ponedjeljak, 20.11.2006.
Wellcome to Hell
S vlaka sam sišao ravno u gužvu i odmah izgubio Mihaelu s vidika. Krenuo sam kamo i ostali, ravno, prema velikom crvenom zastoru. Zastor se maknuo i izašao je on, crna duga masna kosa, male crne oči, zaogrnjen crvenim plaštom koji mu je padao ispod koljena. Napokon je progovorio: "Ne znam i ne zanima me zašto i kako ste ovdje, isto tako ni vas to nebi trebali biti briga. Trebati znati samo jednu stvar, jedini kojeg ovdje slušate sam ja..." - hrabre riječi, učinkovite, a ipak sve u svemu loše. Odmah sam pomislo što si ti meni da bi te ja slušao. Ali koliko god on loše govorio, i koliko god se meni ne sviđao imao je autoritet i nitko ga nije mogao dotaknuti... U takvim mislima prekinuo me nježan dodir njezine ruke, okrenuo sam se i u ocima joj ugledao zabrinutost. Rekla je samo: "Brže. moramo otići odavde..."
Uh malo sam produžio priču. Ali dobro, sve bolje mi ide. Bar ljudi tako kažu... Kažu mi da sam pjesnička duša, a knjigu iz hrvatskog jezika nisam nikada volio, jednostavno je preteška za nositi, čitati i tako... Ali zato sam likovni uvjek volio :D, nositi samo kistove u školu i crtati sat i po... prejako (kako bi rekle moje dvije najdraže cure=))
A nije me baš volja pisati o školi... O ljubavi?! Necu ni to, samo zalost, a jebiga sta ces, kad nije bolje... Pokusavam nesto s jednom curom, sad ne znam koliko je to pametno... A ustvari možda i je pametno - uvijek moze uspjeti, nikad se nezna... Kako bi rekli "nada umire posljenja"
Ali meni se do sad češće događalo ono "nada je kurva"...
A ljudi pozdravljam vas, uživajte koliko možete, ja znam da hoću!
