Don Blog

29.02.2008., petak


SMIJU LI KRŠĆANI U NOVU LIGU ZA MIR?
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (19)


ŠESTA RIJEČ:
"Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati."
"Svršeno je."


(nastavak)

(Nisu li Krista oni koji su Ga tjerali u smrt, pozivali da im se pridruži? Nisu li Mu dovikivali na Njegovo "Svršeno je": "Neka sada siđe s Križa, da vidimo i vjerujemo." Ili drugim riječima: Siđi dolje i sklopi krivi mir. Ti se pretvrdokorno pozivaš na prava Svoga nebeskoga Oca. Zauzeo si previše beskompromisan stav prema grijehu. Previše se intolerantno pozivaš na Svoje božanstvo. Zar ne vidiš kako Tvoja tvrdnja da si Sin Božji i Otkupitelj svijeta, ruši ovaj svijet? Nisi li čuo kako Ti je jedan od sudaca jučer navečer rekao da jedan mora umrijeti da bi se narod umirio. Siđi dolje, sklopit ćemo mir.)

O da, da je sišao, bio bi sklopljen mir, ali krivi mir. Naš Gospodin ostao je na Križu dok sve nije izvršeno. On nije htio sklapati nikakve kompromise glede poslušnosti volji svoga Oca. Strahota grijeha nije se smjela umanjiti.

Tako je ostao na križu i borio se protiv zla sve dok nije rat svršio; umirući vojnik koji se, premda mu nestaje snage, ustrajno bori dok ne izvojšti pobjedu. Stoga je mogao na kraju povikati: "Svršeno je!"

I mi se moramo čuvati krivoga mira. Sa svih nas strana pozivaju da se pridružimo ligi za mir. Mi to ne smijemo, jer je to krivi mir.

Time što odbijamo priznati taj krivi mir, što ne silazimo sa svojega križa i što nećemo da se pridružimo njihovu miru koji se temelji na nepravdi, privlačimo na sebe njihovu mržnju i osvetu. Ali mi ne možemo očekivati da svijet s nama drugačije postupa negoli s našim Gospodinom.

Mir, to nama znači imati čistu savjest, a ne nikakovu diktaturu; on za nas znači mir i red, a ne rušenje društva; on uključuje ljubav prema neprijatelju, a ne prezir; on počiva u duši, a ne u vanjskim znakovima.

Moramo se čuvati krivog mira i ne smijemo prodati Gospodina za trideset srebrnjaka zato što nam nije donio bogatstvo. Ne smijemo Ga zatajiti pred ljudima ako bi nas koja služavka ismjehivala. Ne smijemo spavati u času pogibelji, a prije svega ne smijemo sići s križa, kad se mučimo istom dva sata i pedeset dvije minute.

Moramo se oboružati da podnosimo prezir, zato što smo miroljubivi. Moramo biti pripravni izdržati mržnju svijeta, jer je Gospodin rekao da nas svijet mrzi poradi Njega. Moramo ostati dok sve ne bude izvršeno, pa makar nas ljudi oko nas krivo gledali.

Ovaj život nije pobjeda, nego rat, a Bog mrzi mir kod onih koji su određeni za borbu.

(u nastavku: SEDMA RIJEČ)


- 23:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.02.2008., četvrtak


RAT PROTIV KRIVOG MIRA

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (18)


ŠESTA RIJEČ:
"Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati."
"Svršeno je."


(nastavak)

Siromašne duhom mrze oni koji misle samo na svoj interes. Laktaši i ljudi koji žele sebe istaknuti, gledaju na blage ljude kao na svoje neprijatelje. Oni koji gladuju i žedaju za pravdom, osjećaju da ih ravnodušni ljudi preziru. Nepomirljivi rugaju se milosrdnima. Svijet sa svojim krivim mirom, koji proizlazi iz sebičnosti, ratuje s onima koji traže mir u savjesti.

Tako će otac često mrziti sina koji bi radije postao svećenik nego trgovac; a majka će moguće mrziti kćer koja ide u samostan umjesto da se preda vrtlogu društva. Nevjesta će mrziti svekrvu jer se ova zalaže za svetost braka. A svekrva nevjestu koja ide na misu, koja se raduje njezinoj istini i veseli euharističkom životu. To je smisao prispodobe o podijeljenoj kući.

Neki mladić pohađa sveučilište. Njegovi mu roditelji ne bi zamjerili kad bi se priključio kakvom orijentalnom kultu sunca, kad bi postao sljedbenik Bude ili Konfucija, ili sam osnovao neku novu vjeru. Ali ako bi se priključio Crkvi, digli bi na njega vatru.

Zaista: "Nisam došao donijeti mir, nego rat" - ali Gospodin će utješiti mladića: rat će potrajati samo kratko. "U svijetu ćeš biti nesretan. Ali uzdaj se, Ja sam pobijedio svijet."

Knez mira donosi dakle rat - protiv krivog mira, koji je bez reda. Ako postoji nešto na svijetu čega se moramo bojati, onda je to opasnost krivog mira. I Krist je mogao sa svijetom sklopiti krivi mir.

Nisu li Ga oni koji su Ga tjerali u smrt, pozivali da im se pridruži? Nisu li Mu dovikivali na Njegovo "Svršeno je": "Neka sada siđe s Križa, da vidimo i vjerujemo." Ili drugim riječima: Siđi dolje i sklopi krivi mir. Ti se pretvrdokorno pozivaš na prava Svoga nebeskoga Oca. Zauzeo si previše beskompromisan stav prema grijehu. Previše se intolerantno pozivaš na Svoje božanstvo. Zar ne vidiš kako Tvoja tvrdnja da si Sin Božji i Otkupitelj svijeta, ruši ovaj svijet? Nisi li čuo kako Ti je jedan od sudaca jučer navečer rekao da jedan mora umrijeti da bi se narod umirio. Siđi dolje, sklopit ćemo mir.

(nastavak slijedi)


- 23:59 - Komentari (29) - Isprintaj - #

27.02.2008., srijeda


KRISTOV MIR I MIR SVIJETA NISU ISTI

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (17)


ŠESTA RIJEČ:
"Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati."
"Svršeno je."


(nastavak)

Do sada smo govorili o miru koji je Krist donio na svijet. Sada ćemo promatrati poteškoće koje treba svladati. Krist je Knez mira. Tko se mača laća, od mača i pogiba; kraljevstvo koje je u sebi razdijeljeno, raspada se, a pozdrav uskrsnuća zove se PAX.

Kako se to može složiti s riječima Kristovim: "Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač." "Nemojte misliti da sam došao donijeti slogu, ne, nego razdor. Od sada će od petero u kući troje biti protiv dvoje i dvoje protiv jednoga. Otac će ustati na sina, a sin na oca, majka protiv kćeri, a kći protiv majke; svekrva protiv snahe, a snaha protiv punice. Tko nema mača neka proda haljinu i kupi mač".

Razjašnjenje tih prirodnih suprotnosti nalazimo u riječima koje je Krist u noći Posljednje večere uputio svojim apostolima; tu je ukazao na razliku između dvije vrsti mira. "Mir vam svoj dajem, ali ne dajem kao što ga svijet daje. Ovo sam vam rekao da imate u meni mir. U svijetu bit ćete žalosni. Ali imajte povjerenja, jer ja sam nadvladao svijet." Njegov mir i mir svijeta nisu jedan te isti mir.

Te nam riječi jasno otkrivaju da nam naš Gospodin nudi takav mir i utjehu kakve nam samo On može dati, mir koji proizlazi iz dobro uređene savjesti, iz pravednosti, iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Blaženi mirotvorci, koji naviještaju i šire mir, jer će se zvati djecom Božjom. Svak će od njih vidjeti božanski znak, koji ih čini sličnima Bogu.

Ali sve njih, koji ljube mir, koji slijede Njegove stope i svakim danom uzimaju svoj križ na sebe, koji ljube više Njega negoli svijet, koji su se svega odrekli da bi Njemu pripadali, koji se uzdaju u Providnost, koji djetinjski vjeruju i Krista ljube, i stoga čeznu za unutarnjim mirom svoje savjesti, koji može dati samo Bog - svijet će, iz svih tih razloga, mrziti.

(nastavak slijedi)


- 16:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.02.2008., utorak


MOLBA ZA POMOĆ U VAŽNOJ DVOJBI!

Ovih sam dana doznao za jedan vrlo zanimljiv i važan slučaj.

Vrlo ugledna i začajna osoba hrvatskoga javnog života otkrila mi je čovjeka koji je odgovoran za jedan zločin.

Potom je desetljećima živio i radio kao veliki dobrotvor (danas je vrlo star i naglo pogoršanoga zdravlja...). Međutim javnost ne zna da je upravo taj čovjek počinitelj zločina koji je svima dobro poznat ali se vodi kao neriješen slučaj!

Budući da sam do toga važnog podatka od toga uglednog intelektualca (kojemu za sada ne želim otkriti identitet) došao na način da taj podatak ne ulazi u područje ispovjedne tajne – koju svećenik uvijek mora čuvati po cijenu vlastitoga života! – odlučio sam to otkriti na ovaj način, ali više od toga zasad ne mogu reći.

Ovo, zapravo, ne objavljujem samo zato što me jako zanima reakcija i mišljenje svih koji će ovo pročitati, nego jer sam u velikoj dvojbi što napraviti i kako postupiti. Naime, s jedne strane, riječ je vrlo delikatnom slučaju s jednom nevjerojatnom finesom, što me djelomično sputava, a s druge strane, budući da zločin ne zastarijeva morao bih reagirati.

Dakle, kako postupiti: otkriti ga primijenivši wiesentalovsko-zuroffovski princip tako da ga se odmah može procesuirati ili starca uopće ne uznemirivati!?

Unaprijed svima zahvaljujem na pomoći u ovoj dvojbi (koja to možda i nije)!

- 01:54 - Komentari (66) - Isprintaj - #

ŠTO JE KRISTOV MIROVNI UGOVOR?

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (16)


ŠESTA RIJEČ:
"Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati."
"Svršeno je."


Na početku svoga javnog života propovijedao je Gospodin na brdu blaženstava: "Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati." Na kraju Svoga života oživotvorio je to blaženstvo, kad je trijumfalno povikao: "Svršeno je!"

Poput svih ostalih blaženstava stoji i ovo u očitoj suprotnosti s duhom svijeta, u kojemu pravda znači moć, a kreposti su prepiranje i agresivnost. To je još blago rečeno, jer u naše vrijeme razvio se svjetonazor kojemu je glavna zasada klasna borba.

Nikada prije u cijeloj povijesti svijeta nije postojao politički sistem kojemu bi glavni motiv bila mržnja, a još manje da bi je i u djelo provodio.

No o kakvom to miru govori ovo blaženstvo? Najbolje ga je razjasnio Sv. Augustin: "Mir je mirovanje i rad."

On je mirovanje i rad u kome nema podjarmljivanja, nego je sve podčinjeno najvećem Dobru, Bogu. Zato su osjetila podložna razumu, razum vjeri, a čovjek Bogu, svome vječnom cilju i posljednjem savršenstvu. To je temelj mira.

To mirovanje u radu donio je Krist na zemlju već onda kad su anđeli prilikom Njegova rođenja pjevali: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje." On je zapovjedio svojim učenicima da održavaju mir medu sobom, i kad uđu u koju kuću, da pozdrave: "Mir kući ovoj."

Blaženstvo koje ovdje promatramo, blagoslivlja takve mirotvorce, a Kristove riječi nad Jeruzalemom sjećaju nas Njegove žalosti nad svima koji ne ljube mir: "Kad bi ti znao, i to ovoga dana, što je za tvoj mir, ali sada je to skriveno tvojim očima."

Kad su Krista u vrtu uhvatili, potegnuo je Petar mač i odsjekao uho sluzi velikog svećenika. Krist ga je ukorio riječima: "Vrati svoj mač u korice; jer svi koji se hvataju mača, od mača će i poginuti." Uzeo je uho ranjenoga i vratio ga na njegovo mjesto, iscijeljenog.

Sutradan tjerali su ljudi u smrt svoga Otkupitelja, koji je došao propovijedati mir. Bio je to prvi svjetski rat. A prije nego što je Krist umro, zaključio je posljednjim, mirotvornim riječima: "Svršeno je."

Što je svršeno? Rat je svršio. Rat protiv grijeha! Rat protiv zla! Rat protiv Boga! Svršeno je otkupiteljsko djelo, sjedinjenje s Bogom. Krist je prepatio krunicu žalosnih otajstava i sada započinje slavna.

Sve je bilo isplaćeno, sve do posljednjeg novčića i mirovni je ugovor potpisan: "Blaženi mirotvorci." On je uspostavio mir i povikao u trijumfu: "Svršeno je!" Nije se radilo o primirju, nego o pobjedi, o dovršenom djelu, što je bilo učinjeno, nije se više moglo opozvati - mir s Bogom.

(nastavak slijedi)


- 00:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2008., ponedjeljak


GDJE (U)GASITI GLOBALNU ŽEĐ?
Nedjeljno razmišljanje

U tzv. svijetu 21. stoljeća, za koje su "proroci geostrategije" predvidjeli da će mu "borba protiv terorizma dati dušu", često se spominje pitka voda kao najvažniji resurs te čak kao uzrok budućih kriza i ratova. Gledajući širenje globalnog biznisa vodom te znajući kako su se neke korporacije u nekim zemljama domogle tih izvorâ, a kod nas ponegdje svoje pogone podigle blizu njih, jasno nam je koliko je to "proroštvo" realno.

Imajući pritom na umu da je Bog nas privilegirao velikim darom kvalitetne pitke vode (Hrvatska je, po nekim procjenama, četvrta u Europi po količini pitke vode) – dok golemi dio svijeta doslovce žeđa – čovjek bi očekivao da vjernici budu neizmjerno zahvalni Providnosti na tome daru, a nevjernici da zahvaljuju sudbini što smo smješteni na tako malom dijelu Zemlje koji obiluje slatkom i slanom korisnom vodom (što se odnosi i na ZERP)!

Ipak, nemoguće je ne čuditi se što umjesto takve zahvalnosti prevladava široko ljudsko nezadovoljstvo. Gdje je uzrok takvog raspoloženja? Ako ne želimo istraživati do korijena, lako je zaključiti da svakako jedan od razloga jest u činjenici što nijedan medij ne reklamira "proizvode" koji potiču osjećaj zahvalnosti. Nikada do sada nije na našim televizijama prikazan spot koji potiče na neku vrednotu, vrlinu! Duhovnost se nikako ne uspijeva probiti u svijet marketinga.

To je područje, nažalost, potpuno potisnuto marketinškim neodrživim razvijanjem sve većih čovjekovih apetita – ali ne duhovnih. Štoviše, istinska se, netjelesna, dubinska čovjekova glad i žeđ za smislom, dobrotom, ljepotom, ljubavlju, pravdom, mirom..., s jedne strane nastoji utažiti materijalnim "obrocima" ili tjelesnim instant-ugodama, a s druge strane raznim novim "duhovnim tehnikama".

Pod pritiskom zamamnih ponuda "novih apotekara" i mnoštva današnjih "izvora", čak i kršćanski vjernici umjesto za pravim lijekom posegnu za krivotvorinom. Tako se i danas događa da "moj narod za njima leti i srče obilne vode" (Ps 73,10), kako je još u Starom zavjetu zakukao prorok.

To, među ostalim, pokazuje da čovjek trećeg milenija nije nimalo napredniji od svoga više od dvije tisuće godina "starijeg" brata. Upravo u toj činjenici da je čovjek svih vjekova u bitnome isti, leži razlog ljudskog vrludanja po bespućima trajne nepomirljivosti između staroga Vodenjakova new agea i "novoga" Ribina kršćanstva, kao i između stare evangelizacije i nove antievangelizacije, ili staroga navještaja "Isusa Krista – donositelja vode žive" i novoga "Kulturkampfa" (na svim područjima javnoga života).

Svakako, nijedan čovjek tijekom svoga života ne može izbjeći neuspjehe i razočaranja te smo tada u opasnosti da se u nas uvuče sumnja pa počnemo očajavati i daleko od Boga tražiti smisao svoga života.

Kršćanin srećom ima objavljenu riječ ohrabrenja. Svima koji žeđaju za istinom i ljubavlju, koji nastoje otkriti smisao svoga života, Isusovi učenici mogu pokazati izvor na kojem mogu utažiti svoju žeđ. Briljantno je to, na temelju dubokog iskustva vlastitog života, izrazio veliki Augustin: "Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi."
(ISPOVIJESTI, 1,1)

Onome koji čvrsto vjeruje, nije potrebno da se poput Samarijanke susretne s Kristom na zdencu kako bi dobio vodu od koje "neće ožednjeti nikada". Jer On nam je obećao izvor vode koja teče u život vječni (v. Iv 4,5-42)!

Svjesni navedenog Augustinova aksioma o izvoru nemira i smiraja ljudskog srca, najbolje je ne tražiti vodu drugdje, nego s potpunim povjerenjem i predanjem pristupiti božanskom Izvoru i reći mu: Daj mi piti!

- 00:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.02.2008., nedjelja


MOŽE LI JEDAN VJERNIK OBRATITI MILIJARDU?

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (15)


PETA RIJEČ:
"Blaženi koji gladuju i žeđaju za pravdom, jer će se nasititi."
"Žedan sam."


