Don Blog

31.07.2007., utorak


DANIEL POTTER & HARRY RADCLIFFE U KONJUŠNICI
ŠTO JE NAOPAKO KOD HARRYJA POTTERA

Hvala Bogu, konačno možemo odahnuti. Sada kada cijeli svijet zna da maloga HP-a njegova velika mama nije umorila, možemo mirno umrijeti! Spašeni smo. La comedia e finita. Potjera za Potterom odlazi u prošlost, poteromanija izdušuje kao probušena zračnica. A Veliki Manipulatori sigurno smišljaju novu podvalu za djecu.
Zvuči drastično? Da, ali dok su velika zvona velike laži stvarala globalnu buku, mala zvona istine nisu se mogla čuti. Zato će biti korisno i sada, nakon što je buka splasnula, čuti istinu. Tekst koji slijedi dio je intervjua što ga je novinskoj kući ZENIT iz Rima dao Michael D. O’Brien nakon što se u kinima pojavio film "Harry Potter i kamen mudraca". Cjelovit intervju nalazi se na web stranici http://www.zenit.org

Michael D. O’Brien je poznati kanadski pisac i akademski slikar. Živi u gradiću Combermere, u kanadskoj pokrajini Ontario sa suprugom i šestero djece. Praktični je vjernik katolik. Njegovi romani "Posljednja vremena" i "Pomrčina sunca" (u izdanju splitskog Verbuma) stalno su na vrhu ljestvice najprodavanijih knjiga religioznoga sadržaja u Hrvatskoj. Valja obratiti pozornost i na njegov esej "Poganizacija dječje kulture" objavljen u "Catholic Word Reportu" i na mnoge vrijedne članke koje redovito objavljuje u hrvatskom katoličkom glasilu "MI".

Korisno je također promisliti što su u djetinjstvu čitali današnji odrasli poremećeni umovi koji stvaraju kulturne i zabavne sadržaje odnosno kreiraju tzv. kulturu slobodnog vremena. Je li možda angažman gologa mladoga glumca Daniela Radcliffea (koji utjelovljuje lik H. Pottera) u perverznoj drami s konjem slučajan? Ili je to svjesno i namjerno posijano sjeme jednoga novog queer-pokreta ili tek "drugi korak" sadašnjega prema legalizaciji "registriranog partnerstva" - s konjima (odnosno "obitelji na drugi način" sa životinjama)? Zvuči perverzno?

Znamo li da su milijuni djece diljem svijeta pročitali knjige i gledali filmove o HP-u, a svaki ozbiljan učenik suvremenih medija prepoznaje moć filma u preoblikovanju svijesti (pri čemu ni utjecaj literature nije manji), nemoguće je zamisliti kakav će "napredak" ostvariti buduće generacije koje su tijekom posljednjih deset godina "sisali mlijeko" gospođe J. K. Rowling, koja je kao "plodna trudnica" donijela na svijet sedam HP-klonova. Zvuči perverzno? Da, kao i u Nizozemskoj priča o pedofilima u politici, pa se ipak osnovala "pedofilska stranka"! Dakle – samo "naprijed"!


Unatoč silno jakoj globalnoj reklamnoj mašineriji, mnogi su kritički raspoloženi prema knjigama o Harryju Potteru jer, kako tvrde, opasno je izlagati djecu vještičarstvu i okultizmu. U čemu je tu problem? Najočevidniji je problem to što spisateljica svoju primarnu metaforu crpi iz svijeta okultnih simbola, a okultne aktivnosti služe i kao dramatički pokretač zapleta. Ovi se nude mladom čitatelju preko atraktivnih uzora Harryja i Hermione, učenika vještičarstva i čarobnjaštva. Tako postoji mogućnost slabljenja djetetovih podsvjesnih i duhovnih obrambenih mehanizama protiv stvarnih okultnih aktivnosti kojima su djeca svakim danom sve više okružena.

Naime, djeca razumski prihvaćaju činjenicu da je element fantastike u knjigama "nestvaran". Ali na emocionalnoj i podsvjesnoj razini mladi čitatelj ih usvaja kao stvarnost. Činjenica da se mladima pružaju mnoge mogućnosti ulaženja u okultne subkulture, u kojima se neke Harryjeve moći doista nude kao stvarne, dodatno komplicira problem. Naime, Potterov je svijet u djelima J. K. Rowling u osnovi gnostički. Magija se predstavlja kao urođena sposobnost ljudske naravi koju treba samo probuditi i oblikovati traganjem za ezoteričnim znanjem i moćima. Od božanske nazočnosti nema ni traga ni glasa.

Naravno, neki u tim pripovijetkama vide klasičnu dječju bajku o dobru i zlu, premda s magijskim elementima. Činjenica je da se u knjigama o Potteru nastoji dočarati hrabrost i odanost kod "dobrih" likova. Međutim hrabrost i odanost mogu se naći u svim ljudima, pa i u onima koji se bave najgorim oblikom poganstva. Važno je primijetiti da djeca čitaju lijepu književnost drukčijom sviješću nego odrasli. Tu činjenicu su previdjeli neki kršćanski vođe koji su pisali pozitivne kritike o Potteru. Zaboravljaju da su djeca u stanju formacije, odnosno da se njihovo shvaćanje stvarnosti oblikuje na svakom koraku.

Zdrava fantastika, unatoč mogućoj neobuzdanoj maštovitosti, utvrđuje u djetetovu umu moralni poredak svemira. Izopačena fantastika ga potkopava. Potterov svijet je izopačena fantastika s malo kozmetike. "Vrednote" kojima je bajka isprepletena čine kozmetiku. U modernoj kulturi već postoji navika u ishrani uzimati malo otrova, koji većina više ni ne primjećuje. To je razlog zašto mnogi pedagozi i roditelji naprosto ne primjećuju opseg problema u knjigama o Potteru.

Ali, nije to jedini nedostatak u knjigama o Potteru, jer ima i drugih ozbiljnih problema, prvenstveno pitanje autoriteta i poslušnosti. Harryjeve pogrješke rijetko se kažnjavaju, a to najčešće čine negativni autoritativni likovi u bajci. Pozitivni autoriteti u stvari nagrađuju Harryja za neposlušnost kad ona dovodi do nekog navodnog dobra. Često se zanemaruju neke njegove laži, osvete i zloporaba njegovih moći. Prevladava poruka da "cilj opravdava sredstvo".

Spisateljica se razmeće praznim riječima o etičkom kodeksu koji se nikada ne definira, dok se ta ista etika potkopava na svakom koraku. Drugi problem je ustrajna uporaba neugodnih detalja, čime se smanjuje instinktivna djetetova odbojnost prema svemu što je jezivo i groteskno. Primjerice, učenike se na nastavi poučava kako isjeckati korijen koločepa, ovdje živu ljudsku dojenčad, za uporabu u nekom napitku. Time se, u najmanju ruku, postiže podsvjesna desenzibilizacija na pobačaj.

Zatim, posljednjih je godina uočen fenomen ponovnog oživljavanja zanimanja za okultne "duhovnosti", što je zapravo simptomatično za bankrot sekularizma. Zanimanje za okultno kod mladeži znak je također da modernoj kulturi nedostaje kršćanskog utjecaja. Zapravo, moderna je kultura nadomjestila jeftinim uzbuđenjima raskoš i čudo postojanja.

Niz knjiga o Potteru je u svakom pogledu orgija jeftinih uzbuđenja uronjenih u malo lažnog morala. Ta moralnost je plitka, a izopačenost poruka je zapanjujuća. Temeljita analiza dokazuje da knjige o Potteru otvaraju vrata u svijet đavolskoga. Zato nikada nije dostatno djecu samo čuvati od nezdravih utjecaja, nego je prvotna zadaća roditelja i odgojitelja da djeci daju zdravu duhovnu hranu, na način da im se pružaju prilike da se zaljube u pustolovinu postojanja.


- 01:07 - Komentari (35) - Isprintaj - #

25.07.2007., srijeda


GENERALNA SMOTRA & The ZUR off EPHraim
Premda sam nedavnim postom na blogu uputio sasvim mirno 'otvoreno pismo' (ne doslovce u toj formi) Ephraimu Zuroffu (kao što je on učinio na nekoliko adresa u Hrvatskoj), neki su mi uputili kritiku zbog navodne drskosti (kao što Jadranka Kolarević stalno dobiva packe i etikete). Slučajno sam doznao da je kolega vlč. Franjo Jurčević, župnik u Kastvu (kojega su nedavno mediji 'razapeli' i popljuvali bez ikakva razloga i oblatili pred cijelom javnošću iznoseći najdrskije laži o njemu!), na svoj novotvoreni blog stavio moj link. S njegova bloga prenosim višestruko zanimljiv post upravo na temu 'fenomen Thompson' oko kojega se duhovi i zlodusi još uvijek ne smiruju.
Ugodno (za) čitanje (& sejvanje i razmišljanje)!


EFRAIME ZUROFF - ZAR NEMATE PAMETNIJEG POSLA?

Iako je Hrvatska samo jedna mala mrvica na ovome svijetu, ipak je trajno pod budnim okom CENTRA SIMONA WIESENTHALA - ovaj puta jeruzalemskog ureda Centra.
Gospodine Efraime Zuroff! Zar nemate pametnijeg posla nego trajno držati na oku malu Hrvatsku i sve što se u njoj događa? Okrenite se malo sebi i svojim Židovima koji su samo u ovome tjednu lišili života nekoliko Palestinaca.

Cijela je hrvatska i svjetska javnost mogla jasno vidjeti da na Thompsonovom koncertu u Zagrebu održanom 17. lipnja ove godine nikomu kosa sa glave nije pala. Da se je među četrdesetak tisuća obožavatelja Thompsona našlo dvije mlade curice sa ustaškim simbolima, pa zar je to za prosvjed na najvišem nivou? Zašto to isto ne uputite Francuskoj gdje su prošle godine osvanuli kukasti križevi na cijelom jednom Židovskom groblju?

Kada se toliko bojite samih ustaških simbola nacrtanim na dvjema djevojčicama, zašto se niste bojali svojih 28 židovskih generala u NDH? Da Vam ih ponovno nabrojim pa kada se budete prestali baviti Thompsonom, čitajte njihova imena:

1. Inž. HINKO ALABANDA, 2. LADISLAV vitez ALEM, 3. EDGAR ANGELI, 4. EMANUEL BALLEY, 5. OTON ČUŠ, 6. JULIJO FRITZ, 7. JOSIP GAMBERGER, 8. FERDINAD pl. HALLA, 9. DRAGUTIN HELBICH, 10. DJURO ISSER, 11. OSKAR KRICHBAUM, 12. RUDOLF KRAUS - TUDIĆ, 13. RIKARD KUBIN, 14. JOSIP vitez METZGER, 15. MILAN MIESLER, 116. DR. MILAN pl. PRAUNSPERGER, 17. JULIO REISCH, 18. DRAGUTIN RUMLER, 19. JULIO SACH, 20. JULIO SIMONOVIĆ, 21. NIKOLA vitez STEINFEL, 22. IVAN ŠARNBEK, 23. IVO vitez ŠNUR, 24. JOSIP ŠOLC (SCHOLTZ), 25. KVINTIJAN TARTAGLIJA, 26. RUDOLF WANNER, 27. MIRKO vitez ZGAGA i 28. BOŽIDAR ZORN.

