MonoperajAnka




Blog.hr




MonoperajAnka Home
U nedostatku vremena za češljanje po listama, otkrila sam uglavnom one blogere koji mi se sami jave, tj. ostave komentar ... neki su stalno tu, a ima i stalno novih.
Dobro mi došli svi!




MonoperajAnka E-Mail
... nemam nekih opakih ambicija, jednostavno ću neke svoje misli podijeliti s nekim koga zanima ...

MALI RJEČNIK MonoperajAnke Jr.
Tommimiđeri = Tom & Jerry
Ivaj = Ivan
pukovati = kupovati
pukaonica = kupaonica
mačuju se = mačevaju se
ja ti budem velila = ja ću ti reći
pirureta = pirueta
klopovac = poklopac
prokolica = trokolica
tobonak = tobogan
pikava voda = Jamnička
gimagama = kišobran
peblete = tablete
Dućanice = Kućanice
ustrujila = uključila u struju
mamino, menino = mamino, moje
goluf = kolut (npr. naprijed)
kotumenti = dokumenti
dindon = muški spolni organ
Šuma stribovora = Šuma striborova
gabelica = vilica
špikote = piškote
kadevade = Badewanne tj. kada
štajnčić = kamenčić
karotica = mrkvica
murmelica = pikulica
izaime = prezime
Zejuitenvize = Jesuitenwiese (u Prateru)
odbliži me = odmakni me od stola
pupica = lutkica
mrveno = jako malo, sitno
olovo soko = oko sokolovo
grudnik = rudnik
grčka meteorologija = grčka mitologija
mrv = crv


