Jučer sam provela sat i nešto malo kod prijateljice o kojoj sam vam pisala jer njezina kćer me obožava iz meni nepoznatog razloga. Čim sam stigla odmah me je zagrlila i sjela u krilo da je vozim po stanu do njezine fotelje u dnevnom boravku. Umjesto glazbe iz osamdesetih začula sam glas Aleksandra Stankovića i nisam ni malo ostala zatečena kada sam shvatila temu njegove emisije.
Naša stvarnost je odlazak u druge zemlje jer je svaki posao bolje plaćen no tu i ni malo me ne čudi što sve više ljudi (svih životnih dobi) odlaze jer ovdje se može samo preživljavati s primanjima koja dobivamo svaki mjesec (naravno neki i s debelim zakašnjenjem). Kod nas više ni privatni poduzetnik ne može reći da zarađuje jer mora čekati po nekoliko mjeseci da mu se isplati zarađeno.
I moja prijateljica je odlučila otići i znam da hoće jer jedino tako radeći drugdje će moći svojoj kćeri pružiti potrebno. Otišla bih i ja kada bi znala da ću tamo negdje naći posao kao osoba s invaliditetom ali.... jedino ako nađem adekvatan smještaj sigurno odlazim jer ovako kako živim više ne mogu niti više imam snage.