...God it feels like it only rains on me...

Padallo & Polka u prepirci po 155 x put...


počinje se razdanjivati na trgu heroja...


izlazak sunca...


uf kak je teško ustati...


Žuža...

...Prijatelju u bolnici ...
...Get well soon ...
...Tak da možeš nastavit alkoholiziranje...
...Naravno nakon sve terapije koju odradiš...



...inače je piva odlična za bubrege...
...blamaža je što se radi o toploj pivi...
...ali mislim da možeš to preživjeti...

Došlo je vrijeme da jednom određenom čudu posvetim par redaka ovdje...S obzirom na to da sam ja jedinstven skup gena(hvala mami i tati na predivnoj ostavštini kromosoma koji me čine unikatnom=>katastrofom naravno) moj životni put je prokleti začarani krug koji niže jednu nevolju za drugom očito privlačim sve zlo svijeta nad svoju glavurdu(ili je možda upravo moja glavurda odgovorna za sve?tko će ga znati),enivej...stala sam kod misli o tome kak svaki tren(dobro nie baš svaki tren al ajd termin svaki tren možemo produžiti i na nekih par godina u ovom slučaju)ali činjenica je da svaki put kad pogledam okice gore već navedenog čuda iščekujem negdje u budućnosti malog zelenog gremlina koji će jednog dana nastaviti lozu,dakle momak ima očito moćan pogled(iako je kratkovidan)...doduše to što je kratkovidan ide meni u prilog pošto sam na taj način sigurna da me neće ostavit kad me vidi raščupanu,umornu,uplakanu od pms-a ili neke slične tegobe rano ujutro ili pak da se neće okrenut za drugom ženom dok šećemo centrom grada(moš mislit,al ajd,vrijedi pokušati,barem su snovi besplatni).Sve u svemu život teče kroz činove baš kao u drami,moj ljubavni život ih ima nekoliko...čin prvi (I.)...odlučim da ću stajati čvrsto na zemlji,ne vrijedi se vezati za nikoga zato što smo kao prvo premladi,kao drugo svi su na istu shemu,dakle bekani,pfuj i ne vrijedni muke i suza...čin drugi(II.)...u život mi upadne osoba,nazovimo ga treća nepristrana stranka,no sa obzirom na već gore navedene činjenice iz čina broj 1 ja ne obraćam pozornost,nak nea to smisla...čin treći(III.)...treća nepristrana stranka čudnim putevima gospodnjim postane dio moje svakodnevnice,doh,povremeno bacim pogled ali ne preveč(nedajboževećegzla)da ne bi slučajno skuži kak mi srce zbog njega kuca mrvicu brže nego inače..čin četvrti(IV.)...počinje me ljutit činjenica da mi srčeko i dalje kuca brže neg što bi trebalo,ma otkud njemu pravo da uzrokuje tak nešt?to pravo imaju samo momci iz Metallice u svom unforgiven štihu,nea se on šta petljat u kardiologiju ak je komercijalist...čin peti(V.)...s obzirom da je treća nepristrana stanka u daljnjem kontekstu Tažaki već neko vrijeme dio moje svakodnevnice u jednom tmurnom trenutku završim u njegovom zagrljaju,prvo što mi pada na pamet jest da sam sigurna...i da zbilja lijepo miriši...i da mi je baš dobro tak...čin šesti(VI.)...postaje očito da je čin prvi već odavno negdje zakopan dva metra pod zemljom pošto hodamo već više od mjesec dana,naime činjenica da sam pokraj njega sigurna,sretna,ne brinem se oko čupanja obrva,uvijek lijepo miriši,srčeko i dalje kuca mrvicu brže kad ga vidim,njegov osmjeh me uvijek oraspoloži i tak neke sheme je pomaknula onaj štit cinizma i sarkazma koji uvijek nosim,kad si unikatna katastrofa unaprijed računaš na brodolom koji ćeš izazvati...čin sedmi(VII.)...on je igrao Wow,ona ludila na F1,djeca su im imala najčru glazbeni ukus u gradu(naravno nasljedila od mame) i najljepše okice u gradu(ae to dobili od tate),sjedili su na rokiću,puno jeli burek i tijesto sa sirom i puding,produživali su lozu i tak su živjeli sretno do kraja života...
....The End....

Zbilja najbolji lijek svakom ožiljku je vrijeme...

