanja. Teme radionica kroz tri dana su slijedeće: umijeće upravljanja novcem, odgovorno roditeljstvo i vjera kao šansa u burnim godinama.

Petodnevni seminar započinje u srijedu 27. kolovoza u 17.30 sati a otvorit će ga o. Jure Bosančić, DI. Prvo predavanje, i jedino toga dana, održat će prof. dr. sc. Ivan Koprek koji će izlagati o temi Etički vidici čovjekove odgovornosti. Skup se nastavlja u četvrtak 28. kolovoza. Prijepodnevno predavanje Razumni odnos prema materijalnim dobrima održat će mr. sc. Zrinka Gregov, profesor marketinga. U popodnevnom dijelu na programu su dva predavanja: Odgovornost u svjetlu Objave dr. sc. Nike Bilića, profesora biblijskih znanosti te Bračni život – put k svetosti doc. dr. sc. Ivana Antunovića, profesora teologije.

Trećeg dana skupa u petak 29. kolovoza radni dio započinje predavanjem dr. Danijele De Micheli Vitturi, dr. med., specijalista obiteljske medicine Odgovornost za život između razboritosti i velikodušnosti. Popodne će predavanja održati dr. sc. Vesna Bilić, profesor pedagogije koja će govoriti o Odgovornosti roditelja za uspjeh te mr. sc. Nada Prlić, profesor pedagogije čije izlaganje ima za temu Adolescenti i njihovi roditelji.

U subotu 30. kolovoza prije podne će predavanje održati mr. sc. Josip Sremić, prof. pedagogije koji će obrađivati temu Mladi pred izazovima života. U popodnevnim satima na programu su predavanja Psihološki profil odgovorne i neodgovorne osobe prof. dr. sc. Mije Nikića, profesora psihologije i dogmatske teologije te Obitelj i mentalno zdravlje prof. dr. sc. Dubravke Kocijan Hercigonja.

Posljednjeg dana Obiteljske ljetne škole u nedjelju 31. kolovoza s početkom u 9 sati održat će se okrugli stol o temi Odgojni putovi za odgovornost.


- 00:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.07.2008., nedjelja


"USKOCI" S GESLOM "MOLI I RADI!"

Uz blagdan Sv. Benedikta – zaštitnika Europe (ne EU!)

Kad započneš raditi neko dobro djelo, najprije najusrdnijom molitvom išti da Bog dovrši, da se on koji se već udostojao uvrstiti nas u broj svojih sinova ne bi jednom morao žalostiti zbog naših zlih djela. Njemu naime valja sve vrijeme biti tako poslušan glede njegovih dobara u nama ne samo da ne bi jednom rasrđeni otac razbaštinio svoje sinove, već i da ne bi gospodar koga se valja bojati, razljućen zbog naših zala, predao vječnoj kazni one što ga nisu htjeli slijediti u slavu.

USTANIMO dakle konačno kako nas potiče Pismo kad kaže: "Čas je već da ustanemo od sna!" Zato očiju otvorenih za božansko svjetlo i naćulivši uši čujmo božanski glas koji danomice viče i govori potičući nas: "Ako danas čujete njegov glas, nemojte da otvrdnu vaša srca." I opet: "Tko ima uši za slušanje, neka čuje što Duh veli Crkvama."

A što kaže? "Dođite, sinci, slušajte me; učit ću vas strahu Gospodnjem. Trčite dok imate svjetlo života, da vas ne bi obuzele tmine smrti." (...) Evo, Gospodin nam svojom blagonaklonošću pokazuje stazu života.

Opasavši dakle svoje bokove vjerom ili vršenjem dobrih djela, idimo pod vodstvom evanđelja njegovim putovima, da bismo zaslužili vidjeti onoga "koji nas pozva u svoje kraljevstvo". Ako želimo prebivati u šatoru njegova kraljevstva, tamo nećemo prispjeti ne trčimo li pomoću dobrih djela.

Zlo je kad revnuje gorčina, koja odjeljuje od Boga i vodi u pakao, a dobra je revnost koja odjeljuje od opačina, ter vodi k Bogu i u vječni život. Takvo dakle revnovanje neka s najvećim žarom ljubavi izvršuju redovnici (i svi kršćani; m.op.), to jest "da se uzajamno pretječu u poštivanju". Neka najstrpljivije podnose svoje tjelesne i ćudoredne slabosti; neka natječući se iskazuju uzajamnu poslušnost, i neka nitko ne ide za onim što drži da je njemu od koristi, već radije za onim što koristi drugome. Neka čisto služe bratskoj ljubavi; neka se iz ljubavi boje Boga; svog opata neka ljube iskrenom i poniznom ljubavi. Neka ništa ne pretpostave Kristu. A on neka nas dovede u vječni život.

(iz PRAVILA Svetoga Benedikta, opata)

................................

SVETI BENEDIKT rođen je u Nursiji u Umbriji (Italija) oko godine 480. Odgojen je u Rimu. Pustinjački život započeo je u Subiacu, gdje je sabrao učenike, zatim se sklonio u (Monte) Cassino. Ondje je osnovao poznat samostan i napisao pravilo koje se proširilo u sve krajeve. Nazvan je praocem redovništva na Zapadu. Umro je 21. ožujka 547. No već od 8. stoljeća u mnogim se krajevima njegov spomen slavio 11. srpnja. Poznatim pravilom ORA ET LABORA (Moli i radi) Sv. Benedikt i njegovi redovnici postali su narodima Europe, dakle i hrvatskom narodu, učitelji kršćanskog života, rada i kulture.



- 00:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

12.07.2008., subota


CRKVA U BORBI ZA DOBRO ČOVJEKA

Homilija kardinala Josipa Bozanića u prigodi 5. obljetnice beatifikacije Bl. Marije Propetog Isusa Petković, Blato, 9. srpnja 2008.

Draga braćo i sestre!
U evanđelju smo čuli Isusove riječi: "Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Mk 10,21). Isus je stavio težak zahtjev kako pred čovjeka onoga vremena tako i pred današnjeg čovjeka: ostati danas bez svega materijalnog, ostaviti sve one lijepe stvari, predmete koji bude uspomene, odreći se navezanosti na dom, imanje, bogatstvo... a sve kako bismo se rodili na novi život; na život po Kristu, s Kristom i u Kristu. Ljudsko srce teško prihvaća te Isusove riječi, često misleći da Isus time nasilno osiromašuje čovjeka, da mu uzima ono najvrjednije što je životom stekao. No, tim riječima Isus zapravo daje čovjeku ponudu kakvu mu još nitko na svijetu nije pružio: baštiniti život vječni, biti dionikom kraljevstva Božjega, a da pritom ne treba ništa platiti, ništa donijeti, ništa materijalno dati. Kraljevstvo Božje je besplatno. Isusu, koji nosi dah božanskoga domaćina, dovoljni su milosrdno srce i duša čovjekova zadjenuti u dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost (usp. Kol 3,12).

Isusov je zahtjev protivan logici ovoga svijeta koji se ponajviše uzda u materijalne vrijednosti. Tko se još danas istinski raduje čovjeku koji mu dolazi bez ičega? Komu se danas bez primjese straha može doći praznih ruku? Tko neće zamjeriti ako dođemo opterećeni brigama i tjeskobna srca?

Ali postoji odnos na ovome svijetu koji može, barem u malome, objasniti logiku Isusove radosti i nagrade koja slijedi ako čovjek dođe bez ičega, odnosno ako čovjek dođe u svojoj jednostavnosti. Postoji ona kojoj možemo doći u svojoj jednostavnosti; ona kojoj je ljubav iz koristi nepoznanica. To je majka. Njoj je dovoljno da se pojavimo na vratima takvi kakvi jesmo, bez obzira na moć, status, bogatstvo i ugled. Ogoljeni od svega što "svijet daje", uvijek sigurni u njezinu ljubav, možemo doći – majci.