Pregled tekstova
Metastaze društva
Ženska samosvijest
Domoljubni odgoj ne poznaje granice
Dnevnik propadanja ili navodnog rasta?
Gibonni u Beču
Caru carevo, Bogu Božje
Politika i glazba...
Emancipacija na balkanski...
Pozivnica...
Uoči rođendana
Austrijski "Ples sa zvijezdama" – uživo
Damir Stojić kod Stankovića
Domovinski čušpajz
"Stare kosti...
"Zajedničko slavlje mira"
Ne-zaustavljeni glas
Natjecanja i nagrade
Političari – zabranjeni ljudi
Desetljeće bračne sreće
Krenuli smo u školu...
Tko je naš bližnji na godišnjem odmoru?
Ribarenje i ribarsko prigovaranje 2010.
Winxice protiv Starwarsa
Pale sam na svijetu
Varšavska-intuitivno
Majko moja!
Ona lebdi...
"Kad si već na nogama...
Što (mi) znači nositi križ?
Zašto me (između ostalog) nema
Rođendansko kazalište lutaka
Zbogom Speedy
Kršćanska načela po farizejima
Tko mljacka barke?
Tata je osvojio bokal!
Naš prvi Flohmarkt
Ljetni ljubić
Odmor nakon godišnjeg odmora
Majčin Dan
Školovanja, titule i sl.
Batina je iz Raja izašla - 2. dio
Batina je iz Raja izašla
Linzer Torte
Mir na Zemlji - On s Marsa
Sveti Nikola je bio Turčin!
Imamo gramofon!
Dobri duh Casper
Oliver u Konzerthaus-u... ili o perspektivi
Meditacija o Svjetskom danu hrane...
Kad igračke ožive
Tko je Antonija Balek?-O efektu medalje
Jesu li Podravci škrti?
Tour de Podravina
Novaljski trijatar-2.godina
Sjećanja (po moru)
Ludi provodi, morski...
Mediteranski (ne)red
Odmor nakon godišnjeg odmora
Zasluženi odmor
Nogometno ludilo...
Maratonka
Tko ima bolje luđake?
Rattatouile
Majstor u kući
Tko je ovdje lud?
Predrođendansko ludilo
"Pjesma" umjesto posta
(Ne)privlačnost križa
(Ne)slavlja razna...
Rođendanske čestitke djevojčici
Znate li vi tko sam ja? Pa, taj i taj...
Poziv na građansku bunu!
Filozofija života za štednjakom
Dragi Lastane!
Zaboravljeni Božić
Plivam!
Na čemu si ti?
Tko su naši junaci?
Prelaženje granica... ili "Kad će braco?"
Anđeli koji se smiju
Kad domaja krvari
Papa, kineska haljina i pumpa-dućan
"Sve što vam treba je ljubav...
Nesreća dolazi tri puta zaredom
Novaljski trijatar
Servis na moru
Morski pozdravi
Selidba...
Kada reći zbogom?
Počelo je...
Oluja svih oluja...
Izgubljeno-nađeno
Priča sa zadanim riječima
Reci mi nježno, nježnije...
Hvala gospodine Miliću..._______(Xportal)
Poziv za gospodina Mandića_____(Xportal)
Blogo-rođendanska promišljanja
Integracija u tijeku
Bazeni i čevapi
Zbogom Supekovom humanizmu _(Xportal)
Noćna mora - antiDora
Noćna mora - antiDora _________(Xportal)
Prve tri su najvažnije...
"Pustite malene k meni"
Falco - austrijski pjesnik
Falco kao pjesnik ______________(Xportal)
Gavran ili svraka, oprost i dr...
Ljemetija
Sretna 2007!
Božić bez Ane... Uskrs bez Irene
Jaje od guske
Čini li uspjeh smisao?___________(Xportal)
Beču Mozart-Zagrebu narodnjaci(Xportal)
Ispovijed
Tko se boji Sv.Nikole... ________(Xportal)
"Pošten - j...n"
Pioniri maleni _________________(Xportal)
Austro- Ugarska birokracija ____(Xportal)
Prevareni i poniženi ... ________(Xportal)
Kapitalizam u obrazovanju
Licht in der Laterne,
