Dnevnik malog bonvivana

26.05.2012., subota

Vječni sjaj nastranog uma



“A dirty mind is a terrible thing to waste.”

Možda samo primjećujem detalje, možda se samo igram s njima interpretirajući im skriveni smisao, možda sam samo luda nedoxebana baba, štogod... Seksualnost mi je uvijek bila jedan od vršnih pokazatelja inteligencije, vrsta umjetnosti u kojoj se, kao u natjecanju, odmjeravaju snage suprotstavljenih: domišljatost, karakter, htijenje, želja.... i tako do u nedogled.

Lagala bih kad bih rekla da mi iskustvo nije koloritno, zanimljivo i neobično. Uvijek sam seksu pristupala naprosto bestidno otvoreno, toliko da sam se, u djeličcima zadanog vremena, osjetila potpuno ukaljanom i posramljenom na sudu pred samom sobom. S druge strane, sada, kad se osvrnem na svoju zaigranu prošlost, a i komadić sadašnjosti, shvaćam da žalim samo jednom, zbog glupog, običnog i besciljnog odnosa.

Nejasni su mi ljudi koji ne znaju uživati i pružati užitak, ljudi koji su toliko zasićeni sobom, da se ne znaju prepustiti krunskom od užitaka u kojem mogu doći tako blizu božanskom i punom. Ili pak oni, koji u strahu od metafizičke kazne koju bi mogli proživljavati, se ne otimaju i ne bore, pa čak ni ne bune, što im je tjelesno savršenstvo spoja uprljano naučenim moralom... bez da trepnu, i da se zapitaju, da li je iskustvo možda vrijedno boli.

Nikada me nije bilo strah posljedica. Svjesna sam koliko bih si uskratila da sam tako razmišljala. "Da mi je ova pamet, a one godine." - pa neeee! Ne! Zašto bih si uskratila što mi godi, zašto bih gušila želju- odbijam! Želim želji dati krila, svijet postaje lagodno mjesto onda, a postojanje ima, onu filmsku, "nepodnošljivu lakoću".

Seks je božanstvena igra, na čijoj nacifranoj i sirovoj, eksplicitnoj ambalaži piše: "Igra za svih: debele, mršave, priglupe, lumene, vjernike, probisvjete i kockare." Zaigram se često, pa bacim oko na šaroliku poplavu besplatne pornografije na virtualnim poljanama, za nas drkadžije. Što smo li si samo napravili. Seks je jedna najprirodnija stvar na svijetu, a mi ju u javnosti cenzuriramo, dok u mraku svog sobička puštamo ju da, uvjetovani slikom o dobroj jebačini, indoktrinirano divlja. Podsjeća me na jednu epizodu Zvjezdanih staza, kada je kapetanica Janeway kročila na prijateljski planet, pun neobično dragih, sabranih i stabilnih nasmijanih ljudi sa telepatskim sposobnostima, svega, naoko sretnih. Na planetu je bilo zabranjeno promišljati nasilne misli, pa se čak smatralo i zločinom, a među snalažljivijim telepatima, procjetalo je tržište nasilne misli, jer su u njima doživljavali ugodu. Cenzuriranje prirodnog i ljudskog, posredstvom nametnutih neprirodnih pravila, je najveći zločin u povijesti čovječanstva - put ka otuđenju, put ka sigurnom gubitku osnovnih karakteristika vrste i plodno tlo za uzgoj najnižih zamislivih poriva, a samozvani proroci i spasitelji za bespuća povodljivih umova, najveći su zločinci.

Kanoni za dobar seks koje nam serviraju su naprosto smiješni: oskudno zadovoljenje karnalnog i izostanak zadovoljenja uma. Ravno nakon prvog izleta u mutne vode ugode, postalo mi je jasno da um traži svoj, najveći dio kolača. Naglo se preda mnom otvorio sasvim drugačiji horizont, kojem je teško nazrijeti i početak i kraj - shvatila sam da je to još jedan vid zabave, poligona za treniranje izdržljivosti, razuma, trpljenja ugode i boli, nepresušno vrelo mogućnosti kojima samo treba, ponekad sam, ponekad posredstvom drugih, udahnuti snagu da otprhnu daleko van nazrivih zamišljenih granica.

Lako je i ugodno živjeti u svijetu kojem najčešće ne vidiš granice i hrabro kročiš tražeći nove doživljaje, bez straha po srce, koje se, ionako, uvijek može oporaviti - sa svime razumskim što si si uskratio, gubiš šansu da uznapreduješ i oplemeniš se. Da, seksualnost može nositi napredak i bogatstvo svemiru u nama, može nas natjerati da maštu bacimo slobodnim padom s litice običnog, može nas natjerati da kročimo u crnilo u nama i naslađujemo se u svijetu lišenom morala koji nas sputava, jer ne dolazi iz nas samih. Tren kad se rađa potreba za "izmaštanjem" gotovo fizički neizvedivog, tren je kad su mašti gromko i nasilno niknula krila i svijet u nama i oko nas više nikada neće biti isti. To je tren kada otkriješ da u tvojoj nutrini nastaju ožiljci koji nikada ne zarastaju i ljubiš ih istinski u svoj njihovoj božanstvenoj boli - donio si na svijet novu vrstu sebe, porodio si nastranost.

