21.06.2010., ponedjeljak
Winxice protiv Starwarsa
Prije nego se rodila djevojčica, veselila sam se vremenu koje mi tek predstoji, posebno čitanju priča, gledanju crtića, izmišljanju novih priča... jer i ja (nadam se) nosim još uvijek djevojčicu u sebi, unatoč tome što sam odrasla, i ponovo ju povremeno budim u sebi, uz vođenje djevojčice kao stručnjakinje na tom području. I moram priznati da sam odahnula kada sam shvatila da mi se ispunila potajna želja da dobijem (koji nježan izraz za porod) djevojčicu i da ne moram pratiti sve one navodno muške igrice, kupovati i pratiti razne više i manje stravične likove poput Spidermana, X-mana, Gormita i ne znam niti ja koja sva čudesa. S igračkama pokušavamo biti umjereni, premda je taj pojam u današnje vrijeme u našem okruženju upitan, jer su djeca prenatrpana igračkama. Iako joj mi kupujemo povremeno nešto (ne nužno novo) nakupilo se puno toga. I previše. Stav kako djeci treba kupovati igračke bez podjele na muške i ženske nas je zaobišao iz jednostavne činjenice što se naša djevojčica, koja voli i neke tzv. muške igračke, a filmski ukus joj je ponekad čak i morbidan (obožava npr. Tim Burtona), ipak radije i više igra sa lutkama nego s autićima i za mene tu prestaje svaka rasprava o (ne)jednakosti spolova. Jer spolovi očito nisu jednaki (ravnopravnost je druga tema) i ne znam zbog čega bi i trebali biti i ne smatram se zaostalom mamom ako joj ne guram pod nos igračke kojima se radije igraju dječaci ili neke bespolne igračke, premda smo fazu Teletubbiesa zdušno odradili negdje između prve i druge godine. Čitanje bajki i dječjih priča i knjiga je postala navika, a sada već pomalo dolaze i u tom području razni izazovi, dječji više ili manje bolji časopisi. Naša djevojčica je preuzela naviku (neću napisati od koga, ali vjerujem da nije teško pogoditi kojem spolu pripada češće ta navika) čitanja časopisa na toaletu. Tako su sada osim auto-časopisa (Ups!) i Barbi časopisi našli svoje mjesto u toj magičnoj prostoriji. Ja sam radi ravnoteže stavila jednu zbirku pjesama.
Ali u audio-vizualnom svijetu je konkurencija nekako, čini mi se, još veća ili dostupnija... I mi, kao i mnogi današnji roditelji, prenatrpani ponudom ograničavamo djevojčici gledanje crtića i pazimo što i kada gleda. Savršeni ima averziju prema reklamama na dječjim programima, pa se najčešće gledaju crtići s njemačkog programa Kika, koji nema reklame. Ono što mi smatramo audio-vizualnim smećem, dozira se ili svodi na najmanju mjeru. Savršeni se u toj ulozi našao kao dežurni policajac. A u meni je još živa i ona mala djevojčica koja razumije potrebu kiča kod moje djevojčice, jer se još jako dobro sjećam uzbuđenja kada sam dobila svoju Barbie u dugačkoj dvobojnoj bijelo-rozoj haljini s pripadajućim rozim elegantnim šeširom i štiklama. Crtića tipa Barbie, Lillifee, Bratz ili Winx nije u vrijeme mog djetinjstva još bilo. Hvala Bogu, rekli bi neki. To je naša današnja perspektiva roditelja, koji promišljaju o tome što im djeca gledaju, dok djedovi i bake čini mi se ne brinu toliku brigu o tome (barem u našem slučaju). Efekt neizrecive sreće na početku takvog nekog crtića i praznine i nekog nezadovoljstva i laganog podivljitisa smo već naučili prepoznavati. Savršeni bi to sve srezao u korijenu, a i radio je to djelomično, dok mu djevojčica jednog dana nije rekla: "Gle, ja znam da se to tebi ne sviđa, ali ja sam dijete i imam drukčiji ukus, i meni se to sviđa, a ti ne moraš gledati ako nećeš." Ja sam samo promatrala sa strane tu diskusiju, znajući