(nastavak)

Uzmimo da na cijelom svijetu živi samo jedan čovjek koji vjeruje u Crkvu, koji prima sv. Pričest, koji priznaje primat Petrov i prisustvuje sv. Misama. Uzmimo, nadalje, da će taj revni vjernik prve godine obratiti jednog bezvjerca Kristu i Njegovoj Crkvi. Kad bi svatko od njih dvoje sljedeće godine obratio opet po jednog bezvjerca, bili bi u drugoj godini već četvero.

U narednoj godini svako od njih četvero privelo bi opet po jednog bezvjerca Kristu. To bi na kraju treće godine bilo već osam konvertita. Ali nakon 30 godina klečala bi već po crkvama 1 milijarda 73 milijuna sedamsto četrdeset tisuća osamsto četrdeset i dva na pričesnim klupama i jeli Kruh života.

To je strašna opomena, koja nam pokazuje kako smo teško zatajili u izvršivanju svoje dužnosti i širenju ljubavi i znanja o Kristu medu ljudima. Zaboravljamo li da žeđa za pravdom spašava i našu vlastitu dušu? Nismo li čuli riječi Sv. Jakova, da će svatko tko i jednoga grješnika svrati s krivog puta, spasiti svoju dušu od smrti i dati zadovoljštinu za mnoge grijehe?

Zar nikada ne mislimo na to da će hladni gorjeti, a mlaki žariti kao baklje u noći, da nebesko kraljevstvo trpi silu i da se samo silom osvaja? Ako je tome tako, onda razumijemo zašto je Gospodin povikao: "Žedan sam!" No unatoč tome, mi mu pružamo ocat i žuč ravnodušnosti.

Zato prestanimo s polovičnošću! Srca gore! Svijet zahtijeva svjetlo. Zar ćete vi svoje svjetlo staviti pod stol? Zemlja zahtijeva začina, zar ćete vi soli oduzeti okus? Pogledajte ateiste, koji žeđaju za mirom a da to i ne slute. Gledajte mnoge ljude, koji si ne postavljaju višeg cilja u životu negoli životinje, čiji se život sastoji od jela i pila, spavanja i plijena.

Sjetite se svih onih koji mrze dobro samo zbog svoje vlastite zloće. Oni nose u sebi čežnju za Bogom, ali skrivenu pod pepelom svoga života. Žive u strahu da kad bi Ga imali, ne bi pored Njega smjeli ništa posjedovati.

Mi ćemo se u prvom redu moliti za one koji mrze vjeru i Boga. Oni čeznu za nečim što im svijet ne može dati. Znali to ili ne, oni gladuju i žedaju za Božjom pravdom. Ne smijemo ih mrziti, naprotiv, trebamo pobuditi u sebi prema njima milosrđe, jer oni propuštaju tako mnogo.

Naše milosrđe prema njima moralo bi ići tako daleko da nas potakne te sve poduzmemo kako bismo ih spasili od propasti. To je naša kršćanska dužnost, jer mi ne spašavamo svoju dušu samu, nego samo zajedno s ostalima.

Na sudnjem danu pitat će nas: Gdje su tvoja djeca? Ako budemo tada mogli pokazati na one koje smo spasili, ako budemo mogli pokazati i samo jednog bezvjerca kojeg smo učinili praktičnim katolikom, koji prima sv. Pričest, bit ćemo, mi koji gladujemo i žedamo, nasićeni iz Božjih izvora.

(u nastavku: ŠESTA RIJEČ – slijedi u utorak)


- 00:04 - Komentari (22) - Isprintaj - #

23.02.2008., subota


OBRAĆENJE DUŠA I OHOLA PROPAGANDA

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (14)


PETA RIJEČ:
"Blaženi koji gladuju i žeđaju za pravdom, jer će se nasititi."
"Žedan sam."


(nastavak)

Želja za obraćenjem duša ne može se usporediti s oholom propagandom - radi se o težnji za savršenstvom. Apostol želi ljude privesti Bogu iz posve drugih razloga nego što bi npr. neki trgovac želio povećati svoju prođu.

Trgovac se služi reklamom da bi povećao svoj dobitak. Krist privlači ljude da bi uvećao njihovu sreću. On hoće duše privesti Bogu kao što hoće da sunce sjaji, da cvijeće cvate i da janjići postaju ovce - jer to služi njihovom usavršavanju i zato njihovoj sreći.

Olovka, koja je napravljena za pisanje, ne smije služiti za kopanje. Ptica, stvorena za letenje, ne smije zamijeniti svoje mjesto s krtom. Duši, određenoj za puninu života, ne smiju se podrezati krila, jer ona se ne smije ugušiti u mržnji i polovičnim istinama i okaljati svoju ljepotu. Ona mora postati savršenom, sjediniti se sa životom i istinom, s ljubavi i ljepotom Božjom.

Krist je apostol, jer On ljubi savršenost, cjelovitost, potpunost, sreću, jednom riječju: Boga. Zato je Njegova želja da svatko postane sličan Bogu i usmjeren prema Bogu.

Ni jedna cijena nije previsoka da se postigne taj cilj, kako kaže sv. Pavao: "Što će nas odijeliti od ljubavi Kristove? Žalost ili nesreća, glad ili golotinja, opasnost ili progonstvo ili mač? Ovako je pisano: poradi Tebe ubijaju nas svakoga dana, kao ovcu vode nas na klanje. Ali u svemu tome pobjeđujemo za volju Njemu, koji nas je ljubio. Znadem da nas ni smrt ni život, ni anđeli ni gospodstva ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni noć ni visina ni dubina, ni ikoje stvorenje ne bi moglo odijeliti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, našemu Gospodinu."

Nije li upravo taj manjak naše revnosti za Božje stvari kriv što danas na licu naše zemlje ima toliko mržnje i neprijateljstva, ljubomore i rata?

(nastavak slijedi sutra –
zbog sličnosti teme nedjeljno razmišljanje slijedi u ponedjeljak)



- 00:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.02.2008., petak


JAKA LJUBAV OČELIČUJE ČOVJEKA ZA VELIKA DJELA

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (13)


PETA RIJEČ:
"Blaženi koji gladuju i žeđaju za pravdom, jer će se nasititi."
"Žedan sam."


(nastavak)

Njegova (Isusova) životna misija izvirala je iz revnosti, iz gladi i žeđe za pravdom Božjom, kao što to moguće najbolje pokazuje Njegova prispodoba o vatri: "Došao sam da bacim vatru na zemlju, pa što bih drugo želio nego da se razgori? Krstom mi se krstiti i kakve li muke dok se to ne izvrši." "Imam i druge ovce, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih moram dovesti, i one će čuti Moj glas i bit će jedno stado i jedan pastir."

A sada, kad Mu je nadošao blizu kraj života, još više čezne za pravdom. On, koji se sam naziva Izvorom života i koji je ujedno bio Pećina iz koje je, kad ju je Mojsije dotakao štapom, voda potekla, sada iz dubine Svoga srca izvikuje poziv Pastira, povik čežnje za svim dušama na svijetu: "Žedan sam."

On nije poglavito želio zemaljske vode, jer su i zemlja i more Njegovi, a kad su Mu prikučili ocat i žuč da si ublaži muku, otklonio je. Nije Ga, dakle, mučila toliko fizička koliko duhovna žeđa - za blaženstvom pravde, neutaživa žed za ljudskim dušama.

Svijet s odvratnošću odbija revnost za Božju pravdu, a u Njemu ju je mrzio prvi put. Ona je Krista dovela na Križ. Svijet voli ravnodušne, osrednje, prosječne, a mrzi sve one koji su predobri ili prezli.

Zato na Kalvariji nalazimo Gospodina razapeta zajedno s kradljivcima. Nevinost i grijeh sudarili su se sa zakonom. Neki dolaze na križ jer su za prosjek, ili za sistem, predobri, a drugi jer su prezli.

Svijet mrzi revne, kao što je bio Krist, jer se po njima još više ističe njihova osrednjost. Ali mrzi i zle, kao što su razbojnici, jer smetaju njihovu zadovoljstvu.

Kvantiteta je oduvijek bio suprotna kvaliteti. Dobri moraju umrijeti jer su dobri, a zli jer su zli; preostaju osrednji. Naš Gospodin je o tom rekao: "Svijet ne mrzi njihova zla djela." Ako je to vrijedilo za našega Gospodina, mora vrijediti i za nas, jer sluga nije iznad gospodara.

Ako nas se kao strastvenih pobornika Božje stvari ljudi odriču, ne možemo reći da nas On, kojega su prvoga mrzili, nije na to upozorio. "Ako vas svijet bude mrzio, znajte da je mene mrzio prije vas. Da ste od ovoga svijeta, svijet bi ljubio svoje vlasništvo. Ali jer niste od ovoga svijeta, nego sam vas Ja odabrao, mrze vas... ako su mene progonili, progonit će i vas... da bi se ispunila riječ zapisana u njihovu zakonu: mrzili su me bez razloga." Kristovi apostoli nikada nisu obljubljeni, oni završavaju na križu.

Unatoč tome moramo žedati za pravdom i gorjeti za Božje kraljevstvo. Jer sve što je dobro, troši se i daje se. Sunce je dobro i troši se dajući svjetlo i toplinu. Cvijet je dobar i troši se dajući miris, životinje su korisne i daju sebe svaka na svoj način. Čovjek je dobar u sebedarju, Krist je dobar i iz Njega mora teći Njegovo kršćanstvo, iz vatre Njegove ljubavi moraju vrcati iskre, On mora rasplamsati vatru u srcima ljudi i mora govoriti o Onome koga ljubi, jer je Ljubav sama.

Jaka ljubav očeličuje čovjeka za velika djela. Mjera za revnost s kojom privodimo duše Kristu, ujedno je mjera naše ljubavi.

(nastavak slijedi)


- 00:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.02.2008., četvrtak


ZAMKA KOMPROMISNE RAVNODUŠNOSTI

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (12)


PETA RIJEČ:
"Blaženi koji gladuju i žeđaju za pravdom, jer će se nasititi."
"Žedan sam."


Na početku svoga javnog života propovijedao je Gospodin na brdu blaženstava o potrebi živog nastojanja: "Blaženi koji gladuju i žedaju za pravdom, jer će se nasititi." Na kraju svoga javnog života dao je sam o tome primjer na brdu Kalvariji, kad je iz Njegovih usta izašao apostolski zov: "Žedan sam."

Svijet ne razumije ni blaženstvo ni riječ, jer je po svojoj naravi ravnodušan. On rado govori o religiji, ali osjeća neku odvratnost da je izvršava. Revnost i srdačnu ljubav prema Bogu ironički naziva "mistikom" i time je za njega stvar riješena. A religiju smatra nečim što pripada našem biću otprilike onako kao poezija.

Nije neobično da koji katolik kaže: "Znam da u petak ne bih smio jesti mesa iz strahopočitanja prema danu na koji je Gospodin žrtvovao svoj život za mene. Ali nisam htio svome domaćinu praviti neprilika." Ili, "koncem tjedna bio sam kod nekih prijatelja, koji ne vjeruju, pa nisam u nedjelju išao k misi, da se ne bi sablaznili o mene". Ili: "Kad su se rugali štovanju Majke Božje i svetaca radije sam šutio, da ne potaknem prepirku o religiji."

To je svjetska ravnodušnost - strah da se s Bogom, koji nas je stvorio, posve i potpuno ne poistovjetimo. Ako svijet gladuje i žeđa, onda je to uvijek za stvorovima koji su manje važni negoli pravda.

Protiv zasićivanja životinje u nama, koja pušta duh da gladuje, ustao je Krist: "Jao vama koji ste siti, jer ćete gladovati." "Ta Otac vaš nebeski zna da vam sve to treba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati."

On upozorava neka se čuvamo ravnodušnosti, koja stvara kompromise bojeći se borbe za Božju pravdu. "Tko god dakle prizna mene pred ljudima, priznat ću i Ja njega pred Ocem svojim, koji je na nebesima. A tko god zataji mene pred ljudima, zatajit ću i Ja njega pred Ocem svojim, koji je na nebesima." O pravdi pak koja se ograničuje samo na zemaljsko pravo, a isključuje dužnosti čovjeka prema njegovu Stvoritelju, rekao je: "Jer kažem vam, ako nije pravednost vaša mnogo veća negoli u književnika i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko."

No revnost za Božju pravdu nije istakao samo u negativnim opomenama. Njegovo obrezanje ukazuje na nestrpljivost da se zaputi putem pravde, koji Ga je doveo u Vrt i na Križ. Iz nestrpljivosti poučavao je s 12 godina u hramu, želeći ljudima donijeti vijest o ljepotama puteva Svoga Oca.

U početku Njegova javnog života vidimo kako trgovce izgoni iz hrama i tako ispunjava proročanstvo o apostolatu: "Izjeda me revnost za dom tvoj." Poslije je upotrijebio poziv na jedan ručak da spasi dušu Magdaleninu, a jednog vrućeg dana poslužio se običnom željom za svježom vodom da Samaritanki otkrije znanje o izvorima vječnog života.

On je došao, kao što sam kaže, ne da uništava duše, nego da ih spašava, a kad je ugledao mnoštvo ljudi, preplavilo Ga je milosrđe, jer su bili tužni i sličili ovcama bez pastira. Tada se obratio svojim učenicima: "Žetva je velika, ali je radnika malo. Molite se dakle gospodaru žetve da pošalje radnike u svoju žetvu."

(nastavak slijedi)
- 00:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.02.2008., srijeda


"TEOLOGIJA" KOSOVA

Odmah moram pojasniti – nije ovdje riječ o kosovima niti o KOS-u, nego o balkanskoj pokrajini Kosovo, koje je trenutno u središtu političke pozornosti gotovo cijeloga svijeta. Ali ovo ipak neće biti politička tema odnosno politički post. Mene zanima nešto drugo.

Prvo, treba istaknuti da su nesretni svi narodi svrstani u gubitnike – narodi koji gube svoju populaciju, svoj teritorij, svoju kulturu, svoj identitet, svoju vjeru... zapravo, konačno, sami sebe. To su narodi koji (iz)umiru. U Srbiji je sada, nakon nedjeljnog proglašenja neovisnosti, masovna kuknjava zbog – GUBITKA Kosova!

Međutim, pogledajmo je li Kosovo izgubljeno tek u nedjelju. Gdje možemo o tome potražiti neku uputu? Prijašnje generacije najprije su u traženju odgovora na sva pitanja otvarale svete knjige. Dakle, i mi možemo pokušati tražiti odgovor u Sv. pismu.

Prije toga, ipak, korisno će biti baciti oko na neke statističke podatke. Evo npr. Vjesnik (19.02.2008.) donosi ilustrativne brojčice:

"Nastave li se sadašnji, nepovoljni, demografski trendovi, većina europskog stanovništva do 2020. godine bit će starija od 40 godina. Na taj je problem nedavno na sastanku Europske komisije u Bruxellesu upozorio europski povjerenik za gospodarstvo Joaquin Almunia...

Ujedno, prema sadašnjim trendovima, do 2050. godine broj starijih od 65 godina trebao bi se udvostručiti te bi njihov udio u ukupnoj populaciji iznosio 30 posto. Tada bi jednog umirovljenika, umjesto dosadašnjih četiri zaposlena, uzdržavala samo dva."

Naravno, ljudi razmišljaju i o tome što učiniti. Pa kažu: "Da bi se tome doskočilo, treba donijeti konkretne mjere kojima bi se poticalo osnivanje fondova za suočavanje s posljedicama demografskih promjena, veće zapošljavanje žena, mladih i starijih radnika te mirovinske reforme i dugoročna zdravstvena skrb."
Dakle – sve razni oblici gašenja vatre kerozinom!

A izvršni direktora hrvatskog portala MojPosao naglašava da se većina razvijenih zemalja suočava s trendom starenja stanovništva koje je uzrokovano boljim životnim standardom! A kod nas neznalice vrište da će nas bolji standard izvući iz demografske krize!

U Njemačkoj je u tom smislu i "dogorjelo do nokata" i "voda došla do grla", tj. nacija je došla na rub groba. Zato je, o tome sam pisao nekoliko puta, obiteljska politika već dugo top tema u Njemačkoj, jer demografska slika je potpuno crna – Njemačka je na samom dnu svjetske ljestvice. Zemlju pustoši tzv. bijela kuga, abortus-klinikama cvate biznis, industrija kontraceptiva već desetljećima ostvaruje golem profit... a narod – izumire!

Evo kako tamo izgleda demografska prognoza do 2050. godine:
- nestat će 23 milijuna Nijemaca (od današnjih oko 82 milijuna)
- bit će 5 milijuna djece manje nego 2000. godine
- ako se ništa ne promijeni Nijemaca će 2100. godine biti oko 38 milijuna
.

Nažalost, slično predviđaju i naši demografski "sijerkovići&vakule": ako se ništa ne promijeni, do 2050. Hrvatska će imati oko 1.000.000 (slovima: milijun!) žitelja manje!!! Kako to konkretno izgleda najlakše je predočiti izrezivanjem i odbacivanjem jedne četvrtine jabuke!

Eh, a sada idemo na Kosovo! Posljednji put je tamo bilo milijun Srbalja tek na mitingu na Vidovdan 1989. – ali tada su "iz celog sveta došli da ginu za Kosovo". Međutim, to nije bila manifestacija vjerničkog domoljublja, nego iskaz kvazikršćanskog nacionalizma. I zato, nakon što je pokojni Slobo obavio svoj vatreni uvod u krvavi ratni pohod na "severnjake", nitko od njih nije tamo ostao da "spašava svetinje".

