Don Blog

27.11.2007., utorak


RADIO TRSAT – emisija MARANATHA
ponedjeljkom od 10.45 do 11.05 sati
urednik i voditelj: Marin Miletić, dipl. theol.

76. emisija
26. 11. 2007. - gost: don Anđelko Kaćunko


Don Anđelko što vas je navelo da izdate knjigu "Hrvanje sa svijetom"?

- Moja druga knjiga HRVANJE SA SVIJETOM izbor je intervjua, koje sam u posljednjih desetak godina dao različitim listovima u Hrvatskoj, i kolumni, koje sam pisao u mjesečniku Solinska Kronika i tjedniku Arena. A na izdavanje su me nagovorili prijatelji, premda su me mnogi na to poticali. Jer, bez obzira što je sadržaj ove knjige zbir različitih materijala, ipak je velika prednost imati to ukoričeno, dostupno na jednom mjestu.

Unatoč tome nisam previše vjerovao u važnost tih tekstova, jer ne volim se baš osvrtati na ono što je prošlo – radije gledam na ono što dolazi. Ali presudna je bila riječ dr. Vladimira Lončarevića. On je naime kompetentan u tome jer je književni kritičar i publicist, pa mi je bio i recenzent. Naslov knjige izvučen je upravo iz njegova teksta, koji je u knjizi objavljen kao pogovor. Tako je zahvaljujući sponzorima – najviše Croatia osiguranju – knjiga objavljena.

Naslovnica je znakovita?

- Da, vrlo je uspjela i znakovita i za sve iznenađujuća. Izradu knjige povjerio sam studiju lukačpetak, koji vode dvije mlade cure. One su diplomirale grafički dizajn i nakon što su pročitale knjigu ponudile su mi rješenje – u warholovskom stilu – koje sam odmah prihvatio, zato što je izazovno. Naslovnica prikazuje tri famozna majmuna od kojih jedan pokriva oči, drugi uši a treći usta. To je na jedan način i slika suvremenog (novopoganskog) svijeta koji odbija vidjeti i čuti Evanđelje i govoriti o njemu. A to je zapravo taj svijet s kojim se hrvem!

Koja je ustvari poruka te knjige?

- Uvijek nastojim u svakom nastupu ne samo otkrivati i pokazivati istinu, dobrotu i ljepotu, nego također razotkrivati i prokazivati ružnoću, zloću i laž. Najkraće bi se moglo reći da je poruka jednostavna: Čovječe, mućni mozgom, ne daj da te manipuliraju razni zavodnici! Kršćanine, budi svjestan veličine svojega poziva i uzvišenosti odgovorne zadaće da budeš u svijetu evanđeoska sol, kvasac i svjetlo!

Don Anđelko, vi pokazujete kako su kršćani pozvani djelovati u ovom društvu, soliti ga. Zašto danas mnogi kršćani radije biraju - šutnju?

- Zašto, zašto? Nije baš lako jednostavno odgovoriti na to pitanje, a da se baš nitko ne uvrijedi. Jer ta kršćanska šutnja kod nas je doista uvredljiva - i zdravoj pameti i moralnoj odgovornosti. Posebno šutnja katoličkih intelektualaca. Ja se usuđujem reći da su tri razloga za tu šutnju, tj. da postoje tri kategorije tih naših šutljivaca:

1. kukavice: to su strašljivci, oni se boje javnog napada, pljuvanja... zato ne izlaze u arenu... emotivno su protiv svih neprijatelja, ali strah im okiva svaku akciju...;
2. dodvorice: oni se ulizuju, klanjaju i dodvoravaju svim neprijateljima Crkve i naroda... emotivno su u sebi podijeljeni ili nedefinirani, ali interes je jači...;
3. izdajice: oni su potpuno svjesno stavljeni u službu neprijatelja...
Mislim da je onih prvih najviše pa drugih, ali treći su najjači... Eto, molim također da netko drugi objavi neku drugu kategorizaciju, ako se s ovom ne slaže – bit ću mu zahvalan za nove spoznaje...

Koliko je uopće danas snažan rigidni relativizam, koji sve relativizira do mjere konačnog ništenja razlike između dobra i zla?

- Pa mislim da je odgovor na to jasan i sadržan u sintagmi pape Benedikta koju često spominje – diktatura relativizma. Ako dakle Papa to ističe i toliko naglašava, onda možemo bar mi katolici biti sigurni da to čini s debelim i jakim razlogom! A ta se ideologija relativizma danas širi najviše i najlakše medijima. Ona je očita na svim područjima života: izjednačava grijeh i vrlinu, nemoral i čednost, ljepotu i ružnoću, agresora i žrtvu... itd.

Vi otvoreno progovarate i o vrijednostima Domovinskog rata, kao i o povijesnoj ulozi dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika neovisne i slobodne Hrvatske?

- Da, zato što smo stalno pod pritiskom prisilne detuđmanizacije. A o Domovinskom ratu se u nekim moćnim lobijima stalno govori kao o udruženom zločinačkom pothvatu koji je stvorio državu. A to onda, logično, znači da su zločinci svi koji su htjeli biti slobodni i neovisni.

Također analizirate i ulogu Haaškog tribunala. Smijemo li se mi kršćani nadati pravdi već u ovom svijetu, ili nam je radije čekati pravedno Kristovo sudište?

- Iluzija je ovdje očekivati pravdu od tribunalâ o kojima čak i Biblija govori kao o bezbožnim sudištima što nevolje stvaraju pod izlikom zakona.

Zašto je danas tolerancija postala gotovo neka pseudoreligija? Odnosno, stavlja se ispred svih i sviju, toliko da smatra drskošću prozivanje onih koji nište naravne vrijednosti? Ne boji se čak kršćanima sugerirati kako bi zgodno bilo mijenjati i neke stranice Svetog pisma?

- Pa ta tzv. tolerancija je samo jedan od sadržaja one famozne diktature relativizma. Riječ je zapravo o licemjernoj farizejštini i dvostrukim mjerilima. Jer takvi diktatori od nas katolika traže toleranciju, ali u drugom slučaju, kad im to odgovara, oni prema nama ne žele biti tolerantni.
Zapravo, moglo bi se cinično reći da su oni malo izmijenili pravilo tzv. narodnog heroja Rade Končara pa kažu: Milosti tražimo, ali vam je ne damo! Zato oni i iz Sv. pisma izvlače citate da bi dokazali da smo mi u krivu. Pa kažu: Biblija veli da nema Boga! – ali prešućuju da to govori luđak!

Vi progovarate i o mnogim negativnim utjecajima medijâ, napose televizije. Koliko je ona važna u formiranju javnog mnijenja?

- Da. Neki mi potpuno pogrešno predbacuju da sotoniziram medije, međutim ja samo upozoravam na negativne sadržaje u medijima. Televizija ima strašnu i utjecajnu moć – zapravo svi vizualni mediji: tv, internet, videoigrice... to je dobro poznato. Posebno su djeca izložena negativnom utjecaju. Što su djeca manja, to je utjecaj veći. Danas već i psiholozi i pedagozi ozbiljno upozoravaju da djecu ne bi do šeste-sedme godine uopće trebalo izlagati pokretnim slikama. Tek nakon toga preporučuje se zajedno gledati izabrane sadržaje i analitički ih komentirati... To je odgoj za medije, za zdravu kritičnost, koje danas nažalost nema, pa ni u katoličkim obiteljima. Premda crkveni dokumenti (osobito 2. vatikanskog sabora) o tome govore, a pape na to potiču.

Osim toga, ljudi ne znaju da je televizija više zabavni nego informativni medij. Zbog toga ja već 26 godina ne gledam televiziju – smatram to gubljenjem dragocjenog vremena. Zato stalno potičem na čitanje, umjesto "buljenja u šarenu teletinu". Jasno, valja i za čitanje birati zdrave sadržaje – najprije Bibliju! Evo, npr. koliki su pročitali knjige o Harryju Potteru, a nisu ništa od Tolkiena: HOBITA, GOSPODARA PRSTENOVA i dr. Svakako, mislim da vrijedi pravilo: TKO NE ČITA, UMIRE GLUP!

Kršćani su ljudi radosti. Krist nam je donio Radosnu vijest. Zašto su neki kršćani danas zaboravili na radost?

- Odgovor na to pitanje nalazi se već u Starom zavjetu. Prorok Baruh (v. 3,10-12) upućuje pitanje Izabranom narodu: "O, Izraele zašto si u zemlji neprijateljâ i zašto stariš u tuđini, sličan mrtvacima?", a Bog mu odgovara: "Zato što si Vrelo Mudrosti ostavio!", tj. zato što si Boga napustio... Kršćani prestaju biti ljudi radosti kad se suobliče s ovim svijetom koji nije Božji, koji daje instant veselje, trenutačan gušt, kratak užitak... a ništa duboko, dubinski smisleno... Isus je to izrazio slikom dvaju putova: uskog i teškog puta koji vodi u život ili širokog puta koji vodi u propast...

Sveti Pavao je to sjajno i plastično, čak vrlo drastično izrazio ističući tijelo – što je danas posebno aktualno jer je stvoren kult tijela. Kaže on: "Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni" (Gal 6,7-8).
Papa Benedikt, u sjajnoj knjizi SOL ZEMLJE kaže: "Kada Bog nije s nama, svijet je pust, dosadno je i ničim nismo zadovoljni." Zatim dodaje da "velika radost proizlazi iz velike ljubavi". Dakle, Bog je ljubav i Izvor radosti! A kršćanin koji se napaja na tome Izvoru ne može biti tužan!

Što želite poručiti slušateljima Radio Trsata i čitateljima portala katoličkih skauta?

- Bez namjere da mudrujem ljudskom frazeologijom, čini mi se da je najbolje – budući da smo na pragu Adventa-Došašća – kao pripravu za ovogodišnji Božić svakodnevno sebi posvješćivati sadržaj riječi Sv. pisma iz Poslanice Rimljanima: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno" (Rim 12,1-2).

Eto, sasvim dovoljno za četverotjednu duhovnu domaću zadaću!


- 23:49 - Komentari (26) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak


"DIES IRAE..." – PJEVAJ I PUTUJ!

Posljednji tjedan u crkvenoj godini – dani između svetkovine Krista Kralja i prve nedjelje Došašća (Adventa) – liturgijski su snažno označeni razmišljanjem o posljednjem Isusovu dolasku na koncu svijeta i vremena. Sadržaj te istine jesu i "posljednje stvari svakog čovjeka" (smrt, sud, raj ili pakao) i konačni, eshatološki "Tribunal" na kojem će Vječni Sudac svakome izreći posljednji pravorijek. To je - kao svojevrstan sažetak prethodnoga razdoblja i uvod u vrijeme koje slijedi - poticaj suvremenom vjerniku da se trgne iz svakodnevnog presinga obveza i otrgne od brige za sporedno te pozornost usmjeri prema neprolaznom i vječnom.

