"ANANDA" e vecnata sila na ova postoenje!!!

petak, 31.10.2008.

GURDZIJEV

Gurđijev

Georgije Ivanovič Gurđijev (1877 – 1949) je jedan od najpoznatijih ruskih metafizičara. Slijede bilješke sa nekih njegovih predavanja:



"Govorio sam prije o sudbini i slučajnostima u životu čovjeka. Sada ćemo malo detaljnije ispitati značenje ova dva pojma”.

(…)

"Sudbina stvarno postoji, ali ne za svakoga. Većina ljudi su odvojeni od svoje sudbine i žive samo pod uticajem Zakona Slučajnosti. Sudbina je rezultat planetarnih uticaja koji su u odgovarajućoj vezi sa tipom čovjeka. Govorićemo o tome kasnije. U međuvremenu morate shvatiti jednu stvar. Čovjek može da ima sudbinu koja odgovara njegovom tipu ali u praksi, on je nikada nema. To je usljed toga što se sudbina čovjeka odnosi samo na jedan njegov dio, tj. njegovu suštinu (istinsko Ja).

[Da bi se ovo razumjelo trebalo bi pogledati šta kaže Moravjev (“film”) na temu - Reinkarnacija]

"Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz dva dijela: suštine i ličnosti. Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Ličnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’.
'Nije njegovo' znači da je to došlo iz vana, što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja- sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”

"S tačke gledišta obične psihologije, podjela čovjeka na ličnost i suštinu je teško pojmljiva. Bolje rečeno, ovakva jedna podjela uopšte ni ne postoji u psihologiji.”

~***~

[Sada ćemo pogledati šta kažu Kasiopejci na ovu temu (čaneling seansa):

Pitanje: (L) prije nego što je Fred stigao, V__ i ja smo diskutovali na temu fizike i psihologije. Koliko sam ja razumjela na osnovu svog istraživanja ove tematike i ličnog iskustva, emocije u smislu onoga što mi pod njima podrazumjevamo, nalaze se u određenoj vezi sa fiziologijom, sa hemijskim supstancama i one mogu biti kontrolisane uz pomoć misli. Stoga, ako želimo da promjenimo svoje emotivno stanje, mi treba samo da promjenimo naš način razmišljanja. Da li je to tačno?
Odgovor: Djelomično.

P: (V) To što kažeš je tačno, ali koliko je ljudi u stanju to da učini?
(L) Ne baš puno. Manje od jedan posto. (V) Dobro, kakva onda definicija…...
O: Ne radi se o tome.

P: (L) Pa, o čemu se onda radi?
O: Karma.

P: (L) Da li emocije koje se prenose karmički imaju određenog uticaja na ljudsko tijelo u smislu hemijskog djelovanja...
O: Mogu imati.

P: (V) Znači, Laurina pretpostavka da sve emocije potiču od hemijskih supstanci ne mora da bude potpuno tačna?
O: Okay.

P: (L) Da li naša duša ima svoje vlastite emocije?
O: Otprilike.

P: (L) Kakve emocije doživljava duša?
O: To je kompleksno.

P: (L) Da li duša na nekom apsolutnom nivou može da osjeća npr. mržnju?
O: Nije isto stanje.

P: (L) Dobro, kada se neko bavi psihologijom, šta je najbolji pristup... šta je to istinski aspekt jednog bića kojeg treba dotaći da bi se pristupilo liječenju?
O: Podsvjesni um.

P: (V) Da li je tačna tvrdnja da psihologija proučava emocije?
O: Ne. Podsvijest je ista bilo u tijelu ili izvan njega.

P: (V) Podsvijest je dio duše?
O: Jedno te isto.

P: (V) Da li je ‘više Ja’ isto što i duša i podsvijest?
O: Da.

P: (V) Molim vas da mi definišete istinsku psihologiju?
O: Polu duhovnost. [...]

P: (L) I šta je onda istinska psihologija? Da li je to istraživanje podsvijesti?
O: Psihološki usmjereno proučavanje uma.

P: (L) Djelovanje fiziologije na um, hormoni, nivo šećera u krvi, djelovanje raznih organa, sve to ima uticaja na proces razmišljanja, da li je to tačno?
O: Blizu.

P: (L) I to je jedna polovina svega. Šta još?
O: Duh je polovina koja tu nedostaje. (…)]

~***~

"Jedno malo dijete još uvijek nema ličnost. Ono je ono što ono stvarno jeste. Ono je suština. Njegove želje, ukusi, ono što ono voli ili ne voli, sve to izražava njegovo biće onakvim kavo ono jeste.”

"Međutim, čim se počne sa njegovim tzv. ‘obrazovanjem’, ličnost počinje da raste. Ličnost se obrazuje dijelom namjernim uticanjima drugih ljudi, odnosno, ‘obrazovanjem,’ a dijelom i spontanim oponašanjem njih od strane samog djeteta. U obrazovanju ličnosti veliku ulogu igra i ‘pružanje otpora’ ljudima iz svoje okoline u pokušaju da se očuva ono što je stvarno ‘svoje’ i što je ‘istinsko’.”

"Suština je istina u čovjeku; ličnost je laž. Proporcionalno sa razvojem ličnosti, čovjekova suština se manifestuje sve rjeđe i rjeđe i često se događa da ta njegova suština zaustavi svoj razvoj u veoma ranom dobu tako da više ne raste.
"Vrlo često se događa da suština jednog odraslog čovjeka, čak i onog koji je veoma inteligentan u onom smislu koji se pod tim danas podrazumjeva, veoma obrazovanog čovjeka, prestane sa svojim rastom na nivou djeteta starosti od 5 do 6 godina. To znači da sve što mi u tom čovjeku vidimo, nije ‘njegovo lično.'”

"Ono što je stvarno njegovo lično svojsvo, tj. njegova suština, ona se obično manifestuje samo u obliku njegovih instikata i najednostavnijih emocija. Međutim, postoje slučajevi kada se čovjekova suština razvija paralelno sa njegovom ličnošću. Ovi slučajevi predstavljaju vaoma rijetke izuzetke, pogotovo u okolnostima civilizovanog života.”

"Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uslovima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

[U vezi ovog poslednjeg navoda, mislim da u sadašnjim uslovima čovjek ima šansu da razvije svoju suštinu.]

"Međutim, po pravilu, ličnost kod takvih osoba je veoma malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo lično od onoga što ‘nije njihovo’, tj. fali im obrazovanje i kultura.

"Kultura stvara ličnost i istovremeno je produkt i rezultat ličnosti. Mi ne možemo da pojmimo da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo ‘civilizacijom’, sve ono što smatramo pod naukom, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudskih ličnosti, tj. od strane onoga u njima, što u suštini ‘nije njihovo’.

"Taj elemenat tj. ono što ‘nije suštinski njihovo’, razlikuje se od onoga što ‘jeste njihovo’ po samoj činjenici da se ono može izgubiti, izmjeniti ili oduzeti od njih, na vještački način.
[Ljudima se može uništiti ličnost a podložni su i re-programiranju!]

"Postoje načini da se eksperimentalno verificira veza između ličnosti i suštine. U istočnjačkim školama postoje metode uz pomoć kojih je moguće odvojiti čovjekovu suštinu od njegove ličnosti. Za te svrhe oni ponekad koriste hipnozu, nekad specijalne narkotike ili određene vrste vježbi. Ukoliko se ličnost i suština čovjeka razdvoje neko vrijeme, na ovaj ili onaj način, u njemu se onda formiraju dva bića, koji pricčaju različitim glasom, imaju potpuno različite ukuse, ciljeve i interesovanja a za jedno od ta dva bića često se ispostavlja da se nalazi na nivou malog djeteta.

"Nastavljajući dalje s ovim eksperimentom, moguće je takođe uspavati jedno od ova dva bića, ili sam eksperiment može započeti tako što se uspava čovjekova ličnost ili se uspava njegova suština. Određeni narkotici imaju ta svojstva da uspavaju čovjekovu ličnost a da njegova suština istovremeno ostane budna. Tako nakon određenog vremena poslije uzimanja takvog narkotika, čovjekova ličnost nestaje, dok ostaje samo njegova suština. Onda se događa da čovjek koji je bio pun najraznovrsnijih i najuzvišenijih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi, mržnje, strasti, patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, odjednom ostane potpuno prazan, bez misli, bez osjećanja, bez uvjerenja i stavova. Prema svemu onome što ga je prije uzbuđivalo, on sada postaje potpuno indiferentan.

"Ponekad je on u stanju i da vidi svu izvještačenost i imaginativni karakter svog uobičajenog raspoloženja svojih uzvišenih riječi; a ponekad ih i zaboravi kao da nikada nisu postojale.

"Stvari za koje je svojevremeno bio spreman da žrtvuje svoj život sada mu se čine besmislene i beznačajne, nevrijedne da im se posveti bilo kakva pažnja. Sve ono što on sada može naći u sebi to je samo par instiktivnih težnji i ukusa. Voli slatkiše, uživa kad mu je toplo, ne voli hladnoću, ne voli da misli o poslu ili nasuprot tome, sviđa mu se ideja o fizičkom kretanju. I to je sve.

[Interesantno je da se mnogi ljudi koji su bili podvrgnuti hipnozi i kojima je data instrukcija da se svega toga sjete, nakon što se probude, nađu zaprepašteni kad saznaju da imaju nešto u sebi što ima skroz suprotne stavove o svemu. U večini slučajeva oni se onda potrude da suzbiju taj aspekt sebe (svoju suštinu) i nastave dalje, po starom, jer je njihova ličnost ta koja dominira i koja naravno ne može sama sebi priznati svu svoju izvještačenost.]

"Ponekad, ali veoma rijetko i kada se najmanje nadamo, ispostavi se da je kod određenog čovjeka njegova suština potpuno odrasla i razvijena, čak i u slučajevima kada njegova ličnost nije dovoljno razvijena. U tim slučajevima, ta suština ujedinjava u čovjeku sve ono što je u njemu ozbiljno i istinsko.

"Međutim, to se događa veoma rijetko. U pravilu, čovjekova suština je ili primitivna, divlja, djetinjasta, ili jednostavno - glupa. Razvitak čovjekove suštine zavisi od njegovog rada na samom sebi.

"Kod rada na samom sebi veoma važan momenat je onaj kada čovjek počne da razlikuje svoju ličnost od svoje suštine. Čovjekovo istinsko Ja, njegova individualnost, može jedino da izraste iz njegove suštine. Može se reći da je čovjekova individualnost, - njegova suština u jednom odraslom i zrelom obliku.

"Međutim, da bi se omogućilo suštini da odraste, potrebno je da se prvo oslabi stalni pritisak kojeg ličnost vrši na nju, jer se sve prepreke razvoju čovjekove suštine nalaze u njegovoj ličnosti.

'Ukoliko uzmemo jednog prosječnog kulturnog čovjeka, vidjećemo da je u velikoj većini slučajeva aktivni elemenat u njemu njegova ličnost, dok je njegova suština pasivni elemenat. Unutrašnji rast čovjeka ne može početi sve dok se to ne promijeni. Ličnost mora postati pasivna a suština aktivna. To se može ostvariti samo ako se ‘odbojnici’ otklone ili oslabe, jer su ti ‘odbojnici’ glavno oružje uz pomoć koga ličnost drži suštinu zarobljenom.

"Kao što je prethodno već rečeno, kod manje kulturnih ljudi suština je često razvijenija nego kod onih kulturnijih. Tako bi se moglo činiti da kod njih postoji mogućnost rasta, međutim, u praksi to nije tako jer se ispostavlja da je njihova ličnost nedovoljno razvijena.

"Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja, i da bi se moglo raditi na samom sebi, potrebna je jedna određena razvijenost ličnosti isto kao i određena snaga suštine. Nedovoljno razvijena ličnost čovjeka podrazumjeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i materijala na kome se mora bazirati rad na samom sebi. Bez određenih zaliha znanja, bez određene količine materijala koji ‘nije njegov’, čovjek ne može početi sa radom na samom sebi, on ne može početi da proučava samog sebe, on ne može početi da se bori protiv svojih mehaničkih navika, on jednostavno neće imati ni razloga ni motiva da poduzme jedan takav posao.


"To ne znači da su svi putevi zatvoreni za takve ljude. Put fakira i put monaha, koji ne zahtjevaju neki intelektualni razvoj još uvijek im ostaju dostupni. (…)

"Tako je evolucija za kulturnog čovjeka podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka.
"Kulturan čovjek živi daleko od prirode, daleko od prirodnih uslova egzistencije, u vještačkim životnim okolnostima i on tako razvija svoju ličnost na račun svoje suštine.

"Manje kulturan čovjek živi u normalnijim i prirodnijim uslovima, te tako on razvija svoju suštinu na račun svoje ličnosti.

"Uspješan početak rada na sebi zahtijeva jednu srećnu okolnost, gdje su ličnost i suština kod čovjeka podjednako razvijeni. Iz takve jedne okolnosti može da proistekne najveći uspjeh.

"Ako je njegova suština veoma malo razvijena, onda će čovjeku trebati jedan duži pripremni rad i taj posao će biti skroz besplodan ukoliko je čovjekova suština trula iznutra ili ima neka nepopravljiva oštećenja. Takvi slučajevi se dešavaju veoma često. Kod jednog abnormalnog razoja ličnosti često se dešava da se razvoj suštine zaustavi u jednoj veoma ranoj fazi, tako da ona ostane veoma mala i deformisana. Od neke male i deformisane stvari ništa se ne može napraviti.

"Što je još gore, vrlo često se događa da suština umre u čovjeku dok su njegova ličnost i tijelo još uvijek živi. Značajan procenat ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulicama velikih gradova su ljudi koji su prazni iznutra, tj. oni su, u stvari, već mrtvi.”

[Ovo sto Gurđijev ovdje reče, trebalo bi nam odnekud biti poznato!? Pogledaj temu: Organski Portali]

"Na svu našu sreću, mi to nismo u stanju da vidimo i znamo. Kad bi mi znali koliko ljudi je stvarno mrtvo i koliko mrtvih ljudi upravlja našim životima, mi bi poludjeli od užasa.

"Stvarno se i dešava često da ljudi polude zato što su saznali nešto slično, a da prethodno nisu bili pripremljeni za to, tj. vidjeli su nešto što nisu trebali da vide.”

"Da bi čovjek vidjeo bez opasnosti po sebe, on mora već da se nalazi na putu. Ukoliko čovjek, koji nije u stanju da išta učini, vidi istinu - onda će on sigurno poludjeti. Međutim, to se rijetko dešava. Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa da vidi prije vremena.

"Ličnost vidi samo ono što ona voli da vidi i što nema uticaja na njen život. Ona nikada ne vidi ono što ne želi da vidi. To je istovremeno i dobro i loše. Dobro je ukoliko čovjek želi da spava, a loše – ukoliko želi da se probudi."

četvrtak, 30.10.2008.

DJECA MATRIXA

Neki dan čujem zvono na vratima, kad sam otvorio, vidim muškarca i ženu. Muškarac mi se odmah predstavio kao Đuro, a žena kao Marija.
Nisam se ni snašao, kad Đuro odmah s vrata reče: “Zdravo, došli smo po tebe da te povedemo da poljubiš Hrkljuša u dupe.”
Ja, misleći da možda ne čuh dobro, rekoh: “Izvinjavam se, nisam baš najbolje razumio? Kakav Hrkljuš? O čemu pričate?”
Đuro će opet: “Došli smo po tebe da ideš i poljubiš Hrkljuša u dupe, ako ga poljubiš dobićeš milion maraka, a ako ne – gadno ćeš proći. Biće ti - žžžk!”
Ja mu onda rekoh: “Šta je to, da se to ovdje možda ne radi o nekoj ucjeni”?
Đuro odgovara: “Hrkljuš je u stvari jedan milijarder filantrop. On je napravio ovaj grad. Ovo je njegov grad. On može da radi šta hoće, on te voli i želi ti dati milion maraka, ali ne može dok ga ne poljubiš u dupe.”
Na to mu ja uzvratih: “Pa, to stvarno nema nikakvog smisla. Zašto ja, zašto meni…?!?”
Marija će onda: “A ko si to ti da dovodiš u pitanje Hrkljušove darove, haa? Jel’ ti to nećeš milion maraka?!? Oš’ da kažeš da to nije vrijedno jednog malog poljupca u dupe?!?”
Ja: “Pa dobro, može biti, nije da ne može. A jel’ to sve po propisu…mislim…zakonito?”
Đuro: “Ma kako da nije, hajde odmah sa nama - da poljubiš Hrkljuša u dupe.”
Ja: “A jel’ vi to često ljubite njega u dupe?”
Marija: “Naravno, cijelo vrijeme.”
Ja: “Pa, jeste li dobili milion maraka?”
Đuro: “Ma nismo još, - ali dobićemo. U stvari, ne možeš da dobiješ pare sve dok ne napustiš grad.”

Ja: “Pa dobro, šta onda čekate, što sada ne napustite grad?”
Marija: “Ne možeš otići dok Hrkljuš ne kaže, inače, nema love.”
Ja: “Pa dobro, znate li vi ikoga ko je poljubio Hrkljuša u dupe, napustio grad i dobio pare?”
Đuro: “Moja ga je majka ljubila godinama, napustila je grad,
- i siguran sam da je dobila pare.”
Ja: “Nije valjda da nisi od tada nikako pričao s njom?!”
Đuro: “Pa naravno da nisam, Hrkljuš ne dozvoljava.”

Ja: “Pa dobro, kako onda znate da će vam vam on dati pare, kad još nikada niste vidjeli nekoga ko je dobio pare od njega?”
Marija: “Pa, on ti da nešto malo predujma, prije nego što napustiš grad. Možda dobiješ nešto na lotu, nađeš kakvu novčanicu na ulici ili dobiješ platu.”

Ja: “Pa kakve to ima veze sa Hrkljušom?”
Đuro: “Hrkljuš ima jake veze u ovom gradu.”
Ja: “Ja se izvinjavam, - ali meni sve ovo liči na najobičniju prevaru.”
Đuro: “U pitanju je milion maraka a ti nije valjda da nećeš nimalo da rizikuješ?! I nemoj zaboraviti, gadno ćeš proći ako ga ne budeš ljubio u dupe. Može da ti bude – žžk!”
Ja: “Pa, kad bih mogao da vidim tog Hrkljuša i lično porazgovaram sa njim, onda možda…”
Marija: “Niko ne vidi Hrkljuša, niko ne razgovara s Hrkljušom.”

Ja: “Pa, dobro, kako ga onda ljubite u dupe?”
Đuro: “Nekad mu samo otpuhnemo poljubac i pri tom pomislimo na njegovo dupe, a nekad poljubimo Jovana u dupe, pa mu on proslijedi poljubac.”
Ja: “Ko je sad Jovan?”
Marija: “Naš poznanik. On nas je učio kako da ljubimo Hrkljuša u dupe.”
Ja: “I vi ste njemu povjerovali kako postoji tamo neki Hrkljuš koji zahtjeva da ga se ljubi u dupe, i kako će vas on dobro nagraditi za to?!?”

Đuro: "Oh ne! Jovan ima PISMO u kome Hrkljuš objašnjava cijelu stvar. Evo, i mi imamo jednu kopiju, pogledaj sam, pa se uvjeri:”

PISMO

1) Poljubi Hrkljuša u dupe – i dobićeš milion maraka kad izadješ iz grada.
2) Koristi alkohol umjereno.
3) Udri one koji ne misle kao ti.
4) Jedi pravilno.
5) Hrkljuš je sve ovo lično diktirao.
6) Mjesec je napravljen od mladog sira.
7) Sve što Hrkljuš kaže – istina je.
8) Operi ruke kad izađeš iz WC-a.
9) Ne koristi alkohol.
10) Jedi ćevape u lepinji, ali - bez luka.
11) Ljubi Hrkljuša u dupe, inače ćeš gadno da prođeš.

