24.08.2006., četvrtak
Što jest kad ništa nije
Nada se construye sobre piedra. Todo se construye sobre arena, pero debemos construir como si la arena fuese piedra.
Jorge Luis Borges
Jorge Luis Borges
I baš je tako. Sasvim prigodno, ova rečenica je noćas dolutala u moj vidokrug.
Ponavljam kao mantru:
Ništa nije izgrađeno na kamenu. Sve je građeno na pijesku, ali moramo graditi kao da je pijesak kamen...
Ništa nije izgrađeno na kamenu. Sve je građeno na pijesku, ali moramo graditi kao da je pijesak kamen.
Ništa nije izgrađeno na kamenu. Sve je građeno na pijesku, ali moramo graditi...
Ništa nije izgrađeno na kamenu. Sve je građeno na pijesku...
Ništa nije izgrađeno na kamenu...
Ništa nije izgrađeno...
Ništa nije...
(Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja 1986.)
23.08.2006., srijeda
Cvrkutanje
Volim kad zahladi. Sva se skupim u sebe i uživam u sitnim trncima koji me tjeraju da se gibam. Barem malčice. Ko večeras. Neprimjetno.
Zato volim ljetne večeri. Poželiš džemper na sebi (ne poneseš ga jer voliš željeti). Ili se stisneš u nečijoj blizini i kradeš toplinu drugog tijela. [ne i ovaj put. šmrc]
Sjedim na ljetnoj sceni Muzeja za umjetnost i obrt. Gledam U
posjetu kod gospodina Greena i Kvrgića. Pitam se otkud mu tolika snaga. Dolazi li to zračenje s iskustvom ili se jednostavno takav rodiš?
Čovjek oblikuje prostor oko sebe. (Ne prostor njega! Zapamti, mala!)
Još sutra igra. Ako ne znate kud sa sobom, počastite se.
Zato volim ljetne večeri. Poželiš džemper na sebi (ne poneseš ga jer voliš željeti). Ili se stisneš u nečijoj blizini i kradeš toplinu drugog tijela. [ne i ovaj put. šmrc]
Sjedim na ljetnoj sceni Muzeja za umjetnost i obrt. Gledam U
posjetu kod gospodina Greena i Kvrgića. Pitam se otkud mu tolika snaga. Dolazi li to zračenje s iskustvom ili se jednostavno takav rodiš?
Čovjek oblikuje prostor oko sebe. (Ne prostor njega! Zapamti, mala!)
Još sutra igra. Ako ne znate kud sa sobom, počastite se.
I rekoše...
teatar.hr [od svega pomalo]
Jutarnji list: Neodoljivi Pero Kvrgić
Radio 101
Dop: Deklaracija o ljudskim pravima
teatar.hr [od svega pomalo]
Jutarnji list: Neodoljivi Pero Kvrgić
Radio 101
Dop: Deklaracija o ljudskim pravima
22.08.2006., utorak
Krletka
Da živim negdje drugdje, bila bih sasvim neka druga ja. Da, zvuči glupo, slažem se.
Tako mi je malo bilo potrebno da se prebacim na stari ritam. Prestrašila me brzina.
Kad sam se tek doselila u ovu svoju malu ćibicu, jedna teta mi je pričala o prostoru koji ću graditi i o svim nesvjesnim stvarčicama na koje će me isti tjerati.
Nisam tada potpuno shvatila o čemu trkelja. Bilo mi je jasno samo to da se moram potruditi oko energije kojom će zračiti ovo mjesto.
Htjela sam mir. Svoj mali raj. Mjesto gdje nikad neću biti nervozna.
I smiruje me, to svakako. Toliko da mi trebaju sasvim drugi prostori za pokretanje.
Tako mi je malo bilo potrebno da se prebacim na stari ritam. Prestrašila me brzina.
Kad sam se tek doselila u ovu svoju malu ćibicu, jedna teta mi je pričala o prostoru koji ću graditi i o svim nesvjesnim stvarčicama na koje će me isti tjerati.
Nisam tada potpuno shvatila o čemu trkelja. Bilo mi je jasno samo to da se moram potruditi oko energije kojom će zračiti ovo mjesto.
Htjela sam mir. Svoj mali raj. Mjesto gdje nikad neću biti nervozna.