Demonizirana, životinjska strana se odjednom iskobeljala na svjetlo dana i udahnula zraka u bolnom kriku koji odjekuje cijelim mojim bićem - ponovno sam rođena, perverzna i prljava. Neobuzdiva potreba da zadovoljiš porive svojih demona pritišće te silovito, stvari oko tebe poprimaju drugo, punije obličje, odjednom te proganjaju slike skrivene iza vidljivog, misli iza rečenog, prljavština ispod površine, kopka te najgora od najgorih znatiželja - ona znatiželja koja zna samo za realizaciju, kakvu takvu - sve manje od toga je premalo. Svijest počinju nagrizati crvi iz podsvijesti, zagađuju i razlažu privide na esencijalno, neizbrisivo i iskonski, ispravljaju ti percepciju nakaradnog svijeta oko tebe. Pišem malo u prvom, malo u trećem licu... na zadaćnici iz hrvatskog ne bih zavrijedila ni dvojku, ali ovo je samo moj meandar misli - oslobađam misli na virtualnu slobodu, polako i temeljito.

Zabavljena sam, istinski, istraživanjem same sebe. Iznenađujem se svakodnevno, pitam se kada ću dotaknuti moralno dno, pitam se ima li ga uopće kad su mi misli, riječi i djela kročila neslućeno daleko - trnovit je put do zadovoljenja. Zabavljam se temeljitom preobrazbom u kojoj životarim, i sve drugo, ono javno, radim usputno, ali dobro, da bih si kupila prostora za proživljavanje metamorfoze svijesti. Već sam se nekoliko puta susrela sa ovakvom "ja" koja seksualnost koristi kao okidač, a skroviti virtualni svijet kao medij za osvješćivanje. Upadam s namjerom u sve stupice koje si postavljam, čisto da provjerim kako ću se oteti porivu da udovoljim neumornoj beštiji u sebi, i između uspona i padova, sladim se produktima svoga podraženog podivljalog uma koji krade podsvijesti naprosto skandalozne ideje i presađuje ih u svijest. Svijest je prokleta - traži bjelodana rješenja, traži realizaciju i tjera me u izgon iz stvarnosti ostalih duša oko mene. Protjerana sam u svoj svijet, na moj zahtjev, i pronalazim suputnike na putovanju u brazdu koja se raskolila posred mene - ambis u kojem nam se pred nogama u znak dobrodošlice prostire crveni tepih posut čavlima.

Pogledam li u taj moj ponor želja, poriva i animalnih nagona, osjećam da oni istinski pripadaju meni, jer su nastali iz mene. Zgrozim se nad svojom izopačenošću s vremena na vrijeme dok tonem dublje u maštom nošenu paralelnu stvarnost koju sam primorana proživljavati pretežito sama. Otkrivenje mi je susresti slične ljude u virtuali, koji prihranjuju moj um, pa zajednički kreiramo buku misli i ideja iz kojih crpimo životnu snagu, gradimo svjesno nepostojeću intimu u kojoj dijelimo fizičke, duhovne, umne i fiziološke potrebe, bez trunčice ustezanja. Nezamislivo postaje intrigantno, bizarno pak uobičajeno, prljavo postaje vrhunac zamislive intimnosti, a zabranjeno u potpunosti izostaje - bezuvjetna sloboda bezgranične imaginacije i svega smjernica ka potpunom zadovoljenju, tijela, uma i duha.

Razdire me saznanje da je istomišljenika po pitanju spolnosti, gotovo nemoguće zamisliti za životnog partnera - sretni li su oni koji su se uspjeli susresti i spojiti unatoč tim potrebama, sretni smo svi mi, koji smo barem na djeličak vječnosti, uspjeli brutalno otvoreno i iskreno podijeliti svoje porive - tješi me što nisam jedina. Malo je ljudi sposobno igrati tako suptilnu igru, a da ne dozvole da im ona zagadi svakodnevicu, jer najviša istina u ovoj priči jest ta da ti se svakodnevica odvija u neprohodnoj šikari perverzija u kojoj vrebaš svaku potenciju za ispunjenje kako bi nahranio um - ovisnički zadaješ još jednu ranu svom jastvu, nadaš se još jednom ožiljku, još jednoj spoznaji, još, još, još...

Kad se prisjetim svih seksualnih iluminata s kojima sam imala sreću dijeliti, uzimati i davati, shvatim da su ostavili neizbrisiv trag i natjerali me da otvarim vrata osobnog pakla, i sada sam im zahvalna, jer se poznajem mnogo bolje. Oni su, zajedno sa mnom, držali dršku noža koja mi je zadala jedan od onih voljenih ožiljaka, kao što mladenci drže nož režući svadbenu tortu - ja s njima, u toj znakovitoj gesti, zaklinjući se na vječnu vjernost mašti. Onaj "aha efekt" kad shvatiš da je nešto izvedivo, da li samo u bespućima zaigranog nastranog uma, ili u polutami stvarnosti, uzbuđenje postiže vrhunac, želja postaje brutalna i glasna, realizacija postaje vatromet osjetila kojeg doživljavam djetinje čisto. Molit ću bližnje da mi propucaju glavu k'o starom konju, ako to prestanem doživljavati. Kad se sjetim te nekolicine ljubavnika i suputnika, spopadne me koktel osjećaja: sreća, nostalgija, zadovoljstvo i bijes; bijes što sam se svojom odlukom tome otrgnula i skovala si zlatni kavez, zatvor u kojem me mjesto kruhom i vodom, hrane uvriježenom nam monogamijom - tko zna što bih sada odabrala...