Dakle, gospodine Zuroff, od ukupnog broja od 131 generala u vojsci NDH bilo je 21,4% Židova! Od ukupnog broja ustaških generala odlikovanih najvišim počasnim vojnim naslovom VITEZ bilo je 16 generala, među kojim 5 Židova što znači 20%. Što na to velite?!
Evo i za one koji su na ovome blogu sa čuđenjem govorili da kakovi Srbi u ustaškoj vojsci. Evo i njih 10:

1. MILAN pl. DESOVIĆ, 2. DJURO DRAGIČEVIĆ, 3. FEDOR vitez DRAGOJLOV, 4, JOVAN ISKRIĆ, 5. DJURO GRUJIĆ, 6. MIHAJLO LUKIĆ, 7. LAVOSLAV MILIĆ, 8. DUŠAN PALČIĆ, 9. ZVONIMIR STIMAKOVIĆ i 10. MILAN UZELAC - dakle od ukupnog broja generala Srba u ustaškoj vojsci bilo je 7,6%.

Gospodine Zuroff! MOŽDA BI BILO VEĆ VRIJEME DA SE VI ŽIDOVI PRESTANETE MIJEŠATI U UNUTRAŠNJE STVARI JEDNE SUVERENE DRŽAVE. KAKOVOG OBRAZA IMATE TRAŽITI DA SAM DRŽAVNI VRH ZABRANI SLIČNE KONCERTE IAKO TELEVIZIJA NIJE DRŽAVNA NEGO JAVNA?! ZABRANJUJE LI VAŠA ŽIDOVSKA TELEVIZIJA SIJANJE MRŽNJE PROTIV ARAPA? ILI VAM JE TO POSVE RAZUMLJIVO?!

Ustreba li Vam još koji podatak, javite se!

Dana 02. srpnja 2007., Franjo Jurčević, župnik

(http://franjojurcevic.blog.hr)

- 23:56 - Komentari (40) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak


BLES SAVO I NEDO TUP PAVO?
Dobio sam danas iz Koprivnice dopisnicu - "carte postale" - na kojoj je stari motiv grada iznad kojega u zraku lebdi čovjek s otvorenim kišobranom sa šeširom na glavi i koferom u kuci. Sadržaj kartice je "čestitka" sljedećega sadržaja (prenosim je doslovce):

Kačunko:
Nemamo riječi kojima bi izrazili svoje zgražanje na vaš nastup kod izvjesne Vesne Kljajić(koja se je nekoliko puta u "Noćnoj mori" Željka Malnara izjasnila kao ateistkinja. Kako ste uopće mogli pristati da nastupate na jednoj OTV emisji i da si dozvolite da vam notorna primitivka govori "Ti" ? Nije ni čudo da nam se događaju takve stvari,kada imamo tako blesavo i nedotupavo svećenstvo.Ogorčeni građani


Dakle, o sadržaju emisije – ništa. O novinaru-sugovorniku – ništa... U čemu je problem? U Kljajićki? U OTV-u? U...? Pa zašto nisu "ogorčeno" reagirali i prije kad sam nastupio u "Noćnoj mori" kod Malnara? Jesam li smio nastupiti u "Brisanom prostoru" kod Milića? Je li u redu što sam bio u "Ekumeni" kod Bašića? Koje su emisije i novinari podobni a koji nisu? Zašto svećenik ne bi smio razgovarati (i) s ateistima? Tko to smatra da se katolici danas trebaju sakriti u (medijsku) mišju rupu?

Jesu li (ovi što mi pišu) bili "ogorčeni" i izrazili "zgražanje" također kad je svojedobno u jednom erotskom časopisu (koji je bio komunistička verzija današnjega "Playboya") objavljen intervju s kardinalom Kuharićem? Je li i on bio (po njihovu kriteriju) "blesav i nedotupav"? Kakvi su drugi svećenici u njihovu kraju? Rađa li Koprivnica (za razliku od drugih hrvatskih regija) samo genije u svim strukama (ili samo u kemiji)? Itd... Ali bitno je pitanje, na koje "ogorčeni građani" vjerojatno nemaju odgovor: ŠTO je uopće MEDIJ?

Znam da se na ovo pisamce mnogi ne bi ni osvrnuli jer je kukavički anonimno. Drugi bi rekli da ga se može promatrati pod vidom nepismenosti ili s aspekta psihoanalize... No ne uzbuđujem se zbog takvih reakcija (godišnje dobijem oko pet-šest sličnih pismuljaka, ali i stotinjak sa zahvalom i podrškom!) jer, očito je, nije uopće riječ o katoličkim vjernicima. Takve nebuloze mogle su nastati samo u mašti "ogorčenih građana" specifičnog idejno-ideološkog opredjeljenja i duhovne razine (za duševnu ravnotežu ne mogu ništa jamčiti ni prosuđivati je bez jačih argumenata).

Zato im poručujem: Samo vi zadržite svoju ogorčenost za sebe - neka ne izlazi iz Koprivnice! Ili je ako možete prodajte "Podravki", kao podlogu novoj Vegeti naprimjer za izvoz na Kubu. Svakako, ljudi dragi - ne, ipak ne vjerujem da je riječ o skupini, takva anonimna pisamca obično pišu "specijalci-pojedinci", slični čovjeku s dopisnice(!) - dakle, čuj stari moj, ne skidaj šešir ni kaput, ne odbacuj teret koji ti je u ruci, samo zatvori kišobran-padobran i... spusti se brzo na zemlju! Možda tada dođeš k sebi (i drugima)!

Želim ti blago prizemljenje i dobrodošlicu u svijet realnosti - u kojem se kršćani i Bogu obraćaju sa TI!


- 22:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #

23.07.2007., ponedjeljak


MOJ DRAGI KOMŠIJA KOKA(I)NOVIĆ
Moram opet promijeniti plan. Htio sam danas pisati o nečemu što ću ostaviti za sutra. Naime jučer se u Slobodnoj Dalmaciji (nedjelja, 22.07.2007., str. 17) pojavio zanimljiv prilog. Moj prijatelj Milorad (kojega zovem Milivoj zato što mi se tako zove sin krsnoga kuma, koji živi blizu njega), dakle Bibić ob(j)avio je razgovor s jednim mojim/našim zanimljivim susjedom (u Slavoniji, gdje i ja imam rodbinu, u Ernestinovu, za takve kažu – komšija).

A zanimljivost toga je u činjenici što je taj moj/naš komšija DRAŽEN KOKANOVIĆ ("Zg-Slavonac opsjednut Hajdukom"), vrlo zanimljiva faca jer je također "zajexant, diplomirani pravnik, jedan od gazda Ghetaldusa, vlasnik kultnog zagrebačkog kluba Gjure II, fanatik jazza, izdavač, dinamovac, dalmatinski zet, viskopija, socijalist, komunist, utopist... i još puno toga..."

No, da ne duljim bez potrebe, posebnost te zanimljivosti jest činjenica da taj moj/naš komšija ima također zanimljivo susjedstvo, koje je čak zavrijedilo poseban dio teksta u SD. Smješten je u lijevom donjem kutu cijele stranice i naslovljen je: Susjed don Kaćunko. Bila bi šteta prepričavati ga i kratiti pa ga zato prenosim doslovce.

"Dugo sam godina tražio mjesto gdje ću živjeti u Zagrebu. Da sam znao da će mi susjed biti don Anđelko Kaćunko nikada se ne bih doselio na Ksaver. Zbog tog tipa trpim ozbiljne financijske gubitke. Svaki put kada prođem kraj Vojnog ordinarijata oblije me znoj i moram kući hitno na pranje, topla voda, čista košulja, sapun, dezodorans i slična srxnja, a to košta, da ne govorim o duševnoj boli koju mi nanosi taj susjed sa svojim blogom, knjigom i ostalim umotvorinama. Čini mi se da sam opsjednut tim susjedom.

Nisam ga nikada vidio da kosi travu ili uređuje vrt oko ordinarijata ili da je išta korisno napravio za zajednicu. Blizu sam toga da predložim Kaptolu ideju da don Kaćunka pošalje u Ameriku, kao hrvatski izvozni proizvod, da se pridruži američkim TV propovjednicima, sigurno će postati slavan. Amerika je velika zemlja i moći će lakše izaći na kraj s takvim umom. Hrvatska je mala zemlja, 4,5 milijuna stanovnika. Gledam ga svaki dan kroz prozor, možda ću dati zazidati te prozore ako mi žena dozvoli. Ova ideja da zazidam prozore u stvari i nije najpametnija jer onda ne bih mogao stavljati zvučnike na prozor i puštati do daske sve velemajstore svjetskog jazza. To je glazba koju don Kaćunko sigurno razumije. Za popixdit!"


Eto, to je to. Odmah sinoć javilo mi se nekoliko prijatelja s juga (Split, Solin, Omiš & taj region) s pitanjima o tome. Svi su istaknuli da im se čini da taj čovjek nije zdrav (zato što nekoliko puta ističe da je "opsjednut"), ili je drogiran (jer navodno klubovi kao njegov spadaju u dilerske lokacije, itd). Malo sam smirio loptu i rekao da to ne uzimam doslovce i da se ne trebaju uzbuđivati, jer znam da Bibić za sugovornike uvijek traži ljude sklone humoru, zafrkanciji, opuštanju, duhovitosti, tj. razne osebujne i zanimljive tipove itd. (Hm, ne znam zašto je onda od mene tražio intervju...!?).

No dobro, taj me je prilog samo dobro nasmijao. Poslao sam odmah Bibiću sms - htijući svome dragom komšiji objasniti da ne spadam pod jurisdikciju Kaptola, da me karijera u Americi uopće ne zanima, da nikad nisam pušio travu ali već od djetinjstva znam kositi travu a ovdje nam to čini domar, da volim njegov jazz ali da od buke s ulice ne čujem ništa, da će jednoga dana netko drugi vrednovati tko je više napravio za zajednicu... itd... – a on mi je lakonski odgovorio: ŽIVIJA KSAVERSKI JAZZ!

Eto, lipo lito jazzovito!


- 22:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

22.07.2007., nedjelja


NA ČEMU SI TI?
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE

Hoću sada i odmah! – tako kriči razmaženi suvremeni egoist, ne samo dijete nego i odrastao čovjek, pod jakim utjecajem reklamnog terora.
Ne znam što hoću, ali želim to odmah! – glasila je parola buntovne šezdesetosmaške generacije, koja je gurnuta u prve redove kampanje za dublje ukorjenjivanje sex-drugs&r'n'r mentaliteta u zemljama kršćanskoga Zapada.

Bilo je to vrijeme početka moderne javne i medijske inauguracije novog čovjeka. Ta novost trebala je biti njegova sloboda od "tradicionalnih" i "srednjovjekovnih" potreba duha i duše. Trebalo ih je zbaciti jer su kao nekakvi "okovi" sputavali čovječanstvo u "usponu" k "novoj paradigmi" 21. stoljeća (odnosno "na putu prema dole", ili "on a highway to hell" – prema rock definiciji).

Danas, još uvijek na pragu toga famoznog "novog milenija", pokazuje se da nikakve nove ponude "duhovnog tržišta" – koje su redovito bili high-tech recepti za poticanje tjelesne ugode – nisu uspjele zacijeliti temeljnu čovjekovu težnju za dubljim, za onostranim. Zato je nekima u duhovnoj dezorijentiranosti (npr. u Njemačkoj, a takvih ima posvuda, posebno u naručenim anketama) navodno draži Dalaj Lama nego njihov sunarodnjak Benedikt XVI.

