Don Blog

29.01.2008., utorak


OTOK SVIJETA – OD HRVATSKE DO KANADE
INTERVJU:
MICHAEL D. O’BRIEN GOVORI O SVOJEMU NOVOM ROMANU "OTOK SVIJETA" KOJI USKORO IZLAZI I NA HRVATSKOM JEZIKU*


PITANJE: Recite nam nešto o Vašemu novom romanu, Otok svijeta, kako bi čitatelji stekli predočbu o njemu.

O'Brien: OTOK SVIJETA priča je o djetetu rođenu 1933. na nemirnome Balkanu, koja prati njegov život sve do trećega tisućljeća. Središnji je lik Josip Lasta, sin siromašna školskog učitelja u zabačenu selu visoko u planinama unutarnje Bosne i Hercegovine. U trenutku kada roman započinje, u tijeku je Drugi svjetski rat te je čitavo područje Jugoslavije razdirano sljedećim suprotstavljenim silama: njemačkom i talijanskom okupatorskom vojskom te pobunjeničkim snagama koje im se odupiru - fašistički nastrojenim ustašama, srpsko-nacionalističkim četnicima te komunistički orijentiranim partizanima. Kako događaji uzimaju maha, nastupa pravi pakao te se mladi i nedužni nađu na putu velikoga zla. Jedina snaga koja im pritom preostaje jest njihova vjera i njihove obitelji.

Je li to prvenstveno povijesni ili pak možda politički roman?

O’Brien: Ne, niti jedno od toga, iako – razumljivo – povijest i politika igraju važnu ulogu u priči. Usmjeren je prije svega na osobe, dramatizirane kroz život samo jedne od njih, jedne duše. Međutim, povijest koja je dijelom zapleta točno prenosi što se dogodilo te bi u tome smislu knjiga mogla biti ponešto kontroverzna. Već više od stoljeća, zbunjujuća te uvelike intrigantna povijest bivše Jugoslavije predmetom je brojnih knjiga, pri čemu mnoge među njima obiluju revizionističkom poviješću i propagandom. Narodi Balkana žive na granici triju svjetova: Islama, pravoslavnog Istoka i katoličke Europe te se, kao takvi, nalaze na putu velikih svjetskih sukoba koji nisu samo geopolitički, već i duboko duhovni. Ovaj roman zadire u samu srž pitanja: kako osoba može zadržati svoj identitet, čak i samo svoje čovještvo, u posvema obezčovječenim prilikama?

Kako?

O’Brien: Kroz život središnjega lika, nastojim prikazati kako će za to biti potrebni trpljenje i žrtva, junaštvo, pa čak i svetost. U dvanaestoj godini, razoren mu je čitav svijet, i tako započinje putovanje ponovna pronalaska vjere što su je poljuljali udarci zla, koje će potrajati čitav život. Zaplet vodi čitatelja kroz Josipovo djetinjstvo, mladost, život pod komunističkim režimom, zatočenje, nadu, gubitke te neočekivane blagoslove, rast njegovih stvaralačkih snaga kao pjesnika, te konačnu životnu kušnju. Tema je ovoga romana raspeće jedne duše - i njeno uskrsnuće.

Zašto ste napisali baš takav roman? Što ste zapravo htjeli kroza nj ispričati?

O'Brien: Izvorna koncepcija Otoka svijeta bila je osobna, - drugim riječima, roman koji se jednostavno pojavio u mojoj mašti kada sam upoznao ljude koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji u odlučnim trenutcima njene povijesti: osobito u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Istovremeno je postojao i vrlo jak nutarnji duhovni poticaj, osjećaj kako je povijest toga naroda značajna za čitav svijet. I jedno i drugo dogodilo se nekako istovremeno.

Na koji je način priča toga naroda značajna za čitav svijet?

O’Brien: Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme raspeća brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopolitičkih razloga, već i zbog toga što se pred našim očima odigravala jedna konačna, višedimenzijska faza povijesti. Dosljedni vjerski progon koji oduvijek prati gušenje istinskih demokratskih težnji, u tim je narodima imao korijen u egzistencijskome sloju dubljemu od ideologije. Ratovi prošloga stoljeća, kao i oni koji još traju, i suštini predstavljaju duhovni boj. A on je daleko od toga da bi bio svršen.

Kada kažete “duhovni”, ne podrazumijeva li to apstraktne pojmove? Kako duhovno utječe na moćne državne sile, ratove, gospodarstva, kulturu te druge čimbenike koji oblikuju budućnost čovječanstva?

O’Brien: Čovjekovo duhovno stanje mijenja način na koji shvaća sebe sama i svijet koji ga okružuje. Kada je dovoljan broj ljudi duhovno osiromašen, ili izobličen, može ih se potaknuti na ujedinjenje u frakcije koje djeluju u pravcu radikalnih promjena u društvu - što negativno utječe na čitavu ljudsku zajednicu, kada njihove “apstrakcije” razrade njihovu stravičnu logiku. Revolucije i tiranije 20. stoljeća pružaju u tom smislu pravo obilje dokaza. No, ključni događaji toga doba još nisu okončani, jer njihove posljedice i dalje traju. U 21. se stoljeću u suvremenom svijetu materijaliziraju novi oblici stare zvijeri, samo uljepšani, prikriveni, zakrabuljeni.

U čemu se točno sastoji ta krinka?

O’Brien: Vjerujem kako moramo biti nadsve oprezni s bilo kakvim kolektivističnim idejama koje se umu prikazuju kao rješenja “ljudskoga problema.” U tu kategoriju ubrajam nove globalističke modele onoga što se posvuda nazivlje “upravom.” Kao što je redovito slučaj sa svim ideologijama, nude nam površne izbore tipa ili/ili. Tako navodno moramo birati između rata i (jedne) svjetske vlade. Ne shvaćaju kako globalizam neće promijeniti temeljno stanje čovjeka. Globalizam je ultra-nacionalizam proširen do planetarnih razmjera, lišen sigurnosnih mjera kulturne i vjerske raznolikosti. Oni koji žele promijeniti obličje ovoga svijeta itekako su dobro poznati svima koji su proživjeli njihove političke eksperimente. Oni koji su uspjeli preživjeti, imaju pojačanu svijest, dobre antene: shvaćaju kako ćete, ispod navodne humanosti zagovornika kolektivizma, pod kakvom se god krinkom oni skrivali, redovito pronaći ubojicu. Oni koji su uspjeli preživjeti znadu kako stav nadutosti i oholosti zauzet prema ostatku svijeta s vremenom donosi plod smrti.

Poznajete li mnoge koji su uspjeli preživjeti?

O’Brien: U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i sovjetskim komunizmom. Ujedno gajim blisko prijateljstvo s nizom Hrvata i Hrvatica koji su sasvim sigurno junaci, dok su neki među njima vrlo vjerojatno i pravi sveci. Iako republike bivše Jugoslavije na Zapadu još uvijek ne uživaju javnu pozornost kao druge nacije koje su trpjele pod komunističkum režimom, njihova je priča jedinstvena i poučna. Desetljećima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalističkog upravljanja, Titovim “socijalizmom s ljudskim licem”. No, to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine. Tu je iluziju stvorila masovna propaganda, pomno osmišljen kulturni impresionizam namijenjen izvozu, kao i pokvareni motivi nekih zapadnjačkih vlada, s velikim političkim i novčanim ulozima u svoje takozvano prijateljstvo s Titovim režimom. Kada se srušio, oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile. Vjerujem kako je ono što se odigralo u tim zemljama istočno od Jadranskoga mora zapravo mikrokozam rata koji je već u tijeku i koji će trajati sve do kraja vremena.

Što je to u posve nečovječnim situacijama - poput ovih opisanih u knjizi - što ljude može nadahnuti i potaknuti na zadržavanje, a ponekad čak i snaženje vjere i obiteljskoga identiteta?

O'Brien: Kada su ljudi suočeni s radikalno dehumanizirajućim iskustvima – kao pojedinci ili pak u okviru katastrofa širih razmjera – svatko od nas biva stavljen na temeljnu kušnju značaja, suštinskoga uvjerenja o tome što se stvarno na svijetu događa. U takvim prilikama, čovjek bez Boga smatra kako se može osloniti jedino na sebe, ili možda na politiku, kao neku vrstu nazovi-spasenja. Nasuprot tome, čovjek sjedinjen s Bogom doživljava iskustvo nade koja sve nadilazi, kao i postupno združivanje s Kristom. Malo-pomalo otkriva kako njegova trpljenja imaju otkupiteljsku vrijednost. Koliko god to bilo lako reći, daleko je teže tako i živjeti. Udarci krajnjega zla dušu zapravo stavljaju na konačnu kušnju.

U čemu se ta kušnja sastoji i kako na nju odgovoriti?

O’Brien: Ili se srušimo u sebi i povlačimo, bježeći sve dublje u područje autonomnoga “ja”, svijet straha i samoočuvanja pod svaku cijenu, ma što pritom morali izdati. Nasuprot tome, možemo gnjevno uzvratiti, nastojeći se domoći oružja smrti, kako bismo nadvladali smrt. Oba su ova rješenja neizbježno kratkotrajna te samo umnažaju razaranje. Treći je način onaj Kristov - otvoren svima nama, ali ga je nemoguće otkriti, a kamoli u potpunosti živjeti, bez sve dubljega jedinstva s Isusom. Taj put nije niti pasivan, niti agresivan. No, da bi ga pronašao, čovjek mora, barem na temeljno ljudskoj razini, stati otkrivati kako je više od pametne životinje, ili pak ćelije unutar nekog kolektiva. U naše vrijeme, čovjek više ne zna tko je, ne može pojmiti svoju vječnu vrijednost, jer ga povijesne i društvene sile što ga okružuju određuju na upravo tragično zakinut način, umanjujući ili pak niječući njegovu vrijednost u korist “Naroda”, ili pak varijacija na temu proizvoljno određena “općega dobra”. To jednako vrijedi i za takozvane demokracije koje se temelje na materijalizmu, kao i za otvoreno opresivne režime. Jedino u Kristu možemo otkriti tko smo zapravo; jedino u Kristu možemo otkriti putove ka istinskome zajedničkom dobru.

Imate li rođake, prijatelje, ili poznanike, na čijim se iskustvima istinski temelji ova priča?

O'Brien: Brojne su mi pod-zaplete i drugotne priče i likove, kao i brojne pojedinosti ključnih prizora, ispričali ljudi koji su ih doživjeli. Povijesna je pozadina više plod sveobuhvatnoga trogodišnjega istraživanja. Ponavljam, poradi goleme količine revizionističke povijesti toga vremena, bilo je posve neophodno uvijek iznova provjeravati svaku pojedinost, a potom i njene izvore. Taj je postupak bio uistinu zahtjevan, no istovremeno za mene i nadasve poučan, budući da mi je otkrio ponešto od naravi dezinformiranja u našemu vremenu, iskrivljavanju povijesnih činjenica i njihova značenja od strane jednako istočnjačkih, kao i zapadnjačkih izvora. U iskustvenome je smislu za me bilo neobično važno upoznati brojne hrvatske i slovenske obitelji čiji su stričevi, ujaci, očevi i braća pobijeni u partizanskim jamama smrti. Neki su uspjeli pobjeći, kako bi ispričali svoju priču čim su se domogli Zapada.
Tek su nakon 1991. razmjeri masovnih pokolja na Bleiburgu i kod Maribora, kao i u šumovitim predjelima južno od austrijske granice, stali dolaziti na vidjelo, s otkrivanjem sve više i više masovnih grobnica. Pritom ne mislim na kasniji genocid što su ga Srbi izvršili 1991.-95. već na genocid što ga je odmah nakon Drugog svjetskog rata počinila jugoslavenska vlada. Ovdje sam u Kanadi osobno upoznao šest obitelji koje su izgubile svoje drage u tome masovnu pokolju. Na stotine tisuća nenaoružanih ljudi, među kojima su većinom bili civili, Titovi su partizani potamanili uz znanje savezničkih snaga. Kasnije su na jugoslavenskome tlu osnovani koncentracijski logori. Tako se, primjerice, procjenjuje kako je u jednome od najgorih, na Golome Otoku, između 30 i 50.000 političkih zatvorenika, kao i vjerskih zatočenika savjesti, umrlo pod iznimno brutalnim okolnostima.

Što ljudi, čitajući ovu knjigu, mogu saznati o posljedicama pogubnih globalnih događaja našega vremena?

O'Brien: Aktivisti za ljudska prava procjenjuju kako je u 20. stoljeću preko 170 milijuna ljudi umrlo od ruke vlastitih vlada. To su nadasve otrežnjavajući podatci. Stoga nije posrijedi puka paranoja, ako razmatramo mogućnost da statizam (“državizam” - engl. "state" = država; m.op.), napose u svojim društveno-revolucijskim oblicima, već po samoj svojoj naravi niječe ono što je u čovjeku najčovječnije, njegovu apsolutnu vrijednost - dodao bih, njegovu vječnu vrijednost. Kada god njegova krajnja vrijednost kao zasebne osobe biva zanijekana, na šteti je čitavo društvo, jer se u samim svojim temeljima narušava arhitektura istinske ljudske zajednice. U Europi i Sjevernoj Americi od države odobreno, pa i financirano, ubijanje nerođene djece, kao i sve češća praksa eutanaziranja starih i bolesnih, predstavljaju uistinu zloslutne znakove. No, skloni smo umanjivati stvarnu vrijednost tih znakova, jer nadasve naivno pretpostavljamo kako živimo u demokraciji te neprestano o njoj govorimo, kao da bi ona bila trajna datost našega svijeta. Oni koji su preživjeli ratove i tiranije prošloga stoljeća uče nas kako demokracije može nestati brže no što mislimo, ako tvorci društva manipuliraju stanovitim psihološkim, gospodarskim i kulturnim silama. Dojmila me se činjenica kako je golema većina onih koji su sve to preživjeli suglasna u svojim upozorenjima glede postojećega stanja Zapada.

U čemu se sastoje ta njihova upozorenja?

O’Brien: Oni su praktično jednoglasni u mišljenju kako smo mi jednostavno moralno i duhovno nespremni prepoznati, a kamoli oduprijeti se, sve bržoj korupciji naše civilizacije. Ne mislim pritom toliko na prijetnje radikalnih islamista, niti pak vrlo stvarnu pogibao ekspanzionističke komunističke Kine, već na naše vlastito nutarnje samouništenje. Kako upozoravaju brojni katolički filozofi, napose Josef Pieper i Etienne Gilson, kao i povjesničar Christopher Dawson, sloboda i demokracija uvijek se sve više spominju kada su one zapravo u opadanju. Naša sposobnost civilizirane suodgovornosti - živjeti na slobodan ali i odgovoran način, dosljedno se smanjuje još od kraja 1960. dok je ta društvena revolucija proizašla prvenstveno iz nametanja radikalno nemoralnih zakona odozgor. Ne smijemo misliti kako su demokracije imune na degeneraciju u totalitarizam. Valja razmotriti također i činjenicu kako totalitarizam s “demokratskim” licem može izazvati još i sveobuhvatniju i dugoročniju korupciju onoga što je u ljudskoj zajednici najbolje, jer uvijek može tvrditi kako nije ono što zapravo jest.

Ovaj je roman, dakle, upozorenje na nove oblike totalitarizma?

O’Brien: Za razliku od nekih mojih ranijih romana, koji izravno upozoravaju na novi totalitarizam, Otok to čini neizravno. Jednako papa Ivan Pavao II, kao i papa Benedikt XVI, otvoreno nas upozoravaju na pogibli s kojima smo suočeni. Iako u ovome romanu dramatiziram neke od pogibli što smo ih spomenuli, toliko na njih ne ukazujem, koliko nastojim otkriti živu istinu o svakoj pojedinoj osobi. Ogriješiti se o jednu ljudsku osobu, znači ogriješiti se o sve. Nadalje, takav je prijestup napad na Božje očinstvo. Moj je cilj postaviti pitanja koja su posve nužna za održavanje istinski ljudske civilizacije.

Koji su neki od naročitih duhovnih uvida što ih nastojite ponuditi čitateljima ove knjige?

O'Brien: Nadam se prenijeti im istinu kako se čovjek rađa, živi i umire u ratnoj zoni - Rat je to koji će potrajati do kraja vremena. Istovremeno, kako je svijet neizrecivo divan i prepun nebrojenih čudesa. Kako se najveća čudesa nalaze u nama samima, kao i u drugima. Dok se u priči otkriva Božja providnost, nastojim pokazati kako čovjek nije zarobljen u mehanicističkome svemiru; kako nije broj, niti zubac, već pojavnost stvorena za ljubav, za život u zajedništvu osoba. Nastojim kroz središnji lik pokazati kako nikada ne smijemo gubiti nadu.

Nada je i tema najnovije enciklike pape Benedikta. Na koji način Vaš roman ističe njegova učenja?