Ponekad bih si tako rado dala za pravo da budem iznad nametnutih mi moralnih zakona, nadvladavam porive i potrebe, svakim danom teže dobivam bitku, moji se desetkovani redovi svaku noć vraćaju u tabor, obeshrabreni, u strahu od možebitnog poraza, možda već sutra. Monogamija uprljana problemima, glavoboljom, kuhanjem ručka, pranjem veša, lišena strasti, tako isplanirana i rutinizirana - ubit će me, koštat će me glave - očajnički se borim, koljem rutinu kao mitsku neman - gubim bitku, mom je suborcu rutina zadala smrtonosne ozljede - nisam sigurna da imam snage za oboje, a tek sam objavila rat - loše mi se piše...

Tada tražim utočište u sebi i nalazim mir u nemirnom duhu i nastranom umu, igram se s vatrom, sad već na udaljenosti koja ne garantira nikakvu sigurnost, koketiram s griješnim, samo da provjerim da vatra u meni nije ugasla. Tješe me oni isti ljudi s kojima sam naoko dijelila samo svoj prljavi veš, a ustvari imali su prilike vidjeti kroz sve moje slojeve i opet su uspjeli razabrati, kad bi pomaknuli koprenu strasti i naboja, samo ono dobro, puno i čisto. Veseli me što zasigurno znam da sam svakom od njih pustila drugačiji, ali jednako bolan i dubok ožiljak i kad slučajno prelete prstima sjećanja preko njega, sjetit će se svoje tadašnje ekspanzije mašte, sa mnom.
- 01:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.05.2012., petak

Da je kuća dobra i vuk bi ju imao



Priznajem, praštajte mi pola u startu, jebivjetar sam po vokaciji. Pokojni stari je uvijek ponavljao: "Da je kuća dobra, i vuk bi ju imao." - o koliko stvari koje je govorio nisam zabilježila nijedan engram, ali ovu sam uzrečicu brzo prihvatila kao svoju. Naslijedila sam od staraca gen za "jebivjetrarenje i džabalebarenje" valjda, jer kad me zasvrbe stopala, moram im udovoljit, bar malo.

Ponekad se osjećam klaustrofobično u svom rodnom kraju, spopadne me osjećaj da me brda i more pritišću nemilice i samljet će me ako se ne pomaknem bar županiju dalje. Nemam velike prohtjeve, imam samo velike želje koje čekaju strpljivo u redu na šalteru kod tete Zlatne Ribice. Teta je divna, sve bi ih ispunila, ali me najčešće iz mog Ministarstva financija poliju lavorom hladne vode, i onda se rezignirano prepuštam ostvarivom - rijetki slučaj kad se uspijevam zadovoljiti manjim :P

Želje sam oplakala, vrijeme je za pokret! Gdje? Nebitno! Bitan je "muving"! Pristajem na sve: kava tri "sela" dalje, kupanje na najbližem otoku, proslava rođendana u vikendici u Gorskom kotaru, trodnevni ribolov u Dalmaciji, poslovni put u metropolu, samo me pusti da halapljivo žderačim kilometre. Usrećuje me lutanje, s ushićenjem svaki atom moga bića urla: "Jer ja sam skitnicaaaaa, ne drži me mjestoooo....", prije nekih putovanja ne mogu često oka sklopiti i cijelu noć preživljavam između jave i sna iščekivajući polazak, k'o osnovnoškolka pred ekskurziju.

I napokon.... napokon, kupim prnje, sve što se može izjaloviti ode baš tim tokom, a ja vršim brutalnu čistku nad bahatim problemima koji su se drznuli pojaviti baš kad ja negdje idem, kasnim svega adrenalina radi, sjedam u auto, vadim obaveznu opremu - cigarete i upaljač da budu dostupni nakon svega dva tapkanja blizu mjenjača, mobitel, Garmin čisto društva radi, još topao, friško zapržen CD da me hrani leitmotivima za ovo novo putovanje. I da, konačno, dokopala sam se otvorene ceste, gladna i presahla od želje da negdje idem. Gazim makinu nemilo, svega 10, 15 kilometara da se iživim, blendam k'o istinska balkanuša u lijevoj traci i u strahu pogledavam u retorvizor da li mi se približava nešto bjesnije od mene, ne d'o bog, nekakav presretač.

Adrenalin perucka, još jedan veseljak mi se prilijepio za guzicu, ali ne dam se... možda nisam najbrža, ali sam prva. I onda, dok mi se još tresu noge, kao nakon višestrukog orgazma, nadrogirana svojom dozom gluposti, dopustim svom limenom ljubavniku da uzme daha, otvaram prozor, palim cigaretu, tiho krstarim brzinom svega malo iznad propisa, gušta radi... i sad sam svoja. Bijedni li su moji suputnici, nema stajanja do odredišta, najdraži su mi kad svi pozaspu, onda se nikome ne jede, ne pije, ne piša, ne drka. Najbolje se putuje kad putuješ sam.

I stigla sam, sustigla sam svoje želje, odredište me dočekalo s veseljem, raširenih ruku, nisam kod kuće, otišla sam, oduševljena sam. Novo mjesto, nova zanimacija; izgnala sam iz sebe svaku otužnu primisao, problemi su skliznuli s mene kad sam izvukla ključ iz brave, sreća će me utopiti kao lavina, pogotovo ako me tu netko čeka - kristalno čista sreća.