A na Kosovu se već desetljećima događa demografski bum Albanaca i demografski sprovod Srbijanaca. Kosovo čini oko 15% teritorija Srbije, ali je ono oko 90% napučeno Albancima. Naime, dok se prosječno u albanskim obiteljima rađa(lo) 7 (slovima: sedmero) djece, srbijanske obitelji su imale prosjek manji od jednog djeteta. Rezultat toga je i sadašnje stanje. Međutim, Albanci su stoljećima (kao i Turci koji će uskoro potpuno zavladati Berlinom!) glede rađanja djece "ekspanzionistički" raspoloženi. Danas čak i u Makedoniji već ima oko 40% Albanaca!

Zašto je tako, u čemu je "kvaka"? Neki će olako zaključiti da "napredni izumiru" a "nazadni napreduju" – kao što brojke pokazuje. Ali gdje je onda tu napredak ako ljudi "napreduju" prema nazadovanju, tj. u smrt?

Činjenica je ipak da su u svim religijama i vjerama tzv. primitivni (a latinski "primitivus" znači "izvorni") duboko tradicionalno orijentirani. To znači da za temeljnu vrednotu imaju OBITELJ, da su potpuno okrenuti ŽIVOTU i da su osobno i kolektivno oslonjeni na VJERU u Boga! Među njima nema "kulture smrti"!

I Biblija donosi primjere gubljenja zemlje i pučanstva, ali ne razglaba o političkim i geostrateškim razlozima. Ipak jasno kaže na mnogo mjesta da zemlja pripada onima koji živeći u bogobojaznosti rađaju djecu. To je najočitije izraženo u Božjem "uzmi ili ostavi" – ponudi izbora između ŽIVOTA ili SMRTI (v. Pnz 30,15-20):

"Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Gospodina, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš...
Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji... Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo.
ŽIVOT, DAKLE, BIRAJ, LJUBEĆI GOSPODINA, BOGA SVOGA, SLUŠAJUĆI NJEGOV GLAS, PRIANJAJUĆI UZ NJEGA, DA ŽIVIŠ TI I TVOJE POTOMSTVO!"


Eto, netko će možda reći da se to odnosi na Židove, tj. na Izabrani narod Božji u Starom zavjetu. Ali Božja riječ ima vječnu vrijednost ter se ona odnosi i na Židove, i na kršćane, i na muslimane, i na sve ljude. U slobodi koju nam je Bog dao možemo to odbaciti kao najveću glupost ili se pred tom istinom pokloniti. Ali život potvrđuje da je u tome sva mudrost, da je to ona čarobna formula i ujedno ključ za razumijevanje mnogočega što se oko nas događa!



- 12:52 - Komentari (52) - Isprintaj - #

ŠTO JE VAŽNO SPASITI IZ BRODOLOMA OVOGA SVIJETA

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (11)


ČETVRTA RIJEČ:
"Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko."
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!"


(nastavak)

Pogledajte siromašnog čovjeka! Siromašan po odijelu, bez ičega, siromašan po položaju i od svojih prijatelja napušten, siromašan duhom, od Boga rastavljen. Zato vrijedi od onda sve do danas: Blaženi siromašni duhom, blaženi koji su u duhu siromašni dobrima jer ništa ne žele budući da sve posjeduju, dapače i stanove u kući svoga Oca.

Prije nekoliko godina otvorio je neki kardinal klauzuru nekog karmelskog samostana i učinio ga pristupačnim vanjskom svijetu. Jedna karmelićanka povela je jednog svećenika na krov samostana, s kojega se preko doline vidio suprotni brežuljak i na njemu velika lijepa kuća kao simbol svega što svijet može pružiti.

Svećenik se sjetio siromaštva redovničina i rekao: "Zamislite, sestro, da ste u onoj kući živjeli prije nego što ste ušli u Karmel. Zamislite da ste imali sva bogatstva, svu raskoš i svjetovne zabave što ih može pružiti takav dom. Biste li ga bili ostavili da postanete karmelićankom?" A ona je odgovorila: "To je bila moja kuća, prečasni."

Blaženi su i socijalno siromašni duhom. Blaženi koji poznaju samo jedno plemstvo - plemstvo Krsnog studenca i čast Kralja nad kraljevima.

Na sudnjem danu strašno će se promijeniti položaji u društvu, jer Bog ne poštuje položaj. Naše mjesto u kraljevstvu Božjem ne ovisi o tome koliko smo omiljeni na zemlji, nego o tome što smo spasili iz brodoloma ovoga svijeta - o čistoj savjesti i o ljubavi prema Bogu.

Za to dvoje svijet se malo brine. Stoga nas je Gospodin upozorio da će nam neograničena ljubav prema Njemu navući mržnju svijeta: "Doći će čas kad će svatko tko vas ubije, misliti da Bogu služi. To će vam činiti jer ne poznaju ni Oca, ni mene. Ali to sam vam rekao da se sjetite mojih riječi kad nadode čas."

Kako Njegova nauka znači potpun obrat u vrednovanju položaja i časti, pokazuju i ove jasne riječi: "Blago vama kad vas pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas zbog mene. Veselite se i kličite, jer je velika plaća vaša na nebesima."

Blaženi, napokon, koji su siromašni glede znanja. Blaženi ponizni, blaženi koji se daju poučiti, koji poput pastira znadu da ništa ne znaju, ali koji sliče mudracima, koji znadu da ne znaju sve. Vjera u Boga, vjera u molitvu, nada u Krista, štovanje Majke Božje, vjera u Euharistiju i u Papinu nepogrješivost - sve se to može pametnima činiti ludim - ali ludost Božja mudrija je od ljudi.

Kad bi za naše vječno blaženstvo bilo potrebno da ili s ulice spasimo stotinu pokvarenih muževa i žena, kao što su bili Magdalena i Zakej, ili obratimo jednog sveučilišnog profesora, koji misli da je njegov maleni duh riješio sve zagonetke svemira, bolje bismo učinili otišavši na ulicu da dovedemo onih stotinu k Bogu.

Sam Bog potvrdio je taj izbor, jer Krist je rekao onima koji su se držali mudrima: "Zaista vam kažem: carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje."

Zašto smo, dakle, oholi? Zašto upotrebljavamo svu energiju na to da postanemo bogati? I što koristi čovjeku ako zadobije čitav svijet, a izgubi svoju dušu? Zašto tražimo ugled i prvo mjesto za stolom - a Bog nas opominje: "Ako si pozvan, pođi i sjedni na zadnje mjesto; kad domaćin dođe, reći će ti: Prijatelju, pomakni se gore... Jer tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, uzvišen."

Zašto smo oholi? Tko bi nas na cijelome svijetu osim našega Gospodina ljubio kad bismo bili siromašni, zapušteni, bez prijatelja i neznalice? Francis Thompson kaže o tome vrlo lijepo:

"Tako bijedno i nestalno biće?
Zašto bi te itko ljubio?
Ja jedini veličina sam ništavila tog,"
Tako reče,
"A kako bi je ti zaslužio,
Ti od svih ljudi manji, najniži?
Ti ne znaš
Da ljubavi vrijedan nisi
Crviću zemaljski, tko bi te ljubio?
Samo Ja, i nitko nego Ja.
Što tebi uzeh, nisam uzeo
Da ti naškodim,
Već da tražiš to u mom zagrljaju.
A djetinja ti ćud što držala je
Izgubljenim, Ja ti sačuvah.
Ustaj, primi me za ruku, dođi."


(u nastavku: PETA RIJEČ)

- 00:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.02.2008., utorak


ZADOVOLJŠTINA ZA TRI OHOLOSTI

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (10)


ČETVRTA RIJEČ:
"Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko."
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!"


(nastavak)

No zadovoljštinu nije trebalo dati samo za oholost s bogatstva, nego i za snobizam, za oholost zbog socijalnog položaja. Sav je svijet pun ljudi koji se na temelju okolnosti u kojima žive, drže boljima od svojih bližnjih i time se hvastaju.

I za njih je (Isus) izvršio pokoru, kad je slavu svoga božanstva sakrio u tijelu čovjeka i kad je na sebe preuzeo najgorču zapuštenost i žigosanje. Već na početku Njegova života stoji riječ: "K svojima dođe i njegovi Ga ne primiše." Gradovi su se odvratili od Njega: Betlehem Ga je odbio ukonačiti, Nazaret Ga je istjerao izvan svojih zidina, Jeruzalem Ga je kamenovao.

Doista je mogao o sebi reći: "Nije prorok bez časti osim u svom zavičaju i u svojoj kući." Ljudi su Ga napustili. Njegovi učenici, kad su čuli da će se dati na dar u obliku kruha, govorahu: "Ovo je tvrd govor, tko će to razumjeti?" ... i oni Ga više nisu slijedili.

Zakonodavci su Ga napustili i predbacivali Mu: "Gle, čovjeka izjelice i pijanice, prijatelja carinicima i grješnicima!" Ostavljali su Ga dapače i siromasi, te se blago potužio: "Nećete da dođete k meni, da živite."

Jedan od Njegovih apostola izdao Ga je za 30 srebrnjaka, jedan jer se stidio pred služavkom, i trojica kad su spavali. Pa i oni kojima je pomagao, odvratili su se od Njega: "Nisam li ih deset izliječio? Gdje je drugih devet? Nitko osim ovoga tudinca nije se vratio i slavio Boga?"

A onda, na kraju života, mogao je rimski vlastodržac reći: "Tvoj vlastiti narod predao Te je meni." Tako je On, Kralj kraljeva, bio siromašan po svom socijalnom položaju, jedan od izbačenih, da bismo mi po toj zapuštenosti - dah nam zastaje kod te pomisli - postali djecom Božjom!

I napokon, izvršio je pokoru i za ohole duhom, za sve koji misle da mnogo znadu, koji su bez vjere i oslanjaju se samo na ljudsku mudrost. Za njih postao je siromašan duhom.

U javnom životu veselilo Ga je što se uzvišene istine nebeskog kraljevstva poklanjaju samo poniznima: "Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima."

U noći smrtne muke, u vrtu, kad je sa svim svojim strahotama započelo otkupljenje od oholosti, nazvao je svoju dušu "žalosnom do smrti". A na Križu proživio je blaženstvo siromašnih duhom, kad je priznao zadnje i najveće svoje siromaštvo, duhovno siromaštvo: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"

Čak i podnevno sunce sakrilo je svoje svjetlo, u znak duhovne napuštenosti Njegove duše. Sigurno Ga Otac nije ostavio, ali Krist nije htio gorčine Svoga kaleža umanjiti ni jednom jedinom kapi utjehe svoga Božanstva.

Iz Njega se izvinuo uzdah napuštenosti, a ne zdvojnosti. Zdvojna duša ne zove Boga. Kao što umirući, potpuno iscrpljeni, ne ćuti muke gladi, nego se zadnjom snagom bori za svoj život, ne osjećajući bolnu napuštenosti kao najsvetiji, kao Krist na Križu.

To je bilo najteže ispaštanje. Biti siromašan imetkom, biti žigosan od društva i ostavljen od prijatelja, nije bilo tako teško kao u času smrtne borbe odreći se Božje utjehe, radi zadovoljštine za one koji vjeruju samo u svoju mudrost, za intelektualce i za umišljene, koji neće da sagnu svoje glave pred Božjom mudrosti, za ateiste, koji provode život bez Boga, i za sve koji Njegovo Ime brišu sa zemlje živih.

Riječ s Križa otkriva nam kako teške, smrtne duhovne muke trpe duhovi i srca koji su bez Boga. On je iskusio što znači biti bez Boga. On je proživio samotnost i bijedu bezbožnika, jer je trpio i iskusio njihovu zapuštenost, da bismo mi dobili sigurnu utjehu, da nikada ne bismo morali biti bez Njega. U osjećanju da je odijeljen od Boga, otkupio je sve koji bez Boga žive.

(nastavak slijedi)
- 00:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak


POHLEPA ARISTOKRACIJE PO NOVCU

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (9)


ČETVRTA RIJEČ:
"Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko."
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!"


(nastavak od subote)

Na početku svoga javnog života propovijedao je Gospodin na brdu blaženstava: "Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!" Na koncu svoga života oživotvoruje to siromaštvo duha svojom četvrtom riječi s Križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"

Svjetski duh ne razumije ni ovog blaženstva, ni ove riječi s Križa. Jedna od najkarakterističnijih oznaka modernog društva jest pohlepa za posjedovanjem, težnja u prvom redu tomu da se privrijedi, posjeduje i ima. Njezina aristokracija nije plemstvo po krvi, ni po plemenitosti duše, nego po novcu. Mjerilo vrijednosti nije tu poštenje, nego posjedovanje.

Gospodin je došao na svijet da uništi pohlepu za privređivanjem. Kad siromašni duhom budu slavljeni kao blaženi, neće više morati biti na službu privredi. Želim odmah ovdje naglasiti da se pod siromašnima duhom ne moraju razumijevati samo siromasi, ili ljudi u teškim životnim uvjetima. Biti siromašan duhom znači unutarnje oslobođenje i zato se medu njih mogu ubrojiti i oni koji su bogati zemaljskim dobrima, jer i oni se mogu unutarnje osloboditi, kao što i siromasi mogu biti škrti i pohlepni.

Ovo blaženstvo znači dakle: blaženi su svi koji se ne daju zarobiti od svoga imetka, blaženi su svi koji su, bili sada siromašni ili bogati, u dubini svoje duše po svome naziranju siromašni.

Gospodin nije samo propovijedao siromaštvo u duhu. On ga je i proživljavao, i time svladao oholost u tri njezina pojavna oblika: oholost glede onog što imamo, tj. privrednu oholost; glede onog što jesmo, tj. socijalnu oholost; i glede onog što znamo, tj. intelektualnu oholost.

Budući da se zemaljski posjed podiže na pijedestal, da se lov na bogatstvo smatra najotmjenijim zanimanjem čovjekovim, da se ljudi hvale samo svojim imetkom i posjedom, Krist je bio siromašan i dobar. Njegova Majka potječe iz najsiromašnijeg sloja ljudi, ona je u hramu mogla žrtvovati samo golubice, a njegov poočim bio je seoski obrtnik. On, kome pripada cijela zemlja sa svom svojom puninom, rodio se u zapuštenoj pastirskoj štalici.

U svome poslanju posebno je naglasio siromaštvo, kad je u Nazaretu rekao: "Duh Gospodnji je nada mnom; On me je pomazao, da naviještam evanđelje siromašnima." On je bio i u svom javnom životu siromašan: "Lisice imaju jame i duplja i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu."

Vlast Ga je također smatrala siromahom, jer kad je trebao platiti porez, nije imao novaca. I u smrti ostao je siromašan, svukli su mu haljine - posljednje što mu je preostalo od zemaljskih dobara; razapeše Ga na križu postavljenom na državni trošak i položiše Ga u grob nekog stranca.

Tako je dao zadovoljštinu za one koji su oholi s onog što imaju, jer nije imao ništa i postao je Siromah cijeloga svijeta. On, bogati, ponizio se radi nas do siromaha, da bismo mi postali bogati. Zato je On jedini u povijesti koga i bogati i siromašni mogu uzimati kao svojeg: "On pripada nama, On je jedan od nas."

(nastavak slijedi)

- 00:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.02.2008., nedjelja


SVJETIONIK RADOSNE NADE
Nedjeljno razmišljanje

Presuda kardinalu Stepincu - koju je, na montiranom sudskom procesu odmah u djetinjstvu sada već pokojne države, "Revolucija koja teče" nasilno donijela pod plaštem prozirnog auktoriteta "u ime naroda" (koji je svojega nadbiskupa već tada štovao kao sveca) – imala je cilj opće obeznađenje vjerničkog puka.

Ipak, to se nije dogodilo. Štoviše, nada je porasla a štovanje Stepinčeva lika i djela nastavilo se još jače i s još većim žarom. Stoga je u demokratskim okolnostima Hrvatski sabor 14. veljače 1992. izglasovao deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Stepincu s obrazloženjem da je "nepravedno osuđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu".

Zato ga je i Papa Ivan Pavao II prije 10 godina uzdigao cijeloj Crkvi na čast oltara, istaknuvši da "svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati". Taj "stepinčevski kompas" hrvatski je vjernički puk uvijek doživljavao i kao svjetionik, a nakon Alojzijeve dvostruke "rehabilitacije" još ga je jače prihvatio kao nadonosni svjetlokaz u osobnim i narodnim olujama. Baš kao što je Isusovim učenicima značilo njegovo Preobraženje (Mt 17,1-9).

Isus, u zajedništvu s Mojsijem i Ilijom, preobrazbom na visokom brdu, daleko od mase, čini gotovo upravo ono što je Napasnik od njega tražio kao vještu cirkusku točku radi osvajanja publike: pokazuje izabranim učenicima buduću slavu. Opijeni blaženom ljepotom oni zaboravljaju na stvarnost i životni poziv. "Premješteni" u budućnost izgubili su osjećaj za realnost pa Petar predlaže da tu sagrade vikendice i ostanu trajno.

A kad su čuli glas s neba srušili su se prestrašeni na zemlju. No "ljubljeni Očev sin" poziva ih da ustanu. Čim ustadoše shvatiše da nije riječ o ustanku ni pozivu da budu ustanici i uskoci, nego svjedoci i širitelji Radosne vijesti. Ali ne "ognjem i mačem", već samo poticajnim riječima Oca nebeskoga - koje su i sami čuli: Isus je Spasitelj, njega slušajte! - kao i svjedočanstvom svojega života.