da je Savršeni očekivao pobunu i neki argument protiv tog rezanja, od kojeg ne odustaje smatrajući da se tako barem sužava prostor neograničene ponude kićastih crtića za djevojčice. Stvara joj tako osjećaj vrijednosti i posebnosti kada dobije dozvoljenu dozu kiča, na žalost često popraćenog lošom sinhronizacijom na hrvatski. A i uči ju da se sama izbori sa svoj komadić neba. Ja sam pak ona koja pazi da niti jedan ne pretjera u svojim piljenjima, nešto kao middle manager, ona najgora pozicija, kada vas sa svih strana pritišću zahtjevima. I tako sam ja poštujući individualnost djeteta i pravo na svoje izražavanje, tu čarobnu formulu za polagano dopuštanje da vam se dijete pretvori u sve ono što ste nekada smatrali nemogućim, nakon zamolbi i oduševljenih prepričanih epizoda od djece iz vrtića, sama kupila jedan DVD sa četiri nevjerojatne djevojke koje se nazivaju Winx. Umjesto da ja objašnjavam o čemu je riječ evo citata djevojčice - kada počne pričati o njima, obuzima je ushićenje, a pogled joj se gubi u nekim daljinama: "Mama, Winxice imaju super moći, Bloom ima vatru, Stella ima Sunce, Tecna ima struju, Flora ima biljke, Musa ima zvuk, Layla struju ... to mi je tak super, izgledaju super. A zločeste vještice imaju štikle, prelijepe suknje, sve je puno šljokica, zaljube se, ljute se, pa se pomire... Ravnateljica ih dobro uči, malo je stroga, ali u redu, pravedna... male vile im pomažu... Super su mi, ne mogu ti objasniti kaj mi je tak super, ali jako ih volim..." Imaju cure i svoju pjesmu koja prevedena na hrvatski glasi: "Ako to želiš, budi i ti jedna od nas... moja ruka u tvojoj ruci..." Pjesmica je svako malo na usnicama djevojčice, a epizode jedinog DVD-a o Winxicama je naučila gotovo napamet, pa nas svako malo iznenadi nekim polu-pubertetskim Barbie odgovorom. Za nas su te sve mlade koke savršenih proporcija ostale pohranjene pod tim nazivom. Što se mene tiče, ne uživam u tim crtićima, za razliku od nekih drugih u koje se obožavam zajedno s djevojčicom uživiti. Pogledala sam na njezinu zamolbu s njom DVD, prepričala mi je sve epizode i stalno ih nanovo prepričava, nekad imam osjećaj da će mi glava puknuti od svih tih super moći i fantastičnih događaja. Za onu dozu muškog video kiča, naravno s puno (i)racionalnih argumenata, zašto je to bolje gledati od hrpe fifica kojima je izgled najvažniji, zadužio se neprimjetno Savršeni. Tako su sada u fazi Ratova zvijezda, a moje primjedbe o krnjem scenariju i neuvjerljivim dijalozima nemaju jačinu razbijanja čarolije, premda Mr. Perfect priznaje kako su starije epizode rađene za odrasle (čitaj odraslu djecu), a novije više za djecu. Meni dođe da puknem od smijeha, jer me futurističko-svemirska fantazija, ili bilo koja vrsta priče u kojoj su specijalni efekti važniji od priče, ne može obuzeti. Ako ćemo iskreno, i priče se, bilo o fificama ili ratnicima, uglavnom vrte oko istih tema, a u pozadini je uvijek borba dobra i zla. Što naravno u konačnici ima valjda neku životnu poruku. Ono što čini razliku je način pričanja priče, okruženje i (ne)slojevitost likova. Preuzimanje konkretnih slika i likova u svakodnevicu kod djevojčice, izgleda ovako... Na moju ljutnju zna reagirati rečenicom iz Winxa: "Baš si zločesta draga, zato te i volim... he-he" Ili iz Star Warsa preuzeta jezična formulacija: "Mama, znaš on ti je prešao na tamnu stranu" ili jučerašnja primjedba o ljubaznom konobaru koji je svojom reakcijom djevojčicu podsjetio na slugu: "Ovog konobara bi mogao oteti Lord Vader, jer on voli poslušne."