A problem je, među ostalim, zapravo i u tome što neki, gutajući samo medijske "otrovne bombone", nikada nisu čuli da, kako je opisano u biblijskom Starom zavjetu (koji nikada nisu pročitali), i danas Bog se očituje čovjeku kao putnik koji traži gostoprimstvo. Tako je On i u sadašnjim kolonama koje hrle prema hrvatskom jugu. Onome koji ga prima On uzvraća iznad svakoga očekivanja.

To je potvrđeno i u novozavjetnoj zgodi Isusova posjeta sestrama njegova prijatelja Lazara Marti i Mariji, opisanoj u današnjemu misnom evanđelju. No tu je i jedna novost – ljubav i poštovanje prema gostima ne smije biti na uštrb domaćinovih duhovnih potreba. Valja ostati u ravnoteži Martina posluživanja i Marijina slušanja Isusove poruke.

Međutim, primiti Isusa u goste – u liku prijatelja, rodbine, turista, prosjaka... – ne znači samo učiniti tjelesno djelo milosrđa, nego nam je također prigoda za duhovnu komunikaciju s gostima i evanđeoski navještaj. Jer nije Bogu potrebno da mu nešto učinimo. Njegova najdublja želja jest da nam prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu unutarnju glad, koju je veliki Augustin izrazio nemirom našega srca dok se ne smiri u Bogu.

A kao moćno sredstvo na putu do toga cilja Isus je istaknuo – molitvu. Poglavito molitvu Ocu. Naglasio je također ustrajnost u molitvi. Evanđelja su puna primjera za to. Nakon što nam je Krist dao najljepšu i najvažniju molitvu, nema više ničega što bi nas ograničavalo da se Bogu utječemo kao svome Ocu. Važno je samo naći ravnotežu između akcije i kontemplacije. Ne podleći zamci iskrivljene istočnjačke nirvane ili fatalizma, ali niti podvali zapadnjačkog aktivizma, u kojemu čovjek, ne znajući više ni gdje je, ni što je, ni na čemu je, poseže za drogom da životu vrati smisao.
Spas je u ravnoteži na tradiciji benediktinskog pravila molitve i rada.

Čovječe, promisli – gdje si i na čemu si!


- 22:15 - Komentari (28) - Isprintaj - #

20.07.2007., petak


NARKO EXIT
Prije nekoliko dana među udarnim je novostima bila vijest da je jedan dječak uhvaćen s velikom količinom droge. Ali to je značajno koliko i vijest da je policijska potjera uhvatila pun BMW heroina (koji je narkomafija žrtvovala da bi tzv. balkanskom rutom prošao pun šleper! – a to nije bilo u vijestima). Jer mnoge su javne manifestacije prave "svetkovine droge" – pa nikom ništa! Među takvima je famozni ljetni Rabac-fest (ili tako nekako), kao i najrazvikaniji (after)partiji na sodomskogomorskoj plaži Zrće na Pagu – pa nikom ništa!

Mediji već danima s najvećim pohvalama trube o "evropskom uspjehu" petrovaradinskog woodstočnog sajma glazbe (i droge! – ali to nije u vijestima) pod nazivom EXIT. Međutim, nije taj grad, s nekad jakom hrvatskom i katoličkom tradicijom, slučajno izabran za takav događaj. Samo površni ljudi misle da se sve događa slučajno.

Naime, život katolika i Hrvata u prošlosti je na poseban način bio ugrožen u Srijemu. Za opstanak našega naroda u tim krajevima povijesno značenje ima znamenita bitka kod Petrovaradina koja se odvila na blagdan Gospe Snježne 1716. godine. Budući da Turci nisu bili zadovoljni mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.) krenuli su u novi rat.

Veliki vezir Ali-paša s golemom vojskom od 200.000 momaka krenuo je prema Petrovaradinu, gdje se utaborila kršćanska vojska koju je vodio princ Eugen Savojski. Premda je imao samo 30.000 vojnika osjećao se dovoljno snažnim, jer je u svojem taboru imao sliku Gospe Snježne koju je uvijek nosio sa sobom. Pred tom je slikom, na bojnom polju, prije bitke svečano sebe i svoju vojsku stavio pod zaštitu Majke Božje i njoj se posvetio.

Bitka je trajala neobično kratko. Od rane zore do Anđeoskog pozdravljenja na dan Gospe Snježne. Turci su bili razbijeni. Kad je pao glavni zapovjednik vezir Ali-paša razbježali su se na sve strane. Tu su brzu pobjedu kršćanske vojske svi poznavatelji okolnosti u kojima se bitka odvijala, kao i sam princ Eugen Savojski, pripisivali pomoći Gospe Snježne.

U znak zahvalnosti za tu Marijinu pomoć princ Eugen je sliku Gospe Snježne iz svoga tabora svečano prenio u kapelu u mjestu Tekije, u kojoj se ona štuje do danas. S vremenom se Gospa Tekijska razvila u veliko hodočasničko svetište u koje dolaze mnogi katolici iz cijele Vojvodine i iz drugih krajeva gdje žive Hrvati, ali i vjernici drugih narodnosti, tako da su odavno ta hodočašća postala multinacionalna, a Gospa Tekijska dobila i ekumensko obilježje.

Dakle, izborom lokacije za "najveći glazbeni festival u regiji", na kojemu su se okupili ovisnici iz svih balkanskih naroda i susjednih država, novodobni proroci odaslali su (i) paklenu (o)poruku:
IZLAZ (exit) nije u vjeri nego u drogi!

SVETI ILIJA, MOLI ZA NAS!

- 23:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #

19.07.2007., četvrtak


VRS RH
Hrvatski građani najviše vjeruju prijateljima, Crkvi i vojsci. Vojsci najviše povjerenja daju u Slavoniji, a Crkvi najviše vjeruju žene. Visoko je također povjerenje u policiju.

Tako bi se mogli sažeti rezultati posljednje ankete u Hrvatskoj. Netko će zaključiti da Hrvati ne mogu bez VRS. Točno. Ali ta kratica uopće ne znači "vojno-redarstvene snage". To je zapaljivi medijski VRS, u kojemu S znači SAPUNICA, a značenje VR se mijenja.

Evo, čim je nakon nekoliko tjedana prave medijske buktinje "lokaliziran" zagrebački VR-požar s Vlatkom i Radeljakom kao glavnim "piromanima", odmah je izbila druga VR-vatra u Šibeniku. Glavni protagonisti toga VR-požarišta, koje još nije stavljeno pod nadzor, jesu Višnjić i Rupićeva. Glumac je bio izvan uloge, umoran, malo popio, zatim legao a poslije lagao. Pa se višestruko osramotio. Vatru potpiruju novi detalji i tužba.

Ipak, radi ravnoteže ponovno je podmetnuta VR-vatra na sjeveru - u Murskom Središću. Ali u ovom slučaju poznat je samo jedan sudionik – Velečasni. R-uloga za sada je anonimna, a možda će ih biti više. Premda je sve prikazano kao skandal, jer sliči šibenskoj "vatri", ipak ostaje mala "utjeha" što nije opet riječ o pedofiliji.

Budući da svašta ispadne iz neprilika, posebno ako se čovjek uopće ne sjeća da je u njih upao, kao zaključak nameće se preporuka svećenicima da nakon napornog leta avionom, posebno ako se osjećaju jako umorni, ne piju nikakav alkohol. Nego lijepo molitvenik u ruke i ravno u krevet. Pa makar bilo tek devet! Jer "piromanski" VRS-režiseri nikad ne spavaju! A narod je velikoj duhovnoj gladi... Tko je sljedeći?
- 23:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.07.2007., srijeda


LJETNA SHEMA
Od danas primjenjujem ljetnu blog-shemu. Naime, premda koncem srpnja najavljuju povratak proljeća, sada se temperatura penje do 40 neizdrživih, pa ne bih volio da mi ljudi čitajući dugačke postove dobiju upalu moždanih vijuga. Dakle slijede kraći tekstovi (hm, nadam se; eto već sam posumnjao da ću to moći ostvariti) odnosno iskreno ću se truditi da budem odriječi, tj. da od riječi do riječi održim obećanje!

Evo, ovaj put sam uspio. Da, ako odmah stavim točku. Ali, nekako mi fali prikladan zaključak pa nisam zadovoljan sa završetkom... Kaj da još velim...? Ma... ma ništa osim - Bog vas sve blagoslovio!

PS: Joj, oprostite, zaboravio sam: posjetite me i ostavite mi puuuuno komichahahahahahaaaa!
- 23:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.07.2007., utorak


DR. DON IVAN GRUBIŠIĆ, SVEĆENIK I SOCIOLOG, O FENOMENU MEĐUGORJA
Fenomenom međugorskih ukazanja, dnevno, mjesečno, godišnje redovitih i predvidivih već četvrt stoljeća, kao i jednako tako predvidivih mjesečnih Gospinih poruka, konačno mnogo čime što je u Međugorju i oko toga hercegovačkog sela izraslo u zadnjih 25 godina bavili su se stručnjaci različitih profila i raznih interesa. Prvo, 1981. godine na svoj način i za potrebe tadašnjeg sustava ondašnja milicija, potom sociolozi, teolozi, psiholozi, crkvena hijerarhija i komisije...

Od službene Crkve nepriznato kao svetište, nepriznato kao mjesto ukazanja i izvanrednih, nadnaravnih događanja, Međugorje je od nepoznatog hercegovačkog mjestašca ipak izraslo u svjetski poznatu hodočasničku destinaciju, u svetište, mjesto koje ima svoju sadašnjost i povijest čuda.

O mnogo čemu što se u Međugorju i oko njega isplelo, slično kao i oko drugih velikih svetišta, o prijeporima koji su također dio međugorskoga identiteta i atraktivnosti, općenito o suvremenim masovnim hodočašćima razgovaramo s dr. don Ivanom Grubišićem (DIG), splitskim svećenikom i sociologom religije.


DIG: Fenomenu Međugorja pristupam kao i svakom drugom društvenom fenomenu. Fenomeni "ne padaju, s neba", njih proizvodi društveni kontekst u najširem značenju riječi. Jer, s jedne strane, iz religije upoznajemo jedan narod, s druge strane, kroz kulturu jednog naroda upoznajemo i njegovu religiju. U tom vidu Međugorje je također društveni fenomen s religijskim hodočasničkim obilježjima. Upisano je Međugorje u svjetska hodočasnička mjesta. Razlog i povod su, kako određeni krugovi tvrde, ukazanja Blažene Djevice Marije. Drugi pak tvrde, među njima i oficijelna Crkva, da ukazanja nema, da se radi o čistoj manipulaciji.

Kad se radi o kršćanskom vrednovanju "ukazanja" – viđenja, onda posebno treba biti oprezan, jer, treba imati na pameti, među ostalim, dvije Isusove eksplicitne izjave – stava: "Boga nikada nitko nije vidio" i druga: "Blago onima koji vjeruju, a ne vide". Također i s filozofsko-kritičkog i logičnog razmišljanja, ni Bog ne može, uvjetno rečeno, učiniti vidljivim što je po sebi nevidljivo, jer se radi o kontradikciji u samoj stvari. Zato je Bog predmet naše vjere, kao i svi sadržaji vezani uz metafizičku i ontološku stvarnost.