Tradicija taj Sudnji dan obično ocrtava strašnim slikama. Zapravo na temelju opisa koji je dao sam Isus (kako je zapisao evanđelist Matej – 25,31-46): "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva."

A ta famozna podjela na tadašnje DESNE i LIJEVE neće biti po političkim kriterijima tzv. desnice i ljevice, nego po tome KOLIKO SMO DOBRA ILI ZLA UČINILI DRUGIM LJUDIMA!!! Po tome kriteriju, tj. po djelima (ne)milosrđa već ovdje na zemlji svaki čovjek skuplja bodove za tu posljednju i najvažniju - vječnu rang listu.

Onima sa svoje desne strane Sudac-Kralj će dodijeliti u baštinu svoje Kraljevstvo. A onima sa svoje lijeve strane On će reći: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!"

Naravno, neće ih ostaviti u dvojbama, nego će im protumačiti da što god nisu učinili čovjeku u potrebi, ni Njemu nisu učinili. Nakon toga će, završava taj izvještaj, otići ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni. Ali, budući da je taj Dan i na drugim mjestima u Bibliji opisan strašnim i dramatičnim događajima, te su slike ušle i u poetske izričaje. Primjera ima i u svjetskoj literaturi.

No ovdje bih htio sve obogatiti (i upoznati one koji za to ne znaju s) poznatim himnom, koji je sastavni dio kršćanskog obreda oproštaja s pokojnicima, pa time i svakog velikog glazbenog djela poznatog pod nazivom - Requiem. (Dramu njegova nastajanja u životu najpoznatijeg skladatelja sjajno je prikazao redatelj filma "Amadeus"). A taj himan počinje latinskim riječima "Dies irae" (doslovce – dan srdžbe) i mnogima je poznata tek prva strofa. Zato ovdje donosim cjelovit njegov tekst, u hrvatskom prepjevu - koji se i kao molitva nalazi u Časoslovu (to je naš svećenički molitvenik) svaki dan u ovom tjednu.

U DAN ONAJ, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva:
Sa Sibilom David pjeva.

Kolik strah će na sve pasti
Kada Sudac s višnjom vlasti
Dođe pretrest ljudske strasti!

S trublje čudan zvuk romňni,
U sva groblja budeć roni
I pred prijestol mrtve goni.

Smrt i narav zadivljene
Motre ljude oživljene
Na sud Božji sakupljene.

Otvara se knjiga jadâ,
Knjiga grješna ljudskog rada,
Što će vagnut biti sada.

Kada Sudac sudit stane,
Sve će tajne biti znane,
Sve grjehote pokarane.

Što ću jadan tada zborit?
Komu ću se zagovorit
Gdje i dobre strah će morit?

Kralju strašne veličine,
Dajuć spas ko dar s visine,
Spasi mene, pun miline!

Sjeti se, o Spase mio,
Da si za me putnik bio,
Ne daj mi u paklu dio.

Ištući me trudan hóda,
Spasenje mi križem poda,
Zar da bude to bez ploda?

Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrješenja prosti mnoga
Prije dana osvetnoga.

Uzdišem ko krivac hudi,
Grijeh mi stidom lice rudi,
Dršćuć prosim: ne osudi!

Mariju si opravdao,
Raj zločincu obećao
Pa i meni nadu dao.

Molitva mi nema moći,
Al' ti blag si, ne daj poći
U plam vječni mojoj zloći.

Kad potreseš grješnim svijetom,
Plamenu ga predaš kletom,
K ovcama me svojim kreni,

Među jarad ne daj meni,
S desne strane mene djeni.
Zovni mene s vojskom svetom.

Molim u svoj sniženosti,
Srca puna skrušenosti:
Daj mi umrijet u milosti.

Avaj dana suzâ, straha,
Kada grješni stvor iz praha
Pođe k sudu posljednjemu!
Slatki Spase, prosti njemu!

Spase blagi, ti nas vodi
U dvor svetih nebesnika,
U zbor sretnih blaženika! Amen.


Dakle, u konačnici, kršćanski je pogled na budućnost uvijek vedar. Zato filozof Sv. Augustin u jednom govoru, vjernike koji su (ovdje zabrinuti) na putu prema vječnoj domovini (gdje će biti zbrinuti), potiče da stalno pjevaju:
Pjevajmo, dakle, i sada, braćo, iako ne u radosnom spokoju, nego za predah u trudu. Pjevaj kako to običavaju putnici: pjevaj i putuj, pjevajući se tješi u trudu, a ne odaj se lijenosti – pjevaj i putuj. Što znači: putuj? Napreduj, napreduj u dobru. Ima ih, po Apostolu, koji napreduju u zlu. Ti, ako napreduješ, putuj, ali napreduj u dobru, napreduj u pravoj vjeri, u dobrom vladanju – pjevaj i putuj!


- 13:48 - Komentari (33) - Isprintaj - #

25.11.2007., nedjelja


ISUS KRIST – KRALJ SVEGA STVORENJA

MOLITVENI HIMNI SVETKOVINE

Ti, Kriste, Kralj si vjekova

Ti, Kriste, Kralj si vjekova,
Ti vladar sviju naroda,
Ti sudac si jedincati
Svih umova i srdaca.

Glavari svih te naroda
Pred svijetom javno častili,
A mi ti evo kličemo:
Ti višnji Kralj si sviju nas!

O Kriste, mira vladaru,
Pokori srca buntovna,
U jedno stado skupi sve
Od tebe što odlutaše!

Ti zato, ruke šireći,
Sa križa visiš krvavog
I probijeno sulicom
U plamu Srce otkrivaš.

Ta zato kruha, vina lik
Na žrtveniku krije te,
I s probodenih grudi ti
Spas djeci tvojoj izvire.

Sva slava tebi, Isuse,
Što vlašću svijetom upravljaš,
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova. Amen.


Ti divni Kralj si nebesnik

Ti divni Kralj si nebesnik,
Ti plemeniti Pobjednik
O Spase, ti neiskazan
Dobara svih si ocean.

Ti bogatiš nas milošću,
Uresuješ nas krjepošću,
Ti, svjetlo slave nebeske,
Darovatelju pobjede!

Sve nebo tebe proslavlja,
Sav svemir slavom odzvanja,
Ti svijet sav razveseljuješ
I s Bogom nas pomiruješ.

O Mirotvorče čudesni,
Čuj glas nam smjeran, molbeni:
Za mirom ljudi vapiju
Da mira se naužiju.

Sveđ ostaj s nama, Spase naš,
Da svjetlom nas obasjavaš,
Iz duša mrak da izgoniš
Milinom zemlju napuniš.

O Djevin cvijete, Isuse,
S kog sve nam slasti liju se,
Sva slava tebi, sva ti čast
I kraljevska u raju vlast. Amen.


O vječna Sliko Višnjega

O vječna Sliko Višnjega,
Od Svjetla Svjetlo, Bože naš,
Otkupitelju, slava ti
I čast i sila kraljevska.

Ti sâm od vijeka nada si
Vremena svih i središte,
Tvoj Otac s pravom dade ti
Da budeš vladar narodâ.

Ti cvijete čedne Djevice,
Ti glavo roda našega,
S vrhunca trgnut kamene
Što spasi zemlju čitavu.

Pod vlasti strašnog silnika
Svi smrtnici su stenjali,
Al' ti im slomi okove
I nebo njima ňtvori.

Zakonoša i svećenik
I Učitelj: na haljini
Ti nosiš natpis krvavi:
Svih kraljeva sam višnji Kralj.

Sva slava Tebi, Isuse,
Što ljubavlju nas privlačiš,
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova. Amen.



- 10:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak


ENG 2 : 3 CRO

Tek sam danas (kao slab pratitelj sportskih zbivanja) postao svjestan da je jučerašnja pobjeda naše nogometne vrste pravi pravcati povijesni događaj...

Već je sve to dobro proanalizirano s različitih aspekata - danas se moglo čuti od mnogih uglednika, aktera događaja, znalaca, diletanata, profića i amatera... - zato neću tome ništa dodavati... ni more soliti...

Najdraža od svega bila mi je radost što je "slabo poznata Hrvatska" nadvisila moćnu imperijalnu silu u svemu pa i u nogometu, to više što se smatraju kolijevkom toga sporta - baš prema slici na kojoj "mali" hrvatski David vješto svladava "velikog" Golijata (velikom golijadom!) upravo u njegovu "Hramu"!
Zato, bez ikakve zlobe, imam razumijevanje za one koji kažu da je ljudski osjetiti neku radost kad bahata umišljenost doživi poniženje...

Ali posebna je radost bila čuti kako se upravo na "najsvetijem mjestu nogometne nacije" ori pjesma - Lijepa li si!

Doista treba na svemu čestitati velikom strategu Slavenu Biliću, a posebno zato što nije u reprezentaciju, pa ni među rezervne igrače, uvrstio - Baricu Puž!!!


- 22:50 - Komentari (38) - Isprintaj - #

21.11.2007., srijeda


TKO I ŠTO POVEZUJE HIROŠIMU I VUKOVAR?!

U svijetu su u mnogim mjestima gdje žive Hrvati katolici slavljene svete mise na godišnjicu pada Vukovara, na dan koji je nazvan Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu. To se čini već godinama, postalo je uobičajena praksa, kao što je u Hrvatskoj sastavni dio i crkvenog i državnog protokolarnog "kalendara".

Ali da se negdje daleko od Hrvatske, na sasvim suprotnom dijelu svijeta, npr. u japanskoj Hirošimi netko sjeti vukovarskih žrtava i za njih slavi misu zadušnicu – e to već, s jedne strane, graniči s čudom, a s druge strane pokazuje veličinu i značenje "jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve".

Već sam jučer u komentaru spomenuo taj događaj bez presedana (premda je već prošle godine na isti dan i s istom nakanom služena sveta misa u Nagasakiju, na koji je također bačena atomska). Iskreno, bio sam time ugodno iznenađen, ali i razočaran kako su naši mediji tome posvetili malo prostora – s iznimkom Slobodne Dalmacije (koja je za izvještaj o tom događaju žrtvovala čak gotovo trećinu stranice s velikom fotkom). Zaslužuje čistu peticu i veliku čestitku!

Svetu misu za vukovarske žrtve, koja je slavljena u Memorijalnoj katedrali za mir, u kojoj je sudjelovalo oko pet stotina vjernika Hirošime, predvodio je biskup Hirošime mons. Misue Joseph Atsumi, na čiju je preporuku istoga dana u ostalih četrdeset crkava hirošimske biskupije molilo za žrtve Vukovara i za mir u svijetu.

