Dnevnik malog bonvivana

01.11.2016., utorak

Vježbanje umjerenosti ili sluga pokorni uređenom Kaosu

Pohodim blogerske vode nakon podulje vremena zapisivanja u rokovnike i porazbacane papire. Sve se dovelo ili se dovodi u red, uređujem Kaos polako i sigurno, obnavljam urušeno, krotim sve pomahnitalo, koprcam se u umornim mislima i burnim događajima. Prošlo je nešto više od četri godine kako sam mirno izgovorila sudbonosno: "Želim razvod.", a za koji dan bit će četri godine da živim u čvrstom zagrljaju strastvene i burne, ali ustvari konstantne, stabilne i mirne ljubavi.

"Pitaj, i bit će ti dano." - tražila sam "ono nešto" više od sebe da mi udijeli partnera, druga, kopilota, koji će me slijediti i voditi... Čini se da sam ga konačno zavrijedila, čini se da sam proslijedila dovoljno čistog i istinskog dalje, da bih smjela tražiti naplatu. Pojavio se svega dva mjeseca nakon što sam raskrstila sa sitnim tiraninom koji je bezuspješno pregrađivao, dozidavao i doštukavao svakojake psihološke arhitekture da preusmjeri vodu na svoj mlin... bezuspješno u konačnici. Ovaj post je započet još prijelomne i burne 2012. godine, a crtice skaču na vremenskoj linije još pomalo unazad, prateći tok misli zadan temom.

Ozdravljena nakon svega malo vremena, krenula sam dalje bez ustezanja poslije godina borbe, bez trunčice grižnje savijesti. Okrenula sam tada i svoje naličje prema svijetu, spremna na grešnu potragu za svime što mi je nedostajalo, a nisam se stigla ni okrenuti, zaskočio me nespremnu. Učtiva poručica iz virtualne tmine, brzinski dogovor, ruža, brzinska kava, uskraćeni poljubac, cjelonoćni telefonski razgovor, pa druga kava, iščekivanje prikladnog vremena da se upute prvi jutarnji pozivi... mjesec dana kasnije živjeli smo skupa, dva mjeseca kasnije preuređivali smo stan, tri mjeseca kasnije započeli sam kampanju preodgoja sina mu jedinca u jeku puberteta, šest mjeseci kasnije počeli smo raditi skupa, godinu dana kasnije zaživio je uređeni Kaos oko nas - smjesa uređenih načetih obiteljskih odnosa, iskorištenih i propuštenih poslovnih prilika i spokoja u zajedništvu koje ne prestaje ni kada eksplodiramo i urušimo se, niti kada mazohistički uživamo u međusobnoj svađi gledajuć svoje odraze u onom drugom - disfunkcionalna funkcionalnost oko nas i u nama. Brzina razvoja događaja WARP 9 najmanje - naišao je još jedan vanzemaljac koji jednostavno zna da je vremena malo, pa razmišlja bistrom glavom i donosi odluke iz srca. Ipak nisam sama, pristigao je srodni mi suputnik kojeg sam čekala. Nakon nešto više od dvije godine pristigla je i radosna vijest o podmlatku, točno na 33. obljetnicu nakon što je moja nesuđena starija sestra odlučila odgoditi svoj dolazak u ovu javu, na jedan 29. novembar. Mala, dugo željena, tatina mezimica ispustila je životni krik nakon 20 sati jezive muke. Nisam mislila da mogu biti toliko iscrpljena. Između trudova uspijevala sam zaspati dubokim snom. Dočekala sam ju na ledenim grudima i prošaptala: "Live long and prosper." Dobile smo našu prvu zajedničku bitku. Probdjele smo u tišini do zore, dok je ona mutnim pogledom gledala u mjenjoliko svjetlo mliječnog prozorskog stakla onog ogavnog zatvora kojeg nazivaju rodilištem. Na drugu godišnjicu moje odluke da se oslobodim bračnih okova, rođena je još jedna mala kristalna nada za bolji svijet, a rođena je i još jedna majka, zbunjena, izbezumljena, izgubljena... U dopadljivoj igri sinkoniciteta, pronašla sam si još malo smisla, za kojim svi žudimo.

Ni topli dom ni brižni ljudi oko mene nisu me mogli spriječiti da svojim strahovima ne pogledam u oči - kako sada promijeniti sebe za dobro drugoga bića, kad sam se tek nedavno počela osjećati izvrsno u svojoj koži? Kako zatrti navike koje ne želim prenijeti na pokoljenja? Kako postići jednostavnost kad sam cijeli život živjela ritmom koji nema mjeru? Kako prigrliti rutinu kad me na samu pomisao strese unutarnja jeza?


Ne, nisam uspjela. Trošim se u borbi protiv promjena umjesto da se ulažem u njih. I uz sve nakane, prohtjeve, želje, potrebe i sve drugo propulzivno što bukti neobuzdano i što se trudim urediti, iskovati, uz sve to umijem sa stilom neumorno pretjerivati... i onda mi ponovno zazvone Andrićeve riječi:

"Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bežanje natrag, jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek. Preterati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha."

Daj da mi se više smuči! Da mi se ogadi, da pokleknem! Ne mogu se više tvrdoglavo mučiti, a opet tako mazohistički uživam u ranjavanju svog jastva, sve dok se natjeravam da ispunjavam, isporučujem, uređujem, polučujem... Težnja savršenstvu od kojeg zazirem, ali mu se divim; stremljenje punoći iako sanjam treptaj vremena provesti u vakuumu; nepresušna potjera za kontrolom, kojoj sam sama nedostižni bjegunac. Kako sam samo umorna u svojoj usijanoj gluposti.

Rješenja su tako jasna. Svatko zna svoje rješenje. Ista ta energija koju ulažem u nadoknađivanje prošlih propusta i neostvarenoga, može oživotvoriti promjenu. Ako je ovo linija manjeg otpora onda je vježbanje umjerenosti koje me sljeduje inkvizicijska tortura. Sad ću. Eto. Gurnuti strah niz liticu. Evo. Još malo. Naći ću misao i želju koja će me ponijeti: želim očuvati zdravlje da mogu služiti bližnjima, želim moći još, želim vidjeti više... Mogu i ja biti sluga pokorni uređenom Kaosu, uljuđena, jednaka, čedna, uredna, pomirena...

Čujem nutrinu kako šuška: "Ne možeš. Ti nisi takva."






01.09.2012., subota

"Ljepša duša dublje jeca"

"Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tokom stvari."

Oba citata, onaj iz naslova i ovaj iz uvoda, dugujem velikom Ivi Andriću. Ne osjećam snagu da bih se služila mnogim riječima večeras... srećom, glazba priča mojim jezikom.

Ovo su samo impresije one iste duše iz naslova kad se osjeti izdanom:
- tako je malo nesmotrenosti potrebno ponekad da bih ostala ranjena
- jedna od najružnijih događaja u ovom svijetu je onaj kada vječiti optimist odijene srce i dušu u crno
- Povjerenje je prvorođeni sin majke Nade, a otac mu je Naivnost....






Pitam se je li i ova Andrićeva istinita: "Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja."




10.08.2012., petak

Ucijenio me mojom slobodom

Večeras sam suprugu predala papire za razvod. Znala sam da će ga boljeti, klize mi suze niz lice jer mu je teško, ali tako mora biti. Ja sam se krzmala, borila s njim i sa sobom više od godinu dana - kad to preračunam, svodi se na to da smo točno pola braka u nesuglasicama. Žao mi ga je, ali večeras sam bila oštrija i direktnija no ikad, ranila sam ga, ali on je taj koji je znalački izbrusio oštricu.

Nisam mislila da ću tako morati progovoriti s njim nit sam mislila da ću o tome riječi napisati - zato jer me sram svojih postupaka, sram pred sobom samom. Nadala sam se da ga neću morati ocrniti, nit pred sobom nit pred drugima, ali više nisam sposobna uljepšavati istinu - gola je, ružna i bolna, ali kad je istinitost odzvonila u mojim ušima zvukom izrečenog i napisanog postala je svjetla, jaka i dobra.

Ne mogu si pomoći da se ne prisjećam svih prilika kada mi je okrenuo leđa, pustio me na cjedilu, odbio mi pomoći, pa čak ni iz samilosti prema sitnim fizičkim boljkama od rada, a kamoli kad bi me odbio u bračnoj ložnici - onda je poniženje postalo potpuno. Onda je ranjavao najnježniji ženski dio u meni, a ja sam šutke, s izglumljenim razumijevanjem pružala podršku u neizmjernom stresu, strašnoj križobolji, nevjerovatnoj zlovolji: "Proći će... nema veze.. drugi put ćemo..." Neću se promijenit! Jebi se krasni svijete! Neću! Samo želim jednako takvo razumijevanje za sve pizdarije koje mene jebu, i spremna sam ga dati i spremna sam si oduzeti za osobu koju volim. Osjećam da si griješim dušu ovim riječima, ali pustit ću ih van, jer me unutra bole - kad se napišu, one postaju stvarne - a ovo je kraj jedne priče o obmanjivanju same sebe, toliko si dugujem.

Prisjećam se svih onih puta kada je šutke sjedio u uredu, tvrdeći mi kako nije lijen, nego se on jednostavno s ničim u toj firmi ne slaže, pa se neće ni udostojit radit nešto što sam ne smatra neophodnim, a ja sam sama iskrcavala kombi robe na +34°. Prisjećam se svakodnevnih prodika kad sam se uhvatila u koštac s novim, strogo muškim, radnim mjestom - i da, popušila sam samo tako na kraju, ali sam u 2 godine naučila i isprobala što nikad ne bih da nisam bila mudovita. Kad su mi se radni dani znali odužiti na 20-ak sati u periodima po mjesec dana, kad sam se trudila zaspati dok sam osluškivala svoje srce u ušima, a nisam uspijevala od iscrpljenosti, kad sam se budila u 4 ujutro i nadmetala isključivo sa suprotnim spolom u poslu kojeg se nijedna iole normalna žena ne bi ulovila, kad bih nakrcala sama troznamenkaste i četveroznamenkaste kilaže u kombi u istu takvu neku zoru na -7°, a on je mirnim snom svo to vrijeme trulio u krevetu. I bila sam dobra, jebeno dobra u svom poslu! S 26 godina dobila sam radnike dvostruko starije od mene, kojima sam bila primorana biti šefom, i nije mi bilo teško. I bila sam zadovoljna jer je u jedno vrijeme išlo sve točno kako sam planirala i kreirala sama. I nije mi smetalo što u istom danu navlačim gumene radne čizme, pa kasnije štikle za sastanak. I onda, kad bih se konačno nakon 10-14 sati vratila kući, dobila bih prodiku u svemu tome što u njegovim očima radim krivo, predavanje kako bih sve to trebala i lekciju zašto ja to njima svima dopuštam, a meni je samo trebao zagrljaj u miru da mi vrati snagu, sex za opuštanje mišića, lijepa riječ da me vine u visine.