Ja: "Hm, ovo mora da je Jovanov papir."
Marija: "Hrkljuš nije ni imao papira."
Ja: "Imam neki utisak da ako bi provjerili, ispostavilo bi se da je i ovaj rukopis Jovanov."
Đuro: "Pa naravno da jeste, Hrkljuš je to, u stvari, diktirao."
Ja: "Učinilo mi se da ste maloprije rekli da niko ne može da vidi Hrkljuša?"
Marija: "Ne sada, ali nekada davno on je imao običaj da ponekad razgovara sa ljudima."
Ja: "Čini mi se da ste rekli da je on humanista. Kakav je to humanista koji kažnjava ljude samo zato što su drugačiji?"
Marija: "Hrkljušove staze su nama nepoznate ali on je uvijek u pravu."
Ja: "Otkuda vi to znate?"
Marija: "Pa vidi šta kaže pod tačkom 7 – “Sve što Hrkljuš kaže – istina je”. Zar ti ni to nije dovoljno”?!
Ja: "Možda je vaš prijatelj Jovan sve to sam smislio."
Đuro: "Ni slučajno! Jer tačka 5 kaže “Hrkljuš je sve ovo lično diktirao”. Osim toga pod tačkom 2 kaže “koristi alkohol umjereno”, a pod tačkom 4 “jedi umjereno”, a navod pod tačkom 8 lijepo kaže “peri ruke kad izađeš iz WC-a” - pa i malo dijete zna da je sve ovo istina, što znači da i sve ostalo mora da bude istina."
Ja: "Ali tačka 9 kaže “ne koristi alkohol” i uopšte se ne slaže sa tačkom 2, a tačka 6 kaže da je mjesec nepravljen od mladog sira, što je naravno čista glupost."
Đuro: "Nema nikakve kontradikcije između tački 9 i 2, tačka 9 samo pojašnjava tačku 2, a što se tiče tačke 6, jesi li ti to bio na mjesecu – pa znaš od čega je napravljen?"
Ja: "Pa naučnici su sasvim dobro utvrdili da je mjesec od kamena…”
Marija: "Ali oni ne znaju zasigurno da li je taj kamen došao sa Zemlje ili iz svemira, tako da vrlo lako - tu ipak može da bude mladi sir u pitanju."
Ja: "Ja stvarno nisam neki ekspert, ali čini mi se da je teorija da je mjesec uhvaćen od strane gravitacionog polja Zemlje odbačena. Međutim, ako ni ne znamo odakle je ta stijena stigla, to ne znači da je ona sačinjena od sira."
Đuro: "Aha! Upravo si sam priznao da i naučnici griješe, a mi vrlo dobro znamo da je Hrkljuš uvijek u pravu!"
Ja: "Kako to mislite?"
Marija: "Pa, upravo nam tačka 5 kaže tako."
Ja: "Vi tvrdite da je Hrkljuš uvijek u pravu samo zato što je tako rečeno u PISMU, a u PISMU je istina zato što ga je Hrkljuš diktirao, a mi znamo da ga je Hrkljuš diktirao jer tako piše u PISMU. Pa zar to nije cirkularna logika, ništa drugo nego kad bi rekli Hrkljuš je u pravu zato što On kaže da jeste.”
Đuro: "Napokon si počeo da shvataš! Stvarno je lijepo vidjeti kad neko nadođe na Hrkljušev način razmišljanja!"
Ja: "Uh…ma...dobro, nema veze. A u čemu je fol sa ćevapima i lukom?"
Marija: (crveni se)
Đuro: "Ćevapi u lepinji i bez luka.
Ja: "Čuj, bez luka"!? Uh, đe me nađe!
Đuro: "Pa to je makar jasno, tako Hrkljuš voli. Jel’ ti ima još nešto nejasno"?
Ja: "A šta ako nemam lepinju?"
Đuro: "Nema lepinje, nema ni ćevapa. Ko je vidio jesti ćevape bez lepinje"?
Ja: "A šta fali luku? Što bez luka? A može li kajmak, kisele paprike, jogurt…?"
Marija: (izgleda ko pokisla kokoš) Jaooo, maaajko!
Đuro:( Počinje da viče) "Nema potrebe da o tome više raspravljamo na ovaj način! Luk ne dolazi u obzir! Hrkljuš nam to strogo zabranjuje!"

Ja: "Jeste li vi poludili, pa ko je vidio da se ćevapi jedu bez luka?! Doduše, neke žene ga izbjegavaju da im ne "smrdi" iz usta ili zbog podrigivanja. Uhh, dobro, pretpostavljam da ne bi trebalo da bude problema ako bih u lepinju ubacio… recimo... malo - kajmaka? Osim toga, ako Hrkljuš ne dozvoljava da se crveni luk jede s ćevapima, to ne znači da ne možemo jesti bijeli luk. Na primjer, ja kad pravim ćevape obavezno ubacim u njih malo bijelog luka a kad pravim pljeskavice, onda unutra dodam i crvenog… E, vala, ništa bolje od ćevapa kad se jedu sa svježim crvenim lukom; a kad se uz to zaljevaju i hladnim pivom...uhh… ljepote…"!

Marija: (Stavila prsti u uši)."Ja ovo nisam čula - La la la, la la, la la la..."
Đuro: "To je stvarno ogavno. Ko da je đavo ušao u tebe…"
Ja: "Otkad je to piva ogavna?! Osim toga, ja volim luk, i bijeli i crveni. A volite li vi kiseli kupus?! Ja bih ga mogao stalno jesti i sa ćevapima i bez njih. Na kraju krajeva, - jebo ćevape bez luka. A, jebo vas i taj vaš Hrkljuš"!
(Marija hoće da se onesvijesti.)
Đuro: (pridržava Mariju) "E, pa da sam znao da si i ti jedan od onih, ne bih gubio vrijeme sa tobom. Kad te Hrkljuš bude propuštao kroz ruke, ja ću biti tamo, brojaću svoje pare i od srca ti se smijati. Poljubiću Hrkljuša u dupe i za tebe, pivopijo, lukojedcu i kupusojedcu jedan besramni…uhhhh…"


HRKLJUŠEVCI vs EUROHRKLJUŠEVCI



Tako Đuro i Marija odoše ljuti. Kasnije sam saznao da je došlo do podjele između Hrkljuševaca.

To se desilo kada je jedan od njih počeo da tvrdi kako je on lično primio od Hrkljuša jedno novo PISMO, u kome On tvrdi da će se od sada pa nadalje, isplata odvijati u – eurima. Bilo je tu, navodno, još nekih izmjena, u smislu da se više nipošto ne smije jesti - piletina, kao i to da se od muških Hrkljuševaca traži da izvrše jedan manji hirurški zahvat na svom tijelu (to su nazvali – „tenus“), kako bi ih Hrkljuš lakše prepoznao kad dođu po pare.

Ova novija verzija PISMA brzo je naišla na odobravanje kod nekih Hrkljuševaca, tako da su se ovi izdvojili i formirali novu grupu, koja je danas poznata pod imenom – Eurohrkljuševci. (Neki od njih su onda počeli Hrkljuša i odmilja da nazivaju - Šahbazom)

Čujem da sada dolazi do žestokih sukoba između ove dvije grupe, jer je onaj navod iz PISMA, pod tačkom 3, ostao isti – u obe verzije.

***

Prije neki dan sam primjetio da se situacija u čaršiji zagužvava jer ima naznaka da je opet došlo do raskola u redovima Hrkljuševaca. Čini se da je jedna njihova grupa počela da tumači PISMO drugačije od drugih, tvrdeći da tamo ima mnogo više poruka, nego što se to može na prvi pogled vidjeti. Ovi su odmah optuženi od ostalih da ih je Šuljkrh (Đavo, prim prev.) uzeo pod svoje, te su ih proglasili - jereticima.

Još uvijek nije poznato kako će se ova sekta zvati u budućnosti, međutim, neki od Hrkljuševaca već ih sada pogrdno nazivaju – Šuljkrhlijama.

***

Danas čujem da je i kod Eurohrkljuševaca upravo izbio spor oko tumačenja one sporne tačke iz njihove verzije PISMA, prema kojoj se piletina mora izbaciti iz jelovnika. Tako jedna grupa zagovara teoriju da pile i kokoš nisu isto i najavila je otcjepljenje ukoliko kokoši ostanu u nemilosti, kako kažu, samo zbog neispravnog tumačenja PISMA.

(U stvari, njima je bila dobro jasna činjenica da se čuvena „begova čorba“ ne može napraviti bez stare dobre kokoške.)

Osim toga, ostalo je nejasno da li se ni jaja ne smiju jesti jer je i dan danas nepoznat odgovor na pitanje: šta je bilo prvo – kokoš ili jaje? (U „begovu čorbu“ ide i umućeno jaje.)

Oni radikalniji i poučeniji čvrsto se drže stava da je - prvo bio Hrkljuš; a on pod piletinom podrazumjeva i kokoši, te su odatle počeli smatrati i jaja nečistim, tako da se na kraju nisu samo odrekli begove čorbe, nego su se i odlučno suprostavili svim drugima s parolom:



ŠTO JE VIŠE KLEVETA I LAŽI, HRKLJUŠ NAM JE MILIJI I DRAŽI!!!

bude jos:::)))))))
metafizicki sajt

srijeda, 29.10.2008.

MATRIX

Kad se lijepo upakovana gomila laži uspije da proda narodnim masama polako i sistematski tokom nekoliko hiljada godina - onda se istina smatra totalnom besmislicom a onaj koji ju propovjeda - totalnim ludakom
J. Dresden

-***-

Posmatrajući današnja zbivanja u svijetu sve je više onih koji se pitaju šta se ovo u stvari događa, jesmo li stvarno poludili ili je sve ovo na kraju krajeva normalno, - a mi neprilagođeni. Mentalna gimnastika nije baš omiljena disciplina za većinu ljudi, tako da većinom sve ostaje samo na ovom pitanju i o nekom dubljem zalaženju u ovu problematiku nema ni govora. Neki idu dotle da tvrde da je ono čega se čovjek najviše boji – razmišljanje svojom glavom.

Istovremeno smo skloni da za sve svoje, i probleme uopšte, optužujemo druge, dok sami nismo učinili ni najmanji korak da razbistrimo situaciju i pronađemo neko rješenje, ili makar objašnjenje.

U poslednje vrijeme sve je više i više nas koje neki unutrašnji glas poziva na uzbunu, govoreći nam kako je došao posljednji čas da se probudimo, a mi bunovni niti znamo zašto, a pogotovo kako; tj. većina nas se odavno već smatra budnim. Sve to skupa samo nam unosi dodatnu konfuziju i čini nas još nervoznijima.

Mi uostalom mislimo da već sada znamo skoru svu istinu, da smo dobro informisani, doduše dozvoljavamo mogućnost da nam je možda par nerelevantnih detalja promaklo.

Čovjek koji misli da zna Istinu, neće ni kretati u potragu za njom.

Kažu da je Buda jednom rekao da čovjek može da napravi samo dvije greške na svom putu ka Istini, prva je – da ne prođe cijelim putem, a druga – da ni ne krene.

Karlos Kastaneda, s druge strane, kaže da svaki čovjek u svojoj dubokoj podsvjesti zna istinu, međutim s obzirom da ga ona čini toliko zastrašenim i bespomoćnim, on se trudi da ona i ostane tamo gdje jeste. Oni koji su čitali Bibliju mogli su da vide kako je i Isus rekao – saznajte istinu, i ona će vas osloboditi. Od čega?!? Pa mi mislimo da smo već sada slobodni.

O čemu se u stvari radi? Može li istina stvarno da bude toliko bolna? Da li je moguće da živimo u iluziji?

Mislim da je film Matriks jedno od rijetkih filmskih djela koje se dobro «očešalo» o istinu, mada u samom shvatanju matriksa, kako on funkcioniše, kao i «kontrolnog sistema», - ima dosta konfuzije.

Oni koji su imalo dublje proučavali ezoteriku takođe su mogli da saznaju da postoji nešto što su naši preci pokušavali da nam kažu, jedna poruka koja navodi na to da nije sve onako kako mi mislimo da jeste, i mnogi od onih koji su tu poruku pokušavali da prenesu do nas danas, bili su u svoje vrijeme izloženi strahovitim patnjama (od strane kontrolnog sistema – «agenata matriksa») i živjeli su u stalnoj opasnosti. Oni koji su bili nešto glasniji kao npr. Bogumili, Katari (Albinežani) vrlo brzo su eksterminirani ili prekršteni (čitaj: re-programirani) od strane crkve, koja je sve donedavno bila jedan od glavnih nosilaca i čuvara matriksa. Dosta simbola istine preneseno je kroz bajke i mitove, mada jedan današnji programirani um teško može da ih raspozna. Čini se da su oni koji su radili preko «desnog krila» uspjeli da donesu poruku do ono malo ljudi koji tu poruku danas još uvijek mogu razumjeti. Kroz nekolicinu pravoslavnih grčkih i ruskih manastira proneseni su fragmenti istinske Gnostike i mada se oni danas nazivaju ezoteričnim učenjima pravoslavnog hrišćanstva, oni koji su imali priliku da se upoznaju i sa nekim aspektima Sufizma, koji inače ima iza sebe islamsku pozadinu, mogu da vide jednu zajedničku osnovu u oba ova učenja. U suštini, čini se da se radi o fragmentima jednog ezoteričnog učenja koje potiće još od Atlantide, a pozato je još i pod imenima "Tradicija" i "Doktrina".

Ja ću ovdje samo da navedem neke njegove elemente koji nam govore o tome kako bi matriks mogao da izgleda.

Ono što je Vuk činio u svoje vrijeme na području srpske kulture, prenoseći usmena predanja naroda u pisanu riječ, to su Gurdžijev, Uspenski i Moravijev (“sveto trojstvo ruske metafizike”) pokušali da učine na polju ezoteričnog učenja, sakupljanjem i objedinjavanjem njegovih fragmenata. Gurdžijev-ova metafizička škola bila je svojevremeno i bazirana na ovim učenjima, dok i danas imamo neke zapadne metafizičke škole kao npr. Quantum Future School, koje su ugradile fragmente pravoslavne ezoterike u svoja učenja.

Gurdžijev je uvijek tvrdio da je čovjek samo jedna mašina tj. njegova ličnost, personalitet ili ego, koji upravlja njegovim tjelom, nema nikakve veze sa njegovim istinskim bićem, tako da se njegova škola zasnivala na tome da se čovjek raznoraznim disciplinama “deprogramira”, “probudi”, tj. dosegne svoje “pravo ja”, odnosno, svoje istinsko, suštinsko biće i potencijale. Čovjeka – mašinu možemo na neki način smatrati - mrtvim. (Pustite mrtve – da sahrane mrtve, kako Isus reče)

Ista ta čovjekova Ličnost je i glavna smetnja prilikom prilaza jednom ezoteričnom učenju, jer čini se da čovjek ni ne može saznati istinu a da istovremeno sačuva svoju Ličnost, kao takvu, i realitet u kome je do tada živjeo. To Boris Moravjev objašnjava sposobnošću “samo – trankvilizacije.” Svako od nas ima jedan "filter" koji nam ne dozvoljava “input” informacija koje bi narušile iluziju u kojoj živimo, a time i integritet naše ličnosti.

To je analogno jednom kompjuterskom programu koji istovremeno ima u sebi i antivirusnu komponentu, koja ima zadatak da ga zaštiti od bilo kakvih spoljnih uticaja koji bi mogli dovesti u pitanje njegov integritet.

Da bi se čovjek upustio u izučavanje ezoteričnih učenja, prvo što mora da uradi, to je da onesposobi svoj “anti-virusni” program, a istovremeno i da modificira onaj kojim je do tada bio programiran.

Ezoterična učenja istočnog pravoslavlja daju indikacije o načinima “de-programiranja”, odnosno “buđenja” ljudskog bića i izlaska iz “matriksa”, kao i istinskoj pozadini svega ovoga.

Upravo je to bio i razlog zašto se ovo učenje maltene šapatom prenosilo, i to samo onima koji su bili spremni da ga čuju, upotrijebe ili prenesu dalje.

I dan danas oni koji govore istinu, često to moraju to skupo i da plate, a možemo samo zamisliti kako je tek nekada to bilo.

Ovdje ću samo ukratko da navedem samo neke od glavnih tajni koje ova učenja otkrivaju.

Ono što prominira iz ovih učenja je to - da mi, kao ljudska bića, nismo na kraju lanca ishrane. To je jedna od tački koja je za mnoge već dovoljna da naprave jedan zaokret od 180 stepeni, i ostave se ezoterike, do daljnjeg. (Kastaneda čak tvrdi da su ove činjenice svi ljudi svjesni, na jednom dubokom, podsvjesnom nivou, te kako se osjećaju bespomoćni i nesposobni da se uhvate u koštac s njom, čovjek upotrebljava sva sredstva koja su mu na raspolaganju da to znanje i ostane tamo gdje jeste). To je ujedno i istinski odgovor na pitanje: “ZAŠTO SE ČOVJEK BOJI ISTINE”.

U filmu the Matrix, Morpheus je pokazao u jednom momentu Neo-u bateriju i rekao mu – to smo mi, baterija. U prevodu - nečiji izvor energije ili - hrana.

Šta nam Kastaneda kaže u svojoj posljednjoj knjizi: Aktivna Strana Beskraja?

“Imamo grabljivca koji je došao iz dubine kosmosa i preuzeo vlast nad našim životima. Ljudska bića su njegovi zarobljenici.

Grabljivac je naš vladar i gospodar. On nas je učinio poslušnim i bespomoćnim. Ako želimo da se pobunimo on guši našu pobunu, ako želimo da se ponašamo nezavisno on zahteva da da to ne činimo.”

…”Sve vreme ti o tome govorim na indirektan način, nagoveštavajući ti da nas je nešto zarobilo. Mi smo zaista zatvorenici.”

“Oni su preuzeli vlast zato što se nama hrane i oni nas nemilosrdno pritiskaju zato što im služimo kao sredstvo za održavanje života.

Baš kao što mi gajimo kokoške u kokošinjcima, grabljivci gaje nas u ljudskim krletkama. Tako im je hrana uvek na raspolaganju.”

…“Ne, ne, ne” (Karlos odgovara) “To je apsurdno, don Huane. To što ti kažeš sasvim je monstrouzno. To jednostavno ne može da bude istina, ni za čarobnjake, ni za prosečnog čoveka, ni za koga”

“Zašto?” mirno upita don Huan. “Zašto? Zato što te to ljuti?” …Pa nisi još sve čuo. Sačekaj još malo, pa ćeš videti kako ćeš se osećati. Želim da se obratim tvom analitičkom umu. Razmisli za trenutak i reci mi kako bi objasnio protivrečnost između inteligencije čoveka-inženjera i gluposti njegovog sistema verovanja, ili gluposti njegovog kontradiktornog ponašanja. Šamani veruju da su nam grabljivci dali naš sistem verovanja, naše predstave o dobru I zlu, da su oni postavili naša društvena pravila. Oni su ti koji su stvorili naše nade i iščekivanja, snove o uspehu ili promašaju. Oni su nam dali lakomost, pohlepu i kukavičluk. Grabljivci su ti koji čine da budemo samozadovoljni, da se ponašamo šablonski i da budemo egomanijaci.”

“Ali kako oni to mogu da rade, don Huane?” (Karlos pita) “Da li nam oni to šapuću u uho dok spavamo?”

“Ne, ne rade oni tako. To je idiotski! Oni su daleko efikasniji i organizovaniji. Da bi nas držali u poslušnosti i poniznosti, krotke i slabe, grabljivci izvode čudesan manevar – izvanredan, naravno, s tačke gledišta stratega koji se bori, a jeziv za one koji zbog njega stradaju. Oni nam daju svoj um! Da li me čuješ? Grabljivci nam daju svoj um, koji postaje naš um. Um grabljivca je barokni, kontradiktoran, mrzovoljan, pun straha da svakog trenutka može biti otkriven.”

Upravo je to ono što su znali pojedinci iz redova pravoslavnog sveštenstva i Bogumili, i Katari, i sufiji i većina tzv. na smrt osuđenih “jeretika”.

Ezoterična učenja objašnjavaju kreaciju u smislu nivoa postojanja, slično solfeđu, odnosno muzičkoj ljestvici (tzv. Zakon Oktave). Sedam nivoa postojanja od kojih svaki obuhvata dijapazon frekvencija jednog od tonova (Do-Re-Mi-Fa-So-La-Si ili Do-Si-La-So-Fa-Mi-Re). Oblast vremena-prostora u kojoj neko živi u datoj tački vremena-prostora, u skladu je sa razvojnim stepenom njegove svijesti.

Možemo da zamislimo jednu zgradu sa sedam spratova. Na prvom spratu, žive minerali, kamenje… i oni imaju svoju odgovarajuću svijest (pročitaj “Zapisi iz kamena” od Ivankovića? i “Da li je i voda živo biće?”)

