21.05.2010., petak
Varšavska-intuitivno
Kaže Mani Gotovac u povodu predstavljanja svoje nove knjige pod nazivom Fališ mi, kako bi ljudi sami sebe trebali više kritički sagledavati, umjesto da hodaju svijetom uvjereni u svoju... ne znam koju je riječ upotrijebila, ali u svakom slučaju vezano je bilo uz neku neprikosnovenu ispravnost vlastitih stavova i uvjerenja. Slažem se s time. Ako se ne preispitujemo, već samo iznosimo svoje stavove kao konačne i nepogrešive, loše nam se piše. Preispitivanje ne mora značiti odmah i odustajanje ili mijenjanje mišljenja, ali vjerujem da osvješćivanje i sagledavanje iz različitih perspektiva, obogaćuje, uči toleranciji i smanjuje agresivnost.
Probati ću to sagledati na jednom primjeru koji me ovih dana zaokuplja.Naime, pratim prosvjede u Varšavskoj koliko mogu i čekam naivno Dnevnik HTV-a, premda slutim da će prve predugačke vijesti biti posvećene sramotnim prepucavanjima u Saboru.
A meni se kao najvažnija vijest ovih dana iz domaje čini upravo Varšavska. I premda čitam i slušam razne argumente s jedne i druge strane, htjela bih se osvrnuti na dojam koji ostavljaju prosvjednici i svi oni koji stoje na drugoj strani zida, bilo da se smatraju (ne)odgovornima ili čitavu investiciju vide kao legitimnu . Ne volim stvari promatrati crno-bijelo (što ne znači da to povremeno ne prakticiram), ali mislim da bi, po dojmu koji na mene čitav slučaj ostavlja, osim prerađene pjesme prosvjednika Zagreb te zove i druga poznata pjesma starih Prljavaca, jako dobro pristajala. Kako ne smatram sve općepoznatim i ne znam kojoj publici se sve obraćam, mislim na pjesmu Crno-bijeli svijet.
I sad dolazim na sklizak teren... Kad je čovjek uvjeren, ili želi biti uvjeren u nešto, onda argumenti mogu biti samo dijelom od koristi, ali zapravo se radi o doživljaju u kojem je satkano puno toga, od ljudskih i političkih uvjerenja, raznih socioloških i psiholoških utjecaja, do onog, po meni najvažnijeg, a to je ona unutarnja intuicija, nastojanje da ostanemo sebi vjerni, a naziva se i savješću. Zvuči kao neka najviša nepovrediva instanca, kao i istina ili ljubav, a zapravo je u praksi prilično nejasno ili netransparentno o čemu se radi. Često čujemo od nekih moralno diskutabilnih ljudi kako su samo slijedili svoju savjest. Očito ima različitih savjesti i različitih istina. Ili se samo radi o različitim načinima kojima se one više ili manje njeguju kao vrijednosti.
Ali da se spustim s ovih teoretskih visina na ulicu, i to na trenutni zagrebački simbol svih ulica koje postaju poprište prosvjeda ili pobune. Meni se čini (a dozvoljavam da mi se krivo čini) da su pitanja i prosvjedi u Varšavskoj više usmjereni na KAKO?(se nešto radi), nego na ŠTO?(se radi). Koja u slijedu tih pitanja traže i odgovor na pitanje TKO?(nešto radi).
Vjerujem da je većini građana Zagreba stalo da se grad obnavlja, održava, razvija... da bude mjesto ugodnog življenja. Ja već zadnjih desetak godina ne živim u njemu, ali me veseli svaki novi kvalitetan i transparentan urbanistički pomak, kao što me žaloste oronule fasade i zapuštenost. Ako samo kratko zanemarimo politiku i profit (stvarno naivno, ali idem probati) radi se o različitom poimanju napretka. Doživjela sam na potpisivanju peticije protiv gradnje HOTO Grupe u centru Zagreba i ljude koji u tom slučaju nisu direktno vezani ni uz politiku niti uz investiranje, i kažu da to smatraju dobrom projektom, jer će se konačno taj dio urediti.
I naravno da svatko ima svoje argumente i uvjerenja i mislim da ih nema smisla puno secirati, jer na žalost rijetko doživim da netko odstupi ili makar i malo popusti od svojih uvjerenja uslijed argumentacije. Kritika je neophodna, a samokritika još više.
Kako dakle s argumentima neću daleko stići, bacam se na razne dojmove, na ono što je teško opisati, ali ostavlja snažan osjećaj u meni.
