Dnevnik malog bonvivana

18.05.2012., petak

Da je kuća dobra i vuk bi ju imao



Priznajem, praštajte mi pola u startu, jebivjetar sam po vokaciji. Pokojni stari je uvijek ponavljao: "Da je kuća dobra, i vuk bi ju imao." - o koliko stvari koje je govorio nisam zabilježila nijedan engram, ali ovu sam uzrečicu brzo prihvatila kao svoju. Naslijedila sam od staraca gen za "jebivjetrarenje i džabalebarenje" valjda, jer kad me zasvrbe stopala, moram im udovoljit, bar malo.

Ponekad se osjećam klaustrofobično u svom rodnom kraju, spopadne me osjećaj da me brda i more pritišću nemilice i samljet će me ako se ne pomaknem bar županiju dalje. Nemam velike prohtjeve, imam samo velike želje koje čekaju strpljivo u redu na šalteru kod tete Zlatne Ribice. Teta je divna, sve bi ih ispunila, ali me najčešće iz mog Ministarstva financija poliju lavorom hladne vode, i onda se rezignirano prepuštam ostvarivom - rijetki slučaj kad se uspijevam zadovoljiti manjim :P

Želje sam oplakala, vrijeme je za pokret! Gdje? Nebitno! Bitan je "muving"! Pristajem na sve: kava tri "sela" dalje, kupanje na najbližem otoku, proslava rođendana u vikendici u Gorskom kotaru, trodnevni ribolov u Dalmaciji, poslovni put u metropolu, samo me pusti da halapljivo žderačim kilometre. Usrećuje me lutanje, s ushićenjem svaki atom moga bića urla: "Jer ja sam skitnicaaaaa, ne drži me mjestoooo....", prije nekih putovanja ne mogu često oka sklopiti i cijelu noć preživljavam između jave i sna iščekivajući polazak, k'o osnovnoškolka pred ekskurziju.

I napokon.... napokon, kupim prnje, sve što se može izjaloviti ode baš tim tokom, a ja vršim brutalnu čistku nad bahatim problemima koji su se drznuli pojaviti baš kad ja negdje idem, kasnim svega adrenalina radi, sjedam u auto, vadim obaveznu opremu - cigarete i upaljač da budu dostupni nakon svega dva tapkanja blizu mjenjača, mobitel, Garmin čisto društva radi, još topao, friško zapržen CD da me hrani leitmotivima za ovo novo putovanje. I da, konačno, dokopala sam se otvorene ceste, gladna i presahla od želje da negdje idem. Gazim makinu nemilo, svega 10, 15 kilometara da se iživim, blendam k'o istinska balkanuša u lijevoj traci i u strahu pogledavam u retorvizor da li mi se približava nešto bjesnije od mene, ne d'o bog, nekakav presretač.

Adrenalin perucka, još jedan veseljak mi se prilijepio za guzicu, ali ne dam se... možda nisam najbrža, ali sam prva. I onda, dok mi se još tresu noge, kao nakon višestrukog orgazma, nadrogirana svojom dozom gluposti, dopustim svom limenom ljubavniku da uzme daha, otvaram prozor, palim cigaretu, tiho krstarim brzinom svega malo iznad propisa, gušta radi... i sad sam svoja. Bijedni li su moji suputnici, nema stajanja do odredišta, najdraži su mi kad svi pozaspu, onda se nikome ne jede, ne pije, ne piša, ne drka. Najbolje se putuje kad putuješ sam.

I stigla sam, sustigla sam svoje želje, odredište me dočekalo s veseljem, raširenih ruku, nisam kod kuće, otišla sam, oduševljena sam. Novo mjesto, nova zanimacija; izgnala sam iz sebe svaku otužnu primisao, problemi su skliznuli s mene kad sam izvukla ključ iz brave, sreća će me utopiti kao lavina, pogotovo ako me tu netko čeka - kristalno čista sreća.

Noćim u krevetu koji nije moj, koračam ulicama i proplancima koji nisu moji, uživam u onom u čemu nikad ne bih mogla kod kuće - uživam u tuđini. Sva osjetila rade kao sumanuta, doživljavam sitnice, uživam intenzivno u svim užicima i cijelo se vrijeme pribojavam kraja u malom, potisnutom, djeličku svijesti.

Kada moram spustit zastor na još jedno putovanje, hvata me očaj. Imam osjećaj da mi se nutrina buni i rida kao dijete koje se bacaka po podu trgovine igračkama nakon što je čulo "ne". Povratak kući je uvijek spor, kao da ću ga tako značajno odgoditi, tako sjetan, po povratku produžim na svega još jedno piće s društvom koje se gubi u nekom pubu, samo da se aklimatiziram na ideju da se moram vratiti kući. Naučila sam da je oporavak od putovanja jednako dugačak kao i putovanje samo, ali nikad nisam naučila cijeniti povratak i toliko ga mrzim da se gotovo s gnušanjem pitam jesam li išta stvorila kod kuće, kad se tome nemam potrebu vraćati.

Osjećam se prokletom zbog potrebe da lutam u malim dozama, ali često, osjećam se blaženo što me moj suprug razumije i pušta mi na volju da 4 ili 5 dana u tjednu izbivam iz kuće, da li uz kartanje i kavu, pijanku u četvrtak ili produženi vikend s babinjakom. Trebala bih mu dignuti spomenik što poštuje moju predimenzioniranu želju za slobodom bez obaveza; u tom sam pogledu istinski sretna žena.

Za dva dana idem na izlet, moje ushićenje je djetinje i nerazumno; okrenula bih planetu da mogu lutati, gazim sve prepreke pred sobom da bih mogla otputovati, boljet će me uvijek kad se budem morala vraćati i sve ću izlike naći da bih odgodila neizbježan povratak mjestu koje su me navikli da zovem dom. Ali nema veze, za dva dana ću se ponovno nahraniti, zasititi na neko kraće vrijeme... možda samo zavaravam svoju veliku bijesnu, vječito izgladnjelu, zvijer lutalicu.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se