Drugi sprat, je svijet životinja i biljaka. Biljke imaju svoju odgovarajuću svijest i percepciju (pročitaj “Tajni život biljaka” – Christopher Bird), kao i životinje. (Na temu percepcije životinja pročitaj “Tertium Organum” – Uspenski)

Na trećem spratu žive ljudska bića, (i drugi…). Čovjekova percepcija je u vezi sa njegovim nivoom svjesnosti (iz ovoga ćemo vidjeti zašto nekima odgovara da smo što nesvjesniji). Naravno, i to na kom će spratu, odnosno, realitetu neko da živi, takođe zavisi od nivoa njegove svjesnosti. Mi možemo da percipiramo samo realitet sa našeg nivoa, kao i one ispod, ali ne i one iznad. Slično kao kad gledamo TV, mi podesimo aparat na jednu određenu frekvenciju, i vidimo i čujemo samo ono što se emituje na toj frekvenciji, mada istovremeno i desetine drugih stanica emituju svoje programe, samo na drugim frekvencijama.

Tri donja sprata, su spratovi materijalnog, odnosno tvrde materije, kao i svijesti. Na tim spratovima “postoji” i vrijeme, u onom obliku kako ga njegovi stanovnici percipiraju. Mi ga za svrhu održavanja iluzije percipiramo linearnim, uostalom tako je većina nas programirana.

Četvri sprat je “polu-fizičke” prirode, entiteti koji tamo obitavaju mogu da po volji zauzmu fizičku ili eteričnu formu svog tjela. Neki imaju i mogućnost da temporarno zauzmu formu ili oblik koji požele. Vrijeme ne postoji kao onakvo kakvim ga mi percipiramo, ono je selektivno. Entiteti sa četvrtog sprata mogu da odaberu određeni momenat u vremenu/prostoru i da ga dožive, nešto slično kao kad mi uzmemo jednu od ploča iz džuboksa i pustimo je da svira. U tom momentu u stanju smo da uživamo samo u jednoj melodiji, mada su i mnoge druge prisutne u džuboksu. Ili ako uzmemo kao primjer - projektor sa dijapozitivima. On u kaseti može da ima desetine dijapozitiva koji su nam na raspolaganju, dok mi momentalno možemo da gledamo/doživimo samo jedan, tj. onaj koji se trenutno projicira na platno.

Peti sprat, je tzv. “Tajm out” zona, odnosno “zona kontemplacije”.

Šesti sprat, je zona misaonih formi, entiteta koji su prošli kroz sve donje spratove i naučili sve potrebne lekcije, jer na kraju krajeva, sve ovo se može shvatiti kao jedna velika škola.

Sprat iznad ovoga je “Jedinstvo sa Jednim”, jedinstvo sa “Izvorom”, stvoriteljem ili kako već ko hoće to da nazove, jer u suštini naša odvojenost jednih od drugih i svega ostalog - je takođe samo jedna iluzija.

Ezoterično učenje istočnog pravoslavlja (Tradicija, Doktrina) otkriva i koji zakoni (“Generalni Zakon”, “Zakon Izuzetka”, “Zakon broja tri”, itd.itd.) vladaju na ovim “spratovima”, kao i tehnike koje čovjeku omogućavaju da izbjegne uticaje nekih od njih, a sve u svrhu prelaska na viši nivo postojanja, odnosno 4-ti “sprat”, a istovremeno i karmičku ulogu u svemu ovome, tj. istinska “pravila igre”.

Sada ćemo da zamislimo da u ovoj zgradi postoji i jedan “lift”, koji s “vremena na vrijeme” (svakih 300 000g.) prebacuju entitete sa donjih spratova na gornje, a neke i sa gornjih na donje. Da bi jedno stvorenje bilo u stanju da primjeti kada je “lift” stigao i u kom pravcu ide, on mora da ima razvijenu svijest tako da je ona u korespondenciji kako s liftom tako i pravcom u kome on ide.

Ovdje se sada javlja jedan problem. Kako se oni sa drugog “sprata” hrane onima sa svog “sprata” i ispod njega, kako se mi sa trećeg sparata (većinom) hranimo stvorenjima sa “drugog” sprata, tako se i oni sa 4-tog “sprata,” iznad našega – hrane sa našeg “sprata”.

ENERGIJA je glavna “valuta” ovog univerzuma!

Od sada ću umjesto “sprata” koristi termin – “denzitet” (D), koji je trenutno u upotrebi od strane mnogih pojedinaca u svijetu, koji se bave ovom tematikom (density = gustina). Denzitet ne treba mješati sa dimenzijama. Svaki denzitet može da sadrži bezbroj dimenzija.

Kao i sve ostalo, tako i sama svijest ima polaritete. Svako živo stvorenje, kao i njegova duša, može da ima jedan od dva polariteta, koje nećemo nazivati pozitivnim i negativnim, da bi izbjegli zabunu, nego tendencijom ili - “Orijentacijom Prema Sebi” (“OPS”) i “Orijentacijom Prema Drugima” (“OPD”). Prva vrsta, sve što u životu čini, čini samo za svoje lično dobro. Oni i kad pomažu drugome, čine to iz razloga da bi nešto dobili zauzvrat, odnosno, da bi onoga kome pomažu na neki način “zadužili”, tj. - kontrolisali. (Neki pomažu i iz razloga skupljanja bodova kod entiteta za kojeg im je rečeno da sjedi negdje gore i sudi, a oni povjerovali.)

Prva tri denziteta su po samoj svojoj prirodi tzv. “OPS denziteti”i tako ih i naseljavaju bića koja su po svojoj prirodi “OPS stvorenja”. Ljudska bića koja žive u trećem denzitetu su takođe - “OPS prirode”, i izuzev veoma malog broja primjera, ne mogu da ostvare stanje svijesti OPD entiteta,

(ukoliko bi to nekima i pošlo za rukom, oni bi vjerovatno automatski prešli na idući “sprat”, i nestali bi iz vidokruga ostalih??? – što se u metafizičkom rječniku naziva – ascenzija, vaskrsenje ili uskrsnuće). Čini se da i entiteti koji ostvare krajnji stupanj OPS polariteta, takođe mogu da dožive “iluminaciju” (prosvetljenje), kao i ascenziju prema 4-tom denzitetu. Ovdje govorim o promjeni “spratova” bez pomoći “lifta”, koji (čini se) prolazi svakih 300 000 godina pored našeg sprata. Taj period prema našoj percepciji vremena može da se čini veoma dugim, međutim za entitete sa 4-tog sprata, odnosno njihovu percepciju “vremena”, to bi moglo da bude analogno našoj percepciji dužine perioda od recimo 100 godina.

Međutim, na ovom nivou svijesti tj. egzistencije, čovjek ima šansu da postane i “OPD kandidat”. To znaći da prelaskom na jedan viši egzistencijalni nivo, (mahom uz pomoć “lifta”), tamo se odluči za opciju da nastavi svoj dalji rast i razvoj kroz interakciju i istinsku pomoć drugim stvorenjima koja imaju intenciju da prošire svoju svijest kao i da se dalje duhovno razviju, a da pritom te novostečene moći i znanja neće zloupotrebiti za manipulaciju i kontrolu drugih bića.

Četvrti denzitet je realitet u kome obitavaju i OPS i OPD entiteti. OPS entiteti kao i njihov realitet mogu se održavati jedino od energije specifičnih frekvencija, koju crpe iz 3-ćeg denziteta, odnosno nas. (“Ljudi su hrana za “mjesec” – govorio je Gurdžijev; u nedostatku boljeg izraza za 4-ti denzitet). Čovjek kad je u stanju straha, neizvjesnosti i brige a pogotovo kad je njegov lični život ili život njegovih bližnjih u neposrednoj opasnosti, proizvodi obilne količine energije određenih frekvencija kojima se entiteti iz 4D hrane. Nije slučajno što je sistem na ovoj planeti oduvijek bio tako organizovan da normalno ljudsko biće neprestano živi u manjem ili većem strahu i neizvjesnosti. I što je najtragičnije, - mahom u strahu od - drugih ljudi. (“Bojim se ljudi”, - kaže Ivan u filmu “Podzemlje”)

Istočno pravoslavno ezoterično učenje otkriva nam još jednu veliku tajnu. Ljudska bića se istinski mogu da podijele samo na dvije grupe; na ljude sa INDIVIDUALNOM dušom i na one sa - GRUPNOM dušom. Ljude sa individualnom dušom su nazvali – “ADAMIČNIM” ljudima, dok one sa grupnom dušom – “preadamičnim,” ili - ANTROPOIDIMA.

Šta se u stvari dogodilo? Prije nekih 300 000 godina, mi smo, što iz radoznalosti, što uz «asistenciju» određenih 4D OPS entiteta “uhvatili lift - prema dole”; tada smo živjeli na “međuspratu” između 3D i 4D, i obreli se na planeti Zemlji, u njenom 3-ćem denzitetu, koju je već naseljavao “preadamički čovjek.” Biblijska priča o “jabuci”, “zmiji” i Adamovom padu u “božju” nemilost, je samo jedna alegorija na ovaj događaj. Tu smo nadalje određenim tehnikama genetičke manipulacije “skraćeni” od strane tih OPS 4D entiteta, koji su inače u svojoj suštini jedna reptoidna rasa, (u mitovima najčešće pominjani kao “zmajevi”) sa 12 na 2 lanca DNA, sa 135 parova hromozoma na 23, što je dovelo do toga da trenutno nismo u stanju da koristimo više od nekih 6% svog moždanog potencijala, i što je učinilo da izgubimo vezu sa višim aspektima svog bića (koji obitavaju u višim denzitetima). Dalje, izgubili smo mnoga svojstva koja smo prije imali, a dobili i mnogo novih koje do tada nismo imali. To se ostvarivalo što kroz prirodno ukrštavanje sa preadamičkim ljudima, što genetičkom manipulacijom 4D OPS entiteta, što kontrolom naše svijesti.

Kako sam već prije naglasio, ova reptoidna rasa ima mogućnost da manipuliše "našim vremenom", po svojoj volji i da nas drži u nekoj vrsti vremenske petlje. Za njih nije nikakav problem da se kreću u vremenu-prostoru naprijed - nazad i udese stvari kako im najbolje odgovaraju u sadašnjem momentu. Uz malo svjetlosnih efekata i dima (light show) izdiktirali su Mojsiju “od boga dat’ pravilnik ponašanja”, kao i kasnije, Muhamedu, jednu drugu “svetu knjigu” i tako su uspjeli da osnuju “mentalni zatvor” za ljudsku svijest odnosno - biće, razdvoje čovječanstvo na dvije glavne grupe, - i postave pozornicu za sve one sukobe što će kasnije usljediti, a i dan danas traju.

Preadamički ljudi, koje možemo zvati i “organski portali”, znači oni bez individualne duše, bili su dio jednog prirodnog procesa tranzicije svijesti sa 2-gog denziteta, na treći, te da je sve ostalo kao prije oni bi kasnije dobili svoju šansu da individualizuju svoju dušu i u miru nastave svoj progres prema višim denzitetima. Oni se napajaju energijom iz duhovnog bazena 2-gog denziteta.

Međutim, sada se dešava da oni postaju glavni elemenat preko koga 4D entiteti održavaju svoj uspostavljeni “matriks” u “našem” 3-ćem denzitetu, a isto tako i neka vrsta provodnika koji omogućava “isporuku” energije adamičkih ljudskih stvorenja “na trpezu” 4D OPS stvorenja. Nešto kao “slamka”, kroz koju OPS entiteti “sisaju” energiju adamičnog čovjeka, ili kao neka antena preko koje oni odašilju ovu energiju, kada su u interakciji sa adamičkim ljudskim stvorenjima.

4D OPS entiteti mogu u svakom momentu da “uključe” antropoida da odradi određeni zadatak u njihovo ime. Antropoid obično misli da samo ispunjava “božju naredbu”, - ili ništa ni ne misli.

Odnos snaga adamičkih stvorenja i antropoida je na ovoj planeti trenutno 50% - 50%. Problem je da se razlika između ova dva stvorenja ne može veoma lako primjetiti, te se uopšte ne treba ni upuštati u prosuđivanje ko bi moga da bude ovaj ili onaj, jer i adamički čovjek, koji ima individualnu dušu, po svom ponašanju skoro da se uopšte ne razlikuje od organskog portala, tj. antropoida. Svaka "programirana" osoba sa individualnom dušom danas ima elemente u svom ponašanju, koji su nekada bili karakteristični samo za organske portale. Kako “organski portal” nema individualnu dušu, on tako nema ni griže savjesti. Međutim, on će veoma dobro “odglumiti” grižu savjesti odnosno “žaljenje” u vezi nekog svog akta, ukoliko je njegova pozicija došla u pitanje ili gubitak kontrole. Kroz ovu dugogodišnju interakciju sa adamičkim stvorenjima, organski portali su razvili nevjerovatan nivo oponašanja adamičnih ljudi.

Oni koji vode “show program” na ovoj planeti su, u stvari, mahom “organski portali”. Pošto pate od želje za vlašću i pozicijom u društvu, naći ćemo ih svuda gdje je hijerarhija u pitanju. U vrhu politike, armije, policije, suda, crkve, medija, obrazovnih institucija, obavještajnih službi itd. itd. Oni su agenti, čuvari matriksa.

Iako organski portali mogu biti sve, od najprominentnijih naučnika, pa do “new age” guru-a, s obzirom da im fali duhovna komponenta, oni za razliku od adamičnih ljudi nemaju niti duha, niti kreativnosti. Oni mogu - samo da oponašaju. Oni vole da se pridržavaju sistema i protokola koje je neko prije njih zacrtao.

Ljudska stvorenja s dušom, uvučena su u ovu “igru” do te mjere da je sam opstanak njihove individualne duše došao u pitanje. Programiran adamični čovjek je opsednut materijalnim slično kao i organski portal, a tendencija ka materijalnom vodi – prema materijalnom … materiji…, odnosno onom “liftu” koji vode na dole.

Mislim da sada ulazimo u jednu finalnu fazu koja se slobodno može da nazove “Bitkom za Dušu”, onu našu vlastitu dušu koju smo oduvijek imali, ali je nismo bili svjesni. (Ovdje, naravno govorim o adamičkom djelu populacije). S obzirom da je period dolaska “lifta” neposredno pred nama, nama jedino ostaje – da se što prije probudimo.

Ljudi počinju da se bude, sve više i više, da postavljaju pitanja mnogo više nego su to do sada činili, da dovode u pitanje mnoge stvari koje su do sada bile “svetinje”. Mnogi prestaju da budu sljedbenici ove ili one dogme o počinju da razmišljaju svojom glavom. To nije slučajno.

Vrijeme je došlo da ovaj naš skriveni alat počnemo koristiti za odvajanje istine od laži, odnosno žita iz kukolja. To je individualna odgovornost svakog živog bića.

Prvi korak u ovome je prestanak interakcije sa svim onima koji nam “izvlače” energiju. Njih prepoznajemo po tome što nas često pokušavaju uvlačiti u svoje igre i intrige, i jednostavno, što se nakon nekog vremena provedenog u njihovom društvu – osjećamo iscrpljenim.

Organskom portalu se ne može pomoći, kao ni ostalima koji su duboko “zabrazdili” u svojoj OPS opciji.

Ukoliko je neko svu svoju istinu našao u Bibliji ili Kuranu, i ako samo kao papagaj ponavlja ono što je tamo pročitao – njemu nikako ne treba naturati neku drugu opciju, nego ga treba pustiti da se brčka u tom svom realitetu koliko god hoće. Prvo, ako bi i uspjeli da prevaziđemo njegov mehanizam “samo-trankvilizacije”, tj. sve one njegove filtere koji mu služe za očuvanje ličnosti i realiteta u kome živi, to bi bilo jedno nasilno prekrajanje njegove realnosti, kao i kršenje njegove slobodne volje. Zlatno je pravilo: “Pusti svaku dušu da hoda svojim putem”.

(Organske portale možemo prepoznati često po tome što se oni ovoga pravila nikada ne pridržavaju. Oni po svaku cijenu pokušavaju da nametnu svoje stavove i “istine” drugima. Za njih jedna zdrava razmjena mišljenja ne postoji, nego samo ubjeđivanje. Ukoliko ostanu bez argumenata, onda obično pokušavaju da diskredituju sagovornika a ne libe se ni da ga fizički napadnu, ukoliko procjene da su jači).

Treća, od bitnih stvari, koje koje možemo saznati iz Tradicije ili Doktrine je da adamični čovjek prolazi kroz proces inkarnacije. Mi smo svi besmrtna bića. Nema nikoga gore ko sudi.

Ideja raja i pakla, jednog svemoćnog entiteta koji gleda odozgo i očekuje da mu se sa strahopoštovanjem svakodnevno molimo, je samo jedan od dodatnih načina kako čovjeka držati pod kontrolom i kako mu odvratiti pažnju od vlastitih potencijala.

Bitka za kontrolu ljudskog uma traje još od vremena stare Atlantide.

Monoteizam je donedavno bio najvažniji način kontrole ljudskog bića. Činjenica jeste da je bio jedan čovjek koji je dostigao viši nivo svijesti, da je učio i druge kako to da ostvare, međutim kasnije je njegovo učenje iskrivljeno toliko, da se ono pretvorilo u svoju suprotnost.

Tako su Biblija, Kuran, Talmud itd. napravljeni po starom oprobanom receptu distorzije istine. Kada se u najbolje jelo stavi samo jedna kap otrova, to može da bude dovoljno da ubije čovjeka. Čovjekova duša ima osobinu da prepozna istinu, međutim, razum ima tendenciju da proguta sve skupa u paketu, uključujući i ambalažu.

Sa “…bože koji jesi na nebesi” stvoren je pojam “Boga” koji je negdje gore, kome se treba svakodnevno klanjati, voljeti ga i istovremeno ga se bojati (što naravno nije moguće jer ljubav i strah ne mogu da djele isto mjesto). Većina tzv. “pagana” smatrala je Bogom - Sve Što Jeste. Stoga, kontrolorima matriksa ova ideja se nije nimalo sviđala, tj. da jedno božansko biće prožima nas sviju, jer to bi naravno značilo da ne može biti opravdanja za nasilje jednog dijela božjeg bića nad drugim djelom božjeg bića. A ljudsko biće, s druge strane, oslobađa svoju emocijalnu energiju (hranu) u najvećem stepenu u momentu kada je uvučeno u neki konflikt.

Stoga, valjalo je boga izmjestiti napolje, tako da se mi međusobno možemo tući dok je svijeta i vijeka. Popovi, hodže, gurui, velikom većinom antropoidi, postaju majstori neuro -lingvističkog programiranja ljudskog bića. Stvara se imidž pastira i ovce. Vođe i sljedbenika. Vladara i podanika. Svaka “crna ovca” se brzo obeshrabruje i farba u bjelo, ukoliko preživi svoj nestašluk. Sve stare knjige i zapisi se uništavaju. Pravi se nova “istorija”. Iako osoba koju su nazvali Isusom nikada nije opravdala bilo kakav oblik nasilja, oni u njegovo ime utjeruju religiju - u krvi do koljena. Počinje kontrola čovjeka na bazi STRAHA. O nekom “duhovnom razvoju” - nema ni govora, ovdje se radi o kontroli stada OVACA, koja i dan danas traje.

Programi po imenu “Microsoft Islam”, “Ms Pravoslavlje”, “Ms Katoličanstvo”, “Ms Ko Zna Kakva Još Ne Sekta” počinju da se "daunloduju" u ljudsku populaciju i kontrolišu svijest čovjeka. Formira se zatvor za ljudsku svijest kojoj se istovremeno daje iluzija slobode.

Kasnije se počinje sa korištenjem frekvencija (većinom ELF talasi), subliminalne audio i vizuelne poruke upletene u ton i sliku medija, odnedavno i “cell – tornjeva” za mobilnu telefoniju, trovanje populacije lakim metalima i raznoraznim kemikalijama, u malim dozama - kroz dugi vremenski period, implanti itd. Tako nam organski portali proturaju i fluor u zubnim pastama (pored već toksičnog aluminijum oksida) i u vodi za piće, kao kobajagi “dobar za zdravlje zuba” (koristio ga nacistički doktor Mengele, “Anđeo Smrti”, u vodi za piće, za kontrolu svijesti zatvorenika u koncentracionim logorima); masa kemikalija se stavlja u sklopu raznoraznih aditiva u hranu; aspartame (vještački šećer – neurotoksin skinut sa američke liste bojnih otrova 68.g.; natrijum glutamat (MSG – monosodium glutamate) neurotoksin, kao dodatak jelima (Vegeta itd.) itd. itd. Sve u cilju zatvaranja svjesti adamičkog ljudskog bića i sprečavanja njegovog kontakta sa višim aspektima svijesti.

Glavni preduslov za kontrolu svijesti čovjeka je kontrola informacija.

Sakrivaju se pronalasci koji obezbjeđuju besplatnu energiju, ljekovi koji istinski liječe rak i ostale bolesti, načini za efikasnu proizvodnju hrane bez herbicida, pesticida i ostalih kemikalija, uvodi se genetički modificirana hrana koja kroz izvjestan period mijenja genom ljudskog bića itd. itd. itd.