In joy and sorrow my home's in your arms
in world so hollow
it is breaking my heart

E mrva ke radiš?
Ništ posebno...ti?
Išo sam gleat Simpsone,al se desilo nešt čudno
Što to?...
Pa na pol epizode sam skužio da sam to već gledao jučer
Hehehe čovjek bi pomislio da si zaljubljen...
Pa ti bi to najbolje treala znat
Ae sam ti izjavljuj takve stvari javno,opet će me napast neka tvoja luda obožavateljica...
Briga me za njih
Ma da?...
Da,sam tebe volim
Aj love U2...

In joy and sorrow my home's in your arms
in world so hollow
it is breaking my heart

Razmišljao sam cjelu noć
O čemu ak smijem pitat?...
O tom kak smo zbrljali
Pokušala sam,znaš i sam da jesam.
Aj know,oboje smo pokušali
I što sad?...
Ne znam zapravo,idemo iz početka?Shvatio sam da te želim kraj sebe,preveč mi značiš malecka
U redu,ak tako želiš...volim te viba...
I ja tebe mrva,idi pavat sutra rano ustaješ
Da jur rajt...'noć...
'Noć

In joy and sorrow my home's in your arms
in world so hollow
it is breaking my heart

Ne znam kaj napravit zapravo
Ja znam...
Ieš?Ti to zbilja odlaziš?
Moram...žao mi je...
Nemoj
Zbilja moram...
Hoćeš se ikad vratiti?
Možda jednom,vidiš ja znam što moram napraviti...
Nisam ovo želio,slučajno se desilo
Misliš da sam ja ovo tražila?...
Žao mi je al ona nie bilo kakva frendica
Znam,ona je najbolja frendica...

In joy and sorrow my home's in your arms
in world so hollow
it is breaking my heart

Zbilja najbolji lijek svakom ožiljku je vrijeme...I prijatelj sa dovoljno strpljenja u tom procesu čekanja da vrijeme obavi svoj posao...Hvala Bogu više dane ne djelim sa ogromnom prazninom i tugom...hvala na svemu ...

Kao što sam davno rekla...možda danas sretni pivopija dobije svoju dozu Kaltenberga,hej pa ipak petak tome služi

Već je prošlo dosta vremena od kad sam se osjećala ovako nesigurno i zbunjeno,moram priznat da mi nedostaje blizina nekih osoba,čak i onih 5 minuta mojeg vremena kada bih mogla potpuno iskreno reći što osjećam i mislim i onda se bez ikakvih posljedica opet vratiti u svoju ulogu vječitog slušatelja,nikad iskrenog pripovjedača.No takva osoba odavno nije pokraj mene da sasluša makar tih 5 minuta.Ni ne sjećam se više kad je bila tu.Posljednjih dana sam shvatila da nakon tako dugog vremena isključivo slušanja ja zapravo više ni ne znam govoriti,barem ne ono što se zbilja događa i što me muči.Naprosto sam došla do toga da prepričavajući drugima ono što se nekada događalo ili što se sada događa izbjegavam stvarnost...dali je to loša stvar?ne nužno,ali je zapravo postala dosta sumorna.Draga frendica me dugo krivila radi toga...često bi odzvanjale fraze poput :"Ti nikad ne pričaš ono što zbilja trebaš,uvijek pričaš nešt nevažno,daj jebote reci više što se zbilja događa." ili :"Ja ću tebe razbit ak se ne središ,prestani se zamarat tuđim glupostima i reci što je tebi."...I odgovor bi uvijek bio isti..."Ne zamaraj se,ništa mi nije."Jednostavno mi ništa nije,a i kad bude onda to ili zakopam duboko u sebi ili promjenim temu...uvijek je lakše rješavat tuđe probleme nego se suočavat sa svojim demonima.A imam ih već popriličan broj...kad na takav način poput mene prolaziš u životu počneš trunut iznutra,a čak i kad dopustim nekome da to pokuša popravit uvijek se sve pogorša i na kraju mi opet jedino preostaje povući se i klimati glavom na isprazne riječi koje drugi izgovaraju,a ja samo tupo potvrđujem dok tako suludo pokušavaju formirati ono što bih ja trebala biti barem u njihovim očima.Monolog koji bi frendica vodila uvijek bi završio isto pričom o tome što nju muči.Ljudi su jako jednostavna bića,lako ih je obmanuti ako su im zadovoljene najosnovnije potrebe(ili barem ono što oni smatraju da im je potrebno)neće se zamarat tražeći pogled na neku širu sliku.Svi smo postali kampanjci,rješavamo stvar jednu po jednu,to je najlakše kako bi preživjeli bez da se zamaramo sa suviše toga.Jesam li ja sama kriva što ne želim ići takvim putem,a sa njega se zapravo ne mogu maknuti?Vjerovatno jesam.Vjerovatno bi bilo lakše da ne mučim samu sebe ovakvim stvarima.Ironično čak i u ovom trenutku opet osjećam krivnju zato što ovaj dio prostora koristim za svoje jadikovke umjesto da ga iskoristim za teme o kojima zapravo vrijedi pričati.No to je taj prečac.Trenutak slabosti u kojem ne želim priznat da sam slaba,a jesam,potpuno.Lakše je promjeniti temu.Ne želim doseći razinu kada ću se iskreno kajati zbog činjenice da sam uopće živjela,a zapravo nemam petlje to promjeniti.

