BOG – RAZUM – VJERA – SUMNJA – EVOLUCIJA... - Don Blog

14.01.2008., ponedjeljak

BOG – RAZUM – VJERA – SUMNJA – EVOLUCIJA...

PETER SEEWALD: Ali, gdje je Bog, gdje ga možemo naći? Skriva li se on? Čini se da se Bog vrlo rijetko pokazuje. Ljudi su očajni jer misle da on s njima ne razgovara, da im ne daje nikakvih znakova i da im se ne javlja.

KARDINAL RATZINGER: On to ne čini glasno, ne bezuvjetno u obliku prirodnih katastrofa – iako one mogu biti njegov govor – dakle, Bog to ne čini gromoglasno. Ali on to ipak stalno čini. Važno je samo da prijamnik bude usklađen s odašiljačem, da se tako izrazim. U našem prosječnom načinu življenja i mišljenja ima mnogo odašiljača koji ometaju prijam tako da mi ne možemo čuti glas. Toliko smo otuđeni da ne možemo raspoznati je li to Božji glas.

Ali ja bih ipak rekao da svatko tko sluša pomnjivo, može doživjeti i osjetiti da mu Bog govori: sada mi se Bog obraća, i to mi je prigoda da ga upoznam. ON može doći iznenada, upravo u trenucima katastrofe, ako sam budan i ako mi netko pomogne da ga odgonetnem. On ne govori gromoglasno, ali govori s pomoću znakova i zbivanja u našem životu, govori kroz naše bližnje. Potrebno je malo više budnosti i zato ne smijemo dopustiti da nas okuju izvanjske, vidljive stvari.

Smiju li katolici sumnjati ili, ako sumnjaju, jesu li zato licemjeri i pogani? Kod kršćana je neobično to što prave razliku između vjerske i znanstvene istine. Proučavaju Darwina i idu u crkvu. Je li takva podvojenosti uopće moguća? Samo je jedna istina: ili je svijet stvoren za šest dana ili se razvijao milijunima godina.

- U ovako uzburkanom svijetu kakav je naš, sumnja će se neizbježno nastaniti u svakom pojedinom čovjeku. Ako čovjek sumnja, to ne znači da je on otpadnik od vjere. Ja mogu otvoreno prihvatitit pitanja koja me muče, ne napuštajući Boga i pridržavajući se bitne jezgre vjerovanja. S jedne strane, mogu pokušati pronaći rješenja za prividne proturječnosti, ali, s druge strane, imam povjerenja u to da se mogu riješti i ona pitanja na koja ne možemo naći odgovor. I u povijesti teologije još ima nerješivih problema koje ne trebamo interpretirati silom.

Uz vjerovanje ide i strpljenje. Tema koju ste upravo naznačili – Darwin, stvaranje, teorija razvoja – jest tema dijaloga koji još nije završen i koji se našim sadašnjim sredstvima u ovom trenutku i ne može završiti. Problem stvaranja svijeta za šest dana nije kamen spoticanja u odnosima između suvremene znanosti i vjerovanja. Biblija nam jasno govori da je to tek teološka shema koja ne želi jednostavno prepričati povijest stvaranja.

U Starom zavjetu nalazimo drukčije prikaze stvaranja. U Knjizi o Jobu i Knjigama mudrosti imamo pripovijesti o stvaranju iz koji se vidi da vjernici čak ni tada nisu stvaranje svijeta zamišljali tako slikovito. Stvaranje je prikazano u slikama zato da uvidimo ono što je bitno, odnosno da je svijet nastao iz Božje moći i da je on djelo Božje. Drugo je pitanje kako je to stvaranje teklo. To pitanje Biblija ostavlja otvorenim. Mislim da teorija evolucije nije otišla dalje od pretpostvke u mnogim stvarima i da u njoj ima primjesa mitskih filozofija o kojim se još moraju povesti kritički razgovori.

Mnogima ne uspijeva prijelaz od dječjega vjerovanja na vjerovanje odrasle osobe. Kako se netko tko je čitao kritičare Biblije može vratiti čistom vjerovanju?

- Takav čovjek mora naučiti da složena povijest nastanka biblijskih tekstova ne utječe na vjerovanje kao takvo. U tome je nešto drugo i nešto veliko. U toj složenoj povijesti nastanka, koja uostalom uvijek ostaje hipotetska, može se vidjeti kako ljudska svijest dobro pamti iskaze i stvarnost, koje nije izmislio sam čovjek. U trenutku kada se upoznaju ljudski čimbenici biblijske povijesti, vidi se da ne postoje samo oni, nego da tu ima i nečega drugog. Zbog toga se cijelo područje tehnike može prepustiti znanosti koja nam sa svoje strane donosi prosvjetljenje i vraća nas jednostvnom činu vjerovanja. U toj neponovljivoj povijesti nije stvarao samo čovjek, nego se tu zbilo nešto veće.

