Don Blog

31.05.2007., četvrtak


SMRTNI "BARR-CODE" I NA HRVATSKIM ŽENAMA?!
Prije oko dva mjeseca jedan je dnevni list objavio vijest da bi u hrvatske ljekarne trebao doći tzv. lijek koji smanjuje broj menstrualnih ciklusa. Točnije, umjesto uobičajenih dvanaest, žene bi mogle imati mjesečnicu samo četiri puta godišnje.

Naime, farmaceutska tvrtka Pliva pregovarala je s hrvatskom Agencijom za lijekove radi registracije "revolucionarne Barrove kontracepcijske pilule seasonique, koja ženama omogućava smanjenje broja menstruacijskih ciklusa na četiri godišnje". Spomenuto je također da iz Plive očekuju da će pokušaj registracije lijeka u Hrvatskoj "izazvati kontroverze i javne rasprave, a vjerojatno i otpor konzervativnih krugova zbog kojih su mnoga pitanja humane reprodukcije u Hrvatskoj zaustavljena".

Ta nova, famozna i "revolucionarna" pilula, koju obično zovu "lijekom", originalni je proizvod tvrtke Duramed Pharmaceuticals, koja je članica Barr grupacije. Prvenstveno je fabricirana zbog potreba žena u američkoj vojsci kojima je "normalan ciklus u određenim uvjetima ograničavajući faktor", rekla je jedna stručna osoba. Riječ je o proizvodu koji sadrži klasičnu kombinaciju sintetskog progestina i estrogena, a redukcija broja menstrualnih ciklusa godišnje postiže se malim dozama hormona u kontinuiranom ciklusu od 84 dana.

Zanimljivo je kako se ističe da su "žene u SAD-u oduševljene izumom". A liječnici smatraju da NE MOŽE naštetiti zdravlju VIŠE od ostalih kontracepcijskih pilula! Dakle, poznatim lukavim reklamnim trikovima prešućuje se da ta pilula ne može NAŠTETITI ni MANJE od ostalih odnosno da će NAŠTETITI barem JEDNAKO kao i druge pilule, tj. da su SVE kontracepcijske pilule ŠTETNE jer povećavaju rizik oboljenja od raka dojke i maternice (na što se usuđuju upozoriti samo rijetki pojedinci izvan globalnog farmaceutskog lobija)!

To je "diplomatski" potvrdio (te čak otkrio i nešto više!) i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za humanu reprodukciju dr. Velimir Šimunić: "Istina je da ovaj proizvod zadire nešto dublje u biološke procese nego obična kontracepcijska pilula, no takvi su pomaci očekivani..."

Ipak, istaknuto je i u spomenutome dnevniku, studije pokazuju da oralni kontraceptivi nose opasnost od ozbiljnih nuspojava koje mogu biti i za život opasne. Jedna od njih je stvaranje krvnih ugrušaka, a rizik se strahovito povećava kod žena koje puše. Među ozbiljne nuspojave ubrajaju se i tromboembolija (arterijska), edem pluća, infarkt srca, moždani udar, visoki tlak i adenomi jetre. Osim praćenja rijetkih napisa o posljedicama hormonalnih poremećaja, za upoznavanje s ostalim nuspojavama dovoljno je posjetiti bilo koji web-portal do kojega se može doći preko Googlea upisivanjem jednog od ključnih pojmova, npr. kontracepcija.

Ali i tamo se, uz mnogo neodređenosti i nedorečenosti, na kraju vrlo lukavo izvlače od odgovornosti za štetne posljedice! Zato je i glasnogovornica hrvatske Agencije za lijekove izjavila da Agencija ne smije javno govoriti o lijekovima čija je sudbina na hrvatskom tržištu još nedefinirana!

MEĐUTIM, upravo odjekuje prava "bomba-vijest": Dolazi pilula koja trajno ukida menstruaciju. Riječ je o piluli pod nazivom Lybrel. To je prvo kontracepcijsko sredstvo koje može POTPUNO UKINUTI MENSTRUACIJSKI CIKLUS. Naravno, već je u Americi ta vijest najprije među ženama potaknula žestoke raprave i podijeljenost. Neke željno iščekuju dolazak te pilule, a druge je odbacuju jer menstruacijski ciklus povezuju s plodnošću i zdravljem.

Naravno, mediji opet ističu kako "testiranja nisu upozorila na NUSPOJAVE različite od onih kod klasičnih tableta, a liječnici NISU UPOZNATI s medicinskim razlozima zbog kojih bi žene 'na piluli' morale krvariti". Dakle, opet je riječ o klasičnoj obmani i skrivanju štetnih posljedica, čak i od liječnika koji o SVIM rezultatima testiranja "nisu upoznati"!

Protivnici te pilule - i takvog eksperimentiranja na ženama, kao na pokusnim kunićima i štakorima (možda će se ipak pobuniti društva za zaštitu životinja, kad feministice & razne b.a.b.e. šute!) - tvrde kako nema dugoročnih podataka o ukidanju menstruacije, da se ona kod žene događa s razlogom te da uopće nije riječ o bolesti koja bi se trebala "liječiti". Čak i u anketi proizvođača (a takve su ankete najčešće namještene!), premda se neke žene interesiraju za ukidanje menstruacije, pola ispitanica u mjesečnom ciklusu pronalazi "utjehu da nisu trudne", a četvrtina je smatra "prirodnim dijelom ženstvenosti".

Ali, biser dolazi na kraju: PROIZVOĐAČI tvrde da će ta pilula poboljšati poslovnu učinkovitost žena i kvalitetu njihova života! (Kao ilustracija može poslužiti gotovo u isto vrijeme objavljena vijest da su zaposlene Indijke dužne dati podatke o mjesečnici!)

Što se može na kraju reći, nego s najvećim gađenjem ustvrditi kako je očito da je riječ o "fantastičnom koktelu" čiji su sastavni dijelovi: prokleta pohlepa za profitom koja ženu čak i seksistički ponižava do ropske razine, ciljana likvidacija majčinstva i morala, plansko ubijanje budućih generacija po maltuzijanskom upućivanju naroda u smrt, čime se navodno "opravdano smanjuje opasnost od demografske bombe" na Zemlji &td, a što se istodobno proglašava "nezaustavljivim znanstvenim napretkom za dobrobit čovječanstva"!

Kad se sve to "zboji" nije uopće čudno što se s najvećim medijskim pogrdama i danas anatemizira stav Katoličke crkve o tome, kao što su u prošlosti bili "na nož" dočekani svi crkveni dokumenti o toj problematici. Ali i u ovom slučaju vrijedi Isusov sud o licemjernim suvremenicima: "Opravda se Mudrost djelima svojim!" (Mt 11,19)
- 00:15 - Komentari (277) - Isprintaj - #

26.05.2007., subota


USUSRET SVETKOVINI BOGA DUHA SVETOGA
O dođi, Stvorče, Duše Svet,
Pohodi duše vjernika,
Poteci višnjom milosti
U grudi, štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
Blagodat Boga svevišnjeg,
Studenac živi, ljubav, plam
I pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ,
Ti prste desne Očeve,
Od vječnog Oca obećan
Ti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu,
Zadahni dušu ljubavlju,
U nemoćima tjelesnim
Potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj
I postojani mir nam daj,
Ispred nas idi, vodi nas,
Da svakog zla se klonimo.

Daj, Oca da upoznamo
I Krista, Sina njegova,
I u te, Duha njihova,
Da vjerujemo sveudilj. Amen.


(Duhovska posljednica)

Dođi, Duše Presveti,
Sa neba nas posjeti
Zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,
Djelitelju dara svih,
Dođi, srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag,
Ti nebeski goste drag,
Pun miline hlade tih.

Umornima odmore,
U vrućini lahore,
Razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,
Sjaj u srcu puka svog,
Napuni nam dušu svu.

Bez božanstva tvojega,
Čovjek je bez ičega,
Tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj,
Suha srca zalivaj,
Vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene,
Zagrij grudi ledene,
Ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju,
Što se u te ufaju,
Sedam svojih dara daj.

Daj nam krjepost zaslužnu
I smrt lijepu, blaženu,
Daj vjekovit svima raj!
Amen. Aleluja!

PS: Svima sretan Blagdan i blagoslovljen cijeli vikend (odoh i ja na jug)! Čitamo se u ponedjeljak!
- 10:19 - Komentari (101) - Isprintaj - #

22.05.2007., utorak


OPASNE REKLAMNE PORUKE I PORUGE
Medij je poruka - glasi poznata izreka. Svaka reklama, osim što nastoji potencijalnog kupca nagovoriti da kupi nešto što mu nije potrebno, nosi dodatnu (idejnu, moralnu) poruku. Toga je promatrač (konzument, gutač) najmanje svjestan. Zato mu je lako svašta podvaliti. Masno plaćeni tzv. writeri, tj. tvorci reklamnih parola, štosova i podvala, izvrsno su upućeni u psihologiju mase.

U more takvih reklama uronjeni smo bez mogućnosti da pobjegnemo na neki "goli otok" slobode od medijskog terora. Posebno su ugroženi oni koji i čitaju novine, i slušaju radio, i gledaju televiziju, i surfaju internetom. Ja srećom ne gledam televiziju, ali - premda imam jak obrambeni mehanizam - posvemašnje grozote iz novinskih rekalama i s jumbo-plakata nažalost ne mogu izbjeći.

Jedna naizgled bezazlena reklamna grozota nedavno je poplavila cijelu Hrvatsku. Tek sada se na vrhu medijske čaše pokazala njezina debela pjena. Nakon što je (namjernim?) nemarom Karlovačke pivovare otrovnim plinom smrtno stradao čovjek (neki su mediji više kukali za njegovim psom!), Zagrebačkoj pivovari uspjelo je svojim "ožujskim plinom" ugušiti zdravu pamet, logiku, dobar ukus, pristojnost, moral, etiku... ukupne hrvatske javnosti. Zapravo, bez obzira na cilj, barem su (nenamjerno?) izveli i takav "salto morale", a sve pod maskom kvaziduhovitosti.

Jer, objaviti reklamu u kojoj se muškarca prikazuje kao debila kojemu je najobičnije piće od kojeg se dobro podriguje važnije od (važne!) žene, dvostuko je pogubno. Ta je ideja uvredljiva svakom normalnu muškarcu - osim možda nekom tupavu i zagriženu nogometnom navijaču (kalibra "volim te mama, al ne više od Dinama", ili "Hajduk živi vječno") - te je nadasve, i s ljudskog i s kršćanskog gledišta, uvredljiva za ženu, jer je tretira kao potpuno beznačajno, beskorisno, nepotrebno... stvorenje! Osim toga, takva reklama poticanje je alkoholizma, kao pojedinačno i društveno opake i štetne pojave, tako žalosno raširene u Hrvatskoj, čak već među osnovcima. A upravo će toj populaciji ta reklama biti cool, fora, baza i "zakon"! Kakav "sjajan" odgojni utjecaj!

Onda se ne treba čuditi što tolike sportske "zvijezde" - lažni uzori, idoli i zavodnici milijuna nezrelih mladih ljudi i djece - život završavaju kao teški alkoholičari ili drogaši. Zato je velika zabluda i varka parola: "Sportom protiv droge!" Jer današnji je sport - posredstvom telelvizije odnosno reklamne industrije - postao najjača promičba svih vrsta ovisnosti i droge. To je, nažalost, pokazao i najnoviji "ispad" (zapravo je to mnogima "normalno" stanje) Dinamova izvršnog dopredsjednika Zdravka Mamića. Po povratku s proslave u klubu znakovita imena "Ludnica" (koji se nalazi blizu poznate zagrebačke umobolnice), otkrio je javnosti formulu svojega i Dinamova uspjeha: "Shvatio sam da za posebno nadahnuće čovjek mora biti pijan ili drogiran!" Komentar je suvišan.