Bl. Mariju Propetoga Isusa Petković utemeljiteljicu izvorne hrvatske Družbe Kćeri Milosrđa trećega samostanskog reda sv. Franje, njezine su redovnice s pravom nazivale majkom. No, ne samo one. Kao da i danas Blatom i mnogo šire odzvanjaju mili glasovi djece koju je s ljubavlju primala u sirotište. Nju, koja zbog ostvarenja redovničkog poziva svoje djece nikad nije imala, ta su djeca zvala majkom, ma još nježnije, govorila su joj "mama" zahvalna njoj i vjernim Kćerima Milosrđa za ljubav koju su im pružale.

I ja, kao pastir Crkve zagrebačke i hodočasnik, danas dolazim k Majci redovnici donoseći sa sobom radosti i tjeskobe Crkve i hrvatskoga naroda tražeći da nas Ona danas zagovara kod Isusa Krista kojega je cijeloga svoga života svetačkim žarom ljubila.

Devet je desetljeća prošlo otkako je Marija Petković dala obećanje biskupu u Blatu i time javno potvrdila svoju vjernost i predanost Crkvi Katoličkoj. Za nas je danas ključno to njezino javno izrečeno "hoću", jer nakon njega uslijedile su godine koje su jedna za drugom vukle Mariju Petković prema društvu blaženika Božjih... Danas je već prošlo više od pet godina otkad ju je sluga Božji papa Ivan Pavao II. u Dubrovniku, na radost čitave Crkve, proglasio blaženom ističući njezinu posvemašnju predanost duhovnom i materijalnom dobru najpotrebnijih.

Danas, stojeći u miloj sjeni Blaženičinih moći, ovdje gdje povijest njezine svete duše šutke korača među nama, ne mogu ne zapitati koliko smo kao vjernici i kao članovi hrvatskoga naroda upoznali njezin lik? Jesmo li u ovih pet godina, otkako je s punim pravom smijemo javno častiti i utjecati se njezinu nebeskom zagovoru, shvatili veličinu djela što ga je naša Blaženica već do 60-ih godina prošlog stoljeća učinila za najpotrebnije u Blatu, Subotici, Zagrebu, Zadru, Vodnjanu, Puli, Smokvici, Kragujevcu, Opuzenu, Velesu, Preku, Šestinama, Zemuniku, Ugljanu, Splitu, Odri, Vinagori, Tabor Gradu, Ivanić Gradu, Lopudu, Cavtatu, Valpovu i brojnim drugim mjestima? Jesmo li dovoljno ponosni s njezina djelovanja u 12 europskih i prekooceanskih zemalja sve do Latinske Amerike, u kojima je zajedno s Družbom Kćeri Milosrđa činila brojna djela ljubavi te tako bila uzorna veleposlanica Crkve i hrvatskoga naroda? Skrivamo li nju i danas negdje straga, ostavljajući je po strani da stoji u svojoj ozbiljnoj zamišljenosti? A njezine su poruke toliko aktualne i za nas.

Božja Providnost htjela je da su i papi Ivanu Pavlu II. koji je našu Mariju Propetoga Isusa proglasio blaženom, danas vrata zajedništva blaženih i svetih već odškrinuta. Tada, u Dubrovniku, kao i tijekom čitavog trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, Ivana Pavla II. smo opet doživjeli kao "papu hrvatske nade". Danas, kad je prošlo tek nešto više od pet godina nakon velebnoga slavlja u luci Gružu, u luci Blaženičina proglašenja, odjekuju riječi dragoga nam glasnika nade, izrečene 6. lipnja 2003.:

"Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću velikodušnošću i jakošću 'obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima' (Pismo ženama, 2). Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji". Potom je zavapio: "Možda je našemu dobu kao ni jednom drugom razdoblju u povijesti potrebna "ona 'umnost' žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi" (Mulieris dignitatem, 30)".

Draga braćo i sestre, večeras stojimo pred likom bl. Marije Propetoga Isusa koja je svojim poslanjem i "umnošću" neprijeporno potvrdila svoju osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi. Ona je upravo time mnogo doprinijela promicanju i učvršćivanju dostojanstva žene u Crkvi i društvu. U Hrvatskoj i zemljama Latinske Amerike naša je blaženica okupljala žene, osobito siromašne, školovala ih, učila raznim vještinama te kamo god bi došla na službu poticala osnivanje katoličkih ženskih udruga. Jasno je davala do znanja da žena ima važno mjesto u društvu i da može utjecati na velike i složene procese.

Slika o ženi kakvu su je u ljepoti njezina poziva i dostojanstva u Crkvi i društvu promicali sluga Božji papa Ivan Pavao II. i bl. Marija Propetoga Isusa Petković danas kao da stoji usamljena u Hrvatskoj. Naša predraga Blaženica kamo god bi došla obnavljala je svijet oko sebe. Blato, Korčula, Hrvatska i zemlje Latinske Amerike danas zasigurno ne bi bile takve da ih svojim poslanjem nije oplemenila bl. Marija Petković. Ona je istinska obnoviteljica. O njezinu djelovanju svjedoče stotine imena djece što ih je njezina Družba zaštitila od siromaštva i koje je školovala. O tragu bl. Marije Propetoga Isusa svjedoče brojne žene koje je s ljubavlju odgajala za uzorne kršćanske supruge i majke, ali i redovnice. Brojna svjedočanstva i zapisi, pisma i bilješke, i nakon 42 godine od njezine smrti otkrivaju nam Mariju Petković – uzor ženu, divnu redovnicu.

Kad bi za 42 godine kakav istraživač htio otkriti sliku današnjih najeksponiranijih žena u Hrvatskoj na temelju medija – kakvu li bi sliku mogao otkriti? Tko su današnje žene uzori, žene ideali, žene heroji? Ne promiče li često suvremeno društvo u ideološkoj sprezi interesnih skupina i medija takvu sliku žene koja svojim životom i djelovanjem ruši trajne vrijednosti i negira Božju prisutnost? Ne nagrađuju li se bogatom medijskom promidžbom, prvenstveno žene koje "eksperimentiraju" ne samo s vlastitim životom nego i s ljudima oko sebe? Nije li i u predstavljanju žene ponovno riječ o ideološkom forsiranju i urezivanju u hrvatsku nacionalnu svijest poruke preglasne manjine nasuprot šutljive većine?

Znam da vas, poštovane hrvatske žene, takvo postupanje vrijeđa kao Božju djecu, supruge, sestre, majke, bake, redovnice, radnice i intelektualke. Iako vas ne promiču mediji, iako ste ignorirane, u vama dostojanstvene i ponosne hrvatske žene, Crkva vidi golemu snagu hrvatskoga društva. Znam da vas je danas u našoj Domovini tisuće i tisuće koje svojom umnošću, plemenitošću, inteligencijom, kreativnošću, nježnošću, pobožnošću i dobrotom, pouzdajući se u Božju pomoć, obnavljate svijet oko sebe. Ovdje posebno mislim i na hrabre majke naši pokojnih branitelja. Zato vama, hrvatske žene, danas odajem priznanje i molim za vas zagovor i nebesku pomoć bl. Marije Propetoga Isusa Petković koja je znala u zgodno i nezgodno vrijeme uz Božju pomoć otkriti put istine i izboriti se za mjesto žene u društvu koje vama po istini pripada...

Mnogi danas Crkvi zamjeraju što se njezin glas u javnosti čuje, što glasno reagira na nepravde koje šibaju malog čovjeka a ožiljci kojih imaju trajne posljedice na opće dobro naroda. Kao da Crkvi ne bi bilo lakše zatvoriti se u sebe, zaglušiti svoj glas u društvu i zažmiriti na društvene nepravde. Tada bi se pomirila sa svijetom koji želi zatomiti njezin glas, osigurala bi se od napada i progona koji su bili prisutni u svim vremenima te si uskratila brojne patnje i žrtve koje su ljudi Crkve stoljećima podnosili. Takva Crkva prestala bi slijediti Krista koji je u svijetu znak osporavan...

