21.09.2006., četvrtak

kako Vlada vlada

Svakih nekoliko dana svratim na stranice Vlade Republike Hrvatske pokušavajući saznati rade li išta vezano uz gospodarski razvoj, zapošljavanje ili podizanje standarda građana. Pretražujem novosti, aktivnosti i slične linkove na stranicama, ali nikakvu pozitivnu niti konkretnu vijest nisam pronašao, pa doslovno godinama. Bave se svim i svačim; surađuju s vjerskim udrugama, brinu se za dječje vrtiće, kontempliraju o kulturi i njezinom značenju, no u konačnici - izbjegavaju se uhvatiti pravog posla i pokrenuti Hrvatsku pa makar i za milimetar. Nikakve aktualne vanjskopolitičke vijesti me apsolutno ne zanimaju jer je hrvatska vanjska politika aktivna dobrih 16 godina i osim prvobitnog uspjeha gdje se osnovnim pojavljivanjem na sceni izborila za priznanje države, do danas nema nikakvog utjecaja na pojedinačnog građanina.
Gospodarstvom se aktualna vlast bavi na način da prodaje udjele u državnim firmama, što je ok, bolje prodati nego upropastiti jer je jasno kao dan da gospodariti u stanju nisu. Osim rasprodaje popularni su i građevinski radovi. Prvu polovicu godine tako je obilježila medijski eksponirana gradnja Pelješkog mosta, a trenutno se građevinarstvo bavi rušenjem bespravne gradnje po obali. Od mosta kako stvari stoje za sada neće biti ništa, a rušenja kako vidim, građani radi uštede uglavnom obavljaju sami.
Nikakav strukturni potez, bilo poreznom politikom, bilo državnim poticajima ili konkretnim rasterećenjem administrativnih zapreka nije ova vlada poduzela.
Već dugo nisam čuo dopremijera Polančeca, no oglasio se na Velesajmu i obznanio kako nas očekuje rast BDP-a od četiri posto. A inflacija će vjerojatno biti 3,9 %, što nam realno nosi 0,1% društvenog rasta. I to u godini prodaje Plive!!! Pa pitam se što bi bilo da turistička sezona recimo nije bila uspješna? Očigledno bi došlo do totalnog raspada sustava, jer uz hvaljenu i opjevanu turističku sezonu, prošlu kao i ovu, možemo se pohvaliti evidentnom stagnacijom.

O SINDIKATU PREPOROD

Ovih je dana sindikat Preporod zatražio od Vlade tj resornog Ministarstva isplatu dodatka od 1000 kuna djelatnicima škola koji aktivno sudjeluju u HNOS-u. Dodatak od 1000 kuna isplatio bi se jednokratno za cijelu godinu! To je otprilike 83 kune mjesečno po djelatniku. Pa stvarno super sindikat! Svaki će si djelatnik moći priuštiti kartonsku sindikalnu kapu i porciju graha mjesečno. Za 83 kune mjesečno na projektu ne bi radili niti studenti! Ne kužim jel to neka zajebancija što se ovaj sindikat zove Preporod?
- 18:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.09.2006., subota