(O raznim metodama kontrole svjesti čovjeka može se napisati nekoliko knjiga.)

Film koji je do sada najbolje predstavio matriks, po meni, je film “Podzemlje”, Emira Kusturice, mada se bolje rečeno ovdje radi o - matriksu u matriksu.

Grupa ljudi godinama živi u podrumu misleći da napolju cijelo vrijeme bjesni rat i to sve na osnovu informacija koje im Marko (4D-STS) servira preko «radija» (MEDIJA). Oni u podrumu imaju svoj realitet u kome se koliko toliko osjećaju sigurno i nikome ne pada na pamet da izađe napolje. Cijelo vrijeme rade, proizvode u ovom slučaju oružje, čijom prodajom Marko obezbjeđuje sebi ugodan život, i naravno ne pada mu na pamet da oni iz podruma saznaju istinu, nego ih cijelo vrijeme drži u neznanju. Marko vani STVARA NOVU ISTORIJU lažući o svojoj ulozi kao i o ulozi druga Crnog u ratu. Popovi i hodže takođe rade punom parom na učvršćivanju programa podrumske populacije.

U podrumu se nekim slučajem zadesio i majmun, i najtragičnije je to što je on bio jedino živo biće dole, koje se cijelo vrijeme prirodno ponašalo, odnosno – nije bilo programirano. Da majmunu na kraju nije dozlogrdilo i da nije granatom iz tenkovskog topa zatresao podrumski realitet, malo ko bi iz njega ikada izašao i vidjeo da napolju nije baš onako kako je do tada zamišljao, dok je bio u podrumu.

Da je majmun u nekom trenutku otključao i otvorio podrumska vrata, najverovatnije bi neko brzo pritrčao, vrata ponovo zaključao i usput pretukao majmuna, zato što ih je ovaj izložio opasnosti vanjskog realiteta. Znači jedini način da se ljudi istjeraju iz podruma je u stvari bio da se podrumski realitet toliko zatrese, da se oni koji su unutra toliko isprepadaju da im se na kraju ideja da izađu napolje čini mnogo bolja od one, da ostanu unutra. Međutim, interesantno je i to da je većina ljudi ostala i dalje u podrumu čak i nakon što je majmun (priroda) probio uz pomoć topa (talasa) izlaz koji vodi napolje.

Mnogi tvrde da nisu razumjeli ovaj film, a nikako da im padne na pamet da je osnovni razlog za to što su ga gledali – iz podruma.

Čini se da dolaze vremena kad će se ovaj naš «podrum» toliko da se zatrese da nećemo imati puno izbora, osim da biramo između izlaska napolje ili da ostanemo do daljnjeg zarobljeni unutar njega. Svaki veći potres ima i određene znakove koji mu prethode, oni se mogu zapaziti samo ukoliko čovjek pažljivo posmatra.

Zar nam nije i Platon nešto slično rekao u svojoj paraboli o PEĆINI!?!

“Zamisli neke ljude koji žive u nekoj podzemnoj pećini. Sjede leđima okrenuti i vezane su im i ruke i noge, tako da mogu gledati samo u zid pećine. Iza njih je jedan visoki zid, a iza tog zida opet neke spodobe nalik na ljude koje iznad ivice zida podižu neke figure. Pošto iza tih ljudi gori vatra, te figure bacaju lelujave sjenke na zid pećine. Jedino što stanovnici pećine mogu da vide jeste to “pozorište sjenki”. Oni su u tom položaju od kako su se rodili i naravno vjeruju da su te sjenke jedino što postoji.

Zamisli sada da da jedan od stanovnika pećine uspije da se otrgne iz zarobljeništva. Sve počinje time da se on zapita odakle potiču te sjenke na zidu pećine. Na kraju krajeva uspije da se izbori za slobodu. I šta misliš šta će se dogoditi kad se okrene prema figurama koje neko drži iznad zida? Za početak će ga naravno zasljepiti jako svjetlo. Zasljepiće ga i to što vidi oštra obrise figura – s obzirom da je do tada vidjeo samo sjenke tih figura. Ako bi uspjeo da pređe zid i počeo da se vere pored vatri i izašao u prirodu van pećine, još više bi bio zasljepljen. Ali pošto bi protrljao oči, pogodilo bi ga koliko je sve lijepo. Po prvi put bi vidjeo boje i oštre obrise. Vidjeo bi stvarne životinje i cvjeće, a ne sjenke u pećini koje su samo njihove loše kopije. Ali on se i tada pita otkuda potiču sve te životinje i svi ti cvjetovi. Onda ugleda sunce na nebu i shvatio da sunce daje život svom cvjeću i svim životinjama u prirodi kao što je i vatra u pećini činila da je mogao vidjeti sjenke.

Taj bi srećni čovjek iz pećine mogao da istrči u prirodu i raduje se svojoj novostečenoj slobodi. Ali on misli na one koji su ostali dole u pećini. Zato se vraća. Čim se vrati, pokuša da ubjedi druge stanovnike pećine da su sjenke na zidovima pećine samo neke lelujave kopije stvarnih stvari. Ali niko mu ne vjeruje. Oni mu pokazuju zid pećine i kažu da je ono što oni na njemu vide sve što postoji.

Na kraju ga ubiju.”

MATRIKS JE ZATVOR ZA ČOVJEKOVU SVIJEST

(a samim tim i za njegovo tijelo)

U knjizi “In Search for the Miraculous”, Uspenski nam kaže:



"Postoji jedna stara ruska priča koja govori o jednom veoma bogatom čarobnjaku koji je imao mnogo ovaca. Istovremeno ovaj čarobnjak je bio i jedno veoma škrto «stvorenje» (ne mora biti da se radilo o ljudskom biću prim.prev.) Tako nije htio da plati drugima da mu čuvaju stado niti je htio da investira pare u ogradu kojom bi ogradio pašnjake gdje su pasle njegove ovce. Stalno se dešavalo da neka ovca odluta u šumu, upadne u neku jarugu itd. međutim najgore je bilo to što su ovce počele da bježe jer su shvatile da čarobnjaka jedino zanima njihovo meso, koža i vuna, a to im se naravno ni malo nije sviđalo.

Na kraju, čarobnjak se dosjetio. On je hipnotisao svoje ovce a onda ih ubjedio da su one besmrtne i kako uopšte neće osjetiti kad im on bude gulio kožu, čak naprotiv, za njih će to biti jedno veoma prijatno iskustvo; ubjedio ih je i u to kako je on u stvari jedno veoma dobro “stvorenje” i da ih toliko voli da bi sve za njih učinio; i na kraju im je čak obećao i to da ukoliko im se nešto i desi – to se nikako neće dogoditi kad one misle da hoće i sigurno ne na onaj način na koji one misle da će se desiti, te je stoga najbolje, da one uopšte ni ne razmišljaju o tome. I ne samo to, čarobnjak je ubjedio ovce da one, u stvari, ni nisu ovce; tako je nekima od njih sugerisao da su lavovi, drugima da su orlovi, trećima da su ljudska bića a nekima, i da su čarobnjaci (može i – popovi, prim.prev.)

Nakon ovoga, sve njegove brige da će mu ovce pobjeći, jednostavno su nestale. One nikada više nisu bježale, jednostavno su mirno čekale trenutak - kad dođe njihov red da im čarobnjak odere kožu."

U knjizi: Gnostika - Ezoterična Tradicija Istočnog Pravoslavlja, Boris Moravjev kaže:

“…Da li čovjek umire u krevetu ili na palubi nekog interplanetarnog broda, njegovo stanje se suštinski nimalo ne mijenja.

Sreća? Pa učili su nas da naša sreća traje onoliko dugo koliko traje i naša iluzija…a šta je to iluzija? Niko ne zna. A istovremeno se utapamo u njoj. Kad bi samo znali šta je to iluzija, onda bi znali šta je i njena suprotnost: Šta je - Istina.

Ta Istina bi nas onda mogla osloboditi iz ropstva.”

O kakvoj vrsti ropstva razgovaramo? Pa mi mislimo da smo mi manje više slobodni.

Najbolji zatvor je onaj čiji zatvorenici ne vide ogradu, te tako većina njih ni ne zna da je u njemu, jer kad bi znali – možda bi im palo na pamet da bježe. Ovako – i vuk sit i OVCE na broju.

Tako nam pravoslavna ezoterika poručuje da je prvi korak u pristupu definisanja ograde zatvora i prilaza samom Putu koji vodi napolje iz njega taj, da čovjek prestane da – LAŽE, kako sebe, tako i druge. Međutim, istovremeno priznaje da je to veoma teško, jer je cijeli (ovaj) svijet (realitet) zasnovan na laži, te s obzirom da smo toj laži izloženi cijelo vrijeme, mi ne znamo istinu, te je tako ne možemo ni govoriti, odnosno, šta god kažemo, velika je vjerovatnoća da će to da bude samo još jedna – laž.

Da bih ovo objasnio poslužiću se jednom analogijom.

Na jednom predavanju na temu hipnoze predavač je hipnotisao jednu osobu iz publike i onda joj dao tzv. posthipnotičku sugestiju da ustane i kukurikne kad god se on uhvati za uho. Naravno, kad ju je povratio iz hipnoze ta osoba se vratila nazad u publiku ne sječajući se ničega, predavanje se tako nastavilo, predavač se onda uhvatio za uho - a onaj iz publike ustao i kukuriknuo. Tako se to ponovilo nekoliko puta. Onda su pitali osobu iz publike koja kukuriče, zašto to radi. Ona je nakon kraćeg razmišljanja odgovorila - kako joj se učinilo da je atmosfera na predavanju bila nekako loša, pa je htjela da je malo popravi tim svojim gestom.

Ljudska svijest ima tendenciju da interpretira odnosno racionalizuje svaki događaj i situaciju na osnovu do tada joj poznatih elemenata. Ona istovremeno ne dozvoljava mogućnost da samoj sebi prizna - da su njene akcije rezultat kondicioniranja, odnosno programiranja.

(To je onaj anti – virusni program kojim je “čarobnjak” zaštitio svoj orginalni program kojim je programirao tj. “hipnotisao” ovce)

Kad mislimo da mislimo "svojom glavom" - mi većinom, u stvari, - samo racionalizujemo na osnovu spolja nam zadatih elemenata.

Mi u stvari – cijelo vrijeme mahom “kukuričemo” a da toga nismo ni svjesni.

Da bi čovjek prepoznao iluziju on mora krenuti od pretpostavke da je u ovom momentu programiran. U Tradiciji se taj prvi korak naziva – "prelaskom Prvog Praga". On se sastoji od toga da onaj koji krene prema tom «Putu» mora prvo da doživi unutrašnje "bankrotstvo" svoje ličnosti, odnosno totalni moralni kolaps, iza kojeg ostaje "ogoljen do kostiju".

Prije neke tri godine kad sam se malo više bavio tematikom kontrole čovjekove svijesti, imao sam priliku da razgovaram sa Markom Philips-om i Cathy O' Brien, autorima knjige - «Trance Formation in America». Mark je bio agent CIA-e koji se bavio programiranjem ljudi, onda mu je navodno nešto «kliknulo», te je promjenio stranu. Usput je spasio i Cathy, koja je bila programirana da seksualno opslužuje visoke američke funkcionere kao npr. Klintona, Buša itd. Uspio je da ju koliko toliko deprogramira, međutim, ne i njenu kćerku koju su programirali tako da ukoliko počne ičega da se sjeća, istovremeno počne da se guši. (pedofilija i satanizam su u stalnoj vezi sa «agentima matriksa», o tome možda nekom drugom prilikom).

Na pitanje – da li programirana osoba može da zna da je njen um programiran, Mark je odgovorio – "kada bi mogla, onda se tu ne bi moglo razgovarati o programiranju svijesti ili uma te osobe, nego možda ruku...nogu...ili nečega drugog".

U ovom slučaju radilo se naravno o programiranju čovjeka od strane «čovjeka»? za striktno određene svrhe, a ne «čarobnjaka», međutim, «princip je isti – sve ostalo su – nijanse».

Još ću da dodam da je Cathy tvrdila kako se jednom prilikom George Bush Sr pretvorio pred njom u reptilsko stvorenje, nešto slično kao kad se drakula pretvorio u reptila, (interesantno – zašto drakula da se preobražava u – reptilsko stvorenje!?), u filmu Dracula Brama Stoke-a, i kako joj je rekao, između ostalog, da smo mi pod njihovom kontrolom hiljadama godina.

Danas kada čini se ulazimo u posljednji «krug», mnogima od nas neki unutrašnji glas govori kako je došao čas za buđenje. Mnogi tvrde da smo došli ovamo i u ovo vrijeme sa određenom svrhom i potpuno se slažem sa tim. Međutim, većina onih koji taj glas «čuju» počnu da ga «racionalizuju» i prvo za šta se žešće uhvate, to je Sveto Pismo, ako su prethodno programirani programom «Ms Hrišćanstvo», naravno oni programirani sa «Ms Islamom» hvataju se Kurana, dok oni "nesvrstani" imaju tendenciju prema jednom novom programu napravljenom upravo po njihovoj mjeri, koji se zove - «Ms New Age».

Čovjekova svijest može Sve da Racionalizuje, baš – Sve, nažalost, ne može sve i da Razumije.

Činjenica jeste da je jedan od prvih koraka prema prepoznavanju «zatvora», proučavanje i tih njegovih elemenata. Oni koji su «čuli poziv» spontano teže ka analizi «svetih knjiga», međutim toj analizi se treba pristupiti - iz «ptičje perspektive,» a ne da se tu ostane zarobljen i brčka se u njima u nedogled, te tako padne u zamku.

Uostalom, u ovim vremenima možda je bolje slijediti svoj instikt, jer je on jedino prirodno i istinsko sa čim trenutno raspolažemo.

Veoma je bitno razumjeti i principe kontrole ljudske svijesti, jer je to jedini način da bi se ljudsko biće i oslobodilo od nje.

To da li će jedno (adamičko) ljudsko stvorenje danas koristiti svoj um ili još bolje rečeno – odreći ga se, s ciljem da bi nekoga što vjernije slijedilo, nekome ugađalo, nekome se klanjalo itd., to je njegova individualna odluka, odnosno – izbor, i za taj svoj izbor moraće da snosi i konsekvence.

Završiću ovaj dio teksta sa ovim navodom iz knjige «Buđenje», Antony de Melo-a:

«Našao neko orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao sa njima.

Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.

Prošle su godine i orao je ostarjeo.

Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.

Stari orao zapanjeno je gledao uvis. «Šta je to?» pitao je.

«To je orao, kralj ptica», rekla mu je jedna kokoš. «On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji.»

I tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.»



(Pojam “lift”, koji sam nekoliko puta pomenuo, označava ono što neki metafizičari danas nazivaju “Fotonskim pojasem”, “Galaktičkim Supertalasom”, “ Frequency Realm Border-om” ili jednostavno vibracionim talasom koji “zapljuskuje” ovaj naš region vremena-prostora jednom u 300 000 godina, sa mogućom tendencijom da svaku muzičku notu i one na njoj povisi za jedan ton više!?! Na to možemo gledati i na kao jednu vrstu prirodnog sistema ravnoteže u “Svemu Što Jeste”).

metafizicki sajt

ponedjeljak, 27.10.2008.

RA

U istini nema ispravnog i pogrešnog. Nema polariteta za sve što će biti pomireno u nekoj tački vašeg plesa kroz celinu tela/uma/duha kojim se u ovo vreme zabavljate, izobličavajući na različite načine.

To izobličavanje ni u kom slučaju nije neophodno. Njega je izabrao svako od vas kao alternativu razumevanju celokupnog jedinstva misli koje povezuje sve stvari.

Vi ste svaka stvar, svako biće, svaka emocija, svaki događaj, svaka situacija.

Vi ste jedinstvo.

Vi ste ljubav/svetlo, svetlo/ljubav.

Vi jeste.

To je zakon Jednog.



Razmislite, ako želite, o tome da je Univerzum beskonačan.

Za to možete pronaći dokaze ili ne, ali možemo vas uveriti da nema granica vama samima, vašem razumevanju, onome što volite da zovete putem, potragom ili vašom percepcijom kreacije.




Definicije Socijalno-memorijski kompleks:

Celina u kojoj se individualna svest entiteta potpuno stapa sa svešću grupe/celine. Grupna duša.



Celina uma/tela/duha:

Pojedinačni entitet sa slobodnom voljom od trećeg denziteta, na kome celina uma/tela biva prožeta duhom.



Denziteti:

Nivoi svesnosti unutar jedne oktave postojaja.

Prvi denzitet – svesnost

Drugi denzitet – rast

Treći denzitet – samo-svest

Četvrti denzitet – Ljubav ili razumevanje

Peti denzitet – Svetlo ili mudrost

Šesti denzitet – Svetlo/ljubav ljubav/svetlo ili jedinstvo. Često se opisuje kao empatična mudrost.

Sedmi denzitet – Denzitet prolaska, stapanje sa Jednim.

Ra: Iz perspektive, kakvu može imati entitet koji je izdvojen iz kontinuuma vremena/prostora, može se videti da u ciklusu dovršenja postoji samo sadašnjost. Mi sami tragamo za tim razumevanjem. Na sedmom nivou bi trebalo, ako je naš skroman napor dovoljan, da postanemo jedno sa svime, bez memorije, bez identiteta, bez prošlosti i budućnosti, jednostavno egzistirajući u svemu.



Osmi denzitet – Završna nota „koja se za sve sa naše oktave gubi u misteriji kroz koju ne prodiremo“.

„Ispitivač: Da li to znači da ćete na 8. denzitetu imati svest o svemu što jeste?

Ra: Ja sam Ra. To je delimično tačno. Prema našem shvatanju to neće biti naša svest, već svest Kreatora.“



Žetva:

Proces tokom koga entitet, planetarna sfera ili socijalno-memorijski kompleks „diplomira“ i prelazi sa jednog nivoa svesnosti (denziteta) na drugi. Odvija se u precizno određenim ciklusima.




Distorzija:

Svako odstupanje od Zakona Jednog. Reč distorzija u tekstu ne mora uvek imati negativno značenje. Prve tri distorzije Zakona Jednog su Slobodna volja, Ljubav i Svetlo.





Katalizator:

Stimulans za rast, nešto što predstavlja izazov i mogućnost da se nauče lekcije.

Ko je Ra? Mi smo oni koji pripadaju Zakonu Jednog. U našoj vibraciji polariteti su harmonizovani; paradoski imaju rešenje. Mi smo Jedno. To je priroda naše svrhe.


***
Mi ne možemo reći šta leži iza poništenja ujedinjenog sopstva u Svemu što jeste, jer i dalje težimo da postanemo sve što jeste, a i dalje smo Ra. Naša staza se nastavlja.
***
Ispitivač: Kada govorim sa vama kao sa Ra, da li se obraćam individualizovanom entitet ili socijalno-memorijskom kompleksu?
Ra: Govorite sa Ra. Nema podvojenosti. Vi biste to nazvali socijalno-memorijskim kompleksom, sugerišući pri tome mnoštvo. Prema našem shvatanju vi se obraćate jednom individualizovanom delu svesti.

Komunikacija Ra: Ja sam Ra. Nisam ranije govorio kroz ovaj instrument. Morali smo da sačekamo dok ona ne bude precizno podešena, iako šaljemo vibracije malog opsega. Mi vas pozdravljamo u ljubavi i u svetlu beskonačnog Kreatora.



Posmatrali smo vašu grupu. Bili smo pozvani vašoj grupi, jer vi osećate potrebu za drugačijim iskustvima u kanalisanju koje se odvija uz intenzivniji, ili, kako biste to mogli da nazovete, napredniji pristup proučavanju obrazaca iluzije vašeg tela, uma i duha, što vi zovete potraga za istinom. Nadamo se da ćemo vam ponuditi drugačiji pogled na informaciju koja je uvek ista.

***

Ispitivač: Znam da ta pitanja nisu od značaja s obzirom na Zakon Jednog, ali po mojoj proceni – i molim vas da me ispravite ako grešim i da date potrebne sugestije – to će drugima omogućiti lak pristup materijalu, koji će možda postati knjiga. Veoma smo zahvalni za ovaj kontakt i svakako ćemo prihvatiti svaki predlog u pogledu toga kako da primamo ove informacije.



