21.11.2005., ponedjeljak

RADAKOVIĆ NAPUSTIO PEN I TIME IZBORIO MJESTO NA ANARHIJAWEEKLY.BLOG.HR

ne daj se Boro, tek sad si pravi... Borivoj Radaković za mene je bolji pisac od Tomića, Jergovića, Rudanove, Jegerove, Pintarića itd. Nedavno je skupina blogera komentirala pad u kvaliteti pisanja Ante Tomića, pripisujući događaj hiperprodukciji, porasloj popularnosti, promjeni stila života i sličnog (ne znam, neću griješit dušu) no ono što znam je da je npr. posljednja Radakovićeva knjiga Virusi (objavljena uz Jutarnji) sasvim solidno djelo i nikako ne odaje dojam da je pisana pod pritiskom izdavača, u grču trka za zaradom ili slično.
Danas je Jutarnji objavio kako je Radaković napustio PEN, raskrstio odnose sa Sibilom Petlevski, Makovićem i ostatkom "ekipe". Pale su teške riječi, no kako kaže moja kolegica s kojom prokomentirah narečeni događaj; "čudim se što je Radaković uopće bio član nekakve takve udruge".
- 18:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

HRT NE TREBA LATINA I LADIŠIĆA - VOLIO BIH KADA BI SE TAKO VESELO ODREKLI I PRETPLATE

tišina, ovdje se radi... Ponavljam se u nekim temama, al što ću kad me provociraju. Tako je danas na meniju još jedan "genijalac" s Prisavlja, Vladimir Rončević. Izjavio je kako HRT može bez Denisa Latina i Tihomira Ladišića (pridružila mu se navodno i Marija Nemčić izjavom kako je HRT velika firma pa će preživjeti), a sve vezano uz Ladišićevu smjenu iz Otvorenog te Latinovu podršku dugogodišnjem kolegi. Ova su dvojica navodno prošuškali o mogućem odlasku na NOVA-u tv, a Rončević odmah na nož. Zanimljivo je da je zbog istog slučaja Otvoreno smanjenjem plaće od 30% kažnjen Aleksandar Stanković pa i taj slučaj treba promatrati u istom kontekstu. Radi se dakle o gotovo najgledanijim emisijama državne televizije ne računajući Dnevnik. Rončević, osokoljen vjerojatno podrškom samog Prisavskog božanstva Mirka Galića, zabrijao je odmah na agresivu i uvođenje tzv. reda, a sve pritom zaboravljajući da novinarska imena poput Latina i Ladišića mogu radna mjesta pronaći sutra, i da su privatne tv zainteresirane za kvalitetne novinare jer su svjesne da je to uvjet opstanka na tržištu.
Kako je krenulo na državnoj ćemo tv uskoro moći vidjeti jedino poslušnike, a o kvaliteti novinarskog uratka samo sanjati. Volio bih kad bi se s takvom lakoćom Rončević odrekao i pretplate, pristao na smanjenje vlastite plaće od 30% (kao sukrivac po zapovjednoj odgovornosti) i možda se ponekad uhvatio vođenja emisije poput Otvorenog ili Latinice, pa da vidimo kako on to radi - u praksi i real life-u.
- 17:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.11.2005., petak

CRKVI 25% CROATIA OSIGURANJA - SIROTINJI POREZ NA KRUH I MLIJEKO

budući Board of directors u Croatia Osiguranju Kako pišu hrvatski poslovni listovi, vlada RH razmišlja o kompenziranju duga katoličke crkve poklanjanjem četvrtine državnog osiguravatelja Croatia osiguranja Kaptolu. Kako je hrvatska crkva u povijesti dolazila do nekretnina, nitko ne postavlja pitanje - institucija koja se zaklinje u nematerijalno i uzdiže duhovno, mogla bi, ucjenjujući svaku vlast svojim utjecajem na građane-birače, postati u slijedećem periodu najbogatija firma u Hrvatskoj.
Druga poslovna tema ovih je dana bilo razmišljanje o uvođenju jedinstvene stope poreza, tj reformiranje poreznog sustava na način koji u konačnici donosi poskupljenje kruha, a oslobađanje od dijela poreznih obveza osoba sa visokim primanjima. Porezna reforma bit će vjerojatno surova i nesocijalna, poštena, jednaka za sve, vjerojatno dobra za gospodarstvo s jednim neminovnim minusom. Siromašni će postati još siromašniji, a bogati još bogatiji.

