30.10.2008., četvrtak

Izbjeći politiku, sačuvati zdravlje...

eh, da mi je mudrost ovog starca... Već mi dvije godine stoji na blogu podsjetnik "manje politike, više kulture i umjetnosti", ali kad prema nečemu imaš sklonost, situacija je valjda ista kao i kod dijabetesa te tumora dojke. Dovoljan je jedan "pogrešan" mail nekog poznanika, dobronamjernika, i opet se uvučem u danas evidentno depresivnu i mučnu političko mafijašku svakodnevicu Hrvatske jer kad si pojedinac koji sudjeluje u društvenom životu, gotovo je nemoguće ostati po strani.
Što bi se reklo; na valu si ovoga ili onoga...

Možda je dobro vrijeme za prestanak čitanja dnevnih novina, ali i za tu odluku trebalo bi malo stati postrani i vidjeti kako te upravo novine od ranoga jutra ošinu sa dva tri kriminalca na naslovnici i nekoliko leševa iznutra. Da ne spominjem Konzumovu krmenadlu koje je baš danas "vizionarskim marketingom osmišljena", pokrila kriminalne face na naslovnici Jutarnjeg lista. Onda se upetljaš u komentiranje zajedno s kolegama s posla i za nekoliko trenutaka nisi samo pun kave koju upravo piješ, nego i raznoraznih sranja. Kada bi popularna "tiha većina" više čitala knjige nego žuti tisak, možda bi i naši novinari više pričali o književnosti, a manje o društvenom smeću. Tada bi pisanje o književnosti imalo i svoje tržišno opravdanje, a danas je očito krvoločnim čitačima, krv jedino što ih potiče na kupnju. Vjerujem da globalna atmosfera definitivno utječe i na konkretne ljudske međuodnose, jer baš otkako je ove krize, ne sjećam se nijednog pozitivnog feedbacka od mojih najbližih. Probat ću stoga s jednom konteplativnom taktičkom stankom; vratit ću se na kulturu i umjetnost i pokušati donijeti nešto pozitivno. Tako mi nevjerniku pomogao Bog, blažena djevica Marija i svi sveci Božji.

- 22:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.10.2008., srijeda

Zdenko Duka se proslavio u Otvorenom

zdenko duka Nakon priopćenja Hrvatskog novinarskog društva u kojem se novinare Nacionala proziva za napade na HND i novinare koji su negativno pisali o Pukaniću, sinoć je u Otvorenom kod Dijane Čuljak gostovao predsjednik HND-a Zdenko Duka. Kako je HND hitro i oštro reagirao protiv novinara Nacionala, očekivao sam da će njihov predsjednik s istim stavom i barem nekakvim argumentima braniti priopćenje i u televizijskoj emisiji. Ostao sam blago zatečen kada je Duka s blagošću sveca prozujao kroz 20-tak minuta emisije, a da nije izgovorio niti jednu suvislu rečenicu, iznio niti jedan konkretan primjer, argument ili barem suvislo mišljenje o hrvatskoj top temi posljednjih nekoliko dana. Čovjek bi to mogao oprostiti predsjedniku kakve udruge za istraživanje ruda i gubljenje vremena, ali od novinara se valjda očekuje malo drčniji nastup, pogotovo što mu je preko puta sjedila više nego uviđavna kolegica Čuljak ne dovodeći ga niti jednog trenutka u neugodnu situaciju. Pa što bi se Duki dogodilo da je morao intervjuirati kakvu nabrijanu političku facu?!!
Eto, vrhunac emisije bilo je telefonsko uključivanje novinara Nacionala Željka Rogošića, koji već vidno izgubljenog Duku s nekoliko rečenica verbalno dezintegrirao. Čovjek se pita kako se Duka uopće dokopao mjesta predsjednika HND-a, osim ako ga tamo nije postavio netko mnogo različitiji od njega.

