utorak, 18.11.2008.
DRAGI MOI....KAD SAM PROCITAO OVA KNIGA JAKO SAM BIO FASCINIRAN,SAD SAMO SAM ZELIO DA SPODELIM MOJ OSJECAJ SA VAMA.....KAO I UVJEK VOLIM VAS ____ANANDA___
Zašto ste ovdje na Zemlji? Kamo ćete poći nakon smrti? Što će vam se dogoditi kad dođete tamo? O prošlim su životima napisane brojne knjige, ali malo je toga rečeno o neprekidnoj egzistenciji naših duša u iščekivanju ponovnog rođenja - sve do ove zapanjujuće, provokativne knjige.
Kad je dr. Michael Newton, ovlašteni majstor hipnoterapije, počeo vraćati svoje klijente unatrag kroz vrijeme kako bi došli do sjećanja na prošle živote, slučajno je naišao na otkriće neslućenih razmjera: da je, kroz mentalne oči klijenata u hipnotiziranom ili nadsvjesnom stanju, moguće «vidjeti» duhovni svijet, i da mu klijenti u tom izmijenjenom stanju mogu reći što su njihove duše radile između života na Zemlji.
Knjiga koju ćete pročitati uzdrmat će vaše stavove o smrti. Tijekom mnogo godina autor je poveo stotine ljudi u duhovni svijet. Dvadeset i devet slučajeva opisanih u knjizi obuhvaća izvještaje vrlo religioznih osoba, duhovno neposvećenih osoba, kao i onih između toga - i svi su oni iskazali upečatljivu dosljednost u načinu na koji su odgovarali na pitanja o duhov nom svijetu.
Dr. Newton otkrio je da je proces iscjeljivanja do kojeg dolazi kad čovjek pronađe svoje mjesto u duhovnom svijetu daleko značajniji za klijente od opisivanja njihovih prošlih života na Zemlji. Putovanje duša predstavlja deset godina njegovih istraživanja i uvida, koje će vam pomoći da shvatite svrhu svojih životnih izbora, kao i načina i razloga zbog kojih vaša duša, i duše vaših voljenih, žive vječno.
Michael Duff Newton doktorirao je psihologiju savjetovanja, posjeduje certifikat majstora hipnoterapije i član je Američke udruge savjetnika. Predaje na višim školama, a ima i privatnu praksu u Los Angelesu. Dr. Newton razvio je svoje tehnike vremenske regresije kako bi učinkovito poveo hipnotičke subjekte onkraj sjećanja na prošle živote, prema smislenijem iskustvu duše između života. Pisca smatraju pionirom u otkrivanju tajni naših života u duhovnom svijetu, o kojima piše po prvi put u ovoj uspješnici. Putovanje duša prevedeno je na deset jezika. Dr. Newton međunarodno je poznat kao duhovni regresionist, a nastupao je na brojnim radio i TV talkshowovima zastupajući teorije New Agea. Godine 1998. Nacionalna udruga transpersonalnih hipno-terapeuta dodijelila mu je godišnju nagradu za «Najosobitiji doprinos» u premošćivanju uma, tijela i duha. Nagradu je dobio za godine kliničkog istraživanja sjećanja duše i otkrića kozmologije života nakon života. Pisac je povjesničar, astronom-amater i svjetski putnik. On i njegova supruga Peggy sada žive u planinama Sierra Nevade u sjevernoj Kaliforniji.
Sadržaj:
Smrt i odlazak
Vratnice duhovnog svijeta
Povratak kući
Premještena duša
Orijentacija
Prijelaz
Smještaj
Naši vodiči
Početnička duša
Duša srednje razine
Napredna duša
Izbor života
Izbor novog tijela
Ponovno rođenje
Zaključak
Bojite li se smrti? Pitate li se što će vam se dogoditi nakon što umrete? Je li moguće da posjedujete duh koji je došao s nekog drugog mjesta i da će se vratiti tamo nakon što vaše tijelo umre, ili je to samo vaša želja stvorena strahom?
Paradoks je da ljudi, jedini od svih stvorova na Zemlji, moraju potisnuti strah od smrti da bi mogli voditi normalne živote. No, naš biološki instinkt nikada nam ne dopušta da zaboravimo tu krajnju opasnost po naš bitak. Sablast smrti sa starenjem raste u našoj svijesti. Čak se i religiozne osobe boje da je smrt kraj naše osobnosti. Naš najveći strah od smrti donosi nam misli o ništavilu smrti koja će prekinuti sve naše veze s obitelji i prijateljima. Umiranje nam čini sve zemaljske ciljeve uzaludnima.
Kad bi smrt bila kraj svega povezanog s nama, život bi doista bio besmislen. Međutim, neka moć u nama omogućava nam da gajimo pomisao na život poslije smrti i da osjetimo povezanost s višom silom, pa čak i s vječnom dušom. Ako zaista imamo dušu, kamo ona odlazi nakon smrti? Postoji li doista nekakvo nebo puno inteligentnih duhova izvan našeg fizičkog svemira? Kako ono izgleda? Što činimo kad dođemo tamo? Postoji li neko vrhovno biće koje vlada tim rajem? Ta su pitanja stara kao i samo čovječanstvo, a za većinu nas još su uvijek tajna.
