Izmislili su milion načina da vreme prođe,a ni jedan jedini da se zaustavi... - Iza zavjese.

Credits.^^

x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc

-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.

To je ona (:

-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)

On je onaj čije riječi volim više od ičega.

Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.

Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.

Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...

Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.

Bila je lepa kao san umornog anđela.

Samo retki nađu retke.

Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...

Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.

Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...

I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.

A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.

Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.

Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.

Đorđe Balašević.

(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.

Nekad su ovdje stajale slike onih koji su mi bili sve na svijetu.
No što se više družim s ljudima...sve lakše shvaćam da jedino što volim na svijetu su riječi.
I one te,ako su nepažljivo izabrane,mogu povrijediti.
Zato ih uvijek valja birati. I služiti se njima na najljepši mogući način.

"Uvek sam uz likove smisljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce,
i nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama.
Uvek sam ljude zamisljao boljim nego sto jesu, i tako sam nekako i prosao..."

Ali nije uvijek riječ ono što me može dobiti.
Često je to glazba. I često glazba govori više od riječi.
Zato se sve brže zaljubljujem u klavir. U gitaru.
A ljudi? Eh,ljudi. Njih ostavljam na miru. Katkad je ta stvorenja bolje i ne gledati i ne dirati.

A moj Monkey Moo je jedina stvar koja me tako lako razveseli kad je to potrebno.

Tako uglavnom počinje jutro.
-Jednu kavu za van, molim.

Jesen. To je moje godišnje doma,zamisli.

♥

Da.

Đole. Jedina osoba koja me zaista drži svojom.
Koja me inspirira.

Izmislili su milion načina da vreme prođe,a ni jedan jedini da se zaustavi...

"Večer djevojčice."
Oprezno sam se okrenula.
"Večer."
Nisam nikoga očekivala,a posebno ne kepeca koji svijetli.
Soba je bila mračna i,mislila sam,prazna. A sad sam stajala ispred malog čovjeka koji je svojim velikim tamnim očima zurio u mene.
Na glavi je nosio čudni bijeli šešir s crnom trakom ispod kojeg su nestašno izvirivale crvene kovrče. U onom majušnom bijelom odijelu izgledao je pomalo zastrašujuće dok je iz njega isijavala blijedo plava svjetlost.
"Nemoj se bojati." Rekao je nježnije,no meni i dalje nije bilo svejedno. Što radi u mojoj sobi?
"Ne bojim se,ali Vi...zasigurno ste pogriješili..."
"Ne,dušo. Dakako da nisam. Ti ne želiš biti ovdje,zar ne?"
"Ha? Nego gdje bih trebala biti? Ovo je moja soba." A ti svijetliš. Pomislila sam.
Zbunjivao me.
"U redu,ovdje si. Ali ne želiš to,zar ne?"
Blijedo sam ga gledala. Mislim da je i sam shvatio da ne razumijem.
"Zanima te njegovo mišljenje,zar ne? Zanima te gdje je on sad. Što radi. Zanima te na čemu si."
Shvatila sam o čemu priča,pa sam se okrenula. Zapalila sam svjećicu na stolu. Voljela sam kad je gorjela.
"Tko ste Vi uopće? Što želite od mene? I tako ne razumijem o čemu govorite..."
On se nasmijao. Znao je da znam o čemu priča. Ali uvijek sam se trudila sakriti činjenicu da mi je toliko stalo do jednog dečka da sam bila spremna sve učiniti za njega.
"Znaš o čemu govorim. Nemoj se bojati,kažem ti. To je u redu. Želiš ga vidjeti?"
Sjela sam na krevet i gledala u pod prvih nekoliko trenutaka. Zatim sam kimnula glavom.
"Želim samo znati na čemu sam."
"Pa možeš doznati."
"Kako misliš....?"
"Khhmm!" Nakašljao se,popravio crnu kravatu i kucnuo crnim štapom kojeg je držao u ruci o pod.
Svjetlost postala tamnija,tamnije plava i odjednom smo se našli u velikoj mračnoj sobi na čijem je stolu gorila mala svjećica.
"Gdje smo??" Vrisnula sam.
"Ššš. Tišee. Ne smiješ biti preglasna."
"Ne razumijem. Gdje smo?" Pitala sam ovaj put tiše.
"U sobi."
"To vidim i sama. Tko to sjedi tamo?"
Kepec se nasmijao. Hobitu jedan! Pomislila sam. Ne znam ja što i ti. Ja ne svijetlim i nemam čarobne moći.
"Sjećaš se da sam rekao da možeš saznati što on misli?"
"To je on???" Silno sam ga željela vidjeti i zagrliti ga.
"To je on. Razmišlja o tebi. Prilično smo slični,zar ne?" Haa! Želio bi to,zar ne? Nisi mu ni do koljena. I mislim to DOSLOVNO. Pomislih ponovno.
"O meni? Hah. Zašto bi to činio?"
Nije mi bilo jasno kako sam dospjela do njegove sobe. Nisam nikada bila ondje.
Ništa mi nije bilo jasno,zapravo.
"O tebi. To nije pitanje koje trebaš postaviti."
"Može li me vidjeti?"
"Ne,ali mogao bi te čuti budeš li preglasna,a zatim i prolupati,misleći da te čuje,a tebe nema."
"Okej,zaista moram biti tiha. Zašto smo tu?"
"Nisi nikad bila ovdje,zar ne?"
"Ne. Kako bih mogla doći tu?"
Razmišljala sam što sam dobila time što me doveo u njegovu sobu. I tako me nije mogao vidjeti,a da me čuo,pomislio bi da je lud.
Zazvonio mi je mobitel. Poruka.
"Nedostaješ mi,djevojčice."
"TIHO!" Vrisnuo je kepec.
"Oprosti. Ali upravo mi je poslao poruku da mu nedostajem." Rekla sam.
"Znam. Osjetio te. Zato smo i došli ovamo. Sad se pripremi. Vrijeme je da odemo."
"Alii...jaa..."
Svjetlo je ponovno postalo tamno plavo i našla sam se u svojoj sobi. Sama. Kepeca nije bilo.
Pogledala sam u mobitel. Na ekranu je i dalje stajalo sitnim slovima "Nedostaješ mi,djevojčice."
Osmjehnula sam se. I ti meni nedostaješ,dječače. Iako sam ti sad bila toliko blizu...a ni ne znaš to. Nikada nećeš saznati.

x Komentari [ 6 ] x

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.