mačke psi i druge životinje

Create Your Custom Message

Budući da podrijetlo psa seže u tako daleku prapovijest, rekonstrukcija njegova razvoja u domaćeg psa moguća je tek kao pretpostavka. Prema Charlesu Darwinu, ocu teorije evolucije, razvio se iz nekoliko vrsta pripadnika obitelji Canidae, vjerojatno od vuka, kojota i različitih tipova šakala. Austrijanac Konrad Lorenz, dobitnik Nobelove nagrade i jedan od poznatijih suvremenih zoologa modificirao je ovu teoriju i smatra da su se neke vrste pasa razvile od vuka, no većina ih je nastala od zlatnog šakala. Kasnije je, međutim, korigirao ovu teoriju ustvrdivši da su psi potomci azijatske vrste vuka. Danas, pak, među znanstvenicima prevladava mišljenje da je pas nastao pripitomljivanjem vuka, premda ne postoji ni morfoloških ni behaviorističkih osnova koje bi ukazivale na to da je vuk predak psa. Jedan od najjačih argumenata u korist teorije o vuku i psu polazi od toga da je domaći pas upravo kao i vuk životinja s izraženim društvenim osobinama za razliku od čaglja i kojota.

Pretpostavlja se da je do prvih veza između čovjeka i vuka došlo još prije 40 tisuća godina pojavom Homo sapiensa. Pojava domaćeg psa, međutim, datira od prije 12 do 15 tisuća godina, no sigurno je da je pred kraj ledenog doba, prije 10 tisuća godina, veza između čovjeka i psa bila potpuna i nepovratna. To ujedno znači da je pas bio i prva pripitomljena vrsta, prije svinje, goveda, patke ili ovce.


Tko je pri susretu čovjeka i vuka napravio prvi korak? Sigurno je da čovjeka kamenoga doba, koji je nakon lova sjedio uz vatru, nisu posebno uznemirivali pogledi svjetlucavih očiju vukova, koji su se s dolaskom noći počeli šuljati oko njegova ognjišta. Štitila ih je vatra upravo kao što i danas od vukova štiti mnoga afrička i australska plemena, dapače, jedan dio ulovljene hrane i njima je dobacivao. Mnogi stručnjaci drže da su se prvi vukovi na ovaj način sprijateljili s čovjekom, a s vremenom preuzeli i ulogu čuvara njegovih nastamba. Kasnije su mu počeli pomagati u lovu, pri vuči ili pri čuvanju stada. dal par
piki

vuki U svojoj knjizi "Bijeli vuk, s vučjim čoporom na putu po Arktiku" David Mech opisuje kako nije on pronašao vukove nego oni njega, uspostavljajući ubrzo dijalog s njim. Nema sumnje - ostajali su samo najpitomiji, a drugi su ubrzo odlazili svojim putem. Stoga ni danas ne možemo reći je li vuk ukrotio samoga sebe ili ga je ukrotio čovjek i konačno pripitomio one koji su se odmetnuli od vučjeg čopora, gdje je vladala bespoštedna borba za prevlast i priključili se ugodnijem društvu u "ljudskom čoporu".