Danas se toj Crkvi u Hrvatskoj zamjera što glasno govori da društvo treba biti utemeljeno na istini o čovjeku, oslanjajući se pritom na načelo prava svakog čovjeka na život od začeća do naravne smrti; na priznavanje duhovne dimenzije čovjeka u kojoj je ukorijenjeno njegovo neotuđivo dostojanstvo; na poštivanje vjerskoga izbora svakoga pojedinca, u kojemu se očituje neprijeporna ljudska otvorenost transcendentnome, na poštivanje i promicanje braka i obitelji kao stabilne zajednice muškarca i žene koja je otvorena djeci. Crkva smatra da je o tim, i drugim otvorenim pitanjima našega društva, moguće postići konsenzus i s onima koji, makar ne pristaju uz Katoličku Crkvu, prihvaćaju glas razuma koji je osjetljiv za norme naravnoga zakona.

Bl. Marija Propetoga znala je da kad su Božje stvari u pitanju nema kompromisa. Ona, opredijelivši se za javno djelovanje svagdje je dolazila kao vjernica, kao kršćanka, kao Kristova zaručnica. Kršćansko svjedočenje nije stvar nekog drugog tko živi negdje drugdje. Zato ovdje, pred likom i moćnikom predrage nam Blaženice još jedanput svjedočim: Glas ove Crkve i moj glas u njoj ni za kakvu cijenu neće utihnuti kad god se u ovome društvu, u ovoj našoj Hrvatskoj, radi protiv čovjeka, kad se ugrožava opće dobro, kad se ide protiv Boga...

Zagledani u svijetle likove našeg naroda koji su svoju vjeru i njezin poklad držali neprocjenjivima, pitam što su i koliko danas dobili oni koji su zanijekali i koji niječu kršćanske vrjednote? Što je toliko vrijedno, što ima tako neodoljiv sjaj da se pojedini lako deklariraju kršćanima, ali kada treba štititi kršćanske vrjednote koje su univerzalne, kad treba djelovati iz pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema bližnjem opravdavaju se globalnim trendovima "kojima se moramo prilagođavati, a u kojima eto nažalost ne prolaze kršćanske vrjednote".

Ako se tko odriče kršćanskih vrjednote zbog moći, novca ili vlasti onda je jasno da svjesno pristaje biti pijunom u jednoj od najstarijih igara čija pravila određuju oni kojima niti je stalo do Boga, niti do čovjeka. Kršćanin, istinski vjernik, ne sudjeluje u toj igri laži i obmana u kojoj je sve tako namješteno da posljednju riječ ima - beznađe.

Našem narodu, posebno danas kad se čini da zbog globalnih kretanja prijete velike svjetske krize, napose siromaštvo, više nego ikad potreban je uzor bl. Marije Propetoga Isusa. Potrebno mu je stvarne nade u ovaj i u vječni život. Ona je djelovala prema čovjeku ovdje u Blatu, ovdje na Korčuli, u Dalmaciji, u čitavoj Hrvatskoj, Europi i u prekooceanskim zemljama uvijek imajući pred očima propetoga Isusa koji joj je u viđenju s križa govorio "Ljubi me Ćerce, žrtvuj se za mene" i koji ju je na njezinim putovima pratio i obilno nagrađivao. Ova je blaženica Božja dokazala da se Velika nada po svakome od nas može roditi mimo središta bezbožnih moći.

Pristupam Ti danas, blažena Marijo Propetoga Isusa Petković, usred ovoga slavlja s jednakim poštovanjem i divljenjem kao što Ti je u ovome drevnom Blatu na Korčuli prije mnogo godina prišao i ruku pružio predragi Ti biskup Marčelić. On Te zvao kćeri, ja Te Majkom redovnicom zovem. "Majko blažena Marijo Propetog Isusa, da utješen i miran odem iz mjesta ovoga molim Te u ovom svečanom Slavlju blagdana tvoga da ostaneš uz hrvatski narod i zagovaraš ga u svim njegovim teškoćama kod svoga premiloga Isusa Krista. Sve nas svojim zagovorom prati i štiti zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem i Presvetom Bogorodicom Marijom, najvjernijom odvjetnicom Hrvatske, Zvijezdom mora i Kraljicom anđela". Amen.

(cjelovita propovijed na: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=104316)

- 17:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

LJUBAV NAM JE SUĐENA

Ubačen u postojanje, uronjen u svijet, darovan sebi, upućen na drugoga, ponor želja i potrebe za nečim neizrecivim. Čovjek, pitanje koje sam sebi postavlja. On kom kralježnica tvori oblik dvostruka upitnika. Živa žeravica želje. Hodočasnik do svetišta svog mira. Putnik koji svemu gdje god nogom stane poželi reći zbogom. Kom je najzanosnija radost u najsvjetlijim danima – tek loša noć u usputnoj gostionici.

Čovjek, koji u svakom zalogaju hrane uzalud čezne zasititi dno duše, u svakom gutljaju vode utažiti suhoću samoće svoje egzistencije. U svakom zagrljaju sjediniti sa sobom. On, koji u svem na što mu pogled padne, budno očekuje odgovor. A u svim iskustvima radosti i nade, žalosti i tjeskobe – trajno se pita: "Pod što podvući život? Kojim ključem otključati tajnu vlastitog bića, drugih ljudi i svijeta?" On, koji sluti da je sve gubljenje vremena što nije put do sjedinjenja i s tim iskonom svega, s tom dušom svoje duše i sveg postojećeg.

Svi prirodni zakoni, zakoni međuljudskih odnosa, zakoni rađanja i umiranja, sve prirodne i društvene znanosti – čovjek sluti – moraju imati zajednički princip. Mora biti neka veza između načina na koji se kovitlaju čestice vode dok padaju u slapu, njišu grane kroz koje puše vjetar, zriču cvrčci, osjeća ljudsko srce kad ga pohodi radost ili bol. Čovjek oduvijek traži teoriju svega.

Pitajte čovjeka i reći će vam: "To mora da je ljubav." Premda ne zna što je ona. Ne zna što sve spada pod sadržaj tog pojma. Niti kako biti siguran kad smo i jesmo li njome zahvaćeni. Je li ona jedno od naših čula ili je biće koje nas pohađa? Je li ona u nama ili smo mi u njoj? Je li ljubav objekt za kojom čeznemo ili je način na koji shvaćamo sve postojeće, a njome obasjano sve postaje prepoznatljivo i poželjno? Što god ona bila, čovjek sve svoje uz nju veže. Svi svjesni i nesvjesni koraci njoj su mu zapućeni.

Svi pothvati i planovi, kao i svi grijesi i žalosti, svoj izvor u njoj imaju. Ona je ta koja čini sretnima one koji nemaju ništa doli možda dnevno zalogaj kruha i čašu vode, kao i nesretnima one koji imaju sve osim nje. Najznačajniji korak koji čovjek treba učiniti nije korak dublje u strukturu atoma ni u dubinu svemira, nisu brži mikroprocesori ni moćnija trgovina – već korak u otajstvo ljubavi!

(...) Ljubav je najneobičnija pojava koja se na zemlji događa. Posve različita od sveg zemaljskog, a opet – sve zemaljsko samo po njoj dobiva smisao. Ona je trag Božji ostao od njega dok je prolazio svijetom. Ili bolje: ona ga izdaje, govori nam da nikad iz svijeta nije ni otišao. Ljubav je sveukupna težnja ljudskog srca, duha i tijela. Svi oblici ljubavi, sve osobe i objekti naših ljubavi samo su odraz Punine ljubavi. Sve nijanse ljubavi i svi koje smo – i svi koji su nas – za života zavoljeli, kapi su od Mora ljubavi.

Beskrajno mnogo ljubavi se za ovog života neće stići zbiti. Mnogi su oni koji postoje ili su postojali – čija nam je ljubav potrebna i koje imamo potrebu voljeti. Bezbroj je trenutaka, krajeva, proljeća, snjegova, očiju... koje nismo stigli susresti – premda i za njih ljubav spremnu imamo, i oni za nas. Svi ljudi su nam potrebni i svi dani. Jer svatko je samo jedna zraka sve Punine koja nas jedina može ispuniti...