HNOS - Hrvatska nacionalna obrazovna sramota

šareni artikal, karton i plastika Ako ste imalo upućeni, bilo direktno kao prosvjetni djelatnici, ili pak indirektno preko medija o Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu, popularnom HNOS-u, na prvi ćete pogled vjerojatno (kao što sam i sam) zaključiti kako je sve predivno, vizionarski, napredno i smisleno. Enciklopedijski pristup stavljen je ad acta, a u prvom su planu timski rad, praktična znanja i sve ono što bi se prije povezalo uz skandinavske zemlje nego uz Balkan. Učenici su rasterećeni već samim tim što su osnovnoškolcima npr. za po jedan sat tjedno smanjena predavanja matematike i hrvatskoga jezika, udžbenici su prilagođeni novinama, a kako se upravo ovih dana zahuktala i predizborna kampanja, od nagodinu će HDZ u sklopu iste, djeci u osnovnim i prvim razredima srednjih škola podijeliti besplatne udžbenike. Sve lijepo i krasno. Rasterećeni učenici, rasterećeni roditelji.
No, kako je politika s godinama postala suptilnija i perfidnija, nema više polaganja kamena temeljaca i velikih govora, kampanje osmišljavaju marketinške agencije i razni PR timovi, tako i u ovoj "kampanji" iščitavam jedno veliko ništa umotano u dosad najsjajniji celofan i sa najšarenijom vrpcom viđenom u domaćoj predizbornoj kampanji. Naime, hrvatski učitelji i nastavnici najpotplaćeniji su dio visokoobrazovne populacije u državi; plaće im ovisno o duljini radnog staža u prosjeku iznose tek nešto iznad 4.000 kuna, a što je ispod državnog prosjeka. Računajte da u prosjek ulaze i stotine tisuća radnika bez završenog fakulteta, pa i oni koji nisu završili niti osnovnu školu! Plaće im dakle iznose nešto više od nekad važećih "tisuću maraka", a to znači da se gotovo petnaest ili više godina, od vremena Jugoslavije nisu povećale! Što više, ako uračunate da svake godine inflacija pojede nekoliko postotaka realnog iznosa, plaće su se debelo smanjile (kao uostalom i većini nas). Profesori nakon završenog četverogodišnjeg studija i godine dana rada sa punom satnicom polažu državni ispit i tek tada, pod uvjetom da uopće dobiju posao, dobijaju punu plaću. Kako netko tko je plaćen toliko da svaki mjesec mora razmišljati hoće li moći platiti sve stavke popularne potrošačke košarice može zdravo razmišljati o odgoju tuđe djece i vizionarskim dosezima HNOS-a? Nastavnici su prestali kupovati dnevne novine, stručne časopise i knjige, a kamoli se u vlastitom aranžmanu "permanentno educirati" što bi bilo normalno za očekivati od visokoškolovane populacije.
Posebna su priča školski psiholozi i pedagozi. Njih je vraćanjem na arhaične vjerske i duhovne metode iz škole istisnula teta časna, koja osim što drži vjeronauk, postaje u današnjoj "modernoj" školi i pedagoginja i psihologinja.
I tako, vlada je izračunala da joj je znatno jeftinije platiti besplatne udžbenike nego povećati plaće svojim učiteljima i nastavnicima. Sve skupa će ih koštati nekih 200-tinjak milijuna kuna, što je stvarno sitnica u odnosu koliko će vjerojatno vrijediti predizborna kampanja. A prodat će se i udio u Plivi i INA-i, pa novca vjerojatno neće nedostajati. Formalno će, da to odmah naglasim, plaće prosvjetarima vjerojatno za nekoliko postotaka biti povećane, no kako sam ekonomske struke, posebno naglašavam da je inflacija plaće jela svake godine po nekoliko postotaka, i da svako povećanje manje od 20% znači prijevaru, a ne pomoć. I tako, HNOS je na snazi, program je osmišljen, no kako je "čovjek ključ uspjeha u turizmu", tako je i u obrazovanju. Sve ostalo je utopija. Čovjek koji je potplaćen i svakoga dana sve svjesniji toga pri pokušaju da riješi svoje socijalne probleme, ne može altruistički pristupati svome poslu i "dati sebe" iako bi mnogi to zapravo i željeli. To je utopija poput utopije o pokrenutoj i zaposlenoj Hrvatskoj, o smanjenju vanjskoga duga, turizmu koji će riješiti sve naše probleme i Europskoj uniji koja će donijeti blagostanje.

- 11:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

12.09.2006., utorak

Luciano, pa jebemu mater...

ovako otprilike izgledaju i hrvatske potlačene radnice iz osječkog pogona Benettona... Konfekcija Antonazzo o kojoj se ovih dana piše (Jutarnji list) jer ne isplaćuje niti minimalnih 1500 kuna svojim radnicama, a dijele i bezrazložne otkaze, zapravo je čuveni Benetton. Jadni su i bijedni hrvatski novinari koje se jednostavnim osnivanjem tvrtke kćeri, a koju se kasnije stručno naziva kooperantom, zbunjuje i time briše ljaga sa uglednog talijanskog tekstilnog imena Benetton.
Pa ljudi gdje je tu novinarska pronicljivost i briga za potlačene i izmanipulirane radnike. Tvrtke poput Benettona osjetljive su na novinske napise, negativne vijesti o njihovim kemijskim postrojenjima koja zagađuju npr. Dravu kod Osijeka, o izrabljivanju tekstilnih radnica, vrijeđanju od strane vlasnika, opskurnog talijana koji dolazi u skupocjenom automobilu i hladno daje otkaze članicama sindikata i slično da se i ne govori. Oni osnuju tvrtku pod drugim nazivom, proizvode apsolutno sve proizvode upravo za Benetton i domaći novinari misle da to Benetton zapravo nije!
Luciano Benetton živi u Italiji status modnog kreatora broj 1., stanuje u vili, pojavljuje se u emisijama o glamouru, modi, trendovima i slično, dok se njegovo ponašanje u RH baš i nemože nazivati frajerskim. Naravno da se proizvodnja svih svjetskih marki preselila u Bangladeš, Kinu, Indiju i slične zemlje, ali da smo i mi na toj listi potlačenih, do nedavno nisam znao. Posebno zbog toga što sam bio uvjeren da je u Hrvatskoj veći broj onih koji se u tvrtkama poput spomenute oblače i opremaju, a ne zapošljavaju i izrabljuju. Bojim sa ako "kooperanti" čuvenog Luciana nastave ovakovu tradiciju u svojim pogonima blizu Osijeka, njihova bi modna marka mogla iščeznuti s ovih prostora. Još samo da se novinari pozabave pravim imenom i prezimenom vlasnika i tvrtke, a prestanu u naslove stavljati Antonazzo i slična konspirativna imena...

- 00:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.09.2006., ponedjeljak

INA JE LOŠA KOMPANIJA

INA-ina kampanja Zašto platiti više kojom sugeriraju kupnju supera98 i eurosupera95 na njihovim crpkama, jer je jeftinije nego kod konkurencije (Petrola, OMV-a, Tifona…), mnoge vlasnike novih automobila mogla bi poprilično naljutiti. Naime, posljednjih nekoliko godina INA je hrvatskim vozačima nudila uvjerljivo najlošiju kvalitetu goriva (Auto klub je u suradnji s Državnim inspektoratom radio kontrole kvalitete) i sve bi prošlo neprimjetno kada se na našem tržištu ne bi pojavljivali suvremeni automobili čiji su napredni motori sa ovim gorivom imali nemalih problema. Novi motori od INA-inog goriva jednostavno su se gasili, a kad bi automobili stigli na servis, kvara nije bilo. Iz INA-e su se u to vrijeme puštale idiotske izjave kako su zapravo krivi distibuteri automobila koji nisu svoje kupce upozorili na lošiju kvalitetu goriva na ovom prostoru. Zamislite da vam npr. pregori Panasonic-ov tv zbog niskog napona, a da HEP otpuži distributera japanskih televizora.
INA osim navedenih fundamentalnih poteškoća sa svojim core businessom ima problema i sa marketinškim pristupom. Iako kod nafte marketing nije ključni sektor, ostali ponuđači u Hrvatskoj daleko su ispred državne kompanije u pogledu dizajniranja svojih prodajnih mjesta, ophođenja sa kupcima, dodatnim uslugama na prodajnom mjestu i vizualnim identitetom svojih kompanija.
Način poslovanja određen je u velikoj mjeri i trenutnim rukovodstvom tvrtke; prije dva dana Tomislav Dragičević u Sarajevu je kupnju bosanskog Energopetrola popratio otprilike ovakovim riječima: «nismo se baš nadali da ćemo Energopetrol morati baš toliko platiti, dobru ste cijenu postigli». Mislim ljudi, pa to zvuči poput igre djece u dječjem vrtiću. Ako ne možeš pri milijarderskom kunskom preuzimanju tuđe kompanije smisliti suvisliju rečenicu, bolje je šutjeti.

- 17:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.09.2006., ponedjeljak

U RALJAMA FARMACEUTSKIH LOBIJA

Možda premijer vizionarski sakuplja novce za slijedeću izbornu kampanju, no teren kojim se kreće je vrlo klizav... Operni trio koji se nedavno sastao u Italiji; Sanader, Čović i Žužul (ostali su nebitni) ima sreće što je medijski prostor zatrpan narodnjačkim triom Balaban, Olić i Srna, pa su mutne radnje prvospomenutih stavljene u drugi plan. Sanader je i dalje okružen mutnim facama poput Miomira Žužula koji uz debele provizije inzistiraju na tome da premijer radi protuzakonite stvari i svojim autoritetom utječe na prodaju Plive američkom ponuđaču, a sve kroz priču kako je njegova ponuda, a što je danas dotični premijer i izjavio; najbolja - preciznije, premijer je izjavio da će prodati onome tko bude imao najbolju ponudu.
Pojam najbolji ne postoji u ekonomskom riječniku. Ponuda mora biti financijski najveća. Ako idioti prodaju Plivu Barru za manje para, a prodaju Hrvatskoj priču kako je ta ponuda za sve najbolja, znajte svi da je u pitanju prijevara.
Actavis se u ponekim našim neozbiljnim medijima od početka kampanje za kupnju Plive počeo kroz kvazistručan izričaj nazivati neprijateljskim preuzimateljem. Sve se uvijek kada su veliki novci u pitanju može umotati u različite vrste celofana ili ukrasnog papira, nazivati ovakovim ili onakovim imenima, no od početka je jasno da se vrhunska kompanija pokušava prodati na polutransparentan način, sa hrpom mutnih i vjerojatno nelegalnih dogovora sa strane, a naravno, sve u prizemnom materijalnom interesu domaćih hijena od prije poznatih hrvatskim građanima. Gadi mi se i sama pomisao da čovjek sa 20 afera iza sebe, čuveni Miomir Žužul, upravo sudjeluje u dogovorima i pregovorima sa premijerom, predsjednikom Uprave Plive, čelnicima INA-e i sličnim facama i određuje makar i u najmanjoj mjeri budućnost stotina radnih mjesta Plivinih radnika, proviziji stotina dioničara Plive, punjenju proračuna kod eventualne prodaje i sličnim vrlo važnim stvarima za ovu državu. Nevjerojatno je kako sve legalne instance, državne agencije za nadzor, Hrvatska Vlada i ostali, služe samo kao paravan, dok se dogovori odvijaju s druge strane granice uz zvuke opere, korporativne sponzore i tko zna kakove after houre...
- 16:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE