+ANGELICA+ photo blog
ČIN POSVETE SVETOM MIHAELU ARHANĐELU;
Plemeniti kneže svih anđeoskih korova i cijenjeni vođo vojske Gospodnje,gorljivi ljubitelju Slave Gospodnje i strahu pobunjenih anđela,ljubavi i slasti dobrih Anđela,SVETI MIHAELE ARHANĐELE.želeći biti u broju tvojih štovatelja,danas Ti se u potpunosti predajem.Stavljam sebe samoga,svoj posao,svoju obitelj,prijatelje,i sve što mi pripada pod tvoju zaštitu.To što nudim je vrlo malo,budući da sam ja jadni grešnik ali,molim Te,Ti nagradi ljubav moga srca.Sjeti se,da sam od danas pod tvojom zaštitom,te moraš biti uza me za cijeloga moga života.Pribavi mi oproštenje mojih brojnih i teških grijeha,daj da od srca ljubim svoga Boga i dragog SPASITELJA ISUSA KRISTA,moju dragu MAJKU MARIJU,sve ljude i moju braću koji su j u b lj e n i od OCA, a o t k u p lj e n i od SINA.Isprosi mi milosti koje su mi potrebne da bih zaslužio krunu slave.Brani me uvijek od neprijatelja moje duše a posebno u zadnjem trenutku mojega života.Daođi tada,o slavni Arhanđele.pomozi mi u borbi i odagnaj daleko od mene u ponor pakla onog oholog anđela kojega si pobijedio u nebeskoj borbi.Predstavi me tada,pred prijestoljemo Božjim da bih mogao.s tobom SVETI MIHAELE i sa svim anđelima,pjevati hvalu,čast i slavu Onome koji vlada u vijeke vijekova.Amen!
ChristianRock.net
ChristianHardRock.Net
CM.celtic.radio
11.08.2004., srijeda
Naše dužnosti prema anđelu čuvaru
|
Tekst je objavljen u časopisu Zlatno pero, u prijevodu Jurice Beroša. Riječima sv. Ambrozija: “Moramo se moliti anđelu koji nam je dan za čuvara”, sv. Bernard nas podsjeća na dužnosti prema anđelu čuvaru: “Zahvalnost na njegovoj prisutnosti, privrženost njegovoj dobrohodnosti, povjerenje u njegovu brigu. Uvijek imajte na umu da ste u prisutnosti vašeg anđela čuvara”, on opominje svoje učenike. “Na bilo kojem mjestu da se nalazite, u bilo kojem tajnom skrovištu da se krijete, mislite na vašeg anđela čuvara. Nikada u prisutnosti svog Anđela ne činite ono što ne bi činili u mojoj prisutnosti.” “Veliko dostojanstvo i svetost vaših svetih anđela čini vas obaveznim zahvaljivati se. Pred zemaljskim velikanima, ljudi su skromni i puni poštovanja; ali njihovo dostojanstvo je neusporedivo manje i od najnižeg od anđela. Zbog toga se uvijek moramo vladati pobožno i skromno pred našim svetim anđelom, uzdržavajući se od svake riječi, geste ili radnje koje bi mogle povrijediti ili ražalostiti našeg nebeskog prijatelja i vodiča. Ovo neprekidno podsjećanje na prisutnost našeg svetog anđela je najbolje sredstvo za svladavanje kušnji. “Ako istinski volimo našeg anđela čuvara, ne možemo ne imati neograničeno povjerenje u njegovo moćno zauzimanje kod Boga i čvrstu vjeru u njegovu odlučnost da nam pomogne. Ovo će nas potaći da često zazivamo njegovu pomoć i zaštitu, posebno u vrijeme kušnji i nevolja. Ovo povjerenje će nas potaći da zatražimo njegov savjet u mnogim problemima s kojima se susrećemo, i u velikim i u malim stvarima. Mnogi sveci običavali su ništa ne poduzeti bez prethodnog traženja savjeta od svog anđela čuvara.” Little Flower lijepo pokazuje, u svojoj pjesmi Mom Anđelu Čuvaru, pravi duh odanosti našem nebeskom vodiču i zaštitniku. Ona se nježno prisjeća njega koji je s velikih nebeskih prostranstava, gdje je sjao kao svjetlo čistog plamena ‘pred Gospodinom beskrajnog svjetla’, sišao na zemlju da bude njen brat, prijatelj i pomagač, uvijek uz nju. Sa zahvalnošću se prisjeća kako je svojom brižnom rukom odstranio kamenje pred njenim nogama, da se ne bi spotakla na putu, dok je njegovo lice sjalo sve jasnije, što je ona postajala poniznija i ljubaznija. Ona se zatim prisjetila potreba drugih i molila ga da prenese njenu poruku njoj najdražima, da ih tješi i bodri umjesto nje. Tako mu se ona nježno povjerava: O ti, koji žuriš cijelim svemirom Brže od munje, Pođi često umjesto mene Onima koje najnježnije volim. Svojim nježnim dodirom, oh, obriši im suze, Reci im da je slatko nositi križ, Nježno šapći moje ime u njihove uši, I ime uvijek pravednog Isusa! “Iznad svega ona je željela da on zapali u njenom srcu svoj vlastiti gorući žar da može spasiti duše od grijeha, ulijevajući u njih rosu Kalvarije, Predragocjenu Krv Krista. Njegovim vlastitim anđeoskim ushitom željela je da on ujedini njeno siromaštvo i svakodnevne križeve, da ih tako prikaže, obojene nebeskom odanošću, čistom Božjem Prijestolju. Nije mu zavidjela na njegovoj slavi, jer je gledao Božje Lice, nego ga je ovdje dole obožavala u Njegovoj Euharistijskoj Prisutnosti i nosila Ga u svojim vlastitim grudima. Ispunjena najsretnijim zadovoljstvom ona zaključuje: Tvoje su nebeska slava i veselje, Bogatstva Kralja kraljeva; Hostija u našim ciborijumima je moja, kao i svo blago koje nosi bol. Tako s križem i Hostijom, I uz tvoju pomoć, dragi anđeoski prijatelju, Čekam mirno, na tamnoj strani vremena, Nebesku sreću koja ne poznaje kraja. “Iznad svega, dugujemo našem vjernom anđelu čuvaru najiskreniju zahvalnost za bezbrojna dobročinstva koja nam on daruje. On uvijek i svugdje stoji uz nas, nježno nas štiteći, blago nas upozoravajući i iskreno nas opominjući. Našu zahvalnost ne možemo bolje dokazati ni na jedan način, osim da poslušno slijedimo njegova upozorenja i da pokazujemo nježnu, sinovsku odanost prema njemu.” Kada je u stanju milosti, duša je dragulj kojeg naš anđeo s divljenjem promatra i