Za većinu ljudi, istinski odgovori na misterij života nakon smrti još su uvijek zaključani iza duhovnih vrata. Razlog tomu je ugrađena amnezija o identitetu naše duše, koja nam, na svjesnoj razini, pomaže u spajanju duše i ljudskog mozga. Posljednjih godina javnost je čula za ljude koji su privremeno umrli, a zatim se vratili u život i izvijestili o tome kako su vidjeli dugi tunel, jarka svjetla i nakratko se susreli s prijateljskim dušama. No, niti jedan od tih izvještaja iznesenih u mnogim knjigama o reinkarnaciji nije nam dao više od naznake o onome što možemo saznati o životu nakon smrti.
Ova je knjiga intimni dnevnik o duhovnom svijetu. Ona opisuje niz prikaza stvarnih slučajeva koji detaljno otkrivaju što nam se događa nakon što završi život na Zemlji. Povest će vas onkraj duhovnog tunela i ući ćete u sam duhovni svijet kako biste saznali što se događa s dušama prije no što se napokon vrate na Zemlju u drugom životu.
Ja sam po prirodi skeptik, iako se prema sadržaju ove knjige možda ne čini tako. Kao savjetnik i hipnoterapeut, specijalizirao sam se za promjenu ponašanja kako bih tretirao psihološke poremećaje. Veliki dio mojeg rada odnosi se na kratkoročno kognitivno restrukturiranje klijenata - pomažem im da povezu misli i emocije kako bi došli do zdravih ponašanja. Zajedno pronalazimo smisao, funkciju i posljedice njihovih vjerovanja, jer ja djelujem na osnovi pretpostavke da niti jedan mentalni problem nije izmišljen.
U ranim danima svoje prakse odolijevao sam zahtjevima ljudi za vraćanjem u prošle živote zbog svoje orijentacije prema tradicionalnoj terapiji. Iako sam se služio tehnikama hipnoze i vremenske regresije, kako bih utvrdio izvore uznemirujućih sjećanja i trauma iz djetinjstva, smatrao sam da bi pokušaj posezanja u prošle živote bio neortodoksan i neprimjeren kliničkoj praksi. Moj interes za reinkarnaciju i metafiziku bio je samo intelektualna znatiželja, sve dok s jednim mladićem nisam počeo raditi na problemu ublažavanja boli.
Taj se klijent žalio na kronične bolove u desnoj strani tijela, koji su ga pratili cijelog života. Jedno od oruđa kojima se hipnoterapija služi za ublažavanje boli je upućivanje klijenta na pogoršanje boli, kako bi je naučio ublažiti, i na taj način ostvario kontrolu nad njom. Na jednoj od naših seansi pojačavanja boli, taj je čovjek upotrijebio sliku probadanja nožem kako bi opisao svoju muku. Tražeći izvore te slike, na kraju sam otkrio njegov prošli život vojnika iz 1. svjetskog rata koji je bio ubijen bajunetom u Francuskoj. Uspjeli smo u potpunosti eliminirati bol. Uz ohrabrenje od strane svojih klijenata, počeo sam eksperimentirati, vodeći neke od njih unatrag kroz vrijeme, u razdoblje prije njihovog posljednjeg rođenja na Zemlji. U početku, bojao sam se da će njihova integracija trenutnih potreba, vjerovanja i strahova stvoriti fantazije umjesto sjećanja. Međutim, nedugo zatim shvatio sam da naša duboko ukorijenjena sjećanja sadrže niz prošlih iskustava previše stvarnih i povezanih da bismo ih mogli ignorirati. Shvatio sam kolika je terapeutska važnost veze između tijela i događaja iz naših prošlih života i onoga što smo danas.
Zatim sam slučajno naišao na otkriće neslućenih razmjera. Otkrio sam da je kroz mentalne oči hipnotiziranih klijenata moguće «vidjeti» duhovni svijet, i da mi klijenti mogu pričati o životu između života na Zemlji.
Slučaj koji je za mene otvorio vrata duhovnog svijeta bila je sredovječna žena koja je bila osobito prijemčiv hipnotički subjekt. Razgovarala je sa mnom o svojim osjećajima usamljenosti i izolacije u onoj osjetljivoj fazi kad se klijent prisjeti prošlog života koji neposredno prethodi sadašnjem. Ta neobična žena prešla je u najviše stanje izmijenjene svijesti gotovo sama od sebe. Ne shvaćajući da sam izdao prekratku naredbu za tu akciju, sugerirao sam joj da krene prema izvoru svojeg gubitka druželjubivosti. U istom trenutku, nehotice sam upotrijebio jednu od riječi-otponaca za duhovno prisjećanje. Također sam je upitao postoji li neka specifična grupa prijatelja koji su joj nedostajali.
Iznenada, moja je klijentica briznula u plač. Kad sam je uputio da mi kaže što nije u redu, rekla je: «Nedostaju mi neki od prijatelja iz moje grupe i zato sam toliko usamljena na Zemlji.» Bio sam zbunjen i nastavio je propitivati o tome gdje se ta grupa prijatelja zapravo nalazi. «Ovdje, u mojem trajnom domu», odgovorila je jednostavno, «i u ovom trenutku vidim ih sve!»
Nakon što sam završio seansu s tom klijenticom i preslušao snimku razgovora s njom, shvatio sam da je pronalaženje duhovnog svijeta bilo produžetak regresije u prošle živote. Napisane su brojne knjige o prošlim životima, ali nisam mogao pronaći niti jednu koja bi govorila o našim životima na razini duša, niti o tome kako doći do duhovnih sjećanja ljudi. Odlučio sam istražiti to područje, a tijekom prakse razvio sam vlastitu vještinu ulaska u duhovni svijet putem svojih klijenata. Otkrio sam i to da je pronalaženje mjesta u duhovnom svijetu bilo ljudima mnogo značajnije od otkrivanja prošlih života na Zemlji.