Ljudi koji se bune, ne samo sada već i ranije, djeluju mi kulturno (glumci koji čitaju pjesme), obrazovano i elokventno (dečki koji to predvode dobro poznaju zakon). Prosvjedi su mirni, dobro organizirani s jasnim zahtjevima nisu agresivni i divljački. Vođe prosvjeda drže situaciju pod kontrolom i mole sudionike da ne provociraju nikakav oblik nasilja jer oni (druga strana) to žele. Transparenti su jasni i duhoviti (zapravo tragikomični zbog izvornih autora citata). Odnos s policijom (koji je inače uvijek problematičan) je riješen mudrim pristupom i najbolje se očituje transparentom koji ih naziva prijateljima i poziva na zajedničko djelovanje Čak i ako svatko ostane pri svojoj poziciji, ovakav stav umanjuje moguće tenzije suprotstavljenih strana
Studenti koriste vrijeme noćnih straži za učenje, neki stariji stanovnici im pružaju podršku noseći im hranu i piće... Neki ih i psuju jer ne mogu s autima parkirati tamo gdje su htjeli.
I moj intuitivni osjećaj mi kaže... konačno jedna građanska inicijativa koja kaže dosta.
Ne znam točno opisati što je drukčije, ali nedavne prosvjede studenata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisam mogla tako intuitivno osjetiti kao jasno izrečeno dosta.
I tu stupa crno-bijeli pogled. Moram se čuvati. Prije nekih petnaestak godina bila sam na prosvjedu za Stojedinicu. Naravno, reći će odmah neki... bilo je to nešto drugo... Uvijek je nešto drugo, ali je bunt upućen protiv neke nepravilnosti ili nelogičnosti. Često su one pravno legitimne. Ali nisu dojmovno. I nije niti tamo sve bilo crno-bijelo, pokazalo je to vrijeme. Glas novinarske Edith Piaf (vrapčića) mi je kasnije postao prilično neslušljiv, premda vjerujem da je bio tada iskren. I neki drugi su koristili situaciju, ili barem pokušali... Uglavnom, tada u tom trenutku bilo mi je jasno da svojim sudjelovanjem ne podržavam sve ono što Stojedinica tada (ili sada) predstavlja, već dajem svoj glas za prostor koji je obilježio meni nešto vrijedno i važno u mojoj mladosti. Ne mislim da je demokracija danas ono što je bila u staroj Grčkoj, jer su ju tada vodili filozofi, a danas ju vode navodno političari. Demos-narod su predstavljali mudri i obrazovani. Ne kažem da ih danas nema, ali ih ja na svom modernom crno-bijelom televizoru ne vidim. Možda sam i ja žrtva podjela. Možda mi se servira najgore od njih, pa vidim polupismene ministre koji se razgovaraju baš kao kauboji iz dječjih igrica, premijerku koja predlaže da se saborskim zastupnicima ukine besplatan javni prijevoz (koliki je postotak od njih koji se voze javnim prijevozom, što je sa skupim službenim autima-tko je tu lud?), saborske zastupnike koji se bave govorom u metaforama dok egzistencijalni problemi muče one koji nemaju vremena za jezične dubioze. Gradska uprava i gradonačelnik skupa s nekim investitorima su možda stvarno radili sve po zakonu, ali koji zakon će mi moći objasniti bahatost u komunikaciji i postupcima, ako želim ostati samo na svom dojmu i intuiciji inspektora Columba, koji nema uvijek dokaza, ali ima osjećaj za nanjušiti ubojicu.
Bio bi red spomenuti i Crkvu u Hrvata, jel tak? Jučer čitam neki komentar kako Crkva u vezi Varšavske šuti, ako izuzmemo pravoslavnu Crkvu, koja u ovom slučaju ima probleme zemaljskog urbanizma, a i ne bi se mogla smatrati glasnogovornikom Crkve u Hrvata.
Ako slušam dojmove svoje nutrine, vidim i u njoj i oko nje crno-bijele podjele. Službeno je puno ovčica tamo, a crne ovce su u ovom slučaju kako one napredne, koje odvajaju vjeru od često prozivane kvarne institucije (što god to u ne-podudaranju katoličke vjere i svih osobnih interpretacija značilo) tako i one nedosljedne u samim vodećim redovima.
I na kraju, nadam se da će ova građanska inicijativa i prosvjed polučiti neke dobre pomake.
Ne samo u smislu da će se projekt zaustaviti (ako je sve legitimno i ako problematičan referendum može biti kvalitetno proveden, neka se poštuje) već puno više u smislu da polako uvede kulturu kontinuiranog dobro osmišljenog i vođenog djelovanja građanskih inicijativa i udruga, pa i prosvjeda u Hrvatsku.
Ne razjarenih agresivaca koji onda gube na jačini svojih zahtjeva (ako je netko jučer gledao prestravičnu Hloverku u Otvorenom na temu ustavnih promjena s obzirom na seksualnu orijentaciju kojoj su se gosti kao i obično sami prepucavali, može znati o čemu pričam),već dobro potkovanih sudionika u raznim područjima.