O’Brien: Nadam se kako sam ono čemu nas je papa Benedikt tako jasno i snažno poučio u svojoj enciklici Spe Salvi uspio utjeloviti u obliku fikcije. Moj središnji lik Josip Lasta pretrpio je stravično zlo poradi sljepoće silnika. Izdržao je ono što bi, vjerujem, većinu nas uništilo te je i sam došao na sam rub očaja. Sveti Otac često spominje našu potrebu vidjeti ispod površine izglednosti našega vremena, podići pogled iznad zatvorskih zidina suvremenih krivih rješenja ljudskoga stanja. Prepoznati laži i očaj u pozadini obilne i velebne retorike o novome svjetskome poretku. I sadašnji papa i Ivan Pavao II posve su jasni u svojoj raščlambi onoga što je destruktivno u svim oblicima materijalizma - uključujući onaj marksistično-socijalistički ali i stanovite njegove zapadnjačke kapitalističke oblike, pod kojima podrazumijevam kapitalizam bez savjesti, protuosobni oblik kapitalizma. Nasuprot tome, Sveti nas Oci potiču na razmišljanje umom Kristovim, a ne umom društvene revolucije. Uče nas Boga zvati Ocem, ući u osobni odnos s Njime, zahvaljujući čemu upoznajemo sebe same kao osobe koje su ljubljene te posjeduju jedinstven identitet i ime - te nisu brojevi.

Kako steći um Kristov?

O’Brien: Tražeći ga iskrena srca i po molitvi, napuštajući svaku ideologiju, kao i opsjednutost sigurnošću i udobnošću, koje se prečesto pokazuju kao idoli, kako svjesno, tako i nesvjesno, priječeći time milost i odbacujući istinsku viziju. Valja nam se probuditi - a dio će toga buđenja zahtijevati iskreno priznanje samima sebi do koje smo se mjere dali indoktrinirati lažnim poimanjima ljudske naravi. Od naročite mi je važnosti način na koji mi na Zapadu oblikujemo mišljenja i sudove o svim ljudskim i društvenim pitanjima te kako je naše poimanje praktično svega natopljeno materijalizmom. Moramo shvatiti kako zdravo i razumno tlo (na kojemu se zacijelo većina nas želi nalaziti) nikada ne može biti točna središnjica na ravnoj crti između dva ideološka odnosno percepcijska pola. Polovi se neprestano pomiču. Kulturni su polovi, sa svojom moći utjecanja na politiku, osobito nepouzdani. A polovi u ljudskome umu još su daleko nestabilniji. Istinsko se središte nalazi gore. Ispravni odabiri, ispravna politika, zdrav kulturni život, proizaći će iz te reorijentacije ka hijerarhijskoj naravi kozmosa. Dopustite mi ponoviti: istinsko se središte nalazi gore.

Radite li na nekoj novoj knjizi?

O'Brien: Mislio sam kako sam napisao sve što bih ikada mogao napisati te sam se s radošću vratio razmjernoj tišini. Dovršenje Otoka svijeta bilo je nalik na rađanje djeteta, do one mjere do koje jedan muškarac može takvo što pojmiti. No, kao što je to slučaj s ljudskom ljubavlju i plodnošću, niti život nikada ne prestaje stremiti ka plodnosti. Proteklih mjeseci osjećam kako u moje srce i maštu nadire nova priča. Zasad sam zacrtao tek obrise i nekoliko ključnih prizora, no nutarnje vrelo nikako da presuši. Provizorni je naslov Vrli Teofile. Zamislio sam je kao priču o čovjeku kojemu je apostol Luka naslovio svoje Evanđelje i Djela Apostolska. Tko je on bio?

Neobično je to što više nisam kanio pisati knjige te mi nije padalo napamet započinjati novu priču. Jednostavno bi mi dolazile, posve nenajavljene.

Razmišljam i o nastavku romana Posljednja vremena, iako sam obećao sebi kako takvo što neću nikada učiniti, iz čitava niza opravdanih razloga. No, sada nadimanje upravo takve jedne priče preplavljuje moju maštu. Ako ikada doživi tisak, tema će biti što se dogodilo sa svećenikom o. Ilijom kada je pošao suočiti se s Antikristom.

..............................

* Michael D. O'Brien je suvremeni kanadski pisac, esejist i slikar. Urednik je Nazareth Journala, katoličkog obiteljskog časopisa, i autor je brojnih knjiga. Na hrvatskom su mu objavljeni romani POSLJEDNJA VREMENA i POMRČINA SUNCA. Piše i održava predavanja na temu vjere i kulture. Njegovi članci na tu temu objavljivani su u mnogobrojnim časopisima. Već dvadeset godina umjetnik je s punim radnim vremenom, sa slikama i muralima koji se nalaze u crkvama i muzejima širom Sjeverne Amerike. Sa ženom i šestero djece živi u Combermereu, Ontario. Njegov roman Posljednja vremena već je nekoliko godina apsolutni hit među katoličkom literaturom, a posjetitelji Amazon.com-a, najveće svjetske Internet knjižare, ocijenili su ga s najvišom ocjenom - s pet zvjezdica. Njegov roman Otok svijeta nedavno je objavljen na engleskom jeziku. Ovaj razgovor objavljen je 26.12.2007. na forumu Lifesite News (www.lifesitenews.com). Želite li saznati nešto više o O'Brienu i njegovom radu posjetite web stranicu: www.studiobrien.com

- 22:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja


KAKO LIJEČITI "MEDIJSKU GUBU"?
U Novom zavjetu na mnogo se mjesta spominje kako je Isus izliječio gubavce. U kakvu su užasnom stanju bili ti bolesnici i kako je izgledala ta strašna bolest, koja je u prijašnjim stoljećima bila vrlo česta, sjajno je prikazano npr. u filmu BEN HUR. Zato se uopće ne može reći da je "guba" imati gubu! U civiliziranim sredinama današnjega svijeta GUBA (lepra, šuga) vrlo je rijetka zarazna bolest (u kojoj se koža i periferni živci pretvaraju u čirove i čvorove, a tkivo u trulež...). Ipak u svijetu u siromašnim sredinama i nehigijenskim uvjetima i danas ima mnogo takvih bolesnika.

Zato se danas obilježava Svjetski dan pogođenih gubom, što je prije 55 godina započeo Raoul Follereau. Svima njima, kao i onima koji bolesnicima na razne načine pomažu, papa Benedikt je danas na kraju molitve Angelus uputio najsrdačniji pozdrav i obećao svoju molitvu.

U svojemu nagovoru Papa je protumačio značenje izraza "kraljevstvo Božje, ili kraljevstvo nebesko", čiji je dolazak Isus najavio kao "dobru vijest" (evanđelje). Zanimljivo je da su upravo tu riječ, "evanđelje", u Isusovo doba rabili rimski carevi za svoje proglase. Bez obzira na sadržaj, ti su proglasi opisani kao "dobre vijesti", tj. kao navještaji spasenja, jer je car bio doživljavan kao gospodar svijeta, a svaka njegova uredba kao nositeljica dobra.

Primjena te riječi na Isusovo propovijedanje imala je, dakle, snažan kritički smisao, kao da kaže: Bog, a ne car, jest Gospodar svijeta, a pravo evanđelje jest Evanđelje Isusa Krista!
U tom smislu je pojam Kraljevstva nebeskog značio veliku novost. Ona se posebno očitovala po Isusovu ljekovitom djelovanju.

"Kamo stigne Isus, Duh stvoritelj donosi život, a ljudi su izliječeni od svojih bolesti tijela i duha. Božje gospodstvo očituje se dakle u cjelovitom ozdravljenju čovjeka. Isus na taj način objavljuje lik pravoga Boga, Boga bliskoga, punog milosrđa za svako ljudsko biće; Boga koji nam je darovao život u izobilju, od samoga svoga života. Kraljevstvo je Božje stoga život koji nadvladava smrt, svjetlo istine koje raspršuje tmine neznanja i laži."

Za razliku od bolesti tjelesne gube, epidemije i pandemije neznanja i laži haraju (i) danas cijelim svijetom! Globalizacijom medija te su se "bolesti", zajedno sa strašnom zarazom manipulacije, po cijelom globusu proširile zastrašujućom brzinom. Zato je Papa u svojoj poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije (slavi se ove godine 4. svibnja), koja je u Vatikanu predstavljena 24. siječnja, naglasio da mediji ne bi smjeli biti glasonoše ekonomskog materijalizma i etičkog relativizma, tih dviju rana našega društva.

Papa ističe da je u svijetu, u kojem su mediji postali nerazdvojni dio interpersonalnih odnosa i društvenih, gospodarskih, političkih i religijskih procesa, nužna jedna "infoetika", kao što na polju medicine i znanstvenog istraživanja imamo bioetiku. Mediji, piše Benedikt XVI. u svojoj poruci, "nisu samo sredstvo za širenje ideja, već mogu i moraju postati također oruđa u službi pravednijeg i solidarnijeg svijeta".

Svjedoci smo, međutim, opasnosti da se mediji pretvore u sisteme kojima je cilj podvrgnuti čovjeka logikama što ih nameću prevladavajući trenutačni interesi, upozorava Papa te dodaje kako je to slučaj s komunikacijom koja se koristi u ideološke svrhe i s nametanjem potrošačima proizvoda za široku potrošnju nasrtljivom promidžbom. Štoviše, pod izlikom da predstavljaju stvarnost teži se opravdati i nametati iskrivljene obrasce osobnog, obiteljskog i društvenog života, ističe pritom Papa prema kojem su neki spremni pribjeći i grijehu, vulgarnosti i nasilju ne bi li se za njih čulo u javnosti. (Dakle, Severina nije ništa "izvorno hrvatsko").

Papa također ističe da je nužno da društvene komunikacije ljubomorno brane osobu i potpuno poštuju njezino dostojanstvo. Čovjek žudi za istinom i traži istinu. Da je tomu tako pokazuju također pozornost i uspjeh što su ga imale tolike uspješnice, televizijski programi ili kvalitetni filmski uradci u kojima su istina, ljepota i veličina osobe, uključujući njezinu religijsku dimenziju, prepoznate i lijepo predstavljene. Zato Papa na kraju izražava želju da uvijek bude odvažnih djelatnika u komunikaciji koji će biti istinski svjedoci istine i koji će znati u svjetlu vjere tumačiti pitanja s kojima je društvo danas suočeno.

Dakle, cijeli svijet, a tako i naša sredina odnosno hrvatsko medijsko okruženje, vapije za medijskim djelatnicima i općenito karakternim ljudima zdravog opredjeljenja, koji će ne samo liječiti medijsku (i) "duhovnu gubu" nego još više kreirati programe za izgradnju osobnosti te u javnost i život unositi istinu, dobrotu i ljepotu.


- 21:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.01.2008., subota


KAKO SE SPAŠAVA DOSTOJANSTVO SEKSUALNOSTI I LJUDSKE OSOBE?
SPOLNI ODGOJ - MORALNI ASPEKTI (3. dio)

PROBLEMI MORALNOGA PONAŠANJA NA SPOLNOM PODRUČJU

Samozadovoljavanje ili masturbacija je uporaba vlastitog tijela za sebične ciljeve tjelesnog užitka. Samozadovoljavanje je nedopustivo i stvara težak nered u osobi, naučava papa Ivan Pavao II. u svom dokumentu pod nazivom "Ljudska spolnost: istina i značenje". Prema psihologu Ignacu Leppu: "Pravi trajni uzrok masturbacije jest narcizam, te se mladom čovjeku može djelotvorno pomoći ako mu se olakša njegova likvidacija. Otkrivanje svijeta i drugih, uživanje u akciji, eto, toga treba da bi se mogla povesti borba protiv 'samotnoga grijeha'. Potrebno je, naime, da se osjećajnoj energiji koja je blokirana u 'zloj navici' pruži pozitivnija upotreba. Dok potiskivanje te energije pod zahvatom moralnih zabrana može stvoriti pogodne uvjete za neurozu, njezina će sublimacija pospješiti normalni osjećajni rast mladog čovjeka."

Također i crkveni dokument "Persona humana" ističe da "nezrelost u doba sazrijevanja, koja se kadikad može protegnuti i preko te životne dobi, potom nedostatak psihičke uravnoteženosti i stečena navika mogu utjecati na ponašanje, umanjujući slobodu čina tako da subjektivno nije riječ uvijek o teškom grijehu". U svakom slučaju mladima treba pomoći da prevladaju takva očitovanja nereda koja su često izrazi unutarnjih sukoba u psihi mlade osobe.

Drugi problem s kojim se susreću mladi u procesu svoga spolnog dozrijevanja jest homoseksualnost. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, "homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv".

Spomenuti Katekizam naglašava da treba razlikovati nagnuće koje može biti urođeno i homoseksualne čine koji su "u svojoj biti neuredni" i suprotni moralnom zakonu. Mentalitet današnjeg društva koji se velikim dijelom nameće preko sredstava javnog mišljenja (medija) teži niveliranju razlika među spolovima te tako pogoduje širenju homoseksualnosti. U nekim državama homoseksualne zajednice se već mogu civilno registrirati poput heteroseksualnih brakova.

Crkva kao najjači moralni autoritet mora braniti istinu koju je Bog objavio, a ona glasi: "U početku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih." Nije rečeno "muško i muško" ili "žensko i žensko" stvori ih, nego "muško i žensko" stvori ih. Međutim, Crkva treba imati suosjećanja za osobe koje su opterećene tim problemom. Katekizam Katoličke Crkve traži da se takve osobe prihvaćaju s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. "Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svojem životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine teškoće koje mogu susresti zbog svojega stanja" (br. 2357).

ČETIRI DJELATNA NAČELA I NJIHOVA POSEBNA PRAVILA

Odgoj za ljubav može se ostvariti u četiri djelatna načela:

1) Ljudska je spolnost sveto otajstvo koje se mora predstaviti prema doktrinarnom naučavanju i ćudoređu Crkve, uvijek vodeći računa o učincima istočnoga grijeha.
U poučavanju katoličkog nauka i ćudoređa glede spolnosti treba voditi računa o dugotrajnim učincima istočnoga grijeha, tj. o ljudskoj slabosti i o potrebi Božje milosti kako bi se prevladala iskušenja i izbjegao grijeh.

2) Djeci se i mladeži trebaju predstaviti samo obavijesti koje su razmjerne svakom razdoblju njihova osobnog razvoja.
U svjetlu tog načela mladima u kasnom mladenaštvu treba pomoći da upoznaju prirodnu regulaciju plodnosti, i to samo u ozračju odgoja za ljubav, bračne vjernosti i Božjeg plana s obzirom na rađanje i poštivanje ljudskoga života.

3) Djeci ili mladima bilo koje dobi ne smije se predstavljati nikakav materijal erotskoga obilježja, bilo pojedinačno bilo skupno.
To načelo pristojnosti treba spašavati krjepost kršćanske čistoće. Pouka o spolnom odgoju mora uvijek biti pozitivna i razborita te jasna i delikatna.

4) Neka se nitko nikada ne poziva, a još manje obvezuje na djelovanje koje bi na bilo koji način moglo objektivno povrijediti skromnost ili subjektivno ozlijediti vlastitu istančanost ili smisao za privatnost.
To načelo poštivanja djeteta isključuje sve nepripadne oblike umiješanosti djece i mladih.

ČISTA MLADOST – NADA BUDUĆNOSTI

"Čovjekova seksualnost ima svoj smisao u Božjem planu da kroz ljubav bude u službi života u zakonitim odnosima muža i žene. Seksualnost nije sama sebi svrha da bi služila samo neodgovornom uživanju. Tako shvaćena ona je samo grubi egoizam koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes." Da se to ne bi dogodilo, potreban je zdrav odgoj na području ljudske seksualnosti. Budući da je i seksualnost od Boga željena i stvorena, ona će pridonijeti ostvarenju osobe samo onda ako se bude pokoravala Božjoj volji, odnosno njegovim zapovijedima.

"Blago čistima srcem, oni će Boga gledati", kaže Isus u Matejevu evanđelju (Mt 5, 8). Čisto srce može imati samo slobodan čovjek. A slobodan je onaj tko raskine u sebi okove triju požuda: požude očiju, požude tijela i oholosti života. To je sloboda novoga čovjeka u kojem je uspostavljeno kraljevstvo Božje. Slobodan čovjek gospodar je svojih čina, pa tako i svoje spolnosti.

"Nevinost! Čistoća! Čednost! Uzdržljivost! To su vrijednosti životnog stava u odnosu prema ljudskoj seksualnosti. To je poštovanje tijela; to je vodstvo duha, razuma i savjesti u sferi seksualnosti. Samo tako i nikako drugačije se spašava dostojanstvo same seksualnosti i dostojanstvo ljudske osobe."

Dr. Mijo Nikić

(vidi: Glas Koncila, broj 4, 28.1.2007. i broj 5, 4.2.2007.)


- 00:33 - Komentari (29) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak


MOJ ANTIPRILOG GANZ NEUE NATJEČAJU
SPOLNI ODGOJ - MORALNI ASPEKTI (2. dio)

KRŠĆANSKI NAUK O SPOLNOSTI. MORALNE OZNAKE ADOLESCENTA

Prva kvaliteta koja se traži jest željeti sebi dobro, istinski voljeti sebe. Zapravo je malo ljudi koji istinski vole sebe. Narcist je mladić koji je zaljubljen u sebe. Međutim, prava istina o njemu je da on zapravo ne voli sebe. To je paradoks. Narcist ne voli sebe. On je zaljubljen u čahuru kojom je sakrio svoju nemoć. Narcist u biti mrzi sebe. U jezgri svoje osobnosti on trpi od osjećaja manje vrijednosti. On je jadan jer je zaljubljen u iluziju, u nerealnu sliku o sebi.