Žao mi je - to je paradoks i apsurd medija - što i sam moram "reklamirati" tu "genijalnu" misao navodeći je. Zato ću to popraviti citatom jednog reklamnog kreativca koje je iznutra razotkrio podvale reklamnog lobija. Frederic Beigbeder (u knjizi "129,90 kn"), nakon što je "vlastitom krvlju ispisao kapitalizam" (krvlju iz nosa koji mu je iznutra nagrizao pariški kokain), pobjegao je iz toga pakla i zapisao:

"Idealno bi u demokraciji bilo željeti iskoristiti golemu moć komunikacije za pokretanje duhova, a ne za njihovo gušenje. To se nikad ne događa jer oni koji imaju takvu moć radije se ne izlažu nikakvoj opasnosti. Oglašivači žele nešto što je prožvakano, prethodno iskušano, oni ne žele potaknuti vaš mozak, žele vas pretvoriti u ovce, ne šalim se, vidjet ćete da će vam jednog dana istetovirati štapićasti kod na zepešću. Znaju da je vaša jedina moć u vašoj kreditnoj kartici. Moraju vam onemogućiti izbor. Bilo koji vaš bezrazložan čin moraju pretvoriti u čin kupovanja..."

Itd, itsl, preporučujem čitanje te sjajne knjige. Ona barem nekome od neupućenih može pomoći da se odhrvu planu bahatih imperijalnih pohlepnika, koji ljude žele pretvoriti u bezglave i bezdušne robove koji samo kupuju njihovu robu! I pritom im "pomoći" da zavole svoje ponižavajuće ropstvo!

Sloboda je "zakon"! Zato Biblija kaže (Gal 5,1): "Za slobodu nas je Krist oslobodio! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!"
- 21:54 - Komentari (129) - Isprintaj - #

19.05.2007., subota


DJECA I KOMUNIKACIJSKA SREDSTVA: IZAZOV ZA ODGOJ
Papina poruka za 41. svjetski dan društvenih komunikacija

Draga braćo i sestre!
1. Tema 41. svjetskog dana društvenih komunikacija, "Djeca i komunikacijska sredstva: izazov za odgoj" poziva nas na razmišljanje o dva problema od osobite važnosti. Jedan je odgoj djece, a drugi - možda manje vidljiv, no ne i manje važan - odgojna uloga medija.
Složeni izazovi s kojima se današnji odgoj i obrazovanje moraju suočiti često su povezani sa širokim utjecajem medija na naš svijet. Kao jedan od vidova pojave globalizacije i potpomognuti brzim razvojem tehnologije, mediji snažno ocrtavaju kulturni ambijent (usp. Ivan Pavao II., apostolsko pismo Brzi razvoj, 3). Zapravo, ima onih koji tvrde da je odgojni utjecaj medija konkurentan utjecaju škole, Crkve, a možda čak i utjecaju obitelji. "Mnoge osobe drže da stvarnost odgovara onome što im mediji predstave kao stvarnost" (Papinsko vijeće za društvene komunikacije, Aetatis Novae, 4).

2. Odnos između djece, medija i odgoja može se promatrati pod dva vidika: odgoj djece putem medija i odgoj djece za pravilan odgovor poticajima medija. Tako se pojavljuje svojevrstan reciprocitet koji ističe odgovornost medija kao industrije i potrebu aktivnog i kritičnog sudjelovanja čitatelja, gledatelja i slušatelja. U tom kontekstu prikladan odgoj za ispravno korištenje medija bitan je za kulturalni, moralni i duhovni razvoj djece.

Na koji način ovo opće dobro treba biti zaštićeno i promicano? Odgoj djece da budu selektivna prilikom korištenja medija odgovornost je roditelja, Crkve i škole. Uloga je roditelja od prvotne važnosti. Oni imaju pravo i obvezu jamčiti razborito korištenje medijima, odgajajući savjest svoje djece kako bi bila u stanju formulirati ispravne i objektivne sudove koji će ih voditi u izboru ili odbacivanju programa koji im se nude (usp. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica Familiaris consortio, 76). U tom poslu roditelji bi trebali naći ohrabrenje i potporu u školi i župi, te imati sigurnost da im u tom teškom, premda zahvalnom, vidiku roditeljske uloge pomoć pruža čitava zajednica.

Odgoj za medije trebao bi biti pozitivan. Izlažući djecu onome što je estetski i moralno najbolje, pomaže im se da razviju svoje mišljenje, razboritost i sposobnost razlikovanja. Ovdje je osobito važno priznati temeljnu vrijednost primjera što ga daju roditelji te prednost uvođenja mladih u svijet klasika dječje književnosti, lijepih umjetnosti i plemenite glazbe. Dok će popularna književnost uvijek imati svoje mjesto u kulturi, popuštanje uzbudljivim poticajima ne bi trebalo biti pasivno prihvaćeno na mjestima odgoja i obrazovanja. Ljepota, gotovo odraz božanskoga, nadahnjuje i oživljuje mladenačka srca i umove, dok ružnoća i vulgarnost imaju deprimirajući utjecaj na njihove stavove i ponašanja.

Kao i obrazovanje općenito, tako i obrazovanje za medije zahtijeva odgoj za uporabu slobode. Riječ je o zahtjevnoj odgovornosti. Prečesto se sloboda predstavlja kao neumorna potraga za zadovoljstvima ili novim iskustvima. To je osuda, a ne sloboda! Prava sloboda ne bi nikada osudila pojedinca - posebice ne dijete - na neutaživu potragu za novostima. U svjetlu istine, prava sloboda doživljava se kao konačan odgovor na Božje "da" čovječanstvu, te nas poziva da izaberemo, ne bez pravljenja razlike, nego hotimice i svjesno, sve ono što je dobro, istinito i lijepo. Roditelji su čuvari te slobode te svoju djecu, postupno im dajući sve veću slobodu, uvode u duboku radost života (usp. Govor na V. svjetskom susretu obitelji, Valencia, 8. srpnja 2006.).

3. Želja što je roditelji i učitelji duboko osjećaju, da poučavaju djecu putu ljepote, istine i dobra može biti podržana i od strane medijske industrije samo u onoj mjeri u kojoj ova promiče temeljno dostojanstvo ljudskoga bića, istinske vrijednosti braka i obiteljskog života, pozitivna dostignuća i ciljeve čovječanstva. Odatle, potreba da mediji budu zauzeti u stvarnom odgoju i u poštovanju etike ima posebnu važnost i hitnost, ne samo u očima roditelja, nego i u očima svih onih koji imaju osjećaj građanske odgovornosti.

Dok se vidi da mnogi djelatnici u medijima žele činiti ono što je ispravno (usp. Papinsko vijeće za društvene komunikacije, Etika u društvenim komunikacijama, 4), valja primijetiti da se oni koji rade u tom području susreću s "posebnim psihološkim pritiscima i etičkim dvojbama" (Aetatis Novae, 19), budući da ponekad tržišna konkurencija prisiljava medijske djelatnike na snižavanje standarda. Svaka tendencija proizvodnje programa - uključujući i animirane filmove i video igre - koji u ime zabave uzdižu nasilje, odražavaju antisocijalna ponašanja ili vulgariziraju ljudsku spolnost, predstavlja perverziju, a posebice kad su takvi programi namijenjeni djeci i adolescentima.

Kako objasniti tu "zabavu" bezbrojnim nevinim mladima koji su u stvarnosti žrtve nasilja, izrabljivanja i zloporaba? U tom smislu, svi bi morali promisliti o suprotnosti između Krista, koji ih "zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke" (Mk 10,16), i onoga koji sablažnjava jednog od ovih malenih, za kojega je korisnije ako je "s mlinskim kamenom strovaljen u more" (Lk 17,2). Iznova pozivam odgovorne u medijskoj industriji da modeliraju i potiču proizvođače na očuvanje općega dobra, na podržavanje istine, na štićenje osobnog ljudskog dostojanstva te na promicanje poštovanja potreba obitelji.

4. Sama Crkva, u svjetlu poruke spasenja što joj je povjerena, ujedno je i učiteljica čovječanstva, te joj je draga svaka prilika da roditeljima, učiteljima, medijskim djelatnicima i mladima ponudi svoju pomoć. Župe i školski programi morali bi danas biti avangarda koliko je do odgoja i medija. Ponajprije, Crkva želi pružiti ono viđenje prema kojem je ljudsko dostojanstvo središte svake ispravne komunikacije. "Ja Kristovim očima vidim i mogu dati drugome mnogo više od naizvan potrebnih stvari: mogu mu darovati pogled ljubavi koji mu je potreban" (Deus caritas est, 18).

Benedikt XVI.

U Vatikanu, 24. siječnja 2007., na blagdan Sv. Franje Saleškoga
- 22:47 - Komentari (19) - Isprintaj - #

17.05.2007., četvrtak


1858 HODOČASNIKA NA PUTU OD 2 x 1858 km RADI PORUKE IZ 1858. GODINE
15. HRVATSKO VOJNO-REDARSTVENO HODOČAŠĆE U LURD

Hrvatski hodočasnici – vojnici, policajci, vatrogasci, djelatnici MORH-a i MUP-a, invalidi Domovinskog rata, članovi braniteljskih udruga te pripadnici povijesnih postrojbi – koji su u Lurdu sudjelovali u programu 49. međunarodnog vojnog hodočašća, održanog pod motom POMIRITE SE S BOGOM!, vratili su se u Zagreb u utorak 15. svibnja. U sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na Šalati – odakle su 8. svibnja, na dan rođenja Bl. Alojzija Stepinca, poslije sv. Mise koju je predslavio i održao propovijed vojni ordinarij Juraj Jezerinac, krenuli na svoje 15. vojno-redarstveno hodočašće – pjesmom "Tebe Boga hvalimo" izrazili su zahvalnost za primljene milosti u Lurdu i sretan povratak u Domovinu.

Hodočašće su predvodili biskup Jezerinac i generalni vikar mons. Josip Šantić. Zapovjednik hodočašća bio je komodor Ante Urlić, a njegov zamjenik brigadni general Slaven Zdilar. Duhovno vodstvo hodočasnicima bilo je 50-ak svećenika, a s hodočasnicima su putovali također vojni orkestar i klapa HRM "Sv. Juraj", koji su u Lurdu sudjelovali u hrvatskom i međunarodnom programu hodočašća. Svi su hodočasnici za uspomenu, osim prigodnog Vodiča-molitvenika, dobili i knjigu kardinala Stepinca "Propovijedi o lurdskim ukazanjima", koju je u suradnji s Vojnim ordinarijatom priredio mons. Juraj Batelja.

Na putu prema Lurdu naši su hodočasnici slavili sv. Misu u katedrali papinske palače u Avignonu, gdje su im se pridružili i predstavnici hrvatske sastavnice vojske BiH. Prigodnu propovijed održao je vojni kapelan Alojz Kovaček, naglasivši potrebu da svaki vjernik osobno svojim životom odgovori na Isusovo važno pitanje: "A vi, što vi kažete tko sam ja?"

U nastavku putovanja hodočasnici su posjetili srednjovjekovnu utvrdu Carcassonne, a u Lurd su stigli u večernjim satima, gdje su nakon smještaja i osvježenja odmah pohrlili na molitvu u Spilji ukazanja.
Treći hodočasnički dan, 10. svibnja, bio je, po tradiciji, potpuno ispunjen programom. Nakon zajedničkog fotografiranja na Trgu Esplanade, u Bazilici Svete Krunice slavljena je sv. Misa na kojoj je propovijedao vojni kapelan hrvatske sastavnice vojske BiH Željko Čuturić, potaknuvši vjernike na razmišljanje na temelju izreke Sv. Franje Ksaverskog da je križ sveučilište Kristove ljubavi.

Poslije Mise je oko 2000 hodočasnika krenulo na pobožnost Križnoga puta po lurdskoj Kalvariji, na kojem su u čitanjima i molitvama sudjelovali laici i vojni kapelani, dok su se u nošenju Zavjetne svijeće smjenjivali pripadnici vojno-redarstvenih postrojbi. Na 14. postaji vojni kapelan fra Žarko Relota održao je meditaciju o križu, u kojoj je naglasio da naš križ nije odijelo sašiveno za nas po mjeri, već upravo onaj koji nam ne odgovara. "Ako želiš prepoznati svoj križ onda prihvati onaj koji ti ne stoji dobro, koji nikako ne možeš priljubiti uza se", istaknuo je propovjednik.
Slijedilo je paljenje Zavjetne svijeće te posjet Spilji ukazanja, a poslijepodne je bilo odvojeno za pokorničko bogoslužje u Caritasovu smještajnom centru Cité Saint-Pierre, koje je predvodio mons. Šantić, te za osobne pobožnosti.