Koliko ima putova koji vode do Boga?

- Toliko koliko ima i ljudi. Put svakoga čovjeka posve je osoban i unutar iste vjere. Imamo riječ Kristovu: 'Ja sam put.' Postoji zapravo samo jedan put i svatko tko ide k Bogu, samim time nalazi se na putu Isusa Krista. To, međutim, ne znači da su ti putovi svjesno i voljno istovjetni, naprotiv - taj jedini put tako je velik da može postati osobnim svakom pojedinom čovjeku.

Tertulijan je izrekao paradoks: 'Vjerujem jer je apsurdno.' Augustin je vjerovao 'da bi spoznao'. Zašto vjeruje kardinal Ratzinger?

- Ja sam izraziti augustinac. Kao što stvaranje dolazi iz uma i kao što je i samo umno, tako je i vjerovanje tek dovršenje stvaranja. Ono je ključ razumijevanja, u to sam uvjeren. Vjerovati znači ući u razumijevanje, ući u spoznaju. Tertulijanova izreka – poznato je da on voli pretjerane formulacije - odgovara ukupnosti njegova mišljenja. On je htio reći da se Bog svijetu pokazuje na paradoksalan način u odnosu na ono što čovjek očekuje. U tome se pokazuje kao Bog. Tertulijan je bio malo neprijateljski raspoložen prema filozofiji i ja ne dijelim njegovo mišljenje, nego se slažem s mišljenjem svetog Augustina.

Jeste li i Vi izgradili neko osobno stajalište o vjerovanju?

- Nije mi potreban nikakav novi moto. Čini mi se da Augustinova misao, koju je poslije prihvatio i Toma (Akvinski; m.op.), odgovara stvarnosti. Ja vjerujem! Samom činu vjerovanja imanentno je da dolazi od onoga koji je razum sam po sebi. Podređujući se u vjeri njemu, kojega ne razumijem, znam da otvaram prava vrata koja vode k razumijevanju.

Većina ljudi našega doba ne može vjerovati ono što zna, niti zna što da vjeruje. U Vašoj osobi postoji jedinstvo mišljenja i vjerovanja, kao i cjelovitosti koju mi suvremeni ljudi, mi skeptici i zavedeni, više ne poznajemo. Kakav je to osjećaj?

- Ne usuđujem se sada suditi o suvremenom čovjeku. Ne znam jesu li ljudi danas doista rastrgani i mogu li ostvariti svoje jedinstvo. Svaki je čovjek u sebi razapet između različitih krajnjih točaka pa to, naravno, vrijedi i za mene, kao i za bilo kojega svećenika i biskupa. Interesi koje imamo, nadarenosti i nenadarenosti, znanje i neznanje ne poklapaju se s vjerovanjem Crkve u cjelini. Tako svaki čovjek, pa i ja, osjeća neku unutarnju napetost. Ne bih rekao da je to rastrganost. Vjerovanje u ono što vjeruje Crkva i spoznaja da se tome mogu povjeriti i da to osvjetljava i produbljuje moja ostala znanja jest ono što odražava unutarnje jedinstvo. Osnovni čin vjerovanja u Krista i pokušaj unošenja jedinstva u život obuzdavaju napetosti kako ne bi došlo do sloma.

U svezi s novom evangelizacijom govorili ste o nekim novim susretima pa čak i o nužnosti kršćanske revolucije. 'Novi, živi oblici kršćanske kulture' ne bi se mnogli stvoriti nekim podrobnim studijama, nego bi bilo važnije čovjeka ponovno upoznati s Kristom. Čini mi se da bi mnogo više ljudi danas htjelo vjerovati – samo kad bi moglo. To više nije tako jednostvno kao prije.

- To je bjelodano. Mi sada imamo tako puno znanja, tako puno doživljaja, a vjerovanje smatramo složenim i previše sistematiziranim, tako da mu pristup nije više lagan. Mislim da nam je potreban obrat u vjerovaju u nekoliko aspekata. Kao prvo, trebamo hrabrosti za suprotstavljanje općem uobičajenom mišljenju. Kod većine ljudi nailazimo danas na ideologiju prosjeka koja smjera k postizanju određenog životnog standarda, k mogućnosti samoostvarenja u onome što se želi, što bi se htjelo i koja smatra da je Bog ipak neka nepoznanica što se zapravo ne računa. To podrazumijeva i činjenicu da moral nastaje slučajno.

Kao što je rečeno, ideologija prosjeka u kojoj danas živimo i koja nam se iz dana u dan sve više nameće, zavodi nas i udaljuje od onoga što je bitno. S jedne strane, čovjek više ne može prodrijeti u bit, a s druge strane, osjeća kako mu nešto nedostaje. Velike kolektivne bolesti koje danas imamo počivaju na tome što u životu čovjeka nečega ima premalo i što se taj nedostatak osjeća. Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra 'normalnim' u životu čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti.