Prema tome, mladima treba pomoći da sebe dobro upoznaju, da se prihvate i zavole onako kako ih Bog sam voli. A tko sebe voli, taj sebe disciplinira kako bi mogao ostvariti neslućene potencijale skrivene u vlastitoj osobnosti. Tko sebe ne voli, taj sebi svašta dopusti. Tko krene širokim i udobnim putem, taj sebe odvede u propast.
Kad se spolni užitak idolizira, on se tada demonizira. A demon laže i ubija.

Nadalje, druga oznaka potrebna mladima za uspješno usvajanje moralnog modela ponašanja na području spolnosti jest intelektualna i afektivna zrelost. Svojom inteligencijom mladi bi morali shvatiti da im se želi dobro kad se od njih traži da žive moralno i čisto svoju spolnost. Osim intelektualne, potrebno je da mladi imaju određeni stupanj i emocionalne inteligencije. Oni bi morali steći ispravan stav prema emocijama, a to znači da nauče ne potiskivati emocije, niti ih nekontrolirano izražavati, nego se suočavati s njima, prepoznavati ih i nastojati ih izraziti s kontrolom.

Da bi se moglo pozitivno djelovati na mlade, potrebno je da oni sami imaju ispravnu i pozitivnu životnu filozofiju. Za općeljudski, psihološki, a napose moralni i duhovni napredak prijeko je potrebno da mlada osoba pravilno misli i bude otvorena za svijet vrijednosti i krjeposti. Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: "Braćo, preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja" (Rim 12,1).

Svaka naša promjena, svako usvajanje moralnih vrednota počinje najprije u našim glavama, bolje rečeno u našem razumu. Zato je silno važno učiti mlade da ispravno razmišljaju, da usvoje zdravu životnu filozofiju koja ne bježi od žrtve i križa. Psihološki zdrava osoba bježi od iluzije, a neurotik bježi od žrtve i križa. Što je osoba zrelija i stabilnija, ona lakše shvaća da nema istinske sreće i napretka bez odricanja. Što je osoba psihički labilnija i nesigurnija u sebe, ona se boji žrtve i odricanja, ona je rob užitka.

Vrlo važna oznaka odnosno kvaliteta koju je potrebno da mladi imaju kako bi se moglo na njih pozitivno djelovati jest spremnost da se prihvati i živi istina. Istinu, međutim, nije lako prihvatiti jer ona najprije zaboli, jer otkriva rane, pokazuje ono što jest, a sve to čini zato da izliječi. Ono što nas boli to nas i liječi. Istina koja nas zaboli ima moć da nas i ozdravi. Samo treba imati veliku dozu poniznosti da se prihvati istina i da se izdrži bol koju nam zadaje kad nam počne skidati maske i razne oklope kojima smo skrivali svoje pravo stanje pred Bogom i ljudima.

Naučiti mlade da žive u istini najbolji je način da usvoje moralno ponašanje na svim područjima, pa tako i na spolnom.

ISKUSTVA ZALJUBLJENOSTI I PATNJE

Vrijeme adolescencije je vrijeme dozrijevanja čitave osobe, napose na području afektivnosti i seksualnosti. Spolna uzdržljivost u tome razdoblju života mladih ljudi pomaže njihovu cjelokupnom dozrijevanju. Razdoblje adolescencije je vrijeme stvaranja dubokih afektivnih veza i zaljubljivanja. Ta su iskustva dvostruke naravi: s jedne strane bude se najplemenitiji osjećaji ljubavi i prihvaćanja, a s druge strane upravo u tome razdoblju doživljava se i more patnje upravo zbog iskustva zaljubljenosti. Zašto je to tako? Ljubav i patnja idu zajedno. To je lijepo izraženo u mnogim ljubavnim pjesmama. Razlozi za to su višestruki.

Prvi izvor patnje: čežnja za apsolutnom ljubavlju. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i spasio ga je po ljubavi Kristovoj. Duh Sveti ulijeva ljubav Božju u naša srca. Čovjek se vraća Bogu po ljubavi. Bit ćemo suđeni na Sudnjem danu po ljubavi. Čovjek je najviše gladan ljubavi. Na ovome svijetu čovjek susreće razne ljubavi, ali duboko u svom srcu osjeća i doživljava da ga ništa ne može u potpunosti zadovoljiti. Prema tome, kad se osoba zaljubi, otvore se bezdani njezine duše, ona osjeti ljepotu ljubavi i poželi odmah dohvatiti svu ljubav, odnosno poželi imati vječnu, neprolaznu ljubav.

Međutim, duši odmah postane jasno da to ne može dobiti od osobe u koju se zaljubila i koju iskreno voli. I to je glavni izvor patnje i duševnih boli u ljubavi. Otvorena je rana koju samo Božja ljubav može zacijeliti svojom ljubavi. Međutim, osoba toga nije uvijek svjesna pa zadovoljenje traži od osobe u koju se zaljubi. Budući da to od nje ne može dobiti, osjeti se neshvaćenom i zato pati. Rješenje je u tome da osoba shvati da će glad za vječnom apsolutnom ljubavi biti zadovoljena tek od Boga, i to u vječnosti. To bi osobu trebalo potaknuti da više vjeruje Bogu, da ga više ljubi i da bude realnija u svojim očekivanjima od osobe u koju se zaljubila.

Drugi izvor patnje: kršenje Božjih zapovijedi. Na početku, tj. u nastajanju svaka je ljubav čista. U zaljubljenosti ljubav se doživljava kao vječna i ona takva i jest dok je čista i u skladu s Božjom voljom. Nažalost, vrlo brzo se sve više umiješa tjelesna požuda, sebični interesi, želja za sjetilnim užitkom, želja za spolnim odnosima. A kad se prekrši volja Božja i norme koje je Bog dao da se sačuva ljubav, onda se iz te ljubavi povuče božanski element ljubavi.

A budući da je afektivna ljubav po svojoj naravi mješavina ljubavi i mržnje, kad se iz te ljubavi povuče božanski element, onda se u toj ljubavi aktivira skrivena mržnja i onda se ostvari ono što kaže ona pjesma: "Od mora ljubavi ostade samo sol." Ta skrivena mržnja ubija ljubav i osobe počnu patiti i optuživati jedna drugu za nestanak ljubavi. Bog je dao svoje norme i moralne principe da štite božansku ljubav koja je jedina kadra sačuvati ljudsku ljubav od propasti.

Treći izvor patnje: aktiviranje potisnutih bolnih emocija. Patnja u ljubavi, posebno u razdoblju zaljubljenosti dolazi također od aktiviranja potisnutih bolnih emocija iz najranijeg djetinjstva. Većina djece je doživljavala razne strahove od napuštenosti, bila su zanemarena ili čak maltretirana u svome djetinjstvu. Te bolne emocije morale su biti potisnute da dijete može preživjeti i normalno se razvijati. Međutim, kasnije kroz život, kad se počnu događati dublji zahvati u ljudskoj duši, npr. kad se osoba zaljubi, onda se pokrene ocean emocija u njezinoj duši. A to znači da se tada aktiviraju sve potisnute bolne emocije i strahovi od napuštenosti, potisnuta agresivnost, mržnja i sve druge pozitivne, ali i negativne i bolne emocije. To osoba onda doživljava kao veliku patnju i često ne zna kako s time izići na kraj.

Osim toga, u razdoblju zaljubljenosti, a i kod prave ljubavi, osoba se ponaša spontano, odnosno osjeti u sebi slobodu da smije biti ono što jest, jer je povjerovala da je ljubljena osoba voli i prihvaća takvu kakva jest. Zato je to razdoblje tepanja i maženja. Aktivira se u nama zaboravljeno dijete koje se želi maziti, koje voli tepanje, koje voli pokazati i svoju infantilnost. Međutim, upravo ta činjenica često zagorča život onima koji se vole ili su zaljubljeni. Naime, u časovima kad osoba osjeti da smije biti ono što jest, ona nesvjesno izrazi sebe, svoje nesvjesne potrebe i strahove. Najčešće se u razdoblju zaljubljenosti na infantilni način aktivira ljubomora koja mnogim zaljubljenicima zagorča život, a nerijetko i uništi najljepše osjećaje zaljubljenih srdaca.

Na kraju recimo još i to da se burne emocije aktivirane u razdoblju zaljubljenosti kod normalnih osoba najčešće same od sebe smire. Važno je ustrajati u vrijeme tjeskobe i ne činiti gluposti kad je teško dok se emocije ne smire. Dakle, ako nečija zaljubljenost nije nakon određenog vremena (obično oko šest mjeseci) prerasla u autentičnu ljubav ili jednostavno nestala, onda se osoba treba ozbiljno zapitati što se to događa s njom!

(završetak slijedi)

- 09:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak


SPOLNI ODGOJ - MORALNI ASPEKTI
O programu spolnoga odgoja u našim školama bilo je mnogo komentara i upita na ovom blogu. Upravo kao što se u našoj javnosti već odavna od tome vodi rasprava. Bloger @svinjce je izravno tražio odgovor o razlici između GROZD-ova i Forumova programa. Ne htijući "izmišljati toplu vodu", budući da se o tome pisalo i s katoličkoga aspekta, našao sam jedan takav stručan tekst koji ovdje donosim u skraćenu obliku.

Odgajati danas mlade za moralno ponašanje na spolnom području veoma je teško i nezahvalno, a s druge strane prijeko potrebno. Danas je teško odgajati jer, prema riječima pape Ivana Pavla II, naša bi civilizacija trebala biti svjesna da je bolesna civilizacija koja u čovjeku rađa duboka iskrivljenja. "Razlog se tomu nalazi u činjenici da se naša civilizacija istrgnula od pune istine o čovjeku, od istine o tomu što su muškarac i žena kao osobe". Zato se ispravni spolni odgoj može događati samo u kontekstu potpune istine o čovjeku.

NARAV LJUDSKE SEKSUALNOSTI

Ljudska seksualnost je kompleksna stvarnost koju nije lako opisati ni dešifrirati njezin govor koji se očituje na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Ipak, može se reći da u naravi ljudske seksualnosti na poseban način iskaču dvije glavne oznake: svudašnjost i plastičnost. Zahvaljujući tim karakteristikama, simbolizam sadržan u ljudskoj spolnosti može izraziti emocije i odnose koji nisu nužno seksualne naravi.

Svudašnjost seksualnosti znači da ona prožima svaku ljudsku stanicu, prisutna je i u svijesti i u podsvijesti, i kao takva može poslužiti da se preko nje izraze mnoge druge potrebe, a ne samo one koje su povezane sa seksualnošću. Ljudska spolnost, slikovito rečeno, "oboji" sve međuosobne odnose jer je njezina prisutnost vrlo snažna u afektivnom svijetu i životu svake osobe. Budući da je u odnosu sa svim ostalim potrebama, seksualnost se može vrlo lako udružiti s njima, a da osoba toga nije ni svjesna.

Svudašnjost seksualnosti hoće reći kako se jedan problem u bilo kojem području osobe može vrlo lako izraziti kroz seksualnost, koja u toj perspektivi izgleda kao velika rijeka koja prolazi kroz čitavu osobu i tako može primiti sve ostale male rijeke ili potoke koji se ulijevaju u najbližu veliku rijeku. Male rijeke i potoci u toj perspektivi simboliziraju ostale konflikte i neriješene probleme kojih osoba često nije ni svjesna.

Plastičnost seksualnosti, kao njezina druga bitna značajka, omogućuje da seksualno izražavanje može biti motivirano stvarima koje nemaju veze sa seksualnošću, nego im ona služi samo kao sredstvo izražavanja (kao plastelin koji se može vrlo lako po želji oblikovati). Ono što se izvana vidi i primjećuje jest seksualna želja ili ponašanje, ali korijen takvog ponašanja treba tražiti u drugim sferama osobe.

Ono što spomenuta tvrdnja želi izraziti najbolje će se vidjeti u sljedećem primjeru: osoba koja se boji otvoreno izraziti svoje emocije, posebice ako nema hrabrosti izraziti svoju agresivnost na prihvatljiv i kontroliran način nego je potisne u podsvijest, ona će, kad se nagomila, postati dinamički vrlo aktivna i tražit će sebi kanal da se izrazi i tako smanji nutarnju napetost. Vrlo često baš preko seksualnosti (masturbacija, spolni čin ili razne vrste perverzija na seksualnom području) osoba traži i nalazi način i priliku da izrazi svoju potisnutu srdžbu, neprihvaćenu agresivnost, potisnutu želju za osvetom, osjećaj manje vrijednosti kao i razne druge konflikte.

Razna prisilna ponašanja na području seksualnosti uzrokovana su potisnutim sadržajem u podsvijesti koji nisu nužno seksualne naravi. Takvoj se osobi može pomoći ako se otkriju nesvjesne potisnute potrebe i razni konflikti koji najčešće imaju agresivno obilježje. Dovođenjem potisnute srdžbe u svijest, njezino prihvaćanje i kontrolirano izražavanje rasteretit će nutarnju napetost i osoba će i na spolnom području osjetiti oslobođenje od prisilnog ponašanja.

MORALNOST U SLUŽBI CJELOVITOG OSTVARENJA OSOBE

Osnovna istina o čovjeku glasi da je on stvoren na sliku Božju. Bog ga je obdario razumom i slobodnom voljom kojom sebe usmjerava i, ovisno o svome ponašanju, sebe ostvaruje ili se degradira kao osoba. Čovjek je, nadalje, istočnim grijehom ranjen, ali je milošću Isusa Krista i snagom Duha Svetoga obnovljen i ponovno usmjeren prema Bogu kao svome konačnom cilju. Da postigne taj cilj prema kojemu iznutra teži, čovjek mora živjeti moralno, tj. mora uskladiti svoj život s voljom Božjom. A volja Božja je naše posvećenje i naše maksimalno ostvarenje. Drugim riječima, čovjek će postići najveću moguću sreću kad živi moralno ostvarujući tako plan koji Bog ima s njime.

Vrlo važan segment čovjekova života odnosi se na njegovu seksualnost. Ona prožima osobu u svim njezinim razinama. Čovjek je seksualno diferenciran na tjelesnoj, psihološkoj, društvenoj pa i duhovnoj razini. Budući da spolnost prožima sve slojeve osobnosti, od velike je važnosti da je čovjek ispravno shvati, pravilno se prema njoj postavi i otkrije njezino temeljno usmjerenje i svrhovitost. Drugim riječima, prijeko je potrebno da ponašanje na spolnom području bude moralno, tj. u skladu s planom koji sam Bog ima s ljudskom spolnošću.

Koji je plan Bog imao kad je čovjeka stvarao kao spolno biće? Biblija kaže "muško i žensko stvori ih". Temeljno značenje ljudske spolnosti je poziv na ljubav. "Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku..., Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je, dakle, temeljni urođeni poziv svakog ljudskog bića." Stvorivši čovjeka kao spolno biće, kao muško i žensko, Bog je - da tako kažemo - pomogao čovjeku da lakše izađe iz sebe, da sebe daruje drugome, da voli drugoga. Spolnost pomaže čovjeku da, izlazeći iz sebe, dariva drugima ljubav vlastitog bića. Spolnost realizirana u braku sudjeluje u Božjem stvaralačkom planu pozivanja novih ljudskih bića u život.

Spolnost realizirana u djevičanskom životu, odnosno celibatu otkriva eshatološku dimenziju osobe koja će u Bogu naći svoje konačno ispunjenje. Spomenuto poslanje spolnost će moći izvršiti tek onda kad bude pod moralnom kontrolom. Spolnost koja izbjegne moralnoj kontroli postaje destruktivni element koji vodi degradiranju ljudske osobe jer je zatvara u vlastiti egoizam i onemogućuje njezino ostvarenje prema volji Božjoj. Tko sebi želi dobro, taj disciplinira i podloži moralnoj kontroli svoju seksualnost. Tko ne voli sebe, taj živi u neredu, kako psihološkom, tako i moralnom.

KVALITETE I OSOBINE ODGOJITELJA

Da bi adolescent prihvatio ispravni nauk i model moralnoga spolnog ponašanja, potrebno je da sam predavač - odgojitelj bude moralna osoba koja živi one vrednote koje predlaže mladima. Prvi i najvažniji uvjet dobrog odgoja i pozitivnog utjecaja na mlade jest da sâm odgojitelj, predavač, katehet, profesor, liječnik bude moralno izgrađena i afektivno, a ne samo intelektualno zrela osoba, da živi ono što propovijeda. Druge kvalitete koje se traže od odgojitelja jesu objektivno znanje i stručnost, zatim karizmatičnost.

Ostale osobine potrebne da netko bude dobar odgojitelj jesu: strpljivost, blagost, odlučnost, povjerenje, vjera, čvrsto pouzdanje te iznad svega nesebična i autentična ljubav prema onima koji se odgajaju. Uz blagost treba spojiti i odlučnost. Konačno, bez povjerenja nema odgoja. A povjerenje se stječe tako da sami imamo najprije povjerenje u druge, da im vjerujemo i da ih volimo. U konačnici sve se opet svodi na ljubav. Ljubav je sve. Bog je ljubav.

(nastavak slijedi)


- 16:34 - Komentari (25) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak


ŠTO MOŽEMO UČINITI ZA OBITELJI PEZELJ I ŠUŠNJARA?
POZIV NA VRHUNAC (KRŠĆANSKE) HRABROSTI!