Ra: Ja sam Ra. Nećemo predlagati neki primereni niz pitanja. To je vaše preimućstvo kao slobodnog poslanika Zakona Jednog. Naučili/razumeli smo da naša socijalno-memorijska celina ne može delotvorno razaznati distorziju socijalne celine uma/tela/duha vaših ljudi. Mi bismo sada želeli da ispunimo svoju čast/odgovornost podučavanja/učenja i odgovorimo na pitano. To će biti dovoljno, jer mi ne možemo prozreti dubine distorzije koja je inficirala vaše ljude.

***

Ispitivač: Prošle noći sam razmišljao: kada bih bio Ra, prva distorzija Zakona Jednog (Zakon Slobodne volje prim.prev.) bi mi dopustila da neke pogrešne informacije pomešam sa pravim koje prenosim ovoj grupi. Da li vi to radite?



Ra: Ja sam Ra. Ne radimo to namerno. Međutim, biće zabuna. Naša namera u ovom konkretnom projektu nije da damo pogrešne informacije, već da preko omeđenog prostora vašeg jezičkog sistema izrazimo osećaj Beskonačne Misterije Jedne Kreacije u njenom beskonačnom i inteligentnom jedinstvu.

Na početku beše ... Ispitivač: Hvala vam. Možete li mi nešto reći o prvoj poznatoj stvari u kreaciji?



Ra: Ja sam Ra. Prva poznata stvar je beskonačnost.



Ispitivač: Od te beskonačnosti onda dolazi ono što doživljavamo kao kreaciju. Šta je bio sledeći korak ili sledeći razvitak?



Ra: Ja sam Ra. Beskonačnost je postala svesna. To je bio sledeći korak.



Ispitivač: Posle toga, šta je sledeće došlo?



Ra: Ja sam Ra. Svest je dovela do fokusiranja beskonačnosti u beskonačnu energiju. Nazivali ste to različitim vibraciono-glasovnim kompleksima, najčešći u vašim ušima su bili „Logos“ i „Ljubav“. Kreator je fokusiranje beskonačnosti kao budnog i svesnog principa, koji smo nazvali inteligentnom beskonačnošću. Taj termin je odgovarajući u meri u kojoj smo u stanju da ostvarimo razumevanje/učenje na vašem jeziku.



Ispitivač: Možete li da navedete sledeći korak?



Ra: Ja sam Ra. Sledeći korak još uvek traje u ovoj tački vremena/prostora vaše iluzije, šireći se, kao što možete percipirati u svojoj iluziji. Sledeći korak je beskonačna reakcija na kreativne principe, koja sledi Zakon Jednog u njegovoj primarnoj distorziji, slobodi volje. Na taj način su moguće mnoge, mnoge dimenzije, beskonačne u svom broju. Energija se kreće od inteligentne beskonačnosti zahvaljujući prvom izlivu neposredne kreativne sile, stvarajući tako obrasce koji se u holografskom stilu javljaju u čitavom univerzumu, nezavisno od smera u kome se energija širi. Ti obrasci energije počinju onda da regulišu svoje lokalne ritmove i polja energije, kreirajući dimenzije i univerzume.

Sponsors
Distorzije Zakona Jednog 1. DISTORZIJA = SLOBONA VOLJA

Ispitivač: Prva distorzija inteligentne beskonačnosti je slobodna volja. Možete li dati definiciju ove distrozije?

Ra: Kroz ovu distorziju Zakona Jednog Kreator želi da spozna samoga sebe (da steken iskustva o samome sebi). Prva distorzija je slobodna volja.

Ispitivač: Kreator onda dopušta potpunu slobodu u putevima spoznaje. Da li je to tačno?

Ra: To je u potpunosti tačno.



2. DISTORZIJA = LJUBAV

Prva distorzija, slobodna volja, pronalazi fokus, koji znate kao Logos, Kreativni Princip ili Ljubav. Druga distorzija je Ljubav.



Ljubav je veliki aktivator i primarni Su-Kreator koji stvara mnoštvo kreacija, koristeći inteligentnu energiju. Ljubav koristi inteligentnu energiju za kreiranje određenih obrazaca iluzije ili denziteta da bi omogućila svoje sopstveno inteligentno prosuđivanje kao metod spoznaje sebe.



3. DISTORZIJA = SVETLO

Inteligentna energija tada kreira distorziju poznatu kao Svetlo. Od te tri distorzije nastaju mnoge, mnoge, od kojih svaka ima svoje sopstvene paradokse, koje treba rešiti, nijedna važnija od druge.



Poreklo svake energije je delovanje slobodne volje na ljubav. Prava priroda energije je svetlo, uključujući i unutrašnje svetlo koje je zvezda vodilja sopstva. To je prava priroda svih entiteta.

Simultanost - Više Ja Ispitivač: Šta je to Više Ja?

Ra: Više Ja, kako ga nazivate, je deo sopstva koje poseduje potpuno znanje (razumevanje) o sakupljenim iskustvima koja nisu adekvatno naučena. Ono pomaže sopstvu u isceljenju i pri programiranju budućih životnih iskustava.

***

Ra: Više Ja može komunicirati sa entitetom tokom dela ciklusa u diskarniranom stanju (između života) – ili tokom inkarnacije ako su otvoreni odgovarajući prolazi ili kanali u korenu uma.

***

Ra: Naizgled Više Ja egzistira simultano sa celinom uma/tela/duha. To nije prava simultanost, jer se Više Ja, kada je potrebno, kreće sa pozicije razvoja entiteta, kakva se može pretpostaviti u budućnosti, ka celini uma/tela/duha.

***

Ispitivač: Onda, kako mi razumemo stvari, Više Ja operiše iz budućnosti i znalo bi, ukoliko sam zainteresovan, šta će se se dogoditi.

Ra: To nije tačno, jer bi to predstavljalo kršenje slobodne volje. Više Ja je svesno lekcija koje su naučene do šestog denziteta. Izbore, koji se moraju napraviti da bi se dostiglo Više Ja, mora da načini sama celina uma/tela/duha.

Više Ja je nalik mapi na kojoj je destinacija poznata, putevi ucrtani a putnik je već dostigao tu destinaciju u nekom univerzumu, možda upravo u ovom. Više Ja na toj destinaciji gleda unazad na put koji je pređen i pomaže putniku da cilj postigne na lakši način.



Tako Više Ja može da programira entitet za određene lekcije i predisponirana ograničenja, ali ostatak je prepušten izboru entiteta.

***

Ispitivač: Da li je Više Ja svakog entiteta na šestom denzitetu?

Ra: Da, to je čast/dužnost sopstva prema sopstvu kada se približi 7. denzitetu.



Ra: Više Ja je manifestacija data kasnom 6. denzitetu kao poklon od strane njegovog budućeg sopstva. Poslednja aktivnost srednjeg 7. denziteta, pre nego što se okrene ka svejedinstvu sa Kreatorom, stekne spiritualnu masu, je da preda izvore Višeg Ja sopstvu šestog denziteta. Sopstvo šestog denziteta daje živu banku sećanja na iskustva Višem Ja. Znajući to, možete videti, da su vaše sopstvo, vaše Više Ja i vaša celina uma/tela/duha jedno. Oni su jedno biće.

***

RA: Više Ja štiti kada je potrebno i vodi kada se traži ali princip slobodne volje je nenarušiv. Prividna kontradiktornost između determinizma i slobodne volje nestaje ako se prihvati da postoji istinska simultanost. Više Ja je završetak i rezultat svih razvojnih iskustava celine uma/tela/duha do tog trenutka.

nedjelja, 26.10.2008.

