Dnevnik malog bonvivana

28.07.2012., subota

Rabijatni zvuci preobražaja ili kako sam se razvela od muža

''Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha." - Ivo Andrić


Mijenjam se. U agoniji spoznajem sebe i mazohistički uživam u svojoj sitnoj osobnoj patnji. Zato sam i počela pisati, "to get it out of my system". Uporno odgađam ovaj post, rastežem ga već više od dva mjeseca, pratim budnim okom znanstvenika promjene u i na sebi i čekam da mi postanu kristalno jasne, ali preobražaj je dug i mučan, ne nazirem mu skori kraj - započela je sezona lova na samu sebe.

Bližnji prvo primjećuju po izboru glazbe, moji demoni trgaju meso i kožu na sav glas... podsmjehujem se sama sebi, k'o tinejdžerka se ponašam, bezglavo, opet... time to feed the monster:

 






Nisam sposobna svome stanju uma i duha nadijenuti pravo ime; ono je sklop spoznaja, htijenja, želja, poraza i pobjeda. Naivno sam se ponadala, kao kakva praznovjerna babuskara, da je to početak vladavine podznaka mome horoskopskom znaku, koja, kažu upućeni, započinje negdje s osvitom tridesete. Tko zna, možda imaju pravo, jer ono što me spopada
nije drugo do li dekadentni hedonizam koji stremi ka svom eksplozivnom vrhuncu i apsolutno prizemljenje bez trunke mistike. Prema riječima istih upućenih, osnovne crte rogatog tvrdoglavog goveda, kojeg u putešestvijama navodi ćoravi streličar koji uspije nanišanit svako sranje u koje mogu upast. Ma nek se vesele i dokoni astrolozi, pa nek je po njihovom, ali kad bi bilo tako jednostavno, ovaj post bih mogla bez razmišljanja zaključiti ovdje.



Privatna seksualna revolucija, 2. dio


Prošla je godina dana od kad sam u sebi oživjela neki novi, a opet poznat mi, nemir - privatna seksualna revolucija, 2. dio. Prvi dio sam odradila zaigrano, poluodgovorno uz veliko učešće sreće, u godinama kada se to i očekuje, i tu nije bilo misterije ni grizodušja: bilo je veselo, bestidno, iluminirajuće, ponižavajuće - potuno iskustvo koje sam mogla otrpiti u tako ranim godinama. I nakon nekog vremena sam se krenula "kućit" i veselja su bila nova, znatiželja je jenjavala, naizgled je utrnula. E pa sad ti kažem oči u oči: "Znatiželjo, ponovno me nisi razočarala, đubre prijetvorno, pridrijemala si, jel?! Znala sam da ćemo se ponovno sresti - jest da nam je susret djelovao kao lančani sudar u kolovozu na Autostradi del Sole, ali vala, neka ti - sad ću te iscijedit na mrtvo dok te ne izmorim! Mrš! Ti'š se meni inatit! Šta da sad radim s tobom, jebem li ti sunce bezobrazno - nisi se mogla javit prije no šta sam otišla do matičara, jel?" - Vidi je, đubre, nije se ni pokunjila. Šta će nemirna beštija, kad zna da ne mislim ozbiljno, "voli ona mene jako, nikad me ne bi ostavila, jer zna da bi je ja ubila". rofl Volim ja nju puno više, zna da bih da me ostavi, ubila djeličak sebe. Znatiželjo - ljubim te, priskrbila si mi najslađe zamislive muke.

Cvate li ga cvate moja seksualnost, na žalost moju, ne zaslugom mog zakonitog. Da se niste usudili znatno više od onoga što vam kažem - plodno tlo za uzgoj seksualnosti mi je, na sreću ili nereću, ali sigurno na opću frustraciju cijelog bića, pretežito virtualni svijet.
Pretežito, rekoh, nije da mi ni aureola lebdi nad tintarom. Otvaraju mi se novo-stari horizonti brzinom većom no što nespremno unutarnje oko može spoznati - zadrijemalo je i ono, umoreno običnim u minulim vremenima. Svaki put me takva priča zaboljela, ništa manje od nje nisam očekivala ni ovaj put - poniženje kao krunski dokaz samoživosti - i valja mi se kazniti - znatno jače od bilo čega za što bih sama imala hrabrosti. S oduševljenjem sam prigrlila novo, sve to nestalno i neartikulirano što mi se pružalo - svakom vašaru dođe kraj, svaki izlet u zemlju čudesa okonča se brutalnim buđenjem - plaši me taj moj Vječni sjaj nastranog uma.


