25.04.2010., nedjelja
Ona lebdi...
... već deset godina, po našem ovozemaljskom vremenu, negdje među anđelima na Nebu, po našim ovozemaljskim slikama. I tu obično prestaju naša razmišljanja o njezinoj sadašnjosti ili budućnosti (opet naši pojmovi). Više se bavimo sobom otkada nas je napustila, o tome kako nam je ostavila prazninu, tugu, bol. Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.
A ona je bila puna života i humora, puna veselja, pa nam se to onda čini još više tragičnim. Njezina djeca sjećaju je se samo mutno i po fotografijama, moja djevojčica ju nije nikada upoznala, premda moli za nju prije spavanja.
I opet razmišljamo o nama...
A ja danas želim razmišljati samo o njoj, o njezinoj duši koja možda lebdi, a možda je u nekom potpuno drukčijem obliku od bilo kojeg, koji sam u stanju zamisliti. Osjeća li nas na neki način?
Kako provodi ono što mi zovemo vrijeme? Postoji li još uopće, osim u našim sjećanjima? Opterećuju li i nju ta vjerska pitanja ili je uronjena u svijet bez dvojbi, nedoumica, nesigurnosti?
Želim o njoj razmišljati bez tuge, jer sam odtugovala.
Isprobavam još jednom mogu li prepričati naš zadnji susret bez da zaplačem - Nekoliko dana prije smrti, u zadnjem stadiju raka, koji je već prešao i na mozak, na bolničkom krevetu zamolila me da popijemo zajedno čašu šampanjca.
Danas znam da je to bio trenutak kada sam nesvjesno odlučila biti s umirućima zato da naučim kako biti uz njih. Tada nisam znala, danas bih otišla po šampanjac i ispila ga s njom. Ipak sam joj rekla kako ju jako volim, a ona me pogledala duboko u oči i zahvalila.
Evo, napisala sam i nisam zaplakala. Ne zato što to ne bih htjela ili zato što sam zaboravila, otvrdnula. Polako shvaćam tajnu...
Otkad su moj posao i ispraćaji umirućih, doživljavam taj pogled često. I znam ga uzvratiti. Neki me uopće ne razumiju, ne shvaćaju kako to mogu raditi. Samo zato što nisu dublje zagrebli.
Baš zato što neizmjerno volim život, osjećam potrebu upoznati ga i bez straha živjeti.
Čak i ako to podrazumjeva ponovno oživljavanje slike moje pokojne šogorice, koja me prije smrti moli da zajedno popijemo šampanjac.
Danas pijem za nju, nazdravljam za njezin život negdje drugdje i naš ovdje.
Bojim se samo za sve moje drage, koji su je poznavali i koji će čitati ovaj tekst... možda će ih rastužiti, možda će zaplakati.
Ali suze su dobre, čiste dušu, a kad jednom budu isplakane, opet rade mjesto za osmjehe. I onu pravu sreću, koja je po meni moguća tek nakon potpunog suočavanja s tugom.
U tvoju čast, draga moja... smijem se danas s tobom, ne zato što si umrla, već zato što živiš... Zauvijek.
Bezbroj puta si me nasmijala do suza, dok si bila tu, s nama. A sada je vrijeme da me kroz suze nasmiješ...
Nazdravljam u tvoje ime! Ispijam šampanjac koji prije nismo uspjele ispiti.
|
- 17:57 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
18.04.2010., nedjelja
"Kad si već na nogama...
... daj mi molim te dodaj... sok, pivu, knjigu, deku, vestu... možeš odmah i poravnati sliku, ispeglati veš, ofarbati zid..." U redu, malo karikiram s ovim krajem, ali poanta ovakvog verbalnog i fizičkog zaskakivanja me nedugo nakon ulaska u jednu novu sredinu, ostavila bez teksta.
Od kuda potječe ta ideja da čekate trenutak da se netko ustane od stola kako bi otišao po nešto, a onda ga vi, onako usput, zaskočite svojim željama, nisam još do kraja dokučila. Koliko mi se čini, potječe od neke vrste lijenosti, komocije, gotovanstva zaskočitelja i spremnosti članova familije da budu uslužni (kad su već ionako na nogama, naravno), pogotovo ako se radi o roditeljima, koji bi za svoja ne više tako mala sunašca, sve napravili.
I tako sam se ja čudila, (jer se kod nas kod kuće nije puštalo da se stariji uopće dignu, a kamoli da ih se onda još zaskoči), pokušavala sa suautorom tog običaja razjasniti porijeklo i vrste zaskoka, strpljivo slušala argumentacije i objašnjenja, koja, po mom sudu, nadilaze vrijeme koje vam je potrebno da si sami nešto uzmete. I naravno pokušala otići ne u suprotnu histeriju i skakati na svaki zaskok, jer ako sam negdje u blizini i ako to nije postalo pravilo, dodati ću nešto.