I smiruje me, to svakako. Toliko da mi trebaju sasvim drugi prostori za pokretanje.
19.08.2006., subota
Beznaslovni intermezzo
Ovaj blog je u jednom trenutku prestao biti moje mjesto. Znate onako... iskreno moje.
Dok to čitam, vidim koliko sam se mijenjala putem (a, sasvim predvidljivo, ostala sam uvijek ista [bljuv] ).
Dugo sam željela željeti ovdje nešto napisati. Nedostajalo mi je to. Ali su se riječi nekako kočile u grlu, previše je toga htjelo van. I nije. Htjelo van.
Jedna tiha oaza. Tiho mi nije išlo od ruke. Zato sam i bila tiha. :)
Baljezgam, i kenjam, i u krug (ukrug!) uvijek jedno te isto ponavljam. Neka i ovih slova. Nek se nađu. Vlastite trenutke je zabavno čitati. Čak i kad su zamorno ponavljajući. Pa se sramite. Ko kad vam poznanici gledaju fotke iz albuma na kojima se blesavo kreveljite, ili taman žvačete onaj dobar komad koji ste tako fino i ufino htjeli smazati i ostati damski na razini zadatka. Taj glupi trenutak vas odao. Netko dobronamjeran zaigrao se fotićem i sad se društvo, uz čašicu kave i stolno zaokruženi, naslađuje. Dobronamjerno, dakako.
Nedostaju mi mnogi koji su u ovim krajevima ostavljali dio sebe. Znate kako to ide... Čovjek se lako navikne na dobro.
Dok to čitam, vidim koliko sam se mijenjala putem (a, sasvim predvidljivo, ostala sam uvijek ista [bljuv] ).
Dugo sam željela željeti ovdje nešto napisati. Nedostajalo mi je to. Ali su se riječi nekako kočile u grlu, previše je toga htjelo van. I nije. Htjelo van.
Jedna tiha oaza. Tiho mi nije išlo od ruke. Zato sam i bila tiha. :)
Baljezgam, i kenjam, i u krug (ukrug!) uvijek jedno te isto ponavljam. Neka i ovih slova. Nek se nađu. Vlastite trenutke je zabavno čitati. Čak i kad su zamorno ponavljajući. Pa se sramite. Ko kad vam poznanici gledaju fotke iz albuma na kojima se blesavo kreveljite, ili taman žvačete onaj dobar komad koji ste tako fino i ufino htjeli smazati i ostati damski na razini zadatka. Taj glupi trenutak vas odao. Netko dobronamjeran zaigrao se fotićem i sad se društvo, uz čašicu kave i stolno zaokruženi, naslađuje. Dobronamjerno, dakako.
Nedostaju mi mnogi koji su u ovim krajevima ostavljali dio sebe. Znate kako to ide... Čovjek se lako navikne na dobro.
18.08.2006., petak
Oj joj, dome moj
Nisam se odmorila. Nisam se ni nakupala. Ono malo boje što bi i htjelo na mene, onemogućila sam visokim faktorima. [u ovo doba iskvarcanih žena, bijelo je prilika za upečatljivost]
Bare i ja (a i pokoji plaćenik) vraćali smo se u Zagreb vrlo nervozno. Želimo konačno stići na svoje mjesto (a i ono uvijek izmiče).
Vozila sam starom cestom (ono moderno i nije vožnja nego lijenost). Došla do table Udbina. Kaže, Zagreb desno, Zagreb ravno.
Gledam u putokaze taj djelić sekunde i produžim ravno. Moderna djevojka. Idemo na dosadni autoput. Utabanim stazama. Na sigurno.
Valjda mi je nedostajala istost. I dosadan, sasvim moj, mir.
Lijepo je biti doma.
Bare i ja (a i pokoji plaćenik) vraćali smo se u Zagreb vrlo nervozno. Želimo konačno stići na svoje mjesto (a i ono uvijek izmiče).
Vozila sam starom cestom (ono moderno i nije vožnja nego lijenost). Došla do table Udbina. Kaže, Zagreb desno, Zagreb ravno.
Gledam u putokaze taj djelić sekunde i produžim ravno. Moderna djevojka. Idemo na dosadni autoput. Utabanim stazama. Na sigurno.
Valjda mi je nedostajala istost. I dosadan, sasvim moj, mir.
Lijepo je biti doma.