Kako je moguće doći do duše putem hipnoze? Predočite si da se um sastoji od tri koncentrična kruga, od kojih je svaki manji od onog prethodnog. Dijele ih samo slojevi povezane svijesti. Prvi vanjski sloj predstavlja svjesni um koji je izvor našeg kritičkog, analitičkog rezoniranja. Drugi sloj je podsvijest. Tamo nas hipnoza najprije vodi u potrazi za skladištem koje sadrži sjećanja na sve događaje iz ovog i prošlih života. Treća, unutarnja jezgra, ono je što sada zovemo nadsvjesni um. Ta razina sadrži najviše središte Jastva, gdje smo mi izraz više sile.
U nadsvijesti obitava naš stvarni identitet, dopunjen podsviješću, koja sadrži sjećanja na mnoge alter-egoe koje smo imali u bivšim ljudskim tijelima. Nadsvijest možda i nije razina, nego sama duša. Nadsvjesni um predstavlja naše najviše središte mudrosti i perspektive, i sve moje informacije o životu nakon smrti dolaze iz tog izvora inteligentne energije.
Koliko je upotreba hipnoze valjana za razotkrivanje istine? Ljudi u hipnozi ne sanjaju i ne haluciniraju. U upravljanom stanju transa ne sanjamo u kronološkim sekvencama i ne haluciniramo. Kad klijenti uđu u trans, njihovi moždani valovi usporavaju se iz početnog beta stanja budnosti i mijenjaju vibracije kroz meditativno alfa stanje, pa sve do različitih razina teta stanja. Teta stanje je hipnoza - ne san. Kad spavamo, ulazimo u krajnje, delta stanje, gdje se poruke iz mozga spuštaju u podsvijest i izbacuju kroz snove. Međutim, u teta stanju svjesni um nije nesvjestan, pa možemo primati i odašiljati poruke dok su nam svi kanali sjećanja otvoreni.
Kad se nađu u hipnozi, ljudi opisuju slike koje vide i dijaloge koje čuju u svojim nesvjesnim umovima kao doslovna opažanja. Odgo varajući na pitanja, subjekti ne mogu lagati, ali mogu pogrešno protumačiti nešto što su vidjeli u svojem nesvjesnom umu, kao što to činimo i u svjesnom stanju. U hipnozi, ljudi se ne mogu povezati ni sa čim što ne smatraju istinom.
Neki kritičari hipnoze vjeruju da će subjekt u transu iskonstruirati sjećanja i prilagoditi svoje odgovore kako bi usvojili teoretski okvir koji im sugerira hipnotizer. Otkrio sam da je ta generalizacija pogrešna pretpostavka. U svojem radu, svaki slučaj tretiram kao da informaciju čujem prvi put. Kad bi subjekt nekako uspio nadvladati hipnotičku proceduru i svjesno izgraditi fantaziju o duhovnom svijetu ili kad bi došao do te slike preko slobodnih asocijacija iz prethodno usvojenih ideja o životu nakon smrti, njegovi bi odgovori ubrzo počeli odudarati od izvještaja mojih ostalih klijenata. U ranoj fazi svoje karijere spoznao sam vrijednost pozornog unakrsnog ispitivanja. Nisam otkrio da je bilo tko lažirao svoja duhovna iskustva samo da bi mi udovoljio. Zapravo, subjekti u hipnozi spremno ispravljaju moja pogrešna tumačenja njihovih izjava.
Kako je broj mojih slučajeva rastao, putem pokušaja i pogreške naučio sam postavljati pitanja o duhovnom svijetu pravilnim redo slijedom. Subjekti u nadsvjesnom stanju nisu osobito motivirani da dobrovoljno nude informacije o cjelokupnom životu duša u duhovnom svijetu. Potrebno je imati prave ključeve za pojedina vrata. S vremenom, uspio sam usavršiti pouzdanu metodu memorijskog pristupa različitim dijelovima duhovnog svijeta, spoznavši koja vrata moram otvoriti u pravom trenutku tijekom seanse.
Kako sam sa svakom seansom stjecao sve veće samopouzdanje, sve je više ljudi osjećalo da se dobro snalazim sa životom poslije smrti i da sa mnom mogu razgovarati o tome. Neki klijenti iz prikazanih slučajeva bili su vrlo religiozni ljudi, dok neki drugi nisu uopće imali duhovnih uvjerenja. Većina se, pak, nalazi negdje između toga, i posjeduju razno razne osobne filozofije o životu. No, zapanjujuća stvar koju sam otkrio tijekom svojeg istraživanja bila je ta, da su svi subjekti, vraćeni u stanje duše, iskazivali nevjerojatnu dosljednost u odgovorima na pitanja o duhovnom svijetu. Ljudi su se čak služili istim riječima i opisima u kolokvijalnom jeziku, opisujući svoje živote na razini duša.
Međutim, ujednačenost iskustava tolikih klijenata nije me spriječila da stalno provjeravam njihove izjave i potvrđujem specifične funkcionalne aktivnosti duša. Pojedini slučajevi razlikovali su se u opi sima, ali razlog tomu bio je više stupanj razvijenosti duše nego razlike u doživljavanju duhovnog svijeta.