(iz knjige: P. Luka Rađa, LJUBAV JE ZAISTA NESLOMLJIVA)

PS: O kako je lijepo biti daleko od... i imati isključen mobitel...


- 00:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.07.2008., četvrtak


HUMANITARNI BROJ ZA PATRA LUKU!!!
060 600 001

Upravo na blagdan Bl. Marije Petković, 9. srpnja - koji se ove godine poklopio s povijesnim događajem legalizacije ADZ-a u hrvatskom Saboru (prihvaćanje tzv. Antidiskriminacijskog zakona) – otvoren je humanitarni telefonski broj za pomoć p. Luki Rađi, koji se nalazi na rehabilitaciji.

Do ostvarenja ove akcije došlo je zahvaljujući zauzetosti humanitarne udruge KAP DOBROTE ter uslužnosti tvrtke MARKOTELL d.o.o. Telefonski broj svim je ljudima dobre volje na raspolaganju pola godine (šest mjeseci).

Cijena poziva s fiksne telefonske linije stoji 6,82 kn,
a s mobilne linije 7,82 kn.


Nakon biranja broja i ostvarenja veze pozivatelj čuje sljedeću poruku:

Lijep pozdrav! Dobili ste telefon katoličke udruge KAP DOBROTE. Cijena ovog poziva iznosi 6 kuna i 82 lipe s fiksne linije, a 7 kuna i 82 lipe s mobilne linije.
Ovim pozivom darovali ste prilog za liječenje patera Luke Rađe, koji nas je zadužio svojim radom s mladim i drugim osobama koje su mu se obraćale za pomoć kao svećeniku.
Pater Luka svojom je osobnošću posebno privlačio mlade i najzaslužnija je osoba za organiziranje ljetnog kampa za mlade, takozvane MODRAVE.
Svi koji poznaju patera Luku Rađu, svojim skromnim darom nesebično žele pridonijeti njegovom brzom oporavku.
U ime katoličke udruge KAP DOBROTE i u njegovo osobno ime iskreno se zahvaljujemo.
DOBROTA VAŠA NEKA VAS PRATI!


I ja najsrdačnije unaprijed zahvaljujem svima na pomoći!
Neka sve darovatelje blagoslovi vječna Dobrota, neka Blažena Marija Petković svima isprosi milosti koje su im najpotrebnije za vremenitu i vječnu sreću!
Svima (gotovo s Velebita) wireless pozdrav i blagoslov & mir i dobro!


- 23:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ŠTO SAM HTIO REĆI O "GOLOJ ISTINI"

NIVES CELZIJUS, GOLA ISTINA – autobiografija s grupnim iskustvom
Zagreb, Gallery klub, 9. srpnja 2008.


"Hoću da se podsjetim na prošle svoje sramote i putene pokvarenosti duše svoje, ne zato što bih ih ljubio... činim to, dozivajući u pamet svoje preopake putove u gorčini svoga sjećanja... Raspaljivao sam se nekoć u mladosti da se nasitim pakla. Osmjelih se i podivljah u prevrtljivim i mračnim ljubavima; nestade moje ljepote i postadoh trulež u očima tvojim, dok sam se sviđao sebi i želio se sviđati očima ljudskim."

Evo, gospođe i gospodo, ovih sam se riječi Sv. Augustina sjetio čitajući knjigu "Gola istina". Naime, i veliki obraćenik Aurelije Augustin, filozof i biskup iz IV. st., imao je svoja "grupna iskustva" i sve je lijepo opisao u svojem poznatom djelu "Confessiones".
Navod koji sam iznio prva je glava 2. knjige Augustinovih "Ispovijesti", pod naslovom "Osvrt na opaku mladost". Ali Augustin, ujedno i dubinski psiholog, odmah na početku sljedeće glave, premda nastavlja s opisima svojih iskustava, ističe: "A što me je drugo veselilo doli da ljubim i da budem ljubljen?"

Dakle, premda može izgledati pretencioznom ili potpuno neprikladnom, a nekima čak i blasfemnom, usporedba "Ispovijesti" i "Gole istine" odnosno Nives i Sv. Augustina, moram priznati da je upravo u navedenoj asocijativnoj poveznici razlog i opravdanje moje nazočnosti u ovoj uglednoj galleryji likova, tj. na predstavljanju ove knjige.

Naravno, među raznim i neusporedivim razlikama između tih knjiga jest i da se autori obraćaju potpuno različitim sugovornicima odnosno publici. Sv. Augustin se u svojim "Ispovijestima" od početka obraća izravno Bogu, zahvalan jer je nakon svih životnih lutanja iskusio da je nemirno srce naše dok se ne smiru u Njemu! Ipak napominje da svoju pripovijest upućuje "rodu ljudskome, ma kako malen bio broj onih koji će" čitati njegovu knjigu. A Nives, budući da živimo u medijski potpuno drukčijim prilikama, svjesna je da "će svoju šokantnu ispovijest podijeliti s prijateljima i neprijateljima, onima koji je vole i onima koji su brojniji i mrze je, s potpunim strancima i svima koji požele pročitati njenu knjigu..." Dakle, s velikim brojem ljudi. Globalizirano "grupno iskustvo", o kojemu Augustin nije mogao ni sanjati.

Eto, dakle, bez obzira na različite motive medijskog ili pojedinačnog interesa za ovu knjigu, bez obzira na razne aspekte s kojih se ona može promatrati u sadašnjoj hrvatskoj zbilji, kao teolog želim istaknuti da je središte ove knjige SRCE odnosno LJUBAV – baš kao kod Augustina. Odgovorno to tvrdim, jer je to vrlo uočljivo gotovo sa svake stranice ove knjige – dovoljno je samo razgrnuti površinsku pljevu senzacija, skandala, glamura i svega što prati celebrityje. Naime, koliko god nakon nekoliko stranica može čitatelju ići na živce ta sumanuta potraga za dečkima, ipak valja priznati da je to sve rečeno nekako djetinje iskreno. Ipak – a ovo je najvažnije – kod Nives čežnja za ljubavlju nezaustavljivo izbija čak i kroz eksplicitnu erotiku, koja na trenutke podsjeća na Suzanu Rog, ili - po mijenjanju partnerâ - na "Berlinski ručnik".

Zapravo, to je pokazatelj dubinske čovjekove čežnje i težnje za ljubavlju koja ispunja do temelja, jer ona se ne može postići trenutnom ugodom ili putenom nasladom. Teologija, a čak i neki smjerovi psihologije, u toj ljudskoj čežnji vide čovjekovu težnju za Uzvišenim, Onostranim, Transcendentnim (pa i kad toga čovjek nije svjestan), težnju za Onim koji jedini čovjeka ispunja do dna, kojeg je Augustin upoznao kao Boga, u kojem je našao konačno smirenje srca.

A ovo što govorim na poseban način potvrđuje posljednje poglavlje ove knjige nazvano "Happy end", koje sam najprije pročitao i zbog kojeg sam odmah pristao nastupiti ovdje. Naime, premda muškarac i žena kao mladi ljudi različito sanjaju i maštaju o budućnosti, završetak knjige, kao prava kulminacija životne drame i svih ljudskih težnji, pokazuje sretnu mladu ženu u idealnom obiteljskom ozračju, s njezinim vlastitim zaključkom da je "princeza napokon zaslužila svoju bajku".

A upravo je to, na horizontalnoj razini, dokaz da se svaki čovjek potpuno ostvaruje u roditeljstvu odnosno majčinstvu ili očinstvu, tjelesnom ili duhovnom. Ali taj Nivesin zaključak je, nemojte se začuditi, također potvrda biblijske tvrdnje da "se žena spašava rađanjem djece" (usp. 1 Tim 2,15).

Da zaključim i ponovim, temelj moje odluke da sudjelujem u ovoj priredbi jest želja da podijelim radost s jednom obitelji, da podržim jednu "bajku". Iskreno želim da obiteljska radost gospođe Nives i gospodina Dina, taj njihov happy and, nikada ne prestane – da zapravo bude početak neograničena trajanja!

A... – oprostite, zamalo sam, po navici, rekao "Amen!" Ali ne bi bilo pogrešno, jer to znači: Tako neka bude! Hvala na pozornosti.
.........................

NB: Poradi iznenadnih okolnosti eksplozije medijskog zanimanja za događaj predstavljanja navedene knjige, sva trojica predstavljača (jedan beogradski autor bestsellera o estradi, Denis Kuljiš i ja) samo smo kratko po nekoliko minuta trebali reći nešto o knjizi, pa sam iz gornjega teksta spomenuo najbitnije.



- 00:54 - Komentari (116) - Isprintaj - #

09.07.2008., srijeda


PAPIN BLAGOSLOV ZA ZLATNI JUBILEJ BRAKA

PETAR I NEDJELJKA BEBIĆ -
UZOR KRŠĆANSKIM OBITELJIMA


U župi Nova Sela nedaleko od Metkovića na blagdan Sv. Petra i Pavla u nedjelju 29. lipnja 2008. proslavljena je rijetka, dirljiva i lijepa svečanost ispunjena uzornim svjedočenjem katoličke vjere i kršćanskih moralnih vrijednosti. Bračni par Petar i Nedjeljka Bebić proslavili su u krugu svoje brojne obitelji 50. obljetnicu kršćanskog braka i uzajamne bračne vjernosti.

Osmero njihove djece sa svojim obiteljima i dvadesetero unučadi ter brojna rodbina, prijatelji i znanci okupili su se u crkvi Sv. Ante, gdje je bila služena sveta Misa zahvalnica i pod kojom su Petar i Nedjeljka-Neda obnovili svoju bračnu vjernost; bilo je to u istoj onoj crkvi u kojoj su se 1958., prije pedeset godina, vjenčali. Za ovu svečanu prigodu stigao je iz Rima i blagoslov pape Benedikta XVI, koji je ovim "zlatnim mladencima" i uzornim kršćanskim roditeljima bio uručen na kraju svete Mise.

Premda njihova djeca sa svojim obiteljima žive na raznim stranama svijeta, od Njemačke do Kanade i Amerike, za tu svečanu prigodu svi su se sa svojim obiteljima okupili i to po prvi put nakon dvadeset i pet godina. "Sad mogu mirno umrit. Prizadovoljan sam kad sam sve ovo dočekao i kad sam ih vidio ponovno sve na okupu i da su se oni svi mogli međusobno vidjeti i pogledati si u oči", reče otac Petar na svečanosti koja je slijedila nakon misnog slavlja.

No, vratimo se malo u bogatu duhovnu prošlost ove obitelji, bez čega ne bi bilo ovoga slavlja. Petar i Nedjeljka su nakon vjenčanja živjeli kratko vrijeme u Novim Selima a onda su se nastanili u Metkoviću. I dok je majka Neda vodila domaćinstvo, u kojem se broj članova iz godine u godinu povećavao, otac Pero je priskrbljivao za obitelj radeći najprije neko vrijeme u mlinu, a potom kao radnik u luci u Metkoviću, gdje je proveo većinu svoga radnog vijeka i zaslužio mirovinu.

Nije bilo lako pod komunističkim režimom podizati tako brojnu obitelj i još k tome biti jako povezan s Crkvom. Slugama tadašnjeg režima ova uzorna katolička obitelj, koja se nije bojala ni sramila očitovati svoju vjeru u javnosti, bila je trn u oku pa su se "brinuli" da im otežaju i zagorčaju život. Nisu uspjeli ni prijetnjama, ni ucjenama, ni ruganjem zbog brojnosti djece, ni laskavim obećanjima slomiti čvrstu vjeru Petra, Nedjeljke i njihove djece, niti umanjiti ili oslabiti njihovu povezanost s Crkvom.

Otac je dugo vremena bio crkveni odbornik, a sve od mladosti pa do danas predvodi crkveno pjevanje na vjerskim obredima, kako je običaj u tim krajevima. Roditelji su od početka svojoj djeci davali pravi kršćanski odgoj. U kući se nikad nije sjedalo za stol a da se nije pomolilo, ujutro, u podne i navečer. Iz kuće se nikad nije izlazilo a da se nije prekrižilo ter se u kuću uvijek ulazilo s pozdravom "Hvaljen Isus i Marija!"

Krunica je bila redovita molitva, posebice u zimskim večerima i u korizmeno vrijeme. "Redovna nedjeljna Misa, koju nitko nije ispuštao, bilo je nešto što se podrazumijevalo u našoj obitelji i nije se dovodilo u pitanje", reče Dragan, jedan od sinova. Bebići bi, kad bi svi zajedno bili na istoj Misi, znali ispuniti i polovicu klupa svoje filijalne crkve, prisjetio se sa simpatijama netko od prisutnih, a to je davalo tako lijepo svjedočanstvo svim župljanima.

Vjerski život u obitelji hranio se, nadalje, čitanjem Biblije i katoličkog tiska - Glasa Koncila, Marije i dr. "Nikad se u našoj kući nije psovalo ni ružno govorilo", naglasila je majka. A najmlađa kći Marina, koja je od sve djece ostvarila najveću karijeru - postala sveučilišna profesorica u Nevadi, SAD - reče: "Bili smo siromašni i nije se lako živjelo, ali kuća nam je uvijek bila puna molitve, smijeha i veselja, rodbine i prijatelja."

Svi su se već od rane mladosti naučili raditi: "Svatko je imao svoju motiku i nije bilo poštede ni za koga od njih osmero", veli otac. Uz težak i naporan život rada u službi u luci a potom u polju na selu, Pero i njegova supruga Neda zajedno su ne samo kršćanski odgojili svoju djecu, nego su im svima omogućili i školovanje. Polovica ih ima fakultetsku naobrazbu. Svi oni sa svojim obiteljima nastavljaju živjeti one vrijednosti u kojima su ih roditelji odgojili "i koje se ne prodaju za nikakve novce", kako reče sin Zoran. (Usput, nitko od njih niti puši niti pije!)

"A od svega je najvažnije", ističe "zlatna" majka Neda, "da se oni svi međusobno slažu i pomažu, čemu sam ih od djetinjstva učila. I to mi je najveće zadovoljstvo sada kada vidim da sam u tome uspjela. Jer netko će u životu proći bolje, netko lošije, ali oni se moraju međusobno pomagati, a to i čine."

Jedna od unuka, studentica Petra, na kraju svečane svete Mise u crkvi održala je dirljiv govor upućen svome didu i baki, u kojem je među ostalim rekla: "Svoju ste djecu podigli na noge najbolje što ste mogli i, što je najbitnije, učinili od njih prave ljude. Zaista možete biti ponosni na to. Svojim ste ih odgojem pripremali za život, koji prije svega treba poštivati i voljeti, jer nam je darovan. Kroz svoje roditelje i mi smo, vaši unuci, naučili što je u životu vrijedno i čemu treba težiti."

U svečanosti su sudjelovala i dva svećenika, prijatelja njihove obitelji, koji su predvodili misno slavlje: domaći sin, franjevac o. Josip Bebić, sada naddušobrižnik hrvatskih misija u Njemačkoj, i isusovac o. Božidar Nagy iz Zagreba, koji je tom prigodom podsjetio sve nazočne i na još jedan divan primjer kršćanske vjere rodom iz Metkovića: isusovačkog misionara o. Antu Gabrića, koji je također još jedna potvrda kako je katolička vjera duboko ukorijenjena u tome kraju.