I za kraj jedna istinita priča iz života (takve su meni najdraže). Jedna mama koja je jako pazila da joj djevojčica ne padne pod utjecaj površnih Barbie-poruka, objasnila je svojoj djevojčici kako su te Barbie grozne, umjetne, kičaste i kako ih ona ne voli. Djevojčica je kao prava mala učenica, koja voli svoju mamu, odlučila biti kao i mama. I jednoga dana su slučajno pred izlogom ugledale Barbie lutku, djevojčica je zastala i rekla: "Mama, ona je strašno ružna zar ne? Mi ju ne volimo", a čeznutljivi pogled sa suzama u očima je govorio potpuno suprotno: "Ne želim iznevjeriti svoju mamu, znam da je umjetna, ali bih ju svejedno tako rado imala." Ova mama iz priče je doživjela "klik" u srcu i kupila djevojčici njezinu prvu i posljednju Barbie lutku. Ja sam priču preuzela i učila iz nje, premda je moja djevojčica odmah prepoznala i stala u obranu svog prava na kič. Puštam ju da uživa u svojoj dozi kiča, kao što ja imam svoju (Sex i grad, Kućanice), ali joj uz to otvaram i neke druge prozore i upućujem i na druge vidike. Ali to je jedna druga priča, ispričana i oslikana potpuno drukčijim jezikom. Nju ću ispričati možda već u slijedećem postu.
|
- 11:50 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
09.06.2010., srijeda
Pale sam na svijetu
Ne znam sjeća li se netko od vas, ili je možda čuo za dječju knjigu Pale sam na svijetu. Ja sam ju upoznala preko moje starije sestre, koja ju je jako voljela. Meni kao djetetu je ta priča bila nekako daleka, možda i zato što nije bila direktno moja, a možda i iz nekih drugih razloga...
U svakom slučaju, koliko se sjećam, radi se o jednom dječaku koji se jednoga jutra probudi i otkrije da je sam u svom gradu. Obilazi razna mjesta, svugdje slobodno ulazi, uzima što i koliko hoće i doživljava svijet onakvim kakvim ga inače, ispunjenog ljudima ne može upoznati.
Ne sjećam se točno kraja, ali ako se ne varam, dosadi mu na kraju ta usamljenost i novostečena sloboda i budi se u svom krevetu sretan da nije sam na svijetu...
Tridesetak godina kasnije, čitam jedan blog u kojem blogerica opisuje svoj povratak iz inozemstva u domaju, i piše kako ju nije umorila niti gradnja kuće, niti sve što zahtjeva takav veliki povratak s malim djetetom, već razni jezici i komentari, iliti čakule kako kaže ta splitska Rimljanka, Dalmatinka u srcu. Odlučila se na život u Dalmatinskoj Zagori ili Vlajlandu, kako duhovito naziva taj kraj po percepciji svoje okoline, i naišla na osudu. Moli u postu da ju familija ostavi na miru, da ju puste da svoj plan i uvjerenja živi u miru.
Teško je biti drukčiji i izdvojiti se po bilo čemu, jer to znači izazvat okolinu, koja često u tuđim postupcima prepoznaje svoje slabosti. Nisu naravno svi takvi, i hvala Bogu da ima dobronamjernih ljudi koji unatoč nerazumijevanju prihvaćaju tuđe stilove života. Ali takvih je na žalost jako malo.
To su ljudi koji su vam u stanju reći svoje mišljenje, koje se možda potpuno razlikuje od vašeg, ali vas neće osuđivati ili procjenjivati, već će poštovati vaš izbor.
To je onaj stav o kojem Gibonni pjeva na svom zadnjem albumu, to je Toleranca...
Blogerica nije navela (što je razumljivo s obzirom na formu bloga) kakav je bio stav njezine bliže okoline i je li imala podršku svojih najbližih, supruga, roditelja, braće...
Kažu da se čovjek rodi i umire sam. Ako život gledamo kao stalno rađanje i umiranje, nekih naših stavova, odnosa... ispada da smo u životu više puta osuđeni biti sami. Pogotovo ako smo odlučne i iskrene osobe koje svoje stavove provode bez obzira na neprihvaćanje okoline.
Ipak, i na porodu i na samrtnoj postelji, netko je obično uz nas... roditelj(i), djeca, netko kome nešto značimo... i premda smo sami u smislu da samo mi osjećamo u potpunosti svoje tijelo, duh i dušu, glasovi drugih dopiru do nas i to je taj osjećaj prepoznavanja svijeta... Koji može biti i obrnut, kada u buci i najvećoj vrevi i gomili ljudi nismo prepoznati, i osjećamo samoću.