raduje se dok ona postaje sve sjajnija kroz Isusovu Krv. Nemojmo nikada ražalostiti našeg nebeskog sudruga grijehom, ali ako se takva nesreća i dogodi, krenimo prema izvorima Predragocjene Krvi koja će obnoviti našu prethodnu čistoću. Pored izražavanja nježne odanosti našem anđelu čuvaru, trebamo također usvojiti pohvalno izražavanje obožavanja anđela čuvara drugih ljudi. Kada susrećemo naše poznanike, u isto vrijeme kada pozdravljamo njih, trebamo pozdraviti i njihove anđele čuvare. Ovo pozdravljanje se može obaviti nutarnjim činom bez privlačenja pozornosti. Ili možemo donijeti odluku, i tu odluku obnavljati s vremena na vrijeme, da pozdravljajući nekoga, u isto vrijeme imamo namjeru pozdraviti njegova anđela. Uskoro će nam postati jednostavno upamtiti ove svete anđele i od njih ćemo primiti mnoge blagoslove. Ne smijemo nikada zaboraviti da Božji anđeo uvijek stoji uz nas. Eleanor C. Donnelly se prisjeća odanog prijateljstva svog anđela u slijedećim nadahnjujućim stihovima: Kroz teške sate i situacije, on me prati; Kroz duge mračne noći, stoji uz mene; Od svakog zla i svakog grijeha, brani me; U opasnosti i smrti, moj zaštitnik, moj vodič! Dragi Prinče, koji si više od prijatelja, odan mojoj dobrobiti, Oprosti mi moje uvrede, moj neuljudni nemar – Oprosti što je tvoja prisutnost često uvrijeđena, tvoja služba neprimijećena, Tvoje čiste namjere odbijene ili provjeravane!  |
Ljetopisi dominikanskog reda (kronike)
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša. BRONZINO, Agnolo Deposition of Christ 1545 Oil on wood, 268 x 173 cm Musée des Beaux-Arts, Besançon U ljetopisima reda sv. Dominika nalazimo mnogo lijepih opisa anđeoskih ukazanja. Sv. Dominik i anđeli Slijedeći odlomak je kratki opis o tome kako su se anđeli ukazali sv. Dominiku i njegovoj braći. Dok su redovnici još uvijek živjeli blizu crkve sv. Siksta i dok ih je bilo oko stotinu, jednog dana blaženi Dominik je naredio ocu Ivanu iz Kalabrije i ocu Albertu iz Rima da pođu u grad moliti milostinju. Oni su bili u gradu sve od jutra pa do trećeg sata dana,ali bez uspjeha. Tada su se odlučili vratili u samostan i došli su posve blizu crkve sv. Anastazije, kada su sreli neku ženu koja je jako cijenila njihov red; i videći da nemaju ništa sa sobom, dala im je štrucu kruha. “Ne želim”, rekla je, “da idete natrag praznih ruku”. Kad su pošli malo naprijed, sreli su čovjeka koji je od njih nametljivo tražio milostinju. Ispričali su se, govoreći da ni sami nemaju ništa; ali je čovjek tada zamolio usrdno. Tada su oni rekli jedan drugome, “Što možemo učiniti samo sa jednom štrucom kruha? Dajmo je njemu u ime Boga.” Tako su mu dali štrucu kruha, i najedanput su ga izgubili iz vida! Kada su stigli u samostan, Blaženi Otac, kojem je Duh Sveti u međuvremenu otkrio sve što se dogodilo, je izašao njima ususret, govoreći im radosno: “Djeco, nemate ništa?” Oni su odgovorili, “Ne, Oče”, i ispričali su mu sve što se je dogodilo i kako su dali štrucu kruha siromahu. Tada je on rekao, “To je bio anđeo Gospodnji; Gospodin zna kako će opskrbiti Svoje. Hajdemo se pomoliti.” Zatim je ušao u crkvu i kada je izašao poslije kratkog vremena, zamolio je braću da pozovu zajednicu u zajedničku blagovaonicu. Odgovorili su mu govoreći, “Ali Sveti Oče, kako to da želiš da ih pozovemo, kada vidiš da nema ništa da im damo jesti?” Blaženi Otac je ipak naredio da se pozove brat Roger, i njemu naredio da sakupi braću za ručak, jer će Gospodin zadovoljiti njihove potrebe. Tada su oni pripremili stolove i postavili čaše, i na dani znak, cijela zajednica je ušla u zajedničku blagovaonicu. Blaženi Otac je dao blagoslov, i pošto su svi sjeli, otac Henry Rimski je počeo čitati. U međuvremenu, blaženi Dominik je molio, dok su njegove ruke bile spojene na stolu; i iznenada, baš kako im je obećao, po nadahnuću Duha Svetoga, dva lijepa mladića, izvršitelja Božanske Providnosti, pojavila su se usred zajedničke blagovaonice, noseći štruce kruha u bijelom platnu koje je visilo s njihovih ramena sprijeda i straga. Počeli su dijeliti kruh, počevši kod donjih redova, jedan s desne strane, a drugi s lijeve, stavljajući pred svakog brata cijelu štrucu zadivljujuće ljepote. Tada, kada su stigli do blaženog Dominika i kao i drugima stavili cijelu štrucu pred njega, naklonili su svoje glave i nestali, a da nitko nije znao, čak ne zna ni danas, odakle su došli ili kamo su otišli. I blaženi Dominik je rekao svojoj braći, “Moja braćo, jedite kruh kojeg vam je poslao Gospodin.” Zatim je rekao poslužiteljima da uliju malo vina. Ali oni su odgovorili, “Sveti Oče, nema vina.” Tada im je sveti Dominik, pun proročanskog duha, rekao, “Pođite po vrč i ulijte braći vino koje im je poslao Gospodin.” Oni su tamo otišli i našli, zaista, da je vrč ispunjen do ruba izvrsnim vinom, koje su požurili donijeti. A Dominik je rekao, “Pijte, moja braćo, od vina koje vam je Gospodin poslao.” Oni su jeli, stoga, i pili koliko su željeli, i taj dan i slijedeći dan, i dan poslije. Ali poslije obroka trećega dana, sveti Otac im je naredio da ono što je ostalo od kruha i vina daju siromasima i nije dozvolio da to ostane u kući. Za vrijeme ova tri dana nitko nije išao moliti milostinju jer im je Bog poslao kruha i vina u izobilju. Kasnije su se anđeli ukazali na sličan način svetom Patrijarhu i njegovim redovnicima i dali im da jedu u izobilju.  