Taj "rajski" susret s glavnim predstavnicima Staroga zavjeta u društvu s Isusom, davao je Njegovim učenicima snagu i krijepio im nadu i u onim gorkim trenutcima kad su prolazili križni put progona. Posebno u vremenima vladara koji su smatrani božanstvima iako su bili odgovorni za mnoge tisuće ubijenih bez suda i presude te zasijanih po brojnim masovnim grobnicama širom kršćanskoga svijeta.

Unatoč svim otporima radosna je Riječ Božja nezaustavljivo "trčala" kroz prostor i vrijeme tijekom dva tisućljeća, osvajajući uvijek nove svjedoke koji, Duhom Svetim preobraženi, nikada nisu klonuli iskazujući djela milosrđa svojim bližnjima, jer im je orijentir bila svjetlost ponuđene Nade. Na njoj je i kardinal Stepinac napajao svoje duhovne baterije za ulogu svjetionika. A ona i nama svijetli dvomilenijskom snagom "kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus" (Heb 6,18-20).


- 01:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.02.2008., subota


KAKO JE RAZBOJNIK POSTAO DOBAR KRADLJIVAC

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (8)


DRUGA RIJEČ:
"Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."
"Danas ćeš biti sa mnom u raju."


(nastavak)

Naš je Gospodin učinio milosrđe jezgrom svoje Crkve. I zato po mom mišljenju nije izabrao nevinoga, čistoga, djevičanskoga učenika Ivana za Glavu Crkve, nego burnoga, jakoga Petra, koji Ga je zatajio i u noći se kad su Mu sudili zaklinjao da ne pozna toga čovjeka.

Na putu prema sramotnoj patničkoj noći, prije Velikoga Petka, milosrdni Gospodin prošao je pored njega. Petar Ga je vidio: izašao je napolje i gorko plakao. Predaja dodaje da je Petar u svome životu još toliko plakao da su mu suze ostavile brazde na licu.

Iz vlastitog iskustva poznavao je milosrđe i dobrotu Gospodinovu i stoga je izabran za Glavu Crkve, da bi Crkva uvijek ostala milosrdna i dobrostiva.

Imamo dovoljno razloga da svijet promatramo očima milosrđa. I u najgorima ima još nešto dobra, a i u najboljima skriva se nešto zla. Dobri su oni koji u bližnjem traže dobro, te ga najčešće i nalaze. Zli uočavaju uvijek samo pogreške u drugih, a posljedica toga jest da svoje vlastite ne vide.

Na njih treba primijeniti ukor Našega Gospodina: "Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a grede u oku svome ne vidiš? Ili, kako možeš reći bratu svome: 'Dopusti da izvadim trun iz oka tvojega', a eto grede u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije gredu iz svoga oka, pa ćeš onda vidjeti kako da izvadiš trun iz oka brata svoga."

Ako se dakle na Sudnjem Danu želimo nadati milosrdnoj osudi, moramo započeti time da ovdje na zemlji drugima iskazujemo milosrđe. Kao što oblaci izlijevaju samo onu mokrinu koju su sa zemlje pokupili, tako će i nebo moći samo ono milosrđe dijeliti koje šaljemo u nebo.

Ako smo uvijek zaokupljeni samo mislima na sebe, izgubit ćemo sposobnost da prihvaćamo dobrotu koja nam dolazi s drugih strana. Samo ukoliko se sami ispraznimo, može nas Bog Sobom ispuniti. Najlakše su uslišane molitve koje molimo za druge. Kad sami na sebe zaboravimo, sjeća nas se Bog.

To će biti vjerojatno i razlog što mnoge od naših molitava ne bivaju uslišane. Kako može Bog uslišati molitve koje Mu upravljamo, ako mi ne uslišavamo molbe koje naši bližnji upravljaju nama. Odazivamo li se mi molbama siromaha, osakaćenih, hromih, grješnika, misionara? S kojim pravom očekujemo da nam Bog ispuni naše molbe ako nismo spremni da i mi uslišamo molbe svojih bližnjih?

Kako nam može Bog dijeliti svoje darove ako mi uskraćujemo drugima svoje? Kako može Bog naše škrinje ispuniti svojim blagom ako ih nismo prije toga za druge ispraznili?

Jednostavan je zakon: Sij, i žet ćeš. Ne spremaj svoje sjeme u svoje hambare. Daj ga dalje, raspi ga preko polja. Radi ludo i rasipno, da se još i ptice nebeske nahrane od tvoga obilja. Za kratko vrijeme uvjerit ćeš se da se tvoje sjeme umnožilo peterostruko, deseterostruko, stostruko. Ali ako ga ostaviš u hambaru, ptice će izgladnjeti, a ono se neće umnožiti.

Daj i primit ćeš; budi milosrdan i postići ćeš milosrđe. Ako visiš na križu bola i muka, gledaj u njemu uvijek križ desnoga razbojnika.

Šalji svoje molitve u nebo za sve koji vise na lijevom križu, da bi spoznali vrijednost ispaštanja svojih muka. Gledaj da tvoja ljubav nađe Dobroga Pastira na srednjem križu, koji tako nedužno pati za sve ljude. I kad tako jednom ne budeš više mislio na sebe, nego samo na druge, kada, dakle, budeš milosrdan, tada ćeš sa srednjega Križa dobiti nagradu milosrđa: "Danas ćeš biti sa mnom u Raju."

Tako ćeš ti postati drugim dobrim razbojnikom i kradljivcem, jer dobar kradljivac je onaj koji si znade ukrasti Raj.

(u nastavku – u ponedjeljak: TREĆA RIJEČ)


- 01:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.02.2008., petak


KAKO RAZBOJNIK ZASLUŽUJE MILOSRĐE

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (7)


DRUGA RIJEČ:
"Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."
"Danas ćeš biti sa mnom u raju."


(nastavak)

Desni razbojnik postigao je milosrđe i samilost jer je bio milosrdan i samilostan. Zato što nije mislio na sebe, sjetio ga se netko drugi. I milosrđe ima u sebi svoj zakon, neopoziv i strog kao i prirodni zakoni. Kako tko sije, onako i žanje. Ako bogato i velikodušno sijemo, narast će nam preobilna žetva. U duhovnom smislu znači to prema riječima našega Gospodina: "Kakvim sudom sudite, bit ćete suđeni; i kakvom mjerom mjerite, vama će se mjeriti."

Drugim riječima: ako mislimo na svojeg bližnjega, onda Bog misli na nas. Kad proljetni usjev ne bi mislio ni na zemlju, ni na kišu, ni na sunce, nego samo na sebe, ne bi se nikad probudio, ni procvao, ni plod donio. Ali čim zaboravi na sebe i izađe iz sebe, da čini zemlji, suncu i kiši po volji, obamre svom životu u sjemenu, biva obnovljen i tisućustruko usavršen. Kad bi se ugljen u srcu zemlje zatvorio sam u sebe, ne bi nikada mogao sunčane zrake koje je u sebi skupio, poklanjati dalje kao svjetlo i toplinu.

Upravo tako zbiva se i s nama.

Milosrđe je sućut koja nastoji olakšati žalost i brige drugih kao da su njezine vlastite. Ali ako u sebi ne osjećamo takove sućuti, ne možemo je ni od drugih očekivati.

Ako ništa ne bacimo u vis, ne može ni išta iz visine pasti.

Gdje nema djela, nema ni reakcije, i ako nikome ništa ne dajemo, neće ni drugi nama ništa dati. Samo ako ljubimo, smijemo primati ljubav, ako zlo ne opraštamo, neće ni nama naše zlo biti oprošteno. Bog nam ne može biti milosrdan ako mi nismo milosrdni.

Kako bi Bog mogao vatrom svoga svetoga Srca ispuniti naše srce ako je ono puno pijeska samoga sebe? Kako bi Bog mogao zaposjesti našu dušu, ako se najprije mi ne odreknemo svoje sebičnosti?

Prema tome, ako tražimo milosrđe, moramo poput dobroga razbojnika misliti na druge, jer, kako izgleda, Bog nas najlakše nađe onda kad se u drugima izgubimo: "Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."

Parabolom o nepravednom upravitelju Gospodin nam želi ovaj zakon milosrđa prikazati i s negativne strane:
"Zato je kraljevstvo nebesko kao kralj koji odluči da uredi račune sa slugama svojim. I kad započe obračun dovedoše mu jednoga, koji je bio dužan 10.000 talenata, a kako nije mogao platiti, zapovjedi gospodar njegov da prodaju njega i njegovu ženu i djecu, i sve što ima, i da mu se plati. Tada sluga taj pade ničice i moljaše: Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova tome sluzi, pusti ga i dug mu oprosti.
Kad iziđe onaj sluga, nađe jednoga od svojih drugova, koji mu je bio dužan 100 denara, i uhvativši ga stade ga daviti govoreći: plati što si dužan! Tada pade pred njega drug njegov i moljaše ga: strpljenja imaj sa mnom i platit ću ti. Ali on ne htjede i baci ga u tamnicu, dok ne plati duga.
Vidjevši njegovi drugovi što se dogodi, vrlo se ožalostiše, i otišavši, kazaše gospodaru svome sve što se dogodilo. Tada ga pozva gospodar njegov i reče mu: 'Zli slugo, sav sam dug oprostio tebi, jer si me molio. Nije li dakle trebalo da se i ti smiluješ svom drugu, kako sam se ja tebi smilovao?' I razljuti se gospodar njegov i predade ga mučiteljima, dok ne plati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama ako ne oprostite svaki bratu svome od svega srca."


Budite dakle milosrdni prema drugima ako želite da vas se Bog sjeti u Posljednji dan.

(nastavak slijedi)


- 00:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak


ZAŠTO SUNCE JEDNAKO GRIJE ZLE I DOBRE?

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (6)


DRUGA RIJEČ:
"Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."
"Danas ćeš biti sa mnom u raju.
"


(nastavak)

Jednoga dana pristupio je k njemu (Isusu) Petar, da se raspita kako daleko sežu granice milosrđa. Pitajući, već je sam povukao granicu, za koju je mislio da je vrlo velikodušna: "Gospodine, koliko puta, ako sagriješi brat moj protiv mene, da mu oprostim. Do sedam puta?" Gospodin je odgovorio: "Ne velim ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." Što ne znači četiristodevedeset puta, nego bezbroj puta.

Gospodin je te misli o beskrajnom milosrđu razvio još i dalje, i rekao da je došao iscijeliti skršena srca. Zdravima ne treba liječnik, nego bolesnima, "ne dođoh da zovem pravednike, nego grješnike".

Mnogi su se sablažnjavali kad je jeo s carinicima i grješnicima; ali On nas nije prestao opominjati da budemo milosrdni jer je i naš nebeski Otac milosrdan. "Da budete sinovi Oca svoga nebeskoga, koji daje da sunce Njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite samo one koji vas ljube, kakovu ćete plaću imati?... Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski."

Time On želi reći da moramo i mi, poput svojega nebeskoga Oca, najviše milosrđa iskazivati onima koji to po našem ljudskom shvaćanju najmanje zavrjeđuju. Zato je bio milosrdan prema Magdaleni, prema ženi kod studenca, prema Petru, koji Ga je zatajio, prema Zakeju, dapače i prema Judi, koji Ga je himbeno oslovio kao svoga prijatelja.

Njegovo se držanje nije moglo krivo razumjeti. On se nije zauzimao za grješnike zbog njihove zasluge, nego zbog njihove bijede.
I onda, na kraju svoga života, nadopunio je blaženstvo milosrđa Svojom drugom rečenicom s Križa.

Na brdu Kalvariji uzdizala su se tri križa: križevi dvaju razbojnika i Križ Dobroga Pastira. Od te trojice, čije su se siluete razabirale na pozadini tamnog neba, samo je jedan bio egoističan i mislio samo na sebe: razbojnik s lijeve strane. Nijednu misao nije poklonio Spasitelju, koji je strpljivo patio, i nijednu razbojniku koji je vapio za milosrđem. Sve njegove misli kružile su samo oko njegove vlastite osobe, kad je Mužu na srednjem Križu upravio ove riječi: "Ako si Krist, spasi sebe i nas."

Ali razbojnik s desne strane nije mislio na sebe, nego na svoga bližnjega, naime na razbojnika slijeva i na Gospodina. Zahvatila ga je samilost prema lijevom razbojniku, koji se ni u zadnjem času svojega života nije obratio Bogu i molio za oproštenje: "Zar se ni ti ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu?"

Njegove misli bavile su se i krotkim čovjekom koji je medu njima visio na Križu i koji se još čas prije molio za svoje krvnike. On je bio nevin i dobar. "Mi trpimo pravedno, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima", rekao je, "ali ovaj nije nikakva zla učinio".

Bit će zanimljivo ako nabacimo pitanje zašto milosrdni Otkupitelj nije raskajanom razbojniku samo oprostio, njego mu je dapače dao i božansko obećanje: "Danas ćeš biti sa mnom u raju"? Zašto nije Gospodin isto to rekao i lijevom razbojniku? Odgovor ćemo naći u blaženstvu milosrđa: "Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići."

(nastavak slijedi)


- 00:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

13.02.2008., srijeda


EGOIZAM I MILOSRĐE

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (5)


DRUGA RIJEČ:
"Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."
"Danas ćeš biti sa mnom u raju."


Na početku Svojega javnog života propovijedao je naš Gospodin na brdu blaženstava: "Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići." Na kraju Svojega javnog života, na brdu Kalvariji, proveo je u djelo riječi toga blaženstva, kad je razbojniku rekao: "Danas ćeš biti sa mnom u raju."

Kako je sasvim drugačije blaženstvo ovoga svijeta, koje otprilike zvuči ovako: "Blaženi koji u prvom redu misle na sebe." Za svijet život znači borbu za opstanak, u kojoj samo egoist pobjeđuje. Samo rijetko nailazimo na darežljivost, velikodušnost, spremnost na pomaganje. Kako se često svijet poziva na "pravo", a kako rijetko naglasuje "dužnost". Kako se često izgovara gramzljiva riječ "moje", a kako rijetko velikodušno "tvoje". Svijet ima mnoštvo sudnica, ali samo malo prijestoljâ milosrđa.

Naš je Gospodin došao da tu pretjeranu pravdu, koja ne poznaje ni milosti ni blagosti, svede u pravu kolotečinu. On nam daje da razmišljamo kako je milosrđe više od sentimentalne slabosti. Riječ "milosrđe" značila je prvobitno isto što i žaljenje, i zato je ona u svojoj biti sućutno razumijevanje za nesreću bližnjega.

Čovjek je milosrdan kad žalost i brigu svoga bližnjega osjeća kao vlastitu. Ne, on ne ljubi bijedu i nesreću, i zato nastoji pomoći svome bližnjemu, kao da se radi o njemu samom. I zato tamo gdje nisu posrijedi bol i žalost, nego grijeh i nepravda, milosrđe pretvara u oproštenje koje ne samo da oprašta, nego vodi bijednike k pravdi, pokajanju i ljubavi.

Milosrđe je jedan od glasova na koje je ugođena nauka našega Gospodina. Njegove parabole govore o smilovanju i sućuti. Treba se samo sjetiti onih o stotini ovaca, o deset zlatnika, o dvojici sinova. Jedna od stotinu ovaca i jedan od deset zlatnika bili su izgubljeni; jedan od dvojice sinova živio je razvratno.

Bitno je da je pastir tražio izgubljenu ovcu, i kad ju je našao, podigao ju je na ramena i veselo odnio kući. Evanđelje ne spominje nijednom riječju da je devedesetdevetorim ovcama, koje nisu bile izgubljene, bilo iskazano toliko pažnje i brige.

Kad je žena izgubila zlatnik i opet ga našla, pozvala je svoju susjedu, da se s njome veseli. Ali nijednom se riječju ne kaže da bi ona bila pozvala svoje susjede da se s njome vesele što posjeduje onih devet, koje nije bila izgubila.

Jedan od sinova otišao je u tuđinu i rasipao je svoju imovinu u divljem, neobuzdanom životu. Kad se povratio kući, poklonio mu je otac tovljeno tele. Brat koji je ostao kod kuće, nije primio takovu plaću. Na sve te primjere nadovezao je Gospodin jednostavnu istinu: "Više će veselja biti na nebu zbog jednoga grješnika, koji čini pokoru, nego zbog devedeset devet pravednika, kojima ne treba pokore."

(nastavak slijedi)


- 00:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

12.02.2008., utorak


MRŽNJA KAO BOLEST - LJUBAV KAO LIJEK

F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (4)


PRVA RIJEČ:
"Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju."
"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."


(nastavak)

Mi dobro znamo da u svijetu nije običaj da se čovjek moli za onoga tko ga pribija na križ. Ali težište i jest upravo u tome: kršćanstvo nije od ovoga svijeta. Ono je okrenulo shvaćanje svijeta. Zdravom čovječjem razumu ne odgovara ni ljubiti neprijatelje, jer ljubav prema neprijatelju znači mržnju prema samome sebi; ali to i jest smisao kršćanstva: mrziti u sebi ono što je zavrijedilo mržnju. I ako to sve smijem još jednom primijeniti na sadašnjicu, htio bih reći: "Mrzim mržnju takovih ljudi, jer razara kulturu, ali ljubim te ljude, jer i oni mogu biti djeca Božja."