No hirošimski je biskup Atsumi na toj misi učinio još jedan presedan – umjesto vlastite propovijedi prepustio je riječ hrvatskom veleposlaniku Dragi Štambuku. Naravno, biskup je na početku mise najprije pozdravio i predstavio našega veleposlanika te je vjernicima predočio stradanje Vukovara i okolnosti u kojima se ono dogodilo, pri čemu je posebno istaknuo masakr bolesnika iz vukovarske bolnice. Dodao je (ponovit ću t) da su Hirošima i Nagasaki obnovljeni deset godina nakon pada atomske bombe, a Vukovar još uvijek liječi svoje rane.

A hrvatski veleposlanik dr. Štambuk, koji se vjernicima obratio na japanskom i na hrvatskom, na jeziku domaćina rekao je da "dvije boli, ona starija hirošimska i ova novija vukovarska, ujedinjene u jednu zajedničku bol, zazivaju Boga moleći za praštanje i mir, za osvješćivanje ljudske rase i održavanje plemenitih vrednota čovječnosti".

Iznoseći hrvatsko viđenje značenja Vukovara za Hrvatsku – gotovo kao teolog, imajući pred očima evanđeosku prispodobu o pšeničnom zrnu koje umire da bi donijelo rod – dr. Štambuk je rekao da Hrvatska Vukovaru "duguje pobjedu u Domovinskom ratu jer je Vukovar umro da bi Hrvatska živjela". On je, svojim pjesničkim stilom, Vukovar nazvao "hrvatskom samoobjavljenom mjerom napaćene ljudskosti i naš prilog svjetskoj knjizi besramnosti" (što, s razlogom, nije tipičan diplomatski govor, ali on u crkvi i nije potreban).

Na kraju je hrvatski veleposlanik poručio: "Zaboravimo li grad i prestanemo li biti stanovnicima Vukovara, nećemo se moći nazivati građanima svijeta, niti suosjećati sa žrtvama Hirošime i Nagasakija, kao niti biti u stanju iskazati zazor od svih oblika okrutnosti i mučenja, bilo koje vrste agresije, tlačenja i osvete."

Ta je snažna poruka posebno važna danas, u atmosferi medijskog filanja svijesti i podsvijesti neupućenih masa scenama najstrašnijih zločina, koji se ljudima – od djeteta do starca – svakodnevno u golemim količinama serviraju i u videoigricama i u televizijskim i drugim medijskim vijestima – ili kao posljedice prometnih nesreća, ili ratnih sukoba, ili terorističkih napada...

A rezultat toga drila i medijskog terora je globalno širenje ravnodušnosti prema žrtvama, s jedne strane, te, s druge strane, stalno potiskivanje iznova doživljenog straha, što jednom sigurno rađa nekim psihičkim poremećajem. Globalno gledano, postalo je očito kako je suvremeni čovjek već napola u vlasti a potpuno pod nadzorom Velikog brata... A oni koji su, zahvaljujući znanju, milosti Božjoj ili stjecaju sretnih okolnosti još uvijek izvan globalne mreže odnosno klopke, imaju zadaću da zaslijepljenu ili zaglupljenu subraću upozoravaju na opasnost zastrašujućeg serijskog "duhovnog kloniranja" ljudi.

A lokalno gledano, umjesto zaključka, može se među ostalim, (osim što se spomenuto "kloniranje" događa i u globalnim mikroregijama), reći da ovaj najnoviji "atomski" hirošimski vjerski događaj pokazuje važnost ozbiljnog opreza i potrebu brižne selekcije pri kadroviranju ljudi koje šaljemo u svijet za veleposlanike i (re)prezentere naše povijesti, kulture, duha, identiteta, naroda i države... Zato i hrvatskom vele-veleposlaniku u Japanu valja zahvaliti za njegov uspješan rad te mu s iskrenom čestitkom dodijeliti - čistu desetku!


- 01:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja


S ISTINOM O VUKOVARU SE POIGRAVA I CJENKA

Iz propovijedi predsjednika HBK đakovačkog i srijemskog biskupa Marina Srakića u prigodi obilježavanja "Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991." u Vukovaru 18. studenoga 2007.

Približavamo se kraju crkvene godine. I priroda oko nas i misna čitanja ove 33. nedjelje kroz godinu podsjećaju nas da sve teče prema završnici: i pojedino stvorenje i cijeli ljudski rod. Pitamo se, kakva je to završnica. Za nas vjernike završnica nije veliki upitnik napisan u pijesku, kao što je to opisao hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi "Posljednji Adam", premda nam je prije završetka proći kroz velike nevolje. Te nevolje opisao je apokaliptičkim slikama evanđelist Luka u odlomku današnjeg Evanđelja.

I kao da su autori Prvog čitanja i Evanđelja gledali što se 1991. godine događalo u Vukovaru, oni opisuju: "Narod će ustati protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva..." - U mislima slušamo eksplozije projektila, gledamo minska polja, u podrume ubačene granate, razrušeni grad, spaljene kuće i crkve, udarce kundacima, šakama, nogama, batinama, vampirske zabave nad nevinim žrtvama, izgladnjivanja i ponižavanja, besane prognaničke noći i gorki prognanički kruh...

Ali, sjećajući se tih tragičnih događaja, dijeleći bol s onima koji su izgubili svoje roditelje, djecu prijatelje, imovinu i sklapajući ruke na molitvu za one koji su pali za Domovinu, ne želimo zloupotrijebiti njihovu tugu i bol, ne želimo zaustaviti povijest na 1991. godini. Time bismo povećali gorčinu koja se taloži u našoj duši, mržnju i želju za osvetom. Time bismo dali do znanja i sebi i drugima da su žrtve naših branitelja bile uzaludne. Sama žalost, još manje ogorčenost, ne može nam pomoći. U njoj gubimo snagu potrebnu za život!

U Vukovar nas je dovela ljubav prema ovom našem zajedničkom gradu, i to ljubav koja se ne zaustavlja na horizontu našeg roda i doma. I s ovogodišnjim hodočašćem htjeli bismo pokazati da smo mirotvorci, tvorci mira koji počiva na istini i pravdi.

Ove godine hodočastimo u Vukovar pod geslom "U Vukovar za istinu i pravdu". Vukovar je branio svoju slobodu. Mi želimo da tu slobodu uživaju svi stanovnici ovoga grada i cijele domovine Hrvatske. Ne zaboravimo Kristovih riječi: "Istina će vas osloboditi!". Želimo li slobodu čuvati u miru, onda mir mora počivati na istini. Ne na bilo kakvoj istini, nego na istini koja je bistra kao izvor-voda, kao suza; na istini koja se ne kroji ni s lijeva ni s desna; na istini koja je uvijek nova i uvijek stara; na istini jednostavnoj kao kruh, koja se može lomiti kao kruh i dijeliti drugima kao kruh; na istini koja ne obmanjuje; na istini kojoj možemo gledati u oči, koja ne pozna smicalice, zagonetke, prešućivanja; na istini koja nam osvjetljuje stazu života, koja je snažna kao život.

"U Vukovar za istinu"! Mi imamo pravo na istinu, tražimo istinu, i o onima koje smo prošlih godina časno pokapali, i o onima koji počivaju na nepoznatim zajedničkim grobnicama, bunarima, močvarama, rijekama, dvorištima. Što se vremenski više odmičemo od događaja iz 1991. godine, to se s istinom o Vukovaru više politički trguje i ucjenjuje, to se ona zlobno prešućuje i iskrivljuje. I na svjetskoj i na domaćoj tržnici s istinom o Vukovaru se poigrava i cjenka. Je li nama samima jasno, što se ovdje dogodilo!? Je li nama stalo da naša djeca i mladi znaju istinu o tragediji Vukovara i stradanju cijelog našeg naroda? Ponovit ću: U Vukovar dolazimo po istinu!

"U Vukovar za pravdu". Nedavno smo svi bili svjedoci kako je Međunarodni sud koji je uspostavljen da uspostavi pravdu učinio strašnu nepravdu i prema nevinim žrtvama Vukovara i prema Hrvatskoj. Imamo gorki osjećaj da su velesile ponovile ono što su učinile 1991. godine. Kao što tada iz svojih interesa nisu zaustavile agresiju na Hrvatsku i predusrele tragediju Vukovara, tako sada, opet u ime nekih i nečijih interesa, nisu kaznile zločin i zločince. Može li se u takvom međunarodnom ozračju nepravde graditi istinski mir ovdje? Može li se graditi u Europi i svijetu?

Želimo u miru živjeti u Vukovaru. A taj mir mora počivati na temeljnom načelu života i pojedinaca, ljudskih zajednica, društava i naroda, To je "pravda". Želimo počivati na pravdi!

(...) Na još uvijek otvorene rane ne želimo staviti otrov mržnje i osvete. Oproštenje se ni na koji način ne suprotstavlja pravdi, jer oprostiti znači odgovoriti na legitimne zahtjeve za ispravljanjem počinjene nepravde i štete. Zločinci se moraju pravilno identificirati i kazniti. Oproštenje smjera ostvarenju punine pravde koja vodi miru poretka koji je mnogo više no krhki privremeni prekid neprijateljstava i uključuje duboko ozdravljenje rana koje krvare u ljudskim srcima. Za to ozdravljenje bitni su i pravda i oproštenje. (...)

"Dobro shvaćena pravednost jest takoreći svrha praštanja. Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni milosrđe kao njegov izvor, ne znače popustljivost prema zlu, prema sablazni, prema nanesenoj nepravdi i uvrjedi. U svakom su slučaju popravak zla i sablazni, naknada nanesene nepravde, zadovoljština uvrjede uvjeti praštanja" (Ivan Pavao II, Bogat milosrđem, br. 14). "Nažalost, za mnoge "pomirenje" je postao komotan izraz bez odgovornosti, jer se često upotrebljava zato da se neutralizira krivnja i pokrije neiskreno oproštenje za događaje koji zaslužuju kritiku... Počinitelj nepravde ne može očekivati pomirenje, pogotovo ne može se očekivati da gotovo automatski spremno oprosti onaj koji je podnio zlo" (Pripravni dokument za prošlogodišnji ekumenski susret u Grazu, Br. A 21).

Ako se ne trudimo ići tim putem, onda su naši dragi pokojnici, kojima danas iskazujemo poštovanje i zahvalnost, badava dali svoje živote. Njihove žrtve ostaju uzaludne, a to ne želimo. Potrebna nam je i ljubav koja rađa povjerenje, koja je spremna pružiti ruku pomirnicu. Ipak znamo, zlodjela koja su nam povrijedila srce i ponos, u jednom trenu razorila su ono što smo godinama mukom gradili, ubila su nam one koje smo toliko voljeli. Iako opraštamo, u nama je ostala gorčina, pa je potrebno vrijeme, da izliječi duboke rane i da našem duhu vrati izgubljenu ravnotežu.