Osim što je to slavlje bilo proslava zlatnog jubileja jednog uspjelog i uzornog kršćanskog braka, ono je bilo potvrda snage i vrijednosti katoličke vjere i onih životnih načela kojima nas vjera uči. U današnje vrijeme kad su u suvremenom "modernom" društvu mnoge kršćanske vrijednosti poljuljane ili neprihvaćene, a čije tragične posljedice nažalost vidimo na svakom koraku, ova uzorna kršćanska obitelj svima je pokazala gdje je pravi ključ i izvor sreće i ovozemaljskog zadovoljstva.Ono se ostvaruje i postiže u kršćanskoj obitelji koja živi po Božjem zakonu, u čvrstoj povezanosti s Katoličkom crkvom.

A tu i takvu sreću nikakva "suvremenost" ili "modernost" ne može nadomjestiti. Svi sudionici ovoga slavlja, bilo izravno ili neizravno, poželjeli su da nam Bog podari još mnogo takvih kršćanskih obitelji koje su temelj budućnosti naroda i kršćanstva.

PS&NB: Ovaj post objavljujem dobrotom p. Božidara Nagya.
(Fotografije s proslave zlatnog jubileja supružnika Bebić možete pogledati na portalu
www.ivanmerz.hr).

- 00:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.07.2008., nedjelja


ISUSOV JARAM I DUH OPTIMIZMA

NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE

Današnje misno evanđelje pokazuje nam kako je Bog preokrenuo očekivanja svijeta. Skrivene stvari nisu objavljenje tzv. mudrima ovoga svijeta, tj. onima koji smatraju da su sami sebi dostatni. Bitna Božja poruku objavljena je nezrelima glede godina, onima koji ovise o drugima, i koji su otvoreni za primanje.

Isus zatim naglašava svoj bliski odnos s Bogom ističući svoju božansku narav. Poziva umorne da prihvate njegov jaram, tj. da prihvate odgovornosti koje će im on povjeriti. U usporedbi sa starim (premda svetim židovskim) Zakonom koji je postao teret (neki će i tu Isusovu tvrdnju proglasiti antisemitizmom, ali to nije ništa novo!), Kristov jaram je lak. Slušatelji moraju učiti od Njega koji je ponizna i blaga srca, od Njega kojeg svijet smatra neznatnim. Te riječi, u kontekstu s onima na početku, koje govore kome Bog objavljuje skrivene stvari, poručuju nam da će svi koji se žele suobličiti tom modelu i prihvatiti Isusov "jaram", isto tako biti blagoslovljeni objavom Božjom.

To je itekako važno u odnosu na misli apostola Pavla. On stavlja u kontrast dva načina života: život u tijelu i život u duhu. Kad Pavao govori o životu u tijelu, ne misli samo na putenost nego na ljudsku narav sa svim svojim ograničenjima koja ponekad naginju daleko do Boga. Život u duhu za njega znači život koji je u skladu s Bogom. Duh je zapravo ona dimenzija ljudskog bića koja se može sjediniti s Duhom Božjim. Pavao bezuvjetno traži da se odbaci život u tijelu zato što se takav život ne može svidjeti Bogu.

Život u duhu je, s druge strane, oblik sjedinjenja s Bogom. Apostol uvjerava kršćane da su u duhu ako Duh Gospodnji prebiva u njima. Poistovjećuje Duha Božjeg sa Duhom Kristovim i tvrdi da će isti Duh koji je uskrisio Isusa uskrisiti i vjernike. Središte ulomka Pavlove poslanice (koji se čita u današnjoj liturgiji) je uvjerenje da će oni koji su u jedinstvu s Bogom uskrsnuti. Pavao ne niječe da su kršćani pod istom osudom smrti kao i ostali ljudi. On tvrdi da grijeh i smrt nemaju zadnju riječ. Duh Božji je uskrisio Isusa, i taj će isti Duh uskrisiti sve one koji sada žive u Duhu Kristovu.

To je temelj kršćanskoga optimizma!

(posjeti:
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?news_ID=14587)


- 09:24 - Komentari (59) - Isprintaj - #

04.07.2008., petak


ADZ & HDZ – TKO ĆE KOGA...?!
Mediji upravo kao skandal serviraju "pepucavanje" između Griča i Kaptola - legendarnih zagrebačkih brežuljaka (koji uvijek, pa i kad nisu složni, nekoga "bre žuljaju"!). Povod i razlog je(su) ADZ – odnosno tzv. antidiskriminacijski zakon(i)! Budući da su mediji u toj "igri" opet Crkvu sveli na kardinala Bozanića, zaboravljajući ili ne shvaćajući da Crkvu tvori njezina baza, prenosim vrlo važan crkveni "vox populi", upućen 4. srpnja 2008. na HRVATSKI SABOR odnosno g. Luki Bebiću, predsjedniku.


ZAHTJEV ZA ODGODOM USVAJANJA
ZAKONA O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE
kao i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku


Poštovani!
Povodom usvajanja Zakona o suzbijanju diskriminacije, što su ga zajedno izradili Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske reagiralo je oko 120 udruga građana (među kojima su razne građanske, braniteljske, vjerničke i obiteljske udruge), tražeći odgodu glasovanja na prošloj sjednici Hrvatskog sabora (zaključenoj 30. svibnja 2008.). Zbog sličnih razloga udruge traže odgodu usvajanja i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku na tekućoj sjednici Hrvatskog sabora.

Razlozi za odgodu usvajanja Zakona:

prijedlog Zakona nije prošao široku javnu raspravu, a zbog njegove važnosti opća i stručna javnost trebale su dobiti prigodu za otvorenu raspravu

Na jedini "okrugli stol", održan 28. ožujka 2008., pozvani su predstavnici samo nekih očito "ravnopravnijih" udruga, dok su mnoge druge udruge, sukladno ovom Zakonu, "diskriminirane". U izradu nacrta i na javnu raspravu nisu pozvane ni vjerske zajednice iako ih se Zakon izravno tiče. Ni mnogi saborski zastupnici HDZ-a na dan predviđenog glasovanja nisu bili upoznati s odredbama Zakona, što je vidljivo i iz reakcije predsjednika njihova kluba zastupnika u Jutarnjem listu, 30. svibnja 2008. Nije zabilježen nijedan do tada relevantniji medijski odjek na prijedlog Zakona, a nakon toga nastala je lavina reakcija, što potvrđuje i raniji izostanak, kao i potrebu za javnom raspravom.

Zakon je trebao ići u redovnu proceduru, kao što stoji na njegovu prijedlogu od 28. ožujka 2008., jer je, kako je najavljeno, trebao stupiti na snagu tek 1. siječnja 2009.

Nije postojao odnosno nije obrazložen razlog zbog kojeg je došlo do odluke njegova usvajanja po žurnom postupku.

Zakon sadrži niz dvojbenih odredbi, zbog čega je, uz podijeljene zastupnike HDZ-a, i HSS, kao član vladajuće koalicije, tražio odgodu njegova usvajanja i otvaranje javne rasprave

Nismo upoznati da je u međuvremenu došlo do bitnih pomaka ter po tom pitanju očekujemo da se zastupnici izjasne pred vlastitim biračkim tijelom.

– prema obrazloženju predlagatelja u hrvatski su prijedlog Zakona "unesene diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području"

Nužno je građanima odgovoriti na pitanje tko je to od Hrvatske tražio, što se sve "nadilazi" i koje su realne posljedice takvog široko postavljenog Zakona. Posebno je to važno stoga što Protokol 12, dokument vezan uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije željela potpisati većina europskih zemalja zbog "nepredvidljivih posljedica" koje bi on mogao imati u praksi, a hrvatski prijedlog Zakona nadilazi i takav, široko postavljeni Protokol, kako po broju osnova, tako i prema subjektima koje obvezuje. Nove osnove koje ne sadrži Konvencija i Protokol 12 su: "članstvo u sinkikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija", a ispuštena je osnova "rođenje". Također, dok Protokol 12 i međunarodni dokumenti na koje se poziva obvezuju javna tijela, hrvatski Zakon obvezuje i pravne i fizičke osobe.

neprihvatljiv je i sam naziv Zakona, jer sugerira na sveprisutnu diskriminaciju u hrvatskom društvu

U pitanju je i samooptužba države za sveprisutnu diskriminaciju u njezinoj "režiji", stoga držimo da je umjesto naziva "Zakon o suzbijanju diskriminacije" primjereniji naziv "Zakon o zaštiti od diskriminacije".

