Don Blog

06.03.2007., utorak


Neumna kolumna (ili: ima li Denis veze s Kuljišem)
Početkom 80-ih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam upisao studij klasične filologije (latinski i grčki jezik), specijalne uši mogle su čuti kako po faksu i šire kruži fama o nekom Denisu Kuljišu - koji nema nikakve veze s ovim današnjim kolumnistom tjednika Globus. (Ne znam mogu li se nadati da nitko, pa ni D. K., neće skužiti je li ovo obična metafora ili parafraza nečega... ili...? No nije ni važno...) Nakon što je jedan od tih dvojnika D. K., godinama glumeći balkanskog medijskog 007-frajera, žuto-žurnalistički prodrmao i protresao - ponekad s učincima snage i do 8 stupnjeva po Richteru - nekoliko desetaka protagonista hrvatske političko-estradne pozornice, konačno je i na me ispalio hitac svojom pisaljkom, koja se zadimi nakon svakog pucnja. Tako sam dočekao radostan trenutak da se mogu nadati lovorovjenčanom uvrštavanju u novu generaciju hrvatskih Majmuna, Gangstera & Heroja, tj. u novu epizodu prve sapunice iz 2001. godine.
Eto, 27 godina nakon što sam za njega prvi put čuo (ako je to doista on!), on je čuo za mene i svoju stalnu kolumnu (ako je to doista on!) u Globusu od prošloga petka (2. ožujka 2007.) posvetio mojoj malenkosti. Kao što je cijeli tekst "repetiran" naglašeno (anti)teroristički bojovno, tako je i naslov duhovno vrlo eksplozivan: Zašto besposlenog popa Kaćunka Crkva ne pošalje u Afganistan?
Ali, kojeg li zanimljiva paradoksa! Upravo toga dana iz Afganistana nam se s vrlo zanimljivim novim saznanjima vratio generalni vikar (o tome pročitajte u Glasu Koncila od 11. ožujka). Naravno, podudarnost tih nadnevaka je čista slučajnost – osim ako D. K. nije o tome bio unaprijed dobro obaviješten iz pouzdanih izvora. Dakle, kao što sam već znao, a posebno na temelju generalnog dvotjednog iskustva u misija ISAF, lako je zaključiti da nema čak ni teoretske potrebe za "profilom vojnika" kakav je po D.K.-kriteriju "besposleni pop Kaćunko". Ne samo što ja, najmanje četverostruko tjelesno slabašniji od nekih korpulentnih pistolerosa glob(us)alnog sela, uopće ne bih mogao proći zahtjevne kondicijske i ostale tretmane bez kojih je nemoguć angažman u bilo kojoj tzv. mirovnoj misiji, nego vojni kapelan tamo jest odnosno mora biti vrlo aktivan i stalno prezaposlen. Zatim, naši vojnici svih profila, kao i pripadnici vojnih kontingenata iz drugih naroda, koji su tamo potrebni, također su stalno pod punom opremom i koncentracijom – pa i kad dijele humanitarnu pomoć domaćem stanovništvu. A talibani u svoje redove ne primaju strance ni katolike. Zato je D. K. s mojom "misijom" promašio ceo fudbal! Osim ako se ipak jednom ne organizira zapadnobalkanski ekspedicijski korpus za Afganistan – kad ministar obrane Denis Kuljiš potpiše ugovor s državnim tajnikom Benedikta XVI.
Međutim, nedavan slučaj novinara Jutarnjeg lista Tomislava Krasneca, koji je preko novina nešto dojavljivao o "izjavama" našega vojnog kapelana i obavještavao javnost o ministrovu boravku u Afganistanu, pokazao je da bi tamo mnogo lakše mnogo više posla našao jedan od medijskih obavještajaca kalibra jednoga od dvojice Denisa Kuljiša. Jer upravo je (ne)iskustvo – a ne (ne)inteligencija – presudno u (ne)snalaženju u zamršenim ratno-agentno-narko opasnim okolnostima, gdje se posebno u "višim razinama" podzemlja potpuno izgube (a izgube i glavu) obični neprofesionalni skupljači obavještajnog glomaznog otpada. A ako prežive i urednik im povjeri nove važne poslove, naglo im poraste adrenalinski kompleks više vrijednosti pa se počnu širiti i debljati kao da su se nafiksali "oplemenjenim uranom"...