TRI DIMENZIJE PROCESA KARMICKOG CISCENJA

KARMA KAO POJAM


Karma je riječ iz sanskrta u čijem je korijenu slog kri koji označava akciju. Izrazom karma govori
se o zakonu uzroka i posljedice, odnosno utjecaju određene akcije na buduća zbivanja. Taj su
izraz preuzeli gotovo svi svjetski jezici, ali zakon karme ipak nije ekskluzivno indijsko otkriće jer o
njemu pod različitim imenima govori većina svetih i manje svetih, ali ponešto preciznijih spisa
napisanih na ovoj planeti. Literatura poput ove obavezno se prihvaća kršćanstva i Biblije ne bi li
time zapadnjacima lakše prenijela istočnjačke ideje pa ću to učiniti i ja. “Oko za oko, zub za zub”
ili “što si posijao, to ćeš požnjeti”, kaže Biblija i time na sebi svojstven, ali nedvosmislen način
govori o istom principu. (Eto, Biblija je uvijek spasonosno sredstvo zaštite od naleta kršćanskih
fundamentalista ili nekih pomalo ograničenih duhovnih lokalpatriota.) U literaturi ili na Internetu
naći ćete pod pojmom karme i najrazličitija dodatna tumačenja. Tako postoji karma pojedinca,
karma obitelji, karma odre|ene grupe ili zajednice, karma grada, teritorije, države, kontinenta ili
čitave planete. Tako|er postoji aktivna karma i još nemanifestirana karma te ona koju je moguće
izmijeniti i ona koju nije moguće izmijeniti. Pojam karme dosta je širok i obuhvaća mnoge modele,
principe i zakonitosti, ali svi oni imaju zajednički nazivnik upravo u principu akcije i reakcije.
Kako zakon karme predstavlja univerzalan kozmički princip, tako je inteligentno pridržavati ga se.
Šteta što većina ljudi nije svjesna ove jednostavne zakonitosti jer kad bismo imali na umu da nam
se sve, doslovno sve što od sebe odašiljemo u obliku misli, emocija i konkretnih postupaka vraća
na isti način nazad, onda bi mnoge negativnosti koje se nepromišljeno čine automatski otpale.
Zato smatram da ne treba štedjeti truda da se s ovim principom upozna što veći broj ljudi i to u
što ranijoj dobi. Dakle, ako nešto ukrademo i nama će biti ukradeno, ako fizički zlostavljamo
druge i nas će jednog dana netko fizički zlostavljati, ako lažemo i nama će se lagati, ako emotivno
povređujemo druge i mi ćemo biti povrijeđeni, ako ubijamo bit ćemo ubijeni i tako dalje. S druge
strane, ista će se stvar događati i s pozitivnim djelovanjem - ako dajemo dobit ćemo, ako volimo
bit ćemo voljeni, ako vjerujemo u sebe i drugi će u nas vjerovati, ako cijenimo sebe i drugi će nas
cijeniti, ali i obratno - ako ne volite sebe neće vas ni drugi voljeti. Zakon karme je, dakle,
dvosmjeran i zahvaća našu komunikaciju s okolinom, ali i komunikaciju sa samim sobom,
odnosno odnos koji imamo prema sebi. Ovaj drugi dio karmičkog principa nešto je manje poznat i
u zadnje ga vrijeme sve više otkriva suvremena psihologija te novoeonski sustavi osobnog
razvoja, dok odnos prema okolini više naglašavaju religije.
NASTANAK KARME
Postavlja se pitanje kada se karma stvara i tko određuje kakva će ona biti. Karma, naime,
odre|uje samu sebe, ona je univerzalan princip od kojeg nitko nije izuzet - prema hindusima niti
sam Bog. Karma se stvara u svakom trenutku jer sve što sada činimo imat će posljedice u
budućnosti, dobre ili loše, kako po našu okolinu, tako i po nas same. No, kao što sadašnjim
djelima stvaramo zalog za budućnost, tako smo nekadašnjim djelima kreirali svoju sadašnju
situaciju. Nekih se djela sjećamo i znamo kada smo ih počinili, ali ima i kreacija kojih se obično ne
sjećamo i nismo ih svjesni, upravo zato jer su nastale u nekom drugom vremenu, prostoru i
obličju. Sjećanja na takva zbivanja potisnuta su u suptilne dimenzije psihe koje obično nazivamo
podsvijest i nadsvijest. Premda ih nismo svjesni ne znači da se ti događaji nisu dogodili i da za
njih nismo odgovorni. Naprotiv, i takvih se zbivanja moguće prisjetiti te steći potpun uvid u
karmičke procese koje smo njima izazvali. Riječ je o tome da se karma stvara i u našim
prethodnim egzistencijama koje obično nazivamo prošli životi.
REINKARNACIJA I PROŠLI ŽIVOTI
Uz pojam karme vezuje se i pojam reinkarnacije koji govori o tome da čovjek nije samo fizičko
tijelo, nego je on i spiritualno biće (duša, jastvo, atman, transpersonalni centar) koje seli iz jednog
tijela u drugo. Duša napušta fizičko tijelo u trenutku njegove smrti i zatim se ponovo utjelovljuje u
novom fetusu. Ona se reinkarnira u novom fizičkom obličju, novoj teritoriji, ponekad u suprotni
spol, s novim ciljevima, novim osobinama i talentima. Duša je u razdoblju između dvije inkarnacije
svjesna svoje prethodne fizičke egzistencije i zbivanja u njoj, kao što je svjesna i svih ostalih
života koje je provela u fizičkom tijelu. Svjesna je i svojih postupaka i njihovih posljedica i željet će
u svojoj budućoj egzistenciji otplatiti negativnu karmu kako bi stekla slobodu da nesputano
realizira svoj kreativni potencijal, odnosno ostvari ciljeve koji su joj u tom trenutku interesantni.
Ključan moment u procesu ponovnog utjelovljenja jest plan budućeg života.
Iskustvo je pokazalo da upravo mi sami, na nivou duše te prije svog povezivanja s novim tijelom
(prije rođenja), pravimo plan budućeg razvojnog procesa. Sami odabiremo način karmičke
otplate. Sami odabiremo novo tijelo, roditelje i teritorij na kojem ćemo živjeti. Nitko nas ne
kažnjava, niti Bog, niti bilo koji drugi autoritativni duhovni entitet. Nitko nam ništa ne nameće, sve
odbiremo mi sami. Odabir se vrši unutar datih mogućnosti, sa svim slobodama i ograničenjima
koja nam određuje naša karma. Odabir se, doduše, vrši uz konzultaciju s određenim duhovnim
bićima koje obično čine naši duhovni vodiči i zaštitnici, ali posljednja je riječ naša. Zato je, kada
govorimo o zakonu uzroka i posljedice, veoma važno vremenski ga ne ograničavati jer mnoga
sadašnja zbivanja imaju svoje uzroke u prošlim životima, a mi smo osoba koja koja ih je
prouzročila i kasnije sama odabrala način karmičke otplate.
Utjecaj prošlih života očigledan je, ako ni u čemu drugome, onda u terapijskim intervencijama
koje uključuju rad na uzrocima ljudskih problema. Premda mi ne moramo vjerovati u doktrinu o
reinkarnaciji, činjenica je da intervencije nad negativnim životnim modelima usvojenim kroz
zbivanja koja ljudi spontano doživljavaju kao prošle živote daju izvanredne rezultate. U tom
smislu uopće nije bitno jesu li prošli životi realnost ili ne. Slike, priče i doživljaji koje regresirana
osoba opisuje možemo nazvati i maštom, ukoliko koncept reinkarnacije nekome nikako nije
prihvatljiv. Bitno je da takve intervencije izazivaju pozitivne promjene u svijesti i ponašanju osobe,
odnosno omogućuju ostvarenje željenog cilja. One tako|er omogućuju kontakt s velikim brojem
izuzetno važnih informacija koje posljedicu (problem) povezuju direktno s njezinim uzrokom,
sadašnje stanje i zbivanje sa zbivanjima u prošlim životima. Time postajemo svjesni zašto su
okolnosti sadašnjeg života takve kakve jesu, znamo što smo i zašto izbrali, znamo koje lekcije
moramo naučiti i koji je smisao sadašnjeg zbivanja ili života uopće.
Zapadnjaci teže prihvaćaju ovakve tvrdnje jer ne razumiju zašto se ljudi ne sjećaju svojih prošlih
života, ukoliko oni postoje. Razloga za gubitak sjećanja ima više. Na zapadu, kao prvo, ne postoji
tradicija vjerovanja u zakon karme i reinkarnacije, odnosno u prošle živote. Kršćanstvo ne
prihvaća ovu doktrinu. Znanost je nije dokazala, a i ja na ovom mjestu govorim o doživljaju prošlih
života kao o subjektivnom iskustvu. Nije lako prihvatiti nešto što nije vidljivo i opipljivo, za što
obično ne postoje nikakvi materijalni dokazi i što zahtijeva znatno proširenje svijesti ili promjenu
svjetonazora, pogotovo kada vodeće civilizacijske strukture kao što su znanost i crkva odbacuju
ovu doktrinu kao neistinitu. Kad u nekoj civilizaciji vlada neki opći, kolektivni stav, onda su ljudi
skloni prihvatiti ga i živjeti u skladu s njim. Zato mi, čak i ako doživimo neko neobično iskustvo,
imamo tendenciju da ga potisnemo, plašeći se reakcije naše okoline. O tome vrlo dobro govori
jedna irska narodna poslovica koja kaže - "kad vidite leteću kravu, bolje vam je da zaboravite da
ste je ikada vidijeli."
No, glavni razlog gubitka sjećanja na prošle živote nije toliko civilizacijski, već je daleko više
psihološki. Sjećanja na prošle živote nalaze se pohranjena u suptilnim dimenzijama naše psihe.
Ona su gurnuta u suptilne dimenzije zato da nas ne opterećuju vezanošću za okolnosti
nekadašnjeg života za koje bi se mnogi ljudi čvrsto zalijepili. Većina ljudi na ovoj planeti nije
svjesna sebe kao slobodnog, aseksualnog, bezimenog i bezobličnog spiritualnog bića, već je
snažno poistovjećena s tijelom i osobom koja trenutno jesu te s ljudima s kojima su bliski i s
kojima žive. Međutim, bitan razlog postojanja reinkarnacije jest upravo mogućnost korjenite
promjene, napuštanje starog obličja i starih uloga te preuzimanje novih. Snažna poistovjećenost s
jednim obličjem, odnosno dug boravak u jednom tijelu onemogućio bi dušu pri stjecanju
najrazličitijih iskustava koje ona želi iskušati i iživjeti. Zato postoje smrt i reinkarnacija - one su,
između ostalog, sredstvo koje duši omogućuje potpunu promjenu. Uz takvu promjenu ići će i
gubitak sjećanja na prošle inkarnacije. Takva se sjećanja ne nalaze u svjesnom dijelu psihe, nego
ostaju zapisana i pohranjena u podsvijesti osobe. Kako bismo se u potpunosti centrirali u novom
tijelu i novoj realnosti, novom vremenu i prostoru, mi moramo svoju svijest i pozornost usmjeriti
na sadašnjost, a ne se opterećivati i dekoncentrirati stalnim uplitanjem suptilnih impresija, stanja i
raspoloženja koja ne spadaju u sadašnjost i ne vrše konstruktivan i pozitivan utjecaj na naš život.
Treba, dakle, živjeti ovdje i sada, centrirati se u sadašnjosti jer je to jedini način da se uspješno
ostvare životni ciljevi. No, ponekad je (napredni duhovni praktikanti reći će i prečesto) nužno
ostvariti kontakt i sa suptilnim dimenzijama svijesti kako bismo u njima pronašli uzroke odre|enim
karmičkim procesima te napravili intervenciju kojom ćemo izvršiti direktan utjecaj na sadašnja
zbivanja. Razlog zbog kojeg se takve intervencije vrše je slijedeći.
PROMJENJIVA I NEPROMJENJIVA KARMA
Neke vidove karme nije moguće mijenjati. Riječ je o fizičkom tijelu u kojem se nalazimo,
roditeljima, teritoriju na kojem smo se pojavili, našim talentima i sposobnostima, temperamentu i
mnogim drugim ograničavajućim momentima koji su nam jednostavno dati i predstavljaju karmički
okvir koji jedino možemo prihvatiti i unutar njega živjeti najbolje što možemo. Tako|er nije moguće
mijenjati dharmu, naš životni zadatak ili misiju. Dharmu smo sami odabrali jer smo procijenili da
će nam upravo takva misija donijeti najveće ispunjenje i predstavljati način našeg kreativnog
samoostvarenja pa bi stoga bilo apsurdno mijenjati nešto što ima vrlo preciznu namjenu i cilj.
Dharmu (ponekad) jedino možemo ispuniti brže, čime stječemo prostor za nova iskustva, ali u
potpunosti je promijeniti ne možemo. No, dobar dio karme je moguće izmijeniti. Koji je to dio,
ovisit će o konkretnoj osobi jer je karma izrazito individualna stvar i ne možemo je definirati u
brojevima ili postotcima. Tako|er, kada govorimo o promjeni karme, riječ je o određenoj vrsti truda
i rada pa osobe koje po tom pitanju ništa aktivno ne poduzimaju svakako nisu u istoj poziciji kao i
ljudi koji intenzivno rade na svom karmičkom čišćenju. Evo što je to što se aktivnim pristupom
karmičkom procesu dade učiniti.
VANJSKA DIMENZIJA KARME
Rekli smo na početku ovog članka da karma ima svoju unutrašnju i vanjsku dimenziju. Vanjska se
tiče konkretne fizičke ili materijalne otplate karmičkog duga jer se iza loše karme redovito krije
neki oblik nasilja kojeg je osoba izvršila nad sobom ili drugima, bilo ono fizičko, emotivno,
mentalno ili duhovno. Stoga će proces karmičke otplate morati uključiti pozitivnu kompenzaciju
počinjenih djela jer će nam se u protivnom karma vraćati na direktan način, što može po nas biti
prilično destruktivno. Dakle, ako smo nekada fizički zlostavljali druge, prema zakonu akcije i
reakcije sada bi drugi nas trebali fizički zlostavljati na isti način i u istoj mjeri. No, zakon karme
nije destruktivan. On nije konstruiran tako da se nasilje vraća nasiljem, koje pak rađa novo nasilje
i stvara začarani krug iz kojeg nema izlaska. Zato ljudi uvijek imaju priliku da na konstruktivan
način vrate karmički dug tako što će sada fizički pomagati drugima na način suprotan
nekadašnjem nasilju. Time je moguće izbjeći takozvanu "bumerang karmu" koju bi rijetko tko
uspio izdržati na pozitivan način. Naravno, ukoliko ne želimo vanjski, fizički dio karme odraditi na
konstruktivan način, bumerang ćemo teško izbjeći.
UNUTARNJA DIMENZIJA KARME
Karmičku otplatu suprotnom pozitivnom aktivnošću istovremeno mora pratiti i rad na unutarnjoj
dimenziji karme. Ovo je izuzetno važan dio karmičkog procesa jer praksa pokazuje da je pri
stvaranju karme psihološki moment primaran, a odnos prema okolini (negativno djelovanje)
sekundaran. Naša unutarnja stanja odražavaju se na vanjsku realnost, čak štoviše, ona stvaraju
vanjsku realnost. Ljudi postupaju u skladu s unutarnjim stanjima, ona ih potiču na određene
postupke koji kasnije podliježu zakonu akcije i reakcije. Naše misli i osjećaji stvaraju naše životne
okolnosti time što direktno određuju naše ponašanje i postupke. Mi kreiramo vlastitu realnost i
uzroci svih naših problema su u nama. Tako je djelovanje posljedica, a unutrašnje stanje uzrok.
Ako smo ljuti i nismo u stanju kontrolirati ljutnju, vjerojatno ćemo postati agresivni i počiniti neko
destruktivno djelo. Ono će nam se jednog dana vratiti u vidu nečije agresivnosti usmjerene prema
nama, a da je mi možda ničim nismo izazvali. Tada ćemo se pitati zašto nam se tako nešto
doga|a i nećemo biti u stanju povezti naše nekadašnje ponašanje s trenutnim zbivanjem. Kada
konačno povežemo posljedicu s njenim uzrokom, morat ćemo otići još dalje i pronaći razlog
svojoj ljutnji. Razlog je uvijek u nekom obliku negativnog odnosa prema sebi. Na primjer, ako
mislimo o sebi da smo nedovoljno sposobna osoba i dozvoljavamo svome šefu na poslu da nas
tlači, iskorištava ili ponižava (ne reagirajući na sve to), sasvim je sigurno da ćemo u sebi
akumulirati nezadovoljstvo koje će s vremenom prerasti u ljutnju. Ta će ljutnja kad tad pronaći
svoj ventil u nekom obliku agresivnog ili destruktivnog ponašanja. No, sve što tada učinimo
drugima vratit će nam se istim nazad, jednako kao što se ono što smo čitavo vrijeme činili sebi
odrazilo na našu okolinu.
Jasno je, dakle, da negativna djela imaju korijen u negativnim unutrašnjim stanjima koja proizvodi
naš negativan odnos prema sebi. Tako|er je vidljivo da se negativna djela vraćaju u skladu s
principom akcije i reakcije. Proces karmičkog čišćenja mora uključiti konkretno izravnavanje
računa suprotnim pozitivnim djelovanjem. Time otplaćujemo vanjski dio karme, ukidamo potrebu
da sada netko zlostavlja nas te stječemo određenu količinu slobode jer ona više nije ograničena
našim dugom. No, postavlja se pitanje što ćemo učiniti s negativnim odnosom prema sebi koji je i
prouzročio kasnija negativna djela. Ukoliko ne promijenimo taj odnos, klica negativnosti će i dalje
tinjati u nama, prijeteći da ponovo proizvede negativnu akciju koja će nas karmički opteretiti.
SPIRITUALNI ASPEKTI KARMIČKOG PROCESA
Svaki karmički proces ima svoj smisao koji leži izvan granica samog procesa, odnosno duga i
njegove otplate. Pored sređivanja karmičkog problema čišćenjem njegove unutarnje i vanjske
dimenzije postoji i treći, najsuptilniji aspekt karmičkog procesa, a to je njegova spiritualna
dimenzija. Ona se tiče spiritualnih lekcija koje leže u pozadini svakog karmičkog procesa, dakle
stjecanja kvalitetnog duhovnog iskustva i znanja kojim ćemo izbjeći ponovno upuštanje u
negativne karmičke procese. Ova dimenzija nadilazi zakon uzroka i posljedice i nema više toliko
veze s dualnim, manifestiranim svemirom u kojem postojimo kao ljudska bića. Njome stječemo
odmak od drama ljudskih života, igara patnje i sreće, uspjeha i neuspjeha, konfrontacije
pozitivnog i negativnog, djelovanja i mirovanja. Ovdje je u stvari riječ o dimenziji svijesti prema
kojoj nas karmički procesi vode, na nju nas upućuju, a ponekad čak prisiljavaju da se s njome
suočimo. Bez nje nije moguće u cijelosti razumjeti karmičke procese te zauzeti pravilan odnos
prema njima.
Riječ je o razini svijesti koju obično nazivamo duhovnom. Duhovna svijest omogućuje ispravan
uvid u točku egzistencije u kojoj se trenutno nalazimo. Duhovna nas svijest centrira i daje pravu
perspektivu, bilo da je riječ o odnosu prema sebi ili prema svijetu oko sebe, odnosno prema
manifestiranom i nemanifestiranom aspektu svoga bića. Naime, jedan od dva osnovna aspekta
duhovne svijesti jest onaj iz kojeg svo zbivanje, život i postojanje te sav pojavni, materijalni svijet
djeluje kao privid, kao nešto što u stvari ne postoji. Tako će budisti reći da je pojavni svemir
iluzija, obmana ili samsara. Hindusi govore o maji, kozmičkoj halucinaciji, ništa stvarnijoj od
fatamorgane, ali moćnoj i neodoljivo privlačnoj. Sveti Ivan od Križa, kršćanski mistik, govori da
jedini pravi put do Boga vodi prvo preko spoznaje sveopćeg ništavila, preko čišćenja svijesti i čula
od veza sa svakodnevnim životom koji je iluzija te zatim k usmjeravanju svih svojih težnji prema
stanju unutrašnje i vanjske neovisnosti o svjetovnim zbivanjima. Čuvene su Ivanove rečenice -
"jedini put kojim je vrijedno ići jest put koji vodi u ništa" ili "jer ništa nisam tražio, sve mi je bilo
dano". One govore o odvraćanju pozornosti sa svjetovnih stvari te otvaranju uma prema suptilnim
oblicima ispunjenja koje donosi duhovno iskustvo. Drugi aspekt duhovne svijesti tiče se spoznaje
o karakteru pojavnog svijeta i njegovoj dinamici. Pojavni svijet je dualan, sastavljen od suprotnosti
između kojih se odvijaju određeni procesi. Prilagodba procesima te sudjelovanje u njima na
ispravan način vještina je koju je moguće steći jedino povezivanjem s duhovnom razinom
vlastitog bića.
Naime, prema navedenim učenjima cjelokupna realnost ima dvije osnovne razine. Postoji
manifestirani, pojavni svemir ili, ukratko, materijalni svijet. S druge strane postoji i nemanifestirani
svemir ili duhovni svijet. Ako bismo sveukupnu realnost nazvali jednom riječju Bogom, onda
postoji Bog u svom manifestiranom ili aktivnom stanju te Bog u nemanifestiranom, suptilnom ili
pasivnom stanju. Bog u nemanifestiranom stanju nalik je pojmu potencijalne energije u fizici. Bog
je ovdje svjestan sebe kao Boga, svjestan je svih svojih potencijala, ali se nalazi u stanju
mirovanja, neaktivnosti i ne-djelovanja, u stanju koje krasi statičnost i sveopće jedinstvo. Bog
može u manifestiranom svemiru realizirati svoje potencijale, opredmetiti svoje ideje i kristalizirati
svoju svijest. "On" (Bog nije on, ona niti ono - dok koristimo riječi treba imati na umu njihovu
površnost i nepotpunost) može kreirati razinu postojanja koju će karakterizirati zakon akcije i
reakcije, univerzalni princip promjene, odnosno zakon stalne mutacije materijalnih tvorevina iz
jednog oblika u drugi. Manifestirani svemir je dualan, u stalnom kretanju, podložan konstantnoj
promjeni. Zato ako postoji razina postojanja koja nedvosmisleno jest, koja je stvarna i realna,
onda je to prije razina Boga u njegovom nemanifestiranom, izvornom, čistom stanju. To s druge
strane znači da je manifestirani, materijalni svemir relativan, da tvorevine i zbivanja u njemu i jesu
i nisu pa je time manifestirani svijet privid koji djeluje realno samo ako ga se doživljava vrlo
ograničenom percepcijom.
No, koliko god manifestirani svemir bio privid, za bića koja žive u njemu on je realnost, doduše
prolazna, ali ipak realnost. Zato je bitno poznavati neke od osnovnih karakteristika manifestiranog
svemira. Manifestirani svemir je dualan jer u njemu nailazimo na suprotnosti između kojih se
odvijaju određeni procesi. To znači da je manifestirani svemir podložan promjeni. Ne moramo biti
mistici da bismo uočili nestalnost i promjenjivost svijeta u kojem živimo. Postojanje promjene
očigledna je i sveprisutna činjenica i jedino su zakoni promjene stabilni i nepromjenjivi. Zato neki
karmički procesi imaju za cilj spoznavanje i prihvaćanje zakona promjene kao prirodnog životnog
procesa, odnosno kao duhovnog znanja koje je nužno steći. To konkretno znači da se treba
promijeniti da bi se negativna karma okončala. Svi znamo koliko nam teško pada i najmanja
promjena, često i ona koja očigledno vodi na bolje. No, jedino promjena svijesti, a s njom i
promjena ponašanja te načina života donosi pozitivne pomake prema naprijed i ne vrijedi se
odupirati, negirati ili cjenkati s nečim što je osnovna zakonitost dualnog, manifestiranog svemira.
Tako bi akcija, efikasnost i fleksibilnost (sposobnost mijenjanja te brza prilagodba novonastaloj
situaciji) bile najbitnije sposobnosti koje mora posjedovati biće koje postoji u dualnom svemiru.
Zato će određeni karmički procesi zahtijevati od nas da izgradimo takve osobine, jer bez njih
nećemo moći riješiti svoj karmički problem.
S druge strane, ima karmičkih procesa koji iniciraju svijest o tome da je svo zbivanje u dualnom
svemiru iluzija, da se nikakva promjena nikada nije niti dogodila jer mi nikada nismo niti napustili
naše prvotno stanje jednosti s Bogom kao izvornom i očiglednom suštinom našeg bića. Upravo
zato mistici kažu da su svi ljudi već prosvijetljeni (jedno s Bogom), samo toga nisu svjesni.
Apsolutna istina i dojam statičnosti, nepromjenjivosti, osnovna je karakteristika nemanifestiranog
svijeta, svijeta jedinstva. Izgleda paradoksalno, ali s ove razine svijesti materijalni, opipljivi i vidljivi
svijet doživljava se kao iluzoran, a nematerijalni, suptilni, nevidljivi duhovni svijet kao realan i
istinit. U promjenjivosti materijalnog svijeta leži njegova iluzornost, a u stabilnosti i vječitosti
duhovnog njegova istinitost. Postavlja se pitanje zašto bi ljudska bića morala spoznavati i takve
dimenzije svijesti, odnosno razine stvarnosti, čemu ovakve spoznaje služe i koja korist od njih.
Osnovni razlog jest slijedeći.
Naime, u materijalnom svijetu u kojem živimo postoji još jedna konstanta, a to je patnja.
Postojanje patnje također je vrlo očigledna činjenica, no nešto su manje vidljivi njeni uzroci.
Budisti će reći da je svijet u kojem živimo iluzija, ali većina bića koja u njemu živi nije svjesna
svijeta kao privida, već ga doživljava kao jedinu realnost. Iz tog će razloga ljudi na ovom nivou
ne-svijesti biti skloni projiciranju svog izvornog stanja jednosti s Bogom u tvorevine materijalnog
svijeta. Ako je naša izvorna suština čista sreća, ničim posebnim izazvano zadovoljstvo, osjećaj
potpune voljenosti, mira ili kreativnosti, a mi nismo svjesni da te stvari leže u nama, da praktično
ne postoje izvan nas, onda ćemo biti skloni lijepiti se za ljude, predmete ili stilove života koji nas
na sličan način ispunjavaju. Ako nam netko ili nešto uskrati objekt našeg ispunjenja mi ćemo se
osjećati loše, odnosno to će u nama izazvati patnju.
Dakle, život ponekad može biti patnja. No, s točke gledišta apsolutnog svijeta, patnja je, kao i
život, iluzija. Patnja postoji zbog našeg otpora prema promjeni, odnosno zbog snažne vezanosti
za produkte manifestiranog svemira te nedovoljne svijesti o nemanifestiranoj, duhovnoj dimenziji
našeg bića. Patnju proizvodi naš ego koji se vezuje za sadržaje našeg uma, odnosno objekte
dualng svijeta. Ljudi se pretjerano vežu jedni za druge, za predmete koje posjeduju, za svoje
osobine - vrline ili mane, za stečeni društveni status, za svoja uvjerenja, stavove i predrasude,
svoja očekivanja i svoje želje. Zato će patnju izazvati gubitak objekta za koji smo se vezali.
Patnja se također često javlja kao prethodnica određenim oblicima promjene, bilo da je riječ o
promjeni na gore ili na bolje. Svaka cjelovita promjena zahtijeva cjelovito napuštanje jedne stare
životne konstrukcije i izgradnju nove, a taj je proces ponekad bolan i izaziva patnju. No, veći dio
patnje ovdje stvara otpor prema promjeni, negoli sam prolazak kroz proces promjene. Zato se
promjeni treba prepustiti uz što manje otpora, kako ne bismo ometali prolazak kroz ionako
kompleksnu situaciju u kojoj smo se našli. To, međutim, često nije lako izvesti. Zato sustavi
karmičkog čišćenja donose čitav dijapazon sredstava koje je moguće primijeniti da bi se osobu na
što je moguće skladniji način provelo kroz proces promjene.
Slijedeći uzrok patnje zvučat će prilično ekstremno, ali činjenica je da čak i samo postojanje bilo
kakve želje izaziva patnju. Zato budisti tvrde da je jedini način nadvladavanja patnje u
nepostojanju nikakvih želja jer nas one vode prema vezanosti za cilj, preusmjeravaju našu
pozornost s duhovnog svijeta na materijalni, uzrokuju vezanost i samim time patnju. Budisti ne
teže niti pozitivnim niti negativnim iskustvima, već rade na pražnjenju svoje svijesti od
poistovjećenosti s tvorevinama pojavnog svijeta te se nastoje centrirati u Bogu kao konačnoj
realnosti. Za zapadnjake je ovo uglavnom neprimjenjiva doktrina jer postojanje cilja i rad na
njegovom ostvarenju predstavlja temelj naše civilizacije. No, htjeli ne htjeli, povremeno ćemo se
naći u životnim situacijama koje će nas jednostavno gurati prema ovakvoj razini svijesti jer nas
niti jedna druga neće biti u stanju izvući iz začaranog kruga vječito novih potreba i želja, vezanosti
za osobe koje su nas davno napustile ili nerazumijevanja života u cijelosti zato što uporno
odbijamo prihvatiti njegovu spiritualnu dimenziju. Zato rješenje ovog problema leži u spoznaji
izvorne suštine našeg bića kao duhovne jer će nam takvo iskustvo dati porteban odmak od želja i
životnih zbivanja koja bi inače u nama izazvala patnju.
S druge strane postoji i dimenzija patnje koju budizam možda nije dovoljno naglasio. To je patnja
koju proizvodi otpor prema inkarniranosti. Riječ je o patnji koju izaziva otpor prema izvršenju
zadataka koje smo odabrali za sadašnji život, otpor da odradimo svoju karmu i svoju dharmu. U
tom smislu mnogi ljudi imaju otpor prema samoj inkarnaciji. Oni prožive pola života ili čitav život,
a da u stvari ne žive, ne ostvaruju svoje potencijale i time stvaraju patnju sebi i drugima. U ovom
slučaju patnju ne stvara pretjerana prilijepljenost za neki oblik života, nego nedovoljna nužna
vezanost za cilj i zadatak. Riječ je o lijenosti, dekoncentriranosti, odugovlačenju, izbjegavanju
obaveza, bijegu od stvarnosti i stalnom boravku u stanju lagane neprisutnosti. Jedina vrsta
"bijega" koja bi u ovakvim slučajevima stvarno pomogla bilo bi podizanje svijesti u duhovnu
dimenziju svoga bića. Ona će, s jedne strane, osobi donijeti mir i ispunjenje koje ne može naći
vežući se za tvorevine materijalnog svijeta od kojeg bježi, a tako|er će joj dati informacije
potrebne za izvršenje svoje životne misije.
Zato patnju izazvanu bilo vezivanjem za manifestirani svijet ili bijegom od opterećenosti koju
doživljavamo samim postojanjem, efikasno rješava jedno te isto sredstvo - spoznaja izvorne
duhovne suštine vlastitoga bića. Duhovna svijest daje čovjeku uvid u nemanifestirane aspekte
svoga bića te svijest o zakonitostima manifestiranog svijeta. Ona se uvijek tiče otkrića neke nove
dimenzije ljubavi, sreće, ispunjenja, lakoće i jednostavnosti, bezbrižnosti, svjetla, kreativnosti ili
spontanosti. Iz navedenih razloga mnoge osobe koje su riješile neki karmički problem kao što je,
na primjer, iscjeljenje od neke teške bolesti kažu da im samo iscjeljenje uopće nije toliko bitno,
koliko im je bitna lekcija koju su kroz bolest naučili. Nov način života, ljubav koju osjećaju prema
sebi i drugima te neka nova razina duhovne svijesti koju prije nisu poznavali, a ostvarili su je
putem karmičkog procesa kroz koji su prošli, znatno je dragocjeniji dobitak koji prati uspješno
svladan karmički proces od samog ozdravljenja.
Tako patnja nije samoj sebi cilj, ona je posljedica otpora prema promjeni, prema postojanju ili
prema nekoj duhovnoj spoznaji za koju smo postali zreli. Istovremeno, patnja je i sredstvo našeg
osobnog razvoja jer nas omekšava ili očvršćuje i time priprema za viša stanja svijesti te veću
kvalitetu života. Zato je konačni cilj svakog karmičkog procesa i patnje koju on izaziva upravo
promjena svijesti, promjena ponašanja te načina života. To će zatim omogućiti realizaciju našeg
kreativnog potencijala, odnosno naše osobno samoostvarenje. S naučenom karmičkom lekcijom
mi ćemo, umjesto da nepotrebno patimo, živjeti konstruktivno i produktivno te ćemo istovremeno
pozitivno utjecati i na našu okolinu.

© Tomislav Budak (srpanj 1999)

četvrtak, 23.10.2008.

DUSA I KARMA

Duša


Taj pojam podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je stalan i koji preživljava smrt njegovog fizičkog tijela. Alegorički, taj pojam može da se odnosi na samu suštinu nečega. U religijskom, duhovnom i ezoteričkom žargonu, ta riječ se koristi u svakojakim značenjima koja često čovjeka dovode do konfuzije.

Duša obično podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je permanentan u smislu opstanka nakon fizičke smrti i specifično pripada jednoj određenoj individui a istovremeo ne i nekoj drugoj. Na primjer, jedan ‘organski portal’ ili ‘pre-adamični čovjek nema dušu u tom smislu, iako bi kod njih mogla da postoji neka vrsta ne-individualizirane animirajuće energije na mjestu gdje se normalno nalazi individualna duša. S tim u vezi, ta vrsta duše se smatra fragmentom grupne duše iz 2-gog denziteta.

Ukoliko duša egzistira u jednom takvom smislu, onda ona može bi manje ili više razvijena. Ukoliko postoji, može se desiti da ona nema mnogo upliva na to kako čovjek živi svoj život. Ona većim dijelom može da spava, što se obično i događa i kao takva je odvojena od doživljaja uma i tijela. Ovdje se možemo poslužiti onom starom gnostičkom Parabolom o Kočiji, u kojoj se čovjekovo biće poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša). U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem bi trebao da bude u jednom besprekorno skladnom odnosu i perfektno da funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu i na način koji mu gospodar nalaže. Međutim, u praksi je stvar prilično drugačija jer putnik u kočiji spava a kočijaš koji se nalazi u nekoj vrsti transa smatra da je on gospodar kočije. Tako on putnika u svojoj kočiji nije ni svjestan ili je zaboravio na njega.

U tom smislu, u nekim gnostičkim učenjima smatra se da bi kočijaš trebao da se "probudi" tj. poveže sa svojim višim centrima, te tako stekne uslove za povezivanje sa svojim – "istinskim Ja", gospodarom (putnikom u kočiji), koji bi se tek tada razbudio i preuzeo upravljanje kočijom tj. čovjekovim bićem. Tako, s gnostičkog aspekta, na kočiju, odnosno, kočijaša, gleda se kao na nešto što ima potencijal za razvoj ili napredak a ukoliko se taj potencijal ne iskoristi, kočija veoma lako može završiti u provaliji. Čini se da je čovjeku potrebno da prethodno ostvari određeni stepen razvoja svog bića, prije nego što se njegova duša ‘usidri’ u njemu kao jedan svjestan gospodar misli, osjećanja i fizikalnosti.

U sklopu filozofije new-age pokreta, pod dušom se smatra sve ono što se podrazumijeva kao svijest i namijerno napušta tijelo, dozvoljava astralno putovanje, proizvodi vidovnjačke efekte itd.. Za razliku od toga, učenje 4-ti Put traži načine da se prvo duša dovede u tijelo, ukoliko ona postoji. Duša prvo treba da preuzme vlast nad svojom vlastitom inkarnacijom od svih sila ličnosti, bioloških i drugih, koje normalno upravljaju tijelom, odnosno, koje upravljaju cijelom "predstavom."

Međutim, duša tu nije potpuno odsjećena, nego se manifestuje u smislu povremenih impulsa svijesti, dubokih emocija, osjećaja nekog dubljeg smisla u svom životu itd. Čovjek je tu, iako ne pod direktom upravom svoje duše, još uvijek odgovoran za sve svoje postupke. Prema uobičajenom stanju stvari, duša ipak mora da karmički plati za sve greške i štetu koju je čovjekova ličnost napravila, mada ona nije bila ta koja je njome upravljala.

Možda je to razlog zašto u vezi s tim, Gurdjieff kaže: "Blagosloveni je onaj koji ima dušu; blagosloven je i onaj koji je nema; ali tuga i jad će zadesti onoga koji ju je imao u sebi u začetku.'

Čak i u sklopu učenja 4-ti Put, duša nema fiksno značenje. Tu se ona nekada pominje kao astralno tijelo a u nekim slučajevima se tvrdi da ju čovjek mora sam proizvesti iz ‘sirovih materijala’. To onda podrazumijeva opstanak nakon smrti. Međutim, ako je duša napola izgrađena, onda ona može da se zaglavi u "limbu", jer se ne može razgraditi a ne može se ni inkarnirati u ljudskom tijelu.

Za vrijeme jedne inkarnacije, duša može da raste a može i da se ‘smanjuje.’ Ona nije nepokretna ili nepromjenljiva. Upuštanje u magiju u smislu upravljanja višim spiritualnim silama da bi se nešto dobilo na zemlji može npr. da ošteti dušu. Duša nema vezu sa čovjekovim intelektualnim kapacitetom, fizičkim čulima ili fizičkom kondicijom, ali se čini da, da bi se ona inkarnirala, DNA u fizičkom tijelu mora na neki način da bude kompatibilna s njom. Interakcija duša-DNA može takođe da bude dvosmijerna ulica, gdje DNA u jednu ruku predstavlja preduslov, a u drugu, duša utiče na nju svojim prisustvom, te je tako na neki način može i modificirati.

Čini se da riječi duh i duša imaju veoma usko ako ne isto značenje, mada se ponekad upotrebljavaju u različitom kontekstu. Ponekad riječ duša ima značaj emocija. dok riječ duh podrazumijeva nešto generalnije. Tako neko može da osjeća nešto iz dubine svoje duše ali ne i iz dubine svog duha.



Karma

Na Sanskritu, ta riječ znači - ‘dejstvo/djelovanje.' Koncept i interpretacija karme su uglavnom ujednačeni u većini raznih ezoteričkih učenja. Generalno rečeno, ta interpretacija podrazumijeva jednu ‘odgovornost’ duše za sve njene postupke i to se obično odnosi na mnogobrojne životne vijekove. Glavni princip svega toga bi trebao biti – ‘što siješ, to žanješ.‘

Međutim, s tačke gledišta ezoteričnog učenja 4-ti Put, kojeg su prenosili i promovisali Gurđijev, Uspenski, Moravjev i drugi, karma u svom pravom smislu, nema nikakve veze sa ovim današnjim, ‘običnim,’ ili ‘vanjskim’ čovjekom, koji s tačke gledišta tog učenja nije ništa drugo, do jedna ‘reaktivna mašina’. Tako se tu ni ne koristi pojam reinkarnacije u pravom smislu te riječi, nego se kaže da je čovjekov život jedan film, koji se neprestano – ‘ponavlja’. Dakle, tu se radi o jednom neprestanom mehaničkom ponavljanju jednog te istog života, sve dok čovjek ne uspije da izađe iz tog ‘filma’. Tako, tek kad čovjek prestane da bude jedna ‘reaktivna mašina’, odnosno, prestane da se ponaša kao jedna obična posljedica djelovanja spoljašnjih uticaja, kad on postane svjestan i izgradi svoje biće u dovoljnoj mjeri da izađe izvan područja dejstva Zakona Slučajnosti, te onda pređe u domen Zakona Izuzetka, - on tek tada stiče uslove da uđe u onaj pravi ciklus inkarnacija i tek tada postaje podložan djelovanju karme. Dakle, prema ovom učenju, ni karma ni reinkarnacija ne važe za tzv. “vanjske ljude”.

Kad čovjek uspostavi vezu sa svojim – istinskim Ja – on onda “preživljava” fizičku smrt i održava se u jednoj prepoznatljivoj kohezivnoj formi, koja ima svoju slobodnu volju i nije više neka obična ‘reaktivna mašina’.

Naravno, prema 4-tom Putu, velika većina današnjih ljudi ne ispunjava ove uslove. Stoga se u Četvrtom Putu ni ne troši vrijeme na objašnjavanje koncepta karme, nego na tehnike Rada na Samom Sebi, da bi se postigli uslovi za “preživljavanje” fizičke smrti, nakon čega bi principi reinkarnacije i karme počeli da važe u njihovom pravom smislu.

Moravjev tako piše o – ‘principu ponavljanja’ – koji reguliše život “vanjskog čovječanstva”. To uključuje neku vrstu prenosa određenog karmičkog tereta iz jednog “filma” u drugi, ali se tu ne radi o istinskoj reinkarnaciji u smislu da čovjek može svjesno da izabere gdje će se roditi i s kojim ciljem. Uspenski je takođe dosta teoretizirao na tu temu – ponavljanja. Gurdžijev je govorio da nešto kao što je svjesna inkarnacija može da postoji ali da to nema nikakve veze s čovjekom ovakvim kakav je on danas.

***

Najednostavnije tumačenje ide otprilike ovako - tu se radi o tome da se “loša djela” vraćaju onome koji ih je počinio na takav način da počinilac može sam da uvidi svoje greške i da odbaci jedno takvo ponašanje. Tako bi se tokom nekoliko života sve kretalo prema jednoj perfekciji, istini i opštem dobrostanju, ili – harmoniji, što bi se reklo. Međutim, ukoliko se okrenemo oko sebe ili pogledamo unazad kroz istoriju, ne možemo naći ništa što bi moglo poduprijeti jednu takvu teoriju.

Prema nekim drugim teorijama, principi karme dozvoljavaju da se čovjek evolutivno razvije uz pomoć dva puta, OPS i OPD (koje smo do sada već mnogo puta pominjali). Dakle, kad bi karma stvarno funkcionisala onako kako je mi normalno tumačimo, onda onaj ‘OPS Put’ vjerovatno ne bi ni postojao, a evidentno je da on – postoji, te bi možda ovdje moglo biti neke istine. Međutim, kako onda karma djeluje kod individua jakog OPS naboja? Sa “zadrškom”?!? Neki tvrde da ih ona ‘pusti’ (ili im bar ‘ne smeta’) da se popnu do nekog od gornjih spratova, te se oni onda odatle sunovraćaju u primarnu materiju, ili što bi se reklo, udaraju nosom u “patos” (1. denzitet), što se takođe može interpretirati kao – “naplata” karme!?!

Činjenica je da se individue jakog OPS naboja mahom nalaze na visokim pozicijama u ovoj našoj oblasti postojanja i da odozgo stvaraju uslove za patnju većine ostalih. Činjenica je da ovi dole pate mnogo više od njih. Moglo bi se reći i to da dobri ljudi pate mnogo više od zlih, ovdje i sada. Postoje i činjenice koje ukazuju na to da - ne samo da se ljudsko društvo ne popravlja u smislu neke humanosti, nego da upravo srljamo ka ambisu i da je ljudske humanosti sve manje i manje na ovom svijetu, a o nekoj unutrašnjoj ili međusobnoj harmoniji ne možemo ni razgovarati. Znači, kad bi karma stvarno funkcionisala po onom svom teoretskom principu i imala one efekte koji joj se pripisuju, onda bi se očekivalo da stvari idu na bolje!?

Mislim da s humane tačke gledišta, karma nema neku svoju prirodnu funkciju da napravi ovaj svijet boljim, kako se to obično smatra. Čak i njegovo dovođenje u neku ravnotežu u ovoj našoj oblasti postojanja je prilično dubiozno, jer postoji dosta elemenata koji ukazuju na to da su “sile mraka” nadaleko nadmašile sve ostale sile, tj. da one ovdje preovladavaju. Doduše, možda postoje oblasti postojanja gdje je egzistencija mnogo, mnogo ljepša ili bar - lakša, pa im tako mi predstavljamo onaj uteg na “negativnoj” strani “vage”, te u tom smislu održavamo “ravnotežu” u nekom širem kontekstu Svega Što Jeste?!?

Isto tako, ako bi neko “činio dobro” samo zato da bi bolje prošao u karmičkom smislu, to bi takodje podrazumijevalo određeno “varanje” ili zloupotrebu ovog koncepta. Ukoliko je krajnji cilj određene vrste ponašanja nekog čovjeka, sebičan po samoj svojoj suštini, u smislu – “da bi on na kraju nešto dobio”, onda to takođe nema veze sa OPD sustinom bića i postojanja.

“Stvari ne dolaze onima koji su pozitivno orjentisani, nego kroz samu suštinu čovjekovog bića.” [Ra]

Takođe se čini da postoje ne samo individualne nego i grupne karme. Kroz neke kanale dosta se priča o karmi Atlantide, koja je kako se čini dostigla vrhunac u OPS smislu, te tako i samu sebe uništila, a navodno, - i narodi mogu imaju svoju grupnu karmu. Postoje i neki podaci da se prije nekih 80 hiljada godina nešto slično desilo i sa tzv. planetom Kantek (“petom planetom”) odakle su stigli Arijevci!? S te tačke gledišta, ako se čovjek i može “osloboditi” svoje lične karme, može li od grupne? Čini se da i na ovom području ima dosta magle.

Rudolf Steiner je takođe dosta pisao o individualnim i kolektivnim karmama. On je tvrdio da se čovjek može da kreće kroz određena stanja iz života u život, gdje se jedna intenzivna mržnja u jednom životu, može da pretvori u bol i patnju u drugom životu, a onda da se u narednom životu to može da manifestuje npr. u smislu nedostatka inteligencije. (tzv. ‘progresija stanja’). Isto tako, ljubav u jednom životu pretočila bi se u zadovoljstvo u drugom itd...

Sada se postavlja pitanje, da li čovjekova duša može biti podložna zakonima karme, kad se u situaciji u kojoj se mi nalazimo, ona većinom ništa ni ne pita. Ličnost (kočijaš) upravlja tijelom (kočijom) a da u većini slučajeva on duše (gospodara) nije ni svjestan? Da li se duša onda može smatrati odgovornom ukoliko ‘kočijaš,’ usljed svoje ignorantnosti i nepažnje, strovali ‘kočiju’ u provaliju?!

Onda imamo podatak da se ličnost kao takva stvarno gubi nakon fizičke smrti, a ono što ostaje je duša. Šta se to onda inkarnira i šta je to što je podložno karmi? Čini se da još uvijek niko nije uspjeo ovo precizno da definiše.

Budisti tvrde da se čovjek sastoji od 5 supstanci ('skandhas'). Čini se da su oni Gurdžijevi ‘vodonici’ nešto slično tim budističkim ‘skandama’. Prema njima, za vrijeme svog života čovjek može da stvara razne ‘kristalizacije’ i potpuno ili djelomično formirana ‘viša tijela’ koja su u stanju da opstanu nakon fizičke smrti, te tako da nastave sa daljim doživljajima, uključujući i inkarnacije.

Ove ‘skande’ se predstavljaju kao ‘talasni paketi’ u ‘Moru Samsare’, koje u širem smislu podrazumijeva ovaj zemaljski svijet gdje dolazi do njihove inkarnacije. Tako su neki od tih ‘energetskih paketića’ izražajniji ili veće kohezije od drugih, te oni kruže između inkraniranih i diskarniranih stanja. Tu ne postoji neki striktan ili stalan identitet odredjene individue, mada dolazi do prezervacije određenih njenih ‘kristaliziranih’ crta i njihovog postepenog stapanja, te pojačavanja ili naglašavanja određenih ‘frekvencija’ u tim “talasnim paketićima skandi”. Karma bi se ovdje mogla uporediti sa zakonima fizike koji upravljaju propagacijom tih talasa između inkarnacija. U nekim slučajevima, jedan takav cjelovit ‘paket’ može imati i jednu određenu mjeru ‘slobodne volje,’ te koristiti zakone fizike ili karme tokom svog razvoja, bilo da se on odvija ovim ili onim pravcem.

Na kraju se može reći da između budističkih i Gurđijevih ideja postoje određene paralele.

Postoje takođe i neke indikacije o ‘karmičkim vezama između nekih ljudi’, kao i nekim ‘potencijalno pozitivnim’ aspektima karmi.

Na kraju, čini se da karma ipak postoji a kakav je stvarni “mehanizam” njenog djelovanja, to još uvijek ostaje jedno pitanje.

METAFIZICKI SAJT

srijeda, 22.10.2008.

SVJETLOST KAO HRANA

Jestivi divlji ( frenetičan ) elektron




Svijetlost je osnovni sastojak iz kojeg potiče sav život, razvija se i ispunjava se energijom. Svijetlost i zdravlje su nerazdvojivi. Osobnim ponašanjem uspjeli smo se odvojiti od izvora svijetlosti koristeći fluorescentnu rasvjetu, životom u zatvorenom prostoru, naočalama, kontaktnim lećama, sunčanim naočalama, losionima za tamnjenje kože, jedući meso, hraneći se prerađenom hranom i kuhanim povrćem, mnogi od nas pate od kroničnog nedostatka svjetlosti. Kao i neuhranjenost nedostatak svjetlosti nam uskraćuje potrebni nivo hranidbenih tvari i ritmičko stimuliranje bitno za život potpuno zdravog bića.

Nobelovac Laureate Dr.Szent-Gyorgi opisao je osnovni životni proces kao mali strujni tok poslat nam od sunčeve svjetlosti. Bez svjetlosti nema zdravlja. Ovaj iskaz je ključ u razumijevanju značaja svježe biljne hrane i drugih načina za unošenje svijetla u naš organizam. Mi smo ljudske fotoćelije sa sunčevom svijetlosti kao osnovnom biološkom hranjivom tvari.


Dr.Szent-Gyorgi govoreći o toku sunčeve svijetlosti koje Sunce isijava prema nama, zapravo govori o visoko nabijenim elektronima koji sudjeluju u prenošenju sunčeve energije u našu submolekularni uzorak bez mijenjanja naše molekularne strukture. Model kvantne fizike počinje prihvaćati (ozakoniti) naš više intuitivan model vegetarijanske hrane kao kondenzirane sunčeve svjetlosti koju unosimo u naš ljudski organizam jedući biljnu hranu. Kada je energija zemaljske vegetacije indirektno unesena u naš organizam konzumiranjem mesne hrane, veći dio bio-elktričnih vibracije energetskog uzorka je uništeno. Energija sunčeve svjetlosti je također uništena u vegetarijanskoj hrani koju kuhamo ili prerađujemo.


Uzbuđujući proboj za mene bila je konceptualna sinteza kako hranom unosimo energiju fotona sunčeve svjetlosti u naše tijelo i kako ga ono koristi. Aludirao sam na taj koncept kada sam govorio o istraživanju dr. Hans Eppinger koji je pronašao da su sve stanice u osnovi baterije koje su pune kada je čovjek zdrav. Kada je čovjek bolestan, baterije se isprazne i jedva funkcioniraju. Značajno otkriće je da samo nekuhana hrana ima mogućnost povećati naboj stanice kao baterije.




Slijedeći korak u razumijevanju metabolizma stanice kao baterije




Pozitivan naboj se energetski hrani kisikom. Negativni naboj se hrani energijom elektrona i fotona ispunjenih sunčevom svjetlošću i skupljeni u vegetarijanskoj hrani. Ova elektronima ispunjena hrana otpušta energiju elektrona kroz Cytochrome oxidddase sistem.Cytochrome oxidant sistem djeluje kao transformator koji energiju elektrona pretvara u ATP. ATP je osnovno energetsko spremište molekule bioloških sistema. Biokemijsko otpuštanje energije ATP je gorivo za sve energetski zahtjevne procese na molekularnom nivou u našem biološkom sistemu.

Elektroni su u biti provučeni kisikom kroz cytochrome oxidant sistem na pozitivan pol stanične baterije. Više kisika u sistemu stvara jače privlačenje. Vježbe disanja, konzumiranje hrane bogate kisikom i život u nezagađenom okruženju bogatog kisikom povećava ispunjavanje naše potrebe za kisikom. Ključ razumijevanja je cytochrome oxidant sistem postoji u svakoj stanici i zahtjeva energiju elektrona da bi funkcionirao. Ta energija elektrona dolazi od biljne hrane koju konzumiramo svježu. Kada je hrana prokuhana osnovna harmonična rezonancija uzorka žive energije elektrona u svježoj hrani djelomično je uništena. Kada jednom razumijemo ovu naučno dokazanu činjenicu logičan slijed je da ćemo konzumirati hranu bogatu elektronima kao voće, povrće, orašaste plodove i sjemenke te proklijala ili namočena zrna.


Dr Johanna Budwig iz Njemačke nosioca diplome iz fizike, farmacije, biokemije i medicine i jedan je od prvih istraživača koje je kombinirao dubinu znanja kvantne mehanike i fizike sa sveobuhvatnim znanjem ljudske biokemije i fiziologije. Ona je zaključila, ne samo da živa hrana bogata elektronima djeluje kao donator snažnih elektrona nego elektronima bogata hrana djeluje kao sunčano rezonantno polje u tijelu koje privlači, sprema i povezuje sunčevu energiju u našem tijelu. Ona tvrdi da su fotoni sunčeve svjetlosti privučeni vibracijom suncu sličnim elektronima u našem biološkom sistemu, osobitu u duplo povezanom elektronskom oblaku pronađenom u našim lipidima. Ti suncu slični elektroni poznati su pod nazivom pi-elektroni. Taj pi-elektronski sistem unutar molekularne strukture ima sposobnost privlačenja i aktiviranja sunčanih fotona.


Ona misli da energija dovedena tim sunčevim fotonima djeluje kao "nati-entropy faktor". Prevedeno terminologijom biologije, entropy znači starenje. Anti-entropy je identično sa obrnutim procesom starenja. Iz točke gledanja kvantne fizike fotoni nikada ne stare; oni imaju brzinu vremena. Sunčani fotoni pronose visoki nivo naloga (anti-entropy energija) u pi-elektrone našeg biološkog sistema. Što više svjetlosti skupljamo u našem sistemu, to više obnavljamo zdravlje i unosimo energiju koja zaustavlja starenje našeg ljudskog organizma.

