Škrabotine
24.04.2007., utorak
Svoja
|
Dali dišem dok čitam il pišem Dali postojim i dali jesam dok darujem il ljubim Jesam li samo svoja imam li pravo jeli to svrha moja Dok hodam,plešem,sanjam patim,radujem se u blaženstvo uranjam jesam li ja samo zbog sebe ja Ako podignem glavu i pogledam oko sebe ako na tren iskoračim iz sebe i osvrnem se Beskraj Granica nema Prepreke ne postoje Dali znam da mogu da jesam i hoću da dišem,postojim da jesam svoja samo ako sam njegova, njena i tvoja. |
20.04.2007., petak
POZDRAV SVJETLOSTI
|
I ponovno ne svojom voljom bijah svjedokom jednoga nestajanja i rađanja svjetlosti. Mada se rječima opisati nemože,ipak ne mogu a da ne pokušam. Jedna stara islužena ljuštura bijaše oklop u kojoj je svjetlost bila zarobljena i grčevito pokušavala izaći na slobodu.I sama ljuštura sanjala je da se oslobodila muka i vinula u svjetlost ali kad se probudila iz sna shvatila je da njenim mukama još nije kraj.A naživila se ljuštura puno lijepih godina i bila je sva poderana ,jedva u jednom komadu. Umorna, iscrpljena,zaspala bi da se odmori.Svakim jutrom budila se iznova razočarana jer se vratila iz svjetlosti u kojoj je bilo tako lijepo i ugodno. Polako se ljuštura gasila a svjetlost pomalo oslobađala. Napokon jednoga jutra ljuštura zaspau nepovrat sa smješkom na uvelim usnama i svjetlost zasja svom svojom puninom.Kao kad zora nadvlada noć i dan sve obasja i ogrije svojim ranim suncem. Bila sam kao okupana tim sjajem i ogrijana tom toplinom. Pogladila sam ljušturu i pozdravila svjetlost. |
16.04.2007., ponedjeljak
http://www.blog.hr/smajlici/headbang.gif ne vrijedi
|
Prođoše,upravo protutnjaše moji slobodni dani u onim poslovima koje svaka žena dobro poznaje. Nije važno,prošlo je. Od odmora gotovo ništa. Psihičkog da, ipak.Da nebi bilo sve tako beznadno potrošeno ukradoh jedan seminar sa kolegicom. Ono o čemu želim pisati je jedan sasvim drugi događaj kome sam prisustvovala. Jedan mladi čovjek proslavio je svoj uspjeh i podijelio svoju istinsku radost sa nama. Uspjeo je ostvariti svoj dječiji san u odabiru svoga zvanja. Događa se to svakodnevno ali ovo zvanje koje je odabrao i nije u današnje doba tako često. Naime,završio je studij i postao svećenik. Istinska radost na njegovom licu ,ponos roditelja i prijatelja nešto je ne svakidašnje. Toliko je zračio da nas je sve obasjao svojom srećom. Ta predanost i odlučnost da upravo to bude u životu jasno se mogla pročitati iz svakog njegovog pogleda i iz svake njegove riječi. Vjerujem da će izdržati sve kušnje i prebrodit sve poteškoće koje će ga pratit u njegovom mladom životu. Vjerujem da je pozvan i da se nalazi na pravom mjestu. Otkrio ga je. Radijem se uspjehu svakog mladog čovjeka. U današnjem vremenu je prava sreća za mlade da znaju što hoće i da to ostvare. Jako puno ih je, na žalost, koji ne znaju niti što žele niti kakva ih budućnost čeka. Lutaju bez nekog jasnog cilja. Nažalost, prilike koje upravo vladaju u našoj zemlji i općenito u svijetu ni malo im ne olakšavaju njihov mladi život. I ako uspiju shvatiti što žele, završe školu, nađu se na burzi za nezaposlene ili još gore, prisiljeni su raditi poslove koje mrze,pa počnu mrziti i sebe i okolinu. Mnogi još dugo žive na grbači roditelja, a već bi i sami trebali biti roditelji. Ne mogu osnovati obitelj, a kad konačno i uspiju dobiti posao, vrijeme je učinilo svoje.Zato im želim da imaju puno hrabrosti(i mi smo je morali imati) da pođu svojim pute i da se bore za ono što žele. Na kraju, život i jeste jedna neprestana borba, mi to već znamo, oni će shvatiti.Zato mladi, hrabro!  |
01.04.2007., nedjelja
Dali smo na pravom mjestu?
|
Vjerujem da nas je svakog pojedinog Bog stvorio sa posebnim zadatkom u ovom životu.Koji je to zadatak i dali smo ga otkrili i dali ga ispunjavamo? Na ova pitanja mislim da nemamo potpune odgovore.Ako čovjek voli svoj posao, svoj način života(ako je bar većim djelom zadovoljan njime), ako ga to ispunja, onda vjerujem da je na mjestu gdje treba biti i da izvršava zadatak koji mu je namjenjen.Ako kao dijete od deset godina izjaviote :ja želim biti to u životu i to raditi ,i ne promjenite mišljenje i ostvarite to,vjerujem da je to s razlogom.Upravo radim već niz godina na tom zadatku i vjerujem da ga je dragi Bog namjenio za mene. Dali je zadovoljan mojim radom? Dali ga radim dovoljno nesebično?Dali pri tome ne mislim na svoju korist od toga? Pa ništa na ovoj zemlji nije savršeno! Konačno, dobiva m plaću za svoj rad( i časne sestre koje samnom rade, vjerujte). Svi smo mi ljudi i od nečega moramo živjeti. Svaki od nas je bar donekle materijalista. Ali vjerujte da postoji niz stvari koje se n ikad ne mogu platiti ali ni ne smiju biti plaćene jer se na taj način obezvrjeđuju,postaju obična roba. Kada svaki dan živite sa jednom grupom ljudi,učestvujete u svemu što im se događa i imate donekle utjecaj na neke od tih događaja,tada s pravom možete da ih osjećate kao dio svoje šire obitelji i da se osjećate dio njihove obitelji(često drugu neku obitelj ni nemaju).Pratite ih svakodnevno a posebno intezivno kad su bolesni, jadni i usamljeni.Kad o vama ovisi dali će utažiti žeđ,glad,rješiti se bar privremeno boli,nasmijati se ili zaplakati, tada znate da je vaš zadatak vrlo prizeman . Nema u njemu nikakve pompeznosti, nema mjesta nadfimanju, reklami, samo čisti izravni kontakt s čovjekom kome ste potrebni. Svakodnevna borba da uspijete obezbjediti onaj minimum za te ljude, borba sa raznom zaprekama i svi drugim karikama koje su sastavni dio lanca koji mora biti potpun da bi taj čovjek dostojno živio,koliko je to moguće u njegovim uvjetima.Morate davati u tome svemu sebe,jer drugačije ne bi ni vrijedilo. Nije posao koji završite i odlazite doma, on je uvijek sa vama.Ne možete ga raditi ni automatski, čovjek nije automat. Morate u svakom trenutku imati vremena i strpljenja saslušati potrebe tog čovjeka.Koliko ste uspješni u tome? Tko to može prosuditi? Zar ocjene stručnog rada koje dobijemo od nadređenog svake godine? Ne vjerujem. Mislim da ima puno relevantnija ocjena. Kad vas oslove imenom, pozdrave i pored svih svojih jada pitaju :kako ste,jesta li se naspavali,dali ste dobro danas? Kad osjetite onu neiskazanu zahvalnost u pogledu za učinjeno,kad primjete vašu novu frizuru, da ste smršavili,da ste umorni,da ste bili na godišnjem jer vas dugo nisu vidjeli, da ste juče ostali duže na poslu ...Ćak i oni koji umjesto hvala izgovore psovku (jer i toga ima) i oni su dio te obitelji i kad se osjetite dio te obitelji,znate da je vaša ocjena zadovoljavajuća. Eto sve to daje nam snagu da svakodnevno nanovo punimo svoje istrošene baterije i ustrajemo na tom zadatku da pratimo te ljude na njihovom putu do samog kraja.Eto to je , mislim, moj zadatak na ovoj zemlji i jako ga volim. Hvala ti Bože na tome! |