– u prvom članku pogrešno se poziva na Ustav Republike Hrvatske

Jednakost se proglašava "najvišom vrednotom" Ustava, iako on nabraja jedanaest jednakopostavljenih najviših vrjednota. Usuglašavanje s Ustavom traži promjenu niza članaka i odredbi Zakona, a ne tek promjenu prvog članka, jer iz pogrešnog promatranja jednakosti kao najviše vrjednote proizlazi "duh" i filozofija Zakona.

– u Zakonu nema jasne definicije diskriminacije, a i mnoge druge odredbe preširoko su i nejasno definirane, što izaziva pravnu nesigurnost građana

Diskriminacija je tako "stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe" (...) "kao i osobe povezane s njom rodbinskim i drugim vezama" (čl. 1. st. 2.). Nejasno i široko se uzima i neizravna diskriminacija "kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj" (čl. 2. st. 2.). Uopće nije pojašnjeno što se smatra poticanjem na diskriminaciju, a izjednačeno je s diskriminacijom (čl. 4.). Segregacija je izjednačena s diskriminacijom (čl. 5), a nigdje nije definirano na što se pod segregacijom misli, budući da pravne segregacije u Hrvatskoj nema. Područje primjene zapravo obuhvaća sva područja života, uključujući i obiteljske odnose koji nisu izuzeti, a neka područja koja su izuzeta nejasno su postavljena, a traži se da ih se "usko tumači". Širinom ovlasti povjerenih Pučkom pravobranitelju nadilazi se njegova sadašnja zakonska pozicija, čime se podrazumijeva promjena Zakona o pučkom pravobranitelju, pa do tada Zakon ionako ne može stupiti na snagu. Zakon je nejasan i u pravnom smislu s obzirom na oblike postupka.

– prijedlog Zakona je u nesuglasju s Obiteljskim zakonom po pitanju usvajanja djece od strane istospolnih zajednica, jer je to evidentno "stavljanje u nepovoljniji položaj" u odnosu na prava koja prema Obiteljskom zakonu ima heteroseksualni brak

Očita je stoga intencija predlagatelja da se u budućnosti mijenja "stariji", a ne novi Zakon, inače bi ga se odmah usuglasilo s Obiteljskim zakonom. Pitamo se je li to u skladu s programskim načelima HDZ-a na temelju kojih je dobio relativnu većinu na izborima ili je riječ o prijevari vlastitih birača, što se vidi čak i iz činjenice da Zakon snažnije brane oporbeni SDP i HNS (koji o tim pitanjima imaju krajnje liberalna stajališta), negoli stranka predlagatelja Zakona.

– Zakon otvara prostor novim neusuglašenim standardima u odgoju i obrazovanju zbog mijenjanja "naizgled neutralnih odredbi, kriterija ili praksi" (usp. čl. 2. st. 2.)

Zakon će, posebno u sinergiji sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u kojem to također nije jasno postavljeno, uvoditi nove "odredbe, kriterije ili praksu" u odgojne i obrazovne procese, pozivajući se na to da one i stvarno, a ne tek "naizgled", trebaju biti "neutralne". No, problem je što neutralnog odgoja jednostavno nema, pa je otvoreno pitanje tko će postavljati (ili nametati?) te nove "naizgled neutralne" kriterije? Hoće li se svima nametnuti odgojni obrasci "gender ideologije" koja niječe binarnu biološku podjelu spola i roda te nameće rod kao izbornu kategoriju u nebrojenom nizu varijacija? Hoće li društvo biti prisiljeno na prohomoseksualne i druge "rodne" identitetske poglede kao normu koja će se djeci nametati već od vrtića?

– Zakon predviđa snažnu ulogu organizacija civilnog društva u smislu "socijalnih partnera" Pučkom pravobranitelju u sastavljanju izvješća o diskriminaciji, kao i status umješača u postupku na strani tužitelja

Budući da nigdje nije predviđeno njihovo ograničavanje i odgovornost u slučaju mogućih manipulacija, postoje bojazni da se ta njihova uloga u određenim slučajevima pretvori i u svoju suprotnost, pa da od zaštitnika diskriminiranog postanu diskriminatori zlonamjerno tuženog. Upravo način na koji je rađen Zakon pokazuje koliko je u Hrvatskoj civilno društvo neautentičan odraz sveukupnog građanskog društva te koliko marginalne skupine zbog neprimjereno velikog javnog utjecaja, mogu svojim djelovanjem iskrivljavati sliku hrvatskog društva. Davanjem odlučujuće uloge takvim "skupinama za pritisak" uvodi se opasan prostor za manipulacije i stigmatizaciju svih onih koji nisu po volji tim skupinama. Tako se, paradoksalno, ovakvim Zakonom otvara prostor diskriminacije više negoli se diskriminacija "suzbija".


Zbog svega toga, a budući da je Hrvatski sabor odustao od glasovanja na svojoj posljednjoj sjednici, kao i stoga što u međuvremenu nije došlo do otvaranja tražene široke javne rasprave, nisu se ispunili uvjeti da se Zakon o suzbijanju diskriminacije usvoji na tekućoj sjednici do 15. srpnja. Tražimo stoga da se na jesen otvori prostor za nužnu javnu raspravu od strane predlagatelja Zakona, a tek nakon toga da Hrvatski sabor aktivira tu nedovršenu točku dnevnoga reda. Budući da je s ovim Zakonom "sestrinski" povezan i Zakon o ravnopravnosti spolova (koji također nije imun na neke ozbiljne navedene primjedbe) tražimo da se o oba Zakona otvori (nastavi) široka javna rasprava do jeseni, te da se tek nakon nje i sukladno s njom, isti uvedu u daljnje postupanje Hrvatskog sabora.

Za Koordinaciju udruga:

Ivica Relković
HRVATSKO ODGOVORNO DRUŠTVO


(U NASTAVKU JE NAVEDEN POPIS OD OKO 120 UDRUGA, MREŽA UDRUGA I GRAĐANSKIH INICIJATIVA)


- 23:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.07.2008., četvrtak


ANTIKOMFAŠIZAM

ZAŠTO "ANTIFAŠIZAM" NIJE I ANTIKOMUNIZAM?

Tužno je i žalosno što se moram(o) baviti stvarima iz povijesne ropotarnice kao da su nam "kruh svagdašnji"! A paradoks je da to doista - moramo. Evo, na primjer, ovogodišnji će takozvani (što samo znači da se "tako zove") Dan antifašizma ostati u Hrvatskoj "zabilježen" najjače po izjavama koje su preko medija odaslane s političkih vrhova u prigodama "obilježavanja" ne samo toga Dana, nego još više s proslave Dana državnosti. Na kraju je ispalo da su se u Hrvatskoj ljeta Gospodnjega 2008., u razmaku od samo tri dana, "obilježila" dva "dana antifašizma" i nijedan Dan državnosti!!!

Naime, čak je i svečana sjednica Vlade RH u povodu toga nacionalnog državnog blagdana zloiskorištena za "čas historije" pa je "visoki gost" svima nazočnima i cijelom narodu "očitao bukvicu" rekavši (po stoti put u tjedan dana) da je "antifašistička borba imala važnu ulogu za nastanak hrvatske države". Dakle, moglo bi se karikirano reći, bez "antifašista" kneza Branimira i kralja Tomislava ne bi bilo ni Hrvatske u Austro-ugarskoj monarhiji, ni u kraljevini Jugoslaviji, ni u Titovoj Yugi.

Jedino pitanje koje novopečeni "povjesničari" moraju "razriješiti" odnosno na nj odgovoriti glasi: Kako to da su se tzv. antifašisti u Drugom svjetskom ratu navodno borili za hrvatsku državu, a u Domovinskom ratu hrvatski branitelji su se morali boriti protiv (takvih) agresorskih "antifašista" sa zvijezdom petokrakom na kapi?

