Dnevnik malog bonvivana

12.07.2012., četvrtak

Ispovijest "ljubavniku na jednu noć i pol"

Znaš, posramio si me zaista, povrijedio si me istinski. Kompleksi su male životinje koje spavaju lakim snom, i najmanja sitnica ih može oteti potisnutoj podsvijesti, ali ego je mnogo veća ala, bahata, samoživa i još je jednom dobila bitku. Ali kako je samo zapeklo, toliko da sam se urušila za tren. Iz kako samo ispraznih stvari može do mene doprijeti bol. Isprazne su možda drugima kad bolje razmislim, meni očito nisu bile, jer bih sada za vrela dana, na otkrivajućem danjem svjetlu, bila sabrana i prisutna, a ja ne mogu sakrit suze i sklanjam se od pogleda kako bih u nekom kutu dalekom od svih zalizala rane.

Da, zaspao si, nisi se javio - ipak me nisi dovoljno željno iščekivao izgleda. Možda si odlučio biti zloban - neka ti, povrijedio si me, ali kao ni mnogi prije tebe, tako ni ti me nećeš naučiti nepovjerenju spram ljudi - to nije naivnost, to je moja odluka - prave stvari se žive samo u punom povjerenju. Povjerenje može iscuriti u nepovrat kao pijesak u klepsidri razbijena dna, ili kao ovaj put može prsnuti kao žuć i prosuti zarazni bolni otrov. Možda pogled laže. Bolno bi mi bilo to saznanje jer za svoj sam pogled sigurna da to ne može i zato ću i dalje ljude gledati u oči - ako se uspijem okupati u nečijem pogledu, kao u tvom, odmah, čim smo se upoznali, znači da sam svjesno odlučila podijeliti svoje unutarnje "ja" i davno sam se zavjetovala da me toga nikad neće biti strah - želiš poviriti u mene, iskreno i djetinje? Gledaj, upijaj, čeprkaj, pomazi, povrijedi - dopustila sam ti, nije me strah. Želiš biti prijetvoran lažov... možda pretjerujem... možda si samo indolentni slatkorječivi gaduljak sposoban uživati u trenutku na božanstvene načine - budi! Bio si! Ionako su poniženje i bol sastavni dio svih vrijednih doživljaja. Provoditi život u bježanju od boli zaslužuje samilost, pa sam se naučila ju prihvatiti i pustiti joj da me rani i oplemeni - nikad me neće zatrovati - kad je već ovaj život jedini, i nakon njega slijedi ništavilo, živjet ću taj jedan u potpunosti.... kad sam to shvatila, ništavilo je nestalo u beskraju, a strah je prerastao u svjesno prihvaćanje svijeta oko sebe - bilo mi je lijepo, bilo mi je ogavno bolno na tren - a ja kakva sam, pamtim samo sretne dane i ne znam se igrati "malog Werthera" - majčica Zemlja je prelijepa da bih kročila njome zatvorena u sebe.

Da si me samo vidio. Sati slatko-gorkog iščekivanja do zadanog vremena, djetinji osmjeh i kurvinska želja, naježena, ustreptala - psihodelija čista, oduševljene svjetlo i blještavo naivna čista srca - orgazam duše! Oh, kako mi je bilo dobro. I onda polazak, potisnuta bojazan i na kraju telefonski poziv u prazno. Rekla sam ti, Nada je oživotvorila svu moju požudu i sreću u mom nasmijanom i vedrom liku, tih nekoliko sati iščekivanja sam bila 100 put veća od života samog. Gotovo da ne mogu povjerovati da me svemir nije nagradio - pa sram ga bilo! I onda po enti put dokaz - slobodni pad bez padobrana, raširenih ruku - s vrtoglavih vrhunaca sreće i oduševljenja do jednog od već iskušanih dna - poniženje, razočarenje. Baš kako sam ti napisala, zapalila sam cigaretu na parkingu ispod tvoje kuće, u svega par minuta s njom je dogorila i Nada. Pušila sam sporo, uprta suzna pogleda u praznu cestu, mobitel je šutio. Dokazalo se ponovno - Nada je sadistička kurvetina! Srećom od kuće su me dijelili neki kilometri, dovoljni da brzinski properem dušu kojom suzom i tihim jecajem. Sjela sam u spavaćici na terasu, zapalila cigaretu, zagasila mobitel, u mrak uprt mutan pogled "sužen među trepavicama" i onda se pojavio on - posramljeni, pomirdbeni osmjeh kroz suze, a vani kao naručeni jaki vjetar koji me tjera na spavanje i fijuče dovoljno glasno da bi mi sakrio povremeno šmrcanje kad se uvučem u krevet.

Jutros sam upalila mobitel, pa eto... što da ti kažem srećo. Dobro jutro i tebi. Znaš, ja sam takva, kad mi se nešto događa što me tjera u delirij, ne postoji ništa veće od toga. Jel to djetinje? Ma je, znam. Jel pretjerujem? Sigurna sam - ali pretjerivanje je nešto u čemu sam tako jebeno dobra. I unatoč svemu, reći ću ti: baš si bio dobar! Ako može, nek ti ego naraste još malo, za tu prvu noć, tih par sati, baš si zavrijedio svaku pohvalu. Lijepo mi je bilo kupati se u tvom pogledu, osjećati svaki trzaj, nalete strasti, igrati se s tobom, bio si baš dobar! Bio bi nenadjebiv da držiš do riječi, ali i dalje, upisao si se u "Klub 2" - proširila sam članstvo. Kupio si vječnost kod mene, ako ti to išta znači, žao mi je što si uzeo povratnu kartu tako brzo, ali što sad. Ne žalim. Naprotiv, hvala. I mogao bi zamijenit Clooney-a kad god poželiš, jednako si šarmantan i dobar glumac. I rekla bih ti još štošta o tom prvom susretu, ali ipak, toliko hvale nakon jučer, nisi zavrijedio.

Sad me boliš, jako. Tuckam tu i vadim se na hunjavicu ako mi se netko zagleda u oči. Mislim da mi treba bačva dvokomponentnog epoxy-ja, a i ponešto kitova i silokona da polijepim i sastavim poraspadane komadiće - ajd, barem ih nisam pogubila po cesti k'o stari Fiat. Znaš onaj vic: "Kako najbrže do dijelova za Fiat-a? Samo voziš neko vrijeme iza istog takvog." Opet sam si dokazala - hedonizam je izvor najvećih boli. Ljubim te u obraz, nasmiješena, makar te imam potrebu poljubit u čelo kao u mafijaškom filmu i izvadit .45-kalibarsku Berettu - ozbiljno oružje za pružanje ozbiljne boli, a sve zbog pružanja ozbiljne boli, ali svejedno, primila bih te za potiljak, uvukla prste u mekanu prosjedu grivu i "bušnula" te u obraz uz teatralni okret na peti i razmahane bokove dok ti pokazujem dupe. Ajd bok stari, moram ić.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se