Ljudi su oduvijek živjeli u zajednicama, u društvu... kako bi se obranili od nepogoda, kako bi se udruženim snagama zajedno borili i podržavali. Kasnije su zajednice dobile formalnu dimenziju udruživanja zbog osjećaja naklonosti, prijateljstva, ljubavi... ili pak zbog računice, osjećaja sigurnosti i društvenog statusa. Postoji li neki prijelomni trenutak koji je dao za pravo zajednici da ocjenjuje pojedinca, ili je to nekakv logičan slijed i cijena koja se plaća, ako se pristaje na život u zajednici. I što znači pristati na život u zajednici? Mi smo rođeni kao dio neke zajednice i to je datost koju više ili manje prihvaćamo. Ili gradimo obrambene mehanizme kojima se zaštićujemo od te zajednice bez koje navodno ne možemo.
S vremenom možemo birati i sami određivati s kime ćemo se družiti, kome ćemo pokloniti svoje povjerenje, a kome ne. I premda to zvuči jednostavno, čim se vežemo u neki savez, vučemo sa tom osobom i svu silu svih drugih koje ta osoba ima oko sebe. Ali ni to nije tako strašno... puno strašnije je kada ta osoba sa sobom donese uvjerenja i odnose koji vas osuđuju, jer niste isti, jer ste drukčiji, jer ne razmišljate i ne osjećate kao ona.
I tu nastupa osjećaj Paleta koji je sam na svijetu... može birati što će čuti i uzeti, može čuti i glasove koje neće uzeti k srcu i raditi po svome... Ali to više nije svijet u kojem se iskreno komunicira, to su argumenti za i protiv, ili glumatanja da se prihvaćamo.
Jeste li ikada podržali osobu koju volite, a s kojom se ne slažete u njezinim stavovima, zato što vjerujete da živi svoja uvjerenja koja poštujete. Vjerujem da jeste... A jeste li to pravo dali i osobi koju ne volite? Ili ju možda čak i mrzite?
Tu se, naime otkriva mračna strana ljudskog roda. Ako se možda još uvijek pitate kako je bio moguć holokaust, ratna mučenja i silovanja, razaranja, osvećivanja u ratnim (ne)prilikama kada vas bivši kolega s posla ubije jer ste mu nekada davno uručili otkaz... evo mog razmišljanja o tome.
To je zloća u ljudima koja čuči i budi se osnažena mržnjom... jer ste drukčiji, jer ste svojim načinom života potaknuli nešto neriješeno u drugome, a puno lakše je okomiti se na tog drugog nego pogledati u sebe... A ako redovito ne osvješćujete svoju mračnu, svoju griješnu stranu (to je ujedno odgovor i o grijehu s kojim se rađamo) i ne radite na njezinoj svakodnevnoj duhovnoj higijeni, zloća vas sasvim nježno i neprimjetno, sa masu racionalnih argumenata, polako obuzima.
Zloću nije uvijek lako prepoznati, jer je skrivena i nije usmjerena prema svim ljudima. Najveći ubojice su osjećali ljubav i nježnost prema vlastitoj djeci, roditeljima, supružniku... ali neke druge su bili u stanju mrziti i uništiti.
I to je princip svih mržnji i ratova... ta dijaboličnost... I njezino (ne)prepoznavanje i (ne)priznavanje kod sebe i drugih.
Ako se nađete na vjetrometini takve zloće, osjećate ju kao nepravednu, a srce vam se nije zarazilo mržnjom, već samo tugom i očajem... predivno je ako vas netko prepozna u tome i stane uz vas, na način koji vi doživljavate kao podršku, u momentu kada ste slabi i napadnuti (čak i ako vas ne razumije). To ne mora nužno biti osoba za koju smatrate da vam je najbliža, to može biti netko sa strane, neko malo dijete ili anđeo koji vas čuva i kojega Bog šalje da se ne utopite u samoći. To su vam onda pravi prijatelji koje otkrijete u takvim situacijama. Nije čak niti nužno da su fizički kraj vas... možete ih osjetiti u srcu jer znate da su s vama... uvijek... ne samo onda kada vas razumiju i prihvaćaju uvjetno.
To je bezuvjetna ljubav, ona od Boga... Zato ju možda tako rijetko osjetimo na ovome svijetu i zato povremeno poželimo biti sami na svijetu... baš kao Pale.
|
- 15:17 -
Komentiraj (24) -
Isprintaj -
#
|