Mali ovisnici
O mrtvima sve najbolje
Akumuliranje cinjenica...
Lange Nacht der Museen - 2.put
Majčinstvo i karijera
Dogodilo se...
Vienna World Records Day 2006
Djevojčicin čušpajz
Jesen u mom gradu
Dobro i loše
Kulturološko - bračne razlike
Madžarski turizam
Nije u šoldima sve...
Pjesma povratnice (umjesto posta)
Bye, bye mašem svima ...
Društvo znanja ili SF
Gastiči, dotepenci i dr.
Nogometna histerija
Vjerski turizam na austrijski način
Evo banke cigane moj...
Uskrs na groblju
Upoznajte Krešu!
Rođendanska antidepra
Kako sam postala izdajnica?
Hvala Blogu...
Beč - veliki pseći WC
Profesionalnost i podobnost
"Teta, darf ich bombe?"
Zločin i kazna
A i tata ima dvojku...
Dvije su mi godine tek ili već
Ljubav
Austrijski impresionizam
Umijeće (blogerskog) putovanja
Kondore...javi se
Griessknödel mit Zwetschkenröster
Novi život vrtićki
I skuhali su nam...
Što nam kuhaju Sv.Nikola i Djed Mraz
Slučaj Duje ili dvostruka mjerila
Aquashow 2005
Bečki sportski festival 2005.
Glorija - iza kulisa
Imam koncept
Nedjeljne misli
Sretno dijete
Privatni i javni govor
Očinstvo
Gotovani, na gotov´s!
Ružno pače
Petoljetka
Tata, kupi mi auto
Ni o čemu...
Bolest...
Ribarenje i ribarsko prigovaranje
Pakiranje
Stari morski vuk
Planska gradnja
Morski doživljaji MonoperajAnke
Pepe-pljuga
Vratija se Šime...
Sitne duše slovenske
Odoh ja...
Predizborne jagode
Rušitelji tabua-bečki hedonizam
Eurosong
Priča iz Hrvatske
Kraj svijeta?
Praznik sporta
Crvenkapica i ostale bajke...
Niš' ne kužim,ali imamo Papu
Kupujmo hrvatsko!
"Budeš ti vidjela"
Sretan mi rođendan
Ivan Pavao II - trag u vremenu
Sanjala sam Uskrs
Vratila sam se...
Proljetna generalka
Stiglo je proljeće!
Dan drugi...
Igranje sa Suncem,dijeta...
Čestitka za Mr. Perfect-a
Sretan Dan žena!
Čovik je čovik, a pas je pas
Iskustvo
Ajd' baš da probam...
Čega ćete se odreći u Korizmi?
Sportski vikend...pobjede i porazi
Što sve žene rade za dva jaja
Mali vodič kroz Beč
Teletubbiesi
Prosvijetlite me...
SPP - još nije gotovo
...i Nova godina
Sretan Božić
Čola je zakon
Na svijetu postoji jedno carstvo
Kaj vi ljudi nemate pametnijeg posla?
Advent u Beču
Najbolje hrenofke i Hašekov Švejk
Hrvatska je jedna vrlo katolička...
U zdravom tijelu zdrav duh!
Take the money and run
Sretan rođendan!
Dragi i drage moje...
Informiraj me o svemu
Tražili ste, gledajte!
Sjećanje na Irenu
Rubens iz dječjih kolica
Gdje je mladost nestala?
Zmazanoća je in
Smeće
Lange Nacht der Museen
Barbarella
Pasija-1.dio
Vau, postala sam "almost"cool
Tim bildingi i ostala menađerska...
Nemam kaj za dodati...
Esterajhersko (ne)znanje
Sir i vrhnje...u ulici jorgovana
Dolje monopolisti!
Meteoropatija
Umtausch, bitte!
Kaj su to neke feministice na Blogu?
Hoćemo li plaćati blog?
Susjeda i ostale ženice
Hrvatski lopovi
Ima još nešto...
Što je meni blog?
Terorizam je došao...
Zakaj ja ne volim ponedelek...
Bravo dečki!
Novalja mog djetinjstva
Sportski novinari
Šuvarova generacija
Cool, happy iliti hepi, sex...
Naplatne kucice,granice
Ne dam se u auto
Vatreno u Europu
Biti mama