koki


Sigurno je da je od trenutka kad je čovjek uhvatio prvo mladunče vuka, othranio ga i njegove potomke više nije puštao na "slobodu", a da toga i nije bio svjestan, započeo svojevrsnu prirodnu selekciju. Domestikacija ili pripitomljavanje vuka počelo je, dakle, tako što je čovjek tako reći izolirao nekoliko primjeraka ove životinjske vrste držeći ih u uvjetima koji su se uveliko razlikovali od njihove prirodne životne okoline. Upravo zahvaljujući malom broju životinja koje je čovjek mogao uzgojiti i njihovi su potomci lakše razvijali nova genetička obilježja. Što je odabir bio stroži, to su i razlike u odnosu na prve uzgojene životinje bile veće. Više se nije radilo, kao kod svih domaćih životinja, o prirodnoj selekciji, već je sad čovjek odlučio o tome koje će osobine životinja nasljeđivati. Pripitomljavanje psa vjerojatno je počelo na raznim dijelovima Zemlje, jer se već od samog početka uzgoja današnjeg psa mogu uočiti različite rase. Pri ovoj selekciji koja se temeljila na iskustvu i provodila tijekom tisuća godina odlučujuću su ulogu zacijelo imali geografski i klimatski uvjeti, ali i specifične okolnosti okoline u kojoj se životinja pripitomljivala. Tako su se s vremenom razvili razni tipovi pasa - od velikih snažnih planinskih rasa do vitkih prerijskih pasa i niskih rasa.
Stručnjaci se ne mogu složiti još ni sad o predjelu Zemlje gdje je bio pripitomljen prvi pas. Je li to bilo mladunče sivog vuka sjevera, koji je živio blizu ljudskih naselja, ili indijskog vuka kojeg je čovjek lovio radi mesa, ili pak pustinjski vuk s Bliskog istoka, a možda i vuk koji je živio na Tibetu i u predjelima sjeverne Indije?

Pretpostavlja se da je mali zapadni azijatski vuk (Canis lupus arabs) bio praotac većine europskih i južno - azijatskih pasmina uključujući i dinga; mali kineski pas bio je vjerojatno predak prvih kineskih pasa, a sjevernoamerički vuk praotac eskimskog psa. Sigurno je da je uvelike dolazilo i do miješanja, koja su dovela do novih pasmina. Svaka se od ovih pasmina dalje razvijala i tako su nastajale međusobno različite pasmine - različita krzna, grade, slušnih i vidnih sposobnosti, karaktera i temperamenta.
Većina se rasa koje danas poznajemo u pasa konsolidirala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, no osnovni tipovi rasa kao što su psi čuvari, lovni psi, stražari i kućni psi bili su poznati još u starom Egiptu.

Prvi crteži psa, koji podsjeća na današnjeg, potječu od prije tri tisuće godina. Bio je to veliki težak lovački pas tipa buldoga iz Azije čiji su crteži pronađeni na zidovima Asiraca i Babilonaca. Čini se da je ovaj pas bio treniran za borbu i lov. Postojali su i hrtovi i kratkonogi psi iz Egipta; u Europi iz željeznog doba nađeni su ostaci pasa različitih veličina, u Kini je poznat pekinezer iz vremena 700 godina prije Krista. Premda o postojanju pasa čuvara stada i vodiča nema valjanih dokaza, ipak je sigurno da su se psi u ovu svrhu uzgajali u Europi i u drugim dijelovima Zemlje nekoliko tisuća godina. U svakom slučaju Rimljani točno razlikuju kućnog psa, ovčare, sportske pse, pse koji se koriste u ratu, pse za borbe u arenama i lovačke pse. Neki od pasa što su ih naslikali umjetnici starog Egipta čini se da imaju ulogu pratitelja čovjeka poput današnjeg psa, no konačna potvrda o psu kao kućnom ljubimcu datira nekoliko stotina godina p. Krista u Grčkoj, gdje se pojavljuje pas tipa maltezera.

Premda su glavne skupine pasa razvijene već vrlo rano, sve do Charlesa Darwina, nešto više od stotinu godina nije bilo nikakva znanja o evoluciji ili mehanizmu nasljeđivanja različitih obilježja. Tek su pojavom natjecateljskih izložbi pasa utvrđeni standardi za pojedine pasmine glede veličine, oblika i boje kakve i danas poznajemo. Zanimljivo je da je u Velikoj Britaniji koja je od Rimskog doba središte uzgoja pasa, prva službena natjecateljska izložba pasa održana u Newcastleu 1859, i to samo za pointere i setere.
No bez obzira na znanja, standarde ili izložbe, činjenica je da je pas, otkako se prije deset tisuća godina pridružio čovjeku kao lovac, postao važnom karikom u razvoju ljudske vrste. U kasnijim razdobljima mnogi bi farmeri stradali bez pomoći psa, a pojavom prvih gradova i utjecajne društvene elite, pas je postao nezamjenjiv u lovnom športu. Zapravo nema ni jednog razdoblja suvremene civilizacije u kojoj pas nije igrao važnu ulogu.
Do početka 19. stoljeća psi su uzgajani za obavljanje određenih dužnosti, i sigurno je da do tog doba nisu bili uzgajani kao kućni ljubimci. Industrijskim razvojem i padom popularnosti lovnog športa pas se napokon počeo vrednovati i kao kućni ljubimac.