Moram se tek sada, zato to što nisam učinio odmah na početku, čitateljima ispričati što ih maltretiram s nečim ovako osobnim. Ali tko je dovde s mukom dočitao ovu priču, još uvijek može odustati. Ni sam nisam nikada pomišljao da bih pisao o nekim specifičnim majmunima i gangsterima - o herojima a ne zločincima sam već pisao! - kao štu su neki toj temi posvetili čitave knjige, ali to je dokaz da ne možemo znati što nas sve u životu čeka! Također, netko može pomisliti da imam nešto protiv medijski uspješnih ljudi ili onih koji ostvare munjevit "napredak" do karnevalskog žurnalizma (kapa dolje iznimnom Malnaru!) ili da me možda iritira njihov kompleks u kojem im je revolver igračka & fetiš & logo (vidi značenje kod Freuda!). Ništa od toga nije dio mene. Neka se svatko igra onim što ga veseli - ako ne ugrožava druge.
Ipak, volio bih znati kako sam upao u "film" D. K. kao Pilat u Vjerovanje. Je li mu poticaj za moj novi "ratni raspored" bio izbor nadbiskupa Barišića za gay populaciji najomraženiju osobu lanjske godine (što ga je podsjetilo na moje predprošlogodišnje drugo mjesto) ili je to bila presuda koju sam za malo izbjegao. Što se, nažalost, nije posrećilo Denisu Kuljišu (jednome od njih), koji je zbog malverzacija u Jadran filmu (radi materijalne dobiti) osuđen na 6 mjeseci uvjetno, a Jadran film kani podići i nove optužbe pa se jedan drugi (konkurentski) tjednik pita kako će Kuljišev poslodavac "reagirati na činjenicu da je njihov novinar, koji se često predstavlja kao moralna vertikala, pravomoćno osuđen zbog prevare". Usput ću reći, reagirat će jednako kao i gazda toga nazionalnog tjednika u slučaju svojega kolumnista - također hrvatske medijske "moralne vertikale" - koji je (nakon što je pretukao suprugu pa osramotio i sebe i svoga poslodavca) nekoliko tjedana dobio plaćeni dopust a onda vraćen na prve i najvažnije stranice. Dakle, rugao se vrabac kosu, dok oba nisu završila u loncu koji se rugao drugom loncu, koji su pak kratko nakon toga završili na otpadu (prema budućim Feralovim vijestima iz budućnosti).
Na kraju, kad bih se ipak, potaknut ne znam kojim duhom ili okolnostima, odlučio pisati o nekakvim majmunima, gangsterima & herojima, siguran sam da ne bih mogao računati na brifing u Globusovu kafiću, a ne vjerujem ni da bi, pomažući mi u tome poslu, prijatelji i suradnici iz vojne profesije zaslužili poseben spomen. Zapravo, dobra je odluka da to neću specificirati u ovoj prigodi – kao što je D. K. napisao za svoju knjigu u svibnja 2001. Zapravo, kad se sve sagleda u cjelini, njegov ukupan opus nije nimalo neobičan zna li se da je mali Denis među prvim brojalicama, koje je čuo u svojoj mornaričko-vojničkoj obitelji, najbolje zapamtio pjesmicu - Pjevala je ptica KOS! Dakle, ovo je glazbena kolumna! Zato, ljudi, nemojte ovo uzeti preozbiljno. Ovo je vesela tema, veselica, pa dajte opustimo se i zapjevajmo, jer pjesma nas je održala...!

PS: Znam da će mi sada neki opet prigovoriti da sam neozbiljan i... da nisam postupio evanđeoski i Kristovom blogošću prema bratu čovjeku Denisu Kuljišu (pa čak i ako to nije on!). Takvima odgovaram da na temelju dosadašnjeg iskustva ipak znadem kada treba moliti krunicu a kad egzorcizam te da od sada i D. K. (to nije Davor Krile iz Slobodne Dalmacije, koji me je preklani lijepo primio na blagoslov redakcije) unosim u svoje redovite molitve za medijske kritičare.

- 21:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.