Učinila sam nezamislivo, a što sam tek sve izrekla, za ime i bezimenje svega u što mislim da vjerujem - što li sam sve promislila!
Prljavo, prljavo neopisivo, nakaradno, ogavno, odvratno, neizvedivo, nastrano - za ime nagona u meni, kako me to promijenilo i oplemenilo - stid me, sramim se sebe pred sobom.

Nedavno mi je, u sitan sat, muž rekao: "Promijenila si se unazad godinu dana. Drugačije se šminkaš, drugačije lakiraš nokte, više posvećuješ pažnju odijevanju, drugačije reagiraš i zračiš, ljudi ti imaju potrebu posvećivati drugačiju pažnju, češće te trebaju..." Primijetio je, ponadala sam se da neće nanjušiti moj preobražaj.


"Samo oni koji redovito rade na čišćenju od društvene svijesti imaju priliku ne spavati puno i biti puni energije" - izrekao je jedan moj virtualni prijatelj. Sama nisam imala hrabrosti polaskati si toliko, ali sam si priznala u trenu da sam vjerovatno na proputovanju upravo kroz to iskustvo. Odbljesak svijeta u mojim očima se promijenio, osjetila sam njegovu bezgraničnu jednostavnost postojanja, zasule su me bjelodane neprikosnovene istine koje sam u trenu naučila razumijeti i izreći naglas, sa suzom u očima. Sve je mnogo lakše kad iz razumijevanja uspiješ bilo čemu nadijenuti pravo ime: ljubav se zove Ljubav, laž se zove Laž, bol se zove Bol - prekinula sam krug obmana, otvorila sam vrata istinama.


Ja se mogu promijeniti. Mogu živjeti iz svoje mašte, a ne iz sjećanja. Mogu se vezati za svoj neograničeni potencijal umjesto za ograničenu prošlost. Mogu postati vlastiti svoj stvaratelj. (Stephen R. Covey)


I tako sam se u mnogočemu prestala obmanjivati i potražila svoju zagubljenu stvaralačku moć, shvatila da mi je ponovno život u rukama, da smijem dobiti sve što tražim, da sam mnogo spremnija za život na ovoj planeti no što sam mislila i da produkti mojih ruku i moga uma smiju biti mnogo veći no što se očekuje. Obnavljam svoju snagu i liječim posrnulu zastranjelu sebe. Jednostavno, da parafraziram Kunderu, konj događaja nije bio dobro osedlan - zbacio me, razbila sam zube, ali me nagradio potresom mozga, a potres mozga voli rezultirati promjenama i to se i dogodilo.

Dogodilo se pomirenje, a iz podsvijesti sam u svijest transpalntirala svoje osobne neprikosnovene istine:
  • biološki svijet je jednostavan, nakon ovog života predstoji ništavilo kojeg me nije strah, ovaj je život moja jedina prilika i nisam ju spremna upropastiti zbog izmišljenog boljeg sutra
  • riječi su prazne ne popune li ih srazmjerna djela;
    cilj moga postojanja je ostaviti trag u ljudima oko sebe i tako kupiti
    vječnost u njima, čineći dobro, držeći do svoje riječi, ljubeći točno
    kako sam rekla, radeći točno kako sam naumila, slušajući više od onog
    što mi bližnji govore, stvarajući više no što se od mene očekuje
  • um je moje najveće oruđe i oružje; želim ga njegovati i okoristiti se njime koliko god da je to moguće
  • tijelo je moj hram;
    želim ga njegovati i vratiti mu djeličak onoga što zaslužuje; ono je
    moj medij za spoznavanje svijeta oko sebe, izvor boli koja osvješćuje i
    ugode koja tjera u euforiju
  • duh je moje utočište i bogatstvo; želim ga podijeliti s bližnjima na svoju sreću i njihovo dobro
  • moj rad je cijenjen onoliko koliko ga sama cijenim, a mene ne košta više od napora
  • ideje su najmoćnija stvaralačka energija na svijetu i manifestiraju se kako poželimo i kada smo ih spremni provesti u djelo
  • ljudi su najveća snaga koju poznajem, a iskrena veza s njima daje mi mogućnost da osnažim sebe