Kako smjestiti dražesne papige?

Prilikom kupnje svoje papigice naravno da treba pokušavati pronaći što veći kavez, koji svejedno stane na za to predviđeno mjesto. To bi trebalo rezultirati time da ima lijepi veliki prostor po kojem može letjeti s jedne prečke na drugu. Plastične prečke uputno je zamijeniti prirodnim granama od drveta (debljine 1,5 do 2 cm) i to od kruške i breze. Razlog tome je i njeno razgibavanje nožica zbog neravnina na drvetu, ali i oštrenje kljuna i kandža po toj hrapavoj površini. Ako se ptici ne pruži mogućnost trošenja kandži i oštrenja kljuna, moguće je da dugoročno dođe do problema sa hranjenjem zbog kljuna jer previše raste, a i zbog predugih kandži postaje otežano penjanje.


Kandže nije preporučljivo rezati bez pomoći veterinara ili nekog tko zna jer se mora dobro odrediti gdje prestaju kapilare da ne bi došlo do krvarenja. U slucaju brezinih grana korist je višestruka jer se tu može i guliti fina bijela kora. Grane je prije postavljanja potrebno dobro oribati ili nakratko ispeći u pečnici na 200°C, da se ubiju sve eventualne bolesti iz kakica ptičica koje su prije sjedile po tim granama. I tada počinje zabava.

Moj savjet je mijenjati jednu po jednu prečku, ako imate plašljivu pticu, jer je moja ptica npr. imala malo problema sa prihvaćanjem te strane stvari u svojem životu pa je npr. trebao cijeli jedan dan da ona konačno stane na drvenu prečku. Isti proces smo imali sa sve tri prečke. Ako joj zamijenite sve odjednom onda jadna nema izbora nego sjediti na dnu kaveza i razmišljati o strahotama koje su joj se dogodile. Druga je opcija da je od početka dočekaju drvene prečke od grana, pa će ih odmah po dolasku shvatiti kao dio svog novog doma. Osim tih normalnih prečki zgodno je i postaviti neku granu u višem dijelu kaveza do koje se treba popeti i na kojoj se može spavati. Kod mene je ta grana u potpuno suprotnom smjeru postavljana od precki. Papiga će najčešće spavati na najvišoj točki kaveza – to je stvar instinkta. Isto će biti i kad leti – najčešće će sletjeti na najvišu točku u prostoru jer odande ima dobar pregled situacije..

Bitno je da nimfe imaju četvrtasti kavez sa barem dvije strane s vodoravnim rešetkama, da je kavez smješten na mjestu bez propuha, ali s dovoljno svjetla, te da bez obzira na veličinu kaveza svaki dan smiju van iz njega i proletiti par krugova po sobi/stanu.

Osnovne dimenzije kaveza koje preporučam za jednu pticu su 50 cm širine i visine, te barem 30 cm dubine. Molim vas da ne kupujete kaveze ispod tih dimenzija jer su oni mučenje za životinje! Za dvije nimfe kavez ne bi smjeo biti manji od 60 cm visine i širine, te po mogućnosti barem 40cm dubine. Velika većina ptica preko 80% dana provodi u svom kavezu i vaša je odgovornost da je ptici u njemu ugodno i da ima dovoljno prostora. Što je kavez veći to bolje, i uvijek vrijedi pravilo da barem u dvije dimenzije ptica mora biti u stanju ispružiti krila bez da perjem dodiruje rešetke kaveza.

Malo je drugačija situacija ako su ptice cijeli dan vani ili imaju sobu za sebe. Ako im kavez služi stvarno samo za spavanje, onda su dovoljne i nešto manje dimenzije. Ipak, ako je ptica više od 5 do 8 sati u kavezu, držite se gornjih preporuka. Znam da su takvi kavezi nešto skuplji, ali isplate se zbog zadovoljstva i zdravlja vaše ptice.