Ovaj dan hodočašća u Vukovar je prigoda da ih se sjetimo i spoznamo smisao života. Zaboraviti ih značilo bi zaboraviti sebe, što se danas, nažalost, često događa. Mnogi, naime, u jurnjavi za materijalnim dobrima, zaboravljaju na mnoge životne vrednote, a najprije zaborave na one bez kojih bi naš život bio isprazan i osiromašen. Pustoš bi zavladala u životu svakoga pojedinog čovjeka kad bi zaboravio svoje pokojne. Kad bismo, pak, kao narod zaboravili sve one, koji su svojim djelom, a mnogi svojom žrtvom i smrću oplemenili našu domovinu, zaboravili bismo, zapravo, tko smo i što smo.

Što je Hrvatska? Hrvatska je najvećim dijelom ono što su stvorili i ostavili nam u naslijeđe naši preci, naši poginuli branitelji. Sjećati ih se i moliti za njih znak je naše zahvalnosti, a zahvalnost je najdublji izraz ljubavi i ljudskosti. Međutim, molitva i sjećanje nisu dostatni. Kako bismo, uz zahvalnost, ostali u istinskom zajedništvu s našim pokojnima, treba tako živjeti i djelovati da se ne iznevjerimo njihove žrtve. Tek tada naša molitvena želja, da naši pokojni "počivaju u miru", neće biti isprazna. S njima u duhovnom zajedništvu probudit ćemo žar međusobne ljubavi bez koje Domovina ne bi bila ono što želimo: dom u kojem nam je brat svaki čovjek dobre volje (usp. T. K., u HS, 30. listopada 1998.)!

Apokaliptički prikaz svršetka svijeta ne ostavlja nas u kaosu, nego naprotiv u nama budi nadu. S tom nadom u duši nastavimo svoje molitve za ovaj grad, za njegove pokojne za našu Domovinu Hrvatsku.


- 23:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak


ESTRADA – RAJSKO PREDVORJE PAKLA
Tužna sudbina Vlatke Pokos

Ovih dana osvanuo je u jednim novinama, ponovno uz ime Vlatke Pokos, naslov: Pobačaj na Sv. Duhu? Premda je na kraju rečenice upitnik, nema sumnje da urednik želi sugerirati blasfemiju kako je po Duhu Svetom moguće ne samo začeće nego, eto, i – pobačaj! No urednički trikovi i podvale pri opremanju novinskih tekstova posebna su priča.

U ovoj priči važnija je tragedija jedne, ako se ništa ne promijeni, po svemu dosad sudeći - tragične životne sudbine. Mediji su izvijestili da je Vlatka Pokos prije desetak dana u zagrebačkoj bolnici "Sveti Duh" izgubila bebu. To ne znači da je kao djevojčica izgubila lutku, nego je to eufemizam za – spontani pobačaj.

Priznajući da je u teškom stanju, plačući se ispovijeda Jutarnjem listu (15.11.07.) te kaže da više nije ni razočarana, nego jednostavno – izdana te se zato osjeća beskrajno tužna. Ja je iskreno žalim i s njom suosjećam, ali ne znam koliko će oni koji su se godinama s užitkom zabavljali njezinim medijskim skandalima, sada imati razumijevanja za njezine nove medijske muke i šokiranost spoznajom da o njezinoj intimi netko može pisati i razvlačiti po naslovnim stranicama.

"Jer, radi se o ljudskom biću. U ovom slučaju o meni. Ja nisam slika u novinama, ja nisam lutka s naslovne strane, ja sam živo biće od krvi i mesa. Živo biće koje sada pati", objašnjava Vlatka, zaboravljajući da je upravo sve to dosad bila i od toga živjela (zajedno s medijima). Ipak, svatko normalan, pa i barem dio onih koji su se zgražali njezinom "sapunicom", imat će razumijevanje za njezinu bol i kukanje da je proljetos izbačena iz svog doma, da su je izdali ljudi što su joj se predstavljali kao najbolji prijatelji, da je žena koja živi od svog rada i to u podstanarskom stanu... itd.

Lako je razumjeti i njezina pitanja kakvi su to liječnici "koji detaljno informiraju novinare o tome što je netko kod njih radio i gdje je nestala liječnička etika?" te "jesu li svjesni što su napravili izdavanjem liječničke tajne?", ali je jako teško razumjeti njezinu primjedbu da joj je život postao svojevrsni Big Brother, a da ona to nije ni željela ni tražila. Jer cijeli je njezin dosadašnji život bio svojevrstan "show Velikog brata" u kojem je ona zdušno sudjelovala (i bila plaćana za to).

Naravno, mnogi ne znaju da se Vlatka sada nalazi u specifičnom stanju i raspoloženju, koje poznaju samo žene koje su prošle to iskustvo (o čemu se rijetko piše i govori). A to je fenomen koji se zove POST ABORTION SYNDROM (kratica je PAS). Riječ je o skupu psihičkih simptoma koji mogu nastupiti kao posljedica doživljaja pobačaja/abortusa. Njime su u prvom redu pogođene žene, ali i muškarci, pa i liječnici i njegovatelji. Premda je Post-Abortion-Syndrom širom svijeta znanstveno obuhvaćen, istražen, pa i predočen javnosti, o tome fenomenu postoji prava pravcata zavjera šutnje. No o tome ću drugom zgodom.

Ne želim nikoga osuđivati, pa ni ovu nesretnicu, ali njezin slučaj potiče na razmišljanje i upozorava koliko će još desetaka tisuća žena doživjeti takve tragedije, a da nikada njihova priča (kao opomena drugima!) neće dospjeti u javnost, jer nisu zanimljive Velikom bratu! Zapravo, to se potpuno izvan interesa medijâ događa svaki dan u svim našim bolnicama odnosno rodilištima – golem broj spontanih pobačaja!

Zašto? Zato što se, prvo, današnje žene već od djetinjstva ne odgajaju za majčinstvo. Nova bolesna pedagogija djevojčicama "otima" lutke iz ruku i daje im muške igračke. Usmjerava ih u tzv. muške i grube sportove, "masira" ih i indoktrinira tzv. ravnopravnošću spolova... itd. – svi bi trebali postati mali bezspolni "teletubbiesi"... Naravno, nije time uništena njihova tjelesna sposobnost za majčinstvo, ali je već stvorena podloga za razvratan seksualni život i trovanje svim (ne)mogućim vrstama kontracepcije!

A upravo su žene na estradi izložene tom antimajčinskom teroru. Menageri im sve uvjetuju te moraju to potpisati u ugovoru. Dijete "opterećuje" estradni život žene i može joj "upropastiti karijeru"... I onda poslije, posebno kod onih koje stalno odgađaju majčinstvo, kada nakon svih pobugnih "tretmana" požele roditi dijete – jer majčinski poriv ne umire tako lako – ništa ne može niknuti na "loše pripremljenu terenu". Slikovito rečeno, uzalud je očekivati urod pšenice na njivi koja je prethodno natapana sumpornom kiselinom!

Ali, slava i lagodan život, užici i medijski "zvjezdani trenutci" potpuno zasjenjuju razmišljanje o tome – a godine prolete kao tren! I na kraju, sav hod po rajskoj stazi estradne slave (ovdje ne mislim samo na pjevačice, nego i na glumice, manekenke, itd...) mnoge dovede do – vrata pakla! "Postala sam paranoična. Ne izlazim iz kuće, osim kad idem na posao. Zlo mi je od svega što mi se događa i to ne mojom krivnjom. Izgubila sam vjeru u etičnost i moral ljudi, izgubila sam vjeru u pravosuđe", žali se duboko razočarana i povrijeđena Vlatka. A nije isključeno da će se jednom (ne daj, Bože, nikome!) pred tim "vratima" naći i Severina, i Danijela, i... i...

Na kraju, tužna Vlatka postavlja važno pitanje: "Može li me više uopće netko zaštititi?" Može, Vlatka, može - samo i jedino Isus Krist! Ali potrebno ti je obraćenje, moraš se odlučiti na ono što je učinila Marija Magdalena. Jer, jamči nam Biblija, osim Isusa Krista "nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti"!

Zašto ne pokušati prije nego bude kasno! Da je moguće vratiti se s ruba ponora potvrđuju milijuni iskustava, a na poseban način tisuće obraćenika!



- 22:59 - Komentari (101) - Isprintaj - #

14.11.2007., srijeda


JE LI KRUNICA DOSADNA
U jednom od (ne)davnih komentara dragi naš redoviti komentator, kojega od milja zovem "brojko", u "iskrenom činu traženja istine" (pri čemu ipak nije bio siguran nije li to možda 'vapaj gusaka u magli'), molio je komentar o svojoj teškoći u odnosu na moljenje Krunice. Dok s lakoćom može moliti bezbroj puta Očenaš, ili Slava Ocu, kaže: "moljenje krunice nije po mome ukusu razgovor sa mojim nebeskim IZVORIMA" i da mu sliči na molitvu budističkih molitvenih mlinova.

Prvo što moram reći, također iskreno, jest da me je to podsjetilo na šalu koja kaže da su Marija i Sv. Josip, bježeći pred Herodom u strahu za maloga Isusa, na dugom putu prema Egiptu kratili vrijeme moleći – Krunicu! Vic je u tome da tada Krunica još nije postojala kao tako formiran oblik molitve.

"Brojkova" dvojba podsjetila me i na sjajnu duhovnu knjižicu Ispovijesti ruskog hodočasnika, koji kao molitvu ponavlja samo riječi: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji – smiluj mi se! Od početnog straha da neće stići izmoliti (ponoviti) tu molitvu stotinu pa tisuću ili više puta, on ulazi u neizmjernu radost jer postiže stupanj tzv. molitve srca te uspijeva obaviti sve svoje dnevne poslove i mnogo puta ponoviti tu molitvu, ispunjajući Isusov poticaj: Molite bez prestanka.

Dakle, osim što je – uostalom kao u svemu drugome – potrebno svladati početni otpor, i za uspješnu molitvu Krunice potrebana je ustrajnost. No ne kanim ovdje o tome razglabati, jer smatram da je korisnije upravo o Krunici donijeti nekoliko svjedočanstava velikih i svetih ljudi. Važno je također napomenuti da nema propisa ni odredbe da moramo ili za spasenje trebamo moliti upravo Krunicu – svaka je duša različita i ima specifične duhovne rezonance te prema njima treba uskladiti i svoj duhovni, tj. molitveni život.