Noćim u krevetu koji nije moj, koračam ulicama i proplancima koji nisu moji, uživam u onom u čemu nikad ne bih mogla kod kuće - uživam u tuđini. Sva osjetila rade kao sumanuta, doživljavam sitnice, uživam intenzivno u svim užicima i cijelo se vrijeme pribojavam kraja u malom, potisnutom, djeličku svijesti.

Kada moram spustit zastor na još jedno putovanje, hvata me očaj. Imam osjećaj da mi se nutrina buni i rida kao dijete koje se bacaka po podu trgovine igračkama nakon što je čulo "ne". Povratak kući je uvijek spor, kao da ću ga tako značajno odgoditi, tako sjetan, po povratku produžim na svega još jedno piće s društvom koje se gubi u nekom pubu, samo da se aklimatiziram na ideju da se moram vratiti kući. Naučila sam da je oporavak od putovanja jednako dugačak kao i putovanje samo, ali nikad nisam naučila cijeniti povratak i toliko ga mrzim da se gotovo s gnušanjem pitam jesam li išta stvorila kod kuće, kad se tome nemam potrebu vraćati.

Osjećam se prokletom zbog potrebe da lutam u malim dozama, ali često, osjećam se blaženo što me moj suprug razumije i pušta mi na volju da 4 ili 5 dana u tjednu izbivam iz kuće, da li uz kartanje i kavu, pijanku u četvrtak ili produženi vikend s babinjakom. Trebala bih mu dignuti spomenik što poštuje moju predimenzioniranu želju za slobodom bez obaveza; u tom sam pogledu istinski sretna žena.

Za dva dana idem na izlet, moje ushićenje je djetinje i nerazumno; okrenula bih planetu da mogu lutati, gazim sve prepreke pred sobom da bih mogla otputovati, boljet će me uvijek kad se budem morala vraćati i sve ću izlike naći da bih odgodila neizbježan povratak mjestu koje su me navikli da zovem dom. Ali nema veze, za dva dana ću se ponovno nahraniti, zasititi na neko kraće vrijeme... možda samo zavaravam svoju veliku bijesnu, vječito izgladnjelu, zvijer lutalicu.
- 03:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.05.2012., četvrtak

Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko...



Danas sam se spotaknula o jedan člančić, kaže ovako: "Najdublja stvarnost koje možemo biti svjesni je ona iz koje crpimo svoju moć. Za nekoga tko je svjestan samo materijalnog svijeta, moć je ograničena na materijalnu snagu, no na puno dubljem nivou nalazi se kreativna moć oblikovanja uma i tijela odnosno moć evolucije. Doći u dodir sa srži života, znači doći u dodir sa stvaralačkom moći svemira koja se izražava kroz našu osobnu kreativnost. Postoje tri sile koje prožimaju sav život: stvaranje, održavanje i umiranje." (QuantUM zona). Ok, ok, ovako povađeno iz konteksta mog tadašnjeg stanja svijesti, ne zvuči baš spektakularno... E! Jel se i vama događa da vas opere neko raspoloženje, pa zabrijete na nešto, pjesmu, knjigu, štogod, a kad vas prođe bude vas gotovo sram, ha? Nevermind, ubit će me digresije. Dakle, krenuh da se izrazim - jel vam se događa pokadkad da vam se cijeli svijet čini jasnim i zdravorazumskim, rješenja jednostavna i dostupna, a najveći dio ljudi oko vas uporno radi krivo? To je ono, kao kad pratiš neke političke izbore, pa ti se od svog "sjaja i bijeda kurtizana", onaj jedan učini manje kurvom, i zvuči tako jasno da normalan svijet glasa za njega... ali ne, ispijeni mozgovi su odlučili drugačije. Neću politiku u svoju butigu, još; nije o tome post, nego pitam se jesu ljudi ćoravi i blesavi da ne vide korak dalje od onog što im se tutne pod nos, ili sam samo ja luda?

Onaj članak s početka kaže dalje: "Ova tri-u-jednom inteligencija je ono na što pokušavamo utjecati kada svjesno oblikujemo život i naš je izbor koji od tih aspekata (kreacija, održavanje ili odumiranje) je dominantno. Imamo moć promijeniti ravnotežu tih snaga i dokle god kreiranje dominira našim postojanjem, mi ćemo rasti i razvijati se. Evolucija sprečava entropiju, propadanje i starenje. Najkreativniji ljudi bilo kojeg područja intuitivno se baziraju na ovom razumijevanju. Oni rastu s potpunom svjesnošću da su izvor svoje moći i bez obzira o kojem području se radi, općenito dijele određene osobine: u stanju su biti u kontaktu i uživati u tišini… povezani su i uživaju u prirodi… vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - pa, hmh, baš sam se našla nekako. Dobro, danas mi na kalendaru stoji: "Glumi ego-tripera", "cijenjeni Ego, smijem li Vam se obratiti sa Vi?" - nekad mi se samo čini da je svakodnevica teška, ali život na ovoj planeti može, uvjetno rečeno, biti vrlo ugodno iskustvo ako dopustiš da se tvoj mozak zabavlja sa špekuliranjem o onome što se nalazi u "backstage-u" života, iako nisi dobio VIP ulaznicu za druženje s, ne znam, Noamom Chomskym ili Davidom Ickeom. Molim, ustegnuti se od zaključka da imam neku bijesnu načitanost iza sebe - znanja primam pretežito neposredno upijanjem i koketiranjem s inim temama, ne gutanjem knjiga... osim kad me trebaju uspavat.