Kavez treba biti opremljen sa barem dvije do tri prečke, koje bi trebale biti obavezno od drva. Neobrađene drvene prečke koje možete kupiti u dućanima su dobre, ali najbolje su prirodne grane razne debljine. One mogu biti postavljene i ukoso i možete ih povremeno i premjestiti u kavezu, jer to potice inteligenciju ptica i smanjuje teritorijalnost koja se rijetko, ali ipak ponekad pojavljuje. Drveće s kojeg uzimate grane ne smije biti tretirano nikakvim kemikalijama i ne smije stajati blizu prometnica i vrlo prometnih mjesta. Prije nego ih stavite u kavez dobro ih oribajte pod vrelom vodom (55°C ili više), detaljno osušite i tek onda stavite u kavez. Računajte na to da će ih ptice grickati, te da ćete ih povremeno trebati obnoviti.

U kavezu treba biti i nekoliko igračaka, ali ne toliko da se papiga ne može nikuda okrenuti bez da je smeta neka igračka. Pratite ponašanje vaše papige i promatrajte da li se uopće igra s igračkama koje ste joj dali. Ako ne, onda ih zamijenite drugima. Mnoge igračke iz pet-shopova brzo postaju dosadne, ali neke poput zvončića, špagica i komadića papira ili kartona gotovo uvijek uspiju zainteresirati ptice. Dajte mašti na volju, i pri tome jedino pazite da koristite neobradene materijale i neotrovna ljepila (bolje šarafe i špage).

Pogodni su četvrtasti kavezi u kojima ptica može raširiti krila, a da ne dodiruje rešetke (minimalno). Za svaku dodatnu pticu trebao bi kavez biti još barem 1,5 puta veći. Pritom treba paziti da razmak između rešetaka nije prevelik, kako se ptica prilikom pokušaja bijega ne bi zaglavila. Pri kupnji kaveza trebalo bi obratiti pažnju i na veličinu vrata.

Vrijedi isto kao i za nimfe. Ako su vrata premalena, imati ćete problema s guranjem ruke unutra kad uređujete kavez, mijenjate hranu, čistite i sl. Bilo bi dobro da kavez ima 2 strane s vodoravnim prečkama, a 2 s okomitim. Prvo zato da se ptica može lakše penjati po kavezu, drugo jer ćete imati manje problema kod montiranja pojilica, hranilica, igračaka i sl. Bilo bi dobro i da je na dnu kaveza plastična ladica koju ćete lako izvlačiti kod čišćenja kaveza, bez da morate sve rastavljati.

Nekakav minimum za veličinu kaveza za jednu pticu bi trebao biti 40 cm širine, 40 cm visine i 30 cm dubine. Za dvije ptice trebalo bi uzeti kavez od barem 50 cm širine i visine, i 30 do 40 cm dubine. Ako su ptice jako puno u krletki trebalo bi razmotriti i ulaganje u još veće kaveze, a ako su cijeli dan izvan kaveza i u njemu samo spavaju može proći i nešto manji kavez. U procjenjivanju vremena koje vaša ptica provodi u kavezu budite realni, većina ptica je svega jedan do tri sata dnevno izvan kaveza, ako i toliko. Molimo Vas da obavezno izbjegavate "minimalističke" kaveze veličine dviju kutija za cipele, takav kavez nije dostojan života u njemu. Ne biste niti vi voljeli svoj život provoditi u sobi veličine wc-a, zar ne?

Idealno bi bilo smjestiti kavez negdje u stanu gdje je najveća aktivnost, recimo u dnevni boravak, u neki kut gdje nema propuha i otkuda bi ptičice mogle imati pogled na što veće područje sobe. Prečke u kavezu bi trebale biti od prirodnog drveta, nelakiranog, nešpricanog. Sve detaljnije naći ćete na ostatku stranica o papigama općenito i njihovoj njezi.