Prisjećam se svih višesatnih rasprava i svađa u kojima se rješavaju samo problemi sintakse i sintagme, a ne predmet razgovora. Naviru mi sve one svađe u kojima bih bila kriva za nešto, i popustila bih, oslabjela od natezanja i navlačenja, i progutala sve to sa saznanjem da, ako sam sad to sve prešutjela, valja mi šutjeti zauvijek. Sjećam se svađa u kojima bih se kao lavica borila za svoje pravo i ne dokazavši ama baš ništa zalupila vratima da se štok odvoji od zida i uz škripu guma na rikverc krenula iz garaže na besciljnu vožnju, a potom se krotka vraćala doma i nudila lulu mira, potkupljivala večerom, iako ponovno nisam bila kriva. U 9 godina zajedničkog života povodio se uvijek za onom svojom: "Ja mogu priznati krivicu, ako mi ju se dokaže." Priznao je krivnju svega dvaput - umorila sam se od dokazivanja, ne zanima me to, želim samo živjeti u miru i slozi, ne želim se svađati, ne želim besciljno raspravljati, ne želim zamijerati, ne želim gotovo uvijek biti kriva, ali očito je samo to ostalo od 9 godina suživota - zamjerke, doza gorčine - progutala je lijepe izlete, nenadane poklone, zajedničke ručkove, ideje i planove.

U maniri prave pripadnice ovog bezglavog i otužnog naroda, ispušila sam kuću u kreditnoj zamci onih lažljivih lihvara - sretna sam. Bolje da nije upalilo. Snovi koji se urušavaju su nekad više nego dobri. Nakon što sam, naručivši mikser betona, koji najzad nije mogao doći jer jednostavno ne stane u dvorište, s dečkima betonirala ploču ja, a on je sjedio doma jer: "Neću ja ispaštat jer se ti ne znaš dogovorit! Kako si možeš dopustit da te tako zajebavaju!" .Dečki su nakon propalog poziva mom suprugu zvučali ovako: "Šefice, sad ću ti dat kamion pa ideš ti po cement, da se oraspoložiš. Sad ćemo mi to sve tik-tak!" Stresla sam pol bakse pive na sunjari s mojim bauštelcima i navečer zakurila s njima roštilj i ništa mi nije bilo teško, kući mi se ionako nije žurilo, gledat njega koji će krenut zvocat kao frustrirna kućanica. Jesam li spomenula da sam ja laufala po materijal i dogovarala iskope jer on ne vozi, i da, uopće mi nije bilo teško - isfuravanje muškog alter-ega mi nikad nije teško padalo. Jesam li rekla da sam za svaki potez popila jezikovu juhu? Ustvari, on bi ju kipuću prolio na mene, ja sam se izmicala, umjesto da sam rigala vatru, jer sam imala svako pravo - sve je bilo tip-top - napravila sam sve savršeno u zadanim uvjetima i vremenu, jer samo tako znam raditi kad mi je do nečega stalo.

Bio je mudar. Ucijenio me mojom slobodom. Živjela sam u uvjerenju da mi nitko ne bi dopuštao da 4 ili 5 dana u tjednu popodne i navečer izbivam iz kuće i naučila sam se s time biti sretna. Istina je da me ucjenjivao s onim do čega mi je najviše stalo. Istina je da sam bježala od kuće jer nisam bila zadovoljna (ako izuzmemo činjenicu da sam jebivjetar), istina je da sam najveći dio svojih izleta i izlazaka htjela provesti s njim u društvu, a njemu nisu pasali nit moji prijatelji, nit rodbina, nit poslovno okruženje, a bogami ni moji hobiji i zanimacije.

Vodili smo odvojene živote. Imam prijatelje za odlazak na koncert, izložbu ili predstavu, prijatelje za odlazak na Street Race ili one za opušteno druženje uz iće, piće i društvene igre, one za izlet u prirodu - zar je moguće da nigdje nije poželjeo ići sa mnom, nego mu je uvijek draže bilo izmumljat: "Ne da mi se." i ostat zbijen u 4 kuta kuće, u kojoj se, usputno rečeno, osjeća gostom, pa se nije htio niti odvažiti raditi išta za nju osim neznatnih kozmetičkih zahvata i sitnih čišćenja. Kako sam pak ja mogla prihvatiti njegove prijatelje i hobije - kako ne bih kad me sve i svašta zanima, a s ljudima mogu stvoriti odnos nakon svega par rečenica. Shvatila sam da nema bliskih ljudi oko sebe, da živi osamljeno sa mnom u društvu, a ja mu glumim ženu, prijateljicu, kurvu, mamu i dadilju, a ponajviše glavu kuće s kojom se riječima, a ne djelima, nadmeće u prevlasti.

Sjećam se nebrojenih dana kad bih kuhala dva ručka jer on ne želi jesti s mojima jer ga živciraju. Sjećam se kad sam ga vozikala 35 km u jednom smjeru na ribolov popodne, i u ranu zoru se vraćala po njega. Sjećam se rasprave o tome da odnesem torbu na popravak kod postolara, a ja sam ju odnijela kod šilice i tadašnjih riječi: "Nije bitno što je sve napravljeno kako treba, ja sam te tražio da ju odneseš kod postolara. Bitan je i način, a ne samo rezultat." Sjećam se bijesa i nemoći, svađa u kojima vrištim riječi koje ga neće uvrijediti, ali će ga urazumiti - nakon toga tuge i poziva za zajedničku trpezu koju on inatljivo odbija i duri se danima čineći svakodnevicu ponekad nepodnošjivom, i tjerajuć mene u bijeg od kuće na najnoviju zanimaciju koja se voli odužiti do sitnog sata u radni dan.

Grozim se što me poslao samu na 5-dnevni izlet s njegovim društvom u kojem zna da je frajer koji bi me potrošio, a on je, zbog izmišljenih nesuglasica s planom i programom izleta, ostao kod kuće i pustio svoju ženu u ralje drugom muškarcu (ah, dotična se baš nije ni žalila kad je vidjela da sve ide nizbrdo ionako) - zar nije imao potrebu obilježiti svoj teritorij i zaštititi 9-godišnju investiciju u odnos sa mnom? Očito, nije.

Sjećam se dana inata, nadurenosti i zaglušujuće tišine, unatoč svim mojim tihim pokušajima da vratim osmjeh i veselje, a sve zbog rubnog dijela "Mačjih očiju" koji je najbogatije nafilan kremom, a ja ga nisam spremila već ga je mrknuo bezobzirno netko od ukućana; zar mu nije bilo dovoljno: "Ajde, ajde, za vikend ću ih napravit opet"? Sjećam se njegove neraspoloženosti i depresije koja mi je malo po malo ubijala volju za rad, srećom nikad volju za provod.

Shvatila sam da od one škrabotine kod matičarke ja više nisam sretna, jer sad je to to - uzeo me "zdravo za gotovo", ja sam privezana lancem i držao je da se neću ni poželjeti otrgnuti. Nisam mu prijetila razvodom, svega sam jednom natuknula mogućnost prije nekih godinu dana. Borila sam se, i shvatila da mogu mijenjati samo sebe, nikog drugog; da me nikad nije prihvatio kad uspijeva izreći: "Kad ti misliš odrasti?" ili "Kada ćeš se uozbiljiti?"

Povrijedio me večeras kad je rekao da nisam bila fer što će iz krizno-jadnostojeće tvrtke moje obitelji dobiti otkaz i otpremninu - nije da mu svi tupimo unazad godinu dana da krene tražit posao jer je frka, i povrh svega i dalje živi kod mene i živjet će još neko vrijeme dok ne završi autoškolu u 34. godini i ja mu na sve to skuham i ručak s vremena na vrijeme. Ma nek ide njemu na dušu - žao mi je što ne želi išta naučiti, što ga to sve neće promijeniti, što neće saslušati ni brojne zajedničke prijatelje koji mu govore isto što i ja, što neće možda nikada naučiti graditi čvrste veze s bližnjima i davati im ono najbolje što ima; žao mi je ako će i dalje u zlovolji i depresiji bahato zahtijevati da mu se svijet prilagodi bez da mu on ponudi išta osim te iste zlovolje za uzvrat.

Bili smo si ponekad dobri, ponekad izvrsni čak, ponekad smo si radili nažao, ali kad sam shvatila da moram birat riječi da bi se razumjeli, da moram ustezat odgovore i prešućivati, onda bez grižnje savijesti, oslobođena, mogu reći da je došao kraj.

Sitan je sat, a sutra se radi. Uz cigaretu idem bacit pogled u nebo, možda me počaste suze sv. Lovre za miran san.


28.07.2012., subota

Rabijatni zvuci preobražaja ili kako sam se razvela od muža

''Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha." - Ivo Andrić


Mijenjam se. U agoniji spoznajem sebe i mazohistički uživam u svojoj sitnoj osobnoj patnji. Zato sam i počela pisati, "to get it out of my system". Uporno odgađam ovaj post, rastežem ga već više od dva mjeseca, pratim budnim okom znanstvenika promjene u i na sebi i čekam da mi postanu kristalno jasne, ali preobražaj je dug i mučan, ne nazirem mu skori kraj - započela je sezona lova na samu sebe.

Bližnji prvo primjećuju po izboru glazbe, moji demoni trgaju meso i kožu na sav glas... podsmjehujem se sama sebi, k'o tinejdžerka se ponašam, bezglavo, opet... time to feed the monster:

 






Nisam sposobna svome stanju uma i duha nadijenuti pravo ime; ono je sklop spoznaja, htijenja, želja, poraza i pobjeda. Naivno sam se ponadala, kao kakva praznovjerna babuskara, da je to početak vladavine podznaka mome horoskopskom znaku, koja, kažu upućeni, započinje negdje s osvitom tridesete. Tko zna, možda imaju pravo, jer ono što me spopada
nije drugo do li dekadentni hedonizam koji stremi ka svom eksplozivnom vrhuncu i apsolutno prizemljenje bez trunke mistike. Prema riječima istih upućenih, osnovne crte rogatog tvrdoglavog goveda, kojeg u putešestvijama navodi ćoravi streličar koji uspije nanišanit svako sranje u koje mogu upast. Ma nek se vesele i dokoni astrolozi, pa nek je po njihovom, ali kad bi bilo tako jednostavno, ovaj post bih mogla bez razmišljanja zaključiti ovdje.



