DA SI ME IKAD VOLIO?
slika: digital artist
Valentinovo, evo jedne, onako, baš iz duše
Da si me ikad stvarno volio,
moje nezadovoljstvo ne bi dozvolio
gradio bi ispravne obiteljske suodnose
koji ravnopravnost u domu donose,
ali tebi je ravnopravnost bila strana
mojim djelima nalazio si mnogo mana,
a sam si prekrižene ruke imao
i pričao kako si sve o svemu znao.
Na djelu si svoje znanje rijetko pokazivao,
dok si odbojan stav prema meni zauzimao
često ponižavajući moja svakodnevna djela
tako da se nisam osjećala prava i cijela
i nikad pohvalu iz tvojih usta nisam čula
ma koliko da sam se na djelu trudila.
Ponižavanje mojih djela išlo ti je dobro
ti si cijelu pamet na svijetu pobr'o,
a u njoj je bila vjekovna muška teza
bijeg od bilo kakvih tvojih kućnih obveza,
sve te obveze su ženski posao
tako da ni jedan za tebe nije ostao.
Da, tako je naš život tekao
i tako si svoju slobodu stekao
od mene si sluškinju besplatnu stvorio
i u svakom djelu šef rigorozan bio,
tako je to dugo vremena bilo,
dok mi takvo ponašanje nije dosadilo.
Da si me ikad stvarno volio,
bar bi čovjek prema meni bio,
ipak ti od sveg srca hvala
ne osjećam se ni velika ni mala,
samo gledam pozornicu suživota
u kojoj je vladala moja sramota,
sramota što se za sebe nisam zauzela
i bar se jednu trunčicu voljela.
Ipak, sve ti od srca opraštam,
o uzajamnoj ljubavi više ne maštam,
jako sam te mnogo voljela
i nikad nisam razumjela
kako bar moja djela ne vidiš
i zašto se mene kao žene stidiš,
zašto ne poštuješ bar usluge moje
koje svakodnevno u tvom vidokrugu postoje?
Ni to mi više uopće nije važno,
voljela sam te i volim te snažno,
sve nedostojne i dostojne dijelove tebe
i dok moje srce i duša zebe,
neka unutarnja energija me uvijek grije
koja kaže da tvoje ponašanje razumije.
Drugačije ne znaš, a nećeš da učiš
pa me svojim neznanjem mučiš,
a najviše mučiš sam sebe
bez ikakve vidljive potrebe.
A sanjala sam u tvom zagrljaju,
nijemo ćutim otkucaje tvog i svog srca
naša intima u prostoru našeg doma
samo nama je znana,
nasmiješene usne šapuću ti ljubav
koje ti srce kazuje i tijelo potvrđuje,
u utrobi mi još otkucaj srca jedan
pečat naše zajedničke ljubavi
čedo, očekuje prvi udah zraka,
dok gledamo njegov prvi osmijeh,
sklad struji iz zidova doma,
a ja i ti, ruka u ruci nasmiješeni
o svemu se dogovaramo,
rame uz rame dijelimo naše potrebe
nadopunjavamo se djelima,
jedva čekamo da se vidimo,
dodirnemo rukama, usnama, tijelima.
A sanjala sam tvoje pohvale
ljubav u tvom pogledu
potvrdu i podršku u djelima
pruženu ruku i kad mi ne treba,
a dobila sam,
tvoj pogled negdje u prazno,
dušu punu neiscijeljenog bola,
srce u kamen pretvoreno.
Tko te tako rani, ljubavi moja,
da si slijep na moje prisustvo,
moje osmijehe tihog nadanja,
da će tvoja bol jednog dana biti iscijeljena?
Prođe mi život čekajući,
da otvoriš svoje kameno srce
i svoju istinu samnom podijeliš,
plačem kad ti to ne vidiš
nadajući se da ćeš progledati
i konačno me početi voljeti
a samo sam htjela da se volimo.