Najviše u području međusobnog uvažavanja, čak i onda kada stoje na potpuno različitim pozicijama.
Ne treba nasjedati na provokacije,treba biti oštar i jasan u svojim stavovima i provesti ih po mogućnosti bez agresije. Dokaz kako ćemo dok to ne ostvarimo čitati crno-bijele tekstove i gledati crno-bijele televizore (bez obzira na tehnološka čuda) je i ovaj moj tekst u kojem mi nije u potpunosti pošlo za rukom sve aktere kritički sagledati. Barem ne emocionalno. Zato nudim iskrenost kao utjehu. Vama i sebi. Je li to danas dovoljno, ne znam...
|
- 12:48 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
09.05.2010., nedjelja
Majko moja!
Nevjerojatno kojom brzinom i smjerom lutaju moje misli zadnjih dana. Jedva uspijem i sama poloviti neku poveznicu ili smisao, a kamoli da smislim neku zaokruženu i izdvojenu temu... Da ne spominjem kako mi sjedenje-poluležanje za novim Barbie laptopom (tako ga zovem od milja zbog savršenih minimalnih proporcija, boje i atraktivnosti) uglavnom završi više u čitanju, nego pisanju.
Da skratim... Jučer sam se sjetila kao sam prije x godina u ranoj mladosti za Dan grada Zagreba proživjela jedan nemili događaj. I kako mi je taj datum nekim čudom ostao urezan u pamćenje. Meni, kojoj u pamćenju ostaju mirisi, boje, osjećaji i samo poneki datum, uz veliki trud mozga, koji nije naviknut na brojke. I onda mi misli, po pravom obrascu tijeka svijesti odlutaju do mog rodnog grada Zagreba. I odem malo prošetati virtualno Zabregom, kako sam ga zvala u vrijeme svog ranog djetinjstva. I onda shvatim da taj Dan mog rodnog grada već x godina nije na taj datum koji sam ja zapamtila. Danas se na taj dan obilježava samo pobjeda nad fašizmom i ulazak partizana u Zagreb, na kraju Drugog svjetskog rata.
A Dan mog grada slavi se 31. svibnja, kada je ujedno i Dan branitelja grada Zagreba (ovaj puta su u pitanju drugi branitelji, koji su branili grad od ostataka onih prvih). Na taj dan slavi se i Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koja se smatra zaštitnicom Zagreba.
I onda me tijek misli o Zagrebu obavezno odvede prvo u sjećanja. I obećam samoj sebi kako neću upasti u nostalgičarsku jadikovku o nekim drugim vremenima kada se u Zagrebu navodno živjelo urbanije, kako su ga došljaci izmijenili i kako ga sve manje prepoznajem... jer ne želim upasti u klišeizirani model nekih dobrih starih vremena i prijetećih novina i teorija zavjere. Držim se negdje na pola puta između objektivnih promjena i subjektivnog doživljaja.
I onda iz prošlosti, skliznem u sadašnjost. Zar nisam ja svojim odlaskom u neki drugi grad isto od sebe stvorila došljaka i ostavila mjesto nekom drugom došljaku u svom rodnom gradu? Nisam morala otići da nisam htjela i nepošteno bi bilo reći da sam otišla jer su me neki novi otjerali. Našla bih neki posao, neki sam i imala, makar nije bio stalni.
Zanimljivo je održavanje veza sa prijateljima u domaji. Odlazak nije samo moja percepcija, postoji i njihova percepcija o mom, našem, odlasku.
I kakva god ona bila, gotovo svi traže, direktno ili indirektno, da ju objasnim. I svi ju (svjesno ili ne) vrednuju, naravno iz svojih pozicija. Čak i kada razmišljaju o našim okolnostima. To je ljudski i kao takvo, što bi rekao pjesnik, nije mi strano.
Oni koji me zbog toga nisu odbacili, nakon prvotne faze mog ushita i njihove skepse, uslijedila je faza objašnjavanja, propitivanja, a na kraju i prihvaćanja.
Uz današnja sredstva komunikacije i malo truda s obje strane, prijateljstva se mogu sasvim lijepo njegovati. Ljetni odmor u domaji je jedino malo duže vrijeme kada se duge ljetne noći koriste za sve ono što se kroz godinu nije stiglo doznati elektronskom poštom, telefonom, kratkim susretima, ili pročitati na blogu.
Tu leži dijelom i razlog postojanja mog bloga... da me i moji iz domaje, koji me još žele, mogu mislima pratiti...
A kako to biva u životu, ima i prekinutih odnosa zbog odlaska iz domaje.
Premda se nekada pitam je li odlazak bio presudan, ili se radilo o nekom drugom razdvajanju, kojem je moj odlazak služio samo kao izgovor?
Možda nisam niti bila do kraja prihvaćena, ali sada imaju razlog da mogu reći: "Ovdje joj nije bilo dobro, pa sretan joj put", ili da me, prije nego čuju moj odgovor na pitanje: "Kako možeš s tim Austrijancima?"(koje, usput poznaju samo po pričama, a niti ne znaju da se družim i s drugim narodima), obavijeste kako oni nikada ne bi mogli živjeti negdje drugdje, premda žive u mom rodnom gradu, koji nije i njihov rodni grad.
Ali sve se to da nekako svesti na mjeru prihvaćanja ili odbacivanja.
Nego, danas je Majčin dan. A majke (kao uostalom i očevi) su nešto što se ne bira. I dobro je tako, jer kuda bi nas dovelo biranje vlastitih roditelja?(retoričko pitanje, ne se zanositi)
Ono što, po mom uvjerenju, možemo odabrati je one obrasce ponašanja koje su nam roditelji usadili kao nama prihvatljive i odbaciti one modele, koji nam se ne čine dobrima za nas. Ljudi koji prednost vole pripisivati genetici, ne slažu se sa tim slobodnim odabirom. Meni su, i iz mog životnog iskustva, u tom pogledu vlastitog odlučivanja o tome kako ćemo reagirati kao ljudska bića, vrlo bliska razmišljanja Viktora Frankla.
Puno toga nam je dano kroz navike i obrasce. I od toga ne treba (uvijek) bježati. Prousta i potragu za izgubljenim vremenom volim povremeno osvijestiti. Ali postoji i ona druga strana... Potraga za još neproživljenim vremenom. A ta potraga, kod mene, bježi od klišeja.
Oni klišeji o majkama kao toplima, brižnima i uvijek za nas prisutnima stavljaju u drugi plan majke koje kontroliraju, emocionalno ucjenjuju i ne prihvaćaju u konačnici svoje dijete.
Ja više volim govoriti o, uvjetno rečeno, muškom i ženskom principu djelovanja. Premda je i to jedna nes(p)retna generalizacija, koja mi služi samo kao pomoć da neke pojave jasnije sagledam.
Nedavno sam na jednom seminaru, voditeljicu seminara upitala jesu li priče o njegovanju bolesnih ili starih i umirućih, uglavnom ženske priče?
Simpatični stariji polaznik seminara gospon-šarmer se na samo moje pitanje promeškoljio s negodovanjem. Voditeljica mi zbog rodne ili ne znam koje korektnosti, nije dala jednoznačan odgovor, premda sam kasnije u referatu na osnovi istraživanja, dobila potvrdan odgovor na svoje pitanje.
Mislim da sam prije godinu dana, kada sam držala jedan govor povodom Majčinog Dana spomenula i taj majčinski princip, koji sam tada opisala i kao princip koji mogu u sebi imati i žene i muškarci, sa ili bez djece.
I zapravo mi se iskristaliziralo da se razni principi, kako oni pripadnosti nekom gradu ili zemlji, društvu ili obitelji, ne moraju odvijati u nekim zadanim ili najčešće življenim okvirima. Jedan došljak može osjećati za neki grad možda i više od onih koji su rođeni u njemu. Uzmimo za primjer gospona Bandića. Hm, možda ne treba pretjerivati ni u čemu, pa ni u prihvaćanju novoga bez mjere, ali vrijedan je pažnje i sam pokušaj... Idem se maknuti od meni, ne previše bliskih, političara u druge sfere, Kao što su... majka i otac posvojenog djeteta. Ili muškarci sa ženskim principom. Ili žene s nekim muškim principom.
I ako tako gledamo, onda je manje važno svira li za Dan grada Zagreba i Dan branitelja Thompson ili Prljavci (premda bi meni Gibo bio najdraži).
Sjetit ću se Majke Božje Kamenitih vrata i zapaliti svijeću za jedan susret koji sam tamo doživjela. A nije bio inspiriran ni gradom, ni zemljom, ni prijateljima, ni familijom... A opet sve to omogućilo ga je. Zavapit ću onu spontanu, koju djeca (velika i mala) obično izgovaraju kad se nađu u nedoumici, što je ujedno i preporuka onima koji ne razumiju o čemu je ovaj post:
"Majko moja!"
Sami odaberite koja... ona vaša zemaljska, ona domovinska, ona Božja ili neka sasvim druga...
Povremeno je dobro zavapiti i pokušati shvatiti, čak i ono neshvatljivo i teško opisivo.
|
- 17:05 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
|