U kršćanskom vjerovanju samo je jedan sišao s neba, "hodočastio" među nas ljude, postao čovjekom. Određenu uloga ima i filozofija, jasno i subjektivni doživljaji, koji vrijede samo za one koji te doživljaje imaju. Oni ne spadaju u objavu. Biblija također tvrdi da je Bog ondje gdje je ljubav, a ne gdje se događaju "ukazanja", a ljubavi, nažalost, među protagonistima za i protiv te ljubavi nema baš na način da bi bila znakovita za Božju pa i Gospinu nazočnost.

NL: Službena Crkva negira Međugorje kao mjesto ukazanja – žestoko je to i nedavno u samom Međugorju opetovao tamošnji biskup Ratko Perić.

DIG: Zapreka da Međugorje sa strane službene – hijerarhijske Crkve ne bude "prihvaćeno", leži u latentnom sukobu mjesnog biskupa i franjevaca oko drugih problema, koji su onda reflektiraju i na tzv. "ukazanja" u Međugorju. Da nije toga sukoba, mišljenja sam da bi se međugorska "ukazanja" lakše prihvatila.

NL: Međugorje će i na ovu obljetnicu posjetiti deseci tisuća ljudi, jednako kao i ranijih godina, štoviše godišnje njime prođe više od milijun hodočasnika. Kako tumačite suvremena masovna hodočasnička okupljanja, ne samo međugorska – vjerski turizam razvijen uz velika i razvikana svetišta?

DIG: Sva svetišta, kroz dugu ljudsku povijest, bilo koje vjerske provenijencije, prate masovna hodočašća. Danas vjerski turizam. Svetišta su zapravo mjesta komercijalizacije, veoma velikog biznisa, samog interesa. S jedne strane čovjekova žeđ za čudesnim događajima, a s druge strane instant rješenja organizatora hodočasničkih povorki. Ljudi danas recimo, "hodočaste" u Njemačku na Svjetsko nogometno prvenstvo. Poruka, skoro nikakva, a mase se pokreću.

Duh koji mase pokreće jest neka nada, ispunjenje brojnih, uglavnom iracionalnih želja. Magijskog, praznovjernog, čak banalnog ima i previše, ljudi bježe iz loše stvarnosti u zamišljeno mjesto sreće, mira, ispunjenja želja. U svetištima kao i u suvremenim supermarketima svega ima i sve se plaća. U prirodno religijskoj paradigmi ako od bogova nešto tražiš, pa i preko svetaca, moraš nešto i dati samom svetištu.

U kršćanstvu pak, Božja se ljubav izlivena i neprestano izlivana po Duhu ničim se ne plaća. Bog Isusa Krista ljubi čovjeka ni zašto. Kad ne bi bilo milodara, i to izdašnih, pitanje je koliko bi se svetišta održala. Kad sam hodočastio u Lourdes s vjernicima istaknuo sam tri razloga našega hodočašća: rekreativni, kulturni i duhovni.

Možemo reći da je i Bog u Isusu Kristu bio hodočasnik u našu ljudsku zbilju. Bog utjelovljenjem u čovjeka, postavši čovjek, objavljuje u čemu bi trebala biti bit kršćanskog hodočašća – ne mjesta, predmeti, slike, kipovi, nego živ čovjek – susretišta čovjeka s čovjekom i čovjeka s Bogom u Duhu Svetom jest euharistija. Bojim se da su mnoga svetišta, pa i kršćanska, u raskoraku s izvornom kršćanskom porukom objavljenom u Isusu Kristu. Mogu biti i zapreka istinskijem življenju kršćanstva. Često je kršćanstvo u tim svetištima samo etiketa za prirodno-religijsko praznovjerje.

DIG: Ljudi redovito svjedoče o pozitivnim plodovima svojih hodočašća.

NL: Sigurno da se na mjestima velikih okupljanja, vjerničkog zanosa, velikih očekivanja događaju "čudesni" događaji, jako intenzivni, ali ne baš na dugi rok. Svetišta su mjesta okupljanja, s puno sadržaja – za svakoga ponešto. Posebno dobro idu suveniri. Nešto konkretno, osim u srcu, treba ponijeti i kući: sliku, kipić, malo vode ili kamen s Križevca. Praznovjerje cvjeta upravo u hodočasničkim prostorima. Misle ljudi da Bog djeluje ovisno o prostoru i vremenu, a ne o čovjeku i njegovim potrebama, pa sa sobom treba ponijeti nešto što sigurno donosi sreću. Sreća je – kad se o kršćanskoj poruci radi – u susretu i u ljubavi kako za nas same tako i za one kojima dolazimo.

NL: Međugorje je sociologiji, kao i druga velika kršćanska hodočasnička odredišta, zasigurno zanimljivo i po svojim financijskim efektima za lokalnu zajednicu, a možda i šire?

DIG: Svetište u Lourdesu ili Fatimi, kod nas u Sinju ili na Trsatu, donose sa sobom značajna materijalna dobra. Negdje sam pročitao da je svetište u Lourdesu po financijskim prihodima u Francuskoj na trećem mjestu u državi. Što bi Izrael bez kršćanskih mjesta hodočašća kao što su Nazaret, Betlehem, Jeruzalem itd.? Ili Italija bez Rima, Asiza, Padove itd.? Nema straha da bi bilo koja vlast zabranila takva hodočašća! To su činjenice, protiv njih se nema smisla boriti, ali ja ih osobno ne smatram preduvjetom ili uvjetom da bi mi Bog samo na tim mjestima uslišio prošnje ili molitve. Hodočasnička mjesta bude nadu u izgubljeni raj na zemlji koji se ipak, misle i vjeruju neki, mogao naći upravo na tim "svetim" mjestima.

NL: Sociološka istraživanja pokazuju da su doživljaji i ponašanja hodočasnika uvijek i neizostavno pozitivni, bez obzira u koje svetište hodočaste. Kako to tumačite?

DIG: Sigurno! Bez obzira o kojim se mjestima hodočašćenja radi. Meki ili Medini, Lourdesu ili Fatimi, doživljaji hodočasnika uvijek su pozitivni, božanstva različita, čak suprotstavljena, uslišanja za one koji vjeruju, uvijek uslišana. Čovjek najviše čezne za ostvarenjem svojih iluzija, želja, bilo da su realne ili skroz neutemeljene. Jer, nikad se ne zna, misle ljudi, kad će i mene Bog pogledati. Kad se čovjek preda zanosu mase, teško može ostati bez osobnog duhovnog doživljaja, ili čak i "viđenja".

NL: Kako gledate na fenomen međugorskih ozdravljenja; navodno ih ima i više stotina dokumentiranih?

DIG: Posebno pitanje su dokumentirana "ozdravljenja". Ozdravljenja se mogu dogoditi bilo stvarno trajna, bilo psihološka prolazna, što može biti povezano s vjerom dotičnog čovjeka, a ne prvenstveno sa samim mjestom ukazanja ili čudesnih djelovanja svetih osoba. U kršćanstvu, kao usporedbu možemo reći, Bog je duhovna Centrala, i ako želimo da živimo i opstojimo, da možemo u životu funkcionirati moramo biti priključeni molitvom, vjerom i nadom na tu "Centralu" koja djeluje po svome Duhu i u svome Duhu, gdje hoće i kada hoće. Isus će reći: "Neću vas ostaviti siročad, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta". Zanimljivo da se Isus manje "ukazuje" nego Gospa ili sveti Ante, recimo.

Bog koji bi čudesno djelovao samo na određenim mjestima, a ne ondje gdje je čovjek kao najsvetije mjesto, za mene nije kršćanski Bog. U euharistiji je uskrsnuli Isus uvijek s nama, uvijek je s nama i po prisutnosti drugoga čovjeka. Tražiti ga u čudesnosti ukazanja, a ne u redovitom i realnom življenju života veliki je promašaj. Ljudi vole masovna okupljanja, sportske događaje, glazbena događanja itd. Vole i šou programe s religijskim sadržajima. Isus je bježao ako je masa diktirala sadržaj, pa i kad su ga htjeli proglasiti za kralja.

NL: Međugorje ima i svoje paradokse, kako kaže sociolog dr. Srđan Vrcan, jedan je vezan za univerzalnost pacificirajućih Gospinih poruka i s druge strane kritičnu crkvenu situaciju u dijelovima Hercegovine. Kako to tumačite?

DIG: Blizu Međugorja je bio i logor Dretelj, mjesto mučenja, silovanja, itd. Oni koji su to radili često su bili viđeni i u Međugorju. Svetišta su uvijek, kad se radi o kršćanstvu u velikom raskoraku sa bitnim kršćanskim porukama, a ne samo u odnosu na zločine koji su se događali za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ili na Bliskom istoku, u svetoj Zemlji.

Hodočasnička mjesta ili svetišta zapravo su mjesta gdje je upitna vjera u samog Boga i njegova djelovanja u Duhu Svetom. Za neke, nazovimo ih vjernike kršćane, važniji je zagovor nekog sveca nego ljubav Božja očitovana u Isusu Kristu. Ta ljubav bi danas trebala biti prepoznata po vladanju samih kršćana, načinu njihova života. I to bi bilo najveće i najvažnije čudo za život svijeta.

razgovarala mirjana grce

NOVI LIST, 24.06.2006.


- 22:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #

16.07.2007., ponedjeljak


SAPUNICA NADASVE?!
Možda sam i prije čuo neku sličnu misao, ali tek sam od jedne listopadske nedjelje 1981. godine postao duboko svjestan značenja snažne riječi koju je tada, u kapeli Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu, izrekao kardinal Franjo Kuharić: "Jao meni ako me moj neprijatelj hvali!" Dodao je da bi se svaki kršćanin, kojega bi neprijatelj Crkve hvalio, trebao pitati odnosno dobro ispitati savjest da otkrije gdje je pogriješio. Govorio je to u kontekstu Isusova "obećanja" učenicima da će ih svijet progoniti zbog vjernosti njegovu Imenu.

Taj Kuharićev "jao" na pamet mi je jučer pao dok sam čitao osvrt na novu knjigu (točnije, novu "epizodu" njegove publicističke "serije" – ružno bi bilo reći "sapunice", premda se upravo taj pojam neodoljivo s razlogom nameće) don Ivana Grubišića "ČOVJEK NADASVE 7" (Novi list, Mediteran, 15. srpnja 2007.). Tekst je napisao poznati publicist i kazališni djelatnik "s ovih prostora", redoviti kolumnist Novog lista Slobodan Schneider (piše se Šnajder, jer inicijali SS imaju nezgodnu aluziju). A upravo ta činjenica "bode u oči" jer notorni SS-publicist "s ovih prostora" (koliko se ja sjećam, u više od 20 godina) nikada nije napisao ništa lijepo o (hrvatskoj) Katoličkoj crkvi, a temu hrvatskog&nacionalnog tretira kao nacionalsocijalističko u doba Hitlera, tj. jedno i drugo "voli" kao vrag tamjan.

I drug Slobodan je oduševljen don Grubišićevom knjigom zato što Don "na otvoren način govori o zatvorenoj društvenoj strukturi" odnosno o svojoj (?) Crkvi (u komunizmu se to zvalo – drugarska kritika!). Ali SS-ovo oduševljenje Donovom knjigom pobuđuje najviše njegovo oduševljenje "činjenicom" da toga nestašnog splitskog svećenika naša "fundamentalistička" Crkva "disciplinira" potpunom marginalizacijom, pri čemu ima i "prijetnji smrću od strane kolega svećenika".