Privatna seksualna revolucija, 2. dio


Prošla je godina dana od kad sam u sebi oživjela neki novi, a opet poznat mi, nemir - privatna seksualna revolucija, 2. dio. Prvi dio sam odradila zaigrano, poluodgovorno uz veliko učešće sreće, u godinama kada se to i očekuje, i tu nije bilo misterije ni grizodušja: bilo je veselo, bestidno, iluminirajuće, ponižavajuće - potuno iskustvo koje sam mogla otrpiti u tako ranim godinama. I nakon nekog vremena sam se krenula "kućit" i veselja su bila nova, znatiželja je jenjavala, naizgled je utrnula. E pa sad ti kažem oči u oči: "Znatiželjo, ponovno me nisi razočarala, đubre prijetvorno, pridrijemala si, jel?! Znala sam da ćemo se ponovno sresti - jest da nam je susret djelovao kao lančani sudar u kolovozu na Autostradi del Sole, ali vala, neka ti - sad ću te iscijedit na mrtvo dok te ne izmorim! Mrš! Ti'š se meni inatit! Šta da sad radim s tobom, jebem li ti sunce bezobrazno - nisi se mogla javit prije no šta sam otišla do matičara, jel?" - Vidi je, đubre, nije se ni pokunjila. Šta će nemirna beštija, kad zna da ne mislim ozbiljno, "voli ona mene jako, nikad me ne bi ostavila, jer zna da bi je ja ubila". rofl Volim ja nju puno više, zna da bih da me ostavi, ubila djeličak sebe. Znatiželjo - ljubim te, priskrbila si mi najslađe zamislive muke.

Cvate li ga cvate moja seksualnost, na žalost moju, ne zaslugom mog zakonitog. Da se niste usudili znatno više od onoga što vam kažem - plodno tlo za uzgoj seksualnosti mi je, na sreću ili nereću, ali sigurno na opću frustraciju cijelog bića, pretežito virtualni svijet.
Pretežito, rekoh, nije da mi ni aureola lebdi nad tintarom. Otvaraju mi se novo-stari horizonti brzinom većom no što nespremno unutarnje oko može spoznati - zadrijemalo je i ono, umoreno običnim u minulim vremenima. Svaki put me takva priča zaboljela, ništa manje od nje nisam očekivala ni ovaj put - poniženje kao krunski dokaz samoživosti - i valja mi se kazniti - znatno jače od bilo čega za što bih sama imala hrabrosti. S oduševljenjem sam prigrlila novo, sve to nestalno i neartikulirano što mi se pružalo - svakom vašaru dođe kraj, svaki izlet u zemlju čudesa okonča se brutalnim buđenjem - plaši me taj moj Vječni sjaj nastranog uma.


Učinila sam nezamislivo, a što sam tek sve izrekla, za ime i bezimenje svega u što mislim da vjerujem - što li sam sve promislila!
Prljavo, prljavo neopisivo, nakaradno, ogavno, odvratno, neizvedivo, nastrano - za ime nagona u meni, kako me to promijenilo i oplemenilo - stid me, sramim se sebe pred sobom.

Nedavno mi je, u sitan sat, muž rekao: "Promijenila si se unazad godinu dana. Drugačije se šminkaš, drugačije lakiraš nokte, više posvećuješ pažnju odijevanju, drugačije reagiraš i zračiš, ljudi ti imaju potrebu posvećivati drugačiju pažnju, češće te trebaju..." Primijetio je, ponadala sam se da neće nanjušiti moj preobražaj.


"Samo oni koji redovito rade na čišćenju od društvene svijesti imaju priliku ne spavati puno i biti puni energije" - izrekao je jedan moj virtualni prijatelj. Sama nisam imala hrabrosti polaskati si toliko, ali sam si priznala u trenu da sam vjerovatno na proputovanju upravo kroz to iskustvo. Odbljesak svijeta u mojim očima se promijenio, osjetila sam njegovu bezgraničnu jednostavnost postojanja, zasule su me bjelodane neprikosnovene istine koje sam u trenu naučila razumijeti i izreći naglas, sa suzom u očima. Sve je mnogo lakše kad iz razumijevanja uspiješ bilo čemu nadijenuti pravo ime: ljubav se zove Ljubav, laž se zove Laž, bol se zove Bol - prekinula sam krug obmana, otvorila sam vrata istinama.


Ja se mogu promijeniti. Mogu živjeti iz svoje mašte, a ne iz sjećanja. Mogu se vezati za svoj neograničeni potencijal umjesto za ograničenu prošlost. Mogu postati vlastiti svoj stvaratelj. (Stephen R. Covey)


I tako sam se u mnogočemu prestala obmanjivati i potražila svoju zagubljenu stvaralačku moć, shvatila da mi je ponovno život u rukama, da smijem dobiti sve što tražim, da sam mnogo spremnija za život na ovoj planeti no što sam mislila i da produkti mojih ruku i moga uma smiju biti mnogo veći no što se očekuje. Obnavljam svoju snagu i liječim posrnulu zastranjelu sebe. Jednostavno, da parafraziram Kunderu, konj događaja nije bio dobro osedlan - zbacio me, razbila sam zube, ali me nagradio potresom mozga, a potres mozga voli rezultirati promjenama i to se i dogodilo.

Dogodilo se pomirenje, a iz podsvijesti sam u svijest transpalntirala svoje osobne neprikosnovene istine:
  • biološki svijet je jednostavan, nakon ovog života predstoji ništavilo kojeg me nije strah, ovaj je život moja jedina prilika i nisam ju spremna upropastiti zbog izmišljenog boljeg sutra
  • riječi su prazne ne popune li ih srazmjerna djela;
    cilj moga postojanja je ostaviti trag u ljudima oko sebe i tako kupiti
    vječnost u njima, čineći dobro, držeći do svoje riječi, ljubeći točno
    kako sam rekla, radeći točno kako sam naumila, slušajući više od onog
    što mi bližnji govore, stvarajući više no što se od mene očekuje
  • um je moje najveće oruđe i oružje; želim ga njegovati i okoristiti se njime koliko god da je to moguće
  • tijelo je moj hram;
    želim ga njegovati i vratiti mu djeličak onoga što zaslužuje; ono je
    moj medij za spoznavanje svijeta oko sebe, izvor boli koja osvješćuje i
    ugode koja tjera u euforiju
  • duh je moje utočište i bogatstvo; želim ga podijeliti s bližnjima na svoju sreću i njihovo dobro
  • moj rad je cijenjen onoliko koliko ga sama cijenim, a mene ne košta više od napora
  • ideje su najmoćnija stvaralačka energija na svijetu i manifestiraju se kako poželimo i kada smo ih spremni provesti u djelo
  • ljudi su najveća snaga koju poznajem, a iskrena veza s njima daje mi mogućnost da osnažim sebe


Einsteinu se pripisuje izreka da ne možemo riješiti problem na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili. To je posebno primjenjivo na odnose i emocionalne probleme, kao i životne okolnosti koje stvaramo. Promijenila sam svoje razmišljanje, počela sam mijenjati svoje tijelo, preostalo mi je još samo nešto s čime sam se morala izboriti - prije točno 7 dana izgovorila sam sudbonosno: "Želim razvod." I tako sam, svog sad skoro bivšeg supruga lišila supruge, posla i krova nad glavom, sredila mu otpremninu, civilizirano se dogovorila o nastavku priče... prijateljica je samo u nekom pripitom stanju izgovorila: "Ti ćeš se lakše i mirnije razvest, nego što si se udala." Ali to je sad neka nova borba, možda priča za neki novi post, ali koliko god da bolno zvučalo ovako rečeno, osjetila sam olakšanje kad mi je bićem provrela odluka porođena u suzama i dragom mi pomirdbenom osmjehu. I ne, neću sad blatit svoga supruga, pa makar samo i zato da ne bih blatila sebe pljujući po svom izboru - 9 godina suživota je imalo nemjerljivo mnogo lijepih strana, samo sam si priznala da mi u ovoj igri treba puno kooperabilniji suigrač. Kada budete spremni da zamijenite svoje iluzije stvarnošću, svoje snove činjenicama, tada ćete izaći na
pravi put. Tek će tada život dobiti smisao i postat će predivan.
Nisam imala hrabrosti, godinu dana se borim sa sobom, ne zamijeram si jer sam uložila trud, čestitam si jer sam vidjela istinu. Vrijeme je za moju nagradu.

Sve se pomalo svodi na dozu egoizma i reklamni jingle poput: "Jer vi to zaslužujete", ali kad je istina da zadovoljan možeš pružati mnogo više ljudima oko sebe i pitala sam, davila i kumila svemir da mi dodijeli što me spada i što tražim.... ma lažem, zapovijedila sam mu, a u zalog mu dala sebe - i dobit ću točno ono što sam si zacrtala!

P.S.: Usrdno molim svekoliko čitateljstvo da ovaj post tretira kao tijek misli koji je nastajao u periodu od gotovo 2 mjeseca, što znači da su prilično očite i promjene raspoloženja i viđenja, a time zorno ilustriraju moj put.


12.07.2012., četvrtak

Ispovijest "ljubavniku na jednu noć i pol"

Znaš, posramio si me zaista, povrijedio si me istinski. Kompleksi su male životinje koje spavaju lakim snom, i najmanja sitnica ih može oteti potisnutoj podsvijesti, ali ego je mnogo veća ala, bahata, samoživa i još je jednom dobila bitku. Ali kako je samo zapeklo, toliko da sam se urušila za tren. Iz kako samo ispraznih stvari može do mene doprijeti bol. Isprazne su možda drugima kad bolje razmislim, meni očito nisu bile, jer bih sada za vrela dana, na otkrivajućem danjem svjetlu, bila sabrana i prisutna, a ja ne mogu sakrit suze i sklanjam se od pogleda kako bih u nekom kutu dalekom od svih zalizala rane.

Da, zaspao si, nisi se javio - ipak me nisi dovoljno željno iščekivao izgleda. Možda si odlučio biti zloban - neka ti, povrijedio si me, ali kao ni mnogi prije tebe, tako ni ti me nećeš naučiti nepovjerenju spram ljudi - to nije naivnost, to je moja odluka - prave stvari se žive samo u punom povjerenju. Povjerenje može iscuriti u nepovrat kao pijesak u klepsidri razbijena dna, ili kao ovaj put može prsnuti kao žuć i prosuti zarazni bolni otrov. Možda pogled laže. Bolno bi mi bilo to saznanje jer za svoj sam pogled sigurna da to ne može i zato ću i dalje ljude gledati u oči - ako se uspijem okupati u nečijem pogledu, kao u tvom, odmah, čim smo se upoznali, znači da sam svjesno odlučila podijeliti svoje unutarnje "ja" i davno sam se zavjetovala da me toga nikad neće biti strah - želiš poviriti u mene, iskreno i djetinje? Gledaj, upijaj, čeprkaj, pomazi, povrijedi - dopustila sam ti, nije me strah. Želiš biti prijetvoran lažov... možda pretjerujem... možda si samo indolentni slatkorječivi gaduljak sposoban uživati u trenutku na božanstvene načine - budi! Bio si! Ionako su poniženje i bol sastavni dio svih vrijednih doživljaja. Provoditi život u bježanju od boli zaslužuje samilost, pa sam se naučila ju prihvatiti i pustiti joj da me rani i oplemeni - nikad me neće zatrovati - kad je već ovaj život jedini, i nakon njega slijedi ništavilo, živjet ću taj jedan u potpunosti.... kad sam to shvatila, ništavilo je nestalo u beskraju, a strah je prerastao u svjesno prihvaćanje svijeta oko sebe - bilo mi je lijepo, bilo mi je ogavno bolno na tren - a ja kakva sam, pamtim samo sretne dane i ne znam se igrati "malog Werthera" - majčica Zemlja je prelijepa da bih kročila njome zatvorena u sebe.