O svetoj Krunici papa Ivan Pavao Drugi u nagovoru na općoj audijenciji u srijedu 1. svibnja 2002. reče da je to jednostavna molitva, koja se naizgled ponavlja, no vrlo je korisna za pronicanje u otajstva Krista i njegove i naše Majke. To je, istodobno, molitva za koju Crkva zna da je draga samoj Gospi. Pozvani smo je moliti i u najtežim trenucima našeg hodočašća na zemlji.

A Bl. Alojzije Stepinac kaže: "Gdje je Krunica tamo je Majka Božja, a gdje je Majka Božja tamo je sigurno i Isus s njom, a gdje je Isus tamo je Bog, tamo je sve."

"Gospodin Bog iskazao nam je upravo neizmjerno dobročinstvo kada nam je po svetom Dominiku dao u ruke ovako odlično oružje za sva vremena kao što je molitva svete Krunice. To je Majka Božja potvrdila svojim ukazanjima u Lurdu i u Fatimi, kad se javlja s krunicom u ruci i kad opetovano pozivlje onu malu djecu da revno mole Krunicu i da svi ostali to čine."

"I mi smo uzeli to oružje u svoje ruke da baratamo s njime na poseban način za obranu svojih duša, za obranu kršćanskog poretka u našoj dragoj Hrvatskoj, za obranu kršćanskog poretka u svijetu bez kojega zemlja postaje pakao.
U svetoj Krunici vidimo takvo oružje da je nemoguće da ne bi iznijeli pobjedu nad svim onim zlima u svijetu ako to oružje, svetu Krunicu, budemo svaki dan držali u ruci i njime se dostojno služili, to jest toplo i srdačno molili."

"Neka ne prođe dan a da ne bismo izmolili barem jedan dio Krunice, makar malo ali sabrano, pobožno, iz dubine srca...
Počnite ju žarko i revno moliti, nastavite ju žarko i revno zazivati u svakoj pojedinoj obitelji, ako to cijela naša draga Hrvatska učini nema se čega bojati."

Ostaje mi samo da dodam: Amen (tako neka bude)!

PS & NB: Čestitam svima koji slave imendan na Sv. Nikolu Tavelića!
- 00:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #

10.11.2007., subota


CRKVA – TKO/ŠTO JE CRKVA I KAKO SE POMLAĐUJE

U posljednjim komentarima mnogo se spominjala CRKVA. Pokazalo se, kao i u hrvatskim medijima, da se najčešće shvaćanje toga pojma odnosi na crkvenu hijerarhiju (biskupe i svećenike). Postoje, uz dokumente Drugoga vatikanskog sabora, koje sam spomenuo, mnoge knjige o tome, kao i mnoge lijepe misli umnih ljudi. Među onima koji u Hrvatskoj zasigurno mogu kompetentno o toj temi reći pravu riječ svakako je pater Bonaventura Duda, svestran u mudar franjevac, znanstvenik (bibličar), glazbenik... te čovjek velikog srca.

U povodu izložbe o anđelima u zagrebačkom Etnografskome muzeju Vesna Kusin je s njim napravila intervju koji je objavljen u Globusu. Evo kako je p. Duda odgovorio na njezino pitanje:
Crkva je, mogli bismo reći, organizam star preko dvije tisuće godina. Mislite li da je ta starost pridonijela slabljenju Crkve i njezina utjecaja? Što bi, prema vašem mišljenju, ona trebala poduzeti da ojača?

- Ja vas zauzvrat pitam: što je to Crkva? A onda odgovaram: Crkva sam ja u zajednici sa svima koji vjeruju u Krista, najprije u Zagrebačkoj nadbiskupiji, pod ravnanjem nadbiskupa Bozanića, a zajedno s njime s biskupima cijeloga svijeta i sa svima koji vjeruju u Krista pod ravnanjem Svetoga Oca. To je divna definicija.

Uz to, Crkva sam ja s dvanaest milijuna katolika u Kini, ja s osuđenikom u nekom zatvoru koji se pokajao, ja sa svecima koji su već proglašeni, a živjeli su u moje vrijeme, ja s velikim aparatom rimskih kongregacija... Crkva od početka do danas, ta sveobuhvatna Crkva, osjeća se i starom i mladom. Ovih dana bio sam u novicijatu na Trsatu gdje je bilo 12 mladih novaka. Vjerujem da će nastojati biti mlada Crkva, ona koja će odgovarati ljudima našega vremena.

S druge strane, Katolička crkva broji do danas 21 koncil, susret svih biskupa – prvi je bio 325. u Niceji, kada su biskupi odlučili napisati u što vjeruju. Tako je nastalo Vjerovanje koje danas mole i Katolička i Pravoslavna i Protestantska crkva. Nas svećenika u Hrvatskoj ima više od pet stotina – polako čitamo, polako se pomlađujemo – ali ima vjernika koji vjeruju, a da i ne znaju da je bio Koncil...



- 00:50 - Komentari (48) - Isprintaj - #

08.11.2007., četvrtak


KAKVU POLITIČKU STRANKU TREBAJU BIRATI KATOLIČKI VJERNICI
Uoči predstojećih parlamentarnih izbora 12 katoličkih udruga Riječke nadbiskupije okupljenih u Koordinaciji udruga uputilo priopćenje hrvatskoj javnosti

Informativna katolička agencija danas je objavila priopćenje 12 katoličkih udruga Riječke nadbiskupije okupljenih u Koordinaciji udruga. Svjesni svoje suodgovornosti u društvu, javnosti su se obratili priopćenjem uoči parlamentarnih izbora koji će se održati 25. studenoga. Priopćenje prenosim u cijelosti:

"Katolička crkva nema svoju vlastitu političku stranku. Zbog toga načelno nijedna politička stranka u Hrvatskoj, u ovoj predizbornoj promidžbi koja završava izborima 25. studenoga 2007. godine, nema pravo očekivati ili tražiti da Katolička crkva, preko svojih službenika, potiče vjernike da glasuju za nju. S druge strane treba naglasiti da su svi kršćanski vjernici po svojoj savjesti dužni izaći na izbore i dati svoj glas čestitim, poštenim, odgovornim i sposobnim osobama.

Koordinacija katoličkih udruga Riječke nadbiskupije potaknuta porukom biskupa HBK te Doktrinalnom notom o sudjelovanju katolika u politici, potiče stoga vjernike da mudro iskoriste svoj glas birajući osobe i programe koje pospješuju dobrobit cijelog hrvatskog društva i svih građana. Valja birati onu političku stranku koja zastupa ili je najbliža našem kršćanskom svjetonazoru i koja najviše pogoduje životu u vjeri.

Birajmo političku stranku koja brani dostojanstvo života od začeća do prirodne smrti, tradicionalne obiteljske vrijednosti, koja zastupa pravo roditelja na odgoj djece i učenje vjeronauka u školi te poštuje pravo nazočnosti Crkve i kršćanskog svjetonazora u medijima i društvu.

Birajmo onu opciju koja će se djelotvorno boriti protiv korupcije, mita, droge, pljačke društvene imovine i rasprodaje Hrvatske.

Katolička crkva tijekom povijesti uvijek se zauzimala za ona ljudska prava koja su bila najugroženija. U tom kontekstu ističemo da se među najugroženijim ljudskim pravima sadašnjeg trenutka nalaze: pravo na rad i nedjeljni odmor, pravo na stan, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na školovanje, pravo na isticanje osobnog vjerskog uvjerenja te na djelotvornost sudova.

Zacijelo, u sadašnjim predizbornim opredjeljenjima nije dovoljno isticati samo zauzimanje za hrvatski nacionalni identitet, nego je presudnije zauzimanje za pomoć mladim obiteljima, rast općega dobra, za prognane, beskućnike i osiromašene te za biološku opstojnost hrvatskog naroda. Pred očima valja imati socijalni nauk Katoličke crkve.

Politička stranka i pojedinci koji najjasnije, najodlučnije i najiskrenije zastupaju takva stajališta, zavrijeđuju da im katolički vjernici povjere svoje glasove te da tu stranku i pojedince prepoznaju kao svoje.

S druge strane, političke stranke, koje se doduše glasno zauzimaju za ugrožene društvene slojeve, ali istodobno omalovažavaju hrvatsku nacionalnu baštinu i tradiciju, inkriminiraju obrambeni Domovinski rat i hrvatske branitelje, prešutno izjednačujući žrtvu i agresora, ne zaslužuju podršku.

Jednako tako i oni koji niječu pravo Crkvi i vjernicima da svoju vjeru svjedoče u društvu i javno iznose svoje stavove, ne bi trebali računati na glasove vjernika. Čuvajmo se onih koji nas lažnim obećanjima vraćaju u 'svijetlu' prošlost netolerancije i podjela", kaže se u priopćenju Koordinacije udruga Riječke nadbiskupije koju su potpisali generalni tajnik Koordinacije mr. Roberto Labinac i povjerenik dr. Đuro Pukarić.

Priopćenje su uputile slijedeće katoličke udruge: Biblijsko društvo, Franjevački svjetovni red, Hrvatsko katoličko društvo 'Branimir', Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Marijina legija, Pastoralni krug Alojzije Stepinac, Salezijanski suradnici, Udruga hrvatskih katoličkih muževa 'Papa Ivan VIII', Udruga Sv. Vinka Paulskog, Vjera i svjetlo, Vojska Bezgrješne, Zajednica bračnih susreta.

Nakon ovoga priopćenja možemo samo čestitati mladim katolicima grada Rijeke što su na ovaj fantastičan način reagirali prvi te među ostalim pokazali i pravo lice toga grada – koji neki uporno prikazuju "crvenim" – kao da u njemu nema ni kršćana ni crkvenih udruga. Hvala Bogu da su se laici trgnuli – i to MLADI!! Nadam se samo da sada nekom liberalnom "mudracu" neće pasti na pamet da zbog tih mladih pozove na odgovornost riječkoga nadbiskupa odnosno pokušati da ih smijeni ili tuži Sv. Ocu!!


- 15:14 - Komentari (46) - Isprintaj - #

07.11.2007., srijeda


PREDIZBORNA PORUKA BISKUPA HBK
NA IZBORE IZIĐITE I ZA DOMOVINU MOLITE!

Dragi vjernici,
Obraćamo vam se u povodu predstojećih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj koji će se održati u nedjelju 25. studenoga 2007. godine. Toga dana Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Svečano predslovlje te nedjelje podsjeća vjernike da su pozvani biti suradnici njegova kraljevstva "istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira".