Farewell

[music: Laihiala & SENTENCED, lyrics: Laihiala]

I've dragged myself through the blood and mud
and with burning eyes pushed the love away'
No, I'm not the kind of man who'd play for keeps'
-The enchantment lies in the moment of goodbyes
For eternity'
-My sun has set down
I dream to flee'
As I suffer "the black" bleed into me
I regret every single day I ever lived in my life
I gave all I had in me' So it's time to say Goodbye
The breath of wind beneath my beating wings
is slowly dying down'
-Yet raging it's final blow!
As it crumbles down' my castle in the air
The relieving words of farewell end my earthly Hell
For eternity'
-My sun has set down
It has ceased to be'
The lightning that once burned in me
I regret every single day I ever lived in my life
I gave all I had in me' So it's time to say Goodbye

Kako je lako boriti se za krive stvari.Na život ne gledam kampanjski,a koristim se sličnim metodama.Na život ne gledam kao na ogorčenu borbu,a opet osjećam gorčinu svakim udisajem zraka koji me održava na životu.Sljedeći put kad budem sjedila pokraj tebe i pričala ti nešto nevažno,zaustavi me,molim te.I sama postajem umorna od prepričavanja,trebam odmor.

U životu ponekad jednostavno dođe vrijeme da pustimo nešto da ide dalje...Taj proces puštanja uspomena/ljudi/želja je cikličan,sve što zapravo činimo se vrti u krug...i mi se sami vrtimo u krug,ponekad se lancu života doda nova karika na mjestu gdje pukne stara ali i onda opet sve ide u ludi vrtlog i iz početka...svaki novi susret je samo podsjećanje neke više sile na nešto ostavljeno,zaboravljeno tamo negdje daleko,daleko u nama i to je samo vrtlog prošlosti i budućnosti.I dok prolazimo ulicom ostavljamo uspomene da ih pokopa prošlost...dok ne naiđe nešto za što mislimo da je budućnost...ili barem puko poigravanje sa mogućnostima sadašnjosti...
Walking down the street
Distant memories
Are buried in the past forever
I više nam ne znače ništa ili barem tako mislimo...naš život ide dalje sa većim ili manjim ožiljcima ali ide dalje...i možda se sve vrti u krug i zbog toga nam često dođe muka,pozli nam,poželimo sići sa vrtuljka i samo izbljuvati dušu iz sebe ... ali hej,pa i to je bolje od stajanja usred ničega sa potrganom karikom...
The wind of change blows straight
Into the face of time
Like a stormwind that will ring
The freedom bell for peace of mind
Let your balalaika sing
What my guitar wants to say
I na posljetku svega opet ostaje vrtlog u nama...koliko je ljudska koža spremna podnjeti ožiljaka?koliko puta možemo baciti ključeve u duboku vodu?koliko puta možemo zamjeniti potrganu kariku?kao i uvijek odgovor je ne znam....zato što baš nitko ne zna baš ništa...čak ni ja ne znam zašto baš nitko ne zna ništa od toga...jbg,i možda trenutno ne vidim izlaz iz vrtloga,svjesna sam da ću opet zaradit pokoji ožiljak,možda ću opet bacit ključeve u hladnu,noćnu rijeku,morat zamjenit potrganu kariku i zbilja je teško stajati na rubu svega ovoga ali dobra činjenica je da ja i dalje stojim =)