Petar Pezelj, brat nesretnoga Luke, koji je ubojstvom Triljanke Kristine unesrećio sebe te u crno zavio njezinu i svoju obitelj, uputio je preko medija u ime svih članova svoje obitelji iskrenu sućut Kristininoj obitelji. U pismu isprike (JL, četvrtak 17.01.08.) Pezelji doslovce kažu: "Molimo bar mali oprost za bol i tugu koju smo stvorili u njihovu domu, u njihovim srcima do kraja života. Još jednom molimo oprost iako znamo da ne možemo puno utjecati na vašu veliku patnju i bol."

U rukom pisanu pismu Pezelji ističu da im je svima teško i još ne vjeruju da je član njihove obitelji mogao napraviti tako nešto. Naglašavaju da i oni sami u obitelji osjećaju veliku bol i tugu nakon strašnoga čina, zato što od srama ne smiju ni izići pred ljude, prijatelje, nigdje, a također i zato što i sami moraju živjeti cijeli život s golemom boli u svojim srcima i suosjećati s obitelji Šušnjara.

Dakle, sada kada je i druga strana nakon prvotnog šoka otvorila dušu i – što sigurno nije bilo nimalo lako – odvažila se izići iz i medijske samoizolacije, valja sve pogledati i procijeniti smireno. Prvo, nema nikakve dvojbe da je obitelj Šušnjara bačena u neizmjernu tugu i bol, njer njihovu im Kristinu nitko i ništa ne može vratiti tjelesno među njih. Ipak, imajući na umu sve okolnosti i emocije, iskreno treba reći da je i posljednji čin obitelji Pezelj doista velika humana i kršćanska gesta. Bez obzira što se može reći i da je to minimum korektnosti koji treba učiniti, ipak se mora na sve to gledati realnije. Jer kao što je teško oprostiti uvredu i naneseno zlo, također ne postoji ništa teže od kajanja i traženja oproštenja.

Također, želim istaknuti da je velika i pohvalna hrabrost Kristinina oca Ivice, koja se već pokazala i u onim prvim emotivno još težim trenutcima. Jer valja doista čestitati čovjeku koji samo pet dana nakon neizmjerno bolnoga gubitka potpuno mirno i s poštovanjem prima takvu sućut i ispriku. Premda se izjasnio da se "ne može nikako izbrisati, zaboraviti ni oprostiti" ono što je učinjeno njegovoj obitelji, ipak je i u njegovu držanju i u riječima očita spremnost i snaga da oprosti.

Mislim da to držanje obitelji Šušnjara nije obično "ljudsko", nego je na djelu – i s vremenom će biti još više – kršćanska otvorenost mogućnosti oproštenja, iako je ono sada još uvijek teško i izgleda nemoguće, jer rana još nije zacijeljena. Premda se kaže da "vrijeme liječi rane" – što se u mnogim slučajevima doista i ostvaruje – valja naglasiti da pravo zacjeljivanje koje ne ostavlja nikakva ožiljka na duši (sjećanje i pamćenje je nešto drugo!) nije moguće samo običnim ljudskim silama.

Taj herojski čin moguće je postići samo Kristovom milošću. Štoviše, potpunim predanjem u Božje ruke i njegovu volju, Kristovom snagom i ljubavlju izliječene duše jednom u budućnosti mogu postati čak i najveći prijatelji! To se može dogoditi i obiteljima Pezelj i Šušnjara! Netko će to proglasiti čudom, a netko će reći da je to drska nebuloza i suluda ideja! Ali to nije čudo ljudski gledano, nego čudo Božje ljubavi, jer takvih se "čuda" već mnogo dogodilo, pa i u ne tako davnoj (ratnoj) prošlosti.

Zato ih ne smijemo prepustiti zaboravu kad više ne budu "vijest", nego je silno potrebno stalno moliti za obje obitelji, da ne klonu duhom, da im Gospodin svojim svjetlom vrati radost u život i duše... Na poseban način treba moliti za počinitelja zločina (Kristina, siguran sam, kao anđeo za nj već moli!) da u svome srcu osjeti iskreno kajanje i spremnost za okajavanje zločina te strpljivo podnošenje kazne. Njegovoj obitelji je na poseban način teško, i zato bi bilo potpuno neljudski i nekršćanski dodatno ih kažnjavati prezirom, osuđivanjem, izolacijom... Osim toga, obitelji Pezelj potrebna je i materijalna pomoć, jer su iznenada ostali bez svojega glavnog uzdržavatelja...

Zato se usuđujem predložiti upravo Areni – koja je mnogo puta izišla ususret potrebnima – da svim ljudima dobre volje uputi poziv za pomoć obitelji Pezelj! Siguran sam da će i moji blogeri s razumijevanjem prihvatiti ovu (posebno molitvenu) inicijativu pa svima unaprijed zahvaljujem sa sigurnošću da će im Gospodin uzvratiti! Jer i Biblija nam jamči da "Bog voli vesela darivatelja"! A djelotvorna ljubav prema onima koji nam čine zlo, ne samo da je vrhunac (kršćanske) hrabrosti, nego i – zadaća Kristovih učenika!


- 00:25 - Komentari (28) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota


HRVATI BI OPROSTILI SRBIMA!
OHRABRENJE U EKUMENSKOJ MOLITVENOJ OSMINI

Novi broj Glasa Koncila (broj 3, od 20.1.2008.) donosi osvrt na priloge u znanstvenom časopisu "Društvena istraživanja" (studeni-prosinac 2007.). Riječ je o pomirenju i opraštanju nakon Domovinskoga rata. Obavljeno je veliko istraživanje na respektabilnom uzorku od 1023 građana kako bi se saznalo koliko su hrvatski građani spremni na oprost i pomirenje te u kojoj vezi stoje religioznost i opraštanje.

Jesu li Hrvati nakon Domovinskog rata postali osvetoljubivi? Odgovor na to i na druga pitanja dali su znanstvenici Goran Milas, Ivan Rimac i Nenad Karajić u studiji "Spremnost na oprost i na pomirenje nakon Domovinskoga rata".

Rezultati istraživanja uvjerljivo su pokazali da se Hrvati osjećaju kao žrtve. Tako čak 86,2 posto ispitanika smatra da je hrvatski narod u izrazitoj mjeri bio žrtva Domovinskoga rata, dok zanemariv broj, tek manje od jednog postotka, smatra da se hrvatski narod u cjelini ne može smatrati žrtvom protekloga rata.

Hrvati su u vrlo velikome postotku, njih četiri petine, spremni oprostiti. Pritom treba istaknuti da se radi o uvjetnom oproštenju - odnosno pod uvjetom nadoknade štete i/ili isprike. Oko 8% Hrvata neprijatelju je spremno oprostiti bezuvjetno. Vrlo mali broj ispitanika zagovarao je osvetu, njih tek nešto manje od 6%. Istraživanje je, stoga, pokazalo da su još 2000. godine Hrvati kao žrtve Domovinskoga rata daleko snažnije bili spremni na oproštenje nego na osvetu.

U sklopu istoga istraživanja, piše Glas Koncila, znanstvenici Gordan Črpić i Ante Vučković analizirali su povezanost između religioznosti i opraštanja. Sudeći prema rezultatima, pred kršćane su stavljeni vrlo visoki zahtjevi. Tako više od 90% hrvatskih građana smatra da kršćanin mora vjerovati u Boga, pomagati siromašne, glasovati po savjesti, a potom slijede zahtjevi odgajanja djece u vjerskom duhu, davanja krvi, ne biti ni s kim u svađi, opraštati onima koji nanose bol...

Ono što iznenađuje jest da značajno manje kršćana koji su praktični vjernici smatraju da biti valjanim katolikom znači moliti za Srbe koji su počinili ratne zločine. Istraživanje je pokazalo i da kod praktičnih vjernika opada konzistentnost radikalnih kršćanskih zahtjeva kad se oni spuste na egzistencijalnu razinu.

Građani Hrvatske u velikoj mjeri smatraju da Katolička Crkva pozitivno utječe na procese pomirenja i opraštanja (više od 60%), dok osjetno manje njih vidi taj pozitivni utjecaj kod Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice. Štoviše, dobar dio građana smatra da oni nimalo ne pridonose tim procesima (više od 30%).

U daljnjem tumačenju istraživači su naveli da oni građani koji češće pohađaju vjerske obrede češće smatraju da Katolička Crkva pozitivno pridonosi procesima opraštanja i pomirenja. Isto tako, zanimljivo je da za razliku od građana s višim obrazovanjem građani nižega obrazovanja (samo s osnovnom školom ili bez nje) relativno više smatraju da vjerske zajednice pozitivno pridonose procesima pomirenja i opraštanja u Hrvatskoj. Razlog tomu je što obrazovaniji dio pučanstva možda ima veća očekivanja od vjerskih zajednica, a upitna je i njihova razina informiranosti o realnim prinosima i pojedinim stavovima.

Rezultati istraživanja pokazali su da su katolički biskupi, župnici i svećenici relativno najspremniji promicati oproštenje i pomirenje na hrvatskim prostorima.

Unatoč spomenutim rezultatima, općenito je u populaciji hrvatskih građana, pa onda i vjernika, prisutno veoma rasprostranjeno pozitivno raspoloženje za uspostavu kontakata s drugom stranom među pojedinim vjerskim zajednicama. Pritom treba istaknuti da su sami vjernici, a i građani, skeptičniji oko bližih intenzivnijih susreta u liturgiji i zajedničkim molitvama. Hrvatski građani, smatraju istraživači, imaju negdje u svijesti da među pojedinim vjerskim zajednicama postoje i bitne razlike upravo u pogledu liturgije i dubljega vjerskog života i da tu nije moguće tek banalno unificiranje niti ga građani očekuju.

Na pitanje "Kako gledate na susrete visokih predstavnika Katoličke Crkve s visokim predstavnicima Pravoslavne Crkve?", istraživanje je pokazalo da tri četvrtine svih kategorija vjernika smatra opravdanim takve susrete, a gotovo 50% praktičnih vjernika smatra da su takvi susreti potrebni zbog ekumenskog dijaloga. Črpić i Vučković istaknuli su upravo te rezultate jer "prateći medije u Hrvatskoj mogao bi se steći sasvim drugačiji dojam".

U studiji se zaključno napominje da oproštenje vjernici nazivaju Božjim darom i njegovom milošću, dok će nevjernici govoriti drugim rječnikom, onim o povratku samom sebi te o osjećaju oslobođenosti.

Dakle, vrlo ohrabrujuća vijest općenito, a poglavito za ovu ekumensku molitvenu osminu. Svakom je vjerniku zadaća moliti i raditi za jedinstvo Crkve, kako bi kršćani bili uvjerljiviji u naviještanju Radosne vijesti i kako bi se ostvarila Isusova molitva da svi Njegovi učenici "budu jedno"!

Cjelovito izvješće može se pronaći na portalu GK:www.glas-koncila.hr

- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak


BLOGOJAVLJENJE
Prvi Don Blogov rođendan:
17.01.2007.-17.01.2008.

Prvi pozdrav prijateljima & posjetiteljima: PAX (i Pilić)!

Priznajem - prijatelj me je nagovorio! Dakle, nisam kriv! Ali on je novinar - neću vam otkriti njegov ID (premda je jedno od tih slova inicijal njegova imena) - i bio je vrlo sugestivan pa sam popustio i bez velika razmišljanja. A kad mi je prije više od pola godine to predložila jedna (pazite tko!) - redovnica, puknuo sam od smijeha. No dobro, kaj ću sad?
Protrčao sam malo - doduše ne tek sada prvi put - kroz blog-šumu i vidio doslovce svašta. Zamalo sam odustao - bez obzira na simpatičnu mogućnost ovakva načina komuniciranja. Najme kaj (govorio je stari Joža Horvat), prvi dojam mi je bio da sam na tribinama nogometnog stadiona, gdje nekoliko desetaka tisuća ljudi navija za isto toliko momčadi na terenu - zapravo, svatko za sebe. Budući da sam i ja sada ušao na te 3bine netko može reći kako sam samo potvrdio tezu da je teško izbjeći ovu "zarazu".
Ali zapravo veliku (možda najveću) zaslugu za ovaj moj izlet ima novinar Slobodne Dalmacije (ni kriv ni dužan, jer se nismo ni vidjeli ni čuli) Damir Pilić. Razljutio me je žestoko njegov jučerašnji komentar u toj novini, u kojem hvali jednog znanstvenika koji je potvrdio njegovu (tj. Pilićevu) tezu da "svi bolujemo od PTSP-a". A taj strani znanstvenik reče da sve balkanske zemlje, a posebno Hrvatska, boluju od svojevrsnog PTSP-a! A to je ipak nešto drugo od onoga što mali "pilić" priželjkuje! Zapravo takva "pileća" budalaština je zapravo najbolji dokaz da Pilić stvarno ima neke znakove PTSP-a. Kao što stanari specijalnih ustanova u Vrapču i Jankomiru ne razlikuju od sebe one što ih gledaju kroz prozor ili rešetke. Usporedba je malo nategnuta i drastična ali je prikladna.
Volio bih čuti mišljenje barem još nekog od Pilićevih "pacijenata". U svakom slučaju, ne samo ovaj put nego kao bezbroj puta prije, siguran sam da će se većina složiti da se kratica PTSDP može pročitati kao: Post Traumatski Sindrom Damira Pilića! Ja mu pak želim dobro zdravlje i brz oporavak (ako krene na terapiju - najbolje: logoterapiju = liječenje smislom)!

(00:34)

...........................

Eto, dakle, tako je sve započelo. Bio je to moj prvi post na ovom blogu, prije točno godinu dana... Sada sam najednom zatečen kako je to sve brzo proteklo... Ipak, evo nekoliko zanimljivih pojedinosti iz Don Blogove (ne samo moje!) aktivnosti...

U proteklih 365 dana objavio sam (osim ovoga) ukupno 174 POSTA različita sadržaja i dužine – najmanje u siječnju 2007. (četiri, kada sam i otvorio blog), a najviše u ožujku prošle godine (21).

Poznato je čime se većina blogera ponosi, pa stoga mogu istaknuti da je posebna i dodatna vrijednost ovoga bloga 7.277 KOMENTARA (& možda još svega dvadesetak izbrisanih, prije nego sam blokirao "anonimne", jer su bili prostački uvredljivi i nepodnošljivo nekulturni). Toliki broj pisanih osvrta (pohvala, pokuda, mišljenja, pouka, negodovanja, uputa, kritika, polemika, uvreda, poticaja &td...) kreiran je zahvaljujući vama blogerima, ali u prvom redu onima koji su bili na mene "nabrušeni" odnosno potaknuti nečim provokativnim u postu.

U istom razdoblju ovdje je kliknulo više od 120.000 POSJETITELJA (bez onih prije stavljanja brojača). Na njih se također dijelom odnosi ono što sam naveo za komentatore. Svakako, znadem to iz drugih izvora, mnogo je više usmenih pozitivnih reakcija na moje postove nego među komentatorima na blogu. Naime, u mnogim i različitim susretima s ljudima oni mi sami to potvrđuju, a većina od njih samo su ČITATELJI, tj. uopće nisu blogeri niti imaju naviku ostavljati pisane komentare. A takvih (kao i onih koji pišu komentare) imam na svim kontinentima "globalnoga sela".

Želim istaknuti i četiri posta koja su izazvala najviše komentara. To su: SMRTNI "BARR-CODE" I NA HRVATSKIM ŽENAMA?! (277), 31.05.2007; LEZMIJSKI POLJUBAC – VELIKI OTROV NA MALOJ SCENI (221), 26.04.2007; PEPELNICA (168), 21.02.2007. i KORIJENI THOMPSONOFOBIJE (147), 2006.2007.

S tim u svezi mogu reći da su se vremenom neke teme nametnule kao dominantne. Među njima se ističe sljedećih pet područja/tema:
1. Bog (vjera–nevjera, ateizam...); 2. Crkva (kršćani, katolici, dobri/loši vjernici... "Bog/Krist DA, Crkva NE!", "srednji vijek", svećenik: službenik svetoga ili predstavnik "transnacionalne korporacije"..., vjeronauk u školi i/li u crkvi...); 3. Spolnost (seks, pobačaj, kontracepcija, brak, obitelj, odgoj...); 4. Glazba (estrada, tzv. zvijezde, droga, idoli...); 5. Politika (hrvatska i svjetska, s odrazom na život, općenito život pod utjecajem raznih "vanjskih" zbivanja...

Među četiri udarna mjeseca – upravo po broju komentara - bila su veljača (bez premca, što je uzrokovano objavom vijesti u Jutarnjem listu o pokretanju ovoga bloga kao senzacijom), zatim travanj, svibanj i lipanj prošle godine.

Što još reći? Iskreno, teško mi je u ovom "slavljeničkom" trenutku iznijeti odnosno opisati sve što sam proživio od lanjskog blagdana Sv. Antuna Pustinjaka. I danas sam pod onim prvim dojmovima općenito o blogu, kad sam ostao gotovo šokiran brojem blogera, osobito mnoštvom djece i mladih koji ovaj medij koriste za komunikaciju ili razbibrigu. No posebno me, s jedne strane, zaprepastila količina negativne energije odnosno mnoštvo okultnih i gotovo sotonističkih sadržaja, a s druge strane, premali broj stranica sa zdravom duhovnošću odnosno neshvaćanje kolega svećenika i katoličkih intelektualaca na koliko se sve načina pozitivno može blog (is)koristiti...