To su vrednote općeg dobra za koje se istinski vjernici zdušno zauzimaju. A doprinos općem dobru ostvaruje se i izlaskom na izbore čime se očituje i ljubav prema Domovini. To je i razlog zašto vas pozivamo da se pripremite i pristupite izborima s moralnom sviješću i odgovornošću kako biste i na taj način učinkovito pridonijeli daljnjem razvoju domovine Hrvatske.

1. Časno je sudjelovati u političkom životu.

Politika skrbi za opće dobro pa je časna i prijeko potrebna u služenju zajednici. Stoga želimo ohrabriti sve koji imaju sposobnosti i dara, posebice mlade, da se odvažno posvete političkom životu, svjesni kako je to jedan od dragocjenih načina služenja svome narodu. Potičemo i političke stranke da im dadnu priliku i uključe ih u svoje redove.

U demokraciji Crkva prepoznaje mogućnost širokog sudjelovanja građana u donošenju političkih odluka, ukoliko demokracija jamči mogućnost birati i nadzirati one koji su izabrani. Prava demokracija sastoji se u prihvaćanju vrednota među kojima su dostojanstvo osobe, poštivanje ljudskih prava te opće dobro kao cilj i kriterij za uređenje zdravoga političkog života.

2. Zašto glasovati i koga birati?

U ovo predizborno vrijeme spontano se javlja pitanje: Zašto glasovati i koga birati? Kad dođe dan izbora, netko se može naći pred dvojbom: "izići ili ostati kod kuće". Mnogi birači, međutim, ne koriste svoje građansko pravo. Na taj način prepuštaju drugima da u Hrvatskom saboru u njihovo ime odlučuju o njima, o njihovoj djeci, obiteljima i cijeloj državi.

Predstojeći izbori tim su važniji što se, nakon postignuća vidljivoga gospodarskog i drugog napretka, što priznaje i međunarodna zajednica, nalazimo na povijesnoj prekretnici ulaska u europske integracije i oblikovanja pravnog ustroja koji će dugoročno odrediti društveni razvoj i vrijednosno ozračje naše zemlje. Hrvatski sabor kao najvažnija zakonodavna ustanova zemlje, drevna institucija koja je stoljećima čuvala pravni kontinuitet hrvatske države i izražavala suverenitet naroda, treba i dalje biti mjesto u koje ćemo birati sposobne, moralne, stručne i časne osobe.

No, izići na izbore i birati nije samo pravo, nego i moralna obveza i dužnost. Katekizam Katoličke Crkve izričito naglašava da vjernici trebaju aktivno sudjelovati u javnom životu, te hvali one države u kojima većina građana sudjeluje u vođenju javnih poslova. Uz pitanje o potrebi glasovanja, važno je pitanje komu od stranaka i kandidata dati svoje povjerenje. Potrebno je stoga što bolje poznavati kandidate i program stranaka.

3. Kriterij za prosudbu stranaka i kandidata.

Briga za opće dobro, a posebice opredijeljenost za život, solidarnost sa siromasima i obespravljenima, temeljni je kriterij po kojem vjernici trebaju prosuđivati "svoga kandidata".

Vjernik će u prigodi izbora birati kandidata i stranku koji brane i štite ljudski život, od začeća do naravne smrti, promiču dostojanstvo braka i obitelji i pravo roditelja na cjelovit odgoj svoje djece.
On će birati one koji podupiru demografsku obnovu zemlje, zalažu se za slobodni izbor vjerskog odgoja i vjeronauka u školi, promiču pravo na zaposlenost, na rad, na primjeren dom (stan), na dječji dodatak, na neradnu nedjelju, kao i porezni sustav u korist obitelji, kulture i općega dobra.

Vjernik također očekuje da se "njegov kandidat" zalaže za socijalnu pravdu, za pravo na informaciju u službi cjelovite istine o čovjeku, da se suprotstavlja drogi, ovisnosti, korupciji, pornografiji i prostituciji.
Vjernik će dati svoj glas onom kandidatu koji se zalaže za mir, za cjelovitu istinu o hrvatskoj prošlosti, Domovinskom ratu i braniteljima te za poštivanje Božje prirode.

4. Na izbore iziđite i za Domovinu molite!

Poštovani i dragi vjernici! Sve vas pozivamo da iziđete na izbore te tako iskoristite svoje građansko pravo i odgovorno ispunite kršćansku dužnost. U svojoj kršćanski odgojenoj savjesti dobro prosudite kojim osobama i kakvim programima ćete dati svoj glas.

I ovom prigodom podsjećamo svećenike neka paze da se crkvene prostore ne upotrebljava za stranačku promidžbu. Pozivamo sve na molitvu da ovogodišnji parlamentarni izbori učvrste slogu i pospješe istinski napredak naše Domovine, koju preporučujemo zagovoru one koju vjekovima nazivamo Kraljicom i Odvjetnicom Hrvatske.

Vaši biskupi



- 00:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

06.11.2007., utorak


VJERONAUK U ŠKOLAMA - 'DA' ili 'NE'?... pa pročitajmo...!
Neobičan intervju

Ovaj intervju (iz travnja 2002.), zajedno s komentarom, pronađen je na internetu! Prenosim ga zahvaljujući dobroti prijatelja Damira K. (iz Omiša). Zaustavimo se malo i razmislimo.
Kći glasovitog propovjednika Billa Grahama bila je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala - u svezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine:
Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?
Anne Graham je dala ovakav odgovor:

- Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama. Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin dr. Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."

Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedeći korak je bio da ih je stavio na internet. Mi smo rekli: "Dobro", jer oni imaju pravo na slobodu riječi.

Zatim je industrija zabave rekla: "Napravimo tv- programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed."

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: "Žanjemo ono što smo posijali."

Voditeljica je zatim rekla:
"Evo, dobili smo pitanje jednoga gledatelja koje glasi: Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student."
Uslijedio je odgovor:
"Dragi zabrinuti studente, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, BOG."

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu.

Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove internetom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene. Bizarno je da se netko može "zapaliti" za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.

Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega adresara, jer nismo sigurni da su vjernici. Teško je shvatljivo da sam više zaokupljen time što će ljudi misliti o meni, umjesto da se brinem o tome što će Bog misliti o meni.

Jeste li se zamislili? Pošaljite dalje ovu poruku, ako mislite da je vrijedna. Ako pak ne, bacite je u smeće - nitko neće saznati! (Osim Boga!)


- 00:10 - Komentari (35) - Isprintaj - #

05.11.2007., ponedjeljak


CRKVENA "PREDIZBORNA KAMPANJA" TRAJE 365 DANA U GODINI!
PROPOVIJED BISKUPA JEZERINCA
Barilovečki Leskovac, 4. listopada 2007.


Draga braćo i sestre!
Apostol Pavao u poslanici Rimljanima piše: "Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjehi Pisama imamo nadu" (Rim 15,4). To također vrijedi i za današnju Božju riječ. U 1. čitanju pisac knjige Mudrosti dirljivim riječima donosi jednu od najljepših molitava u SZ. U njoj je opisan očinski lik Boga, čija će se ljubav posebno očitovati u Isusu Kristu. "Sav je svijet pred tobom Gospodine kao zrnce praha i kao kaplja jutarnje rose. A ti Gospodine si milostiv... Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u Tebe, Gospodine" (Mudr 11,22-26).

Današnje evanđelje opisuje Zakejev povratak Bogu, Isusu Kristu. Zakej je bio šef carinika, veoma bogat. Bogatstvo je stekao varajući druge. Tako su u ono doba uglavnom svi postupali koji su bili u doticaju s državnim novcem. Držali su se načela "snađi se". Toga se načela držao i Zakej. Stoga su ga mnogi prezirali. No, Zakej je uvidio da sreća nije u bogatstvu, poglavito nepravedno stečenom. U dubini svoga srca nosio je osjećaj krivnje, koje se želio osloboditi. Bio je svjestan da mu samo Isus Krist, koji je Bog i čovjek, može oprostiti i udijeliti mir.

Bio je uvjeren da i njega Isus voli, iako je grešnik. I nije se prevario. Isus ga je osobno pozvao i rekao da želi biti u njegovoj kući. Nitko sretniji od Zakeja. U njegovu kuću ne ulazi bilo tko. Dolazi mu sam Isus. U znak zahvalnosti Zakej veli Isusu da će "polovicu svoga imanja dati siromasima". Kad je Isus vidio da se Zakej iskreno kaje i da želi nadoknaditi sve što je nepoštenim načinom stekao, izgovara riječi: "Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer i on je sin Abrahamov. Ta Sin čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!" I tako se Bog proslavio u Zakeju.

Braćo i sestre!
Današnje evanđelje je poziv svakom čovjeku, poglavito kršćaninu, da se ugleda u Zakejevu spremnost prihvatiti Boga, Isusa Krista, priznati se, drugim riječima, grješnikom, kako bi se Bog proslavio u nama i po nama. Kao što je Isus prolazio Judejskim selima i gradovima, kao i Galilejom, navješćujući Radosnu vijest, tako ga i mi danas susrećemo. Mi ga susrećemo kad slušamo njegovu Riječ kod svete Mise. Isus uvjerava svoje učenike: "Tko vas sluša mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji me posla" (Lk 10,16).

Mi ga susrećemo kad ga primamo u euharistiji. Ponovno, Isus govori: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni" (Iv 6, 56). Mi ga susrećemo kad pomažemo bližnjima u njihovoj nevolji. "Zaista kažem vam, što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste" (Mt 25,40), kaže Isus.

Braćo i sestre!
Isus Krist se želi susresti sa svakim čovjekom, i s nama, kao što se susreo sa Zakejom. Ovisi o čovjeku hoće li ga prihvatiti ili neće. Bog poštuje ljudsku slobodu jer želi da ga čovjek prihvati u punoj slobodi, u ljubavi, a ne prisilno. Tu je zapravo sva veličina čovjekova, ali i sva tragedija. Čovjek se često opire Bogu, jer želi sam određivati što je dobro za njega, a što nije. I kad čovjek postavlja mjerila dobra i zla onda vidimo do kakvih sve katastrofalnih posljedica može doći čovječanstvo.

Zar to nismo i mi nedavno doživjeli, kad smo se pitali: "Gdje to mi živimo? U kojem se vremenu nalazimo? Kakva je to civilizacija koja nije spriječila ratno nasilje?" Odgovor je veoma jednostavan: Ako Boga nema, onda je sve dozvoljeno. Ako Boga nema tko može spriječiti nasilnika, koji misli da ima pravo oteti drugome zemlju. Zar nam to ne potvrđuju tolike žrtve bezbožnog komunističkog sistema koji je do nedavno vladao. Ljudi nažalost sve to brzo zaboravljaju, a zaborav može imati teške posljedice, prije svega za mir u nama samima, mir u obitelji, mir u zemlji, mir među narodima.