Da si me samo vidio. Sati slatko-gorkog iščekivanja do zadanog vremena, djetinji osmjeh i kurvinska želja, naježena, ustreptala - psihodelija čista, oduševljene svjetlo i blještavo naivna čista srca - orgazam duše! Oh, kako mi je bilo dobro. I onda polazak, potisnuta bojazan i na kraju telefonski poziv u prazno. Rekla sam ti, Nada je oživotvorila svu moju požudu i sreću u mom nasmijanom i vedrom liku, tih nekoliko sati iščekivanja sam bila 100 put veća od života samog. Gotovo da ne mogu povjerovati da me svemir nije nagradio - pa sram ga bilo! I onda po enti put dokaz - slobodni pad bez padobrana, raširenih ruku - s vrtoglavih vrhunaca sreće i oduševljenja do jednog od već iskušanih dna - poniženje, razočarenje. Baš kako sam ti napisala, zapalila sam cigaretu na parkingu ispod tvoje kuće, u svega par minuta s njom je dogorila i Nada. Pušila sam sporo, uprta suzna pogleda u praznu cestu, mobitel je šutio. Dokazalo se ponovno - Nada je sadistička kurvetina! Srećom od kuće su me dijelili neki kilometri, dovoljni da brzinski properem dušu kojom suzom i tihim jecajem. Sjela sam u spavaćici na terasu, zapalila cigaretu, zagasila mobitel, u mrak uprt mutan pogled "sužen među trepavicama" i onda se pojavio on - posramljeni, pomirdbeni osmjeh kroz suze, a vani kao naručeni jaki vjetar koji me tjera na spavanje i fijuče dovoljno glasno da bi mi sakrio povremeno šmrcanje kad se uvučem u krevet.

Jutros sam upalila mobitel, pa eto... što da ti kažem srećo. Dobro jutro i tebi. Znaš, ja sam takva, kad mi se nešto događa što me tjera u delirij, ne postoji ništa veće od toga. Jel to djetinje? Ma je, znam. Jel pretjerujem? Sigurna sam - ali pretjerivanje je nešto u čemu sam tako jebeno dobra. I unatoč svemu, reći ću ti: baš si bio dobar! Ako može, nek ti ego naraste još malo, za tu prvu noć, tih par sati, baš si zavrijedio svaku pohvalu. Lijepo mi je bilo kupati se u tvom pogledu, osjećati svaki trzaj, nalete strasti, igrati se s tobom, bio si baš dobar! Bio bi nenadjebiv da držiš do riječi, ali i dalje, upisao si se u "Klub 2" - proširila sam članstvo. Kupio si vječnost kod mene, ako ti to išta znači, žao mi je što si uzeo povratnu kartu tako brzo, ali što sad. Ne žalim. Naprotiv, hvala. I mogao bi zamijenit Clooney-a kad god poželiš, jednako si šarmantan i dobar glumac. I rekla bih ti još štošta o tom prvom susretu, ali ipak, toliko hvale nakon jučer, nisi zavrijedio.

Sad me boliš, jako. Tuckam tu i vadim se na hunjavicu ako mi se netko zagleda u oči. Mislim da mi treba bačva dvokomponentnog epoxy-ja, a i ponešto kitova i silokona da polijepim i sastavim poraspadane komadiće - ajd, barem ih nisam pogubila po cesti k'o stari Fiat. Znaš onaj vic: "Kako najbrže do dijelova za Fiat-a? Samo voziš neko vrijeme iza istog takvog." Opet sam si dokazala - hedonizam je izvor najvećih boli. Ljubim te u obraz, nasmiješena, makar te imam potrebu poljubit u čelo kao u mafijaškom filmu i izvadit .45-kalibarsku Berettu - ozbiljno oružje za pružanje ozbiljne boli, a sve zbog pružanja ozbiljne boli, ali svejedno, primila bih te za potiljak, uvukla prste u mekanu prosjedu grivu i "bušnula" te u obraz uz teatralni okret na peti i razmahane bokove dok ti pokazujem dupe. Ajd bok stari, moram ić.



09.06.2012., subota

Kruha, vina i igara

Nije mi jasno kako sam se do sada uspjela ustezati od priče o hrani. Ili o igranju, bjesomučnom, upornom i djetinjem. Ili pak o ljudima s kojima to više puta tjedno imam sreću dijeliti. Večeras je u posjeti bila ekipa, što nije ništa neobično. Neobično je to da danas nismo ništa jeli! Ali smo zato pola zajednički provedenog vremena pričali o iću i piću, tko s više, tko s manje žara. Naravno, u maniri pravog bonvivana, moji doživljaji su uvijek malo kričaviji od drugih. Kao druga neobična pojava, nismo se ništa ni igrali. Uvijek se igraju briškula, trešeta, bela, jamb, pictionary, uno... samo da je igra. Vrlo anomalično iskustvo naoko mirne večeri u krugovima mojih prijatelja. Eh, baš mi je drago da sam se upustila u trkeljanje o nečemu što neopisivo volim, i shvatila ustvari da će ovaj blog biti najbolji odraz mojih misli, ako u njemu budem pisala o stvarima o kojima mogu govoriti sa žarom. I između svih stvari koje osjećam jakim, bitnim, lijepim i neopisivo dobrim na, ovoj ponekad sivkastoj planeti, su definitivno iće, piće i igra s dragim mi ljudima.

Za neke je hrana samo potreba, bez dodatnih obilježja, nešto što se mora u dato vrijeme svaki dan. Nekima je pak dano 6. osjetilo i za hranu, i zadovoljna sam što takvih ljudi oko mene ima mnogo. Onih koje ne dira što će pojesti - ne pitaju se jel dobro, jel vrhunski, jel ukusno, jel lijepo oku i lijepo nepcu - najiskrenije se bojim: "Zar ne osjećaš razliku između napoja i rajskog zalogaja?!" Onda shvatim da s tim ljudima mogu teško naći zajednički jezik - tvoj um i osjetila nisu otvoreni, mi ne možemo zajedno - iako uvijek, u maniri pravog gastronoma, pokušavam podučiti i ponuditi novo.

I tad krene priča u kojoj tražim suigrače: "Ajme nisam jela dobar roštilj.... uh, masu. Trebao bi nam izlet u istočnije krajeve... a kajmak...jooooooooooj!" - prosikćem kroz stisnutu čeljust. "Stari, zreli zlatiborski, žut k'o cekin, onako zrnat, pikantan da te bocka na jeziku. Ajme kad odem u Crnu Goru, pa njeguški steak, punjen njeguškim sirom i njeguškim pršutom... Eeeee! A dagnje dolje... Iiiii kamenice... pa ih se nasrčeš dok ti ne pozli skoro... Joj jbt, a baklave, kako ih tvoja stara dobro radi... E znaš, kad sam bila u Obersdorfu jela sam u nekom turskom restoranu s frendovima, pa sam probala onu s pistacijom - jebenica. A kad krene mesina, oni šiševi, pa salatice, pa lepinje... E, jesi probao kada žabe?... a puževe? Na Neretvi rade brudet od jegulja, puževa i žaba - to moram probat. Inače kad odem na put, ja ti stajem uvijek tamo gdje je najviše kamiondžija, zlatno pravilo... jedino na jedno stajem uvijek - kad piše "tripice"... Ne, naravno da mi nije gadno kad se super naprave, i ne, ne moraju smrdit... pa jetrica, bijeli bubrezi, brizle, mozak..."

Tu sam već negdje izgubila pola slušateljstva koje jedva diše u šoku, pa je vrijeme da ih pridobijem nazad: "Radila sam super ravione punjene sa učkarskom majskom skutom i tartufima - e to ti moram jednom radit... E, a šparoge na rižoto? ...uhhhh!... Ma to je uvijek dobro, pašta, tuna K plus, kapari i salsa i da vidiš, k'o na faxu kad smo bile... Kod kuma sam jela tako moćne lazanje sa puretinom i povrćem - baš su bile jebene... Pročitala sam glupost, ali eto: da se pravi gurmani poznaju po tome da li vole krvavi biftek - ništa ljepše od krvoločnog iskustva kad ga prerežeš, a iz njega poteče krv... a tatarski biftek...uuuuuu! Uh!"

Uglavnom, ako se ne jede, pretežito ja zvučim ovako, a ostatak ekipe nadoštukava slagalicu. Preko ribe, divljači, povrća, egzotičnih kuhinja, škampi i rakovica, maruna, trešanja itd. itd. itd. do u nedogled, sve do priče o tome kako to sve dobro zalit onim dobrim vinom iz Vižinade kojeg sam nabavila, miješani borgonja i teran, a za aperitiv opalit neki lagani pjenušac i za kraj priče sangriu koju je donijela prijateljica švercajući je u avionu na povratku iz Madrida. Pa onda ono dobro bračko ulje ili još ljepše vodnjansko "zeleno zlato" koje sam dobila toliko malo da bočica sliči na kapi za oči.

Ali, jelo se ili ne...bitna je igra... samo da je igra, koja god, zanimacija za mozak. Onaj žar, kad se trudiš dobit jamb od šestica jer ti taman treba za spasit kolonu i psuješ one proklete kockice nazivajući ih kurvama i nadaš se. Cijelo vrijeme se nadaš, i enti put si dokažeš da je nada najbolja droga na planeti, i onda ti NE DA! Gamad ti NE DA! I svejedno želiš još! Nada da će ti ispast as kad odigraš tricu i duju, i netko ima tri - a u materinu, a imala sam do kraja da je ispao - i skužiš na kraju da su ti složili kapot jer si imao najgoru od najgorih sreća i imaš samo 2 bele - ajme, pa fasadu bih skinula zubima bolje od hiltice! I prođe 2 i pol sekunde, pa prođe i mene fota. Ili kad padneš u beli za 1 - o majku ti! A taman bi ti bilo za izać van - ajme, grizem zrak oko sebe... opet na 2 i pol sekunde.

I tako, uz vrckavo društvo i najbolje od najboljeg što si u datom trenu možemo priuštiti, jednostavno se s oduševljenjem ogledam oko sebe i vidim veselo pripito (ili pijano) društvo kako tamani gibanicu od sira i pili li ga, pili ljutu kobasu koju je donio frend iz Vinkovaca, dok oblizuju prste da ne slijepe do nemila karte za Uno jer smo jednog među "nesretnicima" naguzili da povuče pol špila u ruke i s kiselkastim smješkom zagriza štrudlu od višanja i rastapa se nedugo zatim - kakva jednostavnost, kakav poriv za uživanjem, kakva sreća u malim stvarima - dijeliti s drugima i učiti ih da uživaju u ovozemaljskim dobrotama je vjerovatno jedna od najljepših stvari na svijetu.

