Dnevnik malog bonvivana

28.07.2012., subota

Rabijatni zvuci preobražaja ili kako sam se razvela od muža

''Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha." - Ivo Andrić


Mijenjam se. U agoniji spoznajem sebe i mazohistički uživam u svojoj sitnoj osobnoj patnji. Zato sam i počela pisati, "to get it out of my system". Uporno odgađam ovaj post, rastežem ga već više od dva mjeseca, pratim budnim okom znanstvenika promjene u i na sebi i čekam da mi postanu kristalno jasne, ali preobražaj je dug i mučan, ne nazirem mu skori kraj - započela je sezona lova na samu sebe.

Bližnji prvo primjećuju po izboru glazbe, moji demoni trgaju meso i kožu na sav glas... podsmjehujem se sama sebi, k'o tinejdžerka se ponašam, bezglavo, opet... time to feed the monster:

 






Nisam sposobna svome stanju uma i duha nadijenuti pravo ime; ono je sklop spoznaja, htijenja, želja, poraza i pobjeda. Naivno sam se ponadala, kao kakva praznovjerna babuskara, da je to početak vladavine podznaka mome horoskopskom znaku, koja, kažu upućeni, započinje negdje s osvitom tridesete. Tko zna, možda imaju pravo, jer ono što me spopada
nije drugo do li dekadentni hedonizam koji stremi ka svom eksplozivnom vrhuncu i apsolutno prizemljenje bez trunke mistike. Prema riječima istih upućenih, osnovne crte rogatog tvrdoglavog goveda, kojeg u putešestvijama navodi ćoravi streličar koji uspije nanišanit svako sranje u koje mogu upast. Ma nek se vesele i dokoni astrolozi, pa nek je po njihovom, ali kad bi bilo tako jednostavno, ovaj post bih mogla bez razmišljanja zaključiti ovdje.



Privatna seksualna revolucija, 2. dio


Prošla je godina dana od kad sam u sebi oživjela neki novi, a opet poznat mi, nemir - privatna seksualna revolucija, 2. dio. Prvi dio sam odradila zaigrano, poluodgovorno uz veliko učešće sreće, u godinama kada se to i očekuje, i tu nije bilo misterije ni grizodušja: bilo je veselo, bestidno, iluminirajuće, ponižavajuće - potuno iskustvo koje sam mogla otrpiti u tako ranim godinama. I nakon nekog vremena sam se krenula "kućit" i veselja su bila nova, znatiželja je jenjavala, naizgled je utrnula. E pa sad ti kažem oči u oči: "Znatiželjo, ponovno me nisi razočarala, đubre prijetvorno, pridrijemala si, jel?! Znala sam da ćemo se ponovno sresti - jest da nam je susret djelovao kao lančani sudar u kolovozu na Autostradi del Sole, ali vala, neka ti - sad ću te iscijedit na mrtvo dok te ne izmorim! Mrš! Ti'š se meni inatit! Šta da sad radim s tobom, jebem li ti sunce bezobrazno - nisi se mogla javit prije no šta sam otišla do matičara, jel?" - Vidi je, đubre, nije se ni pokunjila. Šta će nemirna beštija, kad zna da ne mislim ozbiljno, "voli ona mene jako, nikad me ne bi ostavila, jer zna da bi je ja ubila". rofl Volim ja nju puno više, zna da bih da me ostavi, ubila djeličak sebe. Znatiželjo - ljubim te, priskrbila si mi najslađe zamislive muke.

Cvate li ga cvate moja seksualnost, na žalost moju, ne zaslugom mog zakonitog. Da se niste usudili znatno više od onoga što vam kažem - plodno tlo za uzgoj seksualnosti mi je, na sreću ili nereću, ali sigurno na opću frustraciju cijelog bića, pretežito virtualni svijet.
Pretežito, rekoh, nije da mi ni aureola lebdi nad tintarom. Otvaraju mi se novo-stari horizonti brzinom većom no što nespremno unutarnje oko može spoznati - zadrijemalo je i ono, umoreno običnim u minulim vremenima. Svaki put me takva priča zaboljela, ništa manje od nje nisam očekivala ni ovaj put - poniženje kao krunski dokaz samoživosti - i valja mi se kazniti - znatno jače od bilo čega za što bih sama imala hrabrosti. S oduševljenjem sam prigrlila novo, sve to nestalno i neartikulirano što mi se pružalo - svakom vašaru dođe kraj, svaki izlet u zemlju čudesa okonča se brutalnim buđenjem - plaši me taj moj Vječni sjaj nastranog uma.


Učinila sam nezamislivo, a što sam tek sve izrekla, za ime i bezimenje svega u što mislim da vjerujem - što li sam sve promislila!
Prljavo, prljavo neopisivo, nakaradno, ogavno, odvratno, neizvedivo, nastrano - za ime nagona u meni, kako me to promijenilo i oplemenilo - stid me, sramim se sebe pred sobom.

Nedavno mi je, u sitan sat, muž rekao: "Promijenila si se unazad godinu dana. Drugačije se šminkaš, drugačije lakiraš nokte, više posvećuješ pažnju odijevanju, drugačije reagiraš i zračiš, ljudi ti imaju potrebu posvećivati drugačiju pažnju, češće te trebaju..." Primijetio je, ponadala sam se da neće nanjušiti moj preobražaj.