Istraživanje je bilo bolno sporo, ali s rastom broja slučajeva, napokon sam došao do radnog modela vječnog svijeta u kojem žive naše duše. Otkrio sam da misli o duhovnom svijetu sadrže univerzalne istine među dušama ljudi koji žive na Zemlji. Ta opažanja tolikih različitih ljudi uvjerila su me da su njihove izjave vjerodostojne. Ja nisam religiozna osoba, ali otkrio sam da je mjesto kamo odlazimo nakon smrti uređeno i usmjereno, i shvatio sam da postoji veliki plan za život i život poslije života.
Kad sam razmišljao o tome kako najbolje predstaviti svoja otkrića, zaključio sam da bi metoda prikaza slučaja bila najživopisniji način koji bi čitateljima omogućio procjenu prisjećanja klijenata na prošle živote. Svaki izabrani slučaj predstavlja izravan dijalog mene i subjekta. Svjedočanstva su skinuta sa snimki naših seansi. Ova knjiga ne govori o prošlim životima mojih klijenata. Ona je dokumentacija njihovih iskustava u duhovnom svijetu povezanim s tim životima.
Za čitatelje koji imaju poteškoća sa shvaćanjem naših duša kao nematerijalnih objekata, opisi slučajeva u prvim poglavljima obja šnjavaju pojavljivanje i funkcioniranje duša. Svaki opis slučaja donekle je skraćen zbog prostornih ograničenja, i kako bi se čitatelju predstavio uređeni prikaz aktivnosti duša. Poglavlja su osmišljena tako da prikažu normalno kretanje duša u duhovni svijet i iz njega uz prenošenje drugih duhovnih informacija.
Do putovanja duša od trenutka smrti do sljedeće inkarnacije došao sam tijekom trideset godina bavljenja životom između života kroz hipnoterapiju. Tim sam se područjem bavio od 1970-ih, a moje su spo znaje rasle sa svakim desetljećem. Međutim, većina prikazanih slučajeva života između života iz ove knjige prikupljena je tijekom posljednjih deset godina. U početku me iznenadilo što su se neki ljudi jasnije sjećali dijelova života svoje duše nakon davnih života nego nakon novijih života. No, iz nekog razloga, niti jedan subjekt nije se mogao prisjetiti cijele kronologije aktivnosti duša koju sam izložio u ovoj knjizi. Moji se klijenti živo prisjećaju određenih aspekata svojeg duhovnog života, dok su im neka druga iskustva maglovita. Zbog toga, čak ni kroz ovih dvadeset i devet slučajeva nisam uspio pružiti čitatelju cjeloviti raspon informacija koje sam prikupio o duhovnom svijetu. Stoga moja poglavlja sadrže detalje iz većeg broja slučajeva od ovih navedenih dvadeset i devet.
Čitatelju se moje postavljanje pitanja u nekim slučajevima može učiniti vrlo zahtjevnim. U hipnozi, važno je zadržati klijenta na zacrtanom putu. Kad se radi o duhovnom carstvu, od hipnotizera se traži više nego kad se radi na prisjećanju prošlih života. U transu, prosječan klijent često dopušta umu svoje duše da odluta dok promatra kako se odvijaju zanimljivi prizori. Moji klijenti često traže da prestanem pričati kako ne bi morali izvještavati o onome što vide i kako bi jedno stavno uživali u iskustvima koja su proživjeli kao duše. Pokušavam biti nježan i ne pretjerano strukturiran, ali moje seanse obično su indivi dualne, traju po tri sata, i obrađujemo mnogo toga. Ljudi katkad dolaze izdaleka da bi me vidjeli, i nisu u mogućnosti ponovno se vratiti.
Izraz čuđenja na licu klijenata nakon seanse predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Oni koji su imali priliku vidjeti svoju vlastitu besmrtnost dolaze do novih razina samorazumijevanja i snage. Prije no što probudim svoje klijente, često im usadim odgovarajuće posthipnotičke sugestije. Svjesno znanje o životu njihovih duša u duhovnom svijetu i povijest fizičkih postojanja na planetima daje tim ljudima snažniji osjećaj smjera i energije u životu.
Na kraju, trebao bih reći da će to što ćete pročitati možda uzdrmati vaše stavove o smrti. Predstavljeni materijal možda se suprotstavlja vašim filozofskim i religijskim vjerovanjima. Neki će pak čitatelji pronaći potporu za svoje stavove. Drugima će informacije izložene u ovim slučajevima izgledati poput subjektivnih priča koje podsjećaju na znanstveno fantastičnu priču. Kakvog god uvjerenja bili, nadam se da ćete razmisliti o implikacijama po čovječanstvo, ukoliko je točno to što moji klijenti govore o životu poslije smrti.
1
SMRT I ODLAZAK
PRVI SLUČAJ
S. (subjekt): O, moj Bože! Nisam valjda stvarno mrtav - jesam li? Mislim, tijelo mi je mrtvo - vidim ga pod sobom - ali ja lebdim... mogu pogledati dolje i vidjeti kako mi tijelo leži na bolničkom krevetu. Svi oko mene misle da sam mrtav, ali nisam. Želim viknuti hej, nisam stvarno mrtav! Ovo je tako nevjerojatno... Sestre navlače pokrivač preko moje glave... ljudi koje poznajem plaču. Trebao bih biti mrtav, ali još sam živi To je čudno, jer tijelo mi je apsolutno mrtvo dok se ja krećem iznad njega. Živ sam!
Riječi su to čovjeka koji je u dubokoj hipnozi ponovno proživio iskustvo smrti. Izgovarao ih je brzo i uzbuđeno, glasom punim strahopoštovanja, dok je gledao i osjećao kako je to biti duh koji se tek odvojio od fizičkog tijela. Taj je čovjek moj klijent i upravo sam mu pomogao da ponovno proživi prizor smrti u prošlom životu dok leži udobno zavaljen u razvučenom naslonjaču. Malo prije toga, prateći moje upute tijekom vođenja u transu, ovaj se subjekt vratio u svoja sjećanja iz djetinjstva. Njegova podsvjesna opažanja postupno su srasla dok smo zajedno radili na vraćanju u majčinu utrobu.
Zatim sam ga pripremio za skok unatrag kroz magle vremena vizu alnom upotrebom štita. Kad smo dovršili ovaj važan korak mentalnog uvjetovanja, premjestio sam svoj subjekt kroz imaginarni vremenski tunel u njegov prošli život na Zemlji. Bio je to kratak život, jer je naglo umro od epidemije gripe godine 1918.
Kako se početni šok promatranja vlastite smrti i osjećaja kako duša lebdi iz tijela pomalo smanjuje, moj se klijent spremnije prilagođava na slike u svojem umu. Budući da maleni dio svijesti, kritični dio njegovog uma, još uvijek funkcionira, shvaća da ponovno stvara prošlo iskustvo. Potrebno mu je malo više no inače, jer klijent je mlada duša i nije toliko navikao na cikluse rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao mnogi moji drugi klijenti.
No, za nekoliko trenutaka smiruje se i počinje samopouzdanije odgovarati na moja pitanja. Brzo ga podižem iz podsvjesne hipnotičke razine do nadsvjesnog stanja. Sada je spreman razgovarati o duhovnom svijetu, i pitam ga što mu se događa.
S: Pa... dižem se sve više... još lebdim... opet gledam svoje tijelo. Kao da gledam film, samo što sam i ja u njemu! Liječnik tješi moju ženu i kćer. Moja žena jeca (klijent se od neugode migolji u naslonjaču). Pokušavam posegnuti u njen um... kako bih joj rekao da je sa mnom sve u redu. Toliko je shrvana da se ne mogu probiti do nje. Želim da zna kako su moje patnje gotove... oslobodio sam se svojeg tijela... ne trebam ga više... želim da zna da ću je čekati. Želim da zna to... ali ona... ne sluša me. O, sada krećem dalje...
I tako, vođen nizom naredbi, moj klijent započinje s procesom kretanja kroz duhovni svijet. To je put kojim su mnogi drugi prošli u sigurnosti mojeg ureda. Dok se sjećanja u nadsvjesnom stanju šire, klijent pod hipnozom obično se sve više povezuje s duhovnim prolazom. S napredovanjem seanse, klijentu je sve lakše pretočiti mentalne slike u riječi. Kratke opisne fraze pretvaraju se u detaljna objašnjenja ulaska u duhovni svijet.
Imamo mnogo dokumentacije, uključujući i opservacije medicinskog osoblja, koja opisuje izvantjelesna iskustva bliske smrti ljudi teško povrijeđenih u nesrećama. Te su ljude smatrali klinički mrtvima prije no što su ih napori medicinskog osoblja vratili s druge strane. Duše su sposobne napustiti tijela - domaćine i vratiti se u njih, osobito u situacijama opasnim po život, kad tijelo umire. Ljudi opisuju kako su lebdjeli nad svojim tijelima, osobito u bolnicama, i gledali kako liječnici na njima provode procedure oživljavanja. S vremenom, ta sjećanja izblijede nakon što se ljudi vrate u život.
U ranim fazama hipnotičke regresije u prošle živote, opisi klijenata koji mentalno prolaze kroz smrti u prošlim životima ne proturječe izvje štajima ljudi koji su stvarno umrli na nekoliko minuta u ovom životu. Razlika između ove dvije grupe ljudi jest u tome što se klijenti pod hip nozom ne prisjećaju svojih iskustava privremene smrti. Ljudi u dubokom transu u stanju su opisati kako izgleda život nakon trajne fizičke smrti.
Koje su sličnosti prisjećanja na život nakon života između ljudi koji opisuju svoja izvantjelesna iskustva nastala kao rezultat privremene fizičke traume i subjekata koji se pod hipnozom prisjećaju smrti u prošlom životu? I jedni i drugi nalaze se kako plutaju oko svojih tijela na neki čudan način, pokušavajući dodirnuti čvrste predmete koji se dematerijaliziraju pred njima. I jedni i drugi kažu kako ih frustrira pokušaj razgovaranja sa živim ljudima koji ne reagiraju. I jedni i drugi kažu da su osjetili kako ih nešto odvlači s mjesta na kojem su umrli i kako su osjetili opuštenost i znatiželju, a ne strah.
Svi ti ljudi izvijestili su o euforičnom osjećaju slobode i svjetlosti koji ih je okruživao. Neki od mojih klijenata vidjeli su kako ih u trenutku smrti potpuno okružuje jarka bjelina, dok su drugi vidjeli svjetlost malo dalje, iza područja mračnijeg prostora kroz kojeg ih je nešto vuklo. To se često opisuje kao efekt tunela i dobro je poznato široj javnosti.