Sljedeći dan naši su hodočasnici već u šest sati ujutro slavili sv. Misu pred Spiljom ukazanja. U prigodnoj propovijedi o temi ovogodišnjega hodočašća "Pomirite se s Bogom!", pastoralni je vikar fra Ivan Nimac istaknuo da se upravo u Lurdu može naučiti kako naći mir u Bogu. "Ovo je mjesto najdubljeg vjerničkog iskustva. Od iskustva vidjelice Bernardice, od iskustva svim nevoljama izmučenih ubogara pa svakojakim grijesima opterećenih romara, svima se ovdje otvara put pomirenja s Bogom", rekao je propovjednik te naglasio da taj put pomirenja uključuje našu trostruku odluku: otvoriti se Bogu, predati se Bogu i staviti se pod Marijinu zaštitu.

Navečer je upriličena svečanost otvaranja 49. međunarodnog vojnog hodočašća, kojoj su nazočili podpredsjednica Hrvatske vlade i ministrica branitelja Jadranka Kosor u ime premijera Sanadera te ministri obrane i unutarnjih poslova Berislav Rončević i Ivica Kirin te državni tajnik ministarstva branitelja Tomislav Ivić i pomoćnik ministrice branitelja Zoran Komar. Program, u kojem su također nastupili klapa HRM "Sv. Juraj" i orkestar Hrvatske vojske, sadržavao je predstavljanje svih zemalja sudionica, glazbeni defile orkestara i pozdravne govore, a završio je molitvom koja je nastavljena bdijenjem u Bazilici Svete Krunice.

Za tu je prigodu i papa Benedikt XVI uputio svoju poruku: "Danas se vojnika poziva da radi na prevenciji sukoba, što dodatno oplemenjuje njegov poziv. Nasuprot trenutcima nasilja i stvaranju napetosti, miru treba služiti srcima koja su oplemenjena Božjom ljubavlju. Tako će vojnici postati kreatori mira i pomirenja tamo gdje su pozvani služiti svojoj braći. Povjeravajući se zaštiti Gospe Lurdske – svim vjernicima, naročito bolesnicima koji su na liječenju u bolnicama Notre-Dame des Armees, Sveti im Otac punim srcem udjeljuje apostolski blagoslov."

Ovogodišnje vojno-redarstveno hodočašće ostat će posebno zapamćeno ne samo po dosad najvećem broju hodočasnika, nego još više po činu predaje biste Bl. Alojzija Stepinca gradu Lurdu. Taj svečani čin dogodio u subotu 12. svibnja, poslije mise u lurdskoj župnoj crkvi u kojoj je krštena Sv. Bernardica, u nazočnosti hrvatskog državnog izaslanstva, kojemu su se pridružili hrvatski izaslanik u Francuskoj Mirko Galić i hrvatski vojni izaslanik u Parizu pukovnik Duje Stojević. U propovijedi je biskup Jezerinac istaknuo svetački lik mučenika Alojzija Stepinca, također velikog štovatelja Gospe Lurdske, koji nam je primjer i uzor kako se ljubi Crkvu i svoj narod te koliko je za rast u svetosti važna molitva.

Prije same predaje spomenika lurdskom gradonačelniku, pozdravljajući sve nazočne u ime predsjednika Vlade dr. Ive Sanadera, ministrica Kosor je najprije rekla da sada i sama ima iskustvo kako je ponosno i časno biti Hrvat u Lurdu. Istaknuvši povijesnu privrženost Hrvata Majci Božjoj i dugu tradiciju hodočašćenja Gospi Lurdskoj, istaknula je želju da Bl. Alojzije Stepinac od sada još više povezuje Hrvatsku i Francusku. Primivši dar, rad akademskog kipara Ante Jurkića, lurdski gradonačelnik Jean-Pierre Artiganave je vrlo uzbuđen najprije rekao da osjeća tri duboke emocije: prva je zbog toga što prvi put u životu govori u crkvi (u Francuskoj to nije običaj!), druga, zato što ga je oduševio lik kardinala Stepinca čiji je životopis pročitao još u mladosti, a treća, jer govori prijateljima Hrvatima. Gradonačelnik je izrazio duboku zahvalnost za dar biste velikog štovatelja Gospe Lurdske te rekao da će Ona sada još više voljeti Hrvatsku, ali se nada također da neće zaboraviti ni Francusku.
Poslije sv. Mise lurdskom je gradonačelniku, preko tajnice komodora Urlića, predstavljen bojnik HV Paško Glasnović, "lurdska legenda", kojemu je to bilo 38. (slovima: trideset i osmo) hodočašće u Lurd (hodočasti redovito dvaput godišnje - za blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, i u vojno-redarstvenom hodočaću). Iznenađen i zadivljen gosp. Artiganave mu je rekao: "Zahvaljujem Vam u ime francuskog naroda i građana Lurda te izražavam svoje duboko poštovanje. Neka Vas Majka Božja Lurdska čuva da još mnogo puta dođete u Lurd. Hvala!"
Nakon toga slavlja gradonačelnik je hrvatsku delegaciju ugostio na svečanom prijamu u gradskoj vijećnici.

Poslije podne toga dana dio hodočasnika nazočio je zajedničkom programu u Vojnom kampu, a potom su u Bazilici Sv. Pija X. svi sudjelovali u procesiji s Presvetim oltarskim sakramentom, koju je po prvi put idejno osmislila i potpuno organizirala hrvatska delegacija na čelu s kapelanom Relotom.
Nakon te svečanosti hrvatsko je izaslanstvo na Trgu Peyramale sudjelovalo u odavanju počasti palim vojnicima u ratovima, a istodobno je održan uobičajeni međunarodni susret vojnih svećenika.
Navečer su hodočasnici sudjelovali u procesiji sa svijećama, koja je ovaj put upriličena na prostoru oko Bazilike sv. Krunice i crkve Sv. Bernardice.

Nedjelja, 13. svibnja, posljednji je dan međunarodnog programa. U 10 sati slavljena je u Bazilici Sv. Pija X. međunarodna sv. Misa koju je predslavio i održao prigodnu propovijed francuski vojni biskup Patrick Le Gal, a u 15 sati upriličen je oproštajni susret na Trgu Esplanade.
Pred večer je u stožernom hotelu "Christina" hrvatski Vojni ordinarijat organizirao tradicionalni svečani prijam za strane delegacije, na kojem su goste pozdravili mons. Jezerinac i komodorUrlić. Poslije večere hodočasnici su imali mogućnost odlaska na koncert njemačkog vojnog orkestra u crkvi Sv. Bernardice ili na molitveno bdijenje u Kripti odnosno molitveni oproštaj s Gospom pred Spiljom ukazanja.

Sedmi dan odnosno ponedjeljak 14. svibnja, bio je hrvatskim hodočasnicima dan odlaska iz Lurda. Nakon četiri sunčana dana, toga su jutra ispraćeni kišom, koja ih je pratila sve do susreta s hrvatskim iseljenicima iz Nice i okolice u Hrvatskoj katoličkoj misiji, gdje su slavili sv. Misu. U zanimljivoj propovijedi policijski kapelan Stjepan Lončar povezao je i istaknuo glavne misli svih propovjednika. Poslije sv. Mise hrvatskom je misionaru u Nici vlč. Stjepanu Čukmanu biskup Jezerinac predao srebrnu medalju u znak zahvalnosti za dugogodišnje srdačno primanje hrvatskih hodočasnika.

Sutradan, u utorak 15. svibnja, hrvatski su hodočasnici ujutro stigli u Padovu, gdje su u franjevačkom samostanu na grobu Sv. Leopolda Bogdana Mandića slavili sv. misu pod kojom je propovijedao vojni kapelan o. Jozo Mravak, a potom su razgledali samostan i pohodili Baziliku Sv. Antuna Padovanskoga.

Stigavši u Zagreb u večernjim satima, u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na Šalati zahvalu Bogu i Blaženoj Gospi te svima koji su pridonijeli uspjehu hodočašća izrekao je najprije zapovjednik komodor Urlić.
Potom je mons. Šantić, prije završnog blagoslova koji je svim hodočasnicima udijelio biskup Jezerinac, također zahvalivši svima zaslužnima istaknuo da se ponosi hodočasnicima zbog njihova uzorna predstavljanja našega naroda, Crkve i oružanih snaga. Potom je nazočne podsjetio na obećanje koje su dali u Nici da će godinu dana moliti "živu krunicu" za obnovu našega naroda, jer – rekao je tada generalni vikar – "čuda su se događala s krunicom u ruci od '91. do '95. i čuda će se, vjerujte, opet događati!"

Te su riječi, kao i monsinjorov zaključak da "već sutra idemo na pripravu za 50. međunarodno vojno hodočašće", potvrđene gromkim pljeskom "simboličkih" 1858 hodočasnika, kojima ni umor nakon gotovo isto toliko prijeđenih kilometara nije mogao s lica obrisati vedrinu koju su upili od Svjetla što je 1858. godine bljesnulo nad Masabjelskom spiljom uz hitru Gavu u podnožju francuskih Pirineja!
- 23:45 - Komentari (38) - Isprintaj - #

15.05.2007., utorak


BLEIBURG – PROPOVIJED KARDINALA BOZANIĆA
Blagoslov oltara i spomen slavlje na Bleiburškom polju, 13. svibnja 2007.
(Misna čitanja: Otk 21,10-14.22-23; Iv 14, 23-29)

Draga braćo i sestre!

1. Nakon naviještenoga evanđelja, na ovome mjestu prepunom povijesne memorije i vjerničkoga spomena, zahvalan Bogu za dar vjere, molim riječima psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si [Bože] sa mnom" (Ps 23, 4).

Okupljeni smo u dolini koja danas plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote i promatrati je kao divan Božji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga svibnja za ispaćeni narod, o posebno za živote mnogih, postala neobičnom dolinom; da je postala dolinom smrti, zaustavljenih života, srušenih zemaljskih nadanja. Ova dolina zna zašto smo danas ovdje. Ova će dolina hrvatskomu narodu, na samo nama poznat način, trajno šaptati riječi koje su u njoj ostale, molitve koje su u njoj izgovarane, prenoseći nam kako okus ljubavi, tako i okus mržnje pred kojom se svaka ljepota grči u boli.

Gledajući nas ovako sabrane, netko, komu je ovo tek obična dolina i polje, mogao bi se zapitati: Tko su ovi i odakle dođoše? (usp. Otk 7,13). Mi smo vjernici, okupani Jaganjčevom krvlju, oslobođeni njegovom pobjedom nad smrću, opečaćeni Kristovim križem. Kao vjernici i pred smrću ispovijedamo život, a pred tragedijom za koju ne postoje dovoljno snažne ljudske riječi u molitvu uranjamo svoje misli, u nju stavljamo svoja pitanja i nadanja, dok liturgijskim slavljem postajemo dionicima nebeske domovine.

2. Odakle smo došli? Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama.

Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta, niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i jama, iz rovova i dvorišta dosiže nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava.

3. Da, braćo i sestre, ova je dolina gledala ispaćena lica i hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, hrvatskih očeva i majki, sinova i kćeri; lica koja su bila uronjena u nadu i očekivanja da će im biti darovan prostor ljudskosti, put prema zakonitosti i životu koji se neće pomiješati s mržnjom, bezumnim osvećivanjem i ideološkim lažima. No, ova je dolina vidjela zaustavljenost te nade, razočaranja, neizvjesnost i, konačno – zvjerstva.