Nalazimo se u predizbornoj kampanji. Čuju se, zamislite, stara obećanja, koja nam obećavaju raj na zemlji bez Boga. Neki u svojoj propagandnoj mašineriji obećavaju, ako dođu na vlast da neće biti više vjeronauka u školama, da će dati više slobode mladima i zakonom osloboditi droge. Molim vas o kakvoj se to slobodi radi? Kao da nismo slobodni? Tko nam može dati pravu slobodu do li Isus Krist? Još nismo toliko naivni i naš svijet nije toliko slabouman da ne zna odakle to ide i kamo sve to vodi. Zar nismo živjeli u totalitarističkom sistemu - komunizmu, koji je izbacio iz škola vjeronauk, a građanima koji su bili vjernici nisu bila dostupna radna mjesta prema njihovoj sposobnosti.

Spominjući se danas žrtava Domovinskog rata, kao i svih žrtava II. svjetskog rata, stradalih i nestalih nakon njega, želimo obnoviti sjećanje na te drage i divne ljude, na razloge koji su doveli do tolikih žrtava i materijalnih razaranja, ali prije svega obnoviti vjeru u Boga, Isusa Krista, kako bismo dali svoj doprinos istinskoj obnovi, poglavito duhovnoj bez koje nema ni materijalne obnove ni ikoje druge. Stoga, sva obećanja da će svijet biti bolji bez Boga, stara su zamka, koja nas podsjeća na onu sotonsku iz raja zemaljskoga: "Bit ćete kao bogovi!"

Današnje evanđelje nam poručuje da je prava veličina čovjeka u prihvaćanju Boga, Isusa Krista. Mi se danas susrećemo s Isusom Kristom dok slušamo njegovu riječ, kad ga primamo u euharistiji, kad pomažemo bližnjima poput Zakeja. Potrebno je učiniti samo jedno: pozvati Isusa da uđe u naš život. A On to upravo i želi, kako nas izvještava Knjiga Otkrivenja, koja spominje Isusove riječi: "Evo, na vratim stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (Otk 3, 20).

I dok mu želimo dobrodošlicu, molimo kod ove svete Mise da Isus otvori rajska vrata svim žrtvama Domovinskog rata, poglavito braniteljima, stradalnicima i nestalima, za koje ovu svetu Misu prikazujemo. Te također da se svi zajedno jednom nađemo u radosnoj vječnosti. Amen.


- 15:52 - Komentari (20) - Isprintaj - #

03.11.2007., subota


TREĆA WOODOO-OBLJETNICA
Moram se najprije ispričati onima koji su očekivali post "nedjeljno razmišljanje", jer umjesto njega moram komemorirati jednu obljetnicu. Naime, danas su točno tri godine kako sam "postao medijska zvijezda". Naime, zbog spominjanja mogućnosti da je magija imala utjecaja na smrt predsjednika Tuđmana, uzbunila se sva "medijska legija", tako da su čak i internetske stranice njemačkoga govornog područja (a možda i drugdje) tome posvetile pozornost. Tako sam se "probio i izvan granica Hrvatske". Krenula je silna i nepodnošljiva lavina kritika, optužbi i pljuvačine, čime sam u prvom trenutku ostao zatečen i zapravo šokiran. Nijedan kritičar ili kolumnist ni jednoga hrvatskog medija nije preko te teme prešao šutke. Mjesecima sam nazivan najpogrdnijim imenima i "titulama"... A što sam doista rekao, reći će ovaj post.

PREDSTAVLJANJE TROKNJIŽJA HRVOJA ŠOŠIĆA:
"ISTINE O DR. FRANJI TUĐMANU"

Zagreb, 3. studenoga 2004.

Tema: MAGIJA - Osvrt na prilog o Harryju Potteru

Braćo i prijatelji,
Najprije čestitam bratu i prijatelju Hrvoju što se odlučio izvesti ovakvo potrebno velebno djelo i što je to uspio. Zahvaljujem mu što je - nije paradoksalno da to ističe svećenik - prepoznao također važnost magije u suvremenom životu, čega mnogi – pa ni ka(p)tolički intelektualci – nisu dovoljno svjesni. Jer, premda smo neprekidno izloženi Božjem milosnom djelovanju, sav je društveni život uronjen u more magije.

Mnogima je također nepoznato da je jedan javni magijski obred imao ako ne presudnu onda možda važnu ulogu i u životu pokojnog predsjednika Tuđmana. Bilo je to godine devedeset i neke (ne znam točno je li koju godinu prije njegove teške bolesti ili smrti); Vjesnik je, mislim, donio kratak prilog o tome. Naime, na famoznom "Samoborskom fašniku" nepoznat Netko dao je napraviti golemu lutku tadašnjega hrvatskog predsjednika i hrvatskom puku podvalio da tu lutku u histeričnom zanosu probada iglama kao u magijskom woodoo-obredu. Imam pouzdanu informaciju da je to koordinirano iz zagrebačke "magijske središnjice".

O magiji u politici, gospodarstvu, financijama i kulturi ispisana su brda literature. Tako, na primjer, postoji mnogo knjiga koje dokumentirano opisuju magijsko ozračje koje je iznjedrilo Hitlera. Itd. Nažalost, nisu prevedene na hrvatski. Poznato je međutim da upravo magija ima ključnu ulogu i značajno mjesto u životu i radu arhitekata tzv. novog svjetskog poretka. Oni sve svoje planove izvode u četiri faze.

Najprije nastupa (1) magija koja pripravlja prostor za nastup i ukorjenjenje točno određene (2) kulture. Kulturnim sadržajima se u ljudima stvara sklonost za prihvaćanje (3) političkih ideja. Politika na tom pripravljenom duhovnom tlu donosi odluke, nakon čega slijedi (4) operativno provođenje na terenu. U suvremenom svijetu ključnu ulogu u tome procesu imaju mediji odnosno – kako bi rekao Chomsky propaganda.

Zapanjujuće snažan prodor magijskog utjecaja upravo na djecu krenuo je, u cijelom svijetu (tu, začudo, Hrvatska nije kasnila!) oko magijskog milenijskog obrata, s knjigama-bajkama o Harryju Potteru.

Vratimo se malko u prošlost. U predbožićno vrijeme 1983. "Zagrebački kinematografi" konačno su nakon tolikih godina totalitarne cenzure počeli prikazivati cjelovite verzije svjetskih filmskih hitova Deset Božjih zapovijedi i Ben Hur. Gledatelji – među kojima su mladi kršćani bili daleko najbrojniji – masovno su hrlili u kino-dvorane. Tadašnji je najglasovitiji omladinski list Polet taj fenomen popratio komentarom da "oduševljeni mladi klerikalci upiru oči u nebo na platnu, izvan sebe od traženja boga u sebi... Nekome je očito stalo da nam svrne oči na nebo, sada kad je potrebnije no ikad da ih upremo pred noge."

Gotovo dvadeset godina poslije, tim je istim gledateljima, a osobito njihovoj djeci i svim mladima, isti kino-distributer također u predbožićno vrijeme godine Gospodnje 2001. filmom "Harry Potter i kamen mudraca" ponudio za rekreaciju razmišljanje o novom junaku Harryju Potteru. Film je snimljen po scenariju već napisanog prvog dijela planiranog magijskog sedmoknjižja o vradžbinskim vještinama toga već globalno poznatog virtualnog dječaka.

Osim toga, iste je godine, kao bliža "priprava za Božić", tisućama mladih ponuđena i koncertna "duhovna obnova" finske tzv. gothic-rock skupine Him u zagrebačkom Domu sportova točno dva tjedna prije Božića. Glavni je pjevač grupe, aludirajući na skori blagdan, posvećujući pjesmu "Enjoy in sorrow" palom anđelu, razdraganoj publici – uglavnom mladim vjernicama "dark-duhovnosti" – rekao: "Ovo je za Lucifera koji je pao s nebesa i stvorio vlastiti pakleni svijet, bez kojeg spasenje ne bi bilo moguće."

Premda bi svuda u demokratskom svijetu obje takve pojave izazvale reakcije vjernikâ, kao što se već dogodilo, negdje i s vrlo žestokim osvrtima političarâ, npr. u Australiji, Indiji i Americi, u našim se medijima, pa ni u tzv. desnim ili radikalnim crkvenim glasilima, gotovo ništa sličnog nije moglo primijetiti, premda su i mračna glazba i filmska magija izazvale veliko zanimanje naše metropolske (kršćanske) mladeži. Štoviše, žalosnije od svega jest da su u katoličkim medijima, osobito nakon projekcije filma, zaredali pozitivni osvrti o fenomenu Harryja Pottera. Taj naivan, grub i poguban previd ima nekoliko propusta.

Dakle, osnovni je propust prilogâ o "liku i djelu" knjiškog (i filmskog) maloga čarobnjaka Pottera "koji je već osvojio svijet", jednostran odnosno afirmativan i vrlo površan pristup bez imalo kritičnosti. Kao temeljna argumentacija uzimana je zdravo za gotovo najčešće izjava nekog teologa, naivno kao da ju je potpisao sam kardinal Ratzinger. Zanemarena je činjenica da u svijetu i kod nas neki teolozi daju svakodnevno izjave koje nikoga ne obvezuju i s kojima se u Crkvi nitko ne slaže. Poznato je također da su neki svećenici, pa i biskupi, zbog nedovoljne upućenosti i naivne dobrohotnosti, pisali čak i predgovore knjigama s područja New agea!

Zatim, potpuno je lažna tvrdnja kojom se često operira, da Harry Potter pobjeđuje ljubavlju i dobrotom. Ne, on pobjeđuje - magijom! Bez svojih vještičarskih sposobnosti koje su mu urođene a da i nije svjestan (u vještičarskoj školu u Hogwartsu on ih samo razvija odnosno proširuje!), on bi bio običan - bezjak! Dakle jedan od "normalnih" siročića kakav je svijet pun. Upravo je ta naglašena uzvišenost izdvojenog svijeta magije - Hogwartsa i njegovih stanovnika - nasuprot "normalnom" svijetu bezjaka (što to znači: oni koji su bez svoga "ja"; koji su bezveznjaci, idioti, zli; koji su bez jakosti koju daje magija...?), vrlo problematična i nekršćanska. Isus Krist je dokinuo takve razlike. Upravo je Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima, isticanjem da smo "svi Jedan u Kristu Isusu!" (v. Gal 3,26-29), naglasio da kod Isusu nema goimâ, "nečistih", "prosvijetljenih", itd.