Eh, pa onda dođe i taj dan kad se društvo dogovori za dvodnevni izlet s uključenim punim pansionom pod zvijezdama, a na meniju ti se pred nosom prostre kotlovina koja mami mirisom vjerovatno i medvjede iz susjedne županije, pa domaći kiseliš ili "home made by baka koju si utlačio" kukuruzni kruh, a plinsko kuhalo se nije ni ohladilo, već se sprema vatrena stihija koja će poharati jučer navečer polovljeno omanje jato šaruna, čisto da se nađe, da mali "bonkulovići" ne bi izgubili koji gram, od onog navodnog 21 grama duše, kojeg tvrde da imamo. I konačno se spusti noć, a roditelji među nama su već s oduševljenjem uspavali izmorene klince, i sjedamo uz plemensko improvizirano ognjište i šaljemo u krug riječi, boce, pljoskice, zdjelice, rukom otrgnutu koru kruha i "širok osmjeh i zlatan zub" - jbt kako je život ponekad bestidno lijep!

"A kada padne noć, ja zovem upomoć..." - društvo se polako osipa na zasluženi san, a najjači, najhrabriji... najgladniji ostaju - ona nekolicina gladna jedna drugih koja se boji jutra jer onda sve prestaje kad zrake sunca protjeraju još jednu noć u nepovrat. Nedavno mi je rekla jedna draga, neobična, drugačija djevojčica: "Najljepše se stvari rade zatvorenih očiju", a ja sam na to odgovorila: "Najljepše se stvari rade noću, jer oči možeš držati zatvorenima po želji, a noć rađa se, prolazi i odlazi." Prolaznost je lijepa kada shvatiš da je ona ustvari kulisa tvoje priče koja živi uvijek u pozadini - procesi koji su uvijek upaljeni u radnoj memoriji :)

Kad ovako piskaram u sitan sat, s pomirljivim zadovoljnim osmjehom, shvatim da lebdim između neopisive radosti življenja i iskrene sjete što se ta radost rastapa kao fini sladoled za vrelog ljetnog dana - uh, kako je dobar, ali ako ne živneš, ode on u nepovrat. Kad počnem prekopavati po sjećanjima vidim jasno doživljaje i dojmove, ljudske osobine, a ne ljude u njihovom fizičkom obličju, vidim smijeh i radost - oh, ta divne li ovisnosti - ovisna sam o smijanju! Ovisna sam o dobrom životu s meni dragim ljudima, navučena, nemam šanse za "oporavak" u osobu koja zna živjeti sama. Sistematično silovanje dobrog raspoloženja.

Spočitnem si s vremena na vrijeme da se moram okanit nekog poroka, pa odmahnem sama sebi posprdno glavom uz: "Nda, mo'š mislit!" i zaigran osmjeh, nadajuć se da me neki od njih neće koštat glave... svakim danom sve manje vjerujuć u tu bajku - i uto otpuhnem dim cigarete. Ako je istina da smijeh produljuje život, onda sam uistinu dobro postrojena... nadam se.

Kruha, vina i igara, to je dio onoga što mi treba da preživim nedaće, mozak je brzo po korištenju svih navedenih zanimacija na ispaši, srce je na mjestu, duša je velika i djetinja, ego dremucka i svega se povremeno trzne, sreća je neopisiva, a dragom MasterCard-u poručujem da odjebe u skokovima. Ono bez čega sigurno ne mogu su "moji ljudi" - uz njih je sve mnogo, mnogo lakše - čuvat ću ih od nedaća uvijek, dijelit ću s njima uvijek - volim ih voljeti, uvijek.

26.05.2012., subota

Vječni sjaj nastranog uma



“A dirty mind is a terrible thing to waste.”

Možda samo primjećujem detalje, možda se samo igram s njima interpretirajući im skriveni smisao, možda sam samo luda nedoxebana baba, štogod... Seksualnost mi je uvijek bila jedan od vršnih pokazatelja inteligencije, vrsta umjetnosti u kojoj se, kao u natjecanju, odmjeravaju snage suprotstavljenih: domišljatost, karakter, htijenje, želja.... i tako do u nedogled.

Lagala bih kad bih rekla da mi iskustvo nije koloritno, zanimljivo i neobično. Uvijek sam seksu pristupala naprosto bestidno otvoreno, toliko da sam se, u djeličcima zadanog vremena, osjetila potpuno ukaljanom i posramljenom na sudu pred samom sobom. S druge strane, sada, kad se osvrnem na svoju zaigranu prošlost, a i komadić sadašnjosti, shvaćam da žalim samo jednom, zbog glupog, običnog i besciljnog odnosa.

Nejasni su mi ljudi koji ne znaju uživati i pružati užitak, ljudi koji su toliko zasićeni sobom, da se ne znaju prepustiti krunskom od užitaka u kojem mogu doći tako blizu božanskom i punom. Ili pak oni, koji u strahu od metafizičke kazne koju bi mogli proživljavati, se ne otimaju i ne bore, pa čak ni ne bune, što im je tjelesno savršenstvo spoja uprljano naučenim moralom... bez da trepnu, i da se zapitaju, da li je iskustvo možda vrijedno boli.

Nikada me nije bilo strah posljedica. Svjesna sam koliko bih si uskratila da sam tako razmišljala. "Da mi je ova pamet, a one godine." - pa neeee! Ne! Zašto bih si uskratila što mi godi, zašto bih gušila želju- odbijam! Želim želji dati krila, svijet postaje lagodno mjesto onda, a postojanje ima, onu filmsku, "nepodnošljivu lakoću".

Seks je božanstvena igra, na čijoj nacifranoj i sirovoj, eksplicitnoj ambalaži piše: "Igra za svih: debele, mršave, priglupe, lumene, vjernike, probisvjete i kockare." Zaigram se često, pa bacim oko na šaroliku poplavu besplatne pornografije na virtualnim poljanama, za nas drkadžije. Što smo li si samo napravili. Seks je jedna najprirodnija stvar na svijetu, a mi ju u javnosti cenzuriramo, dok u mraku svog sobička puštamo ju da, uvjetovani slikom o dobroj jebačini, indoktrinirano divlja. Podsjeća me na jednu epizodu Zvjezdanih staza, kada je kapetanica Janeway kročila na prijateljski planet, pun neobično dragih, sabranih i stabilnih nasmijanih ljudi sa telepatskim sposobnostima, svega, naoko sretnih. Na planetu je bilo zabranjeno promišljati nasilne misli, pa se čak smatralo i zločinom, a među snalažljivijim telepatima, procjetalo je tržište nasilne misli, jer su u njima doživljavali ugodu. Cenzuriranje prirodnog i ljudskog, posredstvom nametnutih neprirodnih pravila, je najveći zločin u povijesti čovječanstva - put ka otuđenju, put ka sigurnom gubitku osnovnih karakteristika vrste i plodno tlo za uzgoj najnižih zamislivih poriva, a samozvani proroci i spasitelji za bespuća povodljivih umova, najveći su zločinci.

Kanoni za dobar seks koje nam serviraju su naprosto smiješni: oskudno zadovoljenje karnalnog i izostanak zadovoljenja uma. Ravno nakon prvog izleta u mutne vode ugode, postalo mi je jasno da um traži svoj, najveći dio kolača. Naglo se preda mnom otvorio sasvim drugačiji horizont, kojem je teško nazrijeti i početak i kraj - shvatila sam da je to još jedan vid zabave, poligona za treniranje izdržljivosti, razuma, trpljenja ugode i boli, nepresušno vrelo mogućnosti kojima samo treba, ponekad sam, ponekad posredstvom drugih, udahnuti snagu da otprhnu daleko van nazrivih zamišljenih granica.

Lako je i ugodno živjeti u svijetu kojem najčešće ne vidiš granice i hrabro kročiš tražeći nove doživljaje, bez straha po srce, koje se, ionako, uvijek može oporaviti - sa svime razumskim što si si uskratio, gubiš šansu da uznapreduješ i oplemeniš se. Da, seksualnost može nositi napredak i bogatstvo svemiru u nama, može nas natjerati da maštu bacimo slobodnim padom s litice običnog, može nas natjerati da kročimo u crnilo u nama i naslađujemo se u svijetu lišenom morala koji nas sputava, jer ne dolazi iz nas samih. Tren kad se rađa potreba za "izmaštanjem" gotovo fizički neizvedivog, tren je kad su mašti gromko i nasilno niknula krila i svijet u nama i oko nas više nikada neće biti isti. To je tren kada otkriješ da u tvojoj nutrini nastaju ožiljci koji nikada ne zarastaju i ljubiš ih istinski u svoj njihovoj božanstvenoj boli - donio si na svijet novu vrstu sebe, porodio si nastranost.

Demonizirana, životinjska strana se odjednom iskobeljala na svjetlo dana i udahnula zraka u bolnom kriku koji odjekuje cijelim mojim bićem - ponovno sam rođena, perverzna i prljava. Neobuzdiva potreba da zadovoljiš porive svojih demona pritišće te silovito, stvari oko tebe poprimaju drugo, punije obličje, odjednom te proganjaju slike skrivene iza vidljivog, misli iza rečenog, prljavština ispod površine, kopka te najgora od najgorih znatiželja - ona znatiželja koja zna samo za realizaciju, kakvu takvu - sve manje od toga je premalo. Svijest počinju nagrizati crvi iz podsvijesti, zagađuju i razlažu privide na esencijalno, neizbrisivo i iskonski, ispravljaju ti percepciju nakaradnog svijeta oko tebe. Pišem malo u prvom, malo u trećem licu... na zadaćnici iz hrvatskog ne bih zavrijedila ni dvojku, ali ovo je samo moj meandar misli - oslobađam misli na virtualnu slobodu, polako i temeljito.

Zabavljena sam, istinski, istraživanjem same sebe. Iznenađujem se svakodnevno, pitam se kada ću dotaknuti moralno dno, pitam se ima li ga uopće kad su mi misli, riječi i djela kročila neslućeno daleko - trnovit je put do zadovoljenja. Zabavljam se temeljitom preobrazbom u kojoj životarim, i sve drugo, ono javno, radim usputno, ali dobro, da bih si kupila prostora za proživljavanje metamorfoze svijesti. Već sam se nekoliko puta susrela sa ovakvom "ja" koja seksualnost koristi kao okidač, a skroviti virtualni svijet kao medij za osvješćivanje. Upadam s namjerom u sve stupice koje si postavljam, čisto da provjerim kako ću se oteti porivu da udovoljim neumornoj beštiji u sebi, i između uspona i padova, sladim se produktima svoga podraženog podivljalog uma koji krade podsvijesti naprosto skandalozne ideje i presađuje ih u svijest. Svijest je prokleta - traži bjelodana rješenja, traži realizaciju i tjera me u izgon iz stvarnosti ostalih duša oko mene. Protjerana sam u svoj svijet, na moj zahtjev, i pronalazim suputnike na putovanju u brazdu koja se raskolila posred mene - ambis u kojem nam se pred nogama u znak dobrodošlice prostire crveni tepih posut čavlima.