- 09:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

28.10.2008., utorak

BUSINESS.HR

Đurđica Klancir ...postao je u relativno kratkom vremenu vrlo relevantan političko ekonomski list. Sudeći po tekstovima koji nikoga ne zaobilaze, očito je kako im nikakav domaći vlasnik ne stoji iznad glave (što je prava rijetkost u RH). Komentatori business.hr-a ponekad su toliko direktni da imam osjećaj da razgovaram s kakvim subverzivnijim kolegom na neformalnoj kavi, a politički komentari na HRT-u izgledaju mi poput tinejdžerske parlaonice. Zadnje što sam pročitao je odličan tekst Nevena Barkovića Vrijeme je za rušenje stupova društva - tekst s kojim se slažem više nego da sam ga sam napisao...
Za neupućene, glavna urednica je Đurđica Klancir, odlična novinarka koja je ispekla zanat u EPH-u, a ovdje je sudeći po svemu, dobila potpuno odriješene ruke.
- 13:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.10.2008., petak

Ivo Pukanić nije bio kontroverzan

Već su ga prvi televizijski komentatori odmah jučer, nakon njegova ubojstva, prozvali kontroverznim. Pridružio se danas i Jutarnji list i njihov novinar Vlado Vurušić sa nadnaslovom „Kontroverzni izdavač“. A što je kod Pukanića bilo kontroverzno nitko ne objašnjava. Zar je pisati o kriminalu i stvarima o kojima se drugi ne usude kontroverzno? Ili je salonskim novinarima kontroverzno razmišljati svojom glavom ili razmišljati naglas. Koliko sam čitao Nacional posljednjih 10-tak godina, obrađivali su teme koje su malo gdje drugdje bile doticane. Iz tekstova je izviralo istraživačko novinarstvo, priče su se slagale logičkim slijedom, procijenjivalo se, upozoravalo i analiziralo mnoge sfere društvenih odnosa u RH i regiji. Često sam znao pročitati priču koja mi je djelovala fantastično, da bi se kroz tjedan ili dva pokazalo kako je Nacional bio itekako na tragu ovoga ili onog slučaja. Novinari su u ovom tjedniku definitivno zarađivali svoje plaće iako je to (sada se definitivno potvrdilo) često bio hod po rubu.

Kontroverzan je, u to nema sumnje, Anđelko Kaćunko. Svećenik koji propovijeda tradicionalne i konzervativne vrijednosti, a koketira sa sex-alapačom Nives Celzijus. Kontroverzan je vjerojatno bio i pokojni Jorg Heider, vođa desnice koja često na nedjeljnim misama sjedi u prvom redu i propovjeda katoličke vrijednosti, dok se u slobodno vrijeme zabavljao sa svojim gej ljubavnikom. Kontroverzan je pedofilni svećenik Čučak koji je također trebao propagirati tradicionalne vrijednosti, a zabavljao se seksualnim iživljavanjem nad djecom. Kontroverzan je hrvatski sudac kojemu je guranje prsta u anus rukovanje itd….

Potpuno mi je razumljiv strah jednog dijela hrvatskih novinara koji se ne žele uplitati u zamršeno klupko hrvatskog kriminalno-političko-gospodarskoga miljea i žele mirno dočekati svoju mirovinu, ali kada ti isti novinari onoga koji pošteno radi svoj posao i istražuje pandorinu kutiju, nazivaju kontroverznim, onda to treba itekako prozvati i izviždati. U državi gdje pravosuđe funkcionira samo kada bakici koja je pala s bicila ispisuje kaznu za preveliku brzinu, svatko se normalan boji za svoju egzistenciju, no ako ćemo se zavući u mišje rupe, onda bolje da se nismo ni rodili. Smiješno je gledati kako se ubojstva na zagrebačkim ulicama nazivaju mafijaškim obračunima, jer Ivana Hodak nije bila nikakav mafijaš, a tako niti Ivo Pukanić niti Niko Franjić. Da ne spominjemo maloljetnog Luku Ritza. To je zamagljivanje vlastitih očiju pričom kako se to mene ne tiče i kako je to neki drugi svijet. Kada jednoga dana strada netko tvoj (a nedužan), to će postati i tvoj svijet, a možda će biti kasno da se išta više napravi.