CANO, Alonso The Dead Christ Supported by an Angel 1646-52 Oil on canvas, 178 x 121 cm Museo del Prado, Madrid Trećom prilikom, sv. Dominik je trebao ići iz samostana sv. Siksta koji je van Rima, u samostan sv. Sabine u Rimu. Ali otac Tankredi, prior braće, i Odo, prior sestara i svih redovnika, i glavarica sa sestrama, pokušali su ga zadržati, govoreći: “Sveti Oče, jako je kasno, i nije uputno da idete”. Ipak, on je odbio učiniti kako su oni željeli, i rekao je, “Gospodin želi da krenem i on će mi poslati Svog anđela”. Tada je za svoje pratioce uzeo Tankredija i Oda i otišao. I stigavši na crkvena vrata, kako bi otišao, vidio je , prema riječima blaženog Dominika, mladića velike ljepote, sa štapom u svojoj ruci, kao da je spreman za put. Tada je blaženi Dominik rekao svojim pratiocima da idu ispred njega, mladić je išao prvi, a on posljednji, i tako su stigli do vratiju crkve sv. Sabine, koju su našli zatvorenu. Mladić se naslonio na vrata i ona su se odmah otvorila; on je ušao prvi, zatim braća, i tada blaženi Dominik. Mladić je izašao i vrata su se ponovno zatvorila, a brat Tankredi je rekao: “Sveti Oče, tko je bio mladić koji je išao s nama?” I on je odgovorio, “Moj sinko, to je bio anđeo Gospodnji, kojega je On poslao da nas čuva.” Sveti Toma Akvinski okružen anđelima sa pojasom čistoće Kada je sv. Toma Akvinski, koji potječe iz jedne bogate i glasovite obitelji - plemićka krv je tekla njegovim venama - pristupio dominikanskom redu, njegova obitelj je bila ljuta zbog njegove odluke. Njegova braća, koji su bili oficiri u vojsci vladara Frederika, uhvatili su ga i stavili u zatvor u jednom od obiteljskih dvoraca. Ovdje su učinili sve da bi ga uvjerili da napusti Red i skine bijeli habit, što je on sve ljubazno, ali čvrsto odbio. Njegovi zarobitelji su pokidali habit s njegovih ramena i bacili dijelove s prezirom na pod. Svetac je mirno pokupio dijelove habita i složio ih s poštovanjem. Dvojica braće su tada smislila zaista đavolsku metodu napada. Domislili su se dovesti u zatvor prekrasnu ali napuštenu ženu, s obećanjem velike nagrade, ako uspije poljuljati odlučnost i krepost njihova brata. Prve riječi izdajničkog posjetitelja su otvorile oči Tome da pazi na opasnost. Zadrhtao je, pogledao prema Nebu, i pošto je ugasio užareni plamen iz svog srca, izveo je nesretno stvorenje iz sobe. Tada, tresući se na pomisao o opasnosti kojoj je pobjegao, nacrtao je križ na zidu s velikim žarom, kleknuo je, učinivši čin velike zahvalnosti za svoje oslobođenje i nudeći gorljivo posvećenje cijelog svog bića Bogu. Dok je tako molio, pao je u ekstatični san, za vrijeme kojeg su mu se pojavila dva anđela s Neba, i okružila ga čudotvornom vrpcom, u isto vrijeme govoreći ove riječi: “Mi dolazimo od Boga, da te odjenemo vijencem vječne nevinosti. Gospodin je čuo tvoju molitvu, i ono što ljudska slabost ne može zaslužiti, tebi je osigurano neopozivim Božjim darom.” Ovo nije bio san, nego stvarnost, jer su ga anđeli opasali tako čvrsto da je bol probudila sv. Tomu iz ekstaze i učinila da ne htijući krikne. Neke sluge su došle tamo, ali Toma, želeći sakriti milost koju je primio, ljubazno ih je otpustio i čuvao je svoju tajnu sve do svoje smrti. Tada ju je otkrio svom prijatelju i ispovjedniku, bratu Reginaldu, i izjavio da se od tada, duh tame nije trudio prilaziti njegovoj osobi. Svetac je nosio vijenac sve do smrti i još se čuva u dominikanskom samostanu u Chieri! Vrline u čovjeku koje se najviše sviđaju anđelima su čistoća, poniznost i ljubav prema Bogu, i ove vrline su bile najočitije u sv. Tomi. Nije čudo da je on privukao ljubav i privrženost ovih blaženih duhova o kojima je tako divno pisao, da neki misle kako su mu anđeli sami došli otkriti tajne svoje anđeoske prirode. Prirodno je misliti tako jer, pošto su oni željni pomagati svim svojim štićenicima koji ih pozovu, oni bi još više pomogli njemu koji je iz mnogo razloga nazivan Anđeoskim Doktorom i koji je tako marljivo radio za Crkvu.  CUYP, Benjamin Gerritsz. The Angel Is Opening Christ's Tomb c. 1640 Oil on wood, 72 x 89,6 cm Museum of Fine Arts, Budapest Sv. Vinko Fererski Sv. Vinko Fererski, još jedan od dominikanskih sinova, bio je nedvojbeno jedan od najizvrsnijih svetaca u kalendaru Svete Crkve. Njegov život od djetinjstva do smrti je bio jedan dugi niz čuda, autentičnost kojih počiva na nepogrešivim dokazima. Nije čudo da su sveti anđeli gajili posebnu ljubav za ovog velikog sveca, kojeg Brevijar naziva samim znakom svetosti. Jednom prilikom, kada je svetac ulazio u Barcelonu, vidio je i razgovarao sa anđelom čuvarom grada. Ovo je objavio u svojoj propovijedi ljudima. Kao posljedica, posebna odanost se rodila prema anđelu, i njemu u čast je podignut spomenik. U času smrti sv. Vinka, mnoštvo blaženih duhova došlo je pratiti njegovu dušu u Nebo. Oni su ispunili kuću u kojoj je ležao umirući, u obliku snježnobijelih ptica zadivljujuće ljepote, koje su nestale u trenutku kada je svetac izdahnuo. Sv. Vinko se često prikazuje sa krilima kao anđeo. Otac koji govori s anđelima Blaženi Dalmacije je bio stalno počašćen prisutnošću svog anđela, da su ga ljudi obično nazivali ocem koji govori s anđelima. Ljubav anđela prema njemu je bila činjenica poznata svima. Postoje i drugi primjeri anđela koji pomažu dominikanskim redovnicima, ali nam prostor ne dozvoljava da ih spominjemo.  DÜRER, Albrecht Christ on the Cross with Three Angels 1523-25 Woodcut, 39 x 28 cm Graphische Sammlung Albertina, Vienna |
04.08.2004., srijeda
Anđeli i mučenici
|
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša. -------  Mi smo s razlogom iznenađeni kada vidimo savršenu postojanost mučenika u trenucima najokrutnijih patnji. Njihova tijela su bila razdirana čeličnim kukama ili paljena polaganom vatrom; njihove kosti su bile iščašene na mučilima ili slomljene čeličnim čekićima. Čak su i dječaci i nježne djevojke bili podvrgavani svakojakim nezamislivim mukama, koje su oni podnijeli s takvom strpljivošću i hrabrošću da su gledatelji, a čak i njihovi brutalni mučitelji sami bili začuđeni. Kako je bilo moguće, netko se može pitati, da jadni slabašni smrtnici, baš kao što smo i mi, izdrže takva strašna mučenja? Ne možemo držati naše ruke u kipućoj vodi niti trenutak, niti možemo vrhove prstiju držati u plamenu male svijeće. Kako je moguće da su se mučenici držali hrabro dok su čitava njihova tijela bila mučena kukama, ili šibana bičevima, ili paljena polaganom vatrom? Objašnjenje je da ih je Bog pomagao i poslao im Svoje anđele da im pomognu. Ovi blaženi duhovi su ispunili mučenike nadljudskom snagom, ublažavali njihove bolove, i tješili ih u njihovoj patnji, tako da im je postalo lako, čak i ugodno, podnositi mučenja koja su njihovi brutalni neprijatelji izmišljali s paklenskom dosjetljivošću. Kakva nam je to lekcija! Zašto s povjerenjem ne zovemo naše drage anđele kada smo u patnjama? Oni čeznu da nam dođu pomoći. Sv. Teodozije, kako nam Rufinus govori, bio je upitan nakon što je izdržao strašna mučenja zbog vjere, da li je jako osjetio strašne bolove? “U početku jesam”, odgovorio je, “ali, anđeo mi je brzo došao i zacijelio moje goruće rane. Kada je mučenje prestalo, bilo mi je žao, jer je tada anđeo otišao, i više nisam mogao uživati u njegovoj divnoj prisutnosti”.  Sv. Agneza. Kada je sveta djevica, sv. Agneza, odbila slaviti lažne rimske idole, opaki (bezbožni) sudac je naredio da je odvedu u zloglasnu kuću i da je vrijeđaju. Pojavio se anđeo, i nitko se nije usudio nauditi joj. Jedan, pokvareniji od drugih, konačno je pokušao uvrijediti mladu mučenicu, i anđeo ga je na mjestu oslijepio. Njegovi pratioci, užasnuti, molili su sv. Agnezu da se moli za njega, što je ona učinila, i njemu se vratio vid. Kada je sv. Dorotea bila osuđena na smrt zbog svoje vjere, mladić imenom Teofil, čuvši je govoriti o Raju, smijao se prezirno i rekao joj je: “Pošalji mi voća i cvijeća iz vrta tvog Nebeskog Zaručnika.” Ona mu je obećala da hoće. Kada je došla na mjesto izvršenja kazne, prišao joj je anđeo u obliku mladića, sa slatkim voćem i cvijećem, kojem je ona rekla: “Odnesi ih Teofilu i reci mu da mu ih ja šaljem.” Teofil je ostao zapanjen, jer je bilo jako hladno, i nigdje se nije moglo vidjeti ni cvijeća ni voća. Poslije je postao kršćanin i umro je za Krista. Sv. Cecilija je pripadala glasovitoj rimskoj obitelji. Postala je kršćanka i posvetila je svoje djevičanstvo našem Gospodinu Isusu Kristu. Njeni roditelji, pak, su je željeli udati za mladog rimskog plemića po imenu Valerijan. Na dan njihova vjenčanja, Cecilija je otvoreno govorila sa svojim mužem i rekla mu da je zavjetovala svoje djevičanstvo Bogu i bila je pod zaštitom anđela koji bi ga sigurno kaznio da kojim slučajem nije poštovao njen zavjet. Valerijan, koji je bio poganin, želio je vidjeti anđela, i Cecilija je odgovorila da može ako postane kršćanin. Na ovo je on pristao i potražio papu Urbana, koji je bio sakriven u katakombama, zbog žestokih progona koji su tada vladali protiv Crkve. Sveti Otac ga je ljubazno primio, poučio ga i krstio. Na povratku kući, on je iznenada vidio anđela, u sjajnoj ljepoti, koji je stavio krunu na njegovu glavu, a drugu je stavio na glavu Cecilije, govoreći: “Časno nosite ove dragocjene krune; Donosim vam ih s Neba.” Valerijan je bio ispunjen radošću i ispričao je sve što se dogodilo svom bratu Tiberciju, poganinu. On je isto tako, želeći vidjeti anđela, primio poduku i poslije Krštenja doživio je isto veselje i bio osupnut radošću i veličanstvom blaženog Duha. Svo troje su kasnije položili svoje živote za ljubav Krista, uz pomoć njihovih svetih anđela. Sv. Eulalija. Priča o sv. Eulaliji, djetetu mučenici, još je jedan lijepi primjer kako anđeli pomažu mučenicima. Ova draga malena djevojčica, samo dvanaest godina stara, bila je dovedena pred brutalne suce, koji su upotrijebili svako sredstvo u svojoj moći da je zastraše i prisile da se odrekne vjere u Isusa Krista. Prijetili su joj se s najstrašnijim mučenjima i pokazali joj instrumente mučenja s kojima će joj mučitelji razdirati meso i lomiti kosti. Ali tri su anđela došla njoj u pomoć i tako je tješili i ohrabrili da joj je bilo drago trpiti za svog dragog Gospodina. Anđeli su joj rekli što da odgovori sucima, koji su bili zbunjeni mudrošću i hrabrošću djeteta. Vidjela je anđele, koji su bili blistavi i lijepi i koji su je nježno tješili. Jedan joj je rekao: “Trpi za našeg Gospodina Isusa Krista. On te voli baskrajnom ljubavlju." Drugi joj je rekao: “Trpi, drago dijete, jer ćeš uskoro biti jedna od nas i uživat ćeš s nama zauvijek na Nebu.” Treći je dodao: “Trpi hrabro, Eulalija, jer ćeš spasiti mnoge duše svojom postojanošću i primjerom.” A zatim su sva trojica srdačno rekli: “Zar ne želiš biti naša mala sestrica?” Riječi anđela ispunile su srce Eulalije takvom radošću i snagom da je uzviknula: “O, dragi Gospodine, kakve li radosti da si na mom tijelu napisao krvavim slovima znakove Tvoje patnje i rana!” Konačno, bila je živa spaljena, a njenu dušu su anđeli odnijeli u Raj.  Sv. Vinko mučenik U slavnoj povijesti desetaka tisuća mučenika koji su neustrašivo umrli u obrani svoje vjere, priča o sv. Vinku je jedna od najdivnijih. Sv. Vinko je bio mladi španjolski plemić koji je bio progonjen po naređenju Dacijana, prokonzula, zajedno s njegovim biskupom, Valerijem. Valerije je bio poslan u izgnanstvo, a sv. Vinko je bio osuđen na najstrašnija mučenja. Prvo je bio raspet na mučilima. Njegove ruke i noge su bile istezane konopima i koloturima dok skoro nisu bile izbačene iz zglobova. Dok je bio u ovom položaju, njegovo tijelo je bilo brutalno čupano čeličnim kukama. Vinko se samo smijao. Dacijan je mislio da su ga mučitelji štedili i naredio da budu bičevani. Ogorčeni svojom kaznom, oni su se vratili, odlučni zadovoljiti okrutnost svog gospodara, koji ih je huškao da upotrijebe svu svoju snagu i okrutnost. Počeli su snažno trgati i kidati njegovo tijelo, što su radili s takvom okrutnošću da su se njegove kosti i utroba mogle vidjeti. Što je više njegovo tijelo bilo osakaćeno, veći je bio užitak na njegovu licu. Sudac, videći potoke krvi koja je tekla iz svih dijelova njegova tijela i zastrašujuće stanje u koje je bio doveden, morao je priznati zaprepašteno da ga je hrabrost ovog junaka kršćanina pobijedila. Molio je Sveca zbog sebe da ako ne ponudi žrtvu bogovima, da će barem odustati od naredbe da se spale svete knjige. Mučenik je to s prezirom odbio. Dacijan ga je, sada razbješnjeniji nago ikada, osudio na daljnje mučenje, da bude spaljen na nekoj vrsti lomače. Svetac je radosno otišao na zastrašujuću spravu kako bi stigao tamo prije svojih mučitelja, tolika je bila njegova želja da trpi. On se radosno uspeo u čelični krevet, u kojem su prečke bile uokvirene kao kosa (za košnju), pune oštrih šiljaka koji su bili crveni i vreli od vatre koja je gorila ispod. Na ovoj užasnoj spravi mučenik je bio raspet po dužini i čvrsto vezan. Dok se jedan dio njegova tijela pržio nad vatrom, drugi je bio mučen crvenim vrelim čeličnim pločama. Njegove rane su bile trljane solju, što je pojačavalo djelovanje vatre dublje u njegovo meso. Svi djelovi njegova tijela su bili mučeni na ovaj način, jedan za drugim, i svaki ponovno nekoliko puta. Otopljeno salo koje je kapilo s mesa podržavalo je i pojačavalo plamenove, koji su umjesto mučenja, izgledalo je, kako sv. Austin kaže, davali mučeniku novu snagu i hrabrost. Što je više trpio, izgledalo je da je veća unutarnja radost i utjeha njegove duše. Bijes i zbunjenost tiranina prešla je sve granice; nije se više mogao obuzdati i neprekidno je ispitivao što je Vinko učinio i što je rekao, i uvijek mu je odgovoreno da je trpio s radošću i prisebnošću duha i izgledalo je da svakog trenutka dobiva novu snagu i odlučnost dok je ležao nepokretan na vatri. Njegove oči su bile okrenute prema Nebu, njegov um miran, a njegovo srce usmjereno na Boga u stalnoj molitvi. Konačno, po naređenju prokonzula, bio je bačen u tamnicu, a njegovo ranjeno tijelo položeno na pod posut krhotinama lončarije, koje su nanovo otvorile njegove strašne rane i nanovo kidale njegovo ranjeno tijelo. Noge su mu bile postavljene na drvene nosače, jako raširene, i dana su stroga naređenja da ga treba ostaviti bez hrane i pića, i da se nikoga ne smije pustiti da ga vidi ili da govori s njime. Kako je Vinko mogao izdržati ova paklena mučenja s takvom radošću? Ponovno nalazimo odgovor: Bog mu je pomogao i poslao mu Svoje anđele da mu pomognu i da ga tješe. Tamničar, videći kroz pukotine vrata zatvor ispunjen svjetlom i Sveca kako šeta i hvali Boga, obratio se i krstio. Na ove riječi se Dacijan razbjesnio, i čak je zaplakao ojađeno. Sada se poslužio ljubaznošću, u nadi da će promijeniti Vinkovu odlučnost i naredio da se zatvoreniku dozvoli malo odmora. Vjernicima je bilo dozvoljeno da ga vide, i dolazeći u velikom broju oni su brisali i ljubili njegove rane, uranjali odjeću u njegovu krv, koju su čuvali kao sigurnu zaštitu za sebe i svoje potomstvo. Poslije ovoga, pripremljen mu je mekani krevet, u kojeg nije položen prije smrti, a zatim su ga anđeli trijumfalno odnijeli u Nebo. Dacijan je naredio da njegovo tijelo bude bačeno u močvarno polje među raslinje, ali gavran ga je branio od divljih zvijeri i ptica grabežljivica. Tada je bilo zavezano za veliki kamen i bačeno u more, ali je tajanstveno donešeno natrag na obalu i pokazano kršćanima. Oni su ga položili u malu kapelicu izvan zidina Valencije, gdje je Bog počastio ove ostatke s mnogo čudesa, kako nam govori sv. Austin. Kasnije su relikvije donešene u Lisabon, gdje se časte u katedralnoj crkvi. Sv. Vinko je zaštitnik ovog grada. Sv. Lovro Tko nije čuo za slavno mučeništvo sv. Lovra, po mnogo čemu tako slično onom sv. Vinka? On je također bio rođen u Španjolskoj, ali je otišao u Rim, gdje je bio bliski prijatelj Svetog Oca, sv. Siksta, kojem je služio u funkciji đakona. Kada je sv. Siksto bio smaknut, Lovro je bio strašno žalostan što nije mogao umrijeti sa svojim poštovanim gospodarom. “Kamo idete, moj Oče,” uzviknuo je, “bez svog sina; kamo bez svog službenika?” Sv. Siksto je odgovorio: “Ne tuguj, moj sinko. Ja koji sam sada star i slab pozvan sam da malo trpim; ti si ostavljen za velike bitke, koje će se pričati za sva vremena.” Ovo proročanstvo se ispunilo do posljednjeg slova. Sveti Lovro je prodao dobra koja su pripadala Crkvi i dao novac siromasima. Tada je bio uhvaćen i više puta podvrgnut najokrutnijim mučenjima. Vidjevši njegovu veličanstvenu hrabrost, mnogi su se obratili, uključujući i jednog od stražara, po imenu Hipolit. Njegova odjeća je bila razderana, i on je bio žestoko izbičevan. Poslije ovog njegovi mučitelji su mu pokazali strašne sprave za mučenje kojima su namjeravali zadati njegovom već izranjenom tijelu najstrašnije bolove. Svi njihovi pokušaji su bili uzalud. Ništa nije moglo narušiti njegovo strpljenje ili iznuditi iz njega krik ili uzdah. Naprotiv, smijao se svojim mučiteljima. Sudac je tada naredio da ga se raspne na mučila, tako da su mu se rastavili zglobovi. Zatim, bio je izudaran bičevima koji su imali olovne kugle, i njegovo tijelo je bilo tako strašno osakaćeno da je mislio da umire. Ali je čuo glas koji mu je rekao da je ostavljen za još veće kušnje. Ovaj glas je prouzročio veliko iznenađenje kod promatrača, i jedan od vojnika, po imenu Roman, je bio jako zadivljen. Vidio je lijepog anđela kako čisti znoj sa mučenikovog čela i krv s njegovih rana, tako mu dajući veliku radost. Pogled na ovog lijepog anđela i radost Lovrova obratili su vojnika, koji se krstio i, kada je došao njegov red, umro je za Krista. Izvan sebe od bijesa, sudac je naredio da se Lovro postavi na čeličnu spravu pod kojom je neprekidno gorjela polagana vatra. Mučenik je molio svoje mučitelje da ga okrenu, govoreći, “Ova strana je već pečena”. Oni su to učinili. Malo kasnije im je rekao, “Sada sam potpuno pečen, dođite i jedite moje meso.” I govoreći to, usmjerio je pogled prema Nebu i predao svoju čistu dušu u ruke Boga. Okrutni sudac i brutalni mučitelji su bili začuđeni. Nikada nisu bili svjedoci takve izvanredne hrabrosti za vrijeme takvih strašnih mučenja. Sv. Venancije i anđeli Sveti Venancije je bio petnaestogodišnji dječak, jednostavan i skroman, odani kršćanin nesalomljive hrabrosti u izražavanju svoje vjere. Progonstvo kršćana je počelo iznova, i Venancije je saznao da ga poganske vlasti traže da ga uhvate. Daleko od toga da bi bježao od opasnosti, što je vrlo lako i mogao, otišao je ravno sucu i izjasnio se kao Kristov sljedbenik. Umjesto da se divi junaštvu mladića, brutalni sudac se razbjesnio, naredio da ga uhvate, skinu njegovu odjeću i tako nemilosrdno tuku da bi zasigurno bio umro pod udarcima koje je zadobio od divljačkih mučitelja, da nije bilo veličanstvenog anđela, punog ljepote i snage, koji je odrezao konope kojim je bio vezan i u isto vrijeme udarao njegove mučitelje. Venancije nije želio pobjeći. Anđeo ga je potkrijepio novom hrabrošću i iskrenom željom da umre za Krista. Za mučeničku krunu! Sudac je tada naredio da bude obješen za noge nad vatrom, s glavom prema dole i otvorenim ustima, da bude ugušen dimom. Sa zadivljujućom smirenošću i hrabrošću, odbacio je ove nove pokušaje da se odrekne svoje vjere. Videći njegovu postojanost u ovim mučenjima, sudac se posegnuo za obećanjima i nagradama, i poslao svog agenta, Anatola, da upotrijebi svo svoje znanje i da navede hrabrog dječaka da se odrekne Krista. Venancije, prepun svete ogorčenosti, otjerao je glasnika od sebe. Čuvši za neuspjeh svog izaslanika, sudac je naredio mučiteljima da slomiju zube i vilicu Venancija čeličnim čekičima, i da ga tada bace u prljavu jamu gdje će umrijeti od gušenja. Anđeo se ponovno pojavio i nježno izvadio mučenika iz prljave jame. Venancije je još jednom stao pred suca, koji je pao sa sudišta na glavu i umro, vikajući, “Venancijev Bog je jedini pravi Bog.” Upravitelj grada, postavši svjestan strašne smrti opakog suca, dao je naređenje da se Venancije baci lavovima, ali na iznenađanje ljudi, divlje životinje su ležale kod njega, nježne kao janjad. Mučenik, okoristivši se situacijom, podigao je glas i propovijedao mnoštvu koje se natiskalo u areni o vjeri i ljubavi Isusa Krista, kojem su čak i divlje zvijeri odavale počast i kojeg su slušale. Porfirije, sveti i neustrašivi svećenik, pojavio se pred upraviteljem i rekao mu da je u ukazanju vidio sve one koje je Venancije obratio, kako nose veličanstvene krune i uživaju veliku slavu i sreću; dok, su njegovi progonitelji bili bačeni u mračne i strašne tamnice, u koje će uskoro biti bačen i sam upravitelj. Nesretni čovjek je odbio slušati upozorenje i osudio Porfirija na smrt, a Venancija da ga vuku po zemlji posutoj trnjem i bodljikama. Za vrijeme njegova novog mučenja, mučitelji su postali čudni i opsjednuti žeđu, i Venancije je stvorio izvor svježe vode, u kojem su oni utažili žeđ. Mnogi su se od njih, puni zahvalnosti Venanciju i diveći se njegovoj divnoj moći, obratili i, kao i Venanciju, glave su im bile odrubljene. Poslije izvršenja kazne, strašna oluja se digla nad gradom, i opaki upravitelj je pokušao pobjeći, ali je umro bijedno. Ovi slavni mučenici, čije smo priče upravo ispričali, samo su neki od miliona muškaraca i žena koji su dali svoje živote i prolili svoju krv za vrijeme strašnih mučenja u obrani svoje vjere i ljubavi za Isusa Krista. Sveti anđeli nisu samo pomagali nekima od njih, nego svima, da podnose ne samo hrabro, nego i radosno barbarska mučenja kojima su bili podvrgnuti. Trpljenje je zadatak svih u ovoj dolini suza. Trpljenje je naš mali doprinos u Muci Našega Dragog Gospodina. Sada ponavljamo što smo već rekli, jer je to tako važno, da je jedan od najboljih načina da učinimo naša trpljenja jednostavnim i lakim, moliti našega anđela čuvara da nam pomogne. To je zato, jer je on uvijek uz nas, spreman nam pomoći na svaki način, spreman priskrbiti nam svu naklonost od Boga, spreman dijeliti s nama svu svoju radost. O, kad bi samo imali povjerenja i neograničenog pouzdanja u našeg anđela, on bi nas spasio od tisuća zala i priskrbio nam tisuću radosti i blagoslova! Kad su anđeli mogli pomoći mučenicima u njihovim trpljenjima, mnogo više mogu pomoći nama u našim malim tugama.  |
Anđeoska ukazanja u Mađarskoj i Irskoj
|
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša. -------  Kako smo već primijetili, ne znamo za neku drugu zemlju osim Portugala, gdje se anđeo čuvar zemlje ukazao u nedavna vremena, ali su se anđeli ukazivali u davnim vremenima u Mađarskoj i u Irskoj, a obje zemlje su, također, odane anđelima. Olibrio, Kralj Mađarske. Ova kralj je odlučio ratovati sa Tatarima, vjerujući u moćnu vojsku koju je imao na raspolaganju. Biskup mu je savjetovao da se često moli prije nego odluči napadati. Kao odgovor njegovim iskrenim molitvama, anđeo čuvar kraljevstva se pojavio i upozorio ga da ne objavljuje rat kojeg je želio povesti, jer, rekao je anđeo, “Tvoj povod nije pravedan i sigurno češ biti pobijeđen. Ne vjeruj u svoju vojsku, jer će se anđeo čuvar Tatara boriti protiv tebe, i bit ćeš pobijeđen, a ja ti ne mogu pomoći u nečemu što nije pravedno.” Kralj je spremno slijedio ovaj savjet i sprijateljio se s Tatarima, koji su rado prihvatili ovaj obrat, jer mu je u tome pomogao njegov anđeo. U dubokoj zahvalnosti, monarh je slavio velike proslave u čast anđela čuvara kraljevstva, i stavio je lik anđela na svoju krunu. Od tada je postao običaj kraljeva Mađarske da mole Božju pomoć u svim trenutnim problemima preko zagovora anđela čuvara kraljevstva. Kralj Irske i anđeo. Slavni Bede spominje da je jedan od kraljeva Irske bio jako odan svetim anđelima i da ih je često prizivao s velikim povjerenjem. Nažalost, zahvaljujući lošem savjetu neiskrenog savjetnika, postao je nepopularan kod svojih podanika koji su se odlučili pobuniti protiv njega. Saznavši ovo, kralj je bio jako uznemiren i gajio je veliki strah za svoj život i za kraljevstvo. Ipak mu se ukazao njegov anđeo čuvar obasjan radošću i molio ga da se ne boji, jer mu je rekao, “Zahvaljujući tvojoj velikoj ljubavi prema meni i drugim anđelima, postigli smo kod Boga da tvoji prinčevi i podanici ostanu odani i vjerni tebi. Ali, ti s tvoje strane, otpusti svog neiskrenog savjetnika i pokušaj u svim stvarima udovoljiti našem narodu.” Kralj je zahvalno učinio što mu je anđeo savjetovao s izvanrednim rezultatom. Ova dva događaja nas uče kako nam naši anđeli, iako nas jako vole, neće pomoći ako želimo učiniti zlo. S druge strane, oni nam žele dati svaku moguću pomoć kada tražimo nešto što je pravedno. Trebamo se čuvati govoriti zlo ili činiti zlo drugima, jer će ih njihovi anđeli braniti i osvetiti. Naš Gospodin nas upozorava na ovu činjenicu kada nas opominje da ne udimo ili skandaliziramo djecu, jer On kaže, “Njihovi anđeli vide lice Mog Oca.”  Sv. Kolumba i anđeli. Sv. Kolumba, opat Ione, bio je jedan od najvećih od irskih svetaca. Gajio je veliku ljubav prema anđelima koji su ga stalno posjećivali. Prije njegova rođenja anđeo je rekao njegovoj majci da će roditi sina koji će odvesti brojne duše u Nebo i koji će se smatrati prorokom. Jednom je bio optužen za zločin kojega nije nikada učinio. Hrabro je otišao na sinodu sabranu da ga osude i kazne. Kada ga je veliki sv. Brendan, koji je bio prisutan, vidio kako prilazi, otišao mu je ususret, odajući mu svaki znak poštovanja. Drugi članovi sinode su bili iznenađeni. Odgovorio je, vidio sam vatreni stup pred ovim čovjekom kojeg ste nepravedno ekskomunicirali, i vidio sam anđele kako idu uz njega. Kada je živio na otoku Hindba, anđeo je došao tri uzastopna puta moliti ga da posveti kralja Aedena. Vidio je dušu redovnika Brita, zatim dušu čovjeka nazvanog Diarmid, i kasnije, dušu sv. Brendana kojega su anđeli nosili u Nebo. Demoni, bijesni na dobro koje je učinio, žestoko su ga napali, ali ih je izbacio sa Otoka. Dok se molio u svojoj ćeliji, iznenada je uzviknuo: “Pomoć, pomoć”, jer je vidio redovnika kako pada s velikog tornja. Anđeo je uhvatio redovnika prije nego je dodirnuo zemlju, i tako mu je spasio život. Tražio je osamljena mjesta u šumi za molitvu, a grupe anđela su ga okruživale. Kada je umro, njegova se duša uspela na Nebo s brojnim anđelima.  |
02.08.2004., ponedjeljak
Anđeo čuvar u času smrti
|