Naravno, o svemu tome don Ivan piše u svojoj knjizi, koja je zbir njegovih kolumni, razgovora, dokumenata, reagiranja (pri čemu su posebno zanimljiva polemička pisma nekim kolegama i crkvenim ustanovama, kao i odgovori koje je od njih dobio), a ima u njoj i lirike. Knjiga je, dakle – tako bi se moglo zaključiti na temelju SS-ova teksta - svojevrsna dnevnička kronika patničkog života jednog savonarolovski progonjenog svećenika koji je potpuno izopćen iz javnog života društva koje je potpuno u okovima totalitarnog režima srednjovjekovne Katoličke crkve u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. A opći dojam snažno dramaturški podcrtavaju pojmovi kao što su "talibanski", "anatema", "progonstvo iz pamćenja", "klade za lomaču", "inkvizicija" i (već spomenuti) "fundamentalizam" itd.

Kao jedan od povoda don Ivanova križnog puta SS-kritičar navodi župnikovu "banalnu" odluku da "ne naplaćuje blagoslov stanova". Šnajder u tome potezu vidi svećenikovo "dovođenje u pitanje jedne uhodanosti kojom Crkva krpa svoj budžet". Međutim, vrli SS-analitičar se grdno prevario jer pojma nema da njegov Don nije bio pionir toga izuma. Naime, pokojni solinski župnik don Miro Jovanović, kojemu sam i ja bio kapelan od kolovoza 1979. do lipnja 1980. već je nekoliko godina prakticirao božićni blagoslov obitelji tako da svećenik tom prigodom ne uzima nikakve darove, nego se župljanima ostavlja potpuna sloboda da tijekom godine donesu župniku dar ako žele i koliko žele.

Poslije njega nekoliko je svećenika dokinulo, bolje reći izmijenilo tradicionalan oblik tzv. blagoslova (znakovito je kako je Šnajderu pobjegao srbizam "blagosiljanje"!) stanova na način da se ljude određeni dan u tjednu pozove u crkvu na misu i njih blagoslovi, upravo s namjerom da se "razbije" mentalitet "naplate blagoslova" i skupljanja milodara u lijepom običaju u kojem bi bilo ružno svećenika doživjeti kao "inkasatora". Većina svećenika nije tu praksu prihvatila, a mjesni biskup ju je tolerirao. Dakle, don Ivan ni po čemu nije tu nikakav inovator. Pa zbog toga i nije mogao biti nikakva žrtva!

Posebno i višestruko zanimljiv Šnajderov "argument" u obrani Dona je njegov moderan "naslut da će se položaj žene u kršćanstvu uskoro morati mijenjati" u skladu sa zalaganjima "mladih teologa... tijekom koncilskih sesija" - "protiv marijanskog kulta"!!!... (Uh, kud je baš njega našao... no dobro...). Brižni analitičar ističe također don Ivanov kritičan pristup ne samo Međugorju nego općenito ukazanjima... (no o tome ću drugom zgodom...).

Zatim, Šnajder je (vjerojatno nesvjesno, ali zato znakovito), kao doista mali majstor u usporedbi s istinskim svjetskim litararnim veličinama, učinio i jedan neoprostiv gaf odnosno golemu "grešku u koracima" hoteći obraniti isto tako maloga Grubišića riječima jednoga velikana kao što je Dostojevski, natežući kao "argumentacijsku žvaku" njegov Monolog Velikog Inkvizitora. Što je čista podvala, poglavito zna li se koje je svjetske "inkvizitore" Dostojevski raskrinkao u svojim "Bjesovima"!

Kao nekakav zaključak želim još reći da Slobodan Šnajder ne može u ovom slučaju nikako biti objektivan jer je zarobljen (a ponekad i zdrobljen) osobnim frustracijama i traumama iz djetinjstva (kojima svojim dramama i kolumnama već godinama opterećuje javnost) te predrasudama o Crkvi pa čak i otvorenom mržnjom – što je sve sam prilježno dokumentirao u svojim knjigama, brižno skrbeći da ne doživi damnatio memoriae, priređujući tako (nesvjesno ali znakovito) ne samo dovoljno materijala nekom budućem dijaboličnom odvjetniku nego stavljajući sama sebe već za života u tu nezahvalnu ulogu! Tragika i ironija sudbine? Možda, ali najprije lik vrijedan sažaljenja!

Na kraju valja reći kako je propala SS-kritičarova želja i silan trud da jedan hrvatski svećenik bude javno ustoličen kao kao balkanski don Leonardo BOFF. Jer, kao što nikad ne uspije tzv. presađivanje okolnosti, tako je i južnoamerička marksistička tzv. teologija oslobođenja kod nas tek običan proziran BOFL teologije marksističke sociologije!

PS: Ne znam je li znakovito da sedma knjiga don Ivana Grubišića istoga naslova izlazi u istoj godini kad i posljednja knjiga o Harryju Potteru. Svakako, ta sapunica skromne multimilijunašice i lažne samohrane majke maloga čarobnjaka gasi se 21. srpnja izlaskom njezine sedme knjige točno u ponoć. Mi pak, žestoko osuđujući one koji su dosad u tri navrata – kad su se u Slobodnoj Dalmaciji pojavile osmrtnice za pokojne don Ivanove imenjake i prezimenjake – reagirali bezobraznim i nekršćanskim uzdahom: O Bože, uzeo si krivog Sennu!, željno očekujemo nove nastavke našega Dona! Radosno nadasve!

- 23:53 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.07.2007., nedjelja


KRUZERI NA AUTOCESTI
Predvečer sam se vratio s Krka. Premda smatram da ima bezbroj tema važnijih od prometa, ipak ovaj put ne mogu a da ne napišem neke dojmove. Prema jugu sam krenuo u subotu poslije 10 sati. Odmah sam nakon petanaest minuta poslušao izvještaj o stanju u prometu. Javili su da se na devetom kilometru autoceste od Lučkog prema Karlovcu dogodila prometna nesreća i da se promet sa zastojima propušta po jednoj voznoj traci.

Međutim, već je u Lučkom bio kilometarski zastoj koji uopće nije u izvještaju spomenut. Od mjesta gdje se spajaju trake zaobilaznica s istoka i zapada, dakle za nekoliko stotina metara, trebalo mi je 15 minuta za ulazak na autocestu. Čim smo krenuli, točnije nakon jednog kilometra, već je bila formirana kolona koja se jedva kretala, da bi ubrzo prešla u vožnju sa zastojima.

Pored mjesta nesreće promet je tekao usporeno (samo zato što su vozači zbog znatiželje nepotrebno usporavali – kao što je to običaj npr. i u Njemačkoj!) prošao sam nakon malo više od sat vremena pošto sam krenuo na put. Ali promet je tekao normalno objema voznim trakama.

No kratko nakon toga, poslije vijesti u 11,30, u novom izvješću o stanju na cestama gospođa Mišlov (ne znam je li ona kriva ili je dobila takav tekst) javlja da promet u smjeru Karlovca od devetog do dvanaestog kilometra teče usporeno i zbog prometne nesreće na devetom kilometru propušta se jednim voznim trakom!!!

Isto je bilo rečeno u izvješću na engleskom i njemačkom jeziku. Dakle, što reći nego kratko i jednostavno – katastrofa! Odnosno: medijska prometna nesreća! Sramota HAK-a, veća od Haaga! I to upravo usred srpnja, uoči početka vrhunca turističke (prometne) sezone.

A upravo su danas o tome rado brbljali, pa i u svim vijestima ponavljali razgovor s gosp. Nikom Bulićem i isticali neke njegove bisere - posebno o kruzerima u Dubrovniku, kao da je to presudno za vozače koji po paklenoj žegi voze u kolonama prema moru ili se vraćaju kući na sjever!

Eto, upravo o tim famoznim kruzerima slušao sam vozeći s Krka od 17 do 19 sati točno pet puta. A u HAK-ovu izvješću o prometu (hvala Bogu da nije bilo gužve!) npr. o usporenoj koloni vozila ispred Krčkog mosta - nemaju pojma. A upravo je to itekako značajno za tisuće vozača koji kreću s Krka i moraju proći kroz usko grlo dvaju prolaza na naplatnim kućicama. Umjesto važnih pojedinosti koji vozačima mogu biti korisni, izvještaj – koji sam slušao do Lučkog – ponavljao je beskorisno općenite stalno iste fraze, kao npr. da se mogu očekivati gužve na prilazima većih gradova i turističkih središta i sl. (kao što kažu da su mogući odroni u usjecima... bla bla... kao da to ne znam i prije nego sam krenuo na put, što je isto kao kad bi rekli da će cesta biti mokra ako padne kiša... itd.).

Slušajući takve nebuloze sjetio sam se izvještaja o industrijskim uspjesima radnoga naroda u socijalističkim republikama... (Usput, vrlo slični znaju ponekad biti i meteorološki izvještaji, u kojima kao da je za prosječnog slušatelja osobito važno to što se "plitko depresivno polje popunjava... a frontalni poremećaj..." bla bla... itd.).
Ipak, u današnjim prometnim izvješćima na engleskom i njemačkom moglo se doznati više pojedinosti. Ali tko ne zna nijedan strani jezik od toga nema koristi. Eto, to je moj općenit dojam, koji je, premda ga iznosim prvi put, zapravo nastao na temelju dugogodišnjeg "rulanja" po hrvatskim cestama i slušanja beskorisnih izvještaja o stanju na njima.

Naravno, ne želim reći da su svi izvještaji takvi – mnogo puta su mi pomogli da izbjegnem gužvu, ili sam čuo vrlo korisnu informaciju. Stoga, uz dužnu zahvalnost za korist koju vozači imaju od HAK-ovih usluga, ipak, ne samo radi slušatelja-vozača, koji s povjerenjem i zahvalnošću očekuju točnu informaciju, nego i zbog renomea institucija koje pružaju te usluge, predlažem HAK-u da ozbiljnije shvati svoj medijski posao te se (zajedno s drugim programom HR-a) ne blamira pred tisućama hrvatskih vozača, jer je ponekad takav odnos prema njima ne samo nekoristan nego također ponižavajući i uvredljiv.


- 23:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

13.07.2007., petak


NOSE LI RODE GAY DJECU (ili: Tko rađa LGBTIQ-ovce?)
Portal katoličke udruge HKZ "MI", nedovoljno poznat većini surgera, opet je objavio sjajan komentar. Zbog aktualnosti teme ne mogu odoljeti da ga ne prenesem u cijelosti.

Bog se zacijelo zabunio, a priroda griješi kad uporno slijedi Božju kreaciju i rađa muško i žensko. Tako, po svemu sudeći, misle muške i ženske homoseksulane osobe. Ali, zanimljivo, iako tako misle, i, što je još važnije, tako žive, oni uopće kao da ne misle da su se rodili iz ljubavi između muškarca i žene. Dapače, oni slave svoj način seksualnosti kao zdrav, naravan i poželjan.

U svijetu je više godina praksa, a odnedavno i u nas da organiziraju "paradu" - svoj "pride": ponosni su na svoje opredjeljenje i smatraju da ga smiju, moraju i mogu javno iskazivati. Iako su malobrojni i pod velikom policijskom zaštitom, među onima koji se protive takvu shvaćanju i prakticiranju seksualnosti ima nažalost i onih koji misle da nasiljem mogu iskorijeniti takve ideje i životne stilove. Katolici svakako ne misle i ne postupaju tako, prije svega zbog toga što osuđuju nasilje, a onda i zato što takvi napadi stvaraju dojam kako je spomenuta manjina zaista ugrožena.