Ali sam pomnim polu-znanstvenim istraživanjem zaključila da je to pravilo i da mu se nekako treba oduprijeti. Kako ga nisam uspjela pobijediti i kako sam već davno naučila da navodno ne mogu (i ne smijem) mijenjati druge nego sebe, tako sam se lijepo prebacila u grupu onih koji sjede. I čekaju... pravi trenutak, kada je netko na nogama, jer nije izdržao čekanje.
I tako ja sada lijepo sjedim i ako se netko slučajno digne od stola ili sofe, lijepo zamolim (to u ovom slučaju umjesto uobičajenih molim i hvala znači obavezno "Kad si već na nogama") da mi donese nešto što mi taj tren treba, a drugoj osobi je ionako usput.
Kako brzo učim, često znam i nadmašiti učitelja. Pa sam danas otišla i korak dalje u svom novonaučenom gotovanstvu.
Osobu koja je sjedila pokraj mene, zamolila sam da se kratko digne na noge. Nakon što se zbunjena osoba digla, spremno sam ju zamolila: "A sad kad već stojiš na nogama, možeš mi molim te dodati voće?"
Grozna sam, znam... eto materijala ako me netko hoće diskvalificirati... ne samo da nisam savršena, ona koja je uvijek korektna, draga, tolerantna... već sam nekada i savršeno proračunato zločesta... he-he!
Moram ići, baš je netko u kuhinji, a ja tak' žedna... A kad je taj netko već na nogama...
|
- 18:05 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
02.04.2010., petak
Što (mi) znači nositi križ?
Korizma me ove godine, što zbog posla, što privatno, zaokupila pitanjem križa. Često se kaže da svaki čovjek ima svoj križ, a ja se znam onda pitati je li to neka utjeha onima koji se u trenutku ne osjećaju dobro zbog nekog problema, bolesti, gubitka... ili se radi o životnoj mudrosti kršćanskog porijekla, barem što se izričaja tiče. Što je to naš svakodnevni križ, imenujemo li ga tako i prepoznajemo onda u odnosu na Isusa ili zaobilazimo, stavljamo u neke druge nazive i zapravo nerado primamo, a kamoli grlimo kako to neki duhovnjaci i mistici preporučuju?
Danas (a i u ranijim vremenima, ali je to sa današnjim vremenom uvijek verbalno-misaona polazišna štaka) ima ljudi kojima Isusov križ ništa ne znači ili ga ne žele prihvatiti protestirajući kako oni nisu nikoga tražili (kao da ih je netko pitao da li će biti stvoreni) da netko preuzme njihov križ. I imaju naravno pravo tako misliti, osjećati, djelovati – to s ljudskom neovisnošću i pravom na sve živo i neživo neću danas obrađivati. Mene ne zanima (nije Bare jedini) ono što me kao vjernicu odvaja od tzv. ne-vjernika (taj pojam mi nije baš potpuno jasan), već ono što nas povezuje, bez obzira na različita uvjerenja ili polazišta.
Činjenica je da svi ljudi barem jednom u životu dožive neki životni križ. Ili možda znate nekoga tko ga nije tijekom života nosio? Tu ne računam ljude koji nisu svjesni svoga križa, premda nekada pomislim kako je to isto zanimljiva varijanta nošenja križa... Već čujem glasove koji mi govore kako je život krug, noć i dan, život i smrt, vječna mijena, pa je onda i taj križ nešto što je zapravo dio tog kruga. Ali to mi se čini jako općenito i moram se u maniri modernog (do kada će taj modernizam trajati?) ili suvremenog čovjeka pobuniti i zapitati što nas određuje pri odabiru križa (ako ga možemo birati) ili određuje li naš stav prema trpljenju ujedno i (be)smisao naše patnje? I zašto nam se čini da neki ljudi nose teži križ, potpuno nezasluženo, premda ne znam točno u odnosu na što, pretpostavljam na njihovu blagost i dobrotu, dok nam se kod nekih čini da ih križ zaobilazi, ili barem ne dotiče u punoj njegovoj težini?
Nedavno mi je jedna jako draga osoba vrlo modernog i otkačenog izgleda (od frizure do odjeće) potpuno mirno objasnila kako su razlike s njezinim suprugom, njezin križ. I premda sam uvjerena da se danas nije popularno žrtvovati za druge, očito postoje ljudi koji su spremni na to. I ne iz čiste pasivnosti ili neosvještenosti, već upravo suprotno, kao znak prihvaćanja križa. Što ne isključuje, barem u slučaju moje drage osobe, i sve pokušaje da se radi na promjeni i olakša svoj križ. Što je opet jedan novi križ borbe... To su oni križevi koje možemo odbaciti, ako ih ne želimo prihvatiti. Ali križ bolesti, gubitka ili vlastite smrti (ako se radi o bolesti ili teškom umiranju) nas ne pita prije, barem ne onako kako mi komuniciramo.
I onda često dolazi do jednog univerzalnog pitanja, kako vjernika, tako i ateista: "Gdje je taj Bog, ako ga uopće ima?" ili "Kako je mogao dozvoliti da mi se to dogodi, sve sam u životu radio-la onako kako to vjera nalaže." Pitanje pravde, zasluge, kazne... Stavlja li nam Bog križ, kako bismo mu bili bliži? Moje iskustvo je da sam kroz najteža vremena, bila najbliže Bogu. Ali to me ne može uvjeriti da Bog želi da patimo. Kad je patnja tu, prisutna, i Bog je tu, za mene. Tu je i kada sam sretna i zahvalna. Samo drukčije. Naša slobodna volja i zahtjevanje svih mogućih prava (ono na sreću nam je najsvetije) uzrokuju i dobro i loše u životu. Za dobro smo uglavnom spremni, premda se i onda rijetko opustimo, jer već znamo... nakon svakog dobra slijedi po zakonu prirode i nešto loše. Možda čak i istinito, ali potpuno drukčije proživljeno s Isusom kraj sebe, kažu oni koji su ga susreli.
Nekada se pitam, a rekli bi možda neki, i pomalo zavidim ateistima. Čini mi se da su neki od njih vjerniji svojoj nevjeri, od mene, koja sam sumnjičava i nevjerna svom Bogu, mučim se s njim, vjerujem, pa sumnjam, pokušavam shvatiti i prihvatiti ono što mi kroz naš odnos daje, čak i kad mi uzima. Taj paradoks prisutnosti i u boli i onoga što smatramo inače znakom nečije kazne, to mi je još uvijek dijelom nejasno. Kao i puno toga drugog... Ali mi vjera daje snagu (i to mi je isto nevjerojatno i neobjašnjivo) da vjerujem unatoč svemu... potpuno, i razumom i srcem i dušom. Ali vratimo se križu...
Dorothee Sölle (protestanti kažu kako nemaju papu, ali imaju nju) piše kako odabrati život, znači prihvatiti (zagrliti) križ. Djelovati prema sebi isjeljujuće, sebe, druge i Boga voljeti, znači po njoj, ugraditi i patnju u naš život. Prije toga trebamo sve učiniti da patnju izbjegnemo. Istovremeno trebamo biti svjesni da nema ljubavi bez patnje. Teško je to bilo shvatiti i Isusovim učenicima. U Markovu Evanđelju (8,31-33) dolazi do razgovora između Petra i Isusa u kojem ga Petar želi udaljiti od križa, kao pravi prijatelj poštediti patnje. Petar ne shvaća možda i taj mazohizam Isusa, pa ionako svi patimo u životu. Čemu još žuriti na križ. Isus reagira prilično grubo (moram priznati da me se ta Isusova jasnoća i zbunjenost koju ostavlja iza ne-jasnih rečenica oduvijek dojmila) i govori mu neka odlazi od njega, jer je u njega ušao Satan i nije mu na pameti ono što Bog hoće, već ono što čovjek želi. Čak i sa takvim jasnim stavom, Isus je na križu sasvim ljudski zavapio Bogu riječima: "Zašto si me ostavio?" I ako ga promatramo kao uzor, ili primjer kako treba prihvatiti patnju, očito je da je naš vapaj i sumnja sasvim ljudska i pripada nam. Zašto je loše ono što čovjek želi, nije dalje objašnjavao. Po svijetu kojeg vidimo možemo možda nazrijeti odgovore.
Pierre Stutz, još jedan protestantski mislilac, piše kako mu nema ništa gore od onih dobronamjernih pobožnih odgovora na patnju, koji mogu tako cinički djelovati. Jer smatra da je Božja volja živ čovjek. Biti živ, živući, dakle život u svojoj punini prihvatiti, u patnji i veselju, svađi i pomirenju, sumnji i povjerenju. Križ nije izvan nas, on je utkan u naš život. Križ i Uskrsnuće se nisu dogodili samo prije puno godina, već su prisutni u našoj, ljudskoj povijesti. I sadašnjosti. Možda toga nismo svjesni, s posebno je to vidljivo u praćenju teško bolesnih i umirućih, gdje se događa toliko puno iscjeljujućeg u obraćanju, pogotovo kada te situacije nisu opterećene neprimjerenom utjehom, već kada se o njima razgovara s ljudima.
Danas se sjećamo Isusovih patnji na križu. Možda će se neki tom prilikom prisjetiti svoje patnje (i to je ljudski). Jednako kao što je križ dio života, tako je (barem za mene) i Uskrsnuće završetak križa. Ne kao jeftina utjeha, već kao tajanstvena punina vjere. Kako god ju nazivali i koje god joj oblike i simbole pridavali.
Zato vam već sada svima od srca želim Sretan Uskrs! Radost života i pobjedu nad križem.
|
- 09:38 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
|