Svijet pisane riječi je ponekad smiješan, pretvorio se u pravu estradu, pa kad dođe na tržište pregršt smeća, okrznem se o njega sramežljivo, da me ne zarazi. Jesu to "Tajne Da Vincijevih kodova", koje su ti smiješne ako si s razumijevanjem progutao "Svetu krvi, sveti Gral", a s čuđenjem u šetnji kroz VBZ gledaš naslove kao "Tajna templara" i slične pizdarije koje poblesavljelo tržište pita ili pak nadri mudrosti iz pera Coelha na kojeg otkidaju curice. Da se razumijemo, ništa od toga nije uspjelo kupiti moju pozornost. Tako sam se okrznula i o "Tajnu" - naravno, dokumentarac samo - moja ljenost je moćna - i veli "Traži i bit će ti dano" - pa naravno, tko to još ne zna! Vježbam taj pristup od kad sam bila dijete, na svemu: tada sam kozmos tiho žicala da kum kad dolazi iz Austrije donese LEGO kockice, danas tako žicam parkirno mjesto točno ispred ulaza u poreznu, ili kumim svemir da mi dužnik uplati lovu taman dan prije nego što se moram otisnut na put... naravno, sve zadnji tren. Postoje stvari veće od mene, nije sve u mojoj moći, ali se barem u međuvremenu mogu zabavljat s malim stvarima, velike me ionako melju kao žrvanj... uostalom, kao i sve druge ljude.

Ajd, sad bez prenemaganja, prestajem se ispričavat zbog toga što pišem o sebi - krasno je kad naletiš na sebi slične umove koje se pogone na znatiželju - motori s unutarnjim izgaranjem :), opere me odmah neka glad: "Daaaaj mi da te upijem!", sličim na netopira pomalo. To su oni pojedinci koji te dotaknu, mada su samo na proputovanju kroz tvoj život, puštaju trag. Oni divni umovi koji oplemenjuju svojim postojanjem i sijevaju u bojama, prizivaju te k sebi humorom i čovječnošću, obasipaju te znanjem i daju ti svesrdno da od njih učiš, bez predrasuda, sve ima je nekako pojmljivo na prvu i nećeš ih vidjeti da mučno prežvakavaju knjige o samopomoći ili idu na tečajeve autogenog treninga. Ne mislim ni pod razno na zastrašujuće stručne ljude, lumene i genijalce - oni blješte monokromatski, najčešće nisu potpuni i nisu stvoreni za život ovdje... možda su tu da bi ga baš nama, nazovi "prilagođenima", olakšali život. Govorim o malim iluminatima, koji su svakodnevno sposobni posumnjati u sebe, ali zato ih ni minimalno ne jebu pitanja kao religija, smisao života, život poslije smrti ili to da im je potpuno jasno da je veliki komad dostupnog nam svijeta velika zavjera bez rješenja. Posebno me raduje kad u njima vidim snagu da se bore za svoju sudbinu i da ju oblikuju po svojim željama i prohtjevima, kad se dobrano potrude, naravno - bez uloženog truda, nema nagrade.

To su oni ljudi koje osjećam bliskima sebi, i imam sreću da sam njima okružena, jer me potiču da rastem kroz interaktivne procese, i to me veseli i zabavlja. Moćni i topli istovremeno, rođeni sa sviješću o kozmosu, a opet takvi lažovi spram sebe samih. Lažu se samo zato da prevare sami svoj um i natjeraju ga da se drži konvencija, ali znaju pritom da to ne ide tako, jer je istina drugačija. Govorim o ljudima, poput mene, koji su spremni istražiti najtamnije zakutke ljudske svijesti, bez straha na što će naići. Ne mogu zamisliti svijet, a ni sebe, bez da sam ih poznavala - natjerali su me da postanem tko jesam kroz uzajamno istraživanje i sakaćenje svijesti od svega suvišnog, nekad samo u cilju igre, samo da si zabave mozak.

Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko - ne mogu se ustegnuti, ni ako poželim - da, postoje bitnije stvari, da, primjenjivo je na sve što mogu zamisliti, ali najočitije je u muško-ženskim odnosima. I kada su površni, čisto prijateljski, ili pak naprosto bolno strastveni, uvijek mogu biti začinjeni - pričali li mi o mijenjaju distribucije, o partijani koju nismo godinama pohodili, o škampima na buzaru, putovanju bez plana i cilja, zadnjem skandalu u krugovima crkve ili pak o svjetskom poretku - sve može imati seksualne konotacije. Dvosmislenosti, stosmislenosti, fitness za mozak, kako bi rekao jedan moj virtualni poznanik - pročitaj moju priču između redova i igraj se sa mnom, zabava je zagarantirana. Radi mi što želiš da radim tebi, daj mi da ti usadim prljavu misao u um, koja će te progoniti... svega onako, usputno: "Ova prokleta FINA me već nastrano jebe...", "Ok, žao mi je, šta sad, želiš da kleknem u kut na kuruzu... ili možda brusni papir?", "Jbt kako je ovo dobro, za svršit!" - šta neki ljudi čuju iz ovoga? Apsolutno sve što sam rekla - svijest je zabavljena konverzacijom, podsvijest je zabavljena veselim slikama i scenarijima - bitno je samo posaditi misao u plodan "pomaknuti" um. Naravno, sve popraćeno bezobraznim pogledom koji prati reakcije i kurvinskim osmjehom.