- 12:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

04.11.2005., petak

APEL ZA ZATVARANJE VJESNIKA

Šime Vlajki je prvo (kao direktor marketinga) sjebao Vjesnik, a potom (kao muž) i Danijelu. Bješte od ovog čovjeka... Novinska kuća Vjesnik ostvarila je u prvih 9 mjeseci ove godine 32 milijuna kuna gubitka. Prošle je godine također "ostvarila" 30-40 milijuna kuna gubitka, a u godinama prije da i ne govorimo(no govorilo se o 100-200 milijuna kuna pa i više). Ivo Pukanić nudio je prije neslavnog projekta Republika nekih 5 milijuna eura za kupnju gubitaša, no tadašnja (koalicijska) vlast otepla je Pukanića i zadržala firmu koja se bavi zbrinjavanjem podobnih prodržavnih elemenata.
Zašto siromašni građani koji uopće nemaju novaca za kupnju dnevnog tiska moraju (putem proračuna) financirati Vjesnik koji je progutao više novaca nego prosječno hrvatsko brodogradilište.
Zašto svaka dosadašnja vlast gleda kroz prste gubitašu od kojeg naizgled nema nikakve koristi, kojega rijetko tko čita i čiji je stvaran medijski utjecaj gotovo beznačajan.
Za novce koje je progutao Vjesnik mogla se izgraditi bolnica, a za usporedbu, to je više novaca nego je zarađeno na svim zajedno humanitarnim akcijama u posljednjih 10 godina.
- 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

DRŽAVNA BANKA - HRVATSKI KOMPLEKS

Hrvati i dalje ne vole strance. Teško, kako izgleda, i dalje podnose to što su vlasnici hrvatskih banaka talijanske i njemačke banke. Arhaični (ne anarhični) Đuro Tomljenović - Đuka, voditelj Poslovnog kluba Hrvatske televizije (emisije što ide srijedom), potrudio se saznati za jučerašnju emisiju kako su, eto, Njemačka i Italija kao i mnoge druge razvijene europske države, zadržale vlasništva u svojim bankama, dok su Hrvati svoje rasprodali. Slijedio je potom niz intervjua, od Hrvoja Vojkovića iz Croatia Osiguranja (koji bi kao trebao financirati projekt) do predsjednika uprave Hrvatske Poštanske banke (ne znam mu ni imena), al sve je to tako smiješno i jadno jer je dobro poznata činjenica da sve Hrvatske banke koje nisu bile u rukama stranaca debelo opljačkane i propale. Izuzetak je "kao" HPB, al mi svi dobro znamo da to zapravo nije banka nego obična Pošta. Oni bi kupili HVB-Splitsku banku i stvorili treću bankarsku silu u RH. Ej, treća sila. Božesačuvaj. Zamislite samo banku u kojoj bi hrvatski političari (jer bi država bila vlasnik) imali utjecaja. Pa to je katastrofa u razvoju. Jadni porezni obveznici ove zemlje.
PS: Obavijest za neupućenog novinara Đuru Tomljenovića; UniCredito iz Italije kupio je ovih dana njemačku banku HVB (drugu po veličini u Njemačkoj) i nitko u Njemačkoj nije pisnuo. TO JE POTPUNO NORMALNA STVAR. Talijani mogu kupovati u Njemačkoj, Francuzi u Engleskoj, Irci u Portugalu itd.itd.
- 15:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se