20.06.2006., utorak

NAJBOLJI MLADI IGRAČI

Na službenim stranicama svjetskog nogometnog prvenstva možete glasati za najboljeg mladog igrača prvenstva. Među kandidatima se nalazi i hrvatski igrač Luka Modrić koji je skupio za sada slabih 700 glasova. Kako je 1990 –te za najboljeg mladog igrača proglašen igrač Jugoslavije, legendarni Robert Prosinečki povukao sam neke paralele koje daju solidne izglede mladom Luki. Naime, Prosinečki je te 90-te bio izrazito ružan, i fizički neugledan mladić (ovo danas je mila majka), a na aktuanoj Modrićevoj fotografiji ni ovaj nije ispao mnogo bolji. Kako te priroda u jednome segmentu uskrati, a u drugome nagradi, tako je vjerojatno i u slučaju ove dvojice fizički izgled žrtvovan u korist igračkog talenta (pogledajte samo brazilca Ronaldhina), pa stavljam visoki ulog da bi ove godine upravo Modrić mogao biti mladi igrač prvenstva. Iako ga Kranjčar još nije pretjerano koristio, nadamo se prolasku u drugi krug gdje bi Luka potvrdio svoje umijeće. I naravno, ljude ne cijenim po fizičkom izgledu, tako da ovdje nema govora o bilo kakovim uvredama; intelekt i duhovno uvijek su mi kod ljudi na prvom mjestu...
Glasajte za Modrića ovdje!
- 13:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

08.06.2006., četvrtak

adrian maben: pink floyd LIVE AT POMPEII

danas se sve manje dimi... Rijetko u domaće video klubove stigne išta osim blockbustera, eventualnog domaćeg hita i pokojeg europskog filma ako je slučajno osvojio sve postojeće festivale na kontinentu. Glazbeni su dvd-i stoga vrlo rijetki; nije da ih nema, možete pronaći Woodstock, Doorse, Boba Dylana i slične antologijske priče, no Pink Floydi koji su se nedavno pojavili na domaćim video policama, stvarno su me iznenadili. Iako sam Live at Pompeii već davnih godina odgledao u VHS verziji, ipak se radi o kvalitetnom glazbenom uratku, snimanom na 24-kanalnom studiju direktno u amfiteatru Pompeja, pa je logično da sam imao potrebu reprodukcije istoga na kvalitetnom zapisu i po mogućnosti u kvalitetnim tehnološkim okolnostima.
Originalan film snimljen je 1972. godine, dok su Floydi radili na Dark Side of The Moon i zeru prije planetarne slave (iako su već tada bili itekako etablirani). Kako dvd nudi dodatke, pogledah odličan intervju s redateljem Adrianom Mabenom (sad već simpatičnim djedicom), a koji mi je dočarao atmosferu cjelokupne organizacije ovog projekta. Maben skromno ističe kako se film uvijek sviđao fanovima Floyda, dok ga ostali nisu cijenili/razumjeli, no, film je meni osobno npr. upravo kao dokumentaristički zapis iznimno vrijedan. Kamera je odlična, snimke vulkana i ključanja vulkanskog pepela su vrhunske, horizontalno kretanje kamere koje prati instrumentalne dijelove glazbenih dionica su totalno prilagođene filozofiji benda, pa tako Mabenove izjave ne treba shvatiti predoslovno jer, vjerojatno je presubjektivan da bi sam ocijenio svoj rad, iako s vremenske distance od 30 godina (naime, dvd izdanje je objavljeno 2002. godine).
Pripazite, originalan film nije onaj koji se nudi kao «glavni» na DVD-u, originalan film iz 1972. možete pronaći u dodacima. «Glavni» film je nafilovan kompjutorskim animacijama i nepotrebnim dodacima koji strše i kvare dojam. Nešto slično kao i novije obrade Star Wars-a iz 80-tih, sa jeftino kompjutorski ubačenim likovima; sranje sa komercijalnim prizvukom u pozadini.
Pink Floydi tih ranih 70-tih nemaju veze sa Floydima koji su danas živi; ljudi stare, gube osjećaj, okolnosti su potpuno drugačije i ovakovi filmovi su pravo bogatstvo i dokument vremena iznimne kvalitete. Znam da se nefanovima neće biti lako prešaltati na ugođaj filma, no tijekom specifičnog perioda za fokusiranje i otvaranje spoznajnih kanala rabili su se prirodni podraživači spoznajnih procesa, danas zabranjeni zakonom. Uživajte...