Ne podupirući dakle nikakvo nasilje ni prema kome, ipak se valja upitati čemu "pride"? Želi li se njime zaista postići potpora većine? Ako naime netko traži ne samo da većina tolerira stanovit stil života, što im nitko ne spori - neka žive kako hoće i neka svoje odnose privatno uređuju međusobno kako žele - nego žele i da se njihove međusobne veze nazivaju brakom i tako pravno reguliraju i tretiraju, premda iz takve veze nikada ništa ne može proizići, ni obitelj niti se itko može roditi; ako žele i da im se dopusti usvajanje djece, iako dakle prirodnim putem ne žele i ne mogu začeti i roditi djecu, onda je jasno da potporu većine, koja slijedi naravan zakon upisan u sebi, neće dobiti.

Kao kršćani katolici vjerujemo da su svi ljudi djeca Božja, pa dakle i homoseksualne osobe. Njima pripada ljudsko poštovanje i kršćanska ljubav. No to ne znači da svi treba da bez riječi argumentirane oporbe odobravaju javno manifestiranje njihova individualističkog i autonomnog shvaćanja morala, socijalnih odnosa, pa eventualno i religije.

Dakako, dobacivati komu kakve god pejorativne ili vulgarne kvalifikative svakako nije prihvatljivo, ali postoji opasnost da se i argumentiran filozofski, antropološki, teološki, socijalni, medicinski, psihološki ili kakav god pristup fenomenu homoseksualnosti proglasi "govorom mržnje". Ta je tendencija veoma prisutna - pa se sve više i argumentirano protivljenje homoseksulanosti pejorativno, netočno i površno naziva "homofobija".

"Homofobija" bi međutim bila strah od čovjeka. Čovjeka se čovjek u normalnim okolnostima ne bi trebao bojati. Znači li da bi se tko trebao bojati homoseksualaca kao ljudi ako oni svoje kritičare nazivaju "homofobima"? Zacijelo ne. Onda je dakle argumentirana kritika takvoga stila života moguća i opravdana. A prva kritika je ona očita, logička. Ako je naime očito da oba načina života ne mogu biti jednako prirodna, pa samim tim ni jednako vrijedna, onda netko griješi.

Možda griješe heteroseksualne osobe, muškarci i žene, kada začinju i rađaju nove ljude? Ipak, to je činjenica ljudske naravi - dok se drukčije ne dokaže. Ako tko dokaže da je homoseksualan odnos također naravan, onda će taj zacijelo dokazati i to da djecu donose rode.

(http://www.hkz-mi.hr)


- 13:43 - Komentari (17) - Isprintaj - #

11.07.2007., srijeda


VUKOVAR - ZAGONETKA NESREĆE I TEOLOGIJA POVIJESTI
Teška tragedija pada helikoptera u Vukovaru sve je duboko i višestruko potresla. Čak su me i neki vjernici pitali: Pa zašto baš u Vukovaru, zašto baš na dan ukopa legendarnog vukovarskog branitelja...?! Nizala su se slična pitanja vezana i za tu nesreću i za tragediju Vukovara, kao simbola stradanja Hrvatske...

Nema racionalnog odgovora na te zagonetke. Događaj tjera suze na oči. Kršćaninu priziva u sjećanje zgodu Isusova plača nad svojim gradom, zapravo nad svojom domovinom i nad svojim narodom. Može se činiti da to ipak nije za usporedbu. Jer Jeruzalem i Vukovar nisu isto. Ni na početku ni na kraju. Zašto je Isus plakao nad svojim gradom? Sam kaže da Jeruzalem "nije upoznao čas svoga pohođenja", tj. Isusova zemaljska domovina nije prepoznala Božji dar njegova dolaska – odnosno ondašnja duhovna i politička vlast i odgovorni za narod odbacili su Isusa kao spasitelja. Možemo reći, u Jeruzalemu je utemeljen "glavni stožer" oporbe Isusu Kristu i njegovu Evanđelju.

Razmišljao sam o tome svake godine osobito intenzivno oko dana pada Vukovara. Ovih dana, dok gledamo suze obitelji poginulih u nesreći, ili sami obnavljamo sjećanje nad sudbinom hrvatskoga Jeruzalema na Vuki, ponavljam - može se usporedba Isusova grada s Vukovarom činiti neprimjerenom. Ali, ipak među njima ima bitna sličnost!

Sada ću reći nešto što će neke iznenaditi, a neke možda čak i rastužiti. Sudbinu našega u Domovinskom ratu najtragičnijega grada, kojega se većina sjeti samo jednom godišnje, najčešće se tumači strateškim i socijalno-političkim razlozima. Svaka od tih teza sadrži istinite elemente. Međutim, tragediju Vukovara ne možemo u potpunosti razumjeti bez teološkog promišljanja njegove sudbine.

U tom smislu neprijeporna je povijesna činjenica da je u lipnju 1920. upravo u Vukovaru održan 2. kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije, na kojem je ona promijenila ime u KPJ. Ta bezbožna ideologija, koja je Boga protjerala iz svoga Ustava i iz javnosti, zapravo je rođena u Vukovaru. Kako je ta ideološka majka, koja je progonila sve neistomišljenike, osobito Isusove učenike, odgajala svoju djecu pokazalo se 71 godinu poslije toga.

Njezini sinovi u odorama tzv. JNA pokazali su koje su vještine naučili na časovima partijskog "zvjeronauku". Količina njihove ideološke, vjerske i nacionalne mržnje proporcionalna je broju bombi, granata, raketa i ostaloga streljiva kojim su u svojemu sotonističkom obredu "blagosiljali" Vukovar.

A znademo, gdje god su obavljeni magijski čini i inicijacija u okultno i sotonističko, tu nema Boga, nema ljubavi! A zašto je mržnja tako eskalirala upravo u Vukovaru? Zato što, kad se vragu nešto dadne pa dođe po svoje, on podivlja ako vidi da mu žrtva izmiče. A sotona je znao da će izgubiti Vukovar! Zato je njegov bijes bio udeseterostručen!

Međutim, nevine žrtve su Grad otkupile i oslobodile. Ali to nije dovoljno. Vukovar, i sva hrvatska mjesta na kojima su se dogodili zločini, potrebno je također egzorcirati. Svi kršćani – katolici i pravoslavci i protestanti – trebali bi se ujediniti u molitvi istjerivanja zloduhâ, koji nisu pobjegli pred oružjem i granatama, nego im se broj sa svakom od njih dvostruko povećao. Zato Vukovar u nečemu još stagnira, a u nečemu sporo napreduje, jer nije još potpuno oslobođen!

Naime, nije mu dovoljno oslobođenje oružjem, nego je tome gradu (kao i drugima koji su doživjeli sličnu sudbinu) potrebno potpuno duhovno oslobođenje! Potrebno mu je ono što je Isus učinio. Isusova bol za svojim gradom i narodom nije ostala samo na Gospodinovim suzama. On je otišao na križ da svojom smrću i uskrsnućem spasi i otkupi, da oslobodi Jeruzalem i sve Jeruzaleme diljem svijeta.

Jednako tako, dakle, i nama nisu dovoljne suze za Vukovar, nisu dovoljne svijeće i cvijeće. Od nas se traži još veća žrtva. Ovo što govorim, znam, naići će na protivljenje. Kao što sve duhovno nailazi na otpor ljudi koji ne vjeruju da se u svijetu duhova vodi pravi rat i da se sva zemaljska razaranja začinju najprije na duhovnoj bojišnici.

No, kršćani to znaju i vjeruju - ne budemo li spremni na još više molitve i žrtve, možemo se pozdraviti i s Vukovarom i s cijelom Hrvatskom. Ali, mislim da možemo biti optimisti, jer u našem je narodu još dovoljno iskrene i duboke vjere, koja će biti zalog duhovnog oslobođenje i bolje budućnosti ne samo Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika, nego i cijele naše Domovine, na dobrobit svih njezinih građana, koji su svi Božja djeca a naša braća! U tom duhu i u toj vjeri valja prihvatiti i najnoviju vukovarsku nesreću.

Zato, dok izražavamo iskrenu kršćansku sućut obiteljima poginulih, a ranjenima želimo uspješan oporavak, u vjeri u uskrsnuće izražavamo također sigurnost da ni ove žrtve nisu uzaludne nego da imaju težinu i pečat naše sretnije budućnosti i blažene vječnosti!

- 23:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #

10.07.2007., utorak


BUDIMO PONOSNO SVOJI!
Zašto je oslovljanje "Francuskinje i Francuzi" normalno, a "Hrvatice i Hrvati" se izruguje?!

Na portalu Hrvatskog katoličkog zbora MI objavljen je sjajan komentar u povodu Thompsonova zagrebačkog koncerta. Komentator odmah na početku kaže kako je snimka koncerta, emitirana na Hrvatskoj televiziji 1. srpnja, napokon pokazala da su sve priče o nekakvom navodnom fašističkom ili ustaškom nazivniku toga pjevača i njegove publike puste priče.

Naravno, kao što uvijek i svuda ima iznimaka tako se i u Maksimiru nekolicina mladih pojavila na koncertu s ustaškim znakovljem. Ali, ovo je bitno, bilo je više nego vidljivo da su tamo dominirale - hrvatske zastave. A to je više nego jasan znak da većina Thompsonove publike nazočne na koncertu ne gaji nikakav resentiment prema desnim ideologijama od prije šezdesetak godina, nego čvrsto stoji na pozicijama hrvatskoga domoljublja tako veličanstveno iskazivanoga od 1990. do 1995. godine.

Oni koji to ne razumiju ili namjerno natežu pojedine iznimke preko svake mjere ne shvaćaju ili ne žele prihvatiti da su pjevači poput MPT-a - koga neki uvredljivo i netočno drže nekakvim predstavnikom pejorativno izmišljene ruralno-ognjištarske podkulture - izraz autentičnoga domoljublja hrvatskoga naroda. To domoljublje dakako nije uvijek lišeno različitih stranputica, ali u osnovi ono se temelji na prirodnim temeljima koji ukorjenjuju svakoga čovjeka: ljubavi prema zavičaju, ljubavi prema hrvatskom narodu i Domovini, i, u mjeri u kojoj je to pridržano svakom pojedincu, ljubavi prema Bogu.

U političkom smislu takvo domoljublje najčešće pa ni sada nije politički čvrsto kanonizirano, ono u umjetničkom smislu nije uvijek visoko estetizirano, a u vjerskom smislu ono nije uvijek svjedočki ni teološki produbljeno, ali je ono ipak odraz onoga što je vjekovno krasilo hrvatsku dušu - naravne identifikacije sa zemljom na kojoj se rađamo i umiremo, za kojom čeznemo i kojoj se, ako odemo, uvijek vraćamo. U osnovi, to je ljubav pridržana svakom narodu. Prezirati to, znači ne samo ustati protiv vlastita identiteta i identiteta vlastita naroda, to znači ustati protiv naravne ljudske potrebe da se čovjek na dijelu svoga životnog prostora - u ovom slučaju hrvatskog - osjeća svoj, vlastit, osobit, poseban i ponosan.