Moj drugi slučaj povest će nas dublje u iskustvo smrti. Klijent je čovjek u šezdesetim godinama koji mi opisuje okolnosti svoje smrti kao mlade žene imenom Sally, koju su ubili Kiowa Indijanci u napadu na karavanu godine 1866. Iako taj i posljednji klijent opisuju iskustva smrti na kraju života koji su neposredno prethodili sadašnjima, specifičan datum smrti u povijesti nije osobito značajan zato što se dogodio nedavno. Nisam pronašao značajne razlike između drevnih i modernih vremena u pogledu prisjećanja na duhovni svijet, niti u pogledu kva litete naučenih lekcija.
Trebao bih reći i to da prosječan subjekt u transu ima neobjašnjivu sposobnost preciznog određivanja datuma i geografskih lokacija mno gih prošlih života. To vrijedi čak i za ranija razdoblja ljudske civilizacije, kad su nacionalne granice i imena mjesta bili drukčiji nego danas. Ljudi se možda neće uvijek s jednakom lakoćom prisjetiti nekadašnjih imena, datuma i mjesta, ali opisi povratka u duhovni svijet i života u tom svijetu uvijek su vrlo živopisni.
Prikaz drugog slučaja počinje na južnim ravnicama Amerike, neposredno nakon što je strijela izbliza pogodila Sally u vrat. Uvijek sam oprezan s prizorima smrti koji sadrže neku traumu iz prošlih života, jer podsvjesni um često zadržava ta iskustva. Klijent iz ovog slučaja došao je k meni zato što je cijelog života imao problema s grlom. U takvim je slučajevima obično potrebna terapija oslobađanja i deprogramiranje. U svim prisjećanjima na prošle živote, služim se vremenom nakon smrti za mirnu analizu situacije, i dovodim klijenta u položaj promatrača kako bih ublažio bol i emocije.
DRUGI SLUČAJ
Dr. N: Je li vam strijela zadala jaku bol?
S: Da... vrh mi je pokidao grlo... Umirem (klijent počinje šaptati, uhvativši se rukama za grlo.) Gušim se... krv teče... Will (suprug) me drži... bol... strašno... sada izlazim... ionako je gotovo.
Napomena: Duše često napuštaju ljudska tijela nekoliko trenutaka prije same smrti kad tijela osjećaju veliku bol. Tko ih može kriviti? Ipak, ostaju u blizini umirućeg tijela. Nakon što sam primijenio tehnike smirivanja, podigao sam ovog klijenta iz podsvjesne do nadsvjesne razine kako bismo prešli na duhovna sjećanja.
Dr. N: U redu, Sally, prihvatila si da su te ubili ti Indijanci. Hoćeš li mi, molim te, opisati točan osjećaj koji si proživjela u trenutku smrti?
S: Kao... da me... nekakva sila... gura iz tijela.
Dr. N: Gura te? Kamo?
S: Izbačena sam kroz vrh glave.
Dr. N: A što je izgurano?
S:Pa-ja!
Dr. N: Opisi mi što znači «ja». Kako ta stvar koja si ti izgleda dok izlazi kroz glavu?
S: (stanka) Poput... svjetlosne točke... zrači...
Dr. N: Kako zračiš svjetlost?
S: Iz... svoje energije. Izgledam nekako prozirno bijelo... moja duša...
Dr. N: I ostaje li to energetsko svjetlo isto nakon što si napustila tijelo?
S: (stanka) Čini mi se da je malo naraslo... dok se krećem uokolo.
Dr. N: Ako se tvoja svjetlost širi, kako sada izgledaš?
S: Maglovita... nit... visi...
Dr. N: A kakav je zapravo za tebe osjećaj izlaska iz tijela?
S: Pa, kao da sam skinula kožu... ogulila bananu. Jednostavno sam u jednom zamahu izgubila tijelo!
Dr. N: Je li osjećaj neugodan?
S: O, ne! Sjajno je osjećati se tako slobodno, bez boli, ali... ja sam... dezorijentirana... nisam očekivala da ću umrijeti... (Tuga ulazi u glas mojeg klijenta, a ja želim da još trenutak ostane usredotočen na svoju dušu, a ne na ono što se događa s njegovim tijelom).
Dr. N: Razumijem, Sally. U ovom trenutku, kao duša osjećaš se pomalo izgubljeno. To je normalno u situaciji kroz koju si upravo prošla. Slušaj i odgovaraj na moja pitanja. Kažeš da si plutala. Možeš li se slobodno kretati odmah nakon smrti?
S: Čudno je... kao da visim u zraku koji nije zrak... nema granica... nema gravitacije... nemam težinu.
Dr. N: Misliš, čini ti se kao da si u vakuumu?
S: Da...ništa oko mene nije čvrsto. Nema prepreka u koje bih se mogla zabiti... plutam...
Dr. N: Možeš li kontrolirati svoje kretanje - kamo ideš?
S: Da... mogu donekle... ali osjećam... povlačenje... u jarku bjelinu... tako je sjajnal
Dr. N: Je li intenzitet bjeline svugdje isti?
S: Sjajniji je... dalje od mene... malo je tamnije bijelo... sivo... u smjeru mojeg tijela... (počinje plakati) oh, moje jadno tijelo... Još nisam spremna za odlazak, (klijent se uvlači u naslonjač, kao da se opire nečemu).
Dr. N: Sve je u redu, Sally, ja sam s tobom. Želim da se opustiš i kažeš mi vuče li te još uvijek sila koja te povukla kroz glavu u trenutku smrti i možeš li je zaustaviti?
S: (stanka) Kad sam se oslobodila tijela, osjećaj povlačenja ublažio se. Sada, osjećam kako me nešto blago tjera... odvlači me od tijela... još ne želim otići... ali nešto želi da uskoro po đem...
Dr. N: Razumijem, Sally, ali pretpostavljam da si saznala da donekle imaš kontrolu. Kako bi opisala to što te odvlači?
S: Nekakva... magnetična... sila... ali... želim ostati još malo...
Dr. N: Može li tvoja duša odolijevati tom osjećaju vučenja onoliko dugo koliko želiš?
S: (nastaje duga stanka, jer čini se da klijent vodi unutarnju raspravu sa samim sobom u prošlom životu koji je živio kao Sally). Da, mogla bih kad bih stvarno htjela ostati. (Klijent počinje plakati). O, strašno je što su ti divljaci učinili mojem tijelu. Moja lijepa plava haljina cijela je umrljana krvlju... moj suprug Will pokušava me držati i još se s našim prijateljima bori protiv Kiowa.
Napomena: Osnažujem sliku štita oko ovog klijenta. To je jako važan temelj procedure smirivanja. Sallvna duša još uvijek lebdi iznad nje zinog tijela nakon što pomaknem prizor unaprijed u vremenu, do trenutka kad puške karavane otjeraju Indijance.
Dr. N: Sally, što tvoj suprug radi neposredno nakon napada?
S: O, dobro... nije povrijeđen... ali (tužno) drži moje tijelo... plače nada mnom... ne može učiniti više ništa za mene, ali čini se da još to ne shvaća. Hladna sam, ali on mi drži lice u rukama... ljubi me.
Dr. N: A što ti radiš u ovom trenutku?
S: Nalazim se iznad Willove glave. Pokušavam ga utješiti. Želim
da osjeti kako moja ljubav nije nestala... želim da zna da me nije izgubio zauvijek i da ćemo se opet vidjeti.
Dr. N: Prolaze li tvoje poruke?
S: Toliko je boli, ali on... osjeća moju bit... znam to. Naši su prijatelji oko njega... i napokon nas razdvajaju... žele posložiti kola i krenuti dalje.
Dr. N: A što se sada događa s vašom dušom?
S: Još se uvijek opirem tom osjećaju vučenja... želim ostati.
Dr. N: Zašto?
S: Pa, znam da sam mrtva... ali još nisam spremna napustiti Willa i... želim vidjeti kako me pokapaju.
Dr. N: Vidiš li ili osjećaš neki drugi duhovni entitet u svojoj blizini u ovom trenutku?
S: (stanka) Oni su u blizini... uskoro ću ih vidjeti... osjećam njihovu ljubav dok želim da Will osjeti moju... čekaju dok ne budem spremna.
Dr. N: Jesi li s vremenom u stanju utješiti Willa?
S: Pokušavam se probiti u njegov um.
Dr. N: I jesi li uspješna u tome?
S: (stanka) Ja... pomalo... osjeća me... shvaća... ljubav...
Dr. N: U redu, Sally, sada ćemo se opet pokrenuti unaprijed u relativnom vremenu. Vidiš li kako tvoji prijatelji iz karavane polažu tvoje tijelo u nekakav grob?
S: (glas je samopouzdaniji) Da, pokopali su me. Vrijeme je da pođem... sada dolaze po mene... krećem se...prema sjajnijem svjetlu...
Suprotno vjerovanjima nekih ljudi, duše se uglavnom ne zanimaju mnogo za to što se događa s njihovim tijelima nakon što fizički umru. To ne znači nemarnost prema osobnoj situaciji i ljudima koje ostavljaju za sobom na Zemlji, nego njihovo priznanje konačnosti smrti. Osjećaju želju da požure prema krasotama duhovnog svijeta.
Međutim, mnoge druge duše žele nekoliko zemaljskih dana lebdjeti oko mjesta na kojem su umrle, obično do nakon sprovoda. Vrijeme je očito ubrzano za njih, i nekoliko zemaljskih dana može im se činiti kao nekoliko minuta. Postoje razne motivacije za zadržavanje. Primjerice, netko tko je ubijen ili tko je neočekivano poginuo u nesreći često ne želi odmah otići. Otkrio sam da su te duše često zbunjene ili ljutite. Sindrom zadržavanja duša osobito je čest kod smrti mladih ljudi.
Naglo odvajanje od ljudskog tijela, čak i nakon duge bolesti, ipak je šok za prosječnu dušu, i to je može učiniti neodlučnom za odlazak u trenutku smrti. Za duše postoji i neka simbolika u normalnoj pripremi pogreba koja traje tri do pet dana. Duše ne osjećaju morbidnu znatiželju da vide pokop svojih tijela, jer emocije u duhovnom svijetu nisu poput onih koje osjećamo ovdje na Zemlji. No, otkrio sam da duševni entiteti cijene poštovanje koje živi rođaci i prijatelji iskazuju prema sjećanju na njihov fizički život.
Kao što smo vidjeli u posljednjem slučaju, postoji jedan osnovni razlog zbog kojeg mnogi duhovi ne žele odmah napustiti mjesto svoje fizičke smrti. To je želja da se mentalno utješi voljene osobe prije puta u duhovni svijet. Oni koji su upravo umrli nisu toliko pogođeni svojom smrću, jer znaju da će ih oni koji su ostali na Zemlji opet vidjeti u du hovnom svijetu, a vjerojatno i kasnije u drugim životima. S druge stra ne, ožalošćeni ljudi na sprovodu često imaju osjećaj da su zauvijek izgubili voljenu osobu.