Toga svibnja, godine 1945., ova se dolina silno proširila. Zbog ljudi koji nisu poštivali Boga ni čovjeka, Bleiburško se polje izlilo i pretočilo u 'križne putove', u udarce, logore, tamnice, mučilišta i smrt koja je svoj zadah i strah širila stotinama kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu odgoja novih naraštaja. Od trenutka kada ova dolina više nije smjela gledati lica, nego leđa i korake povratka, krvave tragove povratka u jugoslavensku tamnicu hrvatskoga naroda, i njezina se ljepota pretvorila u bol, u neizrecivu okrutnost i na kraju u bezimenost.

Prije dvanaest godina (1. svibnja 1995.), u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedeće: "… taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkog totalitarnog sustava za nas značio nov početak zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više – slava Kristove Crkve".

Od trenutka kada je počinjeno sramotno izručenje razoružane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke krvnika, upravo su zločinci zabranjivali svaki spomen na ovo mjesto i sve ono što je slijedilo poslije Bleiburga, nastojeći silom spriječiti istinu da progovori glasom žrtava.

Komunistički vlastodršci ovu su dolinu učinili prisilnim polazištem na put smrti i krvoprolića. Međutim, danas je ova dolina mjesto našega spomena i slavlja Boga koji je put, istina i život. Bog je taj koji je sve putove ljudske patnje preobrazio u Križni put svoga Sina; sve ljudske laži raskrinkao svojom istinom i u svaku tamu smrti unio zraku svjetla svoga života. To je ono što nikakvo nasilništvo ne može zaustaviti. Zato u nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom.

4. Nažalost, mnoga naša okupljanja – protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena – ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba. Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire.

Danas sam među vama kao čovjek koji hodom želi počastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; među vama sam kao vjernik koji je došao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili primorani šutjeti, da bi ušutkali istinu o svome zločinu; među vama sam – u poniznosti Božjega izabranja – kao pastir koji je došao ispovjediti vjeru i zajedno je s vama učvrstiti; među vama sam kao Hrvat koji je došao s ljubavlju promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove žrtve, ali i za žrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjećanjima i u životu ostavila spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima.

5. I dok tako govorim, netko bi mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu skupila tragedija smrti. Netko bi mogao zaključiti da smo došli oplakivati neizbježnost ljudske drame nad koju se nadvila ljudska zloća. Ne, ovamo nas je i danas doveo Život i vjera u Život. Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, što nam to Bog govori u iskustvima ratova, progonstava, u žrtvi nevinih ljudi, što nam to Bog kao narodu ima reći kada smo stavljeni pred kušnje neopisive boli.

U kršćanstvu postoje polazišta i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih poštovanje tuđega života. Tu ne može biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku Božju. Upravo stoga je danas teško razumjeti zašto se još uvijek ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!

6. Isus u današnjemu evanđelju govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt već je bila 'napisana'. Dobro zna da učenike pogađaju njegove riječi i da im uznemiruju srce. Utješne riječi o miru vjerojatno su im zazvučale poput iluzije, baš onako kako ljudima našega vremena zvuče svetopisamske riječi koje obećaju sigurnost i spokoj u svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije ljudski krik: Bože moj, zašto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u Bogu konačni dom u kojemu se krik očaja preobražava u mir srca.

"Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši". Dajući svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u našemu srcu te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba ne može uspostaviti nikakvim političkim dogovorima i sredstvima prisile, jer se u tom slučaju pretvara u još veću neistinu. Isusov mir nije mir koji daje svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se želi nametnuti ratom. To nije mir koji se postiže gospodarskim blagostanjem, potrošačkim prividima, stavljanjem vlastite osobnosti u središte svijeta.

Za nas kršćane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konačnomu spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrašenim učenicima jest mir. Smireno srce je čvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u protivštinama; ne gubi se u očaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkriće Boga u vlastitu životu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu, obraćanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u ljudskome srcu.

7. Kristov mir koji svijet ne može dati, mi vjernici živimo u zemaljskome domu. Znamo koliko je svakom čovjeku važno biti u okrilju ljubavi i topline doma. Nitko rado ne napušta ni dom ni domovinu, niti ih lako zaboravlja. Ljudi kojih se ovdje spominjemo ostavili su za sobom Hrvatsku i svoje domove; nipošto laka srca. Zato, braćo i sestre, kako da se srce ne stegne nad nepravednom tvrdnjom koja kaže: da nisu bili krivi, ne bi bježali. Takvo poopćivanje uistinu vrijeđa. Zar i nakon svega onoga što se dogodilo poslije njihova izručenja jugoslavenskim komunističkim vlastima, netko još dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?

Jedan od najbližih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan Đilas ovako je posvjedočio godine 1979: "Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali" (vidi: Vlatko Pavletić, Tuđmanova doktrina i drugi članci, Zagreb 2007, str. 151). Pitam se: je li to komunistički antifašizam?

I dok se tješimo riječima vjere, kao ljudi ne smijemo previdjeti nepravde koje su rađale nove nepravde. Koliko je samo, nakon Drugoga svjetskoga rata, domova opustošeno, razoreno, konfiscirano; koliko je ljudi obespravljeno i onemogućeno; koliko je bogatstva otuđeno i koliko siromaštva rođeno zbog gramzivosti nepravednog komunističkog režima.

Nije u pitanju samo egzekucija, nego sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini. Stvoren je novi poredak koji nikada neće zaslužiti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je bio stvoren "u ime naroda". Bleiburška je tragedija osiromašila cjelokupno hrvatsko društvo. Zbog događaja kojima je bila klica, stotine su tisuća Hrvata stjerane na margine; mnogi su kasnije bili prisiljeni na iseljeništvo, obitelji koje su na bilo koji način bile povezane sa žrtvama tih događanja natjerane su na posvemašnju šutnju i bile politički maltretirane; potomci su smatrani građanima drugoga reda, poglavito ako nisu htjeli prihvatiti novu ideologiju i ucjenjivačku igru terora.

Bleiburška je tragedija, i sve ono što je slijedilo nakon toga uvod u zločin puno širih razmjera. Ona je ostavila pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada, pa sve do današnjih dana, na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analitičar, koji drži do istine i teži k objektivnosti, ne može pripisati. To pak da je i među sinovima i kćerima Crkve bilo i onih koji su počinili zlodjela sa žaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.

8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smijem šutjeti. Štoviše, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen istinom: Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela?
Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?

Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obraćenja, priznanja i prihvaćanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih.
Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.

Više sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravičnim putem tražite i poštujte istinu i o žrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji nikakav politički razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog društva.
Zbog naše sadašnjosti i zdrave budućnosti, zbog naše odgovornosti prema mladim naraštajima potrebno je osnovati nadstranačku i nezavisnu državnu instituciju koja će znanstvenim metodama rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Prošlost je dio našega života i jasno pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. Zar nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?

9. Posljednjih se mjeseci u nemiru nastalom zbog nerazjašnjenih činjenica i nepoštena odnosa prema učinjenom u prošlosti pojavila rasprava i o tzv. foibama, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja je za sobom ostavio fašizam i komunizam. Ni tu kao Crkva ne smijemo prešutjeti istinu, a istina je da su pripadnici totalitarnih režima stvorili te jezive podsjetnike neljudskosti.

Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice, jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdane težnje i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine.

Dobro je znano koliko je dragocjeno djelovanje Katoličke Crkve na uspostavi zajedništva među narodima i kako se mi vjernici iz raznih naroda i država lako razumijemo i međusobno dijelimo bol koju je prouzročila nepromišljenost političara u prošlosti. Stalo nam je do očuvanja identiteta i integriteta vlastitih zemalja i do međusobnoga zajedništva i razumijevanja. Ono je pak moguće samo na istini. Katolička Crkva će i nadalje činiti sve što je u njezinoj moći da u našim životima istina progovori Božjom istinitošću kojoj je podvrgnut svaki čovjek.

10. Govorim kao katolički biskup koji može biti ponosan na djelovanje Crkve u najtežim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati u ideologije protučovještva; do današnjega dana optužuju nas da smo za nešto krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice.
To je potrebno znati i ne prihvaćati naivno klevete onih koji žele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili "svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grješnost i kajati se za počinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju ispovijedamo potrebu Božjega milosrđa u raznim oblicima pokajanja. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katoličku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega političkog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najviše trpjela, jer trpio je čovjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalešku pripadnost.

Dok danas ovdje komemoriramo strašnu Bleiburšku tragediju s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, u veljači 1943. godine, jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske".
Ali hrvatsko društvo zaslužuje svima dosežnu i koliko je više moguće cjelovitu istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva, kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu.

Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka.

Gdje god se nalazili mi kršćanski vjernici ne okupljamo se da bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajedništvo u Ljubavi. Zato još jedanput navodim riječi iz pisma hrvatskih biskupa: "U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci.
No sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločine te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće je i poticaj današnjem naraštaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).

11. Isus nam je ostavio riječi upućene nebeskomu Ocu: "Posveti ih u istini". Te riječi pripadaju nama vjernicima i obvezuju nas, ponajprije nas. Time je naznačena bit kršćanstva. Ljubav omogućuje da izađemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slušala njegova Riječ, a ne vlastiti ciljevi, ne dopuštajući da nas neposrednost želja i htijenja odvuče od istine i zamagli pogled na površnosti ljudskih prosudbi.

Kristova istina nas oslobađa. Danas ovdje molimo za svjetlo istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo braćo i sestre, jer želimo svojom molitvom i euharistijskim zajedništvom ponovno zaliti klice Božjega kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mržnji. Uzdamo se u Boga, u onoga koji posvećuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga čovjeka vrijedi da će, ako traži istinu, pronaći Boga.

Kao vjernici u ovu dolinu donosimo baš ono čega je ovdje nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleći za sve žrtve, pogled nam je uprt u križ, a od sada će taj znak jasnije obilježavati ovu dolinu. Mjera naše istine je Kristov križ. On je zakrilio sva vremena i sve ljudske drame. Križ je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas.

Ovim se poljem ne može jednostavno proći, mirno i ravnodušno. Kršćani će na ovome prostoru promatrati oltar i križ, znak našega spasenja. Zato zahvaljujem svima koji su do danas i u teškim vremenima, kada je samo pojavljivanje na ovome polju bilo opasno za život, sačuvali spomen na nedužne poratne žrtve. Zahvaljujem svima koji su omogućili izgradnju ovoga prostora i koji, u suradnji s mjerodavnim austrijskim institucijama, nastoje oko cjelovitoga rješenja ovoga spomen-prostora.

Pozivam također na jedinstvo. Ne dopustite da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge i dobra. Pozivam na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, a svatko tko može pridonijeti istini o Bleiburškoj tragediji neka to čini u kršćanskome duhu poniznosti i sebedarja.

12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu Europe na najgrublji način pogaženo dostojanstvo čovjeka, da zahvalimo za žrtve onih čija su tijela doduše prekrivena, ali istina koja ne može ostati pokrivenom i dalje vodi u život, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u vječni život svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas kršćane u svjetlu Božje sveprisutnosti memoria futuri – spomen budućega.
U toj vjeri koja ljubavlju pobjeđuje smrt naše pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj neće unići ništa nečisto i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života" (Otk 21,23.27).

Bože, učini da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira.
Blažena Djevica Marija, Majka boli i nade; blaženi Alojzije Stepinac, mučenik i branitelj istine, svi sveti mučenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu živjeti Evanđelje Božje ljubavi.
A ti nam, sveti, silni i besmrtni Bože, podari blagost i mir. Amen.
- 12:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.05.2007., subota


LURD – ČUDESAN DODIR NEBA I ZEMLJE
Među svjetskim marijanskim svetištima posebno se ističe ono u francuskom gradiću Lurdu (Lourdes) u Pirinejima. To je na poseban način sveto i čudesno mjesto. Lurd je od 11. veljače 1858., kad se Marija ukazala maloj Bernardici Soubirous i ostavila određene poruke, privukao toliko milijuna hodočasnika iz cijeloga svijeta da bi se mogao smatrati čudom čak i da se u njemu nije dogodilo nijedno čudesno ozdravljenje.