Naš je neprijatelj često naš spasitelj, i tko nas progoni, spašava nas. Često krvnici postaju naši saveznici, a oni koji nas na križ pribijaju, naši dobročinitelji - jer nam otkrivaju što je u nama sebično, nisko, oholo i neplemenito. Zato ih ne smijemo mrziti. Bila bi slabost kad bismo im na mržnju mržnjom uzvraćali.

Ako ne prestanemo na mržnju odgovarati mržnjom, neće je nikada nestati. Tko na nasilje odgovara nasiljem, širi ga sve dalje. Borba povećava sumu gorčine, ma koja stranka na koncu trijumfirala. Mržnja je poput sjemena - ako je posijemo, požet ćemo je još više. Ako hoćemo mržnju nadvladati, moramo joj oduzeti žalac, ne smijemo je podržavati i njegovati i dalje širiti. A to je moguće samo ako se na zlo uzvrati dobrim.

Drugačije se mržnja ne da protjerati sa svijeta. Uzmimo da 5000 ljudi stoji u redu i pred njima jedan borbeni ateistički propagandist koji im pripovijeda da se vlasti mogu zbaciti samo nasiljem, revolucijom i stisnutom šakom. Uzmimo, dalje, da se prvi čovjek iz toga reda dade zanijeti tom mržnjom i udari drugoga po desnom obrazu. Drugi podigne stisnutu šaku i udari trećega, treći četvrtoga i sve se više stisnutih šaka podiže - jer njihovo je evanđelje mržnja. Ima li uopće još mogućnosti toj mržnji i nasilju stati na kraj? Da, ako jedan iz toga reda, udaren po desnom obrazu, ne uzvrati udarac, nego pruži još i lijevi obraz. On bi ubio mržnju, jer je nije dalje sijao. Onda mržnja ne bi više imala tla na kojemu bi rasla, jer ona može samo na desnom obrazu uspijevati, ali nikada na lijevom.

Nije to nikakva slabost, to je jakost koja čovjeka čini gospodarom samoga sebe i pobjednikom mržnje. Ako sumnjate u to, ispitajte jednom koliko snage treba za to - tako mnogo da je samo božanski zaziv za oproštenjem bio dovoljno jak da uguši mržnju onih koji razapinju.

Ako imate neprijatelja, ako vas mrze, ako vas pogrđuju i progone i svakojako zlo o vama govore, a vi biste željeli dokrajčiti tu mržnju, htjeli biste da se mržnja raspline iz njihovih stisnutih šaka i protjerati je s lica zemlje, onda ne preostaje nikakva druga mogućnost nego - ljubiti ih!

(u nastavku slijedi: DRUGA RIJEČ)


- 00:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak


MRŽNJA KAO SLABOST & MRŽNJA NA UZVRAĆANJE MRŽNJOM
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (3)


PRVA RIJEČ:
"Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju."
"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."


(nastavak od subote)

Ne ljutite se kad napadnu na vaš ponos. To vam neće naškoditi. Ne opominje li nas naš Gospodin: "Blaženi koji su progonjeni zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko."

Mogli bismo se u prvi mah prestrašiti kad pomislimo da mi, nasljednici Gospodinovi, vjerujemo u silu. Nije li Krist rekao: "Kraljevstvo nebesko trpi nasilje, i silnici ga grabe." Ali već tu nailazimo na razliku. Svijet vjeruje u silu prema bližnjemu; mi - u silu prema samome sebi. Oni se bore protiv svih koji ne osjećaju u sebi jednaku mržnju; mi - protiv sebe samih, protiv svojih niskih strasti, požuda, prostota, jednom riječju protiv svega što nas ometa da razvijamo najviša i najbolja svojstva svojega bića.

Oni pribijaju svoje neprijatelje na križ. A mi razapinjemo samo ono u sebi što nam našeg bližnjeg čini neprijateljem. Oni mrze kršćansku ljubav; mi mrzimo svoj poriv za mržnjom na njih. Kad bi se oni s tolikom silom borili protiv svoje sebičnosti kao što se bore protiv svojih protivnika, svi bi bili sveci!

Njihova je mržnja slabost, jer oni neće da uvide kako je kolektivna sebičnost isto tako nepravedna kao i individualna sebičnost. Njihova je mržnja slabost čovjeka koji sebe nema čvrsto u vlasti, koji umjesto duha upotrebljava šaku, koji se iz istoga razloga laća sile, iz kojega i neznalica huli na Boga; njegov je razum preslab da nade drugi izražaj.

Kakav stav moramo dakle zauzeti protiv njihove mržnje? Mi moramo raditi poput našega svetog Oca, koji nas je molio da za njih molimo. Moramo se ugledati u one španjolske svećenike koji su prije nego ih je usmrtilo puščano tane molili svoje protivnike i krvnike da kleknu, kako bi im podijelili blagoslov i oproštenje našega Gospodina na Križu.

Kakav mora biti naš odnos prema takvim ljudima? Mi moramo posjedovati dovoljno snage, energije i srčanosti da njihove zablude javno žigošemo i da radije na križu umremo nego se pokorimo i samo jednome od njihovih principa mržnje.

Oni nas sigurno neće ljubiti poradi naše blagosti, a ni nama neće biti lako da ne planemo srdžbom ako nam napadnu našu oholost, naš ponos, pa moguće i naš posjed. Ali ne možemo izbjeći Božjem zahtjevu: "Blago vama kad vas pogrde i prognaju i izgovore protiv vas, lažući, sve zlo zbog mene. Veselite se i kličite jer je plaća vaša velika na nebesima." "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili od ovoga svijeta, svijet bi svoje ljubio; ali budući da niste od ovoga svijeta, jer sam vas ja odabrao od svijeta, svijet vas mrzi." "Dolazi vrijeme kad će svaki koji vas ubije, misliti da služi Bogu."

Ako dakle imamo neprijatelje, mi ćemo im oprostiti. Ako nepravedno trpimo, možemo se vježbati u krjeposti ljubavi. Ako nas žalost pravedno pogodi - a to će vjerojatno tako i biti, jer imamo dosta grijeha, za koje moramo dati zadovoljštinu - onda moramo vježbati krjepost pravednosti.

S kakvim pravom mrzimo svoje bližnje, kad je naša vlastita sebičnost tako često prouzročila njihovu mržnju? Prva riječ s Križa i blaženstvo krotkosti traži od nas da s korijenom iščupamo sebičnost, da svoje krvnike ljubimo i da im opraštamo, jer ne znaju što čine. Mi moramo pomagati onima koji nas vrijeđaju i dobrostivi biti prema kradljivcima koji nas optužuju zbog krađe. Moramo oprostiti lašcima koji nas okrivljuju zbog laži, i milosrdni biti prema brakolomcima koji nam predbacuju nečistoću.

Veselite se i radujte zbog njihove mržnje. Ona pogađa samo naš ponos, ali ne naš karakter. Ona ubija našu oholost, ali nam ne ranjava dušu - ako nam svijet čini nepravdu, rast će u nama ono što je dobro.

(nastavak slijedi)

- 00:11 - Komentari (36) - Isprintaj - #

10.02.2008., nedjelja


NAPASNIKOV MARKETING I RECEPT ZA USPJEH

Nedjeljno razmišljanje

Pogleda li se svijet danas makar kratko kroz medijske naočale, čak i vrijednosno neutralan promatrač zapazit će stalno reklamiranje svih varijanti zla. Umjesto klasičnog i tradicionalnog pristupa - "in fuga salus" (pred napašću spas je u bijegu), sada kao da je na djelu "nova paradigma" prihvaćanja svih napasti, poželjnost opačine i žudnja za neprestanim ushićenjem – što život poglavito u mladim i zrelim godinama pretvara u jurnjavu za trima požudama, kako ih Biblija definira.

Naime Sv. Ivan, potičući na dobro djecu, očeve i mladiće, upravo mlade upozorava: "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu... Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka" (v. 1 Iv 2,15-17).

A gorak korijen te tragične prolaznosti svijeta Biblija nam otkriva u činjenici što je taj svijet pod snažnim utjecajem Đavla – kojeg je Isus nazvao "ocem laži" – odnosno onoga istog Napasnika koji je jednim jedinim vještim "marketinškim trikom" uspio svoju "robu prodati" Adamu i Evi, ali Isusa nije mogao navući ni trostrukom reklamom.

Naravno, njegove metode i taktika ostale su iste, samo se sadržaj ponuda mijenja generacijama. Stoga možemo biti sigurni da bi Napasnik, koji je Isusu nakon 40-dnevnog posta u pustinji "ponudio" svoj kruh, slavu i bogatstvo, danas – utjelovljen u pohlepnog pojedinca ili u neki nemilosrdan lobi – od Božanskog Učitelja provokativno zatražio možda sljedeće "tri sitnice": "Ako si Sin Božji, reci da cijela Sahara postane naftonosno polje! Ako si Sin Božji, reci da Kina postane polje maka! Ako si Sin Božji, reci da Mont Everest postane brdo zlata... Sve ću ti to dati ako mi se pokloniš!"

Stoga je vrlo važno na početku duhovne vježbe 'Korizma 2008' promišljati možemo li i mi poput Isusa spasonosno odbaciti privlačne Napasnikove fondove i odbiti njegov poziv na pregovore te mu mirno i ponosno ali odlučno "skresati": "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" (v. Mt 4,1-11).

Kako je povijest ljudskog roda već od prvih početaka obilježena grijehom, i naš je život neprestano sučeljavanje s moćima zla. No nakon Kristova dolaska sigurni smo u pobjedu, jer "gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost", naglašava apostol Pavao (Rim 5,20).

Zato za pobjedu ne treba tražiti novu formulu – treba samo primijeniti Isusov recept. Unatoč njegovu paradoksu da je upravo odbijanjem hrane moguće nadvladati glad! Moguće je, dakle, prozreti Napasnikove mađioničarske trikove i podle zamke te odbiti njegove zamamne ponude koje upropaštavaju. Isus je u tome uspio nakon što je četrdeset dana molio i postio!

PS&NB: Svima čestitam Stepinčevo - blagdan Bl. Alojzija Stepinca!

- 02:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.02.2008., subota


NASILNIKOVA SRDŽBA I SRDŽBA BLAGOG ČOVJEKA

SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (2)


PRVA RIJEČ:
"Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju."
"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."


(nastavak)

Blag čovjek neće se nipošto ustručavati da prihvati borbu, on se vrlo dobro može i rasrditi. Ali borit će se samo ako se radi o principu, a ne i ako se osjeća napadnut u svojoj oholosti ili u svom ponosu. Iz toga možemo razumjeti i razliku između srdžbe nasilnika i srdžbe blagog čovjeka.

Nasilnici započinju odmah, čim je napadnut njihov ponos. Šake se stišću i podižu čim je dotičnik shvatio izazov. Krv udara u glavu čim je povrijeđena sebičnost, odmah počinje kuhati i vreti, čim se ponos osjeti poniženim.

Korijen je srdžbe sebičnost. Sebičan čovjek ne mrzi bogate zato što bi ljubio siromašne duhom, nego samo zato što bi sam htio biti bogat. Nikoji takav čovjek nije ništa drugo nego kapitalist bez novaca. Sebičnost je najveći grijeh na svijetu. Zato ona mrzi one koji nju mrze, i nenavidna je svima koji posjeduju više od nje. Ljuti se na one koji više rade, prezire sve koji joj se ne ulaguju i izruguje se onima koji govore istinu. Ovim svijetom vlada egoizam, uzak vidokrug vlastitog "ja", i iz tog samoljublja rada se srdžba.

Naprotiv promatrajmo srdžbu blagog čovjeka. Njegovim djelima ne upravlja srdžba, nego pravednost. On se znade svladavati i neće dopustiti da se njegove šake dignu u svrhu koja nije sveta, ili na obranu vlastitog ponosa, vlastite taštine i oholosti, ili moguće zato što bi se htio domoći tuđeg vlasništva. On se očituje samo kad je ugrožena Božja pravda. Mojsije je bio blag, ali kad je vidio, da je njegov narod Bogu uskratio poslušnost, razbio je u srdžbi zakonske ploče.

Naš je Gospodin blagost sama, pa ipak je izagnao kupce i trgovce iz hrama kad su oskvrnuli kuću Njegova Oca. Pri tome je bio tako miran da je pristupio golubovima i blago ih oslobodio iz krletki. On je tako potpuno gospodar Samoga Sebe da se srdi samo kad su u pitanju svete stvari, a nikada kad se napada Njegova osoba. Zato je bez prigovora ušao u lađu i povezao se preko vode u Svoj grad, kad su Gerazenci zatražili od Njega da više ne stupi na njihovu obalu.

Ljudi su Ga zbog toga prezirali. Ali On nije protuslovio nijednom riječju, nego je pristupio mrtvoj kćeri Jairovoj i dao se na posao milosrđa, a da nije mislio na pogrde i uvrede, i prizvao je djevojku natrag u život. Kad Mu je Juda pozlijedio usta poljupcem, nazvao ga je još i "prijateljem". A s Križa molio je oproštenje za Svoje neprijatelje. Nije im uzvratio na mržnju kojom su bješnjeli protiv Njegova zemaljskog tijela, premda ih je Svojom božanskom moći mogao sve pogubiti. On im je radije htio oprostiti: "ne znaju što čine".

Ako je ikada ikoji čovjek imao pravo da se buni protiv nepravde, onda je to sigurno bio naš Gospodin. Ali On oprašta. Ne pazi na uvredljive riječi koje protiv Njega izgovaraju Njegovi neprijatelji. Nije li propovijedao blagost? Ne mora li je sada izvršavati?

Kako bi je mogao bolje izvršavati nego da moli za one koji Ga razapinju? Ima li veće blagosti nego ispričavati ih, da ne znaju što rade? Trebalo bi nam to biti poukom, koju ne bismo smjeli zaboraviti, da su i naši neprijatelji, i oni koji nas vrijeđaju, često samo u zabludi, upravo kao što su bili oni koji su Krista pribili na Križ.
Od onoga tužnog časa postoje dva razloga zbog kojih možemo napustiti borbu: strah ili želja da štedimo snage za blagost.

(nastavak slijedi)

- 01:09 - Komentari (23) - Isprintaj - #

08.02.2008., petak


NASTAVAK BORBE ZA TRG – TRK U KRUG (ili u PIRAMIDU?)?

Nedavno sam primio mejl sa sljedećim sadržajem:

KRUG ZA TRG

Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom zločinca maršalaTita

U duhu Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi komunističkog režima

POZIVAMO VAS

na javno okupljanje kojim tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanim imenom zločinca maršala Tita.

Dođite

u subotu, 9. veljače 2008. u 11. sati

pred Hrvatsko narodno kazalište!


Program:

- Prekrivanje Zdenca života crnom tkaninom u znak sjećanja na žrtve Titovog režima
- Žalobni mimohod oko Kazališta, u osobitoj odjeći, sa svijećama
- Čitanje dokumentarnih tekstova
- Simbolična zamjena ulične ploče s imenom Trga

Maršal Tito osobno je odgovoran za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranja ljudi u logore, mučenja i progone, provođenje brojnih političkih procesa te za zabranu svakog pluralizma.

Hrvatsko društvo ima civilizacijsku obvezu suočiti se sa zločinima komunističkog režima. Žrtve i njihove obitelji zaslužuju javno suosjećanje i priznavanje patnji.

Veličanje zločinca i totalitarnog sustava ozbiljna je zapreka demokratskom napretku hrvatskog društva.

Obavijesti: Kordinacijski odbor Građanske inicijative "Krug za trg" - Zdravka Bušić, Biserka Cetinić, Josip Jurčević i Maja Runje


U prilogu je sljedeći zanimljiv sadržaj:

Inicijativa Hrvatskog kulturnog društva NAPREDAK

PAPI TISUĆLJEĆA - NAJLJEPŠI TRG U ZAGREBU!


Ivanu Pavlu II., koji je promicao kulturu života, kršćansku civilizaciju ljubavi i visoko cijenio pjesničku riječ i kazališnu umjetnost, koji je dao neizmjerno velik doprinos ostvarenju tisućljetnoga hrvatskoga sna: obnovi nacionalne suverenosti i državne nezavisnosti u europskome demokratskome znaku, primjerena gesta zahvalnosti i poštovanja bila bi odluka glavnoga grada Hrvatske, da povijesni trg sa zgradom HNK i Meštrovićevim "Zdencem života" u središtu imenuje "Trg pape Ivana Pavla II."

Hrvatsko kulturno društvo Napredak Glavna podružnica Zagreb sinoć je, u svojoj palači u središtu grada, priredilo susret pod nazivom "Sjećanje na papu Ivana Pavla II". Uz prigodni glazbeni program Ivana Ivice Percla, Darjane Blaće i recital pjesama Karola Wojtyle članova dramske skupine HKD Napredak, o liku i djelu preminuloga Pape govorili su profesori Ivan Karlić, Julijana Matanović, Anton Tamarut i književnik Mile Pešorda, koji je tada premijerno pročitao svoj "Latinski sonet", posvećen Papinu zadnjem posjetu Dubrovniku.

Na skupu je Pešorda uputio javni prijedlog Gradu Zagrebu, odnosno njegovim za to mjerodavnim tijelima, da jedan od svojih najljepših trgova, nekadašnji Kazališni trg, a sadašnji Trg maršala Tita, imenuje Trgom pape Ivana Pavla II.