- 18:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.06.2006., nedjelja

Meridijani vs National Geographic

Domaći časopis Meridijani gotovo je nevjerojatan projekt koji uz ogromnu količinu direktne (strani časopisi) i indirektne (ostali mediji, inernet posebno) konkurencije iz mjeseca u mjesec izlazi neokrznut i čini mi se sve bolji. Nevjerojatno je kako mjesečnik (točnije, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja) na preko stotinu stranica sa brojnim originalnim fotografijama i ilustracijama, sa dodacima poput zemljopisnih karata, postera i plakata uspjeva opstati na tržištu, pronaći čitatelje (cijena je ne baš niskih 28 kuna) i izdavati uz sve to multimediju (komplet svih objavljenih brojeva u paketu CD-a), održavati aktivne internet stranice i slično.

National Geographic pak izdaje istoimeno Društvo sa sjedištem u Washingtonu, dok hrvatsko izdanje od prije dvije tri godine izlazi pod tvrtkom Sanoma magazines. Kada se pojavio na našem tržištu za njega su već svi znali, to je svjetski poznat časopis u karakterističnom žutom okviru u kojem se pojavljuje u brojnim zemljama svijeta, a isti logo koristi i njihov tv kanal. Ukratko govoreći, u marketinškom smislu National Geographic je Godzila naspram bilo kojeg domaćeg izdanja sličnog tipa. Dio tekstova preuzima se iz originalnog Washingtonskog izdanja dok je dio (pohvalno) djelo domaćih novinara ili istraživača i fotografa. Papir na kojem se NG tiska je vrhunski, fotografije antologijske, prijelom tekstova i uređenje kao takvo - gotovo su savršeni. Enormna je ušteda kreirati formu na svjetskoj razini, a ponekim lokalnim tekstom privlačiti publiku specifične države u kojoj izlazi lokalno izdanje. Pa ipak...

Meridijani su naš, domaći proizvod koji je u potpunosti djelo domaćih autora. Glavni urednik stanoviti je doktor Dragutin Feletar, a u uredničkom vijeću spominje se dvadesetak profesora ili doktora zemljopisa, povijesti, biologije itd. Izbor tema blizak je domaćem terenu. U posljednjem je broju npr. (lipanj 2006.) glavna tema autocesta A1 koju sam kao promatrač hrvatske društveno-političke scene od 90-tih na ovamo uglavnom promatrao u političkom kontekstu, a ovo je valjda moj prvi uvid u autocestu kao takvu na jedan znanstveni, geografsko-povijesni način. Valjda je trebalo dvije, tri godine političkih prepucavanja da bi se konačno o cesti moglo govoriti upravo kao o cesti - ne kao o političkom projektu. Nadalje, svidjela mi se široka reportaža iz Smokvice, mjesta na Korčuli, čija je povijest neprekinuta valjda od prapovijesnog doba do danas. Fotografije koje prate reportažu su fenomenalne pa je ugođaj čitanja potpun. Široka je i reportaža o Orlandu i Dubrovačkim putevima slobode, a ugodno me iznenadio i vrlo aktualan komentar glavnog urednika o Venecuelanskoj nafti i plinu, te političkim novim tendencijama u Latinskoj Americi. Dakle, časopis se ponaša kao časopis, ne kao udžbenik, aktualan je, bez predrasuda i bilo kakovih kompleksa. Nisam pronašao niti jedan tekst kojem bih nešto zamjerio. Svakako da je dio materijala čista obrada informacija dobivenih putem interneta, no barem je 80% lista autohtono.

Nekako sam se umirio kad sam shvatio da klinci u školama imaju pristup ovakovoj literaturi (časopis je naime preporučen od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta) i da ako ništa drugo danas-sutra ne mogu reći na nisu imali alternativu silnim trash i žutim tiskovinama koje bombardiraju sa svih strana. Putovanja su važan korak prema spoznaji u vrlo širokom smislu. Poznati hrvatski mesija Goran Bare je npr. nakon kemijskog pokušaja iniciranja spoznaje na kraju ipak zapjevao Zajedno putovati, prirodi se diviti, rijeke, planine - hramovi netaknuti.... Meridijani govore upravo o tome.

- 00:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE