Uspomene sad su poljupci u snijegu - Iza zavjese.

Credits.^^

x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc

-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.

To je ona (:

-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)

On je onaj čije riječi volim više od ičega.

Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.

Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.

Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...

Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.

Bila je lepa kao san umornog anđela.

Samo retki nađu retke.

Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...

Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.

Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...

I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.

A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.

Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.

Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.

Đorđe Balašević.

(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.

Nekad su ovdje stajale slike onih koji su mi bili sve na svijetu.
No što se više družim s ljudima...sve lakše shvaćam da jedino što volim na svijetu su riječi.
I one te,ako su nepažljivo izabrane,mogu povrijediti.
Zato ih uvijek valja birati. I služiti se njima na najljepši mogući način.

"Uvek sam uz likove smisljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce,
i nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama.
Uvek sam ljude zamisljao boljim nego sto jesu, i tako sam nekako i prosao..."

Ali nije uvijek riječ ono što me može dobiti.
Često je to glazba. I često glazba govori više od riječi.
Zato se sve brže zaljubljujem u klavir. U gitaru.
A ljudi? Eh,ljudi. Njih ostavljam na miru. Katkad je ta stvorenja bolje i ne gledati i ne dirati.

A moj Monkey Moo je jedina stvar koja me tako lako razveseli kad je to potrebno.

Tako uglavnom počinje jutro.
-Jednu kavu za van, molim.

Jesen. To je moje godišnje doma,zamisli.

♥

Da.

Đole. Jedina osoba koja me zaista drži svojom.
Koja me inspirira.

Uspomene sad su poljupci u snijegu

Glazba je bila glasna. Nas je 6 sjedilo za stolom. Jedva smo se čuli.
Zavrtila se priča. Povrijedila sam ga. Baš njega, od svih.
A sad smo opet bili u istom kafiću, svaki od nas sa svojom ekipom...osjećala sam se i grozno i savršeno u isto vrijeme.
Nije skidao oči s mene, osjetila sam to.
Njegov me pogled sad gušio, sad milovao. Nisam ga morala pogledati. Sve sam osjetila.
I vidjela krajičkom oka, budimo realni. *belj*
- Je li ti žao?
Upitao me T. pogledavši me kao da će me istog trenutka osuditi za ubojstvo.
- Naravno da jest. Jako mi je žao.
On se nasmijao.
- Pa onda doobrroo...
Nisam baš shvatila što time želi reći, ali sam se nasmijala. Nekako sam se nadala da je time htio reći 'još imaš šanse'.
K., koja je sjedila do mene, prvi je put te večeri (a vjerojatno i uopće, otkad ju poznajem) izgledala zbunjeno.
Svi su za stolom znali o čemu se radi osim nje. Nismo nas dvije bile baš najbolje frendice, jedva da smo se i poznavale, ali bila mi je jako draga i zaista sam imala povjerenja u nju.
Pogledala me.
- Hoće li mi netko, molim vas, objasniti o čemu se radi?
Nasmijala sam se. Mogla sam joj reći, znala sam to. Ali iskreno, bilo me strah. Ne da bi me mogla izdati ili nešto slično.
Bilo me strah njezinog komentara na sve. Ona je osoba koja te može pročitati iz samo jednog razgovora. Ona je osoba koja je uvijek u pravu. I koja zna što će se dogoditi. A ja nisam željela znati. No ipak...
-...i tako sam ja vikala na njega...ii...sve sam sjebala. Glupača.
Gledala me skupljenih očiju.
- Kujoo....
Slegla sam ramenima i pokrila se rukama po glavi. Bilo me i sram i prala me grižnja savjesti.
- Gle, ako sad normalno pričate, skupi hrabrosti i pozovi ga na kavu. Na tebi je, znaš to. Bit će okej, vidjet ćeš.
Potapšala me po ramenu. Znala sam da zna o čemu govori.
A nadala sam se da je u pravu. Da je i sa mnom u pravu....
U jednoj stvari je zaista bila u pravu.
Na meni je. Dugujem mu to. I sebi, uostalom.
Moram skupiti hrabrosti i riješiti to. Zaista želim biti s njim. Zaista, zaista.
I nitko mi tu ne može pomoći. Sve to moram riješiti sama.
Pokušati, ako ništa drugo.
Moje drage djevojčice, a i dječaci, koje zovem najboljim prijateljima, kažu da se moram potruditi.
Kažu da vjeruju u to da mu se sviđam. Istina je da oni vide stvari koje ja ne vidim.
Da me gleda cijelu noć dok smo vani, da se trudi da ga primjetim dok sam mu blizu...i takve neke sitnice za kojima ja ne idem.
Ako je tako (a nadam se da jest), onda možda još imam i šanse.
Pa neću saznati ako ne pokušam.
Možda je sad, malo za promjenu, red na mene. Da ja budem sretna.
Pa...držite mi fige.
Treba mi sva sreća ovoga svijeta.

Btw, ovo je moj ravno 90. objavljeni post. Yaaay me! :D

x Komentari [ 16 ] x

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.