Pod hipnozom, moji subjekti prisjećaju se frustracije koju osjećaju zato što ne mogu učinkovito upotrijebiti svoju energiju da bi mentalno dodirnuli ljudsko biće koje ne reagira zbog šoka i boli. Emocionalna trauma može toliko preplaviti unutarnji um živih osoba da im umanji mentalnu sposobnost komunikacije s dušama. Kada tek otišla duša pronađe način da utješi one koji su ostali - ma koliko kratko to bilo -obično je zadovoljna i želi se brzo udaljiti iz astralnog plana Zemlje.
Tipičan primjer duhovne utjehe doživio sam i sam. Moja majka umrla je iznenada od srčanog udara. Tijekom njezinog pogreba, moja sestra i ja bili smo toliko ispunjeni boli da su nam umovi otupjeli. Nekoliko sati kasnije, vratili smo se sa svojim supružnicima u praznu kuću moje majke i zaključili da se moramo odmoriti. Moja sestra i ja zacijelo smo ušli u prijemčivo alfa stanje svijesti otprilike u isto vrijeme.
Moja se majka pojavila u dvije odvojene sobe u isto vrijeme, prošavši kroz naše podsvjesne umove kao u snu, poput poteza bjeline nad našim glavama. Posegnula je prema nama, nasmiješila se, pokazujući da joj je dobro i da je prihvatila smrt. Zatim je otplutala. Iako je trajao samo nekoliko sekundi, ovaj je čin bio smisleno zaključenje, i oboje smo utonuli u zdravi san delta stanja svijesti.
Mi smo u stanju osjetiti utješnu prisutnost duša izgubljenih voljenih osoba, osobito tijekom pogreba ili neposredno nakon toga. Da bi se duhovna komunikacija probila kroz šok žalosti, potrebno se opustiti i očistiti um, barem na kratko. U tim trenucima, naša osjetljivost za paranormalna iskustva otvorenija je za primanje pozitivnih poruka ljubavi, praštanja, nade, ohrabrenja i potvrde da su naši voljeni na dobrom mjestu.
Kada mi udovica s malom djecom kaže: «Jedan dio mojeg supruga dolazi mi u teška vremena», vjerujem joj. Moji klijenti kažu mi da su, kao duše, bili u stanju pomoći onima na Zemlji da povezu svoje unutarnje umove s duhovnim svijetom. Kao što kaže mudra izreka, ljudi ne nestaju sve dok ih pamte oni koji su ostali na Zemlji. U sljedećim poglavljima, vidjet ćemo kako je neko specifično sjećanje refleksija naše vlastite duše, dok su kolektivna sjećanja atomi čiste energije za sve duše. Smrt ne prekida naš odnos s besmrtnim dušama onih koje volimo samo zato što su oni izgubili svoju fizičku osobnost utjelovljenu u smrtnom tijelu. Unatoč mnogim aktivnostima, te uzašle duše još nas mogu doseći ako ih pozovemo.
Povremeno se dogodi da neki uznemireni duh ne želi napustiti Zemlju nakon fizičke smrti. Razlog je tome neki nerazriješeni problem koji snažno utječe na njegovu savjest. U tim abnormalnim slučajevima, pomoć dolazi od strane viših, brižnih entiteta koji mogu pomoći sa svoje strane u procesu prilagodbe. I mi imamo načina pomoći uzne mirenim duhovima da napuste Zemlju. O problematičnim dušama više ću govoriti u četvrtom poglavlju, ali enigma duhova prikazanih u knjigama i filmovima jako je prenapuhana.
Kako se možemo najbolje pripremiti za svoju vlastitu smrt? Naši životi mogu biti kratki ili dugi, zdravi ili boležljivi, ali dolazi trenutak kada se svi moramo susresti sa smrću na način koji nam je predodređen. Ako smo oboljeli od dugotrajne smrtonosne bolesti, imamo vremena
za adekvatnu pripremu uma, kada prođu početni šok, negiranje i depresija. Kad se iznenada suočimo sa smrću, um ubrzano prolazi kroz taj niz reakcija. Dok se bliži kraj fizičkog života, svaki čovjek ima sposobnost spojiti se s višom sviješću. Umiranje je razdoblje u životu u kojem najlakše postajemo duhovno svjesni, kad možemo osjetiti da je naša duša povezana s vječnošću.
Iako postoje umirući ljudi kojima je prihvaćanje teže od rezignacije, skrbnici koji rade s umirućima kažu da, pri kraju, gotovo svi ljudi postignu stanje mirne spremnosti na odvajanje. Vjerujem da umiruće osobe dobivaju pristup vrhunskom znanju vječne svijesti i to se često vidi na njihovim licima.
Mnogi ljudi shvaćaju da ih čeka nešto univerzalno i da će to biti dobro.
Umirući ljudi prolaze kroz metamorfozu tijekom koje se njihove duše odvajaju od usvojenog tijela. Ljudi povezuju smrt s gubitkom životne sile, ali istina je upravo suprotna tome. U smrti napuštamo svoje tijelo, ali naša vječna životna energija sjedinjuje se sa silom božanske nad-duše. Smrt nije tama, nego svjetlost.
Moji klijenti kažu da su, nakon prisjećanja na iskustvo prošle smrti, toliko ispunjeni ponovno otkrivenom slobodom od zemaljskih tijela da jedva čekaju da krenu na duhovno putovanje prema mjestu mira i bliskosti. U sljedećim slučajevima saznat ćemo kako izgleda život poslije života.
------------------------------
Prvo poglavlje iz knjige: Newton Michael - Putovanje duša