Što to ljude – nekoliko milijuna godišnje – tako vuče u Lurd? Čovjek je po svojoj prirodi transcendentno biće, tj. svoje potpuno ispunjenje dobiva tek u Bogu. Sv. Augustin je tu temeljnu čovjekovu težnju izrazio jednostavnim riječima: "Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Bože!" Isus je tu ljudsku "žeđ za Bogom" poticao na razne načine, pa i čudesnim ozdravljenjima. Mogli bismo uvjetno reći da je Marija nastavila tu praksu svoga Sina, na svim mjestima u svijetu, gdje se ukazala. Tako i u Lurdu.

Premda je najvažniji smisao Lurda u porukama koje je Gospa uputila (kršćanskom) svijetu, nazočnost velikog broja bolesnika u Lurdu i njihova molitva za ozdravljenjem jedna je od velikih značajki toga svjetskog hodočasničkog mjesta. Tu su doista mnogi bolesnici na čudesan način zadobili zdravlje, i o tome postoji ozbiljna liječnička dokumentacija. Jedno od djela koja o tome govore jest i knjiga na hrvatskom jeziku dr. Bože Vuce "Lurd - nebeska ukazanja i čudesna ozdravljenja".

Ipak, bilo je od početka onih koji su usprkos medicinskim autoritetima osporavali lurdska čudesna ozdravljenja i izrugivali se sa svim događanjima. Među njima je i poznati francuski književnik Emil Zola (1840.-1902.), tvorac tzv. eksperimentalnog romana i ideolog književnog naturalizma. On je 1892. krenuo s narodnim hodočašćem u bolesničkom vlaku za Lurd, obećavši prije toga čitateljima francuskih novina da će napisati povijesno djelo i prikazati samo čistu istinu. Tako je nastao njegov roman "Lurd", s fantastično naturalističnim opisima života u bolesničkom vlaku i u Lurdu tijekom oko pet dana.

Međutim, Zola je, robujući svojim znanstvenim predrasudama, svjesno iskrivio istinu, premda je vlastitim očima vidio tri čudesna ozdravljenja. Osim toga Zola je iskrivio i prekrasan život Sv. Bernardice i vrlo vulgarno oblatio njezinu svetačku pojavu. Ipak, usprkos popularnosti, veliki se književnik zbog toga diskreditirao pred francuskom javnošću. Nije se proslavio ni u famoznoj Dreifussovoj aferi. Na kraju su ga jednoga dana našli mrtva: bio je otrovan plinom!

No, budući da Zola nije počinio samoubojstvo, dramatičan rasplet njegova života može osvijetliti opis nedovoljno poznate promjene koju je slavni pisac doživio i potvrdio vlastitim priznanjem. Zola je, naime, jednog dana bio posjetio seosku crkvu, ali ne s namjerom da se u njoj moli već da bi ismijao "glupi narod" koji je tamo išao. No, iste večeri Zola se poskliznuo i zadobio trostruki prijelom noge. Nakon dva mjeseca stanje je, unatoč liječničkoj intervenciji, ostalo nepromijenjeno čak se i pogoršalo pa su se liječnici bavili mišlju da mu nogu amputiraju.

Sljedećeg Badnjaka morao je Zola ostati u krevetu i nije se mogao sastati s prijateljima koji su ga došli posjetiti. Te iste noći usnuo je neobičan san: sanjao je da se nalazi u onoj istoj crkvi u kojoj je bio prije nego je slomio nogu. Svi prisutni radovali su se što su im noge zdrave, a on je jedini morao hodati pomoću štaka. U jednom trenutku pojavila se na bočnom zidu lijepa žena koja je u naručju nosila dijete. U početku mu se učinilo kao da se ne miče, ali vrlo brzo je vidio kako je krenula prema oltaru obrativši mu se prijekornim pogledom:
"Zar stvarno nemaš želje koju bih ti mogla ispuniti? Baci štake i kreni!"
Bolesnik je poslušao njezin poticaj upitavši bojažljivo:
"Doista, ovdje mogu dobro hodati, ali kako će biti vani?"

Pojava te žene nije mu djelovala odbojno, dapače ona mu se učinila poput majke koja zna voljeti. U snu je počeo pjevati "Dominus vobiscum", istu onu molitvu koju je one večeri čuo u crkvi.
Sljedećeg jutra njegova ga supruga zabrinuto upita što se to s njim događa jer je čula da je noćas pjevušio crkvenu pjesmu. Odgovorio joj je da ona mora još iste večeri zapaliti svijeću ispred slike Majke Božje. Tog trena Zola je osjetio u svojoj nozi trnce i kao da ga nešto vuče. Pokušao je ustati i to je učinio bez napora. Najednom nije više osjećao nikakvu bol u nozi, a oteklina se potpuno povukla.

Nakon tog događaja Zola posjećuje mjesnog župnika i pismeno ga izvješćuje o svome čudnovatom ozdravljenju. Ubrzo se ispovijeda kod kaledonskog nadbiskupa mons. Salloisa i predaje mu vlastoručno potpisan dokument sljedećeg sadržaja:

"Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova... (...)
Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi ali priznajem u čemu sistem cijelog slobodnog zidarstva počiva i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili.
Nakon što me je Bog prosvijetlio svjestan sam svega lošeg što sam počinio. Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice. Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira njegovu svetost papu Lava XIII da mi oprosti, kao i sve one koje sam na neki način zaveo."
U Rimu, 18. travnja 1896.
Emil Zola


Svih 14 stoljeća do danas Hrvatima je Marija bila Majka i Kraljica. Naš pjesnik Dragutin Domjanić to je sjajno izrazio stihovima: "Dušo duše hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestaj nam sjati!" Upravo zato je KRUNICA postala simbol pravedne hrvatske obrane u Domovinskom ratu, jer je nikla iz hrvatske duše koja je 14 stoljeća bila odana Majci Božjoj.

Danas je vrlo opravdano pitanje: Hoće li tako biti u 21. stoljeću? Hoćemo li nastaviti graditi na 14-stoljetnim kršćanskim temeljima? Moramo znati da o tome ovisi naša budućnost! A ne o nikakvim europskim ili globalnim integracijama o kojima nam svakodnevno "trube" mediji i političari. Jer, strašni se planovi kuju i danas, kao i početkom devedesetih! Dnevne vijesti su obična magla i prašina koje skrivaju pravu istinu i tajne zakulisne igre, tako da je to teško i povjerovati!
Zato je mons. Milan Simčić 1990. godine rekao: "To je tako perfidno i paklenski da nam stane mozak; mi naprosto nismo u stanju razumjeti tu igru jer smo kao narod pošteni i prilično naivni." Ja bih dodao, s oproštenjem, i politički nepismeni!

Kamo, dakle, i kako dalje? Jedno je sigurno, ne trebamo se ničega bojati! Imamo brojne uzore iz svete prošlosti našega naroda. Papa Ivan Pavao II je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. među njima istaknuo našem narodu kardinala Alojzija Stepinca kao orijentir i putokaz za treće tisućljeće! Dobili smo još jednoga blaženika: Ivana Merza. On je bio veliki Marijin štovatelj i mnogo je pisao upravo o Lurdu.

Zaključujem ovo razmišljanje njegovim mislima:
"Ako mi Blažena Djevica Marija i nije posve izliječila oči - tako da s dosta poteškoća čitam - to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba."
"Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju."
- 00:00 - Komentari (63) - Isprintaj - #

10.05.2007., četvrtak


POSVETA BL. IVANU MERZU
Ovaj post je ne samo kratko upoznavanje s Blaženim Ivanom Merzom, nego na svojevrstan način i posveta ovoga bloga tome Blaženiku, danas na njegov blagdan.

Mnogima je dobro poznat vrlo dramatičan životni put Bl. Ivana Merza, zato ću ovdje navesti samo njegove najosnovnije biografske podatke. Za detaljanije i dublje upoznavanje s tim našim velikanom, kako je od mladića odgajana u liberalnoj sredini postao gorljiv katolik, upućujem na brojnu literaturu ili na internet portal: http://www.ivanmerz.hr.

Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. (majka mu je bila Židovka, a otac oficir Austrougarske monarhije). Nakon mature, 1914. god., pohađa kroz tri mjeseca vojnu akademiju, a sljedeće godine započinje studij u Beču. Zbog prvoga svjetskoga rata prekida studij jer je poslan na talijanski front, gdje ostaje do 1918.
Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču i potom u Parizu. U Zagreb dolazi 1922. i tu službuje kao profesor francuskoga jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sve svoje slobodno vrijeme riječju i perom posvetio je odgoju mladeži u katoličkim organizacijama. Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. u 32. godini života na glasu svetosti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II na misi u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. Iz te Papine propovijedi prenosim nekoliko najvažnijih naglasaka o Ivanu Merzu.

«"Vi ste svjetlost svijeta". Ovu tvrdnju, draga braćo i sestre, Isus danas ponavlja i nama, na ovome našem bogoslužnom skupu. I nije to nekakav puki ćudoredni nagovor, nego tvrdnja, koja očituje neuništiv zahtjev što proizlazi iz primljenoga krštenja.
Naime, ljudsko je biće snagom toga sakramenta ucjepljeno u Otajstveno Tijelo Kristovo (usp. Rm 6, 3-5). Apostol Pavao veli: "Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste" (Gal 3, 27). Opravdano, dakle, Sveti Augustin kliče: "Radujmo se i zahvaljujmo: postali smo ne samo kršćani, već Krist... Divite se i kličite: postali smo Krist" (In Ioann. Evang. tract., 21, 8: CCL 36, 216).
Ali Krist je "svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka" (Iv 1, 9). Kršćanin je zbog toga pozvan postati, sa svoje strane, odsjev te Svjetlosti, nasljedujući Isusa i u Nj se ugledajući. Kako bi to ostvario, slušat će Njegovu riječ i o njoj će razmišljati, sudjelovat će svjesno i djelatno u bogoslužnome i sakramentalnome životu Crkve, izvršavat će zapovijed ljubavi služeći braći, navlastito malenima, siromašnima i onima koji pate.

Predraga braćo i sestre, pravednik, posve uronjen u božansku svjetlost, postaje svojevrsna baklja, što svijetli i grije. To je pouka što nam je danas nudi lik novoga blaženika, Ivana Merza.
Ivan Merz je bio vrstan mladić, koji je znao povećati bogate prirodne darove, što ih je posjedovao, pa je postigao mnoge ljudske uspjehe. O njegovu se životu tako može govoriti kao o uspješnome životu. Međutim, to nije razlog zbog kojega je njegovo ime danas unijeto u popis blaženih. Ono, naime, zbog čega je on danas pribrojen zboru blaženika jest njegov uspjeh pred Bogom. Velika je, naime, čežnja cijeloga njegova života bila "nikada ne zaboraviti Boga i stalno željeti biti s Njim sjedinjen". U svemu onome što je radio tražio je "ono najizvrsnije, spoznaju Isusa Krista", te je dopustio da ga On "zahvati" (usp. Fil 3, 8. 12).

Ivan Merz je u školi bogoslužja, koje je vrelo i vrhunac života Crkve (usp. Sacrosanctum Concilium, 10), stasao do punine kršćanske zrelosti i postao je jedan od promicatelja bogoslužne obnove u svojoj domovini.
Sudjelujući u misi te hraneći se tijelom Kristovim i riječju Božjom, nalazio je poticaj da bude apostol mladeži. Nije slučajno izabrao za geslo: "Žrtva – euharistija – apostolat".
Svjestan poziva, što ga je primio na krštenju, svoj je život učinio trkom prema svetosti, toj "velikoj mjeri" kršćanskoga života (usp. Novo millennio ineunte, 31). Zbog toga "nikad neće u zaborav pasti, niti će mu spomen ikada propasti, nego će mu ime živjeti od pokoljenja do pokoljenja" (Sir 39, 9).

Ime je "za čitavi jedan naraštaj mladih katolika značilo raspored života i djelovanja. Ono to mora biti i danas! Vaša domovina i vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate podhvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira.
Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra.