Zbog toga, ljudi koji jedu rafiniranu, kuhanu i visoko prerađenu hranu smanjuju količinu sunčanih elektrona koji energiziraju sistem i količinu visoko sunčanih elektrona koji stvaraju visoko elektronsko solarno rezonantno polje. Zahvaljujući Dr. Budwig, obrađena hrana može čak djelovati kao izolator zdravom pritjecanju elektriciteta. Što smo više sposobni apsorbirati sunčeve elektrone, više smo sposobni reagirati, privlačiti i upijati sunčeve elektrone u direktnoj rezonanciji sa suncem, drugim sunčevim sistemima i čak drugim galaksijama. Što smo više u mogućnosti upijati sunčeve elektrone u dublje nivoe kože, manje su mogućnosti za dobivanje sunčanih opeklina i teoretski manje karcinoma kože.

Možda dvije namirnice najbogatije sunčevim elektronima i namirnice koje imaju sposobnost apsorpcije sučevih elektrona su mikroalge spirulina, i AFA dodaje dr. Peter Naydenov, i laneno sjeme u različitim oblicima, uključujući i laneno ulje. Dr. Budwig je izvijestio o slučajevima općeg ozdravljenja i čak karcinoma koji se povukao nakon upotrebe velike količine lanenog ulja koje je povećalo količinu energije elektrona u sistemu i time stvorilo dovoljno raspoložive energije za izlječenje sistema.

Kako spirulina i AFA rastu na visokim nadmorskim visinama i toplim predjelima, imaju povećan beta-karoten i druge karotenoide, sisteme enzima i drugih bioloških sastojaka za bolje apsorbiranje pojačane sunčane i kozmičke radijacije. Otkrio sam da uzimajući spirulinu i trljajući se proizvodom Phycotene Cream (proizveden od Dr. Christopher Hills iz Light Force) ja i moji suradnici i dobrovoljci nismo imali problema sa sunčanim opeklinama radeći duge sate pod užarenim nebom u Tree of Life Rejuvenation Center u Patagoniji, Arizona.


Druga su istraživanja pokazala da su spirulina i Phycotene Cream bili uspješni u obnavljanju stanica squamous karcinoma kože i rješavanju pre-cancer squamous cell carcinoma. Druga su istraživanja pokazala da su tri četvrtine ljudi hipersenzitivnih na sunčanu svjetlost (pate od erythropoetic protoporphinaria) bili u mogućnosti povećati vrijeme izlaganja suncu. Tri četvrtine onih koji su poboljšali svoju prilagodbu mogli su se izložiti suncu četiri puta duže. Za one koji razumiju da smo mi ljudske fotoćelije koje često pate od nedostatka svjetlosti, ovo je izuzetno uzbudljiv pronalazak.


Dr. Budwig je također pronašla da kada kombiniramo laneno ulje sa visoko vrijednim bjelančevinama, tri duplo obmotani elektronski oblaci prisutni u svježem lanenom ulji i proteinima, stvaraju bi polarnu mrežu kondenzatora koji čak bolje apsorbiraju, spremaju i prenose razmjenu sunčevih elektrona i pojačavaju sunčevu rezonanciju. Ona često upotrebljava neke vrste ovčjeg sira kao visoko proteinsku hranu za kombinaciju sa lanenim uljem. Kao vegetarijanac koji ne koristi mliječne proizvode , otkrio sam da je pčelinji polen i spirulina savršena visoko proteinska koncentrirana hrana za kombinaciju sa lanenim uljem.


Prema saznanjima moderne fizike i kvantne biologije, po Dr. Budwig, ne postoji druga živa stvar u prirodi koja više akumulira sunčeve elektrone od ljudskog bića. Izgleda da su ljudi osobito povezani sa sunčanom svjetlosti. Sa istom rezonancijom sunčanih elektrona, naša povezanost sa zvijezdama je povećana našom sposobnošću da prihvatimo poklon njihove svjetlosne energije i biokemijski ju preradimo. Svjetlost je naša pupčana vrpca sa svemirom.


Naša sposobnost da se ispunimo sunčevom kozmičkom energijom ovisi o jedenju hrane koja sadrži visokosunčane elektrone koji su u rezonanciji i privlače sunčeve i kozmičke zrake. Naše zdravlje i svjesnost ovise o našoj sposobnosti da privlačimo, spremamo i dovodimo energiju elektrona koja je bitna za energiziranje i reguliranje svih životnih sila. Što je veće spremište svjetlosne energije to je veća snaga našeg ukupnog elektromagnetskog polja, i posljedično više je energije slobodno za liječenje i održavanje optimalnog zdravlja.

Snažno sunčevo rezonantno polje najavljuje evoluciju čovječanstva u dosezanju punog kapaciteta kao ljudskog "sunčanog bića". Svjetlost podržava evoluciju, a nedostatak fotona u našem tijelu sprečava je. Svjetlost i svjesnost su međusobno povezani. Vraćajući se u nazad do prošlog stoljeća, Rudolf Steiner, osnivač Waldorf Schools, Antropozofske medicine i biodinamičkog vrtlarstva mislio je da dozvoljavajući vanjskom svijetlu da uđe u naš sistem oslobađamo jednaku količinu našeg vlastitog unutarnjeg svijetla. Što više povećavamo sposobnost apsorpcije i asimilacije svijetlosti to više svjesni postajemo. Što se više mijenjamo povećanjem naše apsorpcije svijetlosti to više sami postajemo svjetlost. Ovo je profinjena tajna "svjesne ishrane".



dr. Gabriel Cousens

utorak, 21.10.2008.

Što je zapravo samopoštovanje?

U nezrelom društvu, u kojem većina ljudi vrlo rijetko uopće ima prilike iskusiti što znači osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je razmotriti o čemu zapravo govorimo kad se radi o samopoštovanju.

Ono o čemu želim govoriti daleko je dublje i šire od samopoštovanja kao načina ponašanja, pa čak i stava prema sebi.

Želim govoriti o osjećaju duboke ispunjenosti iznutra, užitka u vlastitom postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, već doživljaj sebe kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz 'ljubav prema sebi' postaje tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopoštovanje je daleko od pravog termina za taj unutarnji osjećaj, no može biti odgovarajući termin za vanjsko ponašanje u svakodnevnom životu koje proizlazi iz tog osjećaja.

Niti kad se radi o vanjskom ponašanju, samopoštovanje našem društvu nije blisko, te se stoga interpretira na najrazličitije načine.

Kroz mnoga stoljeća, naši preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nužno prisiliti ljude da se odreknu svoje prirodne težnje za slobodom i obiljem, prisiliti ih da se smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentične osjećaje i želje. Stoljećima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i stidu ne samo zbog najmanje pogreške u vanjskom ponašanju, nego i zbog osjećaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doživjeti sebe kao ljubav, kao dragocjena bića – vodilo bi automatskom odbacivanju takvog odgoja i stoga nije moglo biti dopušteno.

Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjećaji loši, morali su povjerovati i da su oni sami loši grešni u svojoj biti, nevrijedni po prirodi. Kad djeca odgajana u takvom ozračju odrastu, rode vlastitu djecu i suoče se s njihovim osjećajima i željama – često je daleko lakše okriviti dijete da je 'zločesto' i 'sebično' nego priznati desetljećima potiskivane osjećaje i sav strah, krivnju i sram kojima su oni vezani. Tako se krivnja i strah prenosi u sljedeće generacije.

Tako smo dobili društvo lažne pristojnosti i upitnog morala, društvo u kojemu je 'biti dobar' značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, 'biti pristojan' značilo ne isticati se, čak niti reći nešto dobro o sebi, a 'obzir prema drugima' vrlo je često zahtijevalo djelovanje na vlastitu štetu.

Fizika tvrdi da je energiju nemoguće uništiti, moguće je samo promijeniti joj oblik. Slično je i s emocijama. Izvorne, autentične ljudske težnje i ljudski osjećaji nisu se mogli uništiti čak niti nakon što se to stoljećima pokušavalo.

Potisnuti osjećaji uvijek ostaju u nama i bore se da se izraze i prenesu svoju poruku. Ako ne dopuštamo sebi da to učinimo na konstruktivan način, podsvjesno počinjemo tražiti druge načine olakšanja – destruktivne. Ogovaranje, licemjerje, depresija, zavist i zloba bili su 'ispušni ventili' mnogih generacija. No prije ili kasnije događa se da naša moć samokontrole popusti pod pritiskom nagomilanih emocija, nakon čega često prelazimo u drugu krajnost.

To se upravo događa u našem društvu kao cjelini. Nagomilana destruktivnost izlazi na površinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i nezrelog ponašanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima koji šalju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost – otvorenu sebičnost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to često i zovu samopoštovanjem, što je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.

Velika većina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopoštovanje i može samo zamišljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako povjerovati u lažne prikaze samopošto vanja, često i u lažan, prividni osjećaj moći koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito, unutarnje iskustvo, nisu vam više potrebni vanjski modeli prema kojima ćete se orijentirati.

U vanjskom ponašanju, samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne da učine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni učiniti sami – i, ne manje važno, da imaju pravo na to.

(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponašanjem, ili upozoriti ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe. To se vjerovanje stvara obično u vrlo ranoj dobi. Kako naše istinsko biće osjeća da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u dječjoj dobi ne zna nositi s tim osjećajem, on se nešto kasnije obično prekrije i maskira kompulzivnim pokušajima da se osjećamo bolje sami sa sobom, često i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)

Zdravo i sretno dijete, ono koje se još nije naučilo stidjeti samog sebe, spontano izražava sve svoje želje i osjećaje, te i ne pomišlja da ih skriva – dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo činiti. Zdravo dijete usmjereno je u prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno, očekuje da će i drugi činiti isto.

Biti usmjeren na sebe – ne zvuči li to kao sebičnost? U pravilu se još uvijek tako označava. Mnogima je lakše nazvati to sebičnošću kod drugih, nego usuditi se učiniti to isto, suprotstaviti se, reći ne ili zauzeti se za sebe. Pod poštovanjem prema drugim ljudima, koje je nužno sadržano u istinskom samopoštovanju, podrazumijevam poštivanje osobnih granica drugih ljudi – izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili naruši njihova sloboda – ali i poštivanje njihove moći i odgovornosti da sami postave i obrane svoje granice. Drugim riječima, da nas upozore ako nenamjerno činimo nešto što njima ne odgovara.

Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi sami možemo znati što želimo i što nam je potrebno, te da ne možemo očekivati da će bilo tko drugi to činiti za nas. Isto tako, ne možemo znati, i nerazumno je očekivati da znamo i predviđamo, što drugi ljudi žele i osjećaju. Kako svatko od nas ima različit karakter i različita iskustva, često se događa da smo u krivu čak i kad smo uvjereni da znamo što druga osoba osjeća i misli.

Nikad nećete vidjeti zdravo dijete koje se osjeća dobro sa sobom, kako anksiozno nastoji predvidjeti i pretpostaviti želje svih ljudi oko sebe ('Jesam li nešto krivo rekla? Nešto krivo učinila? Možda će ljudi steći dojam da sam sebična?'), ali vidjet ćete mnoge nesretne, anksiozne ljude (i djecu) kako to čine. Zdravom djetetu je normalno reći 'ne' ako nešto ne želi, kao što mu je normalno da i drugi ljudi kažu 'ne' i postave svoje granice – a zatim se o tome može pregovarati.

Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužaba.

To ne znači da su nam drugi ljudi manje važni. Nijedna osoba koja se istinski osjeća dobro sa sobom nema potrebu ili želju povrijediti ili potcijeniti druge. Naprotiv, što smo više sposobni razumjeti i cijeniti sebe, to nam postaje lakše i kad je riječ o drugima. Prirodno je da imamo određenu zdravu sliku o tome što bi značilo svjesno povrijediti slobodu i osobni prostor druge osobe i da nećemo željeti to činiti, jer znamo kakav je to osjećaj. No – u idealnom slučaju - kad se radi o specifičnim željama, osjećajima ili neslaganju, očekujemo od druge osobe da ih sama izrazi – a kako nema potrebe da se to čini kroz okrivljavanje, tako nema potrebe niti za strahom i krivnjom – i postaje nam mnogo lakše saslušati i cijeniti tuđe mišljenje.

Naravno, rijetko kad je u životu prisutan takav idealan slučaj i mnogo puta ćemo morati uzeti u obzir prošlost druge osobe i način na koji je naučila funkcionirati; njezine strahove, krivnju i potisnute osjećaje. Često ćemo se naći u situaciji da druga osoba nije sposobna uzeti u obzir naša ograničenja. To čini rad na samopoštovanju – kao i život sam - raznolikim, zanimljivim i punim prilika da učimo i preispitujemo sebe iz različitih gledišta i u različitim okolnostima.

Osjećati se voljeni i cijenjeni potreba je koja je pokretački impuls goleme većine ljudskog ponašanja. Traženje pažnje i ljubavi u korijenu je, ili barem donekle prisutno, u gotovo svemu što komuniciramo ili ne komuniciramo, pokušavamo postići, prezentirati prema vani; ključ je većine naših emocionalnih reakcija, posebno onih neugodnih.

Kao djeci, drugi ljudi su nam jedini mogući izvor procjene nas samih i našeg ponašanja. Bez imalo iskustva o svijetu u kojem smo rođeni, jedino u tuđim reakcijama možemo vidjeti zrcalo onoga što šaljemo u okolinu. Ono čega nismo svjesni kao djeca, jest da drugi ljudi ne reagiraju nužno na nas nego na mnoge druge sadržaje koji se odvijaju u njihovoj svijesti.

Koliko puta nas iznutra grize ljutnja ili tuga zbog nečega što želimo dobiti od drugih ljudi, ali ne uspijevamo? Od 'što će reći susjedi' pa do ekstremnog egzibicionizma, reakcija drugih ljudi ono je što nam je često primarno. Mnogi tome podrede cijeli svoj život: od onih koji se nikad ne usude izraziti svoje istinske želje iz straha od odbacivanja, pa do ljudi koji cijeli život provedu trčeći za novcem kojim bi kupili različite statusne simbole i izazvali divljenje okoline i dojam moći.

Moć je ono za čime posežemo kad nesvjesno steknemo dojam da, što god učinili, ne možemo dobiti ljubav. To je zastrašujuć zaključak koji pokreće potrebu da se kontrolira okolina. Drugi temelj potrebe za moći je čista kompenzacija: ako ne možemo dobiti ono što istinski želimo – osjećati se vrijedni kroz iskustvo da smo voljeni – posežemo za nečim manje vrijednim, ali relativno sličnim, kao što je osjećaj nadmoći.

Traženje ljubavi izvana nikad ne može nadoknaditi ljubav prema sebi duboko utemeljenu u unutarnjem osjećaju. Čak i kad postignemo izvanjski uspjeh, duboko u sebi svjesni smo da on nema istinsku vrijednost jer smo odobravanje postigli naporno stvorenim i održavanim prividom, umjesto okrivanjem sebe kakvi stvarno jesmo. No, kako nikad ne naučimo kako se osjećati voljeni i vrijedni na druge načine, podsvijest ne zna drugačije nego nastaviti po starom – i zbog toga toliko mnogo ljudi potroše cijeli život uporno ponavljajući strategije koje ne funkcioniraju ili kompulzivno odmah kreću za još većim 'uspjesima' – većom slavom, većom moći, većom svotom novca...

Kao odrasli toga smo barem donekle svjesni, ali davno stvoreni dječji zaključci i dalje su, duboko potisnuti, u nama i oblikuju našu svijest i život. To se može promijeniti, mada ne preko noći. Dubok nedostatak osjećaja da su voljeni i cijenjeni jednostavno zbog sebe samih, većini je ljudi, u većoj ili manjoj mjeri, osnovni temelj na kojem su izgradili svoju osobnost, te je potrebno vrijeme i rad da se to promijeni.

Istinska ljubav prema sebi ispunjava nas na način na koji to nikad ne može učiniti ljubav koja dolazi izvana. Čak i ako smo izvana istinski voljeni, ako nam nedostaje ljubav prema sebi nećemo to moći u potpunosti prihvatiti, cijeniti, osjećati opravdanim.

Sposobni smo da volimo sebe do mjere koju nam je teško čak i zamisliti. Ako i pokušamo, zamišljanje takvog osjećaja u odnosu na stvarno iskustvo slično je zamišljanju putovanja u odnosu na putovanje samo. Naša istinska priroda ne može se uništiti čak ni dubokim i snažnim dječjim negativnim dojmovima i možemo je ponovno otkriti i iskusiti.

Osjećati se voljeni iznutra iskustvo je koje 'jednim potezom' briše sve sitne, a i mnoge krupnije, povrede i zamjeranja drugima. Nije nam više potrebno odobravanje i potvrda izvana, pa nas niti ne smeta ako je ne primamo. Osjećamo se ispunjeni prekrasnim osjećajem ljubavi, a ako netko drugi to nema u sebi, znamo da to nema veze s nama. U istinskom iskustvu ljubavi prema sebi, to nije logično obrazložen stav oko kojega se moramo svjesno truditi i razmišljati – jednostavno više ne primjećujemo ponašanje oko kojeg bi prije osjećali potrebu da raspravljamo ili 'iskomuniciramo osjećaje'. Sposobniji smo suosjećati s drugima i priznati njihovu bol. S druge strane, ako nas netko direktno povređuje i omalovažava, sposobniji smo zauzeti se za sebe ili napustiti uvjete koje nam ne odgovaraju.

Promjena i rizici, koji mnoge ljude dovoljno plaše da radije ostaju u iznimno lošim uvjetima, poduzimaju se lako jer u takvom stanju svijesti ne možemo ni pomisliti da takve uvjete prihvatimo: primjerice loše uvjete rada, zlostavljanje na poslu, učmale odnose bez nade za poboljšanje... Duboko u sebi, znamo da će nam biti dobro i da ne moramo pristajati na tako nešto. Bez riječi i svjesnog truda, znamo da možemo stvoriti nešto mnogo bolje. Kako krećemo prema tome, to se i ostvaruje, lako i gotovo automatski, jer smo svoje lekcije naučili – a ljubav prema sebi jedna je od temeljnih životnih lekcija.


metafizicki sajt...
P.S...DA MISLIMO MALO I NA NESTO DRUGO...

nedjelja, 19.10.2008.

Pozdravljam vas mili moi sa jedna moja najomilenija mantra...
Imajte ljepo nedeljno poslepodne voli vas ...ANANDA...

petak, 17.10.2008.

Dragi moi prijatelji....Zelim vama sve ljepo ove vecer,nek Ljubav bude uz vas,nek bude sreca koju do sad niste osjetile....Raduj te se,zivot je jedan,ljubite........volim vas ...ANANDA...

utorak, 14.10.2008.

Ne stivnuva duhot na novodojdeniot...Pesnata na Tvorecot neprekinato se branuvase niz moite setila,ragase se poveke i pogolema vecnost,me ucese na se sto bese zivo...
...Anando ! tvojot duh se raduva na celoto postoenje,podignise i prepustise na kruznite dvizenja i blago pulsirackite tonovi na kosmosot,zivej bezgranicno i ljubi....O presvetol gospodaru na vecnite noti na ljubov,ti blagodaram za moeto ritmicno dvizenje na mojot duh,O presvetla ljubov i svetlino,ti blagodaram za moite cuvstva koi znaat da cenat i sakat....
NEKA BIDE VECNOST VO SE I NAD SE..............

Nek danas bude sva ljubav na ovaj svjet sa vama....Dragi moi zelim vam miran i ugodan dan...Svjetlost nek dotakne vasem srce i nek osvjetli vas zivot...volim vas ...ANANDA...

ponedjeljak, 13.10.2008.

Drago moje svetlo,ti koe vleguvas vo mene so seta svoja raskos te blagoslovuvam,procistime od seto nesvesno postoenje na moeto "JAS" podarimu krila od svetlina na mojot vecen duh i vnesime vo postoenjeto na tvorecot....Draga moja Ljubov,pregrnime so seta svoja ziva sila,poklonime na zivotot sto zraci vo mene i vozvisime.........

nedjelja, 12.10.2008.

Go pozdravuvam zrakot svetlina sto me imase probudeno,mu posakav da bide uste posvetol.....ANANDA ,vremeto e tvoj partner vo segasnosta,ljubovta e povtorno vo tebe,raduvaj se pocnuva povtorno da gori tvojot zar...
...DOBREDOJDE...

subota, 11.10.2008.

NEK LJUBAV BUDE JEDINO NESTO U VASIM SRCIMA..