"Samo oni koji redovito rade na čišćenju od društvene svijesti imaju priliku ne spavati puno i biti puni energije" - izrekao je jedan moj virtualni prijatelj. Sama nisam imala hrabrosti polaskati si toliko, ali sam si priznala u trenu da sam vjerovatno na proputovanju upravo kroz to iskustvo. Odbljesak svijeta u mojim očima se promijenio, osjetila sam njegovu bezgraničnu jednostavnost postojanja, zasule su me bjelodane neprikosnovene istine koje sam u trenu naučila razumijeti i izreći naglas, sa suzom u očima. Sve je mnogo lakše kad iz razumijevanja uspiješ bilo čemu nadijenuti pravo ime: ljubav se zove Ljubav, laž se zove Laž, bol se zove Bol - prekinula sam krug obmana, otvorila sam vrata istinama.


Ja se mogu promijeniti. Mogu živjeti iz svoje mašte, a ne iz sjećanja. Mogu se vezati za svoj neograničeni potencijal umjesto za ograničenu prošlost. Mogu postati vlastiti svoj stvaratelj. (Stephen R. Covey)


I tako sam se u mnogočemu prestala obmanjivati i potražila svoju zagubljenu stvaralačku moć, shvatila da mi je ponovno život u rukama, da smijem dobiti sve što tražim, da sam mnogo spremnija za život na ovoj planeti no što sam mislila i da produkti mojih ruku i moga uma smiju biti mnogo veći no što se očekuje. Obnavljam svoju snagu i liječim posrnulu zastranjelu sebe. Jednostavno, da parafraziram Kunderu, konj događaja nije bio dobro osedlan - zbacio me, razbila sam zube, ali me nagradio potresom mozga, a potres mozga voli rezultirati promjenama i to se i dogodilo.

Dogodilo se pomirenje, a iz podsvijesti sam u svijest transpalntirala svoje osobne neprikosnovene istine:
  • biološki svijet je jednostavan, nakon ovog života predstoji ništavilo kojeg me nije strah, ovaj je život moja jedina prilika i nisam ju spremna upropastiti zbog izmišljenog boljeg sutra
  • riječi su prazne ne popune li ih srazmjerna djela;
    cilj moga postojanja je ostaviti trag u ljudima oko sebe i tako kupiti
    vječnost u njima, čineći dobro, držeći do svoje riječi, ljubeći točno
    kako sam rekla, radeći točno kako sam naumila, slušajući više od onog
    što mi bližnji govore, stvarajući više no što se od mene očekuje
  • um je moje najveće oruđe i oružje; želim ga njegovati i okoristiti se njime koliko god da je to moguće
  • tijelo je moj hram;
    želim ga njegovati i vratiti mu djeličak onoga što zaslužuje; ono je
    moj medij za spoznavanje svijeta oko sebe, izvor boli koja osvješćuje i
    ugode koja tjera u euforiju
  • duh je moje utočište i bogatstvo; želim ga podijeliti s bližnjima na svoju sreću i njihovo dobro
  • moj rad je cijenjen onoliko koliko ga sama cijenim, a mene ne košta više od napora
  • ideje su najmoćnija stvaralačka energija na svijetu i manifestiraju se kako poželimo i kada smo ih spremni provesti u djelo
  • ljudi su najveća snaga koju poznajem, a iskrena veza s njima daje mi mogućnost da osnažim sebe


Einsteinu se pripisuje izreka da ne možemo riješiti problem na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili. To je posebno primjenjivo na odnose i emocionalne probleme, kao i životne okolnosti koje stvaramo. Promijenila sam svoje razmišljanje, počela sam mijenjati svoje tijelo, preostalo mi je još samo nešto s čime sam se morala izboriti - prije točno 7 dana izgovorila sam sudbonosno: "Želim razvod." I tako sam, svog sad skoro bivšeg supruga lišila supruge, posla i krova nad glavom, sredila mu otpremninu, civilizirano se dogovorila o nastavku priče... prijateljica je samo u nekom pripitom stanju izgovorila: "Ti ćeš se lakše i mirnije razvest, nego što si se udala." Ali to je sad neka nova borba, možda priča za neki novi post, ali koliko god da bolno zvučalo ovako rečeno, osjetila sam olakšanje kad mi je bićem provrela odluka porođena u suzama i dragom mi pomirdbenom osmjehu. I ne, neću sad blatit svoga supruga, pa makar samo i zato da ne bih blatila sebe pljujući po svom izboru - 9 godina suživota je imalo nemjerljivo mnogo lijepih strana, samo sam si priznala da mi u ovoj igri treba puno kooperabilniji suigrač. Kada budete spremni da zamijenite svoje iluzije stvarnošću, svoje snove činjenicama, tada ćete izaći na
pravi put. Tek će tada život dobiti smisao i postat će predivan.
Nisam imala hrabrosti, godinu dana se borim sa sobom, ne zamijeram si jer sam uložila trud, čestitam si jer sam vidjela istinu. Vrijeme je za moju nagradu.

Sve se pomalo svodi na dozu egoizma i reklamni jingle poput: "Jer vi to zaslužujete", ali kad je istina da zadovoljan možeš pružati mnogo više ljudima oko sebe i pitala sam, davila i kumila svemir da mi dodijeli što me spada i što tražim.... ma lažem, zapovijedila sam mu, a u zalog mu dala sebe - i dobit ću točno ono što sam si zacrtala!

P.S.: Usrdno molim svekoliko čitateljstvo da ovaj post tretira kao tijek misli koji je nastajao u periodu od gotovo 2 mjeseca, što znači da su prilično očite i promjene raspoloženja i viđenja, a time zorno ilustriraju moj put.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se