U obrazloženju svoga prijedloga, Pešorda je rekao da je poljski pjesnik i mislilac, svećenik, biskup i kardinal Karol Wojtyla, naš papa Ivan Pavao II. dao neizmjerno velik doprinos ostvarenju tisućljetnoga hrvatskoga sna: obnovi nacionalne suverenosti i državne nezavisnosti u europskome demokratskome znaku te da bi samo zbog to-ga, ali ponajviše u svjetlu veličajne obnove rimokatoličke crkve na njezinim tisućljetnim izvorima za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., našega Svetog Oca naravno bilo zvati papom tisućljeća.

Stoga bi primjerena gesta zahvalnosti i poštovanja Papi bila odluka glavnoga grada Hrvatske, s ugledom svehrvatske metropole, da upravo svoj lijepi povijesni trg sa zgradom HNK i Meštrovićevim "Zdencem života" u središtu imenuje "Trg pape Ivana Pavla II.", dakle po velikome Papi koji je promicao kulturu života, kršćansku civilizaciju ljubavi i visoko cijenio pjesničku riječ i kazališnu umjetnost.

"Uostalom", kazao je Mile Pešorda, inače jedan od prvih obnovitelja HKD Napredak, "bitni argumenti za ovaj prijedlog sadržani su u Povelji zahvalnosti Ivanu Pavlu II, koju je ovih dana donio Hrvatski sabor, a u kojoj se o Papi govori kao o najvećem moralnom autoritetu današnjice, koji je za vrijeme svoga pontifikata zagovarao i promicao dijalog, snošljivost i kulturu mira među različitim osobama i kulturama diljem svijeta, koji je neumorno pozivao na poštivanje prava i dostojanstva svake osobe i svakog naroda."

Javni prijedlog pjesnika Mile Pešorde upućen Gradu Zagrebu o imenovanju nekadašnjega Kazališnoga trga po papi Ivanu Pavlu II. aklamacijom je prihvaćen.

Zagreb, 15. travnja 2005.HKD Napredak - Glavna podružnica Zagreb
Predsjednik Vlado Luburić, prof.


Posljednjih dana primio sam stotine mejlova sa sljedećom obavijesti:

Poštovani,
Šaljemo Vam članak-obavijest
iz Večernjeg lista od 4. 2. 2008.
o mirnom prosvjedu koji će se održati
na Kazališnom trgu u Zagrebu,
u SUBOTU, 9. VELJAČE 2008., u 11 sati prije podne
u svezi preimenovanja toga Trga.
Prosvjed organizira dvadeset udruga.


A sinoć sam primio i sljedeću obavijest:

MARGELOV INSTITUT PROTIV PROMJENE IMENA TRGA MARŠALA TITA

Margelov institut Zagreb uputio je pismo predsjedniku Mesiću, premijeru Sanaderu i predsjedniku Sabora Luki Bebiću te zagrebačkom gradonačelniku Bandiću, u kojem je iskazao svoje protivljenje zbog inicijative neformalne skupine "Krug za trg" koja će na najavljenom javnom okupljanju 9. velječe ispred HNK tražiti povratak imena Kazališni trg umjesto sadašnjeg Trga maršala Tita.

"Kao židovska organizacija obraćamo Vam se zgranuti protestnom inicijativom neformalne skupine 'Krug za trg' u cilju uklanjanja imena zagrebačkog trga koji nosi ime po jednom od najvećih antifašističkih boraca u povijesti - maršalu Titu", navodi se u današnjem priopćenju.

Udruga drži da je J. B. Tito, kao vrhovni partizanski komandant i predvodnik hrvatskoga komunističkog pokreta, najzaslužnija osoba za spas velikog broja Židova na području okupirane Jugoslavije. Margelov institut smatra da takve akcije znače "otvoreni početak fašizacije zemlje" te apeliraju na sve segmente hrvatske državne i lokalne vlasti da se "odlučno i na vrijeme suprotstave svim sličnim štetnim tendencijama".

Traže i da se tijekom prosvjeda osigura policijska zaštita ploče s imenom Trga maršala Tita, navodi se, uz ostalo, u priopćenju koje je potpisao direktor Margelova instituta Alen Budaj.
(Hina)


Potom sam primio "pisamce" s tim istim prilogom, ali s napomenom da to nimalo ne čudi kad imamo na umu sljedeće "zanimljivosti":

1. Marshall Tito, who by his real Jewish name is called Josif Walter Weiss, was born in Poland. He was agent of the Soviet secret service in Kabul, Teheran and Ankara up to 1935. The true Brozovich Tito, in origin a Croat, died during the Spanish civil war in Barcelona.
2. Moses Pijade, general secretary of the Communist Party and in reality the "grey eminence" of the regime, is a Jew of Spanish origin (Sephardite).
3. Kardelj, member of the Central Committee of the Yugoslav Communist Party and Minister for Foreign Affairs, is a Jew of Hungarian origin and is called in reality Kardayl.
4. Rankovic, member of the Central Committee of the Yugoslav Communist Party and Minister for Internal Affairs, is an Austrian Jew and was earlier called Rankau.
5. Alexander Bebler, member of the Central Committee of the Communist Party and permanent representative of Yugoslavia in the UNO, is an Austrian Jew.
6. Joza Vilfan (Joseph Wilfan), economic advisor of Tito, in reality the economic dictator of Yugoslavia, is a Jew from Sarajevo.


PS: Eto... i sad ti budi pametan... kako će se narod tu snaći!
Možda drugi blogeri imaju još neka saznanja...!
Svakako, u subotu će na TRGU biti zanimljivo – posebno ako dođu ("spontano organizirani") provokatori!



- 12:54 - Komentari (35) - Isprintaj - #

JAKA BLAGOST I SLABO NASILJE

SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (1)


PRVA RIJEČ:
"Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju."
"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."


Naš je Gospodin započeo svoj javni život na brdu blaženstava opomenom: "Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju." A završio je svoj život na Kalvariji, gdje je tu opomenu na krotkost proveo u djelo: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."

Kako to posve drugačije zvuči od blaženstava ovoga svijeta. Svijet ne smatra blaženima krotke, nego osvetljive; on ne hvali one koji podmeću i drugi obraz, nego one koji zlo naplaćuju zlim. Svijet ne podiže na prijestolje ponizne, nego borbene. Sada je taj duh nasilja, klasne borbe i stisnute pesti dotjeran do ekstrema, kakvoga svijet još nije vidio.

Naš je Gospodin propovijedao blagost, kao naknadu za taj duh borbenosti i kao sredstvo protiv stisnute pesti. Propovijedao je to napose onim značajnim riječima koje se nastavljaju na blaženstva:
"Čuli ste da je kazano: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem da se ne opirete zlu. Nego ako te tko udari po desnom obrazu, pruži mu i drugi! Ako se tko hoće s tobom parničiti i košulju ti oduzeti, pusti mu i kabanicu! I ako te tko potjera jednu milju, idi s njime i dvije!...

Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas progone i kleveću, da budete djeca Oca svoga nebeskoga, koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.
Jer, ako ljubite samo one koji vas ljube, kakovu ćete plaću imati? Ne čine li to i carinici? I ako pozdravljate samo prijatelje, što osobita činite? Ne čine li to i neznabošci? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski."

Ali On nije samo propovijedao blagost, nego i izvršivao. Kad je njegov vlastiti narod dizao kamenje na Njega, nije On nijednoga bacio natrag. Kad su Ga Njegovi sugrađani doveli do ruba pećine, da Ga strovale u ponor, prošao je kroz mnoštvo a da Mu se ništa nije dogodilo. Kad Ga je vojnik udario oboružanom rukom i tako Spasitelju dao već unaprijed oćutjeti stisnutu pest, odgovorio je blago: "Ako sam rekao zlo, dokaži, ako li pravo, zašto me biješ?"

Kad su se urotili da Ga ubiju, nije upotrijebio svoju moć da ubije ijednog jedinog od svojih neprijatelja; no na križu dosegla je Njegova blagost vrhunac, kad je molio za one koji su proboli ruke što su hranile svijet, i noge koje su vodile duše na pašu: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."

Što je dakle ispravno, nasilje ili blagost Kristova? Svijet naziva blagost slabošću, ali on ne poznaje ni posebni smisao ni pravo značenje kršćanske blagosti. Ona se ne može usporediti s kukavštinom ni s mlitavim temperamentom, koji se teško dade uzbuditi. Blagost nije beskičmena pasivnost, koja se dade od svakoga gaziti. Ne, samo onaj je blag tko sam sebe posjeduje i znade se svladati, i zato je plaća blagih posjedovanje.

Slabić uopće ne može biti blag, jer se ne može svladavati. Blagost je krjepost koja naše naravne porive za prepirkom, nasiljem i borbom drži pod kontrolom, i zato je ona najbolji i najotmjeniji put za razvijanje vlastite osobnosti.

(nastavak slijedi)


- 01:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.02.2008., četvrtak


SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ

UVOD

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima (Mt 5,11-12).

Američki biskup Fulton Sheen, glasoviti televizijski propovjednik i duhovni pisac, dobro je poznat hrvatskoj (katoličkoj) javnosti. Samo HKD Sv. Jeronima objavilo je nekoliko njegovih djela (Sedam posljednjih riječi, Žena, Duga boli).

U uvodu ovoga djela – SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ – autor ističe da ono želi povezati sedam blaženstava sa sedam posljednjih Kristovih riječi. Osmo blaženstvo je prema riječima Sv. Tome Akvinskoga samo "potvrda i pojačanje prijašnjih. Ako se čovjek zaista očeličio u siromaštvu duha, u blagosti i u svim drugim krjepostima, neće ga ni progon natjerati da od njih odstupi. Stoga osmo blaženstvo, u stanovitom smislu, obuhvaća u sebi svih ostalih sedam."

U strogom smislu ne postoji nikakva povezanost između sedam blaženstava i sedam riječi, ali u ovom svesku polazimo sa stanovišta da su oni ipak direktno povezani i to kao naviještanje i izvršenje. Oboje nam je dano s brda; na brdu blaženstava započeo je naš Gospodin svoj javni život, a na brdu Kalvariji završio ga je. Tu nam je pokazao kako je izvršavao, kako je u djelo provodio blagost, milosrđe i siromaštvo, što ih je naviještao u blaženstvima.

Dakle, mons. Sheen na jedinstven način povezuje blaženstva i Isusove posljednje riječi. "Ostvarivanje blaženstava usred ranodušnosti, nerazumijevanja pa i neprijateljstva svijeta, zapravo je križni put Isusovih učenika", ističe u predgovoru ovoj knjizi mons. dr. Stanislav Vitković (tajnik HKD Sv. Jeronima), tumačeći da se tako ostvaruje ona izreka kako se preko trnja dolazi k zvijezdama odnosno po muci i križu k slavi uskrsnuća. Štoviše, sam je Isus naglasio da nije učenik nad učiteljem, ni sluga nad gospodarom. "Ako su Isusa, Učitelja i Gospodina, progonili, kako neće progoniti one koji žele biti njegovi, koji nastoje, makar i nesigurno i hramljući, slijediti Isusovput!?"

Na kraju, mons. Vitković ističe autorovu napomenu: "Ako ovo razmatranje i samo jednoj duši pomogne da se više približi našemu Gospodinu i njegovoj blagoslovljenoj Majci, onda je sav trud neizmjerno naplaćen." Tome se zdušno i ja pridružujem, smatrajući da je upravo ovo djelo mons. Sheena izvrsna podloga za naše korizmeno razmišljanje. Stoga ću ga od sutra svakodnevno (ili nekoliko puta tjedno) u kraćim dijelovima prenositi u obliku posta, kako bi svim kršćanima koji ovamo "kliknu" bilo ne samo korizmeno duhovno obogaćenje, nego i korak bliže našemu uskrsnulom Gospodinu, a svima drugima prozor u svijet kršćanske duhovnosti.

NB: Napominjem da u tekst nisam intervenirao, bez obzira na uredničke lektorske i pravopisne posebnosti.
Svima želim ugodno čitanje i mnogo milosti od svete Riječi!



- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.02.2008., srijeda


TAJNA AKCIJA DESNICE I LJEVICE
PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2008.

Krist radi vas posta siromašan (2 Kor 8,9).

Draga braćo i sestre!
1. Korizma nam svake godine pruža jedinstvenu priliku da dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svojega kršćanstva i potiče nas da iznova otkrivamo Božje milosrđe kako bismo postali milosrdniji prema braći. U korizmenom vremenu Crkva vjernicima stavlja na srce određene konkretne aktivnosti koje su pozvani činiti tijekom ovog vremena duhovne obnove: to su molitva, post i milostinja.

Ove se godine, u uobičajenoj korizmenoj poruci, želim u svom razmišljanju zadržati na praksi davanja milostinje, koja predstavlja konkretan način da se pritekne u pomoć onima koji su u potrebi i, istodobno, asketsku vježbu za oslobađanje od privrženosti zemaljskim dobrima. Koliko je velika privlačnost materijalnog bogatstava i koliko mora biti jasna naša odlučnost da im se ne klanjamo, potvrđuje Isus riječima koje imaju trajnu vrijednost: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu" (Lk 16,13).

Milostinja nam pomaže pobijediti tu stalnu napast: ona nas uči izaći ususret potrebama bližnjega i dijeliti s drugima ono što po Božjoj dobroti posjedujemo. To je cilj onih prikupljanja priloga za siromašne, koji se u korizmi priređuju u mnogim dijelovima svijeta. Na taj se način duhovnom čišćenju pridružuje gesta crkvenog zajedništva, po uzoru na ono što se prakticiralo u počecima Crkve. Sveti Pavao o tome progovara u svojim poslanicama povodom prikupljanja milostinje za jeruzalemsku zajednicu (usp. 2 Kor 8-9; Rim 15,25-27).

2. Prema onome što uči evanđelje, mi nismo vlasnici već upravitelji dobara koja posjedujemo: stoga ih se ne smije smatrati isključivim vlasništvom, već sredstvima po kojima Gospodin poziva svakog od nas pojedinačno da budemo posrednici njegove providnosti prema bližnjemu. Kao što podsjeća Katekizam Katoličke Crkve, materijalna dobra imaju društvenu vrijednost, u skladu s načelom prema kojem ona svima pripadaju (usp. br. 2404).

U evanđelju je jasno istaknuta Isusova opomena onome koji posjeduje i koristi isključivo za sebe zemaljska bogatstva. Dok se pred našim očima pruža prizor mnoštava koje u svemu oskudijevaju i trpe glad, riječi Svetog Ivana: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce - kako ljubav Božja ostaje u njemu?" (1 Iv 3,17), poprimaju ton ozbiljnog prijekora. Poziv na dijeljenje dobara još većom snagom odzvanja u zemljama čije većinsko stanovništvo čine kršćani, jer je njihova odgovornost prema mnoštvu onih koji trpe u oskudici i obilju još veća. Pomoći im prije je dug prema pravednosti no čin ljubavi!

3. Evanđelje ističe tipičnu značajku kršćanske milostinje: ona se mora vršiti u skrovitosti. "Neka ti ne zna ljevica što čini desnica", kaže Isus, "da tvoja milostinja bude u skrovitosti" (Mt 6,3-4). Netom prije toga kaže da se ne smijemo hvastati vlastitim dobrim djelima, da se ne bismo našli u opasnosti da nam se uskrati vječna nagrada (usp. Mt 6,1-2). Isusov se učenik mora brinuti da sve bude na Božju slavu. Isus upozorava: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima" (Mt 5,16).

Sve se dakle mora činiti na Božju, a ne na našu slavu. Toga, draga braćo i sestre, budite svjesni svaki put kada pružate pomoć bližnjemu, izbjegavajući da to postane sredstvo za isticanje vas samih. Ako, dok činimo neko dobro djelo, ne postavljamo za cilj Božju slavu i dobro bližnjega, već očekujemo da nam se to vrati u vidu osobnog probitka ili da jednostavno za to dobijemo pohvale, nipošto ne postupamo u skladu s onim čemu nas uči evanđelje.

U suvremenom društvu slike valja budno paziti, jer smo toj napasti često izloženi. Evanđeoska milostinja nije jednostavno čovjekoljublje: to je prije konkretni izraz ljubavi, te teologalne kreposti koja zahtijeva nutarnje obraćenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nasljedovanju Krista, koji je umrijevši na križu predao svega sebe za nas. Kako ne zahvaljivati Bogu za tolike osobe koje u tišini, daleko od reflektora medijskoga društva, tim duhom velikodušno pomažu bližnjemu u potrebi? Od slabe je koristi dijeliti svoja dobra drugima ako se zbog toga srce nadima ispraznom slavom: eto zašto ne traži ljudskog priznanja za učinjena djela milosrđa onaj koji zna da Bog "vidi u tajnosti" i u tajnosti će nagraditi.

4. Pozivajući nas da milostinju shvatimo na dublji način, koji nadilazi ono čisto materijalno, Sveto pismo uči da je veća radost u darivanju no primanju (usp. Dj 20,35). Kada radimo s ljubavlju iznosimo istinu o svome biću: stvoreni smo ne radi nas samih, već radi Boga i braće (usp. 2 Kor 5,15). Svaki put kada iz ljubavi prema Bogu dijelimo naša dobra s bližnjima u potrebi, izravnim iskustvom spoznajemo kako puninu života daje ljubav i kako nam se sve vraća kao blagoslov u obliku mira, nutarnjeg zadovoljstva i radosti. I ne samo to: Sveti Petar među duhovne plodove milostinje ubraja oproštenje grijeha. "Ljubav – piše on – pokriva mnoštvo grijeha" (1 Pt 4,8).

Kao što se često ponavlja u liturgiji u tijeku korizme, Bog nama grešnicima pruža mogućnost da primimo dar oproštenja za svoje grijehe. Dijeljenjem sa siromašnima onoga što posjedujemo postajemo sposobni primiti taj dar. U svojim sam mislima, u ovome trenutku, s onima koji osjećaju teret počinjenog zla i, upravo zbog toga, osjećaju da su se udaljili od Boga, te ih je strah ili mu se jednostavno ne mogu obratiti. Milostinja, koja nas približava drugima, približava nas također Bogu i može postati sredstvo istinskog obraćenja i pomirenja s Njim i braćom.

5. Milostinja odgaja za velikodušnu ljubav. Sveti Josip Cottolengo znao je preporučivati: "Nikada ne brojite novac koji dajete, jer ja uvijek kažem ovako: ako dok dajem milostinju ljevica ne zna što čini desnica, tada ni desnica ne treba znati što ona sama čini" (Izreke i misli, Edilibri, br. 201). U svezi s tim je veoma značajno evanđeosko izvješće o udovici koja je od svoje sirotinje u hramsku riznicu ubacila "sve što je imala, sav svoj žitak" (Mk 12,44). Njezin mali i beznačajan iznos postaje rječiti znak: ta udovica ne daje Bogu od svoga suviška, ne daje ono što ima, već ono što jest. Cijelu sebe.

Ova je dirljiva epizoda uključena u opis dana koji neposredno prethode Isusovoj muci i uskrsnuću, koji je, kao što kaže Sveti Pavao, postao siromašan da nas obogati svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8,9); predao je samoga sebe za nas. Korizma nas također praksom milostinje potiče slijediti njegov primjer. Od njega možemo naučiti kako živjeti u potpunoj predanosti Bogu; nasljedujući njega uspijevamo postati spremni ne toliko davati nešto od onoga što posjedujemo, već same sebe. Zar nije čitavo evanđelje sažeto u jednoj jedinoj zapovijedi ljubavi?

Praksa milostinje u korizmenom vremenu postaje stoga sredstvo za produbljivanje našega kršćanskog poziva. Kada slobodno daje samoga sebe, kršćanin svjedoči da nije materijalno bogatstvo to koje diktira životne zakone, već ljubav. Ono što daje vrijednost milostinji je dakle ljubav koja nadahnjuje različite oblike darivanja, već prema mogućnostima i uvjetima svakog pojedinca.

6. Draga braćo i sestre, korizma nas poziva da duhovno "očvrsnemo", također uz pomoć milostinje, kako bismo rasli u ljubavi i u siromasima prepoznavali samoga Krista. Djela apostolska izvješćuju kako je apostol Petar nekom bogalju koji je molio milostinju na ulazu u hram rekao: "Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!" (Dj 3,6). S milostinjom dajemo nešto materijalno, znak većega dara koji možemo dati drugima naviještanjem i svjedočenjem Krista, u čijem je imenu pravi život.

Neka ovo vrijeme bude stoga u znaku osobnog i zajedničkog nastojanja oko prianjanja uz Krista kako bismo bili svjedoci njegove ljubavi. Neka Marija, Majka i Gospodinova vjerna službenica, pomaže vjernicima da se upuste u "duhovni boj" korizme oboružani molitvom, postom i milostinjom, kako bi proslavama uskrsnih blagdana prispjeli obnovljeni u duhu. S tim željama rado svima udjeljujem apostolski blagoslov.

Papa Benedikt XVI.
- 01:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

05.02.2008., utorak


KORIZMA ANTE PORTAS!
Danas je blagdan Svete Agate, djevice i mučenice. Njezino je ime grčkog podrijetla i znači Dobra. Živjela je u III. st. u sicilijskoj Cataniji. Prema sačuvanim podacima potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Agata je već kao djevojčica bila učinila zavjet djevičanstva. Uspjela ga je očuvati unatoč velikim kušnjama i borbama. To ju je tako ojačalo da je 251. godine, u vrijeme progona kršćana za cara Decija, kao mlada djevojka hrabro podnijela i mučeničku smrt, ne želeći se odreći svoje vjere ni na sudskim ispitivanjima ni u strašnim mukama.

Slavlje i proštenje Sv. Agate u Cataniji okuplja svake godine više od milijun osoba, pa se smatra po brojnosti trećom godišnjom feštom na svijetu (poslije hadžijskog Bajrama u Mekki te obrednog kupanja Hindusa u Gangesu) – lijepo nas podsjeća Inoslav Bešker u Jutarnjem od subote (2. veljače). No ono što taj JL-ov dopisnik iz Rima smatra najvažnijim priopćiti ovdašnjem pučanstvu jest sumnja tamošnjih istražitelja da talijanska mafija kontrolira blagdan Sv. Agate jer je "Cosa nostra" na razne načine cijedila novac iz toga pučkog vjerskog slavlja.

Budući da je – prema službenim podacima – kod nas udio mafije u BDP-u samo 20%, mi se ne moramo bojati sličnih skandala. Jedino što se može dogoditi jest zluradost nekih kako će se Italija posramiti kad joj Europska unija "odvali šamar" zbog neriješenog problema korupcije u društvu.

Sreća je za neke afričke zemlje – poput onih u "najkršćanskijem dijelu Crnog kontinenta" - da su daleko od Europske unije pa neće dobiti kritiku što se međusobno kolju premda su "generacije i generacije međusobno poučavane Desetorim zapovijedima, gdje ateista nema ni u naznakama..." – kako u istom broju JL-a komentira opet Inoslav Bešker. Nikako mu ne uspijeva sakriti podvalu da je odgoj u Dekalogu korijen sukoba tih afričkih naroda...

Šteta je što IB-dopisnik, koji kad god može rado na fini način "okrzne" Vatikan i Crkvu, nije u istom komentaru spomenuo stanje u Indiji. Srećom, to je učinio Večernji list (također u subotu) iscrpnim prilogom kako su u Indiji bankari zavadili kršćane i hinduiste. Naime, u državi Orissi kršćanske zajednice i nevladine organizacije nižim kastama nude povoljne kredite, što smeta lihvarima i vjerskim vođama... Hoće li tko odgovarati i priznati grijehe ili će sve ostati običan karneval pod maskama – ne zna se...

Sutra – na Čistu srijedu, ili Pepelnicu – započinje Korizma. To je 40-dnevno vrijeme intenzivnije duhovne priprave za svetkovinu Uskrsa, vježbajući se kroz molitvu, post i pokoru. Tradicionalni obred pepeljenja - u kojem svećenik stavljajući vjernicima pepeo na čelo izgovara riječi: "Obratite se i vjerujte evanđelju!" ili: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!" – vrlo je znakovit poziv na obraćenje.

Taj čin podsjeća nas na našu grješnost, sklonost zlu, ali i na potrebu da onaj tko vjeruje u uskrsnuće ne smije prionuti uz svjetovna dobra (novac, slavu, moć, bogatstvo...) tako da postane njihov rob odnosno kao da ona mogu dubinski osmisliti ljudski život. Tako nam se korizma, po osobnim činima dublje duhovnosti, dobrim djelima prema bližnjima i pokorom, pretvara u uspješan hod također prema vječnom Uskrsu...




- 00:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak


PONEDJELJAK – INVENTURA KOBNOG VIKENDA ILI...?
Ponedjeljak je mnogima najgori dan u tjednu. U nekim europskim jezicima on čak ima svoje posebno ime, tj. nadimak koji ističe tu njegovu "crninu". To se uglavnom odnosi na one koji nakon vikend-opuštanja ponovno moraju uroniti u dosadnu i napornu kolotečinu radnog tjedna i crnčiti sve tamo do dalekog blaženog petka, koji znači ponovni ulazak u rajski vikend...

Za razliku od takvih, koji ponedjeljkom imaju osjećaj da nisu ni bili na nekom odmoru, oni drugi koji u svojim uredima mogu sebi priuštiti opušteno listanje novina najčešće se suoče s komentarima glavnih događaja proteklog vikenda te s prometnom "inventurom" sa stranica "crne kronike" – koja je kod nas redovito tako crna da ne može biti mračnija.

Tako Vjesnik danas piše: KOBAN VIKEND ZA VOZAČE, PUTNIKE I PJEŠAKE – Rijetko koji vikend protekne bez poginulih i teško ozlijeđenih u prometnim nesrećama. Jučer je opisana "zanimljiva" nesreća: u Varaždinu je ulična utrka nekoliko automobila (od kojih je jedan kroz grad vozio oko 140 km/h) izazvala višestruki sudar. Sudionici nesreća najčešće su mladi vozači.

Ne znam zašto, ali čim čujem za "prometnu" sjetim se neprimjerenog vikanja našega debelog sportskog komentatora nakon lanjskog završetka sezone Formule 1 – derao se jače nego kad je Janica osvojila olimpijsku medalju! Bila je to veća euforija nego zbog našega rukometnog srebra! Kao da je Kimi Raikkonen rođeni Hrvat...

Strašno je što su se ljudi na nesreće tako navikli da gotovo i ne reagiraju u "redovitim situacijama". Ali nažalost nema reakcija ni na sljedeće naslove (Večernji list, subota 2. veljače): ATI UZVRAĆA UDARAC i GAS DO DASKE. Riječ je o videoigrama. U prvoj se opisuje kako proizvođač u nedostatku ideje lansira dvije procesorske glave za svoju igru borilačkih vještina – što je zapravo samo golo reklamiranje nasilja.

U drugoj, GAS DO DASKE, opisuje se "najnovija inkarnacija" "famoznog trkaćeg serijala". Tu se vrlo toplim gotovo osjećajnim riječima (kao u reklami "Iz ljubavi prema automobilu"!) govori o "nevjerojatnom osjećaju brzine i spektakularnim sudarima" koji su "zagrijali mnoga igračka srca"!!! Naravno, novi proizvod nije baš potpuno takav – jer, pazite ovo: nije na bazi "stisni gas i baš te briga", nego će igračima opteretiti moždane vijuge – pa bi mogao "barem u početku od sebe odagnati gomilu igrača"! (Ipak i neko dobro: spasit će nekoga od modela – GAS DO GROBA!)

Ipak – da mu sve ne ispadne antireklama – piše nepotpisani hvalitelj ulične jurnjave da su "na sreću, utrke i dalje vrlo zabavne". A "poveću količinu veselja" pružit će (pretpostavljam, osobito mlađim igračima koji se tako pripremaju za polaganje vozačkog ispita!) "mod u kojem se na igrača namjerno zalijeću svi protivnici kako bi mu onemogućili pravovremeno stizanje do cilja"!! A tu je i mogućnost ZABIJANJA U OKOLNE AUTOMOBILE, što igraču DONOSI BODOVE!!!

Zaključak? Nemoguće ga je dati – jer normalnom čovjeku pamet stane! Zar već i priprema(nje drugoga, poglavito neiskusnog) za nesreću i zločin - nije ZLOČIN!? Tako je poklonstvo božanstvu profita poprskano (tuđom) krvlju!

Dobro... (mislim, nije DOBRO, nego tako se kaže kad se prelazi na drugu temu), ima osim tih "hard" sadržaja i mnošto "soft" materijala. Jutarnji danas javlja: PRESUDA EU: LEZBIJKE SMIJU POSVAJATI DJECU. Nadnaslov ističe da je ta "presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju jedne Francuskinje poruka i Hrvatskoj". Drugim riječima, zastupnici u našem Saboru dobili su "uputu" za skoro izglasavanje zakona... bez obzira što o tome misli – kako u EU kažu - "konzervativna hrvatska većina pod utjecajem Crkve"!

U subotu sam M.P.Thompsonu poslao čestitku što je konačno uspio "ući u američki Kongres", kao jedini Hrvat rođen u Hrvatskoj. Naravno, nije MPT tamo kročio vlastitom nogom, nego je – kako piše Jutarnji list – bio u sadržaju izvještaja o tzv. antisemitizmu. No budući da ta tema zavrjeđuje veću pozornost – o tom po tom...

Dakle, što je još bilo za vikend...? Ah, da – famozni Drago Plečko je kršćane, koji vjeruju u USKRSNUĆE, poučio (opet u JL) "da se u nekima od 30-ak apokrifnih evanđelja, koja su cirkulirala prije no što je sv. Irinej u 4. stoljeću odabrao četiri koja predstavljaju današnju Bibliju – spominjala reinkarnacija". Koju "današnji" evanđelisti ne spominju niti je kršćani prihvaćaju. Ta "lekcija" jako podsjeća na Da Vincijev kod u kojem se kao ključni "igrač" spominje car Konstantin.

Ali i Plečko i Dan Brown (ili podvaljuju ili) ne znaju da su četiri evanđelja bila smatrana kanonskima više od stotinu godina prije Konstantina i Nicejskoga sabora (325. god.). Upravo djela otaca, poput Ireneja i Tertulijana, to jasno potvrđuju. Štoviše, Origen, koji je živio sto godina prije Nicejskoga sabora, tvrdi da postoje samo četiri neosporna evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo. Također, jedan od najpoznatijih popisa kanonskih biblijskih knjiga je tzv. Muratorijev kanon (oko 150 godina prije Konstantina) tvrdi da su postojala samo četiri (brojkom: 4) evanđelja – a ne 80, kako tvrdi Brown, ili 30-ak, kako kaže Plečko. Dakle, stare zablude uvijek lakše prolaze vikendom!

A kako postupaju kršćani? Zahvaljuju li Bogu na kraju tjedna i mole li ponedjeljkom ujutro od Duha Svetoga darove za uspješan cjelotjedni rad? Dobro je sjetiti se kako je papa Benedikt na susretu s mladima u Koelnu upozorio na opasnost (is)praznog vikenda, ako u njemu nema Boga, te istaknuo: "Dragi prijatelji! Katkad na prvi pogled izgleda neugodno za nedjelju isplanirati i svetu misu. No, vidjet ćete da upravo to slobodnom vremenu daje pravo središte."

Blago onima koji se ne daju odvratiti od nedjeljne euharistije te pomažu i drugima da je otkriju. Jer svakoga ponedjeljka suočavamo se s bolnom činjenicom kako je koban vikend bez Boga!


- 15:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.02.2008., nedjelja


ČOVJEK SE PROGLASIO BOGOM – TEHNIKA PROGUTALA ETIKU!
DR. TONČI MATULIĆ, IZVANREDNI PROFESOR MORALNE TEOLOGIJE NA KBF-u U ZAGREBU

Prve nedjelje u veljači Crkva u Hrvatskoj slavi Dan života (ovogodišnji je 13. po redu), želeći upozoriti da je ljudski život svet. Svetost ljudskog života, njezina proslava ili njezino ugrožavanje, ima onoliko lica koliko ima sam život. O nekima od njih za Glas Koncila, broj 5, 3.2.2008. (www.glas-koncila.hr) progovorio je bioetičar dr. Tonči Matulić, izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovdje prenosim dio toga intervjua, cjelovitu verziju možete pročitati na portalu GK.

KRIZA SVETOSTI ŽIVOTA JE KRIZA BOGA

Jednoj ste svojoj knjizi dali naslov: "Medicinsko vrednovanje etičkih granica: svetost života prikliještena između autonomije i tehnicizma". Kako biste definirali suvremeni status "svetosti života"?

DR. MATULIĆ: Svetost života u današnjem sekulariziranom svijetu je ugrožena. Ona više nije ona zadnja referentna točka u koju se upire kad se promišlja o vrijednosti ljudskog života, dostojanstvu ljudskoga života i ljudskim pravima. Jer sekularno društvo koje djeluje kao da Boga nema, ne prepoznaje krajni temelj u čijem svjetlu mi kršćani promišljamo o svetosti ljudskoga života. I to je razlog krize. Dakle, možemo reći da je kriza svetosti ljudskoga života u suvremenom društvu zapravo kriza Boga.

Međutim, u tom istom svijetu postoje kršćani, postoji Crkva, koji polaze od te temeljne pretpostavke da je ljudski život svet. To znači da je ljudski život dar Božji, da je život uopće, u svem svom bogatstvu, u svoj svojoj punini i u svom svojoj vrijednosnoj zgusnutosti prisutan u Bogu. On je "živi" Bog i jedini je on Tvorac i Izvor života. Odatle ono poznato načelo o nedodirljivosti ljudskog života "od začeća do naravne smrti".

I EMBRIJ IMA LJUDSKO DOSTOJANSTVO

Kad kažete da je svetost života ugrožena, možete li nam nabrojati glavna područja na polju medicine i biogenetike na kojima se to konkretno događa?

DR. MATULIĆ: Ugrožavanje svetosti ljudskoga života manifestira se na različite načine u kontekstu današnje medicinske prakse, ali i u širem kontekstu znanstvenoistraživačke djelatnosti. Prije svega tu je dobro poznati fenomen namjernog pobačaja. Drugi već dobro znani problema jest medicinski potpomognuta oplodnja, koja je povezana s čitavom lepezom etički spornih i neprihvatljivih postupaka. Spomenut ću samo stvaranje viškova embrija - uvijek valja imati na umu da je riječ o ljudskome biću u najranijoj fazi njegovoga razvoja - koji se potom ili uništavaju ili se preusmjeravaju za znanstvena istraživanja. Tu je svakako u nekim zemljama i praksa eutanazije, tj. preuranjenog slanja u smrt terminalnih bolesnika, dakle ljudi koji se nalaze u zadnjoj fazi života.