Duboko u duši i sjećanju mi je i tjeskoba koju sam osjetio nakon što se na mene sručila golema lavina pogrda, blata i pljuvanja... kao i ozbiljna odluka da sve izbrišem i od svega odustanem... Sada mi je drago da sam prebrodio krizu i ustrajao, a to moram zahvaliti upravo vama blogerima (i ostalim čitateljima), jer ste me ohrabrili i doslovce "spriječili" od "dezerterstva" (pa čak i oni koji nisu bili moji istomišljenici)!

Na kraju, kao nekakav (vrlo nepotpun i... ?) zaključak, želim još jednom svima zahvaliti (što se odnosi i na Blog.hr – koji me je odmah stavio na Cool listu), na podršci i suradnji... svima bez razlike... ne želeći doista nikoga izostaviti (premda, što je vrlo zanimljiva rijetkost i što neki ne vjeruju, od svih blogera koji su moji gosti poznajem dobro samo jednoga!). Drago mi što je ova Don Blogova "virtualna župa" osnovana i što je okupila toliki broj "vjernika"... Žao mi je ako sam nekoga uvrijedio (nisam doista imao tu namjeru!), a posebno mi je drago ako sam kome pomogao lijepom riječju ili dobrim savjetom te otvorio pogled prema Svjetlosti i Vedrini...

U ovoj prigodi neću se upuštati u analizu služi li blog nekome kao nekakav ventil... je li on i koliko je možda prikladno sredstvo za evangelizaciju... itd.&its... u svakom slučaju blog je izvrsna prigoda za razbijanje dosade u višku slobodnog vremena (onima koji ga imaju!), sjajna mogućnost za vježbanje komunikacije i oplemenjivanje kulture dijaloga (kroz diskusije, debate, polemike...) što kod nas baš i nije na zavidnoj razini...

Dakle, u
Beskrajno
Laganoj
Očaranosti
Govorenjem
- čitamo se i dalje! I idemo dalje (kroz "virtualnu pustinju") s duhovnom podrškom i zagovorom Bl. Ivana Merza i Bl. Alojzija Stepinca kao i današnjega Sv. Antuna Pustinjaka!

Za sve vas svaki dan molim te svima, uz srdačan pozdrav, želim Božji blagoslov & mir i dobro!


- 16:52 - Komentari (33) - Isprintaj - #

15.01.2008., utorak


POVIJESNO "ZLATO" & "PEDAGOGIJA FRANCUSKOG KLJUČA"
Što je hrvatski strateški interes i nacionalni prioritet?

Hrvatska danas obilježava 16. obljetnicu međunarodnog priznanja u spomen na 15. siječnja 1992. kada je našu zemlju međunarodno priznalo 12 tadašnjih članica Europske unije. Međunarodno priznanje dogodilo se u trenutku kada je gotovo trećina Hrvatske bila pod okupacijom jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojba, u jeku žestokog rata, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman taj je dan označio danom "koji će zlatnim slovima biti uklesan u sveukupnu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskoga naroda".
Podsjetimo još da je Hrvatsku prvi priznao Island, 19. prosinca 1991. godine, a istoga je dana takvu odluku objavila i Njemačka. Sveta Stolica priznala je Republiku Hrvatsku 13. siječnja, dva dana prije no što su to učinile zemlje EU. Sveta Stolica je priznanje Hrvatske i Slovenije najavila još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom u kojemu se odredila prema slovenskom i hrvatskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.


Tako glasi vijest koju je lansirala Hina, a doslovce ju je jedino NOVI LIST objavio i na portalu i u tiskanom izdanju (za što zaslužuje čestitku).
Ostali hrvatski tzv. veliki novinski mediji gotovo da su ovaj spomen-dan prešutjeli. VEČERNJI LIST je o tome važnom danu donio samo u novinama na 2. stranici vrlo malu vijest (skraćenu Hininu = hinjena važnost!). JUTARNJI LIST - nigdje ništa, VJESNIK - tek malu vijest na 3. stranici, a SLOBODNA DALMACIJA je tu "formalnost odradila" tek jednom rečenicom na 5. stranici i to na crnoj podlozi!
Dakle, možemo ponoviti poslovično pitanje: PREDSJEDNIČE, ŠTO JE OSTALO OD ZLATNIH SLOVA?!

Evo što je ostalo. Većina je novina danas – na 16. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske – veliku pozornost posvetila – PROSTITUCIJI ili novom školskom programu radnoga naslova – SEKS U ŠKOLI, kao da je riječ o doista nacionalnim prioritetima i stateškim interesima Republike Hrvatske!

Vijest o ovoj drugoj temi potaknuta je uvođenjem eksperimentalnog tzv. programa zdravstvenog odgoja u dio škola u Hrvatskoj. A ona prva vijest potaknuta je ni više ni manje nego (navodnom?) izjavom zagrebačkog gradonačelnika po povratku iz Beča. Riječ je o njegovoj (navodnoj?) podršci legalizaciji prostitucije. Obrazloženje je Bandićevo "dobar potez Austrijanaca jer su tako pod kontrolu stavili taj dio kriminala, a i u zdravstvenom su dijelu napravili iskorak".

Eto toj "legalizaciji kriminala" je VL afirmativno i vrlo ukrašeno posvetio dvije pune stranice (10-11), a SD jednu gotovo cijelu o posrednoj podršci toga prijedloga u Rijeci i Dubrovniku (gdje dakle dolaze veliki brodovi puni civilnih putnika ili vojnika!). No SD je objavila i vrstan komentar na 2. stranici kojim se kritizira taj čin, s pitanjem zašto se onda po istoj logici ne bi moglo legalizirati i drogu i "sektor ubojstava"... Sjajno!

Dakle, istodobno s "obilježavanjem" gotovo prešućenog Tuđmanova "zlata" zapljusnuti smo iz svih medija vijestima o eksperimentu "seks u školi" i "seks u javnoj kući". I to – da sve bude što "ljepše" - sve u kontekstu još uvijek snažnih odjeka i komentara o nedavnom stravičnom ubojstvu djevojke Kristine "francuskim ključem" nakon pokušaja silovanja i njezina snažnog otpora - koji je jedan bloger (u stilu Bore Đorđevića, frontmena "Riblje čorbe" – što u BG-slengu znači menstrualna krv) proglasio ludošću odnosno kako se BG-rocker izjasnio: "za ideale ginu budale!"

Nasuprot takvim destruktivnim idejama mons. dr. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, na Kristininu je sprovodu pohvalio upravo njezino hrabro držanje u obrani svojega dostojanstva te istaknuo vrijednost vrline čednosti. "Kristina se pokazala spremnom radije umrijeti nego pogaziti svoje ljudsko dostojanstvo. Njezina mučenička smrt danas je najveća poruka čitavom društvu. Nije ju pokolebala ni prijetnja smrću da ostane svoja i sigurna da je u pravu, da će je sada još više voljeti i cijeniti njezini roditelji i prijatelji, znani i neznani, zemlja i nebo" – kazao je mons. Ćubelić na svetoj misi u crkvi Svetog Mihovila u Trilju prije pokopa, kako je prenijela SD.

Osim toga mons. Ćubelić je Kristinu usporedio s Anom Rukavinom koja je, kako je rekao, cijelu naciju pokrenula u nastojanju da se omogući život teško bolesnima. "Kristina nas svojom mučeničkom smrću ponovno poziva da nešto promijenimo. Poručuje da zašto je žena tako nezaštićena pred nasiljem muškaraca. Zar nije najveće poniženje za muški rod što nažalost mnogi od njih ženu shvaćaju kao igračku s kojom mogu raspolagati po svojoj volji i bolesnoj prosudbi" - kazao je mons. Ćubelić te poručio Kristininim roditeljima "da mogu biti ponosni što su odgojili dijete koje je dalo jasnu lekciju da naše ponašanje prema ženi nikada više ne smije biti ponižavanje i omalovažavanje".

Strašna je podudarnost da je upravo na dan Kristinina ukopa objavljena izjava ubojice da "kakav bi on bio muškarac da nije ništa pokušao". Upravo je tom fenomenu – kao podudarnost s današnjim "zlatnim" temama – pozornost posvetio don Živko Kustić u svojoj kolumni u JL, s naslovom OPSJEDNUTI DUHOM NEČISTIM (aludirajući na Isusove susrete s opsjednutima).

"Zar je to neki iskonski stav u svim sredinama, da je muškarac prije svega mužjak koji se koliko-toliko drži na uzdi, ali zapravo uvijek na isto misli? Hoćemo li o tome ikada znati jasno iskreno govoriti? (...) Mladić o kojemu je ovih dana u novinama riječ nije znao biti prema samome sebi iskren - odnosno kao da je mislio da mora u mislima stalno griješiti. Kao da biti muško znači bestidno misliti. Zar svaki naravni muškarac to mora? Treba li ih učiti da razlikuju privlačnost i požudu.

Mladić se ne bi morao stidjeti ni pred Bogom da mu je lijepa žena privlačna. Ako joj to pogledom ili ukusnom primjedbom pokaže, nije uvrijedio ni nju ni Boga. Dapače, počastio ih je. Jer napokon, sva umjetnost svjedoči da je lijepa žena divno Božje djelo. I žena vjerojatno tako doživljava muškarca. Privlačnost uključuje poštovanje. Žena normalno želi biti lijepa - ali ne laka. Mjeru stida nije lako odrediti - ali sigurno se ne mjeri centimetrima odjeće - ni na poslu, ni u šetnji, ni na plaži. Ne stidi se ako joj se diviš, treba samo paziti da je ne poniziš!" (JL, 15.01.2008.)

Eto opomene svim pokušajima legalizacije kriminala! Eto i lekcije svim liberalcima koji su stalno kritizirali školski program zdravstvenog odgoja udruge GROZD! Eto i recepta za odgoj budućih generacija – ako ne želimo brati gorke plodove "pedagogije francuskog ključa"!


- 23:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #

14.01.2008., ponedjeljak


BOG – RAZUM – VJERA – SUMNJA – EVOLUCIJA...
PETER SEEWALD: Ali, gdje je Bog, gdje ga možemo naći? Skriva li se on? Čini se da se Bog vrlo rijetko pokazuje. Ljudi su očajni jer misle da on s njima ne razgovara, da im ne daje nikakvih znakova i da im se ne javlja.

KARDINAL RATZINGER: On to ne čini glasno, ne bezuvjetno u obliku prirodnih katastrofa – iako one mogu biti njegov govor – dakle, Bog to ne čini gromoglasno. Ali on to ipak stalno čini. Važno je samo da prijamnik bude usklađen s odašiljačem, da se tako izrazim. U našem prosječnom načinu življenja i mišljenja ima mnogo odašiljača koji ometaju prijam tako da mi ne možemo čuti glas. Toliko smo otuđeni da ne možemo raspoznati je li to Božji glas.

Ali ja bih ipak rekao da svatko tko sluša pomnjivo, može doživjeti i osjetiti da mu Bog govori: sada mi se Bog obraća, i to mi je prigoda da ga upoznam. ON može doći iznenada, upravo u trenucima katastrofe, ako sam budan i ako mi netko pomogne da ga odgonetnem. On ne govori gromoglasno, ali govori s pomoću znakova i zbivanja u našem životu, govori kroz naše bližnje. Potrebno je malo više budnosti i zato ne smijemo dopustiti da nas okuju izvanjske, vidljive stvari.

Smiju li katolici sumnjati ili, ako sumnjaju, jesu li zato licemjeri i pogani? Kod kršćana je neobično to što prave razliku između vjerske i znanstvene istine. Proučavaju Darwina i idu u crkvu. Je li takva podvojenosti uopće moguća? Samo je jedna istina: ili je svijet stvoren za šest dana ili se razvijao milijunima godina.

- U ovako uzburkanom svijetu kakav je naš, sumnja će se neizbježno nastaniti u svakom pojedinom čovjeku. Ako čovjek sumnja, to ne znači da je on otpadnik od vjere. Ja mogu otvoreno prihvatitit pitanja koja me muče, ne napuštajući Boga i pridržavajući se bitne jezgre vjerovanja. S jedne strane, mogu pokušati pronaći rješenja za prividne proturječnosti, ali, s druge strane, imam povjerenja u to da se mogu riješti i ona pitanja na koja ne možemo naći odgovor. I u povijesti teologije još ima nerješivih problema koje ne trebamo interpretirati silom.

Uz vjerovanje ide i strpljenje. Tema koju ste upravo naznačili – Darwin, stvaranje, teorija razvoja – jest tema dijaloga koji još nije završen i koji se našim sadašnjim sredstvima u ovom trenutku i ne može završiti. Problem stvaranja svijeta za šest dana nije kamen spoticanja u odnosima između suvremene znanosti i vjerovanja. Biblija nam jasno govori da je to tek teološka shema koja ne želi jednostavno prepričati povijest stvaranja.

U Starom zavjetu nalazimo drukčije prikaze stvaranja. U Knjizi o Jobu i Knjigama mudrosti imamo pripovijesti o stvaranju iz koji se vidi da vjernici čak ni tada nisu stvaranje svijeta zamišljali tako slikovito. Stvaranje je prikazano u slikama zato da uvidimo ono što je bitno, odnosno da je svijet nastao iz Božje moći i da je on djelo Božje. Drugo je pitanje kako je to stvaranje teklo. To pitanje Biblija ostavlja otvorenim. Mislim da teorija evolucije nije otišla dalje od pretpostvke u mnogim stvarima i da u njoj ima primjesa mitskih filozofija o kojim se još moraju povesti kritički razgovori.

Mnogima ne uspijeva prijelaz od dječjega vjerovanja na vjerovanje odrasle osobe. Kako se netko tko je čitao kritičare Biblije može vratiti čistom vjerovanju?

- Takav čovjek mora naučiti da složena povijest nastanka biblijskih tekstova ne utječe na vjerovanje kao takvo. U tome je nešto drugo i nešto veliko. U toj složenoj povijesti nastanka, koja uostalom uvijek ostaje hipotetska, može se vidjeti kako ljudska svijest dobro pamti iskaze i stvarnost, koje nije izmislio sam čovjek. U trenutku kada se upoznaju ljudski čimbenici biblijske povijesti, vidi se da ne postoje samo oni, nego da tu ima i nečega drugog. Zbog toga se cijelo područje tehnike može prepustiti znanosti koja nam sa svoje strane donosi prosvjetljenje i vraća nas jednostvnom činu vjerovanja. U toj neponovljivoj povijesti nije stvarao samo čovjek, nego se tu zbilo nešto veće.

Koliko ima putova koji vode do Boga?

- Toliko koliko ima i ljudi. Put svakoga čovjeka posve je osoban i unutar iste vjere. Imamo riječ Kristovu: 'Ja sam put.' Postoji zapravo samo jedan put i svatko tko ide k Bogu, samim time nalazi se na putu Isusa Krista. To, međutim, ne znači da su ti putovi svjesno i voljno istovjetni, naprotiv - taj jedini put tako je velik da može postati osobnim svakom pojedinom čovjeku.

Tertulijan je izrekao paradoks: 'Vjerujem jer je apsurdno.' Augustin je vjerovao 'da bi spoznao'. Zašto vjeruje kardinal Ratzinger?

- Ja sam izraziti augustinac. Kao što stvaranje dolazi iz uma i kao što je i samo umno, tako je i vjerovanje tek dovršenje stvaranja. Ono je ključ razumijevanja, u to sam uvjeren. Vjerovati znači ući u razumijevanje, ući u spoznaju. Tertulijanova izreka – poznato je da on voli pretjerane formulacije - odgovara ukupnosti njegova mišljenja. On je htio reći da se Bog svijetu pokazuje na paradoksalan način u odnosu na ono što čovjek očekuje. U tome se pokazuje kao Bog. Tertulijan je bio malo neprijateljski raspoložen prema filozofiji i ja ne dijelim njegovo mišljenje, nego se slažem s mišljenjem svetog Augustina.

Jeste li i Vi izgradili neko osobno stajalište o vjerovanju?

- Nije mi potreban nikakav novi moto. Čini mi se da Augustinova misao, koju je poslije prihvatio i Toma (Akvinski; m.op.), odgovara stvarnosti. Ja vjerujem! Samom činu vjerovanja imanentno je da dolazi od onoga koji je razum sam po sebi. Podređujući se u vjeri njemu, kojega ne razumijem, znam da otvaram prava vrata koja vode k razumijevanju.

Većina ljudi našega doba ne može vjerovati ono što zna, niti zna što da vjeruje. U Vašoj osobi postoji jedinstvo mišljenja i vjerovanja, kao i cjelovitosti koju mi suvremeni ljudi, mi skeptici i zavedeni, više ne poznajemo. Kakav je to osjećaj?