Einsteinu se pripisuje izreka da ne možemo riješiti problem na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili. To je posebno primjenjivo na odnose i emocionalne probleme, kao i životne okolnosti koje stvaramo. Promijenila sam svoje razmišljanje, počela sam mijenjati svoje tijelo, preostalo mi je još samo nešto s čime sam se morala izboriti - prije točno 7 dana izgovorila sam sudbonosno: "Želim razvod." I tako sam, svog sad skoro bivšeg supruga lišila supruge, posla i krova nad glavom, sredila mu otpremninu, civilizirano se dogovorila o nastavku priče... prijateljica je samo u nekom pripitom stanju izgovorila: "Ti ćeš se lakše i mirnije razvest, nego što si se udala." Ali to je sad neka nova borba, možda priča za neki novi post, ali koliko god da bolno zvučalo ovako rečeno, osjetila sam olakšanje kad mi je bićem provrela odluka porođena u suzama i dragom mi pomirdbenom osmjehu. I ne, neću sad blatit svoga supruga, pa makar samo i zato da ne bih blatila sebe pljujući po svom izboru - 9 godina suživota je imalo nemjerljivo mnogo lijepih strana, samo sam si priznala da mi u ovoj igri treba puno kooperabilniji suigrač. Kada budete spremni da zamijenite svoje iluzije stvarnošću, svoje snove činjenicama, tada ćete izaći na
pravi put. Tek će tada život dobiti smisao i postat će predivan.
Nisam imala hrabrosti, godinu dana se borim sa sobom, ne zamijeram si jer sam uložila trud, čestitam si jer sam vidjela istinu. Vrijeme je za moju nagradu.

Sve se pomalo svodi na dozu egoizma i reklamni jingle poput: "Jer vi to zaslužujete", ali kad je istina da zadovoljan možeš pružati mnogo više ljudima oko sebe i pitala sam, davila i kumila svemir da mi dodijeli što me spada i što tražim.... ma lažem, zapovijedila sam mu, a u zalog mu dala sebe - i dobit ću točno ono što sam si zacrtala!

P.S.: Usrdno molim svekoliko čitateljstvo da ovaj post tretira kao tijek misli koji je nastajao u periodu od gotovo 2 mjeseca, što znači da su prilično očite i promjene raspoloženja i viđenja, a time zorno ilustriraju moj put.


12.07.2012., četvrtak

Ispovijest "ljubavniku na jednu noć i pol"

Znaš, posramio si me zaista, povrijedio si me istinski. Kompleksi su male životinje koje spavaju lakim snom, i najmanja sitnica ih može oteti potisnutoj podsvijesti, ali ego je mnogo veća ala, bahata, samoživa i još je jednom dobila bitku. Ali kako je samo zapeklo, toliko da sam se urušila za tren. Iz kako samo ispraznih stvari može do mene doprijeti bol. Isprazne su možda drugima kad bolje razmislim, meni očito nisu bile, jer bih sada za vrela dana, na otkrivajućem danjem svjetlu, bila sabrana i prisutna, a ja ne mogu sakrit suze i sklanjam se od pogleda kako bih u nekom kutu dalekom od svih zalizala rane.

Da, zaspao si, nisi se javio - ipak me nisi dovoljno željno iščekivao izgleda. Možda si odlučio biti zloban - neka ti, povrijedio si me, ali kao ni mnogi prije tebe, tako ni ti me nećeš naučiti nepovjerenju spram ljudi - to nije naivnost, to je moja odluka - prave stvari se žive samo u punom povjerenju. Povjerenje može iscuriti u nepovrat kao pijesak u klepsidri razbijena dna, ili kao ovaj put može prsnuti kao žuć i prosuti zarazni bolni otrov. Možda pogled laže. Bolno bi mi bilo to saznanje jer za svoj sam pogled sigurna da to ne može i zato ću i dalje ljude gledati u oči - ako se uspijem okupati u nečijem pogledu, kao u tvom, odmah, čim smo se upoznali, znači da sam svjesno odlučila podijeliti svoje unutarnje "ja" i davno sam se zavjetovala da me toga nikad neće biti strah - želiš poviriti u mene, iskreno i djetinje? Gledaj, upijaj, čeprkaj, pomazi, povrijedi - dopustila sam ti, nije me strah. Želiš biti prijetvoran lažov... možda pretjerujem... možda si samo indolentni slatkorječivi gaduljak sposoban uživati u trenutku na božanstvene načine - budi! Bio si! Ionako su poniženje i bol sastavni dio svih vrijednih doživljaja. Provoditi život u bježanju od boli zaslužuje samilost, pa sam se naučila ju prihvatiti i pustiti joj da me rani i oplemeni - nikad me neće zatrovati - kad je već ovaj život jedini, i nakon njega slijedi ništavilo, živjet ću taj jedan u potpunosti.... kad sam to shvatila, ništavilo je nestalo u beskraju, a strah je prerastao u svjesno prihvaćanje svijeta oko sebe - bilo mi je lijepo, bilo mi je ogavno bolno na tren - a ja kakva sam, pamtim samo sretne dane i ne znam se igrati "malog Werthera" - majčica Zemlja je prelijepa da bih kročila njome zatvorena u sebe.