Već sam o tome pisao u jednom prethodnom postu pa je to potaknulo jednog poznatog medijskog djelatnika (koji, siguran sam, poznaje povijest bolje od mnogih današnjih djelitelja povijesnih lekcija) da mi se javi pismom, u kojem među ostalim kaže:

"Don Kaćunko,
Znam da će Vam to pasti posebno teško, ali ne bi bilo zgorega napisati post motiviran sljedećom Vašom rečenicom:
Povjesničari dobro znaju kad je nestala srodnost između nacizma i komunizma i kako je došlo do evolucije pojma 'antifašizam'.Čini mi se naime da je ta analiza, kao i ona, koja je srećom već izvedena, o antifašizmu koji u našoj povijesti nije i antitotalitarizam, presudna za razumijevanje navade ovdašnjih antifašista da ne govore o nacizmu, baš kao i za razumijevanje nevjerojatne histerije oko antifašizma koja danas vlada u Hrvatskoj."


Nacizma i komunizma danas više nema. Prvi je uklonjen oružjem prije više od pola stoljeća, a drugi je istrunuo kao žrtva vlastite entropije, nakon što se desetljećima umarao nastojeći pridobiti zapadni svijet pomoću "loše kopije" (N. Berdjajev). I od jednog i od drugog ostale su, tu i tamo, samo puke natruhe. Ipak, dok se antikomunizam gotovo potpuno ugasio padom sovjetskog sustava, i dok su se fašizam i nacizam potopili puno ranije, "antifašizam" je i dalje na dnevnom redu – napisao je u 25. ogledu o totalitarizmu u XX. st. Alain de Benoist u sjajnoj analizi pod naslovom KOMUNIZAM I NACIZAM (Zagreb, 2005.).

Zadaća koja je od mene zatražena preopsežna je i prezahtjevna za jedan blogerski post. Zato, onima koji doista žele o tim prijeporima više ZNATI, preporučujem čitanje navedenog djela, kao i ostale brojne literature koju autor navodi u bilješkama svojega znanstvenog djela. Svakako, da je mnogo toga trulo i u današnjoj antifašističkoj "državi Danskoj", kao što je bilo i prije, svjedoči ondašnja izjava Georgea Orwella da je ljevica postala "puno više antifašistička, nego antitotalitarna". A to je i tu je zapravo bit svega.

Naime, antifašizam se predstavlja kao antinacizam i kao protivnik fašizma (po čemu nosi naziv). Zato ostaje nejasno zašto taj pojam ne uključuje i antikomunizam, kad se zna koliko je komunizam bio totalitaran i koliko je žrtava iza njega ostalo (po čemu je globalni rekorder u "svim disciplinama"). Sve je to lijepo dokumentirano i opisano – npr. u "Crnoj knjizi komunizma", koja je 1997. objavljena u Francuskoj (i prevedena na hrvatski) a uredio ju je bivši maoist Stephéne Courtois.

Lako je razumljivo da antifašizam nije nikakva po sebi vrijednosna ideologija ni afirmativni pojam – jer je u biti samo "anti", tj. opredjeljenje PROTIV nečega (u ovom slučaju "fašizma"). Dakle, na oporbi se gradi sav njegov "vrijednosni sustav". Ako nema oporbe - sustav se ruši, postaje nepotreban. "Prefiks anti- daje sigurnost da se posjeduje ono što je najnužnije i najvrjednije za postojanje, za egzistenciju, za opravdanje vlastite egzistencije: pruža sigurnost o postojanju neprijatelja", točno je definirala Annie Kriegel.

Međutim, tu se događa paradoks odnosno apsurd – ako ne postoji oporba, tj. ako neprijatelja nema u stvarnosti i u životu, onda ga "antifašisti" proizvode, kako bi njihov život imao smisla i njihova djelatnost bila društveno opravdana (što podrazumijeva i financijsku potporu istomišljenika, kao što je npr. Soroš & comp...). Zato se i ovakve tvrdnje proglašavaju "fašističkima". Ali to je ostatak staljinističke koncepcije antifašizma. Već je Hannah Arendt naglasila da se politički režimi ne dijele na fašističke i antifašističke, već prije svega na liberalne, demokratske, autoritarne i totalitarne.

No ako neki samostalan vrijednosni sustav želi pokazati i svoje anti-opredjeljenje, onda se to može kazati, uvjetno rečeno, i za "kršćanski antifašizam". U tom smislu – prema ocjeni pape Ivana Pavla Drugog u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. da su nacizam, fašizam i komunizam tri golema zla koja su pogodila Europu XX. st. – on je nužno antinacizam, antifašizam i antikomunizam. Jednom riječju, to je – antikomfašizam!

Međutim, budući da je to vrlo teška tema, neusporedivo teža od heavy-metala, mnogi se radije priklanjaju folskulama, krilaticama koje mediji svakodnevno serviraju u politikantske svrhe, a to nažalost čine i mnogi političari. Zato je i današnje služenje pojmom "antifašizma" – kao mantrom, gdje treba i ne treba – postalo doslovce znakom "političke korektnosti". A zapravo "novi antifašizam samo je jedno od mnogih sredstava, ali ne i najmanje, kojim se otvaraju vrata medija i televizijskih mreža", dobro je uočio Benoist.

Ali, s druge strane, suvremeni antifašizam "zapravo otkriva, prije svega, intelektualnu lijenost". Zato je prof. dr. Josip Jurčević, komentirajući "antifašističku izjavu" još jednog visoko rangiranog hrvatskog političara također na Dan državnosti, s pravom istaknuo da je to sakrivanje koje govori o (ne)obrazovanju, koje političar na odgovornom mjestu ne bi smio sebi dopustiti. Jer riječ je o nerazumijevanju termina antifašizam – kaže Jurčević. On kao povjesničar ističe kako je pojam antifašizma ''teorijski besmislen'' ter da je tragično da nakon dubokih vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu državni dužnosnici drže do zastarjelih vrijednosti.

U tom smislu potpuno stoji Benoistov zaključak da "fašizam i antifašizam, komunizam i antikomunizam danas proizlaze iz iste nostalgije i nemogućnosti raščlambe sadašnjosti". Ali također, budući da su i danas, na početku 21. st., i dalje prisutne iste napetosti koje su bile na djelu u totalitarizmima prošloga stoljeća, nije neumjesto upitati se je li sve to zamiješano u istoj kuhinji u kojoj su se nekad podgrijavale razne bljutave ideološke čorbetine, kako bi se svijet lakše pretvario u globalni Gulag?

E. Nolte je ne tako davno primijetio kako se doista javlja stvarna globalna opasnost: "potpuno neobuzdani 'kapitalizam', koji upravlja cijelim svijetom, i koji dopušta da se praznina, koju povlači za sobom, ispuni 'antifašizmom' koji pojednostavljuje i nagrđuje povijest, upravo kao što gospodarski sustav uniformira cijeli svijet". A njegovo zaključno upozorenje vrlo je dramatično, i posebno aktualno za Hrvatsku: "Nema gore pogreške za promatrača nego biti u krivu glede svog vlastitog povijesnog trenutka!"

U tom kontekstu izvrsno je podsjetiti na slično upozorenje filozofa De Rougemonta (u djelu "Udio đavla"): " Nikada čovjek nije u većoj opasnosti nego onda kad je obmanut glede pravca prijetnje, kad svoju energiju napreže u obrani koja je uperena u prazno, dok se Neprijatelj primiče s leđa."

Dakle, zaključak je jasan - ništa se ne događa ni spontano ni slučajno! To dobro znaju svi "gospodari kaosa" odnosno ONI koji odlučuju o svemu bitnom pa tako i o definicijama pojmova... No ti najlicemjerniji širitelji dvostrukih mjerila žive i od ljudskog naivnog shvaćanja svega, kao i potpunog neznanja u okolnostima medijskog ispiranja mozga...



- 01:54 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se