CreativeCommonsLicense
Creative Commons License

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom:
- Imenovanje
- Nekomercijalno
- Bez prerada

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

03.02.2010., srijeda

Zbogom Speedy

Želim odmah na početku upozoriti da je ono što slijedi istinito i kao takvo za mene bolno. Pišem o tome iz više razloga. Općenito blog pišem kako bih izbacila iz svog uma i srca neke misli i nadam se i na taj način obradila neke emocije. Zatim pišem kako bi svi moji bliski u domaji bili u tijeku sa stvarima koje me zaokupljaju, a pojedinačne mejlove onda koristim kako bih ja doznala nešto o njima ili kao nastavak priče s bloga, sa svakim pojedinačno. Vrlo bitan razlog je i bilježenje vremena odrastanja djevojčice i ostavljanje nečega od mene za nju, kad još malo poraste. I naravno, razmjena iskustava i mišljenja s drugim blogerima kroz komentare, koji su mi isto tako važni, ne (samo) zbog pohvala ili podrške, već i zbog obogaćivanja mog vlastitog unutarnjeg svijeta nekim drugim perspekivama. I različitostima doživljaja u komentarima
Sad kad sam malo razjasnila svoje razloge...krećem u bolnu priču, koja nekome sa strane može biti i pomalo komična i neću se uopće uvrijediti ako ju netko tako doživi.
Dakle, djevojčica nas već neko duže vrijeme moli, kumi, nagovara i uvjerava da joj kupimo nekog kućnog ljubimca, čemu smo se neko vrijeme više ili manje uspješno opirali.
Rastrgani između činjenice da povremeno putujemo za domaju, u ljetnim mjesecima i duže, a i da nas preko tjedna nema puno kod kuće i njezine velike želje i ljubavi prema životinjama, odlučili smo se za probni tjedan sa posuđenim patuljastim hrčkom od prijateljice. Kako je ona sama nabavila još i mačku, mali je bio prilično isprepadan i ona je sa svojom četverogodišnjom kćerkom dogovorila da ga posude nama.
Veselju nije bilo kraja. S novom malom privremenom vlasnicom dobio je i novo ime, Speedy, jer je brzo jurcao kad bi ga pustili iz kaveza.
Ideja je bila da isprobamo kako se naša šestogodišnja djevojčica nosi s obavezama o kućnom ljubimcu i razmislimo hoćemo li onda nabaviti kojega.
I da ne dužim, mali je bio kod nas očito sretan, pitom, djevojčica obuzeta njegovim ponašanjem i uvjerena kako zna sjajno s njim dvojezično komunicirati uz stalne napomene: "Znaš, on ti je naviknut na njemački, pa mu moram povremeno objasniti nešto na materinjem jeziku.", brinula se o njemu, mijenjala mu vodu, hranu, pomagala kod čišćenja kućice, čistila bez problema njegove male drekece koje je uredno ostavljao po svuda kada bi bio vani. Kotač na kojem se vrtio po noći je nakon prijateljičinog upozorenja kako po noći rošta, Savršeni odmah podmazao uljem i Speedy je mogao i dalje povremeno imati sportske noćne aktivnosti bez straha da će smješten u sobi s djevojčicom remetiti njezin san. Sve u svemu, jedna idilična priča.
S tragičnim završetkom. Naime, Speedy je ubrzo otkrio mjesta za skrivanje, a jedno posebno omiljeno je bilo iza komode s ladicama u dječjoj sobi. I tako sam ja odmah upozorila djevojčicu nakon njezinog prvog nesmotrenog otvaranja ladice dok je on bio vani, kako to ne smije više raditi, jer ga može pričepiti s ladicom.
Ipak smo mu zagradili malo ulaz u taj prolaz, ali se on provukao i jedan dan je djevojčica došla uplakana da je ipak prošao tamo iza. Ja sam ju smirila i rekla kako ćemo ga pokušati izvući s hranom, dozivanjem i nekim trikovima.
Savršeni nije htio sudjelovati u akciji, jer mu se čitava priča nije svidjela. Pa smo se nas dvije bacile na pod, dozivale, mamile, ali on ništa. Bilo je već kasno i vrijeme za spavanje, pa smo odlučile potražiti ga s lampom. A ručna svjetiljka je u ladici. Koju je djevojčica automatski otvorila. A ja kao u nekoj britanskoj crnohumorističnoj seriji zavrištala i objasnila kako sam joj rekla da to ne smije i dok sam joj objašnjavala gurnula bijesno ladicu natrag.
I tada sam ga vjerojatno zdrobila, a da toga još nisam bila svjesna, premda mi je sinulo za koju minutu kad ga više nismo ni čuli kako rošta. Taj osjećaj iščekivanja, provjeravanja i kratkotrajnog tješenja, kako je iza ipak neka šper-ploča, pa valjda nije prešao u međuprostor su bili ništa u usporedbi kada je Savršeni (sad se i on uključio) odšarafio ladicu i ugledao... ne znam što, ali mi je njegov izraz lica i riječi: "Ja mislim da će on noćas ovdje ostati." sve objasnio.
Ja sam djevojčicu maknula u kupaonicu, a on je počistio mjesto nesreće i zamotao tijelo sirotog Speedya. Ja nisam oka sklopila, osjećala sam se stvarno kao ubojica, a trebalo je i smisliti što dalje. Drugo jutro sam odmah javila prijateljici što se dogodilo i ona je hvala Bogu imala razumijevanja i rekla da je pravo čudo da kod njih već prije nije nastradao, jer ga je i mačka pikirala i njezina kći navlačila prilično grubo.