Da si me samo vidio. Sati slatko-gorkog iščekivanja do zadanog vremena, djetinji osmjeh i kurvinska želja, naježena, ustreptala - psihodelija čista, oduševljene svjetlo i blještavo naivna čista srca - orgazam duše! Oh, kako mi je bilo dobro. I onda polazak, potisnuta bojazan i na kraju telefonski poziv u prazno. Rekla sam ti, Nada je oživotvorila svu moju požudu i sreću u mom nasmijanom i vedrom liku, tih nekoliko sati iščekivanja sam bila 100 put veća od života samog. Gotovo da ne mogu povjerovati da me svemir nije nagradio - pa sram ga bilo! I onda po enti put dokaz - slobodni pad bez padobrana, raširenih ruku - s vrtoglavih vrhunaca sreće i oduševljenja do jednog od već iskušanih dna - poniženje, razočarenje. Baš kako sam ti napisala, zapalila sam cigaretu na parkingu ispod tvoje kuće, u svega par minuta s njom je dogorila i Nada. Pušila sam sporo, uprta suzna pogleda u praznu cestu, mobitel je šutio. Dokazalo se ponovno - Nada je sadistička kurvetina! Srećom od kuće su me dijelili neki kilometri, dovoljni da brzinski properem dušu kojom suzom i tihim jecajem. Sjela sam u spavaćici na terasu, zapalila cigaretu, zagasila mobitel, u mrak uprt mutan pogled "sužen među trepavicama" i onda se pojavio on - posramljeni, pomirdbeni osmjeh kroz suze, a vani kao naručeni jaki vjetar koji me tjera na spavanje i fijuče dovoljno glasno da bi mi sakrio povremeno šmrcanje kad se uvučem u krevet.

Jutros sam upalila mobitel, pa eto... što da ti kažem srećo. Dobro jutro i tebi. Znaš, ja sam takva, kad mi se nešto događa što me tjera u delirij, ne postoji ništa veće od toga. Jel to djetinje? Ma je, znam. Jel pretjerujem? Sigurna sam - ali pretjerivanje je nešto u čemu sam tako jebeno dobra. I unatoč svemu, reći ću ti: baš si bio dobar! Ako može, nek ti ego naraste još malo, za tu prvu noć, tih par sati, baš si zavrijedio svaku pohvalu. Lijepo mi je bilo kupati se u tvom pogledu, osjećati svaki trzaj, nalete strasti, igrati se s tobom, bio si baš dobar! Bio bi nenadjebiv da držiš do riječi, ali i dalje, upisao si se u "Klub 2" - proširila sam članstvo. Kupio si vječnost kod mene, ako ti to išta znači, žao mi je što si uzeo povratnu kartu tako brzo, ali što sad. Ne žalim. Naprotiv, hvala. I mogao bi zamijenit Clooney-a kad god poželiš, jednako si šarmantan i dobar glumac. I rekla bih ti još štošta o tom prvom susretu, ali ipak, toliko hvale nakon jučer, nisi zavrijedio.

Sad me boliš, jako. Tuckam tu i vadim se na hunjavicu ako mi se netko zagleda u oči. Mislim da mi treba bačva dvokomponentnog epoxy-ja, a i ponešto kitova i silokona da polijepim i sastavim poraspadane komadiće - ajd, barem ih nisam pogubila po cesti k'o stari Fiat. Znaš onaj vic: "Kako najbrže do dijelova za Fiat-a? Samo voziš neko vrijeme iza istog takvog." Opet sam si dokazala - hedonizam je izvor najvećih boli. Ljubim te u obraz, nasmiješena, makar te imam potrebu poljubit u čelo kao u mafijaškom filmu i izvadit .45-kalibarsku Berettu - ozbiljno oružje za pružanje ozbiljne boli, a sve zbog pružanja ozbiljne boli, ali svejedno, primila bih te za potiljak, uvukla prste u mekanu prosjedu grivu i "bušnula" te u obraz uz teatralni okret na peti i razmahane bokove dok ti pokazujem dupe. Ajd bok stari, moram ić.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se