15.02.2006., srijeda

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (3/3)

Vanjskopolitički utjecaj Kube površno bi se mogao označiti jedino prostorom Latinske Amerike, te eventualno prema nekim pokretima i regijama Srednje Amerike poput Castrovog utjecaja na Zapatiste u Meksiku. U Latinskoj Americi utjecaj je (posebno zadnjih godina nakon buma ljevice) već na razini odličnih odnosa predsjednika tih država i mnogobrojnih zajedničkih akcija gospodarskog ili humanitarnog karaktera. No, Kubanski utjecaj tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća sezao je mnogo dalje.
Fidel Castro svoj je drugi rat poveo u Angoli. Kako je polovinom sedamdesetih Portugal napustio svoje mnogobrojne Afričke kolonije, u mnogima od njih došlo je do silovitih borbi za prevlast, pa je tako spomenuta Angola u kratkom vremenu imala tri suprotstavljene frakcije koje su se kretale prema osvajanju vlasti. Iako je Angola bila daleka zemlja o kojoj su Kubanci malo znali, Castro nije mogao odbiti poziv kolege revolucionara kojemu prijete Sjedinjene države i apartheidski režim Južne Afrike. 7. studenoga 1975. poslao je dva broda sa po 4000 vojnika, dobro naoružanih, čak i sa tenkovima. Castro se navodno toliko uživio u intervenciju, da je mjesecima "visio" nad zemljovidima Angole i bio upućen u svaki pokret njegovih snaga. Marksistička revolucionarna skupina osvojila je tako vlast u Angoli, a zatim se na krilima pobjede Castrov utjecaj proširio na još nekolicinu Afričkih zemalja. Američki Kongres u strahu od drugog Vijetnama nije se usudio djelovati...
Kasnih sedamdesetih posjećivao je Alžir, Libiju, Somaliju, Južni Jemen, zagovarao antiimperijalističku koaliciju među Afričkim zemljama i smatrao kako je Afrika primjer gdje se izravno iz plemenskog uređenja može pokrenuti socijalizam:
"Često se govori o čovjekovim pravima, ali potrebno je govoriti i o pravima čovječanstva. Zašto bi neki hodali bosi da bi drugi mogli putovati u luksuznim automobilima? Zašto bi neki morali živjeti trideset pet godina da bi drugi živjeli sedamdeset godina? Zašto bi neki bili strašno siromašni da bi drugi mogli biti užasno bogati? Govorim u ime djece u svijetu koja nemaju ni komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju lijekova, u ime onih kojima su zanijekana prava na život i ljudsko dostojanstvo..."

Iako Castro može zvučati isfurano, u jednu ruku situacija se do danas nije promijenila ni za dlaku;
"Kakva je sudbina ovih posljednjih? Da skapavaju od gladi? Da budu vječno siromašni? Kakva je korist od civilizacije? Kakva je onda korist od Ujedinjenih naroda? Kakva je korist od Svijeta? Ne možemo govoriti o miru ako deseci milijuna ljudi umre svake godine od gladi ili neizlječivih bolesti..."

Koliko primjećujem u analizama današnje Kube, glavna kritika koja se može čuti je zgražavanje nad katastrofalnim životnim standardom njezinih stanovnika, pa iako za tako nešto u dobrom dijelu možemo kriviti Castrovu vlast, lijepo je čuti i njegovo mišljenje o svemu:
"Kad pas ide u park da se pomokri, američki ga sateliti promatraju, fotografiraju i dokumentiraju. Sateliti širom svijeta uhode sve što se događa. Naravno, to ih čini vlasnicima komunikacija. Kad bismo telefonski razgovarali s nekom zemljom i govorili ono što se ne smije govoriti preko telefona, bili bismo velike budale. Nema toga vladinog razgovora u ovoj zemlji koji oni ne prisluškuju. Oni prisluškuju sve, zato što blokada nije samo zabrana kupovine i prodaje. Blokada je neumoran progon svake komercijalne djelatnosti koju ova zemlja želi obavljati..."


- 01:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (2/3)

Preuzimanje vlasti bila je tek točka na i. Castro je u to vrijeme već imao izgrađene političke stavove... Castrov djed putovao je početkom 20. stoljeća iz rodne Španjolske raditi na Kubu za strane kompanije. Castrov otac odlučio se naseliti na tada prosperitetnom otoku i baviti zemljoradnjom. Pričalo se kako je otac povećavao posjede tako što je preko noći pomicao graničnu crtu (među) svoje zemlje i tako uskoro postao bogat zemljoposjednik. Fidel je tako odrastao kao bogataško dijete, pohađao školu kod isusovaca, završio pravni fakultet, do ranih dvadesetih uspio promijeniti čak dva nova automobila što je u ono vrijeme mogao rijetko tko. Međutim, jedna od osobina koje su ga vjerojatno i zadržale tako čvrsto na poziciji iznad svih njegovih otočana (according to Coltman) je ta što mu materijalno bogatsvo nikad nije predstavljalo izvor zadovoljstva. Castro npr. nikada svom ocu nije zahvaljivao za njegove obilne poklone jer je smatrao kako je izrabljivač i kako je sav novac ionako stekao na teret slabo plaćenih radnika. Castro se nije odao hedonizmu niti tijekom studija, a niti nakon ženidbe za svoju prvu suprugu, bogatašku kćer (s kojom je btw otputovao na tromjesečni medeni mjesec u SAD koji je u potpunosti iskoristio za upoznavanje svog budućeg najljućeg neprijatelja). Osnovna mu je fiksacija od najranije mladosti bila politika, kritika korumpirane vlasti koja je radila kao poluga (uglavnom) američkih kompanija (United Fruit), kritika crkve ali i tadašnje komunističke partije (Castro se tek po dolasku na vlast i to vrlo oprezno zbližavao sa komunistima, iako je s mnogima surađivao tijekom početaka revolucije). Njegova revolucija velikim je dijelom izvorna; kako je mnogo čitao, oduševljavao se velikim vladarima u prošlosti, pokušavao uočavati njihove greške i pozitivne strane, a volio je zaposjedati rasprave o «svjetskim» temama pa je oko sebe rado sakupljao intelektualce. Tijekom priprema za rušenje aktualne Kubanske vlasti, a koje je održavao u Meksiku, upoznao je mladog argentinskog liječnika Ernesta Guevaru, koji ga se odmah dojmio svojim stavovima i bezrezervnom podržavanju revolucionarnog rješenja za sve države Latinske Amerike. Tako se popularni Guevara, kasnije s nadimkom Che, pridružio prvoj maloj naoružanoj skupini koja se na olupini od broda iskrcala na Kubu i promijenila tijek povijesti male otočne države.
- 13:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (1/3)

Tito se protivio Castrovom ulasku u pokret nesvrstanih radi njegove bliskosti sa SSSR-om, no bilo je druženja... Biografija Fidela Castra nedavno preminuloga britanskog diplomata Leycestera Coltmana biografija je i jednog dijela svijeta druge polovine dvadesetog stoljeća. Castrov utjecaj protegnuo se do današnjeg dana i najnovijih pobjeda ljevičara na izborima u gotovo svim zemljama Latinske Amerike. Njegov mnogo poznatiji i priznatiji companero Ernesto Che Guevara, samo je djelić revolucije, njezin istureni i medijski eksponiraniji dio, dok tvrdoglav, uporni, krvav i nezahvalniji dio revolucije, na svojim leđima i danas nosi Fidel Castro.
Mnoge će već i ovaj uvod naživcirati. Američka/kapitalistička propaganda o neljudskim uvjetima života na Kubi, totalitarnom režimu, gaženju ljudskih prava i sličnim fenomenima Kube, toliko je ukorijenjena u današnjem medijskom i kulturnom životu, da se čak i intelektualni krugovi znaju obrušiti na Castrov režim izjavama poput «sve je to lijepo, ali...».

Autor knjige Coltman, prije dolaska za veleposlanika na Kubu 1991., radio je kao britanski diplomat/predstavnik na cjelokupnom prostoru Latinske Amerike, a s obzirom na Fidelovo pojavljivanje u političkom životu mnogih zemalja, možda je i najbolji odabir za Castrovog biografa. No, kako bilo, ovo detaljističko, sveobuhvatno i nenametljivo djelo, zasigurno mi je ostavilo dojam kako na mnoge stvari gledamo površno, kako se lako upada u zamku kolektivnog zaglupljivanja i stvaranja slike kakvu želi netko drugi. Jer, baš danas npr. čitam u Nacionalu tekst Maroja Mihovilovića «Socijalistička revolucija u Latinskoj Americi» gdje se opisuje aktualni fenomen demokratski izabranih lijevih vlada u većini tamošnjih država. Kao istaknuti lideri navode se venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, novoizabrana predsjednica Čilea Michelle Bachelet, te bolivijski predsjednik Evo Morales. Svaka im čast i mogli bi reći – konačno nekakva ravnoteža nasuprot američke desno-kapitalističke dominacije, no tko već 40 godina drčno prkosi 100 puta nadmoćnijem suparniku i drži bedem na relativno malom karipskom otoku. Pa upravo Fidel Castro! Kuba je poslužila kao poligon, odskočna daska, primjer opstanka pod najtežim sankcijama i u najtežim ekonomskim okolnostima, Kuba je dala vojsku, opremu, liječnike, prostor, i konačno – mogućnost izbora. Američki financijaš George Soros jos je prije 5-6 godina u svojoj knjizi Kriza globalnog kapitalizma kritizirao politiku američkih korporacija u Latinskoj Americi i prognozirao njihov krah (koji će se po njemu preslikati i na sam SAD), a trenutno upravo gledamo ekonomski krah mnogih Latinoamerikanaca i njihovo političko osvješćivanje i podizanje kroz demokratski izabrane lijeve opcije. Mukotrpan Fidelov politički rad od njegove srednjoškolske dobi, sazrijevanja tijekom studentskih dana i upornost i nakon mnogobrojnih neuspjeha na samom početku revolucije, stvaranje političkog lobija u zrelijoj dobi i čvrsti kontakti s mnogobrojnim protivnicima američke politike (od Sovjetskog saveza onoga vremena, pokreta nesvrstanih, arapskih i afričkih zemalja...) stvorile su kult koji je sam po sebi prepreka za bilo kakovu otvoreniju američku intervenciju na Kubi.
to be continuted...

- 18:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se