Nakon posla sam se bacila na traženje istog takvog po bečkim zoo-dućanima. Ali istog takvog, tamnosivog naći u zimskom periodu (naučila sam ponešto u razgovorima s prodavačima) bilo je ravno čudu. A vremena nisam imala puno. Dakle, kupila sam novoga za malenu od prijateljice, svijetlosivog. Ostalo je pitanje što ćemo reći djevojčici.
Ona je već imala grižnju savjesti što se nije dobro brinula i što ga je uopće pustila van. Reći da je uginuo od gladi, značilo bi potvrditi njezinu grižnju i ona bi se osjećala krivom. Izmisliti priču o tome kako mu je dlaka posvijetlila od manjka svijetla (očajnim majkama mašta radi nevjerojatno kreativno) je Savršeni ocijenio kao podcjenjivanje inteligencije našeg potomstva.
I onda sam sa Savršenim dogovorila da joj moram reći istinu. I pokušala sam se pripremiti na to, premda sam pretpostavljala da će to biti strašno za nju, a i mene. I tu sada dolazi onaj dio priče i temeljno pitanje: "Treba li djecu suočavati sa smrću i kako?" Odgovor sam intuitivno osjećala i smatram da ih i u takvim situacijama treba uključiti i u takve neugodne istine, a i sama sam uvijek za istinu, koliko god bolna bila.
Nedavno sam nakon puno godina gledala Bergmanov film Fany i Alexander i sjetila scene u kojoj njihova majka urla za svojim mrtvim suprugom, a djeca se u prekrasnoj bakinoj kući šuljaju do sobe sa mrtvim ocem s kojim su se prije oprostili (uz svu nelagodu i strah) i promatraju njezinu bol. I tada sam pomislila kako je zapravo puno zdravije pustiti djecu da budu prisutni i prožive i svoju bol i bol odraslih, nego ih micati, skrivati, govoriti razne bedastoće s kojima će se kasnije u puno većem šoku od jednom morati kad-tad suočiti, bez tog postepenog rasta na koji imaju pravo. Naravno u okruženju ljubavi i sigurnosti s onima koji su tada s njima.
I tako ja krenem sa kupljenim novim hrčkom u kutijici prema vrtiću, a tamo me dočeka mali prijatelj od djevojčice i kaže: "Vaša djevojčica je danas stalno gledala u pod i bila nekako drukčija.", na što ju ja pitam je li zabrinuta zbog zagubljenog Speedyja, a ona mi odgovori da nije zbog toga i da ne zna, ali se sjetila sina od moje prijateljice iz Zagreba i bila tužna jer se nisu neko vrijeme vidjeli.
Ne znam radi li se o nekoj dječjoj intuiciji, ali bilo mi je teško započeti. Sjele smo se sa strane i rekla sam da joj moram nešto jako tužno ispričati. Ispričala sam joj kako Speedy nije uspio preživjeti i ona je odmah počela plakati, ridati, vikati kako je ona kriva, pa sam joj odmah ispričala kako nije ona kriva i kako sam ga ja stisnula. Užasno je bilo to za gledati kako mi dijete pati i ne može doći k sebi od tuge... Onda smo zajedno plakale, šutile, šmrcale. Onda sam joj rekla kako imam ovdje novoga, a onda je rekla da ga želi vidjeti. Izvadile smo ga kratko da ga vidi. Ne znam da li si umišljam, ali moja djevojčica je za mene tada postala odraslija. Rekla je kako nije isti, i kako više nikada nikoga neće moći voljeti kao Speedyja. Dogovorili smo da novoga odmah tu večer vratimo, još smo pričale i plakale. Premda smo o smrti već puno puta pričale i djevojčica ima sliku o smrti kao o prelasku kod Boga i molimo se za naše mrtve koji su s anđelima, ovo je bio prvi takav gubitak koji je doživjela. I što je još važnije, potpuno i strastveno, kakva i je, proživjela.
Meni je bilo duplo bolno odgovarati na pitanja, jer sam ga upravo ja poslala u vječna lovišta.
Ali nakon intenzivnog popodneva i večeri, odlaska kod prijateljice koja se odlučila sa svojom kćerkom za varijantu muljanja ("malo se izmijenio kod nas") vratila se prilično smirena i nije više bilo pitanja ni plača, pa sam se ja (naivno) ponadala kako je ono najgore prošlo.
A proces tugovanja je tek započeo. Izjave koje mi je tih dana izgovarala, bile su mi kao nož u srce i moram ih zapisati: "Mama, ja se osjećam prvi puta u životu... nekako tako drukčije, ne mogu ti objasniti." Ili: "Ja mislim da više nikada neću biti sretna, niti se moći smijati, jer stalno mislim na njega." "Ja sam Speedyja voljela najviše na svijetu, više nego tebe i tatu zajedno." (S ovom zadnjom sam se morala čak malo boriti sa svojim egom majke koja te je rodila). I onda su stigla pitanja tipa gdje je njegovo tijelo, zašto ga ne možemo pokopati na groblju... i sl. A onda sam i ja morala pitati Savršenog što je učinio s njim i ima li negdje još sačuvano tijelo, jer je očito da nam treba ritual i mjesto gdje ćemo ga pokopati i posjećivati. Ne želim znati što je Savršeni morao raditi da dođe ponovo do tijela, u svakom slučaju, bilo je zamotano u foliju, pa smo na večer otišli u naš vrt i dali djevojčici da ga zakopa s lopaticom i preko zemlje prekrije još snijeg, kamenčiće... Ona je to sve s puno pažnje radila i zaključila kako još nikada nikoga nije pokopala. Meni je došlo da vrištim. Možda sam i trebala. Baš kao mama u Bergmanovom filmu.
Onda smo stajali u tišini, a ona je rekla: "Ja ne znam što da kažem." Onda sam ja rekla da ne mora ništa reći, da se možemo pomoliti (bijesna na sve teologe i crkvenjake, koji do dan danas nisu za ovakve slučajeve postigli vjerski koncenzus o tome postoji li raj ili barem neki oblik duše za životinje) i poručiti mu nešto za oproštaj. Ja kao ubojica-pokajnik sam krenula prva... Počela sam nespretno zamuckivati i izvalila najveću glupost (kako to već priliči na sprovodima) kako mi je jako žao što sam ga ubila. Savršeni je već bio na kraju granica da ne pukne od smijeha, a i čitava situacija je bila toliko bizarna da smo se oboje suzdržavali. Ja od hrpe emocija s moje i djevojčicine strane, on od čitavog tog teatra, naravno kao jedini racionalni muški predstavnik, a djevojčica od tuge i bijesa zbog nepoštivanja ozbiljnosti situacije s naše strane.
Uglavnom, pokop je prošao, a grob se posjećuje svako malo. Faza tugovanja prelazi u neku novu fazu, pa mi je neki dan djevojčica konačno izjavila: "Znaš, žao mi je da je Speedy umro, ali više nisam onako tužna. Ja znam da je kod Boga (eto, čemu filozofiranja o raju za životinje, kad dijete to osjeća). Uvijek ću ga se sjećati, a jednog dana ćemo opet biti zajedno."
Bila sam sretna i potresena u isto vrijeme. Moja mala djevojčica je proživjela svoj prvi takav gubitak i suočila se prvi puta konkretno sa gubitkom života i prelaskom u smrt.
Proći to s njim bilo je jako teško i na neki način lijepo u isto vrijeme.
Često ljudi kažu kako od djece treba učiti, ali rijetko čujem što točno treba naučiti od njih. S ovim gubitkom Speedyja, naučila sam od djevojčice kako treba tugovati, punim srcem, do kraja, bez onih obrambenih izjava kako smo dobro jer moramo biti (ne moramo!) i opet ga pročistiti i napraviti mjesto za životne radosti.
Ovo nije naputak drugima što da rade u sličnim situacijama. Znam da ima roditelja koji smatraju da je djecu bolje ne suočavati sa istinom o smrti. Pa ih drže dalje od sprovoda i tuge. Neki odrasli ne vole čuti istinu, pa je onda pretpostavljam teško biti autentičan s djecom, ako i sami imamo problema s time.
Djeca osjećaju puno toga, znaju stvari uvidjeti nekim svojim očima. A od istine se ne može pobjeći, može ju se samo malo prekriti i ostaviti za kasnije.
Zato mislim da je šteta prilike koje nam život pruža za naučiti svoju djecu, ne iskoristiti. Smrt kao činjenica je nešto od čega ne možemo pobjeći. Šutnja o njoj dovodi do straha. A djeca žele znati... Tako je dva dana nakon primitka novog hrčka, malena od moje prijateljice rekla svojoj mami kako ona zna da to nije onaj isti, jer se drukčije ponaša. I na kraju joj je moja prijateljica ispričala istinu.
Ni ja ne volim uvijek čuti istinu, ali mi je laž puno mrskija. I ne želim drukčije odgajati dijete, jer to onda nisam ja.
Postoje ljudi koji si vole olakšati život i oni koji prolaze i kroz najteže staze, bez obzira na bol. Na kraju tih staza je obično neko duboko novo iskustvo. Svoju djevojčicu želim zaštiti tako da ju pripremim na takve staze, pa da onda sama zna sigurno uz moju ljubav koračati dalje i onda kada mene neće biti u blizini.
I na kraju pozdrav Speedyju koji je brzo živio i brzo (nadam se bez boli) umro.
Djevojčica mi je jedno jutro ispričala kako je sanjala Speedyja bez kostiju, jer su one ostale pod zemljom, a on se samo sa mekanim dijelom vratio k njoj, u san.
Ovakve Tim Burtonovske snove više ne sanja, a njezin veseli grleni smijeh odzvanja po stanu glasnije nego ikada prije. Opet je sretna i vesela. Čak i kad se sjeti Speedyja kojega je nacrtala i čiju fotografiju čuva u svojoj ladici (da, da... u onoj istoj).
A ja se bez lažnog tješenja osjećam zahvalnom što sam u takvoj nesretnoj situaciji mogla biti uz nju, pratiti ju u tuzi. O svojoj nesmotrenosti i grižnji savjesti ću nekom drugom prilikom.
Za koju minutu stiže moja mala-velika djevojčica iz vrtića. A možda danas i odemo posjetit Speedyja u vrt i ukrasiti grob nekim novim ukrasom, ispričati mu što ima novoga.
U svakom slučaju, zaboraviti ga nećemo. Nikada. I to je jedino sigurno što mogu svojoj djevojčici obećati.
- 17:50 - Komentiraj (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se