- 16:46 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.10.2008., četvrtak

Sleuth

Iako vas već s filmskog plakata pozdravljaju dvije glumačke zvijezde – Jude Law i Michael Caine, teško da se novi film u domaćim kinima može nazvati komercijalnim. Naime, u filmu Sleuth (Njuškalo), ova su dvojica zapravo i jedini glumci, a kuća jednoga od njih, jedina scenografija. Drago mi je dakle da se i takav tip filma može pogledati u redovitoj kino distribuciji, a ne u sklopu kakove revije ili festivala pa ću se s vremena na vrijeme ipak zaputiti u kino, a ne ostati zarobljen u svojoj sobi okružen azijskom kinematografijom dobavljenom poluilegalnim kanalima koja je samo ponekad opskrbljena engleskim subtitleom dok ponekad uživam samo u nerazumljivoj riječi i nešto razumljivijoj slici.

No da se vratim Njuškalu. Osnovna je priča vrlo jednostavna. Napuštenog bogatog pisca, puluekscentričnog gospodina Tindlea (Caine), posjećuje ljubavnik njegove odlepršale žene tražeći ga da potpiše papire za razvod. Stari i odbačeni Tindle ne želi se lako odreći svoje ljubavi (pogotovo kada upozna naizgled zelenog i lakomislenog Mila (Law)), pa ga uvlači u svoju misaonu i dramski kompliciranu mrežu. Nakon prve dobivene runde, na piščeva vrata pokuca razarajući detektiv, inspektor Scotland Yarda i situacija poprimi nevjerojatan obrat koji je očito prisilio glumce na potpuni angažman njihovih glumačkih talenata. Ovdje film doživljava svoj vrhunac i točku zbog koje ga vrijedi pogledati, a sve ostalo je pitanje vaših filmskih ukusa i preferencija.

Iako su ga američki i britanski mediji željeli pretvoriti u nekakvu seks superstar davidbeckamlooking zvijezdu, Jude Law ponekad izabire solidne filmove kojima će posvetiti svoj talent, pa je takav slučaj i sa Njuškalom. Sjećam ga se dobro npr. iz Cronenbergovog eXistenz-a, gdje se upustio u tešku filmsku komplikaciju (još kompliciranijeg redatelja) s kolegicom Jennifer Jason Leigh prikazujući virtualni svijet video igara budućnosti, gdje bi se teško snašao i kakav njegov iskusniji kolega. Nakon eXistenz-a, snimio je nekoliko komercijalnih nedjela, ali kada se pojavi u dobrom okruženju, Law je vrlo solidan.
O Cainu neću trošiti riječi jer je jednostavno preprisutan i preopćepoznat. Što bi neki napisali na kraju: ocjena filma 6/10.

- 10:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.10.2008., ponedjeljak

Damir Karakaš: Eskimi

Kratka zbirka priča trenutno vrlo aktualnoga hrvatskog pisca Damira Karakaša - Eskimi, vrlo je jednostavana i nenaporna knjiga koja nastavlja autorovu ličku spiku. Dakle, kada priča započinje u zagrebačkom neboderu, nikako nije isključeno da jednoga od aktera tijekom radnje fizički napadne pravi lički šumski vuk i izgrize ga nasmrt. Osim toga, akteri koji su sada smješteni u urbanu sredinu, dominantno su neprilagođeni toj istoj sredini i njihovi lički atavizmi izranjaju svake sekunde čineći radnju dinamičnom i nepredvidivom.
Interesantan je i Karakašev jezik u kojemu će neupućen teško razlikovati lički dijalekt, pjesničku slobodu ili umjetnički izražaj kao takav od obične pravopisne greške, nepismenosti ili aljkave lekture. Teško da su ove priče nešto totalno novo na hrvatskom tržištu, Karakaš tek dodaje možda do sada neiskorištenu specifičnost baš toga podneblja, pa njome vrlo lako razbuđuje interes ljubitelja priče i zgode. Kako nema previše nepoćudnih elemenata bilo kojega tipa, knjiga se možda dopadne i don Anđelku koji je filmsko uprizorenje prethodne razapeo poput Isusa na križu. Uglavnom, kratko i zabavno, s naglaskom na kratko.

- 17:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE