Credits.^^
x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc
-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.
To je ona (:
-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)
On je onaj čije riječi volim više od ičega.
Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.
Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.
Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...
Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.
Bila je lepa kao san umornog anđela.
Samo retki nađu retke.
Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...
Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.
Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.
A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.
Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.
Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.
Đorđe Balašević.
(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.
|
<3
Sjedili smo na klupici oboje zureći u grane.
"Fasciniraju me."
Rekao je poluglasno, a ja sam mislila isto.
Navukla sam rukave svog kaputića preko prstiju, postajalo je hladno, ondje u hladu.
"Hladno ti je?"
Pogledao me. Kimnula sam glavom.
Osmjehnuo se i rastegnuo lijevu ruku, a ja sam mu se približila i stisnula se uz njega.
Nastupala je tišina. Oh, kako samo volim tišine s nekim tko ih zna pustiti da traju. A onda ih prekinuti u pravom trenutku.
Stisnuo me uz sebe, a ja sam zavukla ruke pod njegovu jaknu i smirila ih na njegovim prsima.
Srce mi, vjerujem, nije nikad udaralo jače nego sad, ali nisam se obazirala na nj.
Osjećala sam se odlično.
Puštao je nešto lagano i nježno ili je povremeno puštao mene da biram što će svirati u pozadini.
Zagledala sam se u jednog leptirića, ne vjerujući da ga vidim u ovo doba godine.
Onda smo se preselili na sunčanu stranu, vjerojatno najvećeg parka u mom gradu. I najljepšeg, čini se.
Mlada mama sa kćerkicom sjedila je na klupici nešto dalje od nas. Zlatni je retriver trčkarao okolo.
Ubrzo je u park ušao i mladi tata sa sinom. A mali je šarmer :3
Sitnice vesele. Smijali smo se djeci i povremeno gladili kojeg psa koji bi nam prišao.
"Ja bi tako..." Nije ni dovršio rečenicu, a ja sam upala
"Ja bih punč!"
"Baš sam na to mislio." Nasmijao se.
Kasnije smo na plaži ispratili sunce i dočekali prve zvjezdice.
Znala sam da će za par sati opet otići i nisam se ni htjela pitati što će dalje biti s nama.
Odlučih uživati u trenucima koji su nam ostali.
3 sam godine čekala na ovo. Je li vrijedilo? Jest.
S njim svaka sitnica vrijedi. Jer je on jedan od rijetkih koji sitnice zna cijeniti.
Bez razmišljanja mogu reći da mi je to bio najdraži dan ovih dugih, sivih zimskih praznika i da ću ga kao takvog i pamtiti.
x Komentari [ 12 ] x
|