I vi poput Blaženoga Ivana tražite osobni susret s Kristom, koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka Evanđelje bude ono veliko mjerilo, koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima! Postat ćete tako misionari djelima i riječima te ćete biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti. Ne zaboravite: "Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu" (Mt 5,15).»

Također je papa Benedikt XVI pročitao biografiju Bl. Ivana Merza, svaki dan mu se moli, a u svojoj apostolskoj pobudnici "Sacramentum caritatis" objavljenoj ove godine uvrstio je Bl. Ivana Merza među osamnaest najvećih svetaca Katoličke Crkve kao uzor štovanja Euharistije.

NEKA NAS SVE Bl. IVAN MERZ NADAHNJUJE I PRATI SVOJIM ZAGOVOROM KOD BOGA I NEKA NAM STALNO POKAZUJE PUT K SUNCU!

- 00:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

08.05.2007., utorak


LURDSKI HODOČASNICI – GRADITELJI MIRA
U godini proslave 10. obljetnice utemeljenja Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj, Vojni ordinarijat organizira jubilarno 15. vojno-redarstveno hodočašće u Lurd od 8. do 15. svibnja. Ove godine hodočastit će oko 1800 sudionika. Glavninu hodočasnika čine vojnici i redarstvenici, odnosno djelatnici MORH-a i MUP-a, a pridružuju im se predstavnici vatrogasne zajednice, branitelji i povijesne postrojbe, a s nekima su i članovi njihovih obitelji.

Hodočašće predvode vojni biskup Juraj Jezerinac i generalni vikar mons. Josip Šantić. Zapovjednik hodočašća je komodor Ante Urlić, a njegov zamjenik brigadni general Slaven Zdilar. Duhovno vodstvo hodočasnicima bit će 50-ak svećenika, a s hodočasnicima putuje također vojni orkestar i klapa HRM "Sv. Juraj", koji će u Lurdu sudjelovati u hrvatskom i međunarodnom programu hodočašća.

U program hodočašća u Lurdu uključit će se potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja Jadranka Kosor te ministri obrane i unutarnjih poslova Berislav Rončević i Ivica Kirin s pratnjom, a na putu će se hodočasnicima iz Hrvatske pridružiti također sudionici hodočašća hrvatske sastavnice vojske BiH te hrvatski hodočasnici iz Njemačke, Francuske, Kanade i drugih zemalja svijeta.

Ovogodišnje hodočašće bit će obilježeno činom svečane predaje biste Bl. Alojzija Stepinca, koju će u subotu 12. svibnja u lurdskoj župnoj crkvi u kojoj je krštena sv. Bernardica, u ime predsjednika Vlade gradonačelniku Lurda gosp. Artiganaveu predati ministrica Kosor.

Okupljanje svih hodočasnika u dvorištu Međubiskupijskog sjemeništa, (Voćarska cesta 106, Šalata, Zagreb) bit će u utorak 8. svibnja. U 10 sati slavit će se misa u sjemenišnoj crkvi "Srca Isusova", a potom u 11 sati slijedi polazak ispred sjemeništa.

U srijedu 9. svibnja u 7 sati slavit će se misa u Avignonu. Sijedi razgledavanje Papine palače u Avignonu te nastavak putovanja preko Montpelliera i Narbona za Carccassonne. Dolazak u Lurd predviđen je za oko 17 sati.

U četvrtak 10. svibnja u 8.15 sati bit će okupljanje u službenim odorama ispred hotela "Christina" i odlazak u Svetište. U 9.30 sati slavit će se misa u Bazilici Svete Krunice. U 11 sati je Križni put, posjet Spilji ukazanja i paljenje Zavjetne svijeće. Za 15.30 sati predviđeno je pokorničko bogoslužje u Caritasovu smještajnom centru Cité Saint-Pierre.

U petak 11. svibnja u 6 sati slavit će se misa pred Spiljom ukazanja. Od 17.30 do 19 je glazbeni nastup svih vojnih orkestara u gradu. Svečanost otvaranja 49. međunarodnog vojnog hodočašća (49. PMI) započinje u 21.30 sati. U 23.15 započinje molitveno bdjenje u Bazilici Svete Krunice.

U subotu 12. svibnja u 9.30 sati slavit će se misa u župnoj crkvi u Lurdu (tijekom koje će biti predavanje biste Bl. A. Stepinca). U 13.30 sati započinje zajednički program hodočasnika smještenih u Vojnom kampu. U 16 sati počinje procesija s Presvetim oltarskim sakramentom, u Bazilici "Svetog Pija X". Hrvatsko izaslanstvo sudjelovat će u 18 sati u odavanju počasti palim vojnicima u ratovima (polaganje vijenca) na Trgu Peyramale. U 18 sati započinje i međunarodni susret vojnih svećenika u Sale Mgr Theas ou Jardin, u Pavillon des Missionnaires.

U nedjelju, 13. svibnja za 9 sati predviđen je odlazak u Baziliku "Svetog Pija X" na međunarodnu misu za sve hodočasnike. U 10 sati slavit će se misa u Bazilici "Svetog Pija X", koju predslavi francuski vojni biskup Patrick Le Gal (i koju obično prenosi francuska državna televizija). Oproštajni susret na Trgu Esplanade je u 15 sati, a na kraju programa u 23 sata započinje molitveno bdjenje u Kripti.

Polazak iz Lurda predviđen je za ponedjeljak 14. svibnja u 7.30 sati. U 19 sati slavit će se zajednička misa hodočasnika i hrvatskih iseljenika iz Nice i okolice u Hrvatskoj katoličkoj misiji.
U utorak 15. svibnja u 7 sati hodočasnici će slaviti misu u franjevačkom samostanu na grobu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi, a potom će razgledati samostan i Baziliku Sv. Antuna Padovanskoga.
Dolazak u Zagreb predviđen je u večernjim satima. Zahvala na kraju hodočašća i oproštaj bit će u sjemenišnoj crkvi "Srca Isusova".

Dakle, hrvatski vojnici i policajci, u do sada neponovljivu broju, u Lurdu će zajedno s vojskama, policijama i drugim hodočasnicima iz cijeloga svijeta razmišljaju o miru. Poticaj za tu temu ovogodišnje je geslo hodočašća: "Pomirite se s Bogom!" Također, u evanđelju 6. vazmene nedjelje (13. svibnja) Isus kaže učenicima: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje" (Iv 14,27). Time jasno ističe da svaki mir nije isti. Biblijska riječ također nameće zaključak da samo čovjek (narod, lobi) pomiren s Bogom, može biti istinski mironosac među ljudima.
MIR je, nema dvojbe, najspominjanija riječ i najpoželjnija stvarnost čovjeka ne samo danas nego već od Edena. Ipak, kao i u 20. stoljeću, mir je i na početku novoga milenija "u nebo vapijuća" ljudska potreba. Paradoksalno, broj "recepata" za postizanje mira u svijetu, jednako kao i mira u duši pojedinca, proporcionalan je njegovoj "nestašici", tj. što ga je manje, to je više trgovaca "konačnih rješenja".

Istina je da ni miran ni nemiran pojedinac ne mogu utjecati na globalni mir, ali nemir donosi i samo neslaganje što je taj MIR. To pokazuju i sljedeće "definicije".
"Mir, sam po sebi, jest iluzija koja se direktno i indirektno plasira putem globalnih i pripadajućih lokalnih medija, dok se s druge strane forsira rat do istrebljenja" (Pavle Kalinić, www.net.hr).
"Nafta će i u 21. stoljeću ostati ključ svjetskoga mira i rata, napretka i propasti, dobra i zla, pa će i treći svjetski rat biti manje 'sukob civilizacija', kršćanstva i islama, a više sudar velikih energetskih blokova, izvoznika i uvoznika nafte" (Ivo Jakovljević, Novi list).
"Mir je moguć sa svim ljudima koji žele mir, s muslimanima, kršćanima, Židovima i svima drugima, ali oni prije toga moraju nadvladati međunarodne đavole" (iranski ministar kulture i islamskog ćudoređa Mohhamad Hossein Saffar Harandi).

A nasuprot tome Bl. Majka Terezija kaže: "Plod tišine je molitva, plod molitve je vjera, plod vjere je ljubav, plod ljubavi je služenje (bližnjima), plod služenja je MIR."
Dakle, RAT i porobljavanje drugih plod su buke bez molitve, bez vjere i bez ljubavi! Međutim, iskustvo potvrđuje da je poticaj Sv. Pavla: "Dajte, pomirite se s Bogom!" – doista siguran recept za mir (dakle i za globalnu razinu). Ali, što kad upravo taj recept odbacuju ONI koji na globalni mir najviše mogu utjecati?

Deirdre Manifold u djelu NOVI SVJETSKI POREDAK donosi zanimljiv sažetak rada skupine stručnjaka (iz 60-ih godina prošloga stoljeća u Americi, koji su na Željeznoj planini raspravljali o temeljima mira), koje su angažirali "gospodari rata". Njihovo zasjedanje formulirano je kao zaključak u pet točaka:

1. Rat pruža jedini ovisni sustav za 'stabilizaciju i kontrolu' nacionalnih gospodarstava.
2. Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti.
3. Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja 'opasne društvene disidencije i destruktivnih antisocijalnih tendencija'.
4. Rat služi nužnoj maltuzijanskoj funkciji reduciranja broja stanovnika u jednakim intervalima.
5. Rat je primarna motivacijska sila za znanstveni i tehnološki napredak.

Što nakon suočavanja s tako grubim realizmom znači poticaj pape Ivana Pavla II: "Župe, molitvene skupine, udruge, pokreti i ostale crkvene skupine moraju još izrazitije postati povlaštena mjesta takve pedagogije mira i ljubavi, u kojima se može naučiti kako zajedno rasti"?
Koju težinu u tom smislu ima Konfucijeva misao: "Plemenit je čovjek spreman na pomirenje ali se ne ponižava. Hulja se ponižava ali nije spreman na pomirenje"?

Ipak, kršćanski vjernik ostaje "nepopravljivi optimist", ali i realist. Dakle, odbacit će "duhovnu maglu" lažnih proroka i medijski reklamiranih gurua da se njihovom specijalnom meditacijom može postići svjetski mir. Također, sve to treba nas još dublje učvrstiti u vjeri, jer Bog će, kako Biblija jamči, "raspršiti narode (lobije i elite) koji se ratu vesele" (v. Ps 68,31).

Papa Benedikt XVI u poruci za Svjetski dan mira (1. siječnja 2007.) i kršćanima i odgovornima u narodima posvijestio je da je temelj mira u poštivanju ljudske osobe. U zaključku piše: "Želim, na kraju, uputiti hitni apel Božjem narodu: neka svaki kršćanin zna da je pozvan biti neumorni mirotvorac i odvažni branitelj dostojanstva osobe i njezinih neotuđivih prava."

Isus nam je objavio da je Bog ljubav (1 Iv 4,8) i da je najveći poziv svake osobe ljubav. Zato, unatoč krutoj stvarnosti, u Kristu možemo, kaže Papa, pronaći uzvišene razloge zbog kojih moramo postati nepokolebljivi pobornici ljudskoga dostojanstva i hrabri graditelji mira.
Oni koji se daju voditi Kristovim Duhom vjerni su Njegovoj riječi. Imaju pravi mir u svojim dušama, a plod toga mira je širenje ljubavi i pravednosti, stvaranje zajedništva te izgradnja zajedničkoga napretka u dobru.
- 00:00 - Komentari (58) - Isprintaj - #

05.05.2007., subota


MAJČINSTVO - NAROD - BUDUĆNOST
U svibnju, koji je tradicionalno Marijin mjesec, obično se u nedjelju koja je najbliža 10., u kršćanskom svijetu slavi i Majčin dan. Budući da se, zbog okolnosti na putu, ne stignem toj temi posvetiti na odgovarajući način, ovaj post je svojevrsna zamjena za to te ujedno osvrt na neke starije (zaboravljene) komentare odnosno pitanja.

