četvrtak, 31.07.2008.

On the margin of emptiness...

Već 3-4 put započinjem post ali riječi neprestance klize hm,u nepovrat...Ne znam dali je to zbog činjenice da su mi misli toliko rastrgane na stotine strana ili me jednostavno opet hvata ono prokleto razdoblje kada je najpametnije da se zatvorim u sobu i ne izlazim sljedećih 100 godina.
Sve u svemu čudno je...osjećam da mi nešto nedostaje,a sve je tu...ili npr.želim stalno biti sa ljudima,a zapravo sam najsretnija kada ostanem potpuno sama.A opet u trenutku kad me uhvati želja za samoćom odlazim na nekoliko mjesta na kojima zapravo nisam nikad bila sama,ona odišu uspomenama i to me plaši.Ne mogu me sada proganjati duhovi prošlosti,ne sad kada se sve okrenulo prema ako ne boljoj,barem zanimljivijoj budućnosti.
I ona ideja o povratku korjenima,nije loša,no ne mogu se stalno vraćati na staro,trebala bih ići naprijed ali my heart's been beating empty beats...Zašto se više ne snalazim u svemu ovome?Glupo je i ne želim se opet dovoditi do ludila samo zato što stvari ne ispadaju kak bi trebale,kada zapravo budu kako treba?da mi je upoznati takvog sretnika kojemu se situacija posloži od prve...
I da...svi ti pokušaji i isprike,pa malo kasno palimo zar ne?Ironično je što svi klikeri prorade kada je zbilja,zbilja,zbilja prekasno.Nosila sam toliko krivnje u sebi samo zato što sam dopustila da mi tu krivnju svale na leđa.Nisam ja kriva zbog tvojeg izbora stoga me nemoj podsjećati na sve one lijepe stvari,da,priznajem bilo ih je,ali ne dovoljno da pokriju učinak svih onih ružnih,a njih je bilo puno i previše...Ti si pogriješio,ne ja.
Ja ne vjerujem u druge prilike,rijetko kad vjerujem u nove početke i sa nikim nikad ne razgovaram o onome što se zapravo zbiva,moj osmjeh je rijetko kad tu za zbilja i ne znam ni sama što više očekivati,život je tak da imamo što mrziti,to je sve...mogu pokušati vjerovati u druge prilike,češće povjerovati u novi početak,da zapravo bih mogla sa nekim i podjeliti u razgovoru što se zbiva,k vragu mogla bih se povremeno i nasmijati jer ne mrzim život zapravo baš tak jako...ali čemu to sve?Jednostavnije je pustiti glazbu da odnese sve brige,barem na kratko stvori utopiju i savršeno mjesto za bijeg.Rekla sam već jedanput...I'm no angel...ne očekujte od mene da budem poput vas...

Image and video hosting by TinyPic


17:25 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se