Pogledam li u taj moj ponor želja, poriva i animalnih nagona, osjećam da oni istinski pripadaju meni, jer su nastali iz mene. Zgrozim se nad svojom izopačenošću s vremena na vrijeme dok tonem dublje u maštom nošenu paralelnu stvarnost koju sam primorana proživljavati pretežito sama. Otkrivenje mi je susresti slične ljude u virtuali, koji prihranjuju moj um, pa zajednički kreiramo buku misli i ideja iz kojih crpimo životnu snagu, gradimo svjesno nepostojeću intimu u kojoj dijelimo fizičke, duhovne, umne i fiziološke potrebe, bez trunčice ustezanja. Nezamislivo postaje intrigantno, bizarno pak uobičajeno, prljavo postaje vrhunac zamislive intimnosti, a zabranjeno u potpunosti izostaje - bezuvjetna sloboda bezgranične imaginacije i svega smjernica ka potpunom zadovoljenju, tijela, uma i duha.

Razdire me saznanje da je istomišljenika po pitanju spolnosti, gotovo nemoguće zamisliti za životnog partnera - sretni li su oni koji su se uspjeli susresti i spojiti unatoč tim potrebama, sretni smo svi mi, koji smo barem na djeličak vječnosti, uspjeli brutalno otvoreno i iskreno podijeliti svoje porive - tješi me što nisam jedina. Malo je ljudi sposobno igrati tako suptilnu igru, a da ne dozvole da im ona zagadi svakodnevicu, jer najviša istina u ovoj priči jest ta da ti se svakodnevica odvija u neprohodnoj šikari perverzija u kojoj vrebaš svaku potenciju za ispunjenje kako bi nahranio um - ovisnički zadaješ još jednu ranu svom jastvu, nadaš se još jednom ožiljku, još jednoj spoznaji, još, još, još...

Kad se prisjetim svih seksualnih iluminata s kojima sam imala sreću dijeliti, uzimati i davati, shvatim da su ostavili neizbrisiv trag i natjerali me da otvarim vrata osobnog pakla, i sada sam im zahvalna, jer se poznajem mnogo bolje. Oni su, zajedno sa mnom, držali dršku noža koja mi je zadala jedan od onih voljenih ožiljaka, kao što mladenci drže nož režući svadbenu tortu - ja s njima, u toj znakovitoj gesti, zaklinjući se na vječnu vjernost mašti. Onaj "aha efekt" kad shvatiš da je nešto izvedivo, da li samo u bespućima zaigranog nastranog uma, ili u polutami stvarnosti, uzbuđenje postiže vrhunac, želja postaje brutalna i glasna, realizacija postaje vatromet osjetila kojeg doživljavam djetinje čisto. Molit ću bližnje da mi propucaju glavu k'o starom konju, ako to prestanem doživljavati. Kad se sjetim te nekolicine ljubavnika i suputnika, spopadne me koktel osjećaja: sreća, nostalgija, zadovoljstvo i bijes; bijes što sam se svojom odlukom tome otrgnula i skovala si zlatni kavez, zatvor u kojem me mjesto kruhom i vodom, hrane uvriježenom nam monogamijom - tko zna što bih sada odabrala...

Ponekad bih si tako rado dala za pravo da budem iznad nametnutih mi moralnih zakona, nadvladavam porive i potrebe, svakim danom teže dobivam bitku, moji se desetkovani redovi svaku noć vraćaju u tabor, obeshrabreni, u strahu od možebitnog poraza, možda već sutra. Monogamija uprljana problemima, glavoboljom, kuhanjem ručka, pranjem veša, lišena strasti, tako isplanirana i rutinizirana - ubit će me, koštat će me glave - očajnički se borim, koljem rutinu kao mitsku neman - gubim bitku, mom je suborcu rutina zadala smrtonosne ozljede - nisam sigurna da imam snage za oboje, a tek sam objavila rat - loše mi se piše...

Tada tražim utočište u sebi i nalazim mir u nemirnom duhu i nastranom umu, igram se s vatrom, sad već na udaljenosti koja ne garantira nikakvu sigurnost, koketiram s griješnim, samo da provjerim da vatra u meni nije ugasla. Tješe me oni isti ljudi s kojima sam naoko dijelila samo svoj prljavi veš, a ustvari imali su prilike vidjeti kroz sve moje slojeve i opet su uspjeli razabrati, kad bi pomaknuli koprenu strasti i naboja, samo ono dobro, puno i čisto. Veseli me što zasigurno znam da sam svakom od njih pustila drugačiji, ali jednako bolan i dubok ožiljak i kad slučajno prelete prstima sjećanja preko njega, sjetit će se svoje tadašnje ekspanzije mašte, sa mnom.


18.05.2012., petak

Da je kuća dobra i vuk bi ju imao



Priznajem, praštajte mi pola u startu, jebivjetar sam po vokaciji. Pokojni stari je uvijek ponavljao: "Da je kuća dobra, i vuk bi ju imao." - o koliko stvari koje je govorio nisam zabilježila nijedan engram, ali ovu sam uzrečicu brzo prihvatila kao svoju. Naslijedila sam od staraca gen za "jebivjetrarenje i džabalebarenje" valjda, jer kad me zasvrbe stopala, moram im udovoljit, bar malo.

Ponekad se osjećam klaustrofobično u svom rodnom kraju, spopadne me osjećaj da me brda i more pritišću nemilice i samljet će me ako se ne pomaknem bar županiju dalje. Nemam velike prohtjeve, imam samo velike želje koje čekaju strpljivo u redu na šalteru kod tete Zlatne Ribice. Teta je divna, sve bi ih ispunila, ali me najčešće iz mog Ministarstva financija poliju lavorom hladne vode, i onda se rezignirano prepuštam ostvarivom - rijetki slučaj kad se uspijevam zadovoljiti manjim :P

Želje sam oplakala, vrijeme je za pokret! Gdje? Nebitno! Bitan je "muving"! Pristajem na sve: kava tri "sela" dalje, kupanje na najbližem otoku, proslava rođendana u vikendici u Gorskom kotaru, trodnevni ribolov u Dalmaciji, poslovni put u metropolu, samo me pusti da halapljivo žderačim kilometre. Usrećuje me lutanje, s ushićenjem svaki atom moga bića urla: "Jer ja sam skitnicaaaaa, ne drži me mjestoooo....", prije nekih putovanja ne mogu često oka sklopiti i cijelu noć preživljavam između jave i sna iščekivajući polazak, k'o osnovnoškolka pred ekskurziju.

I napokon.... napokon, kupim prnje, sve što se može izjaloviti ode baš tim tokom, a ja vršim brutalnu čistku nad bahatim problemima koji su se drznuli pojaviti baš kad ja negdje idem, kasnim svega adrenalina radi, sjedam u auto, vadim obaveznu opremu - cigarete i upaljač da budu dostupni nakon svega dva tapkanja blizu mjenjača, mobitel, Garmin čisto društva radi, još topao, friško zapržen CD da me hrani leitmotivima za ovo novo putovanje. I da, konačno, dokopala sam se otvorene ceste, gladna i presahla od želje da negdje idem. Gazim makinu nemilo, svega 10, 15 kilometara da se iživim, blendam k'o istinska balkanuša u lijevoj traci i u strahu pogledavam u retorvizor da li mi se približava nešto bjesnije od mene, ne d'o bog, nekakav presretač.

Adrenalin perucka, još jedan veseljak mi se prilijepio za guzicu, ali ne dam se... možda nisam najbrža, ali sam prva. I onda, dok mi se još tresu noge, kao nakon višestrukog orgazma, nadrogirana svojom dozom gluposti, dopustim svom limenom ljubavniku da uzme daha, otvaram prozor, palim cigaretu, tiho krstarim brzinom svega malo iznad propisa, gušta radi... i sad sam svoja. Bijedni li su moji suputnici, nema stajanja do odredišta, najdraži su mi kad svi pozaspu, onda se nikome ne jede, ne pije, ne piša, ne drka. Najbolje se putuje kad putuješ sam.

I stigla sam, sustigla sam svoje želje, odredište me dočekalo s veseljem, raširenih ruku, nisam kod kuće, otišla sam, oduševljena sam. Novo mjesto, nova zanimacija; izgnala sam iz sebe svaku otužnu primisao, problemi su skliznuli s mene kad sam izvukla ključ iz brave, sreća će me utopiti kao lavina, pogotovo ako me tu netko čeka - kristalno čista sreća.

Noćim u krevetu koji nije moj, koračam ulicama i proplancima koji nisu moji, uživam u onom u čemu nikad ne bih mogla kod kuće - uživam u tuđini. Sva osjetila rade kao sumanuta, doživljavam sitnice, uživam intenzivno u svim užicima i cijelo se vrijeme pribojavam kraja u malom, potisnutom, djeličku svijesti.

Kada moram spustit zastor na još jedno putovanje, hvata me očaj. Imam osjećaj da mi se nutrina buni i rida kao dijete koje se bacaka po podu trgovine igračkama nakon što je čulo "ne". Povratak kući je uvijek spor, kao da ću ga tako značajno odgoditi, tako sjetan, po povratku produžim na svega još jedno piće s društvom koje se gubi u nekom pubu, samo da se aklimatiziram na ideju da se moram vratiti kući. Naučila sam da je oporavak od putovanja jednako dugačak kao i putovanje samo, ali nikad nisam naučila cijeniti povratak i toliko ga mrzim da se gotovo s gnušanjem pitam jesam li išta stvorila kod kuće, kad se tome nemam potrebu vraćati.

Osjećam se prokletom zbog potrebe da lutam u malim dozama, ali često, osjećam se blaženo što me moj suprug razumije i pušta mi na volju da 4 ili 5 dana u tjednu izbivam iz kuće, da li uz kartanje i kavu, pijanku u četvrtak ili produženi vikend s babinjakom. Trebala bih mu dignuti spomenik što poštuje moju predimenzioniranu želju za slobodom bez obaveza; u tom sam pogledu istinski sretna žena.

Za dva dana idem na izlet, moje ushićenje je djetinje i nerazumno; okrenula bih planetu da mogu lutati, gazim sve prepreke pred sobom da bih mogla otputovati, boljet će me uvijek kad se budem morala vraćati i sve ću izlike naći da bih odgodila neizbježan povratak mjestu koje su me navikli da zovem dom. Ali nema veze, za dva dana ću se ponovno nahraniti, zasititi na neko kraće vrijeme... možda samo zavaravam svoju veliku bijesnu, vječito izgladnjelu, zvijer lutalicu.



17.05.2012., četvrtak

Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko...