@mislim dakle žena sam: "zanimljiv blog...u vezi ovog odgovora na komentar @hardboiled...mislim da roditeljstvo nije lako i da se previše ljudi nađe zatečeno njime...i to puno mladih cura koje su bile nepromišljene i zbog trudnoće su prekidale školovanje...a kasnije su ostale prepuštene same sebi i to uz osude okoline...koja o njima ima predodžbu kao lakim ženama dok oni koji su iskoristili njihovu naivnost žive dalje nesmetano bez ikakvih posljedica...nekako uvijek ispadne da je žena kriva za sve...još od evine pogreške koja nas je koštala podređenosti u društvu...možda se zato sve više žena odlučuje za karijeru...a ne za majčinstvo..."

Tako je glasio komentar. Jasno, lako je razumjeti tu (mladenačku) reakciju. Ali... iskustvo potvrđuje da glavni razlog okretanje žene karijeri leži u nepodnošljivoj lakoći privlačnosti "reklamnog terora" takvog stila života suvremene žene (od feminizma, preko kapitalizma, do globalizma). Paralelno s tom kampanjom provodi se još jači reklamni udar na majčinstvo. Rađanje se izruguje na sve načine, a radost majčinstva se nigdje ne reklamira. Rezultat toga su već formirane generacije tzv. DINK-ovaca (DINK je kratica od "Double Income, No Kids" – dvije plaće, bez djece), čiji lagodan život, kako netko reče, npr. za Njemačku može biti zlokobniji od Trećega Reicha.

A ta se promjena svijesti nije dogodilo ni slučajno ni naglo. Riječ je o procesu koji je dobro pripremljen, promišljeno i planski "posijan" u zemlje tzv. kršćanske civilizacije. Patrick Buchanan je, u već spominjanoj sjajnoj knjizi SMRT ZAPADA, taj proces na svojem kontinentu (a to vrijedi i za Europu) opisao ovako: "U Americi je upravo završio proces kulturne revolucije, tijekom kojega je jedna nova elita zauzela sve vodeće položaje. Zauzimanjem institucija koje oblikuju i prenose ideje, mišljenja, vjerovanja i vrijednosti – tv, umjetnost, zabava, izobrazba – ta elita stvara jedan novi narod. Ne samo etnički i rasno, nego i kulturološki i moralno, više nismo jedan narod niti 'jedna država pod Bogom'."

Dijagnoza je jednostavna i jednostavno mračna i mračno ubitačna: Zapad umire! I mi s njime! Ostvaruje se davna prognoza don Ante Bakovića (zbog koje su mu se rugali čak i neki u Crkvi!), da će – ako se narod ne okrene životu! – "Hrvatska završiti na groblju izumrlih europskih naroda". Zato Buchanan o Zapadu piše: "Njegovi su se narodi prestali razmnožavati, broj stanovnika prestao im je rasti i počeo se smanjivati. Otkako je 'crna smrt' u 14. stoljeću odnijela trećinu Europe nije bilo veće opasnosti za opstanak zapadne civilizacije od ove.

Danas u sedamnaest europskih zemalja ima više pokopa nego rođenja, više kovčega nego zipka. To su: Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Hrvatska, Italija, Letonija, Litva, Mađarska, Njemačka, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Rusija. U toj velikoj posmrtnoj povorci Zapada sudjeluju sve kršćanske vjere – katolička, protestantska i pravoslavna.

Novi je hedonizam, čini se, nesposoban ljudima dati razlog za život!
Čini se da mu je rano voće otrovno. Hoće li se ova nova 'oslobađajuća' kultura, koju je naša mladež tako gorljivo prigrlila, pokazati najsmrtonosnijim kancerogenom? I, ako je Zapad u raljama 'kulture smrti, kao što tvrdi papa i kao što pokazuju statistički podaci, hoće li zapadna civilizacija ubrzo krenuti stopama Lenjinova carstva i doživjeti neslavan kraj? (...)
Danas kada više nema kolonijalnih carstava zapadnih zemalja, zapadni čovjek, oslobođen dužnosti da civilizira i pokrštava čovječanstvo, uživajući u raskoši našega doba – udovoljavanja vlastitim prohtjevima, kao da je izgubio volju za životom i pomirio se s neizbježnom smrti. Živimo li u sutonu Zapada? Može li se smrt Zapada izbjeći?" (P.Buchanan, SMRT ZAPADA, str. 18-19).

Osim tih argumenta evo i još jedna zanimljivost koja je (kakvo čudo!) osvanula u našim novinama, a koja je zapravo i odgovor na (ne samo) znanstvenikova pitanja i dvojbe.
"Potaknuti brojnim primjerima mladih majki koje trudnoćom i činom rađanja postaju samopouzdanije, kreativnije i uspješnije u poslu, znanstvenici često istražuju zbog čega u njihovu ponašanju dolazi do takvih promjena. Razlog bi, barem prema znanstvenicima sa sveučilišta u Richmondu u Virginiji, mogli biti hormoni.
Tamošnji istraživači naime kažu kako hormoni koji se oslobađaju tijekom trudnoće utječu na stanje i strukturu ženina mozga, a te promjene onda traju sve do starosti. Ti hormoni djeluju na hipokampus, centar za učenje i pamćenje, te su kod mladih majki obje te funkcije u porastu. Istraživači misle da te promjene ženama daju pojačane sposobnosti vezane uz vođenje i nove ideje u rješavanju problema na vlastiti način. One zapravo omogućavaju 'pogled sa strane' na probleme i određeni odmak, zbog čega je kreativnost veća.
Richmondski znanstvenici također vjeruju da i rađanje u kasnijim godinama mozak žena održava zdravijim te se suprotstavlja propadanju koje dolazi sa srednjom dobi. Novozelandski su pak znanstvenici utvrdili da se kod majki koje doje povećava količina hormona koji umanjuje stres u mozgu, što dugoročno utječe na povećanje njihova samopuzdanja." (Vjesnik, 10.4.2007.)

Zahvalan najprije svojoj majci za dar života, svim majkama čestitam Majčin dan, sa željom da im Božji blagoslov bude nagrada za ljubav i žrtvu darovanu svojoj djeci!
- 09:21 - Komentari (103) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak


EURO 2012. – KVAKA ZA OSVAJANJE UKRAJINE
Obećao sam (onima koje to zanima) da ću "nastaviti priču" o našemu famoznom tzv. debaklu u Cardiffu. To činim prenošenjem teksta vrsnog analitičara Ive Jakovljevića (Novi list, 19.4.2007.), koji svakoga četvrtka piše kolumnu u tome listu. Čovjek vrlo trijezno, razborito, hladno, objektivno i utemeljeno razgrće medijski zastor i čitatelja vodi svojim razmišljanjem iza maglenih kulisa i dimnih oblaka onoga što se (na)meće u prvi plan. To je poticaj da u svojim razmišljanjima o dnevnim zbivanjima, poglavito na polju politike, gospodarstva & comp., ako hoćemo išta razumjeti, svakako uzmemo u obzir geopolitiku i geostrategiju. Jer samo tom formulom može se riješiti zagonetka odnosno odgovoriti na pitanje: Zašto su autsajderskoj Poljskoj i Ukrajini vrhovi UEFA-e dodijelili čast da 2012. budu domaćice Europskoga prvenstva u nogometu, a ne medijski (i nogometno-mafijaški) favoriziranoj Italiji, ili sportsko-turistički vrlo atraktivnoj kombinaciji Mađarske i Hrvatske (s okusom 1102.)?

"U poplavi prvih, vrućih tumačenja najviše ih je koje iskazuju čuđenje odlukom Izvršnog odbora UEFA-e, kao da je ta vrsta izbora stvar nekontroliranog hira neke smušene skupine navijača. Zatim slijede biser-tumačenja, poput jučerašnjeg glasnog razmišljanja Antuna Vrdoljaka, velemajstora režije i člana Međunarodnog olimpijskog odbora, u našem listu, da ne može vjerovati, da će odluku donijeti politika, nego će tobože prevagnuti hrvatske prirodne ljepote i mađarski papreni gulaš.

Brojna su slična tumačenja tog izbora, od psiholoških do čisto nogometnih, ali nitko da javno kaže da je spomenuta odluka već bila donesena u vodećim ložama Pariza i Londona (u kojima se okupljaju najmoćniji ljudi globaliziranog, zapadnog kapitala), s ciljem da se preko nogometne poluge u idućim godinama, u interesu velikih zapadnih kompanija, mega-banaka i NATO-a osvoji bar polovina Ukrajine (ona, navodno prozapadna, do Dnjepra) i tako ekonomski i sigurnosno stigne, doslovce, Rusiji pod prozore.

ŠTO JE "UEFA"

Euro 2012. je, tvrdim, zapadna kvaka za osvajanje Ukrajine: nogometom, marketingom, civilnim udrugama, korupcijom na najvišoj razini, medijima, kapitalom i – zatreba li – ograničenim ratom. Suvremeni vrhunski nogomet više nije sport, nego najmoćnija marketinška poluga globaliziranog kapitala. Pobjednici na kandidaturama za domaćine velikih prvenstava dogovaraju se i potiču unaprijed, a formalne odluke donose "šminkeri", koji ni o čemu ne odlučuju stvarno i samostalno.

Velika, europska i svjetska prvenstva se ne organiziraju da bi se pomoglo domaćinima, nego da bi se na odabranim terenima obogatili gospodari globaliziranog kapitala, izravno pa posredno, i u prvi mah, pa na dulji rok. Italija će u toj velikoj igri svoj poraz naplatiti na drugom mjestu, za početak, poslovno, možda baš u Ukrajini, a Hrvatska i Mađarska mogu u svojim zrcalima gledati kako izgledaju pravi autsajderi, uglavnom već preuzeti od globaliziranog kapitala te stoga više-manje nevažni kandidati za bilo što.

Domaćice-blizanke tog Eura 2012. bit će, dakle, Poljska i Ukrajina, dvije susjedne zemlje, koje povezuje zajednička, vrlo dramatična, pa i tragična povijest, ali i nova, još pomalo zamagljena budućnost. Poljska je najveća od novih istočnoeuropskih članica Europske unije, zemlja umočena u iračko ratište, ali i društvo s najvećim nezadovoljstvom zbog prvih posljedica priključivanja Uniji i NATO-u.

Ukrajina je zadnja istočnoeuropska zemlja na zapadnom putu na istok, strateški – vojno i naftovodno, pa i poljoprivredno – izuzetno važan teren između Europske unije i NATO-a te Rusije. Sastoji se, kažu zapadni i ruski analitičari, od prozapadnog i proruskog dijela, koji su to povijesno, psihološki, politički i demografski, između kojih teče Dnjepar. Narančastom revolucijom iz 2004. utvrđena je ta crta kao minimum zapadnih, ali i ruskih interesa u Ukrajini. Dok je sve do 24. kolovoza 1991. bila u SSSR-u, Ukrajina je bila njegova najrazvijenija članica, "žitnica SSSR-a".

Dalekometne rakete, koje Amerika i NATO namjeravaju postaviti u Češkoj i Poljskoj, tumačeći to strateškom obranom od muslimanskog terorizma, zapravo će služiti osvajanju Ukrajine, barem do Dnjepra, a u slučaju mirnodopskog razvoja događaja, dugoročnom nadmetanju s Rusijom kao novom energetskom, i starom nuklearnom silom.

ŠTO JE NOGOMET

A nogomet? Ne samo da više nije sport, niti najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego je prvorazredna meta globaliziranog biznisa: nogometni se profiti samo na prvi pogled ubiru ulaznicama na stadione, reklamama po stadionima, TV-reklamama u globalnoj mreži ili sponzorskim obvezama vodećih nogometaša. Nogomet je usisač, kojim se globaliziraju nacionalne kulture malih zemalja, a još više njihova nacionalna tržišta.

Nakon odluke o domaćinstvu Eura 2012, Ukrajina će dobivati ponude za čvrsto povezivanje s Europskom unijom i NATO-om, dok će – preko privatizacije državnih kompanija ili preprodaje tajkuniziranih tvrtki – velike zapadne kompanije i banke nadirati sa svih strana. Preko Ukrajine idu i važni krakovi ruskih naftovoda i plinovoda u smjerovima sjeverne, srednje i južne Evrope, pa će njezino "pozapadnjivanje", među ostalim i pomoću nogometa, ojačati zapadne pregovaračke adute u poslovima s Rusijom.