Sada, nakon gotovo desetak godina medijskog prozivanja svakog intenzivnijeg javnog iskazivanja hrvatskog rodoljubnog i domoljubnog osjećaja kao primitivnog, vrijeme je napokon da se kaže da je iskazivanje takvih osjećaja i naravno i potrebno želimo li imati zdravu društvenu situaciju i biti zaista uvažen i prihvaćen čimbenik na međunarodnoj sceni. Naravno, iskazivati ga uvijek u mjeri poštivanja tuđih osjećaja i ne vrijeđanja ničije nacionalne ili vjerske vlastitosti. Voljeti svoje - to nam je dakle naravno pravo i dužnost.

Nadamo se da će uoči ovih izbora u zdravom balansu s drugim važnim temama to izraziti i hrvatske političke stranke. Ako bi nažalost bilo da u koje od njih toga osjećaja nema, onda se svaki razborit hrvatski čovjek, pripadao on hrvatskom ili kojem manjinskom narodu, mora upitati o tom što je s tim ljudima? Znaju li oni gdje žive? Tko su im bližnji? Da ne govorimo o tome da odnarođenost u smislu ksenolatrije pokazuje krajnji nesmisao za vlastiti identitet i bitne interese vlastite domovine i naroda.

Neka nam za primjer javnog identificiranja sa svojim rodom i domom posluže Francuzi, čiji predsjednici od Mitteranda preko Chiraca do Sarkozya svoje sunarodnjake oslovljavaju "Francuskinje i Francuzi" (koliko se samo kojetko izrugivao pok. predsjedniku Tuđmanu zbog njegova "Hrvatice i Hrvati"). Onda to ne bi trebalo da bude shvaćeno kao hrvatska ekskluziva. Hrvati nisu osvojili slobodu da bi se stidjeli svoga roda i doma, nego da se njima ponose i to upravo na način kako su činili naši najveći sinovi i kćeri kroz povijest. Ima utješnih znakova da se u tom pogledu i u našoj političkoj eliti kreće nabolje.

Biti svoj - kako reče veliki Šenoa - ostaje nam trajni nalog. S vjerom u Boga, to nas je u nemilim vremenima i održalo! A Hrvatskoj televiziji čestitke da je napokon pokazala da u njoj još ima hrvatstva, unatoč nerazboritim pritiscima onih koji bi nama uskraćivali ono što sebi pridržavaju - da budu ponosni rodoljubi!

- 23:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.07.2007., nedjelja


MEDIJSKA BORONGAY PRIDEOLOGIJA
Tek je započela tzv. sezona kiselih krastavaca (to je ljetno razdoblje teške glavobolje za urednike medija, kad se, po njihovu kriteriju, ništa ne događa pa moraju "izmišljati događaje") a ipak je stanje već nepodnošljivo. Jučerašnje subotnje radijske vijesti (slušao sam ih najmanje tri puta od Splita do Zagreba), kao i današnje nedjeljne novinske, odreda su pune "značajnih" i čak "presudnih" događaja za našu osobnu i nacionalnu budućnost. Spomenut ću samo neke najvažnije.

Tanki rogovi bikova u španjolskoj Pamploni bili su oštriji od debelog mesa nekolicine muških trkača u bijegu pred životinjama na 825 metara dugačkom trkalištu gdje im je smetala masa znatiželjnika koje bikovi nisu razlikovali od trkača a publika bikove od volova jer su svi trčali vrlo brzo... Tako se tamo slavi jedan katolički blagdan... eto to je bitno...
Za razliku od "civilnog blagdana" odnosno komemoracije u Britaniji kojom je "obilježena druga godišnjica terorističkih napada na London", za koju je od najodgovornijih zatraženo da bude dostojanstvena... Dakle bez bikova, i bez Red Bullova. Jer oni su možda u Al-Qa'idi gdje već zajedno s MI5 i FBI razrađuju nove "komemoracije"...

Nemir se u svijetu širi zato što dosad nije dovoljno korištena transcendentalna meditacija (TM). Jer pokusi u Washingtonu i Izraelu dokazali su moć kolektivne TM u smirivanju nasilja i smanjenju zločina. Nažalost, iz članka u jednom dnevnom listu nije jasno jesu li pokusi vršeni na štakorima ili zatvorenicima...

Zatim, dok javnost kod nas s nestrpljenjem iščekuje da netko "propjeva" o najtraženijoj medijskoj robi (sadržaj razgovora predsjednikova savjetnika Saše Perkovića i Vladimira Zagorca, koji bi Ured predsjednika stavio u dosad najneugodniju poziciju), ljudi u svijetu pjevaju li pjevaju. Glazbenom manipulacijom, pardon manifestacijom "Live Earth" koju je pratilo više od 2 milijarde ljudi nastoji se posvijestiti važnost zagađivanja Zemlje odnosno očuvanja čistog okoliša. Budući da su organizatori spektakla bliski s transnacionalnim korporacijama koje najviše zagađuju atmosferu, zatražit će se od svih stanovnika Zemlje koji su gledali tv-prijenos da smanje svoje ispušne plinove...

Ima još "puno lipi stvari", ipak najvažnija od svih najvažnijih vijesti, zapravo, vijest dana-tjedna-mjeseca-godine u RH – barem kako je lansirana u cijeli svijet (a kada to preuzmu dvije-tri važne agencija onda nema toga medijskog konzumenta na globusu kojega ta vijest neće "pogoditi" nekoliko puta) – jest da je hrvatska policija učinkovito i uspješno spriječila masakr u središtu metropole (šifra: sex-piće-krvoproliće)! Naime, mirna MOLOTOVLJEVA PARADA, koja nikoga nije ugrožavala ni iritirala, zamalo je specijalnim i opasnim GAY KOKTELIMA gađana od skupine građana, koji su nedavno u Austriji neodgovorno izazvali tučnjavu s policijom. Hrvatski specijalci, koji su navikli obuzdavati i najagresivnije navijačke izgrednike, munjevitom su reakcijom spasili obraz Republike Hrvatske pred međunarodnom zajednicom. Time su pokazali da je hrvatska policija spremna intervenirati u nekojoj sličnoj "misiji" bilo gdje u EU.

Još samo da se Premijer ispriča moloto... gay kok... da se ispriča... i sve će biti u redu, i moći ćemo i dalje u redu čekati da nam kažu što nam je činiti da ispunimo uvjete za daljnje ispunjavanje preuzetih obveza u svezi s pripremnim radnjama za rješavanje zadataka u sklopu pregovaračkog procesa za postupak hrvatskog ubrzanja pregovora oko izvršavanja zadataka u fazi ispunjavanja svih uvjeta za pristup pregovorima o mogućem prijamu informacije o daljnjim postupcima za ispunjavanje svih kriterija oko usklađivanja normi i ispravljanja nedostataka radi efikasnog prihvaćanja standarda Europske unije kako bi Hrvatska što bezbolnije... (prihvatila Balkansku uniju)! Jer mi je dodijalo "prepisivati" još dužu rečenicu, ovo u zagradama sam ja izmislio. Dakle to nije rekao Premijer na kraju "Croatia summita" u Dubrovniku gdje se raspravljalo o budućnosti jugoistočne Europe... Dobro, gdje smo ono stali, djeco? Aha, lažne vijesti, pardon, tipfeler, dakle, važne vijesti... Paris Hilton upisala glumu... JK Rowling se isplakala pišući... itd.

Na kraju ističem važnost jedne male vijesti: u Mariji Bistrici posvećen zlatni kalež od darova vjernika. Pa eto gdje su završile "Premijerove zlatne poluge"! Nevjerojatno kako je to svima promaknulo! Očito, i tajnim bi službama bilo za dušu bolje a za profesiju korisnije kad bi češće hodočastile Majci Božjoj Bistričkoj!

Dakle, sve u svemu, čak i kad se spominje katoličko sveučilište ili studentski centar na mjestu bivše vojarne u zagrebačkom Borongaju, sve je u našim medijima idealno za "sezonu kiselih krastavaca" koji se najlakše konzumiraju negdje na plaži uz ledeni čaj, losion i neki "faktor" ili pod nadstrešnicom neke birtije uz pivo ili... Zapravo je svejedno, jer je već nekoliko godina, sudeći po dnevnicima tv-postaja i dnevnim listovima, u Hrvatskoj svih 365 dana "1. april"!

- 23:20 - Komentari (30) - Isprintaj - #

04.07.2007., srijeda


ŠIŠANJE HRVATSKE U FREE-ZUROFFOVU SALONU
Marko Perković Thompson nekim krugovima, trokutima, piramidama i raznim drugim gayometrijskim li(n)kovima u Hrvatskoj i u svijetu ne prestaje ići na živce i dizati tlak. Ni kriv ni dužan, ni svojom voljom ni vlastitom nevoljom. Umjesto njega to čine njegove pjesme. Tako se barem čini.

Pa ipak, kampanja koja je prerasla u pravu pravcatu hajku pred sam odstrel, prešla je već svaku mjeru i pameti i dobrog ukusa, a količinu drskosti suvišno je spominjati! Sve polako prerasta u idejno i političko prostaštvo neviđenih razmjera. U nizu raznih protesta protiv MPT-ova lika i djela i apela da se zabrani koncert, posebno su se iskazale i iskalile dvije židovske organizacije - "Margelov institut" iz Zagreba i "Centar Simona Wiesenthala" iz Beča.

A onda je, post festum koncerta u Maksimiru i snimke na HTV-u, u akciju na višoj razini stupio utjecajni američki list New York Times i britanski Herald Tribune (u kojima također velik udio imaju neke židovske organizacije). Sada pak, upravo danas (na nekadašnji partizansko-komunistički praznik "Dan borca"), intervjuom u Novom listu glavom je i bradom nastupio sam Ephraim Zurrof. Očito je, dok su prvi istupi imali cilj dizanje prašine, ovi posljednji, premda su i neki prijašnji bili slični, transparentno su izravni oblici pritiska na hrvatsku Vladu i samoga Premijera.

Neshvatljivo je ipak u cijeloj priči da se nitko nije sjetio mogućnosti kako bi javnost mogla pomisliti da su se "Židovi urotili protiv Hrvatske". Tko bi pametan sebi želio tako nerazumnu reklamu? Zašto se nastupa tako strastveno, s očitom namjerom da se situacija sve više zaoštri? Čemu je trebao služiti onoliko uzburkan napad na Arenu, u kojem je tajnik "Margelova instituta" čak prijetio mladoj hrvatskoj demokraciji te usput i mene spomenuo navodeći da "neki katolički svećenik, primjerice, u istom broju na str. 10 pišući o Thompsonu tvrdi da se nacistička partija skraćeno nazivala NSDP, umjesto NSDAP" (kao da ne zna da se ta stranka zvala tako prije nego je u naziv ubačena riječ Arbeit).

U svemu je najzanimljivije i najočitije i najiritantnije da kritičari MPT-u uporno predbacuju prokletu i nesretnu stihoklepnu pjesmurinu "Jasenovac i Gradiška Stara", o kojoj je Marko već sve rekao. Uzalud, očito. Naime, sve je to prozirno, jer i iz tih napada, kao i iz svih dosadašnjih, pa tako i iz najnovijeg Zuroffova "salona" u NL-u, očito je da se hrvatskoj mladeži (pa i nezreloj djeci) predbacuje tzv. ustaštvo s kojim oni nemaju nikakve veze i pritom se izražava strah radi "ustašizacije Hrvatske", koju nitko ne želi jer za njom nema nikakve potrebe.