Danas sam se spotaknula o jedan člančić, kaže ovako: "Najdublja stvarnost koje možemo biti svjesni je ona iz koje crpimo svoju moć. Za nekoga tko je svjestan samo materijalnog svijeta, moć je ograničena na materijalnu snagu, no na puno dubljem nivou nalazi se kreativna moć oblikovanja uma i tijela odnosno moć evolucije. Doći u dodir sa srži života, znači doći u dodir sa stvaralačkom moći svemira koja se izražava kroz našu osobnu kreativnost. Postoje tri sile koje prožimaju sav život: stvaranje, održavanje i umiranje." (QuantUM zona). Ok, ok, ovako povađeno iz konteksta mog tadašnjeg stanja svijesti, ne zvuči baš spektakularno... E! Jel se i vama događa da vas opere neko raspoloženje, pa zabrijete na nešto, pjesmu, knjigu, štogod, a kad vas prođe bude vas gotovo sram, ha? Nevermind, ubit će me digresije. Dakle, krenuh da se izrazim - jel vam se događa pokadkad da vam se cijeli svijet čini jasnim i zdravorazumskim, rješenja jednostavna i dostupna, a najveći dio ljudi oko vas uporno radi krivo? To je ono, kao kad pratiš neke političke izbore, pa ti se od svog "sjaja i bijeda kurtizana", onaj jedan učini manje kurvom, i zvuči tako jasno da normalan svijet glasa za njega... ali ne, ispijeni mozgovi su odlučili drugačije. Neću politiku u svoju butigu, još; nije o tome post, nego pitam se jesu ljudi ćoravi i blesavi da ne vide korak dalje od onog što im se tutne pod nos, ili sam samo ja luda?

Onaj članak s početka kaže dalje: "Ova tri-u-jednom inteligencija je ono na što pokušavamo utjecati kada svjesno oblikujemo život i naš je izbor koji od tih aspekata (kreacija, održavanje ili odumiranje) je dominantno. Imamo moć promijeniti ravnotežu tih snaga i dokle god kreiranje dominira našim postojanjem, mi ćemo rasti i razvijati se. Evolucija sprečava entropiju, propadanje i starenje. Najkreativniji ljudi bilo kojeg područja intuitivno se baziraju na ovom razumijevanju. Oni rastu s potpunom svjesnošću da su izvor svoje moći i bez obzira o kojem području se radi, općenito dijele određene osobine: u stanju su biti u kontaktu i uživati u tišini… povezani su i uživaju u prirodi… vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - pa, hmh, baš sam se našla nekako. Dobro, danas mi na kalendaru stoji: "Glumi ego-tripera", "cijenjeni Ego, smijem li Vam se obratiti sa Vi?" - nekad mi se samo čini da je svakodnevica teška, ali život na ovoj planeti može, uvjetno rečeno, biti vrlo ugodno iskustvo ako dopustiš da se tvoj mozak zabavlja sa špekuliranjem o onome što se nalazi u "backstage-u" života, iako nisi dobio VIP ulaznicu za druženje s, ne znam, Noamom Chomskym ili Davidom Ickeom. Molim, ustegnuti se od zaključka da imam neku bijesnu načitanost iza sebe - znanja primam pretežito neposredno upijanjem i koketiranjem s inim temama, ne gutanjem knjiga... osim kad me trebaju uspavat.

Svijet pisane riječi je ponekad smiješan, pretvorio se u pravu estradu, pa kad dođe na tržište pregršt smeća, okrznem se o njega sramežljivo, da me ne zarazi. Jesu to "Tajne Da Vincijevih kodova", koje su ti smiješne ako si s razumijevanjem progutao "Svetu krvi, sveti Gral", a s čuđenjem u šetnji kroz VBZ gledaš naslove kao "Tajna templara" i slične pizdarije koje poblesavljelo tržište pita ili pak nadri mudrosti iz pera Coelha na kojeg otkidaju curice. Da se razumijemo, ništa od toga nije uspjelo kupiti moju pozornost. Tako sam se okrznula i o "Tajnu" - naravno, dokumentarac samo - moja ljenost je moćna - i veli "Traži i bit će ti dano" - pa naravno, tko to još ne zna! Vježbam taj pristup od kad sam bila dijete, na svemu: tada sam kozmos tiho žicala da kum kad dolazi iz Austrije donese LEGO kockice, danas tako žicam parkirno mjesto točno ispred ulaza u poreznu, ili kumim svemir da mi dužnik uplati lovu taman dan prije nego što se moram otisnut na put... naravno, sve zadnji tren. Postoje stvari veće od mene, nije sve u mojoj moći, ali se barem u međuvremenu mogu zabavljat s malim stvarima, velike me ionako melju kao žrvanj... uostalom, kao i sve druge ljude.

Ajd, sad bez prenemaganja, prestajem se ispričavat zbog toga što pišem o sebi - krasno je kad naletiš na sebi slične umove koje se pogone na znatiželju - motori s unutarnjim izgaranjem :), opere me odmah neka glad: "Daaaaj mi da te upijem!", sličim na netopira pomalo. To su oni pojedinci koji te dotaknu, mada su samo na proputovanju kroz tvoj život, puštaju trag. Oni divni umovi koji oplemenjuju svojim postojanjem i sijevaju u bojama, prizivaju te k sebi humorom i čovječnošću, obasipaju te znanjem i daju ti svesrdno da od njih učiš, bez predrasuda, sve ima je nekako pojmljivo na prvu i nećeš ih vidjeti da mučno prežvakavaju knjige o samopomoći ili idu na tečajeve autogenog treninga. Ne mislim ni pod razno na zastrašujuće stručne ljude, lumene i genijalce - oni blješte monokromatski, najčešće nisu potpuni i nisu stvoreni za život ovdje... možda su tu da bi ga baš nama, nazovi "prilagođenima", olakšali život. Govorim o malim iluminatima, koji su svakodnevno sposobni posumnjati u sebe, ali zato ih ni minimalno ne jebu pitanja kao religija, smisao života, život poslije smrti ili to da im je potpuno jasno da je veliki komad dostupnog nam svijeta velika zavjera bez rješenja. Posebno me raduje kad u njima vidim snagu da se bore za svoju sudbinu i da ju oblikuju po svojim željama i prohtjevima, kad se dobrano potrude, naravno - bez uloženog truda, nema nagrade.

To su oni ljudi koje osjećam bliskima sebi, i imam sreću da sam njima okružena, jer me potiču da rastem kroz interaktivne procese, i to me veseli i zabavlja. Moćni i topli istovremeno, rođeni sa sviješću o kozmosu, a opet takvi lažovi spram sebe samih. Lažu se samo zato da prevare sami svoj um i natjeraju ga da se drži konvencija, ali znaju pritom da to ne ide tako, jer je istina drugačija. Govorim o ljudima, poput mene, koji su spremni istražiti najtamnije zakutke ljudske svijesti, bez straha na što će naići. Ne mogu zamisliti svijet, a ni sebe, bez da sam ih poznavala - natjerali su me da postanem tko jesam kroz uzajamno istraživanje i sakaćenje svijesti od svega suvišnog, nekad samo u cilju igre, samo da si zabave mozak.

Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko - ne mogu se ustegnuti, ni ako poželim - da, postoje bitnije stvari, da, primjenjivo je na sve što mogu zamisliti, ali najočitije je u muško-ženskim odnosima. I kada su površni, čisto prijateljski, ili pak naprosto bolno strastveni, uvijek mogu biti začinjeni - pričali li mi o mijenjaju distribucije, o partijani koju nismo godinama pohodili, o škampima na buzaru, putovanju bez plana i cilja, zadnjem skandalu u krugovima crkve ili pak o svjetskom poretku - sve može imati seksualne konotacije. Dvosmislenosti, stosmislenosti, fitness za mozak, kako bi rekao jedan moj virtualni poznanik - pročitaj moju priču između redova i igraj se sa mnom, zabava je zagarantirana. Radi mi što želiš da radim tebi, daj mi da ti usadim prljavu misao u um, koja će te progoniti... svega onako, usputno: "Ova prokleta FINA me već nastrano jebe...", "Ok, žao mi je, šta sad, želiš da kleknem u kut na kuruzu... ili možda brusni papir?", "Jbt kako je ovo dobro, za svršit!" - šta neki ljudi čuju iz ovoga? Apsolutno sve što sam rekla - svijest je zabavljena konverzacijom, podsvijest je zabavljena veselim slikama i scenarijima - bitno je samo posaditi misao u plodan "pomaknuti" um. Naravno, sve popraćeno bezobraznim pogledom koji prati reakcije i kurvinskim osmjehom.

Možda sam zato omiljena među muškarcima, i to mi odgovara. Kad malo proradi feromoni, sve je zabavnije. Ponekad se osjetim maaaalo droljasto, ali očistim si obraz već u sljedećem trenu, kad odgovorim na poslovni poziv na tečnom talijanskom i dogovorim u tri poteza šleper iz Cremone ili izjavim nešto tipa: "Nemaš beda, imam štelu na autootpadu, naći ćemo pumpu za servo ap-cap i još ti sredim 3 mjeseca garancije."

What the point of my trabunjanje? Shvatila sam da, ako ne zabavljam mozak, mogu si ga i propucat jer ničemu ne služi, osim preživljavanju, a to mi nekako, hmh... nije mi baš dovoljno. Da ponovim s početka: "...vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - ograniči um i umri, otvori ga i udahnut ćeš svijest i oživjet ćeš u svijetu novih boja. I da, boli, žari, zadovoljava, ispunjava, osakaćuje, baca u očaj, puni baterije, ispravlja percepciju - jednostavno, zabavlja me.

Btw., ono na vrhu je Luigi Serafini... muž me je neki dan upitao za kog vraga mi to visi u uredu i koji je uopće smisao. Odgovorila sam mu: "Pa možda nikakav, izveo je to MOŽDA SAMO ZATO JER MOŽE." "Zašto cijelu ulicu voziš na rikverc, umjesto da se tu okreneš?" - "Zato jer mogu."; "Zašto nosiš 4 vreće odjednom, a ne malo po malo?" - "Zato jer mogu."; "Daj, prestani igrat igricu, dok pišeš dopis i odgovaraš na telefon." - "Neću, radim to zato jer mogu."

Uzimati dnevno "zabavu za mozak"; preporučiva doza - PRETJERIVANJE!




12.05.2012., subota

Po vjeroispovjesti "hedonist", po nacionalnosti "lovac na doživljaje"

Blog sam zamislila nešto vedrije i razigranije, ali eto, kad mi je uvijek pisanje bilo ispušni ventil za trenutno stanje svijesti, neću razočarati sebe i iskoristit ću potrebu da pustim pisanog traga. Da, i mali bonvivani se posvađaju sami sa sobom, a iskreno rečeno, onako, "između mene i mene" čak i za te svađe je potrebno dvoje ponekad... je, je, zvuči besmisleno, ali kad te netko natjera da se suočavaš sa djeličcima sebe za koje si siguran da si ih dobro potisnuo, ubio i sakrio sve tragove, e pa baš tad se posvađam sama sa sobom.

I eto, baš zato sam tu, da u anonimnosti i "intimi virtualne javnosti" podijelim sebe, sve po malo - ono javno i dostupno i ono što je samo moje, a gricka unutra - to su moji mali demoni, za koje bih se donedavno zaklela da spavaju sigurnim tvrdim snom; ono - izvedeš ih povremeo u šetnju, daš im jest i oni su u miru - NJAAA! - GRIJEŠKA! - klinac spavaju! - gamad se probudi kad se najmanje nadaš i u napad, a taman sam se bila sposobna kladiti da sam se posložila! Brijem da će ovo ostati konstantna bitka.