Do tog otkrića moglo bi se jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom nego s Bogom koji je čovjek. Tak kada takvo što doista uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti na posve drukčiji način. Uvjeren sam da će tada nastati i kultura vjerovanja. Važno je da to ne bude samo pojedinačna odluka, nego da se ona prenosi i drugima i bude zajednička. Onoliko koliko se bude ostvarila u životu, oblikovat će stil i kulturu življenja.

Mnogi ljudi strahuju od budućnosti. Posvuda se javlja neka histerija vezana za budućnost, histerija koja donosi grozničava iščekivanja. Nikada prije nije bilo tako mnogo završetaka ni tako mnogo početaka. Povremeno čak izgleda da se mnoge stvari ipak razvijaju pozitivno. S druge pak strane ovaj svijet, takav kakav jest, doima se kao neka velika ludnica: društvo pohlepe i luksuza pokraj siromaštva koje je u stalnom porastu, ratovi, pa i prirodne katastrofe koje nam sve češće dolaze s jasnim znakovima propasti kulture i s nestankom uvida i mudrosti. Nikada prije nije bilo tako mnogo ljudi bez oslonca, tako mnogo ovisnika, pokidanih veza, uznemirene djece, zanemarivanja zbog bijede i – to je paradoksalno – zbog blagostanja.
Gospodine kardinale, jednom ste rekli da našem svijetu ne nedostaje sposobnost tugovanja, nego sposobnosti radovanja. Ali, ne postaje li sve teže radovati se?

- Moje zapažanje – koje uostalom često iznosim – jest to da je spontana radost postala vrlo rijetka. Radost je danas opterećena sve više i više moralnim i ideološkim hipotekama. Ako se čovjek raduje, odmah se boji da će se ogriješiti o solidarnost s onima koji pate. Čovjek misli da se u ovakvom svijetu, u kojem ima tako mnogo bijede i nepravde, uopće ne smije radovati.

To mogu razumjeti. Ovdje je riječ o moralnom uvjerenju. Ali unatoč tomu, takvo je stajalište zabluda. Svijet neće biti bolji ako se prestanemo radovati i obrnuto, ako se ne radujemo zbog onih koji pate, njima to neće nimalo pomoći. Svijetu su, dapače, potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. Radost, dakle, ne isključuje solidarnost. Ako je prava, ako nije egoistična, ako proizlazi iz shvaćanja dobra, onda se ona želi samo objaviti i ide dalje. Uvijek pomislim kako u sirotinjskim četvrtima, na primjer u Južnoj Americi ima mnogo više onih koji se smiju, mnogo više radosnih ljudi nego kod nas. Vjerojatno oni, uza svu bijedu, imaju svijest o dobrome i toga se drže, to ih usmjerava i daje im snagu.

Tako mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.

A sada ću nešto reći o dvoličnosti našega doba, kako se se Vi izrazili. Postoji nova svijest o solidarnosti, o odgovornosti za čovječanstvo u cjelini, o odgovornosti za stvaranje. Ima pokreta za ujedinjenje i težnji da se solidarno djeluje u kriznim žarištima te pomogne uspostaviti mir i prevladati siromaštvo. To je ono što kao građani ovoga desetljeća (razgovor vođen u 1996. godini; m.op.) moramo vidjeti i za što moramo biti zahvalni. Iz toga se pak može vidjeti da se dobro u čovjeku ne može zartrti.

Govorili ste i o velikoj ludnici i strašnoj nebrizi. To svi vidimo. Vjerujem da su upravo masovno društvo i mogućnosti koje su nastale tehničkim ovladavanjem svijetom stvorili nove kakvoće zla. To se uopće ne može previdjeti.

Veliki je izazov svladati to omasovljenje, koje čovjeka zapravo gura u potpunu osamljenost i stvoriti zdrave oblike društvenosti. To zahtijeva svu našu snagu i ne može se zadovoljiti niti samo tehnikom niti našim djelovanjem.

Ovdje možemo vidjeti dvije stvari: čovjek je ćudoredno biće koje je odgovorno za sebe i za cijelo čovječanstvo, ali i biće kojemu samo Bog može dati snagu da ide dalje.

...........................

(Iz knjige: Kardinal Joseph Ratzinger, "SOL ZEMLJE – Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća", Mozaik knjiga, Zagreb 1997. – prijevod prve knjige razgovora s Peterom Seewaldom /objavljena u Njemačkoj 1996./, koji u predgovoru priznaje da je istupio iz Crkve; drugi dio razgovora objavljen je na hrvatskom 2003. pod naslovom BOG I SVIJET).

- 23:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!

DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!

Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko

Free Counters

RADOSNA VIJEST

Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)

Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)

Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)

Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)

Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)

A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)

Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!

(F. S. Collins, Božji jezik)

PSALAM 37

Sudbina pravednika i bezbožnika

Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!

Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.

Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.

Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.

Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.

Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.

Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.

Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.

Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.