Credits.^^
x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc
-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.
To je ona (:
-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)
On je onaj čije riječi volim više od ičega.
Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.
Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.
Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...
Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.
Bila je lepa kao san umornog anđela.
Samo retki nađu retke.
Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...
Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.
Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.
A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.
Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.
Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.
Đorđe Balašević.
(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.
|
Jedino si moje blago, zagrli me, zagrli me.
Tu smo večer ponovo pričali puna četiri sata, a poželjela sam na trenutak da traje zauvijek.
Kažu, uvijek, da se veselim sitnicama, pa i sad kad pomislih na to, odlučih da se zadovoljim danim. Jer ta su mi četiri sata bila iskorištena bolje nego i jedan drugi sat ove godine.
Pozdravila sam ga na kraju i uvukla se u toplinu vlastitoga kreveta.
Još sam kratko razmišljala o njemu i svemu što sam mogla imati da sam samo mozak držala uključenim taj dan, a ubrzo se zatim izgubila u zemlji snova.
A četvrtak je bio. Sad petak već, doduše, jer i ponoć je davno otkucala.
Ujutro sam se, nakon dugo vremena, ustala nasmijana, svjesna da mi ništa neće pokvariti taj dan. Pa ni svi ispiti toga petka nisu me brinuli, kako bi me brinuli inače.
I ljudi su me gledali čudno, kao da...kao da nisu navikli da vide da se drugi smiju.
Kao da nisu navikli na osmjeh i dobro raspoloženje, tako su me gledali.
A ni to me nije brinulo, bila sam dobro. Opet.
I pala je noć toga petka, a mene još uvijek nije hvatao umor. Tek sad, tek sad sam zaista živjela. Petkom uvečer.
I sjedili smo Nad Urom, a predivan se pogled na grad pružao odande i nisam ni slutila da bi taj pogled tokom večeri mogao postati još bolji.
Nisam ni slutila da bi me tokom večeri mogao preplaviti još bolji osjećaj od ovoga koji me držao sada.
Svirao je nekakav jazz...i iskreno, nisam ni pogledala dečke koji su se u ritmu gibali na pozornici, uzeo me pogled na grad noću.
Okrenula sam se ipak i pogledala prema ulazu, iako to ne činim tako često.
'Evenil!' viknula sam nesvjesno ugledavši je kako s ekipom ulazi u kafić.
Sjeli su kraj nas. A onda sam čula da izgovaraju njegovo ime.
I obuze me čudan osjećaj. Srce mi je zatreperilo na trenutak, kao da ja imam ikakve veze s time.
Ubrzo nakon toga ušao je u kafić sa svojim velikim plavim očima koje su se tako simpatično caklile pod raznobojnim reflektorima.
Čuli smo se sinoć, ali nisam ga očekivala ovdje...večeras.
'Bok.' rekao je izbjegavajući kontakt očima, kao što je uvijek činio plašeći se, valjda, da ne pročitam nešto bitno ondje. U tom silnom plavetnilu, jel.
Njega nisam mogla opisati riječima, nije on bio ovakav i onakav, nije bio visok ili nizak, mršav ili debeo, nije imao nešto što imaju drugi dečki.
Bio sasvim poseban. Imao je specifičan hod, specifičan osmijeh i bio je toliko drugačiji od ostalih.
Vidim, već previše razmišljam, bilo bi u redu da mu i odgovorim.
Nakerila sam se onako blesavo. "Eej."
Kimnuo je glavom kao 'Dobro je.' i produžio par koraka dalje do njihovog stola.
Uvijek sam se gubila kada bih ga ugledala. A i ostajala bih izgubljena dugo vremena poslije toga. Satima. Ili čak danima.
Smijali su mi se zbog toga, ali znam da im je bilo drago zbog mene.
Pa kao uvijek, i sada me razveselila sitnica poput njegovog pozdrava.
Ponovo sam pogledala grad.
Mrkli mrak, vidiš li? Ali meni je bio dan. On je bio tu. Možda ne sa mnom, ali bio je tu. I to je bilo dovoljno.
Ako me dodate na fejs (link u boxu), molim vas javite mi da ste s bloga jer inače brišem nepotrebne prijatelje.
Btw, slike u postu su moje, pa vas molim da ih ne koristite. Unaprijed hvala.
x Komentari [ 17 ] x
|