- Ne usuđujem se sada suditi o suvremenom čovjeku. Ne znam jesu li ljudi danas doista rastrgani i mogu li ostvariti svoje jedinstvo. Svaki je čovjek u sebi razapet između različitih krajnjih točaka pa to, naravno, vrijedi i za mene, kao i za bilo kojega svećenika i biskupa. Interesi koje imamo, nadarenosti i nenadarenosti, znanje i neznanje ne poklapaju se s vjerovanjem Crkve u cjelini. Tako svaki čovjek, pa i ja, osjeća neku unutarnju napetost. Ne bih rekao da je to rastrganost. Vjerovanje u ono što vjeruje Crkva i spoznaja da se tome mogu povjeriti i da to osvjetljava i produbljuje moja ostala znanja jest ono što odražava unutarnje jedinstvo. Osnovni čin vjerovanja u Krista i pokušaj unošenja jedinstva u život obuzdavaju napetosti kako ne bi došlo do sloma.

U svezi s novom evangelizacijom govorili ste o nekim novim susretima pa čak i o nužnosti kršćanske revolucije. 'Novi, živi oblici kršćanske kulture' ne bi se mnogli stvoriti nekim podrobnim studijama, nego bi bilo važnije čovjeka ponovno upoznati s Kristom. Čini mi se da bi mnogo više ljudi danas htjelo vjerovati – samo kad bi moglo. To više nije tako jednostvno kao prije.

- To je bjelodano. Mi sada imamo tako puno znanja, tako puno doživljaja, a vjerovanje smatramo složenim i previše sistematiziranim, tako da mu pristup nije više lagan. Mislim da nam je potreban obrat u vjerovaju u nekoliko aspekata. Kao prvo, trebamo hrabrosti za suprotstavljanje općem uobičajenom mišljenju. Kod većine ljudi nailazimo danas na ideologiju prosjeka koja smjera k postizanju određenog životnog standarda, k mogućnosti samoostvarenja u onome što se želi, što bi se htjelo i koja smatra da je Bog ipak neka nepoznanica što se zapravo ne računa. To podrazumijeva i činjenicu da moral nastaje slučajno.

Kao što je rečeno, ideologija prosjeka u kojoj danas živimo i koja nam se iz dana u dan sve više nameće, zavodi nas i udaljuje od onoga što je bitno. S jedne strane, čovjek više ne može prodrijeti u bit, a s druge strane, osjeća kako mu nešto nedostaje. Velike kolektivne bolesti koje danas imamo počivaju na tome što u životu čovjeka nečega ima premalo i što se taj nedostatak osjeća. Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra 'normalnim' u životu čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti.

Do tog otkrića moglo bi se jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom nego s Bogom koji je čovjek. Tak kada takvo što doista uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti na posve drukčiji način. Uvjeren sam da će tada nastati i kultura vjerovanja. Važno je da to ne bude samo pojedinačna odluka, nego da se ona prenosi i drugima i bude zajednička. Onoliko koliko se bude ostvarila u životu, oblikovat će stil i kulturu življenja.

Mnogi ljudi strahuju od budućnosti. Posvuda se javlja neka histerija vezana za budućnost, histerija koja donosi grozničava iščekivanja. Nikada prije nije bilo tako mnogo završetaka ni tako mnogo početaka. Povremeno čak izgleda da se mnoge stvari ipak razvijaju pozitivno. S druge pak strane ovaj svijet, takav kakav jest, doima se kao neka velika ludnica: društvo pohlepe i luksuza pokraj siromaštva koje je u stalnom porastu, ratovi, pa i prirodne katastrofe koje nam sve češće dolaze s jasnim znakovima propasti kulture i s nestankom uvida i mudrosti. Nikada prije nije bilo tako mnogo ljudi bez oslonca, tako mnogo ovisnika, pokidanih veza, uznemirene djece, zanemarivanja zbog bijede i – to je paradoksalno – zbog blagostanja.
Gospodine kardinale, jednom ste rekli da našem svijetu ne nedostaje sposobnost tugovanja, nego sposobnosti radovanja. Ali, ne postaje li sve teže radovati se?


- Moje zapažanje – koje uostalom često iznosim – jest to da je spontana radost postala vrlo rijetka. Radost je danas opterećena sve više i više moralnim i ideološkim hipotekama. Ako se čovjek raduje, odmah se boji da će se ogriješiti o solidarnost s onima koji pate. Čovjek misli da se u ovakvom svijetu, u kojem ima tako mnogo bijede i nepravde, uopće ne smije radovati.

To mogu razumjeti. Ovdje je riječ o moralnom uvjerenju. Ali unatoč tomu, takvo je stajalište zabluda. Svijet neće biti bolji ako se prestanemo radovati i obrnuto, ako se ne radujemo zbog onih koji pate, njima to neće nimalo pomoći. Svijetu su, dapače, potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. Radost, dakle, ne isključuje solidarnost. Ako je prava, ako nije egoistična, ako proizlazi iz shvaćanja dobra, onda se ona želi samo objaviti i ide dalje. Uvijek pomislim kako u sirotinjskim četvrtima, na primjer u Južnoj Americi ima mnogo više onih koji se smiju, mnogo više radosnih ljudi nego kod nas. Vjerojatno oni, uza svu bijedu, imaju svijest o dobrome i toga se drže, to ih usmjerava i daje im snagu.

Tako mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.

A sada ću nešto reći o dvoličnosti našega doba, kako se se Vi izrazili. Postoji nova svijest o solidarnosti, o odgovornosti za čovječanstvo u cjelini, o odgovornosti za stvaranje. Ima pokreta za ujedinjenje i težnji da se solidarno djeluje u kriznim žarištima te pomogne uspostaviti mir i prevladati siromaštvo. To je ono što kao građani ovoga desetljeća (razgovor vođen u 1996. godini; m.op.) moramo vidjeti i za što moramo biti zahvalni. Iz toga se pak može vidjeti da se dobro u čovjeku ne može zartrti.

Govorili ste i o velikoj ludnici i strašnoj nebrizi. To svi vidimo. Vjerujem da su upravo masovno društvo i mogućnosti koje su nastale tehničkim ovladavanjem svijetom stvorili nove kakvoće zla. To se uopće ne može previdjeti.

Veliki je izazov svladati to omasovljenje, koje čovjeka zapravo gura u potpunu osamljenost i stvoriti zdrave oblike društvenosti. To zahtijeva svu našu snagu i ne može se zadovoljiti niti samo tehnikom niti našim djelovanjem.

Ovdje možemo vidjeti dvije stvari: čovjek je ćudoredno biće koje je odgovorno za sebe i za cijelo čovječanstvo, ali i biće kojemu samo Bog može dati snagu da ide dalje.

...........................

(Iz knjige: Kardinal Joseph Ratzinger, "SOL ZEMLJE – Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća", Mozaik knjiga, Zagreb 1997. – prijevod prve knjige razgovora s Peterom Seewaldom /objavljena u Njemačkoj 1996./, koji u predgovoru priznaje da je istupio iz Crkve; drugi dio razgovora objavljen je na hrvatskom 2003. pod naslovom BOG I SVIJET).


- 23:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota


DUH SVETI I GRIJEH BOGOHULSTVA
Umjesto nedjeljnog razmišljanje - uz blagdan Krštenja Gospodinova

Prije malo vremena pokušao sam odgovoriti na pitanja @zeitgeista o Duhu Svetomu. Naravno, da bi taj odgovor bio potpuno zadovoljavajući dopunit ću ga ovdje navodom iz enciklike pape Ivana Pavla Drugog DOMINUM ET VIVIFICANTEM (Gospodina i životvorca), koja je posvećena upravo Duhu Svetomu. U prvom dijelu Papa obrađuje temu DUH OCA I SINA: DAR CRKVI, a drugi dio nosi naslov DUH POKAZUJE SVIJETU GRIJEH, dok je treći dio naslovljen DUH ŽIVOTVORNI.

Za upoznavanje sržne nauke Katoličke crkve o Duhu Svetomu doista je potrebno pročitati ovu encikliku, kako bi čovjek, a posebno onaj koji je naglašeno znanstveno orijentiran, mogao lakše shvatiti zašto Duh Sveti nije nikakav "mit". Naravno, tko apriori kršćanstvo smatra "mitologijom" ne mora se uopće zamarati ovim tekstom, mada se može okoristiti ako popusti radoznalosti.

Dakle, nakon što je u pet točaka objasnio Isusove riječi da će Duh Sveti kada dođe "dokazati da je svijet u bludnji glede grijeha, glede pravednosti i glede osude", Papa u šestoj točki (pod naslovom GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA) ističe da na temelju dosad rečenoga možemo lakše razumjeti i druge potresne i zastrašujuće Isusove riječi. Tri evanđelista (sinoptici) prenose ih na sljedeći način:


MATEJ: "Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem" (Mt 12,31-32).

MARKO: "Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga." Jer govorahu: "Duha nečistoga ima." (Mk 3,28-30).

LUKA: "I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti" (Lk 12,10).

Potom IPD tumači te riječi na sljedeći način:
Zašto je "bogohulstvo protiv Duha Svetoga" neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Toma Akvinski odgovara da je riječ o grijehu "koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer isključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oproštenje grijeha" (v. Summa Theologiae). Po toj egzegezi "bogohulstvo" se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa...

Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je "neopraštanje" povezano s "ne-obraćenjem" kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja...

Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje "pravo" da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svom grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.

Djelo Duha Svetoga, koje teži k spasonosnom "dokazivanju grijeha", nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, na neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto pismo obično naziva "tvrdoćom srca" (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju odgovara gubitak osjećaja za grijeh...

Oni koji dopuštaju da im Duh istine "dokaže grijeh", dopuštaju također da im "dokaže pravednost i osudu". Duh istine pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto im vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je "dokazan grijeh" obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju u određenom smislu izvedeni iz kruga "osude": one "osude" kojom je "knez ovoga svijeta već osuđen" (Iv 16,11).

Obraćenje, u dubini svoga bogočovječjeg otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u otajstvu bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga "osude" i uvodi u krug "pravednosti" koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca (usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetog Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koju Otac daje Sinu i svima onima koji su s njim sjedinjeni u istini i ljubavi.

Tom se pravednošću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji "dokazuje svijetu grijeh" u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.

(iz Dominum et vivificantem, 46-48)


- 22:57 - Komentari (35) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak


ZAŠTO JE MASOVNI UBOJICA K. S. JOŠ UVIJEK NA SLOBODI
Pokoj vječni daruj, Gospodine, duši njezinoj!
I neka joj svijetli tvoja vječna Svjetlost, čiju je blizinu naslućivala!


Opet se dogodio strašan zločin! Zgrožen sam šokantnom viješću o ubojstvu Kristine Šušnjara i još uvijek sam u stanju polušoka i mučnom raspoloženju. Najprije zbog toga što se takav zločin uopće dogodio, a potom zato što je počinjen nedaleko od mojega rodnog sela. Od prvoga trenutka, premda su u vijestima navođeni iskrivljeni nazivi svih mjesta u okolici, čim je djevojka nestala osjetio sam užas i smrt i sjetio se pokojne Anđele Bešlić. A čim sam u novinama vidio znak na rakrižju kod kamenoloma gdje je tijelo pronađeno – prošli su me trnci. Jer tuda sam prolazio cijelo djetinjstvo.

Sada je sve skupa tužnije i mučnije jer je otkrilo da je ubojica mladić iz susjednog sela, s čijim sam roditeljima išao u školu. I uopće mi nije teško zamisliti koja se strahovita tuga i muka sručila i na njegovu obitelj, to više što mu se oca sjećam kao mirna čovjeka, nesklona ikakvu nasilju. A o tuzi u obitelji Šušnjara nije potrebno ni govoriti. Zapravo, svaka riječ, pa i kršćanska utjeha, zapinje u grlu. Zato mi je, osim molitve u potresenosti, doista teško reći išta suvislo i trijezno.

Ipak, ako se ne samo taj posljednji zločin nego i drugi slični razborito sagledaju u kontekstu mentaliteta i duhovnog ozračja koji najsnažnije u javnosti utječu na većinu ljudi, mislim da se - bez obzira na zasad nepoznate motive ubojstva – može reći da je "serijski ubojica još uvijek na slobodi". Anđelin ubojica već je osuđen i u zatvoru je, Kristinin je također već poznat, tako i mnogi drugi... – svi imaju ime i prezime, mediji su sve objavili... Ipak – serijski i masovni ubojica K. S. još uvijek je na slobodi!

Sada, čim kažem što mislim, znam da će zvučati pretjeranim i "u mom stilu", ali nisam jedini koji tako razmišlja. Uzročnik mnogih tragedija, s inicijalima K. S., koje policija ni mediji nikada još nisu objavili, nije čovjek, nije osoba... K. S. je - moram citirati kardinala Bozanića – TAMA! To je tama koja nastaje kao posljedica određenog mentaliteta koji je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti... "Riječ je o tami vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tami za koju Sv. Ivan piše: svjetlo u tami svijetli, i tama ga nije prihvatila!"

Ta TAMA je dakle MRAK današnje civilizacije, koji je papa Ivan Pavao II precizno dijagnosticirao kao – KULTURA SMRTI! A inicijali toga "zla" doista su K. S. Taj počinitelj mnogih zala, jasno, nije izravni ubojica, on ni na jednu žrtvu nije podigao ruku! Ali on je neizravni ubojica, i to s prethodnim precizno razrađenim planom. Preciznije rečeno, mnoge žrtve, posebna ubojstva i razbojstva, seksualne perverzije, brojna nasilja i destruktivna ponašanja osobito mladih ljudi... – plodovi su "kulture smrti"! A ona danas, ne samo da nije službeno niti osumnjičena za zločin a kamo li optužena i spriječena – uživa povlašten status u svim "kulturnim i razvijenim zemljama zapadne civilizacije". Zato i nije čudno da je upravo iz toga okružja izišla upozoravajuća knjiga Patricka J. Buchanana SMRT ZAPADA!

Jer, dok je u prijašnjim generacijama – pa i u mojemu djetinjstvu, dakle prije nepunih 30-40 godina – auktoritet prema Bogu, roditelju, učitelju i općenito starijemu bio svetinja; dok se poštivanje dostojanstva žene u javnosti nije smjelo dovesti u pitanje; dok su bili jasno i strogo određeni odnosi djece i roditelja, muškarca i žene; dok je (kršćanska) vjera bila u javnom i osobnom životu jak čimbenik; dok je umjesto modnih noviteta ženu resila vrlina čednosti i ostale krjeposti; dok su djeca i mladi kroz strog odgoj u sebi nosili zdrav oprez i prirodan strah od opasnosti... itd., danas je cijeli svijet – svaki grad, pa i najzabitnije selo – postao "seks i grad", pozornica svakog razvrata i nasilja!

Muškarac je – kao "novi čovjek" – postao neutaživo posesivan i destruktivno agresivan ako odmah i sada ne može imati ono što poželi – čovjeka ili stvar. Žena je utjecajima "kulture smrti" postala "ravnopravna" i "slobodna". Izloženi stalnom utjecaju "pornokulture" zato muškarci u ženi gledaju samo objekt spolne požude (a ne buduću suprugu i majku), zato djevojke bez straha stopiraju i voze se s bilo kim te osvajaju i proganjaju dečke, zato je dan zamijenjen za noć, mladež gine u prometnim nesrećama najčešće u ranim jutarnjim satima na putu u disko ili na povratku iz njega, poroci ovisnosti - pušenje, drogiranje, spolni razvrat, predbračni odnosi... – postali su potpuno "normalni"...!

Hollywood (film i televizija: zimi Big Brother, a ljeti avanture na Zrću...), modna industrija, izbori za Miss&Mistera, pop-rock scena (tj. nesveto antitrojstvo sex-drugs-r'n'r), zapravo kompletna tzv. kultura slobodnog vremena odnosno industrija zabave... sve se to može svesti pod zajednički nazivnik – KULTURA SMRTI. Drugim riječima, malo mračnije, može se reći da se u ta područja ljudske djelatnosti prilično uvukao "Sotonin dim"! A to je očito po novom fenomenu: zločinima u nekoć čistim katoličkim sredinama, koje su njegovale brojne obitelji i bile izvor duhovnih zvanja, a danas to sve polako presušuje! Đavao najradije zamuti čisti izvor!

Zato Miljenko Čota iz Trilja kaže: "Ne mogu vjerovati da se u ovom pitomom kraju ovakav zločin može dogoditi", a Jadranka Blažević iz Sinja: "Mislili smo da se nikad više neće ponoviti slučaj Bešlić." Zato smo u začaranom krugu iz kojega mnogi ne vide izlaza. Zato se ljudi u Cetinjskom kraju sa zebnjom pitaju: KOJA JE CURA SLJEDEĆA? Zato je na mjestu upozorenje kardinala Bozanića, jer Biblija upozorava da TMINA zemlju prekriva i MRKLINA narode.

Zato mi kršćani ustrajno i uporno predlažemo Riječ Božju te Krista kao Svjetlo i Život za rješenje problema svih mrakova i smrti. Tko se hrani Božjom riječi uspijeva razlikovati duhove i ne može mu se nikakva "GMO-duhovnost" podvaliti kao zdrava hrana. Štoviše, premda se ne mora ničega bojati, takav će (mladi) čovjek biti oprezan u susretu s protagonistima i sadržajima "kulture smrti". Dokle god je ona na slobodi!



- 14:35 - Komentari (80) - Isprintaj - #

09.01.2008., srijeda


AUGUSTIN U POTRAZI ZA MUDROŠĆU NALAZI BOGA
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 9. siječnja 2008.

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je golem utjecaj te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.

Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: "Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća" (AAS, 62, 1970, str. 426).

Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.

Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana.

Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju.

Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: "Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja", do te mjere da je "iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti" (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.

Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro.

Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.

U Milanu Augustin je običavao slušati - isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu - prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima.

Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno od Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.

Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa.

Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.

Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi "te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama" (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.

- 18:33 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja


KOJU ZVIJEZDU SLIJEDITI?
BOGOJAVLJENJE – SV. TRI KRALJA
Nedjeljno razmišljanje


Bogojavljenje je blagdan sveopćeg poslanja Crkve. Dolazak magâ (Mudracâ) u Jeruzalem znak je okupljanja svih rasa i naroda oko Krista u jedan te isti narod, Božji narod, ističe se u Misalu za narod. Matejev evanđeoski izvještaj o Mudracima koji idući za zvijezdom dolaze najprije u Jeruzalem pa potom do cilja svojega putovanja, u Betlehem na poklon Novorođenom Kralju, vrlo je zanimljiv, znakovit i dramatičan – gotovo kao u trileru gdje glavni junak za dlaku izbjegne smrtnu opasnost.

Ali za nas su najvažnije njegove poruke. Ima ih nekoliko, a prva je da sve važno i bitno u životu moramo tražiti novim – duhovnim – očima. Jer ni tjelesne oči, ni golemo znanje, ni najveće bogatstvo i sl. ne mogu nas dovesti do bitnoga, do vječnoga - ako dakle ne stavimo "duhovne naočale". Na to nas potiče ono što se dogodilo vjerskim poglavarima izraelskog naroda. Oni su najbolje od svih znali da je Mesija–Spasitelj obećan, znali su točno gdje se ima roditi i koji prorok o tome govori... ali - nisu ga pošli tražiti, iako nije bio daleko. A stranci su ga tražili – i, k tome, došli su izdaleka! I našli su ga!

Premda jedna šaljiva dosjetka iz nedavne prošlosti kaže da su Tri Kralja bili prvi komunisti – jer su išli za zvijezdom, a došli u štalu! - nama, kao članovima kršćanskog naroda "od stoljeća sedmog", i kao dijelu mnoštva od gotovo 90% katolika u državi, to je ozbiljna poruka da se ne smijemo "uljuljati" u svoju vjerničku sigurnost. Jer Gospodina treba stalno tražiti, tj. za Isusom treba stalno ići, u zgodno i nezgodno vrijeme.

I ne samo to, kršćanska je zadaća i poslanje - svjedočiti drugima da smo našli Spasitelja. Upravo kao što je apostol Andrija, nakon druženja s Isusom, došao kući i rekao bratu Šimunu (Petru): Našli smo Mesiju!
To nam posvješćuje i apostol Pavao u drugom misnom čitanju današnje svetkovine (pismu Efežanima). Naglašava da je Krist došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. A Duh Sveti nam prosvjetljuje um i srce te pomaže da sve bolje razumijemo tu poruku i dublje u nju uranjamo. Ali ne samo to – naša je zadaća da tu poruku, Radosnu vijest, i riječima širimo i životom svjedočimo.

Premda su naše zadaće na početku 21. st. iste kao i u Prvoj Crkvi, ipak je posebna važnost kršćanskog svjedočenja danas, jer živimo u bitno drukčijim, globaliziranim društvenim okolnostima. Danas je oko nas mnogo izazova i ponuda, vjernici su trajno izloženi medijskom zbunjivanju tzv. novim otkrićima koja navodno reinterpretiraju evanđelja, itd. Svjedoci smo kako evanđeoska globalizacija i globalizacija New-agea idu usporedno.

No, u današnjem 1. čitanju, prorok Izaija kaže da "zemlju tmina pokriva i mrklina narode" (Iz 60,1). Eto, s tim bi se složili čak i današnji političari koji ni u što ne vjeruju – rekli bi da smo u opasnosti od terorizma! Ali Riječ Božja ne govori o tome – prorokove riječi imaju duhovno značenje. Možemo ga prepoznati i u našoj civilizaciji (dakle nakon gotovo 2700 god.): to je duhovni mrak na svim područjima života, posebno u kulturi, a poglavito u tzv. kulturi slobodnog vremena odnosno zabavnoj kulturi (dovoljno je zaviriti u program televizija kao što su MTV, VIVA i sl., malko analizirati poruke pop-rock pjesama, filmova...).

Slikovito rečeno, u skladu sa znakovima iz današnjeg evanđelja, mnoštvo tzv. zvijezda – idolâ estrade, filma, sporta... što su razni protagonisti tzv. kulture smrti (o kojoj je često govorio papa Ivan Pavao Drugi) – nameću se kao zvijezde vodilje mladima. I mase mladih doista idu za njima. Ali kamo ih vode te zvijezde crnog sjaja? U smrt - od fiksanja, ili skokom s nekog visokog tornja, ili u moralnu propast... Svakako – u potpunu nesposobnost za život zdravog člana društvene zajednice.

No znamo da i mnogi stariji prakticiraju uređenje života po zvijezdama. To je fenomen masovno raširene astrologije – manija horoskopâ, po kojima se ravnaju ljudi na estradi, pa čak i neki u politici. Poznato je da su istim putem išli i mnogi veliki političari u (ne tako davnoj) prošlosti, pa i mnogi drugi protagonisti velikih zabluda u povijesti ravnali su se svakodnevno po horoskopu (Napoleon, Churchill, Hitler...)! Rezultat je svih tih "orijentacija" prema zvijezdama, da nikad ljude ne dovedu k Bogu, k Isusu Kristu spasitelju!

Kako sve te pojave razumjeti? Kako protumačiti i ovaj aktualni, gotovo bi se moglo reći medijski terorizam, koji se svom žestinom okomio na kardinala Bozanića nakon propovijedi na Božić (i zašto su medijski oponašatelji Ali Agce ispalili mnogo više municije nego on na Trgu Sv. Petra)? Odgovor na sva slična pitanja i sve dvojbe dao je već davno papa IPD u sjajnoj knjizi PRIJEĆI PRAG NADE. Papa tumači da s procesom širenja evanđelja u svijetu paralelno ide i antievangelizacija, "koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji". Je li to ateizam?

Papa ističe da je, doslovce, "borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća" u svijetu znanosti, kulture i medija! Međutim, Božja riječ po proroku Izaiji (usp. 60,12) upozorava da će propast zadesiti narod i kraljevstvo koje ne bude htjelo služiti Gospodinu te ističe da će se takvi bezbožni narodi sasvim zatrti.

Blagdan Bogojavljenja potvrđuje nam da Bog svima želi svjetlost i dobro, kao što je naviješteno u Starom zavjetu: "Objavio je Gospodin spasenje svoje, pred narodima je otkrio istinu svoju." Papa Sv. Lav Veliki tumači da smo ostvarenje toga "spoznali kad je zvijezda potakla trojicu Mudraca u njihovu dalekom kraju i dovela ih da upoznaju i da se poklone Kralju neba i zemlje". No papa ističe da "posrednička služba zvijezde vodilje potiče nas da se ugledamo u njezinu ulogu i da, koliko više možemo, služimo ovoj milosti koja sve pozivlje Kristu".

Kako to postići? Moramo, ističe papa Lav, svi jedni drugima pomoći tako da u Božjem kraljevstvu, u koje se dolazi pravom vjerom i dobrim djelima, svijetlimo kao djeca svjetlosti. Koju ćemo dakle "zvijezdu" slijediti na nebu današnjega globalnog tržišta raznih ideologija?

Mnoge "zvijezde" oko nas zavodnički svjetlucaju i predstavljaju se kao bezazleni znakovi tzv. brandova, vješto skrivajući svoje ideološke noge. To su i stara crvena zvijezda, i nova žuta na EU-zastavi, i Eurosportova, i Heinekenova, i Mercedesova, i... – sve simboli boga Tržišta, Mamona, oličenog u novopoganskoj "ispovijesti vjere": IN GOD WE TRUST, s novčanice od jednog dolara, simbolu svjetske moći – novom globalnom božanstvu.

Na koji "svjetionik" ćemo se osloniti u suvremenim idejnim globalnim maglama? Kakav "kompas" ćemo uzeti kao orijentir? Papa Ivan Pavao Drugi u Mariji Bistrici istaknuo nam je Bl. Alojzija Stepinca kao orijentir! Jesmo li to zaboravili?

Jer presudno je za kojom "zvijezdom" idemo kroz život. O tome ovisi uspješnost našega dolaska vječnom cilju. Ako se oslonimo na evanđeosku svjetlost – ne možemo zalutati! Štoviše, ako se prepustimo vodstvu svjetlosti Isusove Radosne vijesti, za njom možemo hodati i zatvorenih očiju pa ćemo stići do cilja. Sada bih mogao reći: Amen!, ali korisno je dodati upozorenje nadbiskupa Camare:
Pazite, kršćani, vi ste jedino evanđelje koje će neki pročitati!em>

SVOJ KRŠĆANSKOJ BRAĆI KOJA BOŽIĆ SLAVE PO JULIJANSKOM KALENDARU IZRAŽAVAM ISKRENE ČESTITKE!


- 14:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

05.01.2008., subota


ŠTO JE I POSTOJI LI "KRŠĆANSKI ATEIZAM"?
Polemike oko božićne i novogodišnje propovijedi kardinala Bozanića nimalo se ne stišavaju i uglavnom su, nažalost, "jednosmjerna ulica", što pokazuje demokratsku širinu naše javnosti te spremnost za dijalog s neistomišljenicima. Da ipak ima razboritih glasova pokazuje prilog u Magazinu današnjega (subota 5. siječnja 2008.) broja Jutarnjega lista iz pera kolumnista Darka Pavičića. Prenosim ga (s nekoliko boldiranja, da se razbije vizualna monotonija teksta) uvjeren da višestruko zavrjeđuje pozornost i vjernika i nevjernika.

ZAŠTO NAM TREBA DIJALOG RELIGIJE I ATEIZMA

"Božićna propovijed kardinala Josipa Bozanića uistinu je prošla neslavno. No, ne zbog svoga sadržaja, nego više zbog prezentacije, odnosno, kako je oštro, ali ispravno ustvrdila glasnogovornica Kaptola Matilda Kolić-Stanić - falsifikacije. Kardinal Bozanić nije, naime, ni u jednom dijelu svoga božićnog nagovora izgovorio riječ ateizam, a upravo je ona izazvala buru reakcija.

Ali, kolikogod je kriva medijska interpretacija kardinalovih riječi, vrlo je dobro i poželjno da se taj sraz dogodio, jer Hrvatska vapije za otvorenim i javnim dijalogom religije i ateizma, vjernika i ateista. Jer, iako na Božić kardinal nije mislio na ateiste, na Novu je godinu pojasnio svoja razmišljanja ateizmu, kao otvorenoj i trajnoj prijetnji vjeri i vjerovanju.

Ateizma u Hrvatskoj, prema službenim statistikama, zapravo ima tek u tragovima. Odnosno, ateista i agnostika je oko pet posto. Je li moguće da zagrebačkog nadbiskupa u takvom odnosu snaga, gdje je gotovo 90 posto stanovništva katoličko, zanima obračun s petpostotnom šačicom ateista? Iz Crkve se, doduše, često može čuti kako su ti malobrojni ateisti dobro raspoređeni, pa iz svoje manjinske pozicije nameću svoje stavove većini i maltretiraju cijelo društvo. Međutim, čini se da se ispod površine, ipak, valja nešto drugo.

U Hrvatskoj je, naime, rasprostranjen fenomen koji bi se bastardnom terminologijom mogao nazvati kršćanski ateizam. Premda su pojmovi sami po sebi nespojivi, poput drva kamenoga, ipak su se utjelovili u hrvatsku zbilju. Današnji hrvatski katolički ateisti zapravo su poganski kršćani ili kršćanski pogani, kako tko želi. Radi se o čitavom sloju ljudi koji je prihvatio kršćanstvo kao obred, slavlje i deklaraciju, ali je od kršćanskoga nauka, načina življenja i samoga vjerovanja vrlo malo usvojio. Koliko je takvih novovjekih pogana točno vrlo je teško utvrditi, ali ih je relativno lako prepoznati.

To su oni ljudi koji svoju djecu upisuju na vjeronauk, a sami ga nikad nisu pohađali, ne idu u crkvu, osim eventualno na Božić i Uskrs, kada su im pečene purice i race, kuhana šunka i farbana jaja važnija od djelića misterija. To su oni ljudi koji su vas prije par dana obasipali sladunjavim božićnim SMS-ovima, a iza vrata svoga života tuku svoje bračne suputnike, kurvaju se, kradu i okreću glave od sirotinje. Nazivaju li se oni kršćanima? Upravo tako, nazivaju, jer su uredno obavili sve potrebne crkvene servise, uključujući i predblagdanske ispovijedi, koje osim odrješenja grijeha u sebi sadrže ključnu Kristovu poruku - idi i ne griješi više!

Kršćanski ateisti slave sve crkvene blagdane, s užitkom ih spajajući u produžene vikende, ako treba i nasilno u kombinaciji s nekoliko dana bolovanja. Kršćanski ateisti uredno će obaviti sve što se od njih očekuje, od blagoslova kuća do krštenja, prvih pričesti i krizmi, ali kod mnogih isključivo na razini magijskih čina, daleko od dubine iskona religioznosti i stvarne duhovnosti. Takvim kršćanima Bog, zapravo, niti ne treba. Čovjek je sasvim dovoljan i to onaj najbliži - vlastiti Ja.

Međutim, za opstanak toga fenomena sukrivac je i službena Crkva, odnosno crkveni službenici. Snaga statistike često je jača od snage argumenata da je upravo ta statistička duhovnost porazno slaba i da je poput kuće na pijesku, koja kao da nikad za onu na stijeni nije čula. Dobar dio klera ostavlja dojam da mu je važnije imati nego biti, da su važnije društvene pozicije ugovorene s državom od onih obećanih u zavjetu s obećanim Kraljevstvom Nebeskim.

Takav kler odgaja takve vjernike koji se ne mogu suzdržati od nedjeljnoga šopinga vlastitom vjerskom i ljudskom disciplinom, pa se mora posegnuti za zakonskom regulativom samoga 'državnog sinedrija', koji želi udovoljiti nemogućoj želji crkvenog vrha za neradnom nedjeljom i surovog kapitala da se i nedjeljom para okreće.

Sve su to posljedice preživjeloga mentaliteta, koji je kao tumor prijašnjih vremena danas metastazirao u nešto sasvim novo. To su, rečeno božićnim riječima kardinala Bozanića, tmine kojima smo danas obavijeni. 'One uzrokovane pojedinačnim zlim djelima, zatim one koje možemo nazvati društvenim zabludama, a koje različitim neredima kvare društvo, među kojima sam spomenuo proširene oblike korupcije i treće tmine koje nastaju kao posljedica određenog mentaliteta koji je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti i u sebi više pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi društvenim zabludama, pa tako i korupciji', pojasnio je svoje božićne riječi kardinal za Novu godinu, dodavši da su te treće tmine najgore, jer su posljedica određenog mentaliteta za koji se ne nalazi snage da ga se mijenja.

Taj metastazirajući mentalitet može promijeniti jedino otvoreni razgovor između religije i ateizma, vjernika i ateista. Čim započne takva vrsta dijaloga, nestat će hipokrizije i tzv. kršćanski ateisti morat će priznati kojemu se Bogu uistinu klanjaju. Onim pravim ateistima tada će biti zajamčeno pravo da ne vjeruju i da kao takvi sudjeluju u društvenom životu jednako kao i oni koji vjeruju, kao što uostalom govori i koncilska konstitucija Gaudium et spes, a kao 'lijek' je nudi i sam kardinal Bozanić.

Jer, kako se ondje (GS, 21) kaže, Crkva 'premda potpuno odbacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive'. 'A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga', kaže Gaudium et spes. Koji je u Hrvatskoj u ovome trenutku potrebniji čak i od političkog i gospodarskog i svakog drugog. Tome u prilog idu upravo krivo protumačene kardinalove riječi s božićne propovijedi, koje su najmanje trebale posramiti prave ateiste, a više one prikrivene, kojima kršćanstvo služi kao društvena mimikrija."

Tako dakle kaže Pavičić, za kojega se doista ne može reći da je "kardinalov odvjetnik". I tu se doista malo što ima dodati ili oduzeti. Zato ću istaknuti samo činjenicu da fenomen kršćanskog ateizma nije nimalo hrvatski specifikum. Prije nekoliko godina požalio mi se ugledni dostojanstvenik jedne njemačke biskupije (koji je prije toga mnogo puta bio u Hrvatskoj i divio se pobožnosti naših ljudi). Rekao je doslovce: "Prijatelju moj, mi imamo krštene pogane!"

Druga moja primjedba odnosi se na (doista potreban, kako je i urednik JL-a istaknuo u naslovu) DIJALOG. Ali, što reći? Dijalog?
Dija-dija-log?
Pogledajte ovaj blog!
Tj. komentare,
i nove i stare!!!


- 14:53 - Komentari (51) - Isprintaj - #

03.01.2008., četvrtak


TKO NARUČUJE PODVALE KARDINALU BOZANIĆU?
Ured za odnose s javnošću Zagrebačke nadbiskupije oglasio se priopćenjem u kojemu navodi da je akademik Slobodan Novak u pismu objavljenom u Večernjem listu iznio niz netočnih tvrdnji koje se odnose na zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i na propovijed koju je održao na svetkovinu Božića

Falsifikacija božićne propovijedi kardinala Bozanića

Zagreb, (IKA) – Ured za odnose s javnošću Zagrebačke nadbiskupije oglasio se danas priopćenjem u kojemu navodi da je akademik Slobodan Novak u otvorenom pismu objavljenom u Večernjem listu 2. siječnja 2008. iznio niz netočnih tvrdnji koje se odnose na zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i na propovijed koju je održao na svetkovinu Božića.

"Ugledni hrvatski akademik napisao je otvoreno pismo medijima, a da prethodno nije konzultirao izvorni tekst kardinalove božićne propovijedi, što je potvrdio i u prvim rečenicama svoga pisma. Ovdje je, nažalost, riječ o dvostrukoj falsifikaciji božićne propovijedi kardinala Bozanića. Do propovijedi se lako, osim u izravnom radijskom i televizijskom prijenosu, moglo doći i putem stranica Informativne katoličke agencije, na kojima se nalazi i danas, a novinarima koji su na Božić bili u katedrali podijeljen je cjelovit tekst propovijedi.

Unatoč tome, prva se falsifikacija dogodila u Večernjem listu od 27. prosinca u novinarskom tekstu pod naslovom "Ateizam gori od grijeha struktura". U tekstu kardinalove propovijedi riječ "ateizam" nigdje se ne spominje, a novinari su u slobodnoj interpretaciji napisali kako "kardinal Bozanić smatra da je negiranje Boga još gori grijeh od korupcije, sukoba i gospodarskih kriza", što kardinal Bozanić nije rekao.

Druga se falsifikacija dogodila kad je akademik Novak u otvorenom pismu preuzeo spomenutu novinarsku interpretaciju predstavljajući je citatom kardinala Bozanića. Logično je, stoga, da ako je u temelju argumentacije akademika Novaka nešto što kardinal Bozanić nikada nije izjavio, čitava je njegova argumentacija neutemeljena i netočna. Ovdje ponavljamo da "nikome ne koristi izvlačenje iz konteksta i podmetanje nedobronamjernih tumačenja s povezivanjem i uspoređivanjem ateizma, ateista i korupcije", kako je u propovijedi na Novu godinu istaknuo kardinal Bozanić.

U toj je propovijedi kardinal, pozivajući se na dokumente II. vatikanskog sabora, pojasnio očitu razliku stava Crkve prema ateizmu od stava Crkve prema ateistima: "A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga", stoji u priopćenju koje potpisuje voditeljica ureda mr. Matilda Kolić Stanić.

Želim dodati da su i u Novom listu objavljena dva pogrdna komentara na račun Kardinalove propovijedi a na temelju Večernjakova priloga. Najprije je u broju od 27.12.2007. Nela Vlašić, koja se deklarira kao ateistkinja, postupila krajnje primitivno i priglupo za obiljnog novinara. Istaknula je kako se kardinal Bozanić ničim izazvan okomio za Božić na nevjernike i uvrijedio, bio svjestan toga ili ne, dobar dio građana Hrvatske te je među ostalim napisala:

"Tako je, nažalost, ako povjerujemo izvještaju 'Večernjega lista' od četvrtka, u Božićnoj propovijedi krajnje netolerantno prema ateistima zborio kardinal Josip Bozanić. Da ne povjeruješ vlastitim očima dok čitaš što je sve na veliki kršćanski blagdan nalupetao prvi čovjek Crkve u Hrvata, primitivno uvjeren kako je ispravan samo sustav vrijednosti koji su on i slični njemu odabrali. Čovjek koji za svog stolovanja nikad nije pronašao snage ni osvrnuti se na one koji su do jučer punili klupe u katedrali, a danas naše, haške i ine europske zatvore ili pak prozvati tajkune koji istina obilno daruju crkvu i slikaju se po misama (vječnoga života radi), ali svoje radnike izrabljuju do ruba gladi."

Ozbiljna gospođa kolumnistica, koja sebe smatra kulturnom javnom osobom, zaključuje da je kardinal Bozanić "sav jedan anakronizam kojega bi po meni valjalo držati podalje i od sakristije i od liturgije, za dobro Crkve, vjernika i nevjernika".

Drugi je prilog(ić), također u Novom listu (02.01.2008.), iz pera Drage Pilsela. Njegov osvrtić ne bi zavrjeđivao nikakvu pozornost da nije prostački uvredljiv (na razini štićenika određene ustanove koji sebe smatra Napoleonom - ispričavam se na dobroj usporedbi!) i da autor toga sramotnog tekstića, koji se redovito ponosi završenim teološkim studijem na Evangeličkom fakultetu u Osijeku, nije bio u stanju razlikovati u Kardinalovoj propovijedi njegove riječi od navoda iz dokumenta II. vatikanskog sabora.

Zbilja ne razumijem zašto je nekim ljudima, posebno ako se smatraju savješću društva, tako teško linkati na svoj kompjutor www.ika.hr pa čitati izvorne tekstove, a ne žurno Crkvi odvaljivati šamarčine na temelju falsifikata. Ili oni možda tek "prilježno" odrađuju zadaće i naručbe? Također, ne znam čita li ikada glavni (ako je imalo odgovorni!) urednik Novoga lista priloge svojih najbližih suradnika i kakvo on to povjerenje u njih ima, ali doista vrijedi zapitati kojim su kriterijima svi zajedno vođeni kad smatraju da takvi prilozi služe na čast njihovu glasilu.

Ne mogu vjerovati da oni nikada nisu čuli za mudru izreku:
TKO POŠTENJA NEMA, SRAMOTOM SE DIČI!


- 00:50 - Komentari (84) - Isprintaj - #

02.01.2008., srijeda


NOVA GODINA JE POGANSKI BOŽIĆ!
U Slobodnoj Dalmaciji u broju za Božić objavljen je (kažu) zanimljiv intervju (pa ga ovdje prenosim radi "interesa šire blogerske javnosti" – kako se to inače kaže). Novinar Milorad Bibić je postavljao pitanja, a na njih je odgovarao Don Blog. Ugodno čitanje i komentiranje!


Dok se cili svit veseli dočeku Nove godine, Vi i možda još poneki Vaš čudan istomišljenik, doček Nove godine smatrate glupošću i to nazivate - poganskim Božićem!?

- Oprostite, znadem za mnoge svoje istomišljenike, ali ni za jednog čudnog. Doista sam Novu godinu nazvao "poganskim božićem", ali samo ako je ona nadomjestak za duboko duhovno božićno slavlje i ako čovjek sve ono lijepo i dobro što je doživio tijekom Božićnih blagdana, u toj najluđoj noći u pijanstvu baci pod noge kao prase i sve potaraca.

Eto, dakle, ja sam protiv pretjerivanja, a ne protiv normalnog slavlja, jer razumijem ljudsku potrebu da u novom vremenskom razdoblju očekuje neki napredak. Pa makar to bila iluzija. Meni ta varka ne znači ništa, jer svaku ponoć čekam za radnim stolom, pa zato namjerno idem ranije u krevet za Novu godinu da ne čujem pucnjavu i ludovanje, kako bih trijezan i odmoran započeo novu godinu.

Znači li nakon ovog Vašeg odgovora da smo nas četiri, pet, šest milijardi na baloti zemaljskoj - čudaci i pogani!?

- Naravno, omjer je uvijek kao kod zrnja i slame. Zapravo, sve će vas otpuhati vjetrovi New agea ako kao čudaci ustrajete u novopoganskim svečanim ludostima i paradama. A one se i u kapitalizmu i u komunizmu reklamiraju samo zato da se što manje ljudi oduševi kršćanskom duhovnošću. Ali uzalud je ta propaganda – iako ima mnogo žrtava – jer na kraju svi žedni dođu pravom izvoru.

Jeste li zadovoljni izbornim rezultatima, budući da je Vaš "šef" Jezerinac na "svećenički način" vjernicima poručio s oltara - ne glasujte za SDP!

- Biskup Jezerinac je u propovijedi koju su neki proglasili spornom samo rekao ono što je mnogo puta propovijedao tijekom godine i što su zapravo i hrvatski biskupi rekli u svojoj predizbornoj poruci. A ako zbog Evanđelja neki kolektivno dobivaju svrab pa se moraju timski češati, ja s tim nemam nikakve veze niti o tome ovisi moje zadovoljstvo izbornim rezultatima.

Znao sam da ćete ga braniti, ali nitko nije glup da to nije iščitao iz njegove poruke...

- Nitko Vam ne brani da mislite što hoćete i zaključujete kako hoćete, ali većina je pametnih ljudi iz biskupove poruke, kao i iz poruke HBK, iščitala upravo ono što su crkveni pastiri htjeli reći – da svjetlo Evanđelja treba da bude kompas i svjetionik kršćanskim vjernicima na izborima. Zar je to sporno? Pa nećete valjda reći da Crkva mora određivati što će pojedine stranke unositi u svoje političke programe? Crkva poštuje svačiju slobodu, ali ne može odustati od odgajanja svojih vjernika za unošenje evanđeoskog svjetla u sva područja života.

Zašto je kardinal Bozanić u Bleiburgu udario po cijelom antifašističkom i partizanskom pokretu zbog zločina počinjenih u Bleiburgu?

- Pa, čovječe Božji, nije ih valjda trebao pohvaliti za zločine! Naravno, stvari i pojave treba pažljivo razlikovati i ne generalizirati, jer u ovom slučaju ne vrijedi Hourina pjesma "Crno-bijeli svijet". Ali ako je nekome sporno to što su u nekim masovnim slučajevima ili pojedincima spojeni antifašizam, partizanstvo i zločini kao žumanjak i bjelanjak u jajetu, onda slučaj – ako nije dovoljna povijest – treba prepustiti multidisciplinarnom znanstvenom istraživanju da sve mirno izanalizira, opiše i stavi konačno na svoje mjesto, kako bi nove generacije bez ikakvih crnih ili crvenih hipoteka mogle ići naprijed.

Zašto Crkva s takvom žestinom ne govori o Jasenovcu?

- To nije točno. Prvo, Crkva nikad ne nastupa sa žestinom. Pa i Bozanić je na Bleiburgu govorio potpuno mirno i staloženo i kad je osuđivao zločin. Drugo, naša se službena Crkva, poglavito kroz izjave i propovijedi gotovo svih biskupa, mnogo puta i na mnogo načina očitovala i o Jasenovcu, jer Crkva uvijek osuđuje zločine, pa i onda kad priznaje da su ih možda počinili njezini sinovi. Zato je svaki put istaknuto da za Jasenovac i dandanas vrijedi osuda koju je dao kardinal Stepinac, da je riječ o najvećoj ljagi i sramoti. Neovisno o prijeporima koji još uvijek postoje u znanstvenim krugovima.

Uostalom, Vi ste u intervjuu prije nepune dvije godine kazali, citiram, da su se i partizani kao i Hrvatska vojska borili protiv okupatora...

- Doista sam tako rekao, ali to se ne smije izvlačiti iz konteksta. Naime, Domovinski rat i Drugi svjetski rat nije moguće a nije ni pametno ovlaš uspoređivati, jer postoje velike razlike među njima. Onaj veliki rat je mnogo kompleksniji u svim dimenzijama, i zato se na mnogim mjestima u Hrvatskoj, kako se ono kaže, nije znalo tko pije a tko plaća. U našem nedavnom ratu sve je mnogo jasnije. Hrvatska je vojska imala samo jednog neprijatelja i samo jedan cilj – osloboditi okupirane dijelove Hrvatske.

Nisam primijetio da ste komentirali presudu protiv svećenika optuženog za pedofiliju?

- To me ne čudi, jer mnogi to nisu primijetili, zato što je nemoguće sve pratiti, iako ima mnogo onih što me stalno u stopu, tj. u slovo prate. Svoj sam komentar dao mnogo prije presude – taj je svećenik definitivno osuđen istog trenutka kad je dospio na naslovne stranice svih novina i postao "zvijezda" svih medija. Činjenica da je samo na temelju sumnje za počinjeno nedjelo tako osramoćen, dovoljna mu je kazna do groba. Čak i ako je potpuno nedužan. Ali tada je nad njim počinjen zločin za koji nitko neće odgovarati.

A ako je doista učinio taj gnjusni čin, onda nema te kazne koju bi mu trebalo "opaliti". Jer svećenik, premda je samo čovjek od krvi i mesa, ne može svoj sveti red i sve ono što to znači, ni jednoga trenutka negdje odložiti, kao onaj debeli fratar svoj križ kad ga zasvrbe dlanovi, u jednom filmu Buda Spencera i Terensa Hilla. Naravno, to je teorija, a u praksi treba spašavati čovjeka. Pa i najveći zločinci dobivaju odvjetnika. Zato Crkva osuđuje grijeh, a nastoji spasiti grješnika.

Kako komentirate da je osoba optužena za pedofiliju, koja nije svećenik, istog dana osuđena većom kaznom od svećenika optuženog za isto grozno nedjelo?

- Iskreno priznajem da nisam upoznat s detaljima tih procesa pa to doista ne mogu komentirati. To više ako presude još nisu postale pravomoćne odnosno ako procesi nisu stavljeni u fascikle, a počinitelji na zatvorske bicikle.

Kako Vam je moglo pasti na pamet izjaviti kako bi bilo najbolje da Crkva bude vlasnik Hajduka?

- Pa za jezik me povukla vaša novinarka Divna Zelić. Nakon što sam pročitao da je Crkva u Italiji kupila jedan nogometni klub iz treće lige, pomislio sam da bi i kod nas Crkva mogla imati dionice u klubovima, kao što u svijetu ima dionice u bankama i raznim poduzećima. Od profita Crkva financira svoje potrebe evangelizacije, uzdržavanja ustanova i ljudi te karitasa. Ali ako je išta točno od onoga što se pisalo nakon Krešićeva odlaska iz Hajduka, bolje je da se Crkva drži podalje od udjela u sumnjivim vlasništvima. Jer, hostije za svetu misu ne mogu se mijesiti od bilo kojega bijelog praha, nego samo od čistog i zdravog pšeničnog brašna.


- 00:10 - Komentari (39) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak


MOLIMO ZA DOBRO OBITELJI I ZA SVE OBITELJI SVIJETA
U posljednju nedjelju upravo protekle godine (30. prosinca 2007.) papa Benedikt je uz molitvu Anđeo Gospodnji održao nagovor koji dijelom prenosim (premda su ga mnogi vjerojatno već pročitali na www.ika.hr). Činim to zato što je potpuno u skladu i s današnjim blagdanom Blažene Djevice Marije Bogorodice te kako bih ponovno naglasio važnost i vrednotu obitelji.

Draga braćo i sestre!
Slijedeći evanđelja po Mateju i po Luki, naš pogled počiva na Isusu, Mariji i Josipu, a mi štujemo otajstvo Boga koji se htio roditi od jedne žene, svete Djevice, i ući u ovaj svijet na isti način kao i svi ljudi. Čineći to, posvetio je stvarnost obitelji, ispunivši je božanskom milošću i u punini otkrivajući njezin poziv i poslanje.

Obitelji je veliku pozornost posvetio II. vatikanski sabor. Supružnici - ističe Sabor - jedno su drugome i svojoj djeci svjedoci vjere i Kristove ljubavi (usp. LG 35). Kršćanska obitelj sudjeluje tako na proročkom pozivu Crkve: svojim načinom života ona "glasno proglašuje i sadašnje kreposti Kraljevstva Božjega i nadu u blaženi život" (ibid).

Kao što je potom neumorno ponavljao moj časni prethodnik Ivan Pavao II., dobro osobe i društva usko je povezano sa "sretnim stanjem" u obitelji (usp. GS 47). Stoga se Crkva zauzima u širenju i promiče "izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost" (ibid.), riječi su Koncila...

Razmatrajući otajstvo Sina Božjega koji je došao na svijet okružen Marijinom i Josipovom ljubavlju, pozivam kršćanske obitelji da iskuse ljubavlju ispunjenu prisutnost Gospodinovu u svojim životima. Isto tako, potičem ih da, nadahnjujući se na Kristovoj ljubavi prema ljudima, pred svijetom posvjedoče ljepotu ljudske ljubavi, braka i obitelji.

Ona, utemeljena na nerazdvojnom zajedništvu muškarca i žene, predstavlja povlašteni prostor u kojem ljudski život nalazi sklonište i zaštitu, od svog začetka pa do prirodnog kraja.

Stoga roditelji imaju temeljno pravo i dužnost odgajati svoju djecu u vjeri i u vrednotama koje daju dostojanstvo ljudskom postojanju. Isplati se raditi u korist obitelji i braka jer se isplati raditi u korist ljudskoga bića, toga najdragocjenijeg bića što ga je Bog stvorio.

Obraćam se na poseban način djeci da ljube svoje roditelje i braću; mladima, da potaknuti ljubavlju svojih roditelja, velikodušno slijede svoj bračni, svećenički ili redovnički poziv; starijima i nemoćnima, da im bude pružena neophodna pomoć i razumijevanje...

U ruke Marije, koja je svojim "da" otvorila vrata našega svijeta Bogu (enciklika Spe salvi, 49), stavljam plodove ovoga slavlja. Velika vam hvala i sretne blagdane!


- 00:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se