Budući da će Euro 2012. u Ukrajini biti tek za pet godina, valja očekivati da će na temelju te vremenske poluge u idućih pet godina Zapad intenzivirati pritisak za preuzimanje gospodarskih i sigurnosnih potencijala te zemlje. Ostaje otvorenim pitanje: treba li zbog prihvaćene kandidature za Euro 2012. Ukrajina išta slaviti?
- 09:14 - Komentari (27) - Isprintaj - #

02.05.2007., srijeda


BIJES, JAD I BAHATOST SU IZVORIŠTA PSOVKI
PROF. DR. SC. IVO ŽANIĆ, SOCIOLINGVIST

Vrela psovki uvijek su u bijesu i jadu, samo što su ti osjećaji nekad individualni, a nekad ih neki događaji, neke kolektivne traume poput ratova, uključivši i nedavne, dignu na kolektivnu razinu, pa se onda u kombinaciji s drugim stereotipovima i s nekim realnim, povijesno uvjetovanim sociokulturnim razlikama, može učiniti da postoje psovački i nepsovački narodi. A ne postoje.
Sociolingvist, prof.dr.sc. Ivo Žanić, doktorirao je na temi o tradicijskoj kulturi i političkoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji od 1988. do 1992. godine. Autor je nekoliko knjiga i niza eseja u kojima se, između ostaloga, bavio jezičnom politikom, političkom komunikacijom te sociokulturnom pozadinom prošloga rata. Prof. Žanić danas predaje hrvatski jezik i novinarsku stilistiku na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.


MORBIDNOST I NEKROFILIJA

Prema rezultatima jednog istraživanja, Hrvati su, uz Talijane i Mađare, najveći psovači u Europi. Zašto toliko psujemo i gdje su ta nepresušna vrela psovki?
– Ozbiljna sociološka i sociolingvistička istraživanja pokazuju da se nakon Prvog svjetskog rata u većini europskih zemalja počelo psovati više, kreativnije i javnije, da su se baš u poratnim godinama raširile neke danas popularne psovke... Ukratko, zadovoljan i socijalno stabilan čovjek ne psuje, ili psuje bitno manje, pa bio anacionalni ateist ili pripadnik koje mu drago vjere ili nacije.

Otkud toliko morbidnosti i nekrofilije u ovdašnjim psovkama?
– Morbidnost i nekrofilija naprosto su, po naravi stvari, bit svakog psovanja i svakog pokušaja da se drugoga ponizi i uvrijedi, i u tom su smislu univerzalni jer je svako ljudsko biće, u svim kulturama, osjetljivo na svoje umrle bližnje. Smisleno je jedino analizirati jesu li u nekoj kulturi ili društvu takvi sadržaji u psovkama manje ili više zastupljeni s obzirom na konkretna povijesna iskustva, navike ili društvene mode.

Pokušaji doslovnih prijevoda »naših« psovki na druge jezike (npr. »Jxbo te ćaćin ćaća« na engleskom bi glasilo: Your father's father fucked you!) uglavnom su komični ili besmisleni. Svjedoči li psovka o bogatstvu jezika ili (ipak) o nedostatku komunikacijske pristojnosti?
– Psovke pripadaju frazeologiji, a frazeologija je u svakom jeziku povijesno i sociokulturno najspecifičniji dio, pa time i najneprevodiviji. Psovke, također, po naravi stvari sadržavaju i snažnu emocionalnu komponentu, a javno iskazivanje emocija redovito je kulturološki i socijalno određeno, naslonjeno na tradiciju i norme svakoga društva. Čak i kada svjesno razbijate norme, vi ih na određen način priznajete, uzimate ih u obzir i pokazujete da ih poznajete, samo što prema njima zauzimate oprečan stav. Zato i primjer koji navodite, ili bilo koji drugi, ne treba ni pokušavati prevesti, osim za šalu, nego mu valja potražiti sociokulturni i psihološki ekvivalent.

PREDMAMIĆEVSKO I POSLIJEMAMIĆEVSKO DOBA

Neke javne osobe, poput Zdravka Mamića, stvorile su o sebi stereotip psovača, čime su postali još zanimljiviji medijima. Ima li smisla cenzurirati psovke ili ih treba pustiti da nezaustavljivo teku i svjedoče o živosti svakodnevnog govora?
– Zdravko Mamić je doista osoba čija se pojava u javnom životu može uzeti kao prijeloman trenutak u javnoj promociji psovke kao legitimnoga ili barem toleriranoga oblika komunikacije, čak kao nečega zabavnoga, svježega i atraktivnoga u javnom diskursu. Bar što se medija tiče, povijest javnog psovanja u Hrvata dijeli se na predmamićevsko i poslijemamićevsko doba. Ni novinari nisu nedužni. Umjesto da se takva osoba društveno ignorira, ona postaje zabavljač, naš alter ego koji izgovara ono što se sami ne usuđujemo, a draška nam maštu. On je navodno hrabar i nekonvencionalan ondje gdje smo mi strašljivi i staromodni. Mamić u tom aspektu zaista jest neka vrsta simboličnoga delegata koji psuje umjesto nas i za nas. On ujedno pokazuje treći psihološki izvor psovke, osim bijesa i jada, a to je bahatost, odnosno shvaćanje da se društvena moć mora iskazati radikalno u svim sferama, pa onda i jezičnoj – radikalnim rječnikom, dakle psovkom.
Za razliku od totalitarizma, u demokraciji ne mogu postojati zabranjeni ljudi ni zabranjene teme, pa onda ni zabranjene riječi. To je tako na formalnoj ili zakonodavnoj razini, ali stvarnu, životnu regulaciju društvenog ponašanja, stvarnu odgovornost za nj, trebali bi preuzeti mediji i svi sudionici javnog života na temelju osjećaja za neke opće društvene norme i vrednote. Ali, takva se kultura u nas tek izgrađuje. Vidjelo se to kada su sportski novinari reagirali na Mamićev javni diskurs tek kada je izravno uvrijedio neke među njima, a dotad su se natjecali tko će ga sočnije citirati. Načelno govoreći, novinar bi trebao iznaći neki opisni, aluzivni način da ipak prenese i psovku kada se ona pojavila na važnoj točki javnog života, jer čitatelj ima pravo i na informaciju o tome, ali bi ujedno trebao izbjegavati doslovan prijenos, jer se time i sam spušta na psovačku razinu.

Novi list – Pogled, 17.03.2007.
- 23:09 - Komentari (79) - Isprintaj - #

01.05.2007., utorak


BITNO I SPOREDNO U HRVATSKOJ
Projekt EURO 2012. već je gotovo zaboravljen. Kao što dijete najdražu igračku ispusti čim ugleda neku novu, tako se ponaša i (naša) nogometna publika (posebno oni navijači koji, kako netko ružno reče, imaju manje mozga u glavi nego "bubamara" u sebi). Nakon što su se izjalovile prognoze i hrvatskih i talijanskih "velikih sportskih znalaca", pošto su razočarani preboljeli frustracije nakon "sramnog debakla" u Cardiffu, život mora ići dalje. Odnosno "šo mazgun", tj. "show must go on"! Zapravo, to je mnogima najvažnije. Bez toga "pokretača" mnogi bi umrli od dosade, život bi im izgubio smisao...

Nogomet – politika – bizinis! Zapravo, redoslijed je: biznis – politika – nogomet! Dakle, biznis-profit diktira sve. Zato "mala Hrvatska za veliki odmor" nije imala nikakvu šansu... Zato je bez razloga pljuvanje po Markoviću... Talijani su već imali dovoljno takvih spektakla, a njihovo tržište, premda je veće od našega, već je zasićeno i nije dovoljno veliko... Poljska i Ukrajina su mnogoljudnije tržište i vrlo "gladno" takve "duhovne hrane" kao što su sadržaji sportske zabavne industrije... Uz to ide profit svim onim tvrtkama koje se reklamiraju na nogometnim utakmicama: PlayStation 3, pivo, automobili, kladionice, tu je također prodaja nogometnih lopti, dresova, obuće, kapa, šalova, privjesaka, suvenira... (O nekim drugim ključnim aspektima, drugi put!)...

Zatim, globalni nogomet je velika praonica novca... (sigurno je tu i veliki udio Ruske mafije...). U natjecanju i lobiranju raznih mafija protiv našega malog Markyja, svakom pametnu "kladioničaru" rezultat je morao biti unaprijed poznat. Zato je bila čista magla ono kad su čak i političari opalili po Markyju. Njihova zamjena teza prava je obmana – zar politika nije trebala pripraviti teren za sportsku manifestaciju, a ne obratno? Ili to znači da političari nehotice priznaju vlastitu nemoć odnosno sporednost u igri? Odnosno da je politika najvažnija sporedna stvar na svijetu!

Zato je potpuno u pravu komentator Glasa Koncila (broj 17, od 29.4.2007.) koji, analizirajući upravu tu temu, ističe medijsko brkanje odnosno namjerno zamjenjivanje bitnog i sporednog. Zato sljedeći odlomak prenosim kao poticaj na razmišljanje.

"Komu je u interesu sadašnje oklijevanje, bez obzira na sve Vladine skromne mjere, u suočavanju s izumiranjem hrvatskog naroda i hrvatske nacije? Komu je u interesu izumiranje hrvatskih sela koja, dok gradovi nužno postaju sve više multikulturni i multinacionalni, jedina čuvaju autentičnost kulture i identiteta hrvatskoga naroda i hrvatske nacije? Komu je u interesu da se u hrvatskom društvu, izbjegavanjem ili premalim podupiranjem objektivnoga istraživanja hrvatske povijesti, u oba jugoslavenska jarma zapravo otvara prostor za politikantstvo i njeguje opasna polarizacija hrvatskoga društva?

Komu je u interesu falsificiranje najnovije povijesti samostalne Hrvatske i skrivanje odgovornosti za gotovo sve nedaće prerušenih i preko noći demokratiziranih bivših partijaca koji su uzeli u ruke sve konce hrvatskoga društva? Komu je u interesu otežavanje ili sprečavanje logične i naravne duboke i konkretne povezanosti hrvatskoga iseljeništva s maticom zemljom? Komu je u interesu oklijevanje, nesnalaženje ili svjesno propuštanje da se u skladu s onim što Hrvatska jest i što ima razvije specifično hrvatsko gospodarstvo koje bi moglo obogatiti svjetsku ponudu i uspješno konkurirati u njoj? Kome je u interesu mirenje s tako sporim i neravnomjernim društvenim razvitkom, s tako velikim brojem nezaposlenih i siromašnih, s nedoraslošću i nesposobnošću da se znatno više iskoriste pretpristupni europski fondovi? Komu je u interesu sve većim inozemnim zajmovima dovoditi Hrvatsku na rub propasti? Komu je u interesu izbjegavanje i odlaganje uspostave stvarne zakonitosti, jednakosti pred zakonima za sve i sprečavanje nečasnih djelovanja svih javnih i tajnih interesnih skupina i lobija?

To su neka od bitnih pitanja suvremenoga hrvatskog društva i suvremenoga hrvatskog građanina, ali za njih nema ozbiljnih, odgovornih i vjerodostojnih očitovanja političara, niti prvih stranica u tisku, niti udarnih vijesti i emisija u elektronskim medijima. Iluzija je da će ta pitanja umjesto odgovornih u našem društvu rješavati netko izvana, velika svjetska politika ili Europska unija. Stoga, treba jasno i glasno istaknuti da je krajnji čas da se u hrvatskom društvu počnu bitna pitanja tretirati kao bitna, a sporedna kao sporedna, da je nužno utvrđivanje odgovornosti zbog nerješavanja bitnih pitanja i da je prevršena mjera svih politikantskih i medijskih igara, zamagljivanja, zaglupljivanja i nametanja sporednoga kao bitnoga."
- 00:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se