Kao temeljna podvala cijelog fiktivnog svjetonazora i opusa bivše "nezaposlene samohrane majke" gđe. Rowling, kako joj svi sažalno tepaju ne propuštajući navesti da je danas najbogatija spisateljica na svijetu (je li i to možda neka poruka našim nezaposlenim majkama kojima je ukinut doprinos za djecu?), jest da je magija nadomjestak za vjeru i religiju! A upravo je takvo trovanje mladih duša lako izvedivo jer je pogubna teza servirana kroz simpatičan i k tome tragičan dječji lik. Budući da dijete i mlad čovjek teško razlikuju svijet fikcije od stvarnosti, sva magijska djelovanja na podsvijest sigurno su stvaranje podloge za pogrešan životni stav poslije.

Već su kompetentni autori upozorili na bitnu opasnost New ageova neognosticizma, koji je zamaskirano prisutan u mnogim duhovnim sadržajima osobito u medijima, a to je da može postupno promijeniti duhovnu supstancu kršćanskog vjerničkog svjetonazora. Koliko je taj podmukli pothvat lakše izvediviji u mladim dušama, nije potrebno isticati. Nije li simptomatično da je hrvatski izdavač knjiga o Potteru svojedobno nagrade djeci dijelio u prestižnom zagrebačkom hotelu uz svijetleće bundeve i točno u ponoć? Zar nije pogubno djeci od najranije dobi sugerirati da je rješavanje svih životnih problema i zadaća najlakše - magijskim trikovima? Pa se onda čudimo što se čude svojim "starcima" što su u svemu nesposobni tranzicijski šeprtlje.

Stoga najiskrenije potičem roditelje i odgojitelje (te osobito kritizere "paranoičnih kritičara") da bar jednu knjigu o Potteru svakako - pročitaju! Opasno je naime ili bar nekorektno o nečemu se izjašnjavati i pritom "argumentirati" tuđim sudovima kao svojima. Priznajem da sam od početka osjećao određen otpor prema toj literaturi, ali ipak sam se prisilio i pročitao prvu knjigu ("Kamen mudraca"), doduše teškom mukom jer uopće nije tako zanimljiva kako se to medijski napuhuje (Andersen, ili naša Brlić-Mažuranić su neusporedivo zanimljiviji!).

Druge knjige iz najavljenog niza od planiranih "sedam svetih knjiga", koliko ih brižna duhovna majka milijuna djece diljem svijeta kani napisati, nije potrebno čitati jer ne donose nikakve bitne novosti. Preporučujem također čitateljima, a posebno "suvremenim mladim i starim ljudima koje privlači Harry Potter", da pokušaju nekako povezati poteromaniju i zaključak teološkog osvrta vrlo kompetentnog i uglednog stručnjaka za područje tzv. nove religioznosti p. Mije Nikića (Glas Koncila, 6. siječnja 2002., str. 11):

"U Europi su prisutne mnogobrojne sljedbe istočne i zapadne provenijencije, kao i drugi pseudoreligijski pokreti pridošli iz svijeta okultizma, magije i ezoterije, oblikujući svojevrsnu religiju sinkretističke naravi." Osobito pak preporučujem stručan esej "Poganizacija dječje kulture" kanadskog pisca i slikara Michaela O'Briena te sjajan intervju s njime, koji je pod naslovom "Što je naopako kod Harryja Pottera?" objavljen svojedobno u listu MI, (a može ga se naći i na internetu na web stranici www.zenit.org).

Ukratko, nema nikakve dvojbe da je sadržaj knjiga i filmova o Harryju Potteru svijet magije i vračanja. Međutim, to su aktivnosti koje Bog u Svetom pismu naziva "grozotom" a Crkva ih apsolutno osuđuje. Stoga je stravično da su i hrvatski mediji postali oruđe izopačenosti te daju svoj prilog globalnoj marketinškoj histeriji kojom se neiskvarenu i nevinu dječju dušu vrlo podlo i perfidno na suptilan način gura u okultne subkulture.

Budući da je autorica izjavila da je svaki sljedeći svezak niza knjiga o Potteru mračniji od prethodnoga, dužnost je svih kršćana, a osobito katoličkih roditelja i odgojitelja, da se trgnu iz medijske uspavanosti te konačno počnu razlikovati duhove i u kulturnim sadržajima, kako ne bi nehotice postali suradnici "sinova mraka" koji im upropaštavaju djecu. Odnosno, ne upoznamo li se dovoljno i ozbiljno s ulogom i utjecajem magije te okultnih i tajnih društava u svim sferama života, vrlo se lako može dogoditi – kako reče Michael O'Brien da sami nehotice pridonesemo mračnoj budućnosti zapadne civilizacije.

Jer, bez svetopisamskog razlikovanja duhova, bez razmišljanja, takvog povezivanja i slaganja duhovnih kockica u ovom šarolikom idejnom mozaiku oko nas - samo s naivnim prihvaćanjem svega što je "in" i što mediji reklamiraju, u "dijaloškoj" (neki bi čak rekli "ekumenskoj") atmosferi širokog prihvaćanja suptilne inkulturacije novog poganstva u kršćanstvo, a sve u skladu s "novim europskim standardima" - mnogi će se začuditi kad se najednom nađu na otvorenoj "božanstvenoj livadi" New agea, ekološki potpuno čistoj od kršćanstva!

- 22:21 - Komentari (38) - Isprintaj - #

02.11.2007., petak


MRTVI DAN ŽIVIH
Teškom sam se mukom uspio odhrvati napasti da napišem post o novopoganskom "blagdanu" Halloween, koji je zvan i znan kao proslava Noći vještica. Upravo čitam da su tu idejnu maskeradu – skrivenu krinkom izrezanih bundeva i vještičjim kostimima – složno napale ruska vlast i Pravoslavna crkva.

Tako je glasnogovornik moskovskog gradskog ureda za obrazovanje upozorio na štetnost proslave Noći vještica jer uključuje religijske elemente, kult mrtvih i ismijavanje smrti. Istaknuo je da ne namjeravaju blokirati te fešte posvuda, već samo u školama i na fakultetima, zato što djeluju destruktivno na moral i duhovno zdravlje učenika i studenata.

Ima i kod nas sličnih pokušaja, premda je medijska reklamna industrija u korist modernih vještica i magije neusporedivo jača. U ovom kontekstu vrijedi spomenuti karikaturu Srećka Puntarića (Večernji list, 31.10.2007.) sljedećeg sadržaja (razgovor Felixa i njegove supruge):
- KAK SU SE SAMO SJETILI PRED BLAGDAN SVIH SVETIH SLAVITI NOĆ VJEŠTICA? – pita ona, a Felix kaže:
- A KAK SE NITKO NIJE SJETIL PRED DAN ANTIFAŠISTIČKE BORBE SLAVITI NOĆ DUGIH NOŽEVA?

Ipak, mnogi mladi kršćani u Hrvatskoj – slično pokretu mladih koji je krenuo iz Francuske - uoči blagdana Svih svetih, kao malu protutežu Halloweenu, organiziraju programe proslave veličanja svetih kršćanskih uzora, svetaca, pod nazivom Holywin – svetost pobjeđuje, pobjeda svetih.

Blagdan Svih svetih – koji se na društvenoj razini slavi kao Dan mrtvih – zajedno s Dušnim danom tvori zapravo cjelinu. I za vjernike, i za one koji tek na razini pijeteta prema umrlima iskazuju poštovanje svojim pokojnicima te onima koji su svojim životom i zaslužnim djelima ostavili trag u povijesti naroda. Pa makar to bilo samo jednom godišnje. Zato su osobito taj dan sva groblja puna i svi grobovi ukrašeni i posjećeni. Bez obzira na to jesu li pokojnici tu spušteni u zemlju ili su bili kremirani.

Premda se u zemljama kršćanske tradicije većina ukapa bez kremiranja (a tako je i kod nas) u nekim zemljama Zapada (posebno tamo gdje slabe vjera i tradicija) kremiranje je češće, ali je i sve više onih koji odustaju od klasičnog groba. Umjesto toga neki, kako se to potpuno pogrešno kaže, za "mjesto vječnog počinka" odabiru vlastiti vrt, šumu ili more. Naime, prema mišljenju britanskih stručnjaka, tome je najviše pridonijela povećana ekološka svijest novih generacija koje misle da klasična groblja zemlju činu neplodnom, odnosno neekonomično je iskorištavaju. U Hrvatskoj međutim (srećom) zakon, a većini i vjera, zabranjuju pokapanje izvan groblja.

O tome je u prilogu Dom blagdanskog broja Novoga lista (31.10.2007.) objavljen zanimljiv prilog pod naslovom Vječni život pod morem. Navodno je jedna od trenutno najpopularnijih pogrebnih svečanosti pogreb na moru, odnosno s prove ili boka broda prosipanje pepela umrlog u more. Prema statistikama, u Španjolskoj, Italiji ili Velikoj Britaniji godišnje se obavi malo manje od stotinu pogreba takve vrste (koji zapravo postoje od antičkog doba, otkad postoji i želja čovjeka da boravi na moru, odnosno u njemu).

Tome je tekstu u NL-u pridodana i anketa napravljena među građanima u Rijeci. Objavljeno je šest odgovora na pitanje što misle o kremiranju i posipanju pepela pokojnika u more. Anketirani su: učenica (17 godina), umirovljenik (67), umirovljenik (60), student (25), dipl. ekonomistica (55) i ekonomistica (29).

Premda se svi slažu da treba poštivati pokojnikovu želju, pa i kad je u suprotnosti s uvjerenjima bližnjih, većina se apsolutno ne slaže s navedenom "morskom idejom". Jedinstven odgovor svih mogao bi se izraziti pitanjem: A gdje bismo palili svijeće i polagali cvijeće? Naime, kao najčešći razlog naveli su nepostojanje mjesta na koje bi odlazili staviti cvijeće, upaliti svijeću ili se pomoliti za svoje pokojnike. Također, mnogi Riječani ne prihvaćaju tu mogućnost zbog svojih vjerskih uvjerenja, koja su protiv takvih vrsta ceremonija.

Međutim, osim morskih postoje također i neka druga "nepostojeća groblja". Njih pak nitko ne spominje. A u njima završavaju nerođeni pokojnici. To su žrtve pobačaja – abortirani fetusi, koji su umjesto urne i lijesa "prošli" najčešće kroz kantu za smeće. Neki svoj "vječni počinak" nađu u kanalizaciji, a neki - "odabrani sretnici"! – završe u nekoj kozmetičkoj tvrtki gdje (ovisno o kvaliteti "materijala") najčešće budu preparirani u kremu za pomlađivanje.

Koji živi ili mrtvi ljudi, na koje groblje i na koji "mrtvi dan" takvim mrtvacima donose cvijeće i pale svijeće? Na koji globalni mrtvi dan...?!


- 00:16 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se