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša. -------  Budući da je Bog povjerio brigu o našim dušama našim anđelima čuvarima, ovi nebeski prijatelji su potaknuti iskrenom željom da nam osiguraju sretnu smrt. Na svaki mogući način se trude da nas hrabre i pripreme se za nju; posebno nas potiču da vodimo plodonosne živote. Kada vide da se približava trenutak smrti, udvostručuju svoju brigu i pažnju. Oni potiču budnost onih koji su oko nas. Naš Gospodin je dozvolio sv. Filipu Neriju nekoliko puta da vidi anđele nagovještati onima oko bolesnih, riječi koje bi im trebali reći. Oni čine sve kako bi mi mogli napustiti ovaj život tek poslije “pranja naše odjeće i njenog izbjeljivanja u Krvi Jagančevoj”. “Čitamo u životima mnogih svetaca da su njihovi anđeli čuvari bili vidno prisutni u njihovu posljednjem času, tješeći ih u njihovoj završnoj bitki, jačajući ih protiv udvostručenih napada pakla, objavljujući im sat smrti i dajući im sigurnost da će biti nasljedovatelji nebeskog kraljevstva. Nije mali broj svetaca kod svoje smrti bio viđen kako ih nose razdragani anđeli u Raj. Također su, često, sveti anđeli čuvari pribavljali za svoje štićenike milost sretne smrti pozivajući svećenika da da posljednje sakramente. “U djelima blaženog Ivana Avilskog iz Španjolske, nalazimo sljedeći događaj, čiju istinitost je potvrđivao i sam svetac. Godine 1575., Otac Centenares, član Zajednice blaženog Ivana, se probudio jedne olujne noći i zatražio da da Bolesničko pomazanje umirućoj osobi. U početku je svećenik dvojio i htio čekati do jutra, jer nije znao put i jer je bilo jako mračno. Ali ljubav Božja je pobijedila strah i on je krenuo, noseći sa sobom dvije posvećene Hostije. Ali jedva da je napustio crkvu, kada su se dva mladića anđeoskog izgleda postavila jedan na njegovu desnu, a drugi na lijevu stranu. Oni su nosili goruće svijeće, koje nije uspjela ugasiti kiša, i pratili su svećenika do bolesne osobe i ponovno natrag u crkvu. Kada je on stavio svetu Hostiju u tabernakul, oni su nestali iznenada, isto kao što su se i pojavili. Dok se dobri svećenik čudio u neobičnosti ovog događaja, primio je poruku od blaženog Ivana koja je sadržavala riječi: “Ne čudi se zbog ovog što ti se dogodilo večeras. Sigurno je da su dva mladića koja si vidio, bili anđeli koje je poslao Bog da nagrade tvoju revnost. …”  Oni također nadahnjuju bolesne s pozitivnim osjećajima i njihovo pomaganje se nastavlja čak i poslije smrti. “Jedna od najljepših i najutješnijih osobitosti Crkvina učenja koja se tiču anđela čuvara, je činjenica da misija svetih anđela ne prestaje sa zemaljskim životom njihovih štićenika, nego tek poslije ulaska u Raj onih duša koje su im predane na brigu.” “Pomažite mu, vi sveci Božji,” Crkva moli kada je duša odvojena od tijela, “dođite ga susresti, vi anđeli Gospodnji, primite njegovu dušu i povedite je pred Najvišega.” Sigurno je da anđeo čuvar mora igrati važnu ulogu. Zajedno sa drugim anđeoskim duhovima, anđeo čuvar vodi Bogu dušu pravednika u trenutku odlaska iz ovog života, pritom pjevajući: “Otac je dao Na brigu meni Ovo zemaljsko dijete Od njegova rođenja. Da mu pomažem i da ga čuvam, Alleluja, I on je spašen. “Ovo dijete iz pepela Meni je dano, Da ga odgajam i podučavam Tugom i boli Prema uskom putu, Alleluja, Od zemlje do neba.” (Kardinal Newman) “Ako se dogodi da u trenutku smrti, duša u stanju milosti još nije vrijedna vidjeti Lice Najvišega, anđeo čuvar je vodi u Čistilište – mjesto njena čišćenja – i zatim je revan u pribavljanju za nju sve podrške i utjehe koju ima u svojoj moći.” Kardinal Newman najdirljivije opisuje ulazak duše u njeno novo boravište: “Sada neka zlatni zatvor otvori svoja vrata, Svirajući divnu glazbu, dok se svako stado okreće Oko sebe. A vi, velike sile, Anđeli Čistilišta, primite od mene Mog štićenika, dragocjenu dušu, do dana, Kada, od svih veza i provjera oslobođenu, Ja ću je zatražiti za sud svjetlosti.” I dok bude odlazio, anđeo nježno tješi svog štićenika: “Nježna i fina, otkupljena dušo, Svojim nježnim rukama ja te grlim, I, iznad pročišćavajuće vode, dok se ljuljaju, Ja te podižem, ja te spuštam, ja te držim. “Anđeli, kojima je dan veliki zadatak, Će te držati i paziti, i ljuljkati te, dok ti ležiš; A mise na zemlji, i molitve na nebu, Će ti pomoći na Prijestolju Najvišega. “Zbogom, ali ne zauvijek, dragi brate, Budi hrabar i strpljiv na svom krevetu tuge; Brzo će proći tvoja noć iskušenja ovdje, I ja ću doći i probuditi te uskoro.” U međuvremenu, za vrijeme njenog kraćeg ili dužeg boravka u Čistilištu, anđeo čuvar će često posjećivati dušu da joj donese olakšanje i utjehu. U tekstovima svetih očeva, otkriveno je da anđeli silaze na zemaljske oltare, i izvlače Predragocjenu Krv Isusovu iz zlatnih kaleža za vrijeme tisuća svetih Misa koje se svakodnevno slave, zatim je prolijevaju kao blagotvornu rosu na plamenove Čistilišta. “Kakvu neizrecivu sreću,” uzvikuje otac Walz, “stvara ovo svakodnevno nuđenje Predragocjene Krvi preko anđela u Čistilištu. Trpeće duše koje smo učinili blaženim duhovima na ovaj način, uistinu postaju ‘svećenici’ na nebu, i ‘vladaju na zemlji’ prema riječima Apokalipse, pomažući našim potrebama preko svog posredovanja na Prijestolju Božjem.” Kada je konačno duša oslobođena od svake vrste mrlje i duga grijeha, na “Marijinu zapovijed, zapovijed Kraljice Anđela i Svetih, anđeo čuvar će poletjeti s njom u nebeski Jeruzalem, u pratnji, kako Crkva lijepo pjeva, veselog društva mučenika i zbora anđela, svih razdraganih s njim, jer je kruna dobivena,” Predragocjena Krv će konačno trijumfirati. Sretni i blaženi ćemo biti, ako našim povjerenjem u našeg anđela, i ljubavlju našeg nebeskog sudruga, zaslužimo da nam on posebno pomaže u našem posljednjem času. Neka on prinese za nas, Bogu milosrđa, Božansku Krv, naše otkupljenje i našu propusnicu u nebeske vječne radosti.  |