Dakle, ispod prozirne površine toga bjesnila očita je žalost što ni Hrvatska ni hrvatska mladež doista nisu takve. Jer stariji su davno osudili zločine i odbacili sve negativno što je s NDH povezano, a nove generacije se s ustaštvom ne žele zamarati niti ih to zanima. E, ali raznim "trgovcima prošlošću" trebaju neprijatelji kako bi na borbi protiv njih radili unosan biznis. Dovoljno je pročitati potresnu knjigu Židova Normana G. Finkelsteina INDUSTRIJA HOLOKAUSTA i uvjeriti se tko i kakav profit ostvaruje na nedužnim žrtvama nacističkog holokausta. Što zavrjeđuje dvostruko zgražanje.

Naravno, u svojem "šišanju" Hrvatske, kojoj bi neki rado sredili "frizuru" po svome guštu i planu, famozna "tvrtka" Zuroff & comp dobro znade da nema nikakve šanse da Hrvatska postane "ustašonostalgična", da predsjednik Tuđman nije bio "fašist", da Thompson nije "problem i opasnost za naše mlade" itd. Ne, znade on dobro što priča. Otkriva se u spomenutom intervjuu kad kaže da Thompson svoje "ideje može preliti u mainstream, i u tome je problem". Eto dakle, bitno je da ono što MPT stalno ističe kao temelj svoje djelatnosti – BOG, OBITELJ, DOMOVINA – ne postane matica u Hrvatskoj! Ali neće to slobodnozuroffski meštri tako jasno reći pa zato lupaju po pokojnim "Maksovim mesarima"!

Zato im treba jasno i otvoreno reći da nismo budale i da znademo što ONI misle kad kažu da smo poklonici ustaških zlodjela (premda ih osuđujemo upravo kao Bl. A. Stepinac), da negiramo holokaust (što je perverzna objeda) itd.! Treba im jasno reći, ponavljam, da nam ne mogu prodati te fore jer vidimo da žarko ŽELE da mi budemo negativci, kako bi nas mogli stalno optuživati, ucjenjivati i stezati nam kelvetničku omču oko vrata i od toga praviti unosan biznis!

Eto, tu ste se, majstori, prešli, ne padamo mi na te fore! "Industrija holokausta" kod nas ne prolazi! Ne samo zato "jer nemamo love" (J.Houra), nego zato što kužimo igru i u svojoj pravednosti ne bojimo se nikoga (osim Jahve, Gospodina nad vojskama). I najviše zato što čvrsto vjerujemo i radosno glasno pjevamo: KIŠE PADAJU, POLJA RAĐAJU, DJECA SANJAJU, NIJE NAS OSTAVIO BOG!!!



- 23:22 - Komentari (41) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak


KULTURA – COOLTURA – KULT TURA?
U jednom dnevnom listu nedavno je objavljena vijest da će od prekjučer (nedjelja, 1. srpnja) na newyorškom Times Squareu, trostrano i u visini dva kata zgrade, biti postavljene goleme reklame koje će prikazivati golu stražnjicu s ucrtanim "smajlićem".

Taj, može se reći, "guzin smiješak", dio je agresivne nove reklamne kampanje jedne tvrtke koja proizvodi toaletne školjke, bidee i ostale zahodske potrebštine. Međutim, tvrtka tim provokativnim marketingom ne namjerava potaknuti potrošače na veću kupnju njezinih proizvoda.

Predstavnici te kompanije nadaju se da će time POTAKNUTI AMERIKANCE DA SE I KOZMETIČKI VIŠE POSVETE SVOJIM STRAŽNJICAMA! Jer, smatraju lucidni kreatori kampanje, Ameri danas u tome zaostaju za mnogim Europljanima jer svoju "pozadinu" zasad uglavnom tretiraju samo higijenski.

Dakle, ako su se dosad Ameri/kanke u različitim okolnostima svagdanjeg života, pa i u kupatilu, toaletu, badecimeru, WC-u... u svojemu ponašanju uglavnom oslanjali na tradicionalnu (ili možda kršćansku) etiku, kucnuo je povijesni trenutak za novu paradigmu, za proširenje svijesti, za... – za totalno prešaltavanje na - kozmetiku!

U tome presudnom preokretu težište radikalno treba prebaciti "u više sfere"! Iz "niskih", banalnih organa, kao što su jetra, srce, pluća, mozak, glava (duša je tu davno marginalizirana!)..., središte čovjekova bića seli se na "uzvišenu" analnu stranu, u njezino veličanstvo stražnjicu!

Time će se također zatvoriti svojevrstan krug, takav je barem plan. Ideologija koja je rođena u SAD, u novopoganskim krugovima "piramidalne duhovnosti", kao idejno-duhovni amerikanizam, nakon što je uspješno testirana na Europljanima konačno će i u Americi (gdje su još uvijek žive i žilave razne kršćanske denominacije i uspješno pružaju otpor dekristijanizaciji svoje zemlje) uroditi bogatom žetvom...

Dakle, virusno sjeme darvinističko-marksističkog frojdizma pokrenulo je "novu evoluciju" kulture. Nakon druge faze, nazvane - cooltura, ta evolucija sada doživljava svoj vrhunac, kojemu najbolje pristaje ime - kult tura.

Zato u završnoj fazi pretvorbe i tranzicije "starog mentaliteta" značajnu ulogu imaju odnosno cjelokupan proces pospješuju i tzv. gay parade. Taj je "cirkus" već promarširao velikim europskim gradovima potpuno slobodno, ali u našem ("primitivnom", "mačističkom", "ruralnom", "multifobičnom", "ognjištarskom", "dinaroidnom", "genokamenom", "katolikoidnom"...) mentalitetu šačicu od pedesetak sudionika parade mora čuvati pet stotina policajaca u odorama i još toliko u civilu. Tako se u Zagrebu njihovim idejama osigurava slobodan protok sa Zrinjevca (odakle idu kroz ulicu Ljudevita Gaya pa preko Jelačić placa) do Cvjetnog trga kao "djeca cvijeća 21. stoljeća". A time je ujedno zapriječen i njihov dodir s građanima. Ali zato su tu mediji koji će glavne poruke (i poruge) s parade i oko nje prenijeti u sve domove.

No posebno je zanimljivo da će se ove godine (nimalo slučajno!) zagrebačka parada održati upravo na numerološki važan datum (7. srpnja 2007.), čija se magija ističe tek kad se izrazi samo brojkama, kao – 07.07.07.! Svi numerolozi ističu da je taj datum, s numerološkog stajališta, uistinu poseban. Kažu da je "u zvijezdama zapisano" da će 7. srpnja obilovati iznimno dinamičnim, uzbudljivim i energičnim zbivanjima. Hedonizam (također zapisan u zvijezdama) čini taj dan idealnim za uljepšavanje, zabavu, kupnju, ali i za zavođenje te ostvarenje novog ljubavnog odnosa.
Parovi koji te subote odluče ozakoniti svoju vezu, imat će prilično plodan i skladan bračni život!

Eto, zato je razumljivo da oni koji u svezi s tim danom i tim idejama govore da arhitekti kulture smrti rastaču evanđelje i kršćanski mentalitet, ispadaju pravi – joy killeri. Ako još citiraju Bibliju i dokumente Katoličke crkve - ili možda s parolama tipa: "Tko sije u tijelo, žanje smrt...!" izađu na ulicu ili objave neki tekst - riskiraju ne samo medijsku porugu nego i sudsku tužbu.

Dobro, na kraju, neki ističu da u ljetnoj sparini čovjek lako prolupa pa, kad mu je mozak kao od suše ispucana zemlja, teško se sjeti anegdote iz vremena ideološki spaljene "crvene zemlje" tamo negdje nedaleko (i) od (balkanskog) Sibira:
"Hvala Bogu", reče seljanka, "konačno dolazi kiša."
"Ali drugarice" odgovori na to upravitelj kolhoza, "pa ti znaš da Boga, hvala Bogu, nema."
"Sigurno, druže. A što ako ga, ne daj Bože, ipak ima?"


- 09:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #

01.07.2007., nedjelja


SNAGA ODUŠEVLJENJA EVANĐELJEM
U globalnom informatički i tržišno orijentiranom svijetu danas su i Bog i evanđeoska poruka, i stare tradicionalne religije i jučer utemeljene vjerske zajednice "ravnopravno" stavljene na štand ponude i potražnje. Međutim, premda se sve to naizgled odvija po modelu "uzmi ili ostavi", svjedoci smo kako vrlo uspješno razni "proroci lažni zaluđuju mase" zahvaljujući golemoj medijskoj podršci.

U toj "igri" Evanđelje je u neravnopravnom položaju, iako se ponekad čuje da Crkva "terorizira" ljude jer su i biskupi i svećenici "previše u medijima". Stoga neki imaju dojam da se danas Radosna vijest širi "ognjem i mačem", a papa kao da je najjači medijski "konkvistador".

Ipak, premda je evangelizacija tijekom tekla na razne načine, a inkulturacija Evanđelja nije se po svim kontinentima odvijala jednako uspješno, Isus je vrlo jasnim postupkom odredio kriterij za tu praksu. Bilo je to u jednoj zgodi kad su Njegovi učenici, pošto su ih odbili negostoljubivi Samarijanci, upitali Gospodina, misleći da je pravedno tako postupiti: "Učitelju, hoćeš li da kažemo neka ih oganj s neba uništi?" Isus ih je strogo prekorio i krenuo u drugo selo.

Danas, u potpuno izmijenjenim društvenim okolnostima, Crkva – sve kad bi i htjela nešto "diktirati" po srednjovjekovnim modelima – više uopće nema moć "prisilne evangelizacije". Štoviše, nijedan biskup ne može protiv raznih lažnih optužbi (protiv sebe ili svojih svećenika) poduzeti ništa drugo osim da nakon dirigiranih sudskih presuda proda katedralu i namiri troškove za nečije izmišljene duševne boli. Pa makar mu cijela biskupija otišla u stečaj. Kao što je i Isus prividno "bankrotirao" kad se pred Pilatom branio šutnjom.

No nije samo to pokazatelj zahtjevnosti apostolskog poziva odnosno tereta (premda "slatkog jarma") koji čeka svakoga Isusova učenika. Nije lako radi Kraljevstva nebeskog odreći se čak i svojih najmilijih te povjerovati da će sve čega se apostol odrekao, već sada u ovom vremenu, s progonstvima primiti "stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni".

Ali, zapanjujuća je činjenica da uvijek iznova milijuni diljem svijeta čine upravo to. S punom i radosnom sigurnošću da "nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire unatrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje". Upravo zato Evanđelje, na krilima takvog oduševljenja, osvaja globus unatoč sve većim protivljenjima.

Kako dakle širiti Poruku? Životom i riječju. Ponekad čak i šutnjom! Kao mučenička Crkva u komunističko totalitarizmu nekoć u Europi a danas u Kini. Jer "šutnja je često jača i od riječi, ali pjesma ruši sve" zidove i zapreke. Bog uvijek ima tisuća načina da evanđeoska Poruka iz najvećih dubina progona ispliva na površinu javnosti. Zato i šutljiv život po Evanđelju može biti snažna pjesma navještaja da "kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, (jer) nije nas ostavio Bog"!


- 09:51 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se