Možda sam zato omiljena među muškarcima, i to mi odgovara. Kad malo proradi feromoni, sve je zabavnije. Ponekad se osjetim maaaalo droljasto, ali očistim si obraz već u sljedećem trenu, kad odgovorim na poslovni poziv na tečnom talijanskom i dogovorim u tri poteza šleper iz Cremone ili izjavim nešto tipa: "Nemaš beda, imam štelu na autootpadu, naći ćemo pumpu za servo ap-cap i još ti sredim 3 mjeseca garancije."

What the point of my trabunjanje? Shvatila sam da, ako ne zabavljam mozak, mogu si ga i propucat jer ničemu ne služi, osim preživljavanju, a to mi nekako, hmh... nije mi baš dovoljno. Da ponovim s početka: "...vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - ograniči um i umri, otvori ga i udahnut ćeš svijest i oživjet ćeš u svijetu novih boja. I da, boli, žari, zadovoljava, ispunjava, osakaćuje, baca u očaj, puni baterije, ispravlja percepciju - jednostavno, zabavlja me.

Btw., ono na vrhu je Luigi Serafini... muž me je neki dan upitao za kog vraga mi to visi u uredu i koji je uopće smisao. Odgovorila sam mu: "Pa možda nikakav, izveo je to MOŽDA SAMO ZATO JER MOŽE." "Zašto cijelu ulicu voziš na rikverc, umjesto da se tu okreneš?" - "Zato jer mogu."; "Zašto nosiš 4 vreće odjednom, a ne malo po malo?" - "Zato jer mogu."; "Daj, prestani igrat igricu, dok pišeš dopis i odgovaraš na telefon." - "Neću, radim to zato jer mogu."

Uzimati dnevno "zabavu za mozak"; preporučiva doza - PRETJERIVANJE!
- 11:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.05.2012., subota

Po vjeroispovjesti "hedonist", po nacionalnosti "lovac na doživljaje"

Blog sam zamislila nešto vedrije i razigranije, ali eto, kad mi je uvijek pisanje bilo ispušni ventil za trenutno stanje svijesti, neću razočarati sebe i iskoristit ću potrebu da pustim pisanog traga. Da, i mali bonvivani se posvađaju sami sa sobom, a iskreno rečeno, onako, "između mene i mene" čak i za te svađe je potrebno dvoje ponekad... je, je, zvuči besmisleno, ali kad te netko natjera da se suočavaš sa djeličcima sebe za koje si siguran da si ih dobro potisnuo, ubio i sakrio sve tragove, e pa baš tad se posvađam sama sa sobom.

I eto, baš zato sam tu, da u anonimnosti i "intimi virtualne javnosti" podijelim sebe, sve po malo - ono javno i dostupno i ono što je samo moje, a gricka unutra - to su moji mali demoni, za koje bih se donedavno zaklela da spavaju sigurnim tvrdim snom; ono - izvedeš ih povremeo u šetnju, daš im jest i oni su u miru - NJAAA! - GRIJEŠKA! - klinac spavaju! - gamad se probudi kad se najmanje nadaš i u napad, a taman sam se bila sposobna kladiti da sam se posložila! Brijem da će ovo ostati konstantna bitka.

Ali, da vam se kratko predstavim poštovana virtualna javnosti: ja sam mlada ženka kojoj će trideseta pokucat prilično brzo na vrata (ne, ne xebe me to, imam zanimljivijih egzistencijalnih kriza), udana sam relativno kratko za mužjaka za kojeg sam još uvijek prilično sigurna zašto sam odlučila s njim provodit vrijeme "til death tear us apart.. bla bla" i nakon 8 godina provedenih zajedno, što u vezi, što u braku mogu reći da mi je "neloše" i da sam načelno zadovoljna. Načelno, da... jer neke stvari štimaju super, s nekima sam se pomirila, neke su se popravile, s nekima ne mogu živjeti, neke su me zatekle i iznenadile, ali zaista mogu reći da sam zadovoljna. Radim posao kojeg volim i sama sam sebi šef, sama odgovorna za svoje uspjehe i padove, imam drage ljude oko sebe za koje znam da bi stavili ruku u vatru za mene, a ja bih učinila isto za njih. Vješta sam u mnogočemu - ne laskam si, ne tražim laskanje - vidim, nisam glupa!

E sad, gdje je "kvaka 22"? Kvaka u tome što sam se nadala naivno da će nemir proći, želje splasnuti, da ću "odrasti"... pff, glupost. Karakter ne odrasta, sve u svemu se malo mijenjaš, samo bolje žongliraš svojim manama i svojim neracionalnim prohtjevima. Ako stoji ona da je karakter sudbina, bit će mi zabavno, ali jao si ga onima oko mene.

I tako, nakon 8 godina prividnog spokoja i sigurnosti, poželjela sam prisjetiti se živopisnog "ja" iz prošlih vremena, ne sumnjajući uopće da me susret sa starim, zabavnim, ali pomalo prokletim navikama, može tako potresti iz temelja. Susrela sam svoj nespokoj i želju za novim koja ti protjera krv po žilama kao ništa drugo. Sjećam se pouzdano da sam voljela sebe takvu, potpuno nesputanu, bez potrebe da sama sebi održavam prodike. Zaprepastila sam se kad me moje dojučerašnje "ja" počelo vrebati kao lovac iz kuta šahovske ploče... uvijek ga prekasno vidim, uvijek isti scenarij: iznenađenje, predbacivanje, kapitulacija, dekapitacija.