Ali, da vam se kratko predstavim poštovana virtualna javnosti: ja sam mlada ženka kojoj će trideseta pokucat prilično brzo na vrata (ne, ne xebe me to, imam zanimljivijih egzistencijalnih kriza), udana sam relativno kratko za mužjaka za kojeg sam još uvijek prilično sigurna zašto sam odlučila s njim provodit vrijeme "til death tear us apart.. bla bla" i nakon 8 godina provedenih zajedno, što u vezi, što u braku mogu reći da mi je "neloše" i da sam načelno zadovoljna. Načelno, da... jer neke stvari štimaju super, s nekima sam se pomirila, neke su se popravile, s nekima ne mogu živjeti, neke su me zatekle i iznenadile, ali zaista mogu reći da sam zadovoljna. Radim posao kojeg volim i sama sam sebi šef, sama odgovorna za svoje uspjehe i padove, imam drage ljude oko sebe za koje znam da bi stavili ruku u vatru za mene, a ja bih učinila isto za njih. Vješta sam u mnogočemu - ne laskam si, ne tražim laskanje - vidim, nisam glupa!

E sad, gdje je "kvaka 22"? Kvaka u tome što sam se nadala naivno da će nemir proći, želje splasnuti, da ću "odrasti"... pff, glupost. Karakter ne odrasta, sve u svemu se malo mijenjaš, samo bolje žongliraš svojim manama i svojim neracionalnim prohtjevima. Ako stoji ona da je karakter sudbina, bit će mi zabavno, ali jao si ga onima oko mene.

I tako, nakon 8 godina prividnog spokoja i sigurnosti, poželjela sam prisjetiti se živopisnog "ja" iz prošlih vremena, ne sumnjajući uopće da me susret sa starim, zabavnim, ali pomalo prokletim navikama, može tako potresti iz temelja. Susrela sam svoj nespokoj i želju za novim koja ti protjera krv po žilama kao ništa drugo. Sjećam se pouzdano da sam voljela sebe takvu, potpuno nesputanu, bez potrebe da sama sebi održavam prodike. Zaprepastila sam se kad me moje dojučerašnje "ja" počelo vrebati kao lovac iz kuta šahovske ploče... uvijek ga prekasno vidim, uvijek isti scenarij: iznenađenje, predbacivanje, kapitulacija, dekapitacija.

Ali nije me strah, opet me nije strah, volim si ubrijat u glavu da sam "larger than life", pa nek me sruši - padni, opizdi o pod, nema veze, sve je to moj život. Volim sve što mi je dato pravom da živim u tri dimenzije, i nisam se spremna cenzurirati poradi siromašnih duhom; naprotiv - volim im u gnojnu ranu zatucanosti utrljavati sol, i postajem bezočna i zlobnija onda, što inače, sasvim sigurno, nisam. Svijet je lijep ako ga doživljavamo svim osjetilima i, u nametnutim nam "pravilima prihvatljivog života", ako to ne činimo, možemo si svi komotno glavu propucat. Volim istinski "iće i piće", gastronomija mi je posao, vokacija i hobi - jedan od najljepših ovozemaljskih načina da ugodimo sebi i ljudima oko sebe (da, stavit ću "sebe" na prvo mjesto; da, bit ću sebična ovdje jer smijem). Volim ljude oko sebe, oni su mi najveća snaga; volim novac, ali mu znam dat "košaricu" bez pol beda; volim bezbrižnost; volim strku, paniku i stres - izvlači iz mene ono najbolje - imam izliku da se igram Ramba, velikog ovna predvodnika krda i malog Hitlera u cilju cilja, rijetko radim kardinalne greške, sva svoja s*anja čistim iza sebe sama (mislim, dobrodošla je prijateljska ruka, neću se bunit).

Volim ovo skriveno iz vidljivog, nemam straha od neobjašnjivog, meni je svijet jasan i blistav u svom svome crnilu, prihvaćam ga, dobro mi je. Učim o sebi i drugima, glad i znatiželja me tjeraju da budem brutalna prema sebi, jer mislim da to mogu izdržati. Njegujem svoju djetinju stranu, ljubomorno i grozničavo. Humor mi je lijek, ili kako reče jedan slikar (neeeću citirat s imenima, fusnotama i pi*darijama, lijena sam, ne pišem doktorat): "Humor prenosi dušu preko ponora i uči je da se igra vlastitom boli." Život bez glazbe je zločin, a loša glazba zločin protiv čovječnosti, i daaaa, dat ću si sva prava da blatim sve što meni nema ikakvog smisla, xebe mi se!

Istinski volim svoju seksualnost, koristim se njome suptilno i tiho, da samo razigranim vrckavim umovima bude bjelodano. Igra sa suprotnim spolom (a i ne samo) je neophodna hrana za ego, i ne mislim ubijat svoj ego jer je to netko rekao - on nam je svima značio preživljavanje odvajkada - pobogu, pa imam valjda za nekog vraga racio i empatiju da ne bih glumila đubre! Ispipavanje granica, u nadi da ih kod sugovonika ne nađeš, mi je najdraži sport valjda - intelektualno ispucavanje, "stosmislenost", igra, fitness za mozak, učenje, istraživanje, davanje znatiželji na volju, škakljanje tuđe mašte - samo jedna u nizu stvari na planeti koja je tako koloritna, jarka, intenzivna, eksplicitna, bolna i ugodna.

Kampanjac sam do abnormalnih granica - boli me đon - mogu. Odgovorna sam za bitne stvari - trebam naučit bolje slušat što je drugima bitno - učim. Kasnim vječito, komotna sam - popravljam se, ali s druge strane, svjesna sam da nerijetko ljudi oko mene ovise od mene, pa nek se i oni prilagođavaju - nalazimo polovicu puta, samo je ja malo tvrdoglavo slobodnije mjerim - radim na tome, dresiram svijest o vremenu, koje me, usputno rečeno, užasava. Tvrdoglava sam i nepopustljiva, opet u trenucima ogavno krotka, toliko da se osjećam slabom i iskorištenom - baš me briga, puštam se - ako imam potrebu nekome pokazati svoju "mekšu" stranu, znači da mu vjerujem. Kod mene imaju svi beskompromisno povjerenje u startu - nisam naivna, samo me nije strah - bez povjerenja je svaki odnos ukaljan, a onda i besmislen - izigraj ga, to ide samo tebi na dušu, ja ću se oporaviti - jer mogu. Veseli me kad oko sebe imam ljude koji su me prihvatili i nemaju me potrebu mijenjati - lako ću se za njih oblikovati da im ugodim i povlađujem, ako me prihvaćaju, onda i zavrjeđuju. S godinama mi se smanjila tolerancija na bezbroj stvari - ne želim više, ako mi ideš na jetrica, mo'š ga xebat - požalim ponekad što je kurtoazija nužno zlo - da ti mater i konvencionalnom. Vrijeđam, griješim, sikćem, vičem, ispričavam se, okajavam grijehe, potkupljujem emocijama, dajem nesputano i najgora sam prema najbližima, jer od njih očekujem najviše - oni su veliki ljudi, i znam da mogu!

Volim poticat i biti poticana, volim si zadavat velike ciljeve, zaboravljat ih u ladicama, otpuhivat s njih prašinu, pustit ih da trunu na "groblju ideja" - moja mašta je beskrajna, ljudski um može biti toliko velika da se bori i protiv smrti. Ne bojim se smrti, užasava me samo što je život prekratak i što me moj hedonizam i ljenost spriječavaju da ostvarujem više jer me užici odvlače iz greške u grešku - kontradiktorno, ali imaaaa vremena.

U mom svijetu nema bogova, svetaca i vragova. Nikada se nisam imala potrebe obraćati biću "većem" od sebe, ne treba mi utjeha u raju ni tjeskoba iz pakla - sebi sam najbolji sudac - ne želim živjeti u začaranom krugu u kojem kupujem sutra, a zaboravljam danas - želim kupiti vječnost u srcima dragih ljudi oko sebe i ponuditi im sve što imam, i ne očekujem ništa manje od njih. Nema kasnije, nema reinkarnacije, nema individualnosti nakon smrti - što si napravio, si napravio, nema popravnog ispita samo zato da bi se osjećali bolje i nalazili izlike za svoje greške - nosi se s njima, sam si ih zakuhao - biološki svijet je jednostavan, možda se samo kriomice nadam postojanju neke kolektivne svijesti... ili je to možda samo "Borg kompleks" od previše gledanja Zvjezdanih staza.

Postojala ili ne, ne dira me... tu sam sada, vani je sunčan dan, proljeće je, ide se na ribolov, sprema se xebački ručak na zadovoljstvo ukućana, ide se kartat, kockat i igrat dok mi dupe ne utrne, a trbušni mišići me ne počnu bolit od smijeha, idem šetat, plivat; navrnut muziku do ibera dok s limenim ljubavnikom krstarim ulicama u zoru, otpuhujem dim kroz otvoreni prozor, vraćajući se iz izlaska, a oni manje sretni u 6 ujutro u četvrtak čekaju autobus da odu na posao - neću spavati, tuširanje i ravno na posao - zato jer mogu - jer su mi napunjene baterije. Imam 0 rutina: ne moram pit kavu, ne moram spavat u svom krevetu, ne moram k'o mačka jest 7 puta na dan - želim samo živjeti. Ako je vjerovati PlivaZdravlju.hr ili Doktoruukuci.hr, živit ću još 3 i pol minute - no pa svi su umrli od života! Šta davite, ok, bit ću odgovorna prema sebi, pazit se, jer u suprotnom ne mogu ni drugima ništa dati. Živi i pusti živjeti!

Ne znam da li će me itko čitati, nisam nikad bila bloger, nemam ni potrebu za publikom baš neophodno, nisam ni sigurna da li ću se znati nositi s možebitnim reakcijama... naprosto imamo svi previše problema, da bismo si dopuštali kapacitiranje virtualnim, ali odlučila sam pisat neku vrstu svog dnevnika (ogavno mi je to uvijek bilo, i nejasni potpuno ljudi koji to rade).

Nema strogo zadane teme, nema pravila, nema granica, ovo je samo blog o bolima i užicima malog bonvivana koji se ne boji koliko-toliko odgovorno griješiti. Iz tuđih je grešaka malo tko nešto pametno naučio.... ok, ne govorim sad baš o ruskom frontu 2. put.... samo to da je empirijski pristup, uvjetovan znanjima, iskustvom i intuicijom, po meni najvrijedniji.

PO VJEROISPOVJESTI "HEDONIST", PO NACIONALNOSTI "LOVAC NA DOŽIVLJAJE".

Stoj mi pozdravljena virtualna javnosti, nadam se da ćemo se još susretati ovdje.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se