Nadalje, u kontekstu znanstvenoistraživačke djelatnosti susrećemo se s problematikom kloniranja. Izazov kloniranja čovjeka je nesumnjivo velik, provokativan i jako vrijednosno nabijen. Danas se govori o dvije vrste kloniranja. Jedno je "reproduktivno kloniranje". Riječ je o stvaranju, da ne ulazimo u detalje tehničkog postupka, novoga ljudskog bića bez spolnog čina, dakle bez spajanja muške i ženske spolne stanice. Takva bi jedinka u genetskom smislu imala iste osobine kao i odrasla osoba koja je klonirana. Valja reći da je na općoj razini postignut konsenzus o tome da se postupci vezani uz reproduktivno kloniranje zabrane. No nitko ne može jamčiti da se u nekim privatnim ustanovama ne radi na tome.

S obzirom na načelnu zabranu, daleko je izazovniji problem - zato što je već postao stvaran - takozvano terapijsko kloniranje matičnih embrionalnih stanica ili takozvano terapijsko kloniranje embrija. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o "stvaranju" ljudskih embrija s time da se u prvome slučaju koriste već postojeći zamrznuti embriji, od kojih se dobivaju matične stanica koje bi onda trebale poslužiti u neke terapijske svrhe. U postupku dolazi do uništenja embrija.

Kad etički vrednujemo takve postupke, valja prije svega reći kako je za nas ljudski život dar koji ne smije biti izložen nekakvim tehničkim manipulacijama. Nadalje, čovjek - opet u svjetlu onoga što smo rekli na početku - ima svoje inherentno dostojanstvo od samoga začetka. To se dostojanstvo ne stječe. Njega nijedna ljudska instancija nije ovlaštena dati, a niti ga oduzeti ili osporavati. Ono je jednostavno inherentno, tj. urođeno svakom ljudskom biću od samoga početka. U skladu s tim i ljudski embrij, kao najranija faza postojanja ljudskoga bića, također posjeduje to dostojanstvo. Na temelju toga tvrdimo također da on ima pravo na život, tj. pravo na postojanje od prvoga časa začeća. Područje takozvanoga terapeutskog kloniranja povezano je, dakle, s cijelim nizom etički neprihvatljivih elemenata, a najočitiji je onaj o totalnoj instrumentalizaciji ljudskoga bića u njegovu nastanku.

Među napade na ljudski život valja ubrojiti i smrtnu kaznu, potom fenomen liječnički asistiranog samoubojstva koje je novijega datuma. Ti napadi pokazuju da je čovjek vlast nad životom uzeo u svoje ruke. Zbog neprihvaćanja Boga kao začetnika života, sekularizirano društvo nije u stanju u ljudskome životu prepoznati dar, a u dokazivanjima se problem apsolutne bezuvjetnosti rješava imanentistički, tj. u skladu sa zahtjevima ideologije autonomizma. Tada više nemamo svijest o služenju ljudskom životu, nego o gospodarenju nad ljudskim životom. Nasuprot tomu kršćanska svijest jasno ističe tko je jedini Gospodar života...

Ovdje ne govorimo o moralu u svakidašnjici, nego o etičkim pitanjima u njihovu epohalnom kontekstu, a to pretpostavlja činjenicu da su mnoge dojučerašnje moralne konvencije radikalno potkopane. Postavlja se pitanje što etika u znanosti i znanstvenim istraživanjima uopće znači. U tom kontekstu moram sa žalošću konstatirati da je etiku uvelike progutala tehnika, tako da klasično načelo po kojemu sve što je tehnički izvedivo nije ujedno etički dopustivo sve manje drži vodu u uvjetima totalne vladavine tehnike i biotehnike. Drugim riječima, spomenuto načelo danas u praksi poprima obrnuto značenje. Samo ću naznačiti jedno područje medicinske djelatnosti gdje se to svakodnevno događa, a to je takozvana reproduktivna medicina. Sapienti sat! Pametnomu dosta!

SUOČAVAMO SE S POSEBNOM "KASTOM"

Neka poglavlja biotehnologije doista izazivaju najozbiljniju zabrinutost. Primjerice mogućnost izbora "djeteta po želji". Povijest je dosada upoznala nastojanje za stvaranjem "nadmoćne rase". Nisu li zamislivi puno sofisticiraniji scenariji, ako uzmemo u obzir veliku neinformiranost i zbrku koju stvaraju zagovornici ničim ograničenog napretka, a potom i popustljivost zakonodavaca na "želje" pojedinaca i skupina?

DR. MATULIĆ: Doista... živimo u znanstveno-tehničkoj civilizaciji i svako će kritičko pitanje o ekonomskim ulaganjima u znanost i tehnologiju biti proglašeno neprijateljskim prema napretku. Kao što je u neka davna vremena bilo neupitno ulagati u sakralna zdanja, jer se živjelo u samorazumljivostima kršćanske civilizacije, tako je danas postalo neupitno ulagati u znanost i biotehnologiju zbog samorazumljivosti znanstveno-tehničke civilizacije.

Međutim, mi moramo postavljati i kritička pitanja. Jer je u pitanje stavljen i sam opstanak čovječanstva. Čemu služe sva ta istraživanja? Odgovor bi bio: zdravstvu, medicinu, prehrani ili, jednom riječju, boljoj kvaliteti života. No što se događa? Dok s jedne strane sve više ulažemo, dotle smo s druge strane sve više ugroženi. Ili, da budemo precizniji, ako raznovrsne usluge i jesu bolje, one su sve skuplje, a onda i nedostupnije mnogima. U pitanju je socijalna pravednosti u globaliziranome svijetu.

Danas se suočavamo s jednom posebnom "kastom", vlastitom ovoj tehnološkoj civilizaciji, a to je tehnokratska kasta. Tehnokrati su vrhunski vještaci u pronalaženju načina da se javnost obmani kako je nešto važno, kako je nešto dobro, probitačno, kako ako od nečeg odustanemo zapravo srljamo u propast. Međutim, znamo da krajnji ishod tog njihovog uvjeravanja neće biti dobrobit čovječanstva, većine čovječanstva, dobrobit društva i svih pojedinaca u njemu, nego je na prvom mjestu dobrobit njih samih. Oni žele određivati na koji će način svime time upravljati, jer u središtu svega stoji profit.

Božanstvo profita je već odavno promaknuto u vrhovno božanstvo!


- 13:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

REFERENDUM ZA ŽIVOT!
Razmišljanje uz Dan života

KRATKOROČNA ŽRTVA ZA DUGOROČNU RADOST

Početkom (n)ovoga tisućljeća papa Ivan Pavao II objavio je apostolsku pobudnicu "Crkva u Europi". Taj je poticajan dokument ujedno i plod rada Biskupske sinode za Europu. Na početku Papa piše da su sudionici sinodskog susreta, zdušno promatrajući stanje Europe i otkrivajući njezina svjetla i sjene, uočili "da je sadašnje stanje označeno teškim nesigurnostima na kulturalnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini".

U tom je smislu pri koncu dokumenta posebno istaknuto da starenje i opadanje pučanstva u različitim europskim zemljama mora biti razlog zabrinutosti, jer je pad stope rađanja "znak neozbiljnog odnosa prema vlastitoj budućnosti". Papa kaže da je to jasan pokazatelj nedostatka nade te znak "kulture smrti" koja je prisutna u suvremenom društvu.

U tome pak društvu, u koje i mi u Hrvatskoj spadamo, često se - kao potvrda tzv. demokratskih standarda - s puno nade i ozbiljnosti provode ispitivanja javnog mnijenja te razni referendumi (što je kod nas ipak rijetkost), čak i za potpuno beznačajne projekte. Ipak, nije se čulo da je ozbiljno proveden npr. referendum za život odnosno anketa s pitanjem: želiš li smrt ili život? Nije se to dogodilo ni kod nas ni u Europi gdje životu "pada cijena" a nada postupno zapada u sumrak te se javljaju katastrofični bestseleri kao što je "Smrt Zapada"...

Unatoč bučnom glasanju "sveučilišnog ateizma" (u kontekstu novoga "vjerskog rata" u Rimu – kako se izrazio filozof Severino – gdje se na djelu pokazala i nova "liberalna inkvizicija", s njezinim vjernim ministrantom prof. Matvejevićem) neki, sa sjećanjem na nedavne uzore, čak i demografske trendove povezuju s vjerom...
"Postoje sigurno strašne boli i nesreće na ovom svijetu, a to su potpuno proigrani životi. Ja sam pobliže poznavao različite slučajeve. Ali je uistinu proigran život svakoga, koji dopusti da mu olako prođe život i da mu nikada ne padne na pamet da postoji Bog" – zapisao je filozof S. Kierkegaard.

Takvi su mudri ljudi znali za starozavjetni biblijski princip "uzmi ili ostavi": "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo" (Pnz 30,19-20).

Isus je bio izrazito "subjektivniji" proglasivši sebe Putom, Istinom i Životom. Štoviše, dao je i paradoksalno obećanje "blaženstva progonjenima", unatoč spoznaji da će zemaljski materijalistički kriterij na to odgovoriti "odbijanjem pregovora". Ali znao je i da će biti neusporedivo veće mnoštvo - tako veliko da ga je nemoguće izbrojiti - onih koji će se – unatoč raznim receptima ženske "žužologije" i svakodnevno serviranim medijskim "uzorima" kulture smrti – radosno opredjeljivati za Život.

To je i nama dodatni razlog nade o slavlju ovogodišnjeg Dana života (3. veljače), za koji je biskup Valter Župan u posebnoj poruci istaknuo staru istinu da su djeca bogatstvo naroda koje narodu osigurava budućnost. Uostalom, civiliziranost se naroda procjenjuje najviše po sposobnosti da služi životu i da vrednuje život, kaže biskup i nastavlja:

"Rađanje i odgajanje je kratkoročna žrtva za dugoročnu radost. To je smion pothvat koji u sebi nosi muku ulaganja s neizvjesnim ishodom, ali je to ujedno i prepoznavanje prilike za nešto veliko i jedinstveno." S nadom da se upravo ta svijest pokazuje i u očitom trendu drastičnog smanjenja broja pobačaja u Hrvatskoj (kako je nedavno objavio JL), možemo, unatoč mračnim prognozama, vjerovati da su pred nama sunčaniji – dani života!

Svim našim obiteljima koje ljubeći i poštujući život izgrađuju hrvatsku i europsku budućnost čestitam Dan života i želim obilje radosti i Božjega blagoslova!



- 00:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.02.2008., subota


PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA
Današnji blagdan Isusova prikazanja u Hramu, koji se naziva i Svijećnica, podsjeća nas na važan događaj u Isusovu životu odnosno životu Svete Obitelji. Isus – iako Bog – kao čovjek, po pobožnosti svoje majke Marije i poočima Josipa izvršava propis starozavjetnog Zakona koji je Bog po Mojsiju dao svojemu Izabranom narodu. On tako, premda još maleno dijete, pokazuje ono što je poslije riječima pojasnio: Nisam došao dokinuti Zakon, nego dopuniti. Na koju se odredbu Zakona to odnosi tumači nam odlomak iz Knjige Izlaska (13,1-3a;11-16):

Gospodin reče Mojsiju: "Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvjenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!"
A onda Mojsije reče narodu: "Kada te Gospodin dovede u zemlju Kanaanaca - kako vam se zakle, tebi i tvojim ocima - i kada ti je preda, ustupajte Gospodinu prvorođence materinjega krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade - svako muško pripada Gospodinu! Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi.
Kad te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? - odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Gospodin je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Gospodinu žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem. Neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao znamenje posred čela da nas je rukom jakom Gospodin izbavio iz Egipta."


A sam događaj prikazanja Isusova u Hramu opisan je u Novom zavjetu, u Evanđelju po Luki (2,22-40):

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

"Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga."


Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"
A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.


Dakle, mnogo prije nego je Isus sam sebe nazvao SVJETLOM i svojim učenicima dao zadaću da budu SVJETLO SVIJETA, starac Šimun ga je proročki tako nazvao. Tumačeći značenje današnjega blagdana don Živko Kustić (u kolumni u JL) podsjeća da i po Bibliji i po znanosti postojanje svega počinje sa svjetlošću. Osim toga Biblija naviješta da će i na kraju povijesti ostati silna svjetlost, da će ta Svjetlost na kraju za ljude i s ljudima biti sam Bog. U Otkrivenju (v. 21,23) stoji da u vječnoj proslavi ne treba ni Sunce ni Mjesec da svijetle jer slava Božja sve obasjava i svjetiljka je Jaganjac.

"Usred te i takve povijesti previranja svjetlosti i tame - evanđelist Luka (Lk 2,22-40) bilježi kako su Marija i Josip donijeli novorođenoga Isusa na uobičajeno prikazanje u Hram, a ondje ga je starac Šimun proročki prepoznao i obznanio kao 'svjetlost na prosvjetljenje narodâ'. Od iskonskog 'Velikog praska' - odnosno stvaranja svjetlosti na početku svemira, do završne pobjede Svjetlosti na kraju povijesti i zauvijek Isus se skromno, ali jasno javlja kao Svjetlost.

To je sadržaj današnjega blagdana Svijećnice i smisao blagoslova svijeća u crkvama da se čuvaju i znakovito pale u kućama. To čine vjernici Svjetlosti. U tami svijeta, u izmjenama dana i noći, u strepnji od globalnog zahlađenja, hladnoće i mraka. Posljednju će riječ imati Svjetlost. Tako kršćani vjeruju, u tom svjetlu osluškuju glasove iz područja znanosti te strepnje i nade iz područja sadašnje i buduće povijesti."

- 15:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.02.2008., petak


ProZERPina ugrabljena
U gimnazijskim danima (davno) čitao sam Gundulićeva djela – kao obvezatnu lektiru... Bilo je to godine 'devetsto i... – između 1968. i 1972.! Štošta sam zaboravio...
Onda sam jučer naišao na sljedeći tekst:

"Razvitak barokne drame i kazališta u XVII. stoljeću obilježen je mladenačkim teatrom Ivana Gundulića (1589 - 1638) koji je, prema autorovu svjedočanstvu, izveden između 1606. i 1616. s velicijem slavam na otvorenim dubrovačkim scenskim lokalitetima. Premda je većina od deset ranih Gundulićevih drama izgubljena (cjelovito su sačuvane jedino Prozerpina ugrabljena te Arijadna, koja je, zapravo, prepjev Rinuccinijeva opernoga libreta), smijemo tvrditi da je ovo kazalište obilježeno libretističkom dramskom strukturom koja je tada bila dominantna u Italiji..."

Dakle – (molim lijepo!... ovo nema nikakve veze s politikom!... očito je da se u svezi s Gundulićem nigdje ne spominje i Slovenija!...) – zato ću sada ponovno uzeti i čitati aktualnu Gundulićevu DRAMU...!

P.S. - KULTURNI PRILOG br. 1.:
Večeras je u dvorani samostana Hercegovačke franjevačke provincije u zagrebačkoj Dubravi upriličeno predstavljanje (drugog dopunjenog izdanja) sjajne knjige TUĐMANOVE TRI SEKUNDE. Autori su akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić. Knjigu su predstavili akademici Petar Strčić i Đuro Vidmarović te prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, a velikom broju nazočnih, među kojima su bili mnogi kulturni, medijski i crkveni uglednici te Tuđmanova supruga Ankica, na kraju su se prigodnom riječi obratili i autori knjige.

Moto knjige, koja sadrži eseje i publicističke priloge, poznata je misao i izreka velikana Brune Bušića:
Upamti jednu stvar: Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku!

Slušajući izvrsne nastupe predstavljača (žao mi je što nisam imao diktafon – ali se nadam da će govori biti negdje objavljeni!), uspio sam zapisati tek nekoliko važnih misli:

Ante Starčević ("otac domovine") umro je razočaran hrvatskim narodom. Dr. Franjo Tuđman nije umro tako, nego je imao bezgranično povjerenje u hrvatski narod. A i taj je narod neizmjerno volio svojega Predsjednika i to je pokazao mnogo puta, a posebno na njegovu sprovodu.

Sluganstvo nekih Hrvata (političara) ušlo je već u njihov genetski kod.

Tuđmana treba čitati, on je trajna inspiracija! Franjo Tuđman je apostol hrvatske misli.

P.S. - KULTURNI PRILOG br. 2.:
Danas su sve novine dale golemu pozornost lažnoj senzaciji da je "hrvatska vojska uništavala arheološko nalazište" Vražja planina. A riječ je o tome da je među UN-ovim vojnicima u tzv. mirovnoj misiji u Zapadnoj Sahari bio i jedan Hrvat – Petar – koji se s ostalima "uredno potpisao" pored pretpovijesnih crteža koje su drugi vojnici išarali. S pravom je naš ministar obrane naložio istragu o tome vandalskom činu, ali isto je tako "vražji posao" pripisivati ustanovi ono što je učinio jedan jedincati pojedinac!

Budući da autori spomenute knjige o dr. Franji Tuđmanu nisu UN-ovi vojnici, kao što ni autori 6.000 godina starih grafita u afričkoj Vražjoj planini nisu akademici, siguran sam da o predstavljanju Jelčićeve i Pečarićeve knjige neće sutra u istim novinama dobiti ni dvadeseti dio prostora kao "pećinska literatura" nepismenih vojnika (koja je za svaku osudu – premda će i ona, ako preživi, za šest tisućljeća nekome također biti predpovijesna)! Kladim se... (ali ne u kladionici!)!


- 22:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se