Ali nije me strah, opet me nije strah, volim si ubrijat u glavu da sam "larger than life", pa nek me sruši - padni, opizdi o pod, nema veze, sve je to moj život. Volim sve što mi je dato pravom da živim u tri dimenzije, i nisam se spremna cenzurirati poradi siromašnih duhom; naprotiv - volim im u gnojnu ranu zatucanosti utrljavati sol, i postajem bezočna i zlobnija onda, što inače, sasvim sigurno, nisam. Svijet je lijep ako ga doživljavamo svim osjetilima i, u nametnutim nam "pravilima prihvatljivog života", ako to ne činimo, možemo si svi komotno glavu propucat. Volim istinski "iće i piće", gastronomija mi je posao, vokacija i hobi - jedan od najljepših ovozemaljskih načina da ugodimo sebi i ljudima oko sebe (da, stavit ću "sebe" na prvo mjesto; da, bit ću sebična ovdje jer smijem). Volim ljude oko sebe, oni su mi najveća snaga; volim novac, ali mu znam dat "košaricu" bez pol beda; volim bezbrižnost; volim strku, paniku i stres - izvlači iz mene ono najbolje - imam izliku da se igram Ramba, velikog ovna predvodnika krda i malog Hitlera u cilju cilja, rijetko radim kardinalne greške, sva svoja s*anja čistim iza sebe sama (mislim, dobrodošla je prijateljska ruka, neću se bunit).

Volim ovo skriveno iz vidljivog, nemam straha od neobjašnjivog, meni je svijet jasan i blistav u svom svome crnilu, prihvaćam ga, dobro mi je. Učim o sebi i drugima, glad i znatiželja me tjeraju da budem brutalna prema sebi, jer mislim da to mogu izdržati. Njegujem svoju djetinju stranu, ljubomorno i grozničavo. Humor mi je lijek, ili kako reče jedan slikar (neeeću citirat s imenima, fusnotama i pi*darijama, lijena sam, ne pišem doktorat): "Humor prenosi dušu preko ponora i uči je da se igra vlastitom boli." Život bez glazbe je zločin, a loša glazba zločin protiv čovječnosti, i daaaa, dat ću si sva prava da blatim sve što meni nema ikakvog smisla, xebe mi se!

Istinski volim svoju seksualnost, koristim se njome suptilno i tiho, da samo razigranim vrckavim umovima bude bjelodano. Igra sa suprotnim spolom (a i ne samo) je neophodna hrana za ego, i ne mislim ubijat svoj ego jer je to netko rekao - on nam je svima značio preživljavanje odvajkada - pobogu, pa imam valjda za nekog vraga racio i empatiju da ne bih glumila đubre! Ispipavanje granica, u nadi da ih kod sugovonika ne nađeš, mi je najdraži sport valjda - intelektualno ispucavanje, "stosmislenost", igra, fitness za mozak, učenje, istraživanje, davanje znatiželji na volju, škakljanje tuđe mašte - samo jedna u nizu stvari na planeti koja je tako koloritna, jarka, intenzivna, eksplicitna, bolna i ugodna.

Kampanjac sam do abnormalnih granica - boli me đon - mogu. Odgovorna sam za bitne stvari - trebam naučit bolje slušat što je drugima bitno - učim. Kasnim vječito, komotna sam - popravljam se, ali s druge strane, svjesna sam da nerijetko ljudi oko mene ovise od mene, pa nek se i oni prilagođavaju - nalazimo polovicu puta, samo je ja malo tvrdoglavo slobodnije mjerim - radim na tome, dresiram svijest o vremenu, koje me, usputno rečeno, užasava. Tvrdoglava sam i nepopustljiva, opet u trenucima ogavno krotka, toliko da se osjećam slabom i iskorištenom - baš me briga, puštam se - ako imam potrebu nekome pokazati svoju "mekšu" stranu, znači da mu vjerujem. Kod mene imaju svi beskompromisno povjerenje u startu - nisam naivna, samo me nije strah - bez povjerenja je svaki odnos ukaljan, a onda i besmislen - izigraj ga, to ide samo tebi na dušu, ja ću se oporaviti - jer mogu. Veseli me kad oko sebe imam ljude koji su me prihvatili i nemaju me potrebu mijenjati - lako ću se za njih oblikovati da im ugodim i povlađujem, ako me prihvaćaju, onda i zavrjeđuju. S godinama mi se smanjila tolerancija na bezbroj stvari - ne želim više, ako mi ideš na jetrica, mo'š ga xebat - požalim ponekad što je kurtoazija nužno zlo - da ti mater i konvencionalnom. Vrijeđam, griješim, sikćem, vičem, ispričavam se, okajavam grijehe, potkupljujem emocijama, dajem nesputano i najgora sam prema najbližima, jer od njih očekujem najviše - oni su veliki ljudi, i znam da mogu!

Volim poticat i biti poticana, volim si zadavat velike ciljeve, zaboravljat ih u ladicama, otpuhivat s njih prašinu, pustit ih da trunu na "groblju ideja" - moja mašta je beskrajna, ljudski um može biti toliko velika da se bori i protiv smrti. Ne bojim se smrti, užasava me samo što je život prekratak i što me moj hedonizam i ljenost spriječavaju da ostvarujem više jer me užici odvlače iz greške u grešku - kontradiktorno, ali imaaaa vremena.

U mom svijetu nema bogova, svetaca i vragova. Nikada se nisam imala potrebe obraćati biću "većem" od sebe, ne treba mi utjeha u raju ni tjeskoba iz pakla - sebi sam najbolji sudac - ne želim živjeti u začaranom krugu u kojem kupujem sutra, a zaboravljam danas - želim kupiti vječnost u srcima dragih ljudi oko sebe i ponuditi im sve što imam, i ne očekujem ništa manje od njih. Nema kasnije, nema reinkarnacije, nema individualnosti nakon smrti - što si napravio, si napravio, nema popravnog ispita samo zato da bi se osjećali bolje i nalazili izlike za svoje greške - nosi se s njima, sam si ih zakuhao - biološki svijet je jednostavan, možda se samo kriomice nadam postojanju neke kolektivne svijesti... ili je to možda samo "Borg kompleks" od previše gledanja Zvjezdanih staza.

Postojala ili ne, ne dira me... tu sam sada, vani je sunčan dan, proljeće je, ide se na ribolov, sprema se xebački ručak na zadovoljstvo ukućana, ide se kartat, kockat i igrat dok mi dupe ne utrne, a trbušni mišići me ne počnu bolit od smijeha, idem šetat, plivat; navrnut muziku do ibera dok s limenim ljubavnikom krstarim ulicama u zoru, otpuhujem dim kroz otvoreni prozor, vraćajući se iz izlaska, a oni manje sretni u 6 ujutro u četvrtak čekaju autobus da odu na posao - neću spavati, tuširanje i ravno na posao - zato jer mogu - jer su mi napunjene baterije. Imam 0 rutina: ne moram pit kavu, ne moram spavat u svom krevetu, ne moram k'o mačka jest 7 puta na dan - želim samo živjeti. Ako je vjerovati PlivaZdravlju.hr ili Doktoruukuci.hr, živit ću još 3 i pol minute - no pa svi su umrli od života! Šta davite, ok, bit ću odgovorna prema sebi, pazit se, jer u suprotnom ne mogu ni drugima ništa dati. Živi i pusti živjeti!

Ne znam da li će me itko čitati, nisam nikad bila bloger, nemam ni potrebu za publikom baš neophodno, nisam ni sigurna da li ću se znati nositi s možebitnim reakcijama... naprosto imamo svi previše problema, da bismo si dopuštali kapacitiranje virtualnim, ali odlučila sam pisat neku vrstu svog dnevnika (ogavno mi je to uvijek bilo, i nejasni potpuno ljudi koji to rade).

Nema strogo zadane teme, nema pravila, nema granica, ovo je samo blog o bolima i užicima malog bonvivana koji se ne boji koliko-toliko odgovorno griješiti. Iz tuđih je grešaka malo tko nešto pametno naučio.... ok, ne govorim sad baš o ruskom frontu 2. put.... samo to da je empirijski pristup, uvjetovan znanjima, iskustvom i intuicijom, po meni najvrijedniji.

PO VJEROISPOVJESTI "HEDONIST", PO NACIONALNOSTI "LOVAC NA DOŽIVLJAJE".

Stoj mi pozdravljena virtualna javnosti, nadam se da ćemo se još susretati ovdje.
- 17:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

I've acquired a taste for silence...



Night air has the strangest flavor
Space to breathe it, time to savor
All that night air has to lend me
Till the morning makes me angry

I’ve acquired a kind of madness
Daylight fills my heart with sadness
Only silent skies can sooth me
Feel that night air flowing through me

Close my eyes to make the night fall
Comfort of the world revolving
I can hear the earth in orbit

I’ve acquired a taste for silence
Darkness fills my heart with calmness
And each thought like a thief is driven
To steal the night air from the heavens
- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Život na drugom kolosjeku

Imaju li svi paralelne živote, za koje smatraju da moraju ostati samo njihovi? Imaju li svi demone koji ih svakodnevno stavljaju na torturu, a mi ih ljubomorno čuvamo jer su najiskreniji dio nas samih? Nisam sigurna... čini mi se ponekad da postoje posloženi ljudi, odmjereni, svjesni samo vidljivog, zarobljeni u dogmi, bez potrebe da pitaju što je s druge strane... s druge strane bilo čega.

Kad se paralelni životi sretnu, ili kad jedan izleti iz tračnica, jel to svaki put kolizija vrijedna osobne "crne kronike"; puno mrtvih, puno krvi, puno nematerijalne štete, štete po sebe?

Ne pitam nikoga, ne pitam ni sebe, samo proživljavam, samo nastrano uživam u spoznajama o sebi. Ponekad sam sama svoj mučitelj i mučenik.

Ma i nije tako bolno. Čari paralelnog života su predobre da bi bile loše i samo su manifestacije neostavarivih želja iz onog, "prvog", važnijeg života. Možda samo ližem rane tu, da smijem svjetla obraza juriti u svom "prvom" životu, koji je malo moj, malo tuđi..... ovaj "drugi", tihi... taj život je istinski moj, i tu se volim malo više. Ironično, u virtualnom svijetu, gdje si dopuštam bijeg u najtamnije zakutke uma, osjećat se čisto i iskreno, djeluje besmislenim